Tijekom proteklih pet godina povećao se broj oružanih sukoba u svijetu, a u 2016. godini ne treba očekivati ​​poboljšanje situacije u području rješavanja vojnih kriza, piše američki “Foreign Policy”

Analitičari američkog lista sastavili su presjek deset najvažnijih i najužarenijih točaka kojima će svjetska zajednica morati posvetiti pažnju tijekom ove godine.

Do najžalosnijih humanitarnih posljedica, prema mišljenju autora teksta, može dovesti nastavljanje sukoba u Siriji, Iraku, Južnom Sudanu, Afganistanu, Jemenu i Čadu.

Na spisku su i unutarnji sukobi u Turskoj (sukob Ankare i Kurda) i u Libiji (gdje i dalje traje građanski rat).

Pored toga, prema mišljenju autora teksta, stanje u Burundija, u kojoj raste nezadovoljstvo stanovništva zbog odluke aktualnog predsjednika da se kandidira po treći put na tu funkciju i situacija povodom Južnog kineskog mora, gdje se SAD pokušava suprotstaviti rastu utjecaja Kine, mogli bi se zakomplicirati ove godine, što bi moglo dovesti do stvaranja novih žarišta.

Foreign Policy piše da većinu nabrojanih sukoba nije moguće riješiti, “jer su u njih umiješane ekstremističke organizacije čiji ciljevi i ideologije ne dozvoljavaju da se rat rješava pregovorima, a to poništava napore za uspostavljanje mira”.

“Vrijeme je da se u 2016. godini odustane od mišljenja da je samo borba protiv nasilnog ekstremizma način da se očuva svjetski mir ili čak način da se rješava kriza u jednoj zemlji, na primer u Siriji”, piše u članku.

Analitičari lista, većina nabrojanih sukoba zahtijeva suradnju na nekoliko razina – među svim sudionicima svjetskih političkih procesa.

“Države moraju udvostručiti svoje napore za pronalaženje sustava političkih dogovora, koriste i najmanje mogućnosti za postizanje kompromisa”, piše Foreign Policy.

Kome pašu vječni ratovi o kojima govori Foreign Policy, očito je i neobrazovanom čovjeku.

Magazin Foreign Policy je glasilo elite u Americi, a njezin trenutni CEO David Rothkopf je bio dobitnik stipendije fondacije Carnegie Endowment čiji je jedan od osnivača i financijatora obitelj Rockefeller.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Afrika je kontinent s golemim prirodnim resursima, kontinent koji je u prošlosti mnogo propatio zbog akcija bijelih doseljenika koji su prekrajali regiju prema svojim interesima, ne uzimajući u obzir tradiciju i lokalne društvene odnose

To je kontinent na kojem su mnoge zemlje osim siromaštva, gladi i prirodnih katastrofa, trpjele krvave ratove i unutarnje sukobe, koji u mnogim slučajevima traju još i danas, dok su drugi ostavili duboke rane ili uzrokovali teške posljedice za društvo.

Crni kontinent sa svojim nepresušnim prirodnim bogatstvima tradicionalno privlače najmoćnije nacije, osobito zapadne zemlje, koje su utjecaj u toj regiji vidjele i kao ključnu komponentu u borbi za utjecaj u cijelom svijetu.

Osim Francuske i njenog vječnog sna o kolonijalnom carstvu “Françafrique”, jedna od ključnih zemalja su Sjedinjene Američke Države, koje su nakon raspada Sovjetskog Saveza znatno ojačale napore u jačanju svoje prisutnosti u Africi. Prvo su krenule sa Sudanom i Etiopijom, zemljama koje su u prošlosti aktivno surađivala sa SSSR-om, a kasnije je Washington svoje aktivnosti proširio na mnoge druge zemlje, ponekad izazivajući više štetnih “nuspojava” od suše ili gladi.

Katastrofa u Libiji

Jedan od najindikativnijih slučajeva širenja američkog i utjecaja NATO saveznika u Africi je Libija, zemlja koja je još uvijek trpi posljedice američke “podrške demokraciji”.

Washington “će uvijek biti uz libijski narod”, uvjereno je izjavio američki predsjednik Barack Obama 2011. godine, na početku vojne kampanje NATO saveza protiv te arapske države.

“SAD, zajedno s međunarodnom zajednicom, podržavaju libijski narod. Vi ste pobijedili u svojoj revoluciji”, oduševljeno je rekao američki predsjednik nekoliko mjeseci kasnije, 20. listopada, kada je dobio vijest o likvidaciji pukovnika Muammara Gaddafija, te pozdravio demokratske promjene koje u budućnosti čekaju zemlju.

Zapadne zemlje su se odlučile oglušiti na mnoga svjedočanstva i javnosti su prikazivale lažnu sliku o Libiji. Čak su i brojni stručnjaci upozoravali da je klađenje na libijsku “oporbu” bila pogreška.

Umirovljeni američki diplomat George Kenney je u ožujku 2011. upozorio da će inozemna vojna intervencija u Libiji dovesti do produženog sukoba i posljedičnog porasta terorizma.

“Aktivnost NATO-a u Libiji će uzrokovati daljnja previranja u svijetu. Po mom mišljenju, dogodit će se ista stvar kao u Iraku i Afganistanu”, rekao je George Kenney.

“Libijska oporba nakon svrgavanja neprijatelja neće biti u stanju stvoriti stabilnu novu vladu, a pobunjenici će se suočiti zbog unutarnjih proturječja”, usred libijskog sukoba je rekao tada još ruski veleposlanik pri NATO-u, Dmitrij Rogozin.

“NATO intervencije, političke i vojne, i Arapsko proljeće bi mogli rezultirati u vrelim Arapskim ljetom, sa svim posljedicama koje će ono imati i na druge države u regiji”, ponovio je Rogozin krajem 2011. godine.

“SAD i saveznici promiču građanske ratove u stranim zemljama iz jednostavnog razloga što su obdareni potpunom neznanjem. Pokušavaju promijeniti režime od kojih većinu uopće ne razumiju”, rekao je u srpnju 2011. istraživački novinar Adrian Salbuchi.

11. rujna 2012. je Washington prvi put na vlastitoj koži doživio kako izgleda “nova libijska demokracija”. U napadu na američko veleposlanstvo u Bengaziju su ubijena četiri Amerikanaca, među kojima i veleposlanik Christopher Stevens. Zbog visokog rizika od terorističkih napada su u kolovozu 2013. SAD bile prisiljene privremeno zatvoriti 19 veleposlanstva na Bliskom istoku i Sjevernoj Africi. U svibnju 2014. godine je Washington naredio raspoređivanje ratnih brodova uz libijske obale.

Danas je ta arapska zemlja utonula u kaos. U Libiji postoje dvije “de facto” vlade, jedna izabrana na legitimnim izborima, koja se nalazi na istoku zemlje, te vlada islamističkih ekstremista čiji je Kongres u Tripoliju.

U travnju prošle godine je tijekom sastanka u Moskvi s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejom Lavrovom libijski premijer Abdullah Al-Tani optužio Zapad i prozvao ga odgovornim za kaos u zemlji nakon pada režima Muammara Gaddafija, te pozvao Rusiju da pomogne Libiji u ponovnom uspostavljanju državnih institucija. Ruski ministar vanjskih poslova je tada naglasio da Moskva sudjeluje u međunarodnim naporima koliko god je moguće, samo da se stabilizira stanje u toj sjevernoafričkoj zemlji, te istaknuo potrebu pronalaska što bržeg rješenja za ponovno ujedinjenje države.

Mali – Kolateralna žrtva akcije u Libiji

Kao što se očekivalo, rat u Libiji je uz potporu NATO saveza otvorio ‘Pandorinu kutiju’ nestabilnosti u zemljama Sahela. Tisuće boraca iz Mauritanije, Malija, Nigera i drugih zemalja, koji su se borile kao plaćenici u vojsci bivšeg libijskog vođe Muammara Gaddafija, vratili su se u zemlje porijekla naoružani do zuba.

Jedna od prvih afričkih zemalja koja je osjetila posljedice rata u Libiji je bila Mali.

Kroz svojoj kratku postkolonijalnu povijest ta je zemlja konstantno bila pod prijetnjom pobune sjevernih plemena, posebno Tuarega, koji su težili stvoriti nezavisnu državu čiji će teritorij uključivati ​​sjeverni Malija, južni dio Alžira, istočne provincije Mauritanije i sjeverni Niger.

22. ožujka 2012. je državnim udarom u Maliju svrgnut predsjednik Amadou Toumani Touré, a 6. travnja Tuareg pobunjenici iz Nacionalnog pokreta za oslobođenje AZAWAD (MNLA) proglasili su uspostavu Islamske države AZAWAD na području od 850 000 četvornih kilometara.

Prema optužbama od strane vlasti u Maliju, Tuarezi, koji su bili dio elitne divizije Gaddafija, stigli su automatskim puškama, bacačima granata i strojnicama, oružje koje su dobili od bivše libijske vlade. Također su imali i veću količinu modernog francuskog oružja, isporučenog tijekom rata libijskim pobunjenicima.

“Gaddafi je znao kontrolirati aktivnost Tuarega u Sahelu, ali su oni sada krenuli vlastitim ‘putem’. To su vrlo dobro pripremljeni i naoružani ljudi, koje su iskusili zapovjedništvo i borba protiv njih je izuzetno teška zadaća”, rekao je Jevgenij Satanovski, predsjednik ruskog Instituta za Bliski istok.

Rat u Libiji je bivšim plaćenicima Gaddafija donio ne samo novac i oružje, nego i pola godine od borbenog iskustva.

Osim toga, prema pisanju lista The New York Times , SAD su u regiji četiri godine provodile velike anti-terorističke programe i uložile između 520 i 600 milijuna dolara za obuku postrojbi u Maliju. Vojnike su učili da patroliraju granice i neutraliziraju zasjede, kao i druge metode borbe protiv terorizma. Međutim, iako obučene za borbu protiv terorista, te su vojne jedinice napustile zemlju i zaputile se u redove islamističkih ekstremista.

Krajem 2012. godine je došlo do eskalacije nasilja na sjeveru Malija, koji je bio okupiran od strane separatističkih skupina, a rezolucijom UN-a je odobreno slanje strane vojne misije da toj afričkoj zemlji da vrati mir. Francuski vojnici bili prvi koji su u Mali stigli u siječnju 2013.

Unatoč izjavama predsjednika Françoisa Hollandea, francuska vojska se nije borila u Maliju više od mjesec dana, a vojna intervencija u afričkoj zemlji je produžena do 13. srpnja 2014., a zatim se sve okončalo operacijom Barkhane u kojoj su se protiv islamista borile vojske Francuske, Malija, Nigera, Burkine Faso, Mauritanije i Čada, uz veliku podršku Sjedinjenih Država.

Prema nekim stručnjacima, tada se ponovno probudilo suparništvo između Francuske i SAD-a u upravljanju post-kolonijalnom Afrikom.

Kriza se nastavlja u Sudanu

Godine 1983. je građanski rat podijelio Sudan na dva dijela. Sukob poznat kao ‘Drugi sudanski građanski rat’ je postao poznat kao jedna od najnasilnijih epizoda dvadesetog stoljeća i trajao je sve do 2005. godine, kada je potpisan mirovni sporazum.

U prvoj fazi sukoba, SAD su podržavale muslimansku vladu u Khartoumu koja je u područjima pod svojim nadzorom nametnula krutu interpretaciju šerijata, no američka prisutnost je samo intenzivirala borbe. 1989. godine je u muslimanskom sjevernom Sudanu izvršen vojni udar koji je doveo do uspona na vlast još radikalnijim islamista i tada se Washington odlučio podržati južne pobunjenike.

“Otkriće polja nafte u Sudanu 1990. godine od strane američke kompanije Chevron je samo dodalo ulje na vatru”, piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO, koji ističe najnasilnije karaktere ratova u područjima bogatima naftom.

Borbe postaju sve složenije zbog prisutnosti američkih magnata, a 1994. SAD prisiljavaju sukobljene strane da potpišu dogovor o novom državnom uređenju. Međutim, čelnici muslimanskog sjevera se ne slažu i američke tajne službe orkestriraju nerede, koji su imali potporu Zapada.

2005. godine je potpisan mirovni sporazum i započeo proces tranzicije koji je kulminirao proglašenjem neovisnosti Južnog Sudana. Međutim, dugo očekivani mir nije došao ni u jednu od dvije nove države.

Aleksandar Šarkovski ističe “kako Washington pruža potporu, uključujući i vojnu, i jednoj i drugoj državi, koje se, unatoč svojim bogatim resursima, oslanjaju na američku pomoć, dok istovremeno obje zemlje trpe siromaštvo i korupciju i snose posljedice svojih odluka”.

Etiopija pod stalnim pritiskom “saveznika”

Etiopija, koja graniči sa Sudanom, također je prošla teška razdoblja u svojoj povijesti koja je također obilježena utjecajem Sjedinjenih Država.

Godine 1993. je zemlja je bila podijeljena na Etiopiju i Eritreju. Godine 1996. su pod pritiskom Washingtona, te dvije godine od početka rata jedne zemlje protiv druge, kopnene snage Eritreje i Etiopije sudjeluju u građanskom ratu u Sudanu, podržane od strane američkog ratnog zrakoplovstva.

Nakon 11. rujna 2001. američki obavještajne službe u Etiopiji stvaraju kamp u kojem provode obuku oporbenih boraca Somalije. U Etiopiji su i američke zračne luke odakle se pokreću tradicionalni napadi bespilotnim letjelicama protiv u Somaliji i Jemenu.

Od 2011. godine SAD imaju bazu vojnih bespilotnih letjelica u Arba Minchu u južnoj Etiopiji.

Godine 2006., također pod pritiskom Washingtona, Etiopija šalje trupe u Somaliju, gdje us prisutne i danas.

Intervencija u Somaliji

U ranim 90-im Somalija je poprište kaotičnog građanskog rata i humanitarne katastrofe.

U sklopu operacije Ujednjenih naroda “Restore Hope”, 1992. godine američki predsjednik George Bush u tu zemlju šalje 28 000 vojnika. Misija se proširila na Bushevog nasljednika, Billa Clintona, koji se morao pozabaviti gospodarima rata odgovornima za nerede i kaos u zemlji.

U listopadu 1993. godine somalijski gerilci postavljaju zasjedu američkim snagama za brzo djelovanje, a rezultat bitke je obaranje dva američka borbena helikoptera UH-60 Black Hawk. 18 vojnika je poginulo, a više od 70 ih je ranjeno i Bill Clinton tada najavljuje povlačenje američkih snaga.

Od 2000. godine u Somaliji jača islamistička radikalna skupina “Zajednica islamskih sudova” (Islamic Courts Union), koja prima potporu iz Saudijske Arabije i drugih monarhija Perzijskog zaljeva.

Suočeni s novom prijetnjom, predstavnici američke obavještajne zajednice uvjeravaju i financiraju gospodare rata u Somaliji i potiču ih na stvaranje saveza protiv islamista, Saveza za obnovu mira i borbu protiv terorizma (ARCPT). Kampanja naišla i na oštre kritike nekih američkih dužnosnika koji su tvrdili da će se tako potkopati svi napore u borbi protiv terorizma u Somaliji.

Savez kojeg su stvorile SAD ne samo da je unio duboke podjele, nego se pokazao potpuno neučinkovit. U srpnju 2006. snage “Zajednice islamskih sudova” zauzimaju Mogadiš, glavni grad Somalije, a u prosincu iste godine su pod kontrolom držale cijelu zemlju.

21. prosinca 2006. i službeno počinje rat između Somalije pod kontrolom ICU i Etiopije koja podupire snage prijelazne vlade Somalije i vlade autonomnih regija Puntland i Galmudug.

Sjedinjene Države se u siječnju 2007., uz podršku tadašnjeg predsjednika Somalije, Abdullahija Yusufa Ahmeda, izravno uključuju u rat i pokreću zračne napade protiv navodnih vođa Al Qaede u toj zemlji i islamista iz ICU-a.

U kolovozu 2008. godine radikalna skupina Al Shabaab se odvaja od “Zajednice islamskih sudova” i vodi rat protiv koalicije koju je stvorio Washington koji traje do danas.

Al Shabaab surađuje s terorističkim organizacijama poput Al Qaede i pokušava svrgnuti prozapadnu vladu u Mogadišu, te nametnuti svoju strogu verziju islamskog zakona, dok tranzicijska vlada, unatoč podršci Etiopije, još uvijek nije uspjela uspostaviti nacionalno jedinstvo.

Početkom 2014. godine su SAD angažirale nekoliko desetina redovnih postrojbi u toj zemlji, a američki vojnici provode obuku i daju savjete domaćim borcima.

Međutim, u srpnju 2014. godine se otkrilo da Washington kao strogu tajnu čuva svoju vojnu nazočnost u Somaliji u posljednjih sedam godina. Naime, tamo se neprestano rotira odred od 120 vojnika, koji uključuje i pripadnike specijalnih snaga i još uvijek je u Somaliji.

Rezultat “kontinuiranih intervencija” je da su vlade zemalja Roga Afrike –Sudana, Južnog Sudana, Somalije i Etiopije – sada potpuno ovisne o američkoj pomoći.

Postrojbe u drugim afričkim zemljama

The Washington Post 2014. objavljuje kartu koja otkriva koliko je iznenađujuća američka vojna prisutnost u subsaharskim zemljama i koliko je američka vojska uključena u ratne operacije u tom dijelu Afrike.

Kao što navodi američki dnevni list, sve bi se moglo opisati kao “rastući rat u sjeni borbe protiv Al-Qaede i drugih militantnih skupina”.

Osim već spomenutih slučajeva, karta uključuje sljedeće zemlje:

Burkina Faso

Od 2007. SAD imaju bazu u glavnom gradu, Ouagadougou, koja djeluje kao središte američke obavještajne mreže u cijsloj regiji. Špijunski zrakoplovi polijeću iz te zemlje i nadziru Mali, Mauritaniju i Saharu u potrazi za borcima Al Qaede islamskog Magreba (AQIM).

Republika Kongo

Američki vojnici ovoj zemlji pomažu u potrazi za članovima ugandske gerile iz “Vojske Gospodnjeg otpora” (Lord’s Resistance Army), koju vodi Joseph Kony.

Centralnoafrička Republika

U travnja 2013. SAD imaju oko 40 vojnika u toj državi, kojoj također pomažu u potrazi za Konyevom “Vojskom Gospodnjeg otpora”.

Čad

U svibnju 2014. godine je Washington najavio da će poslati 80 vojnika u tu zemlju i surađivati u potrazi za nigerijskim djevojkama koje je otela islamistička teroristička skupina Boko Haram.

Džibuti

Američka vojska tamo ima veliku bazu poznatu kao ‘Camp Lemonnier’. U zračnoj luci Džibuti-Ambouli se nalazi oko 4 000 vojnika, mnoštvo zrakoplova i bespilotnih letjelica.

Kenija

Od studenog 2013. u objektu “Camp Simba”, u blizini granice sa Somalijom, američka vojska ima oko 60 vojnika.

Niger

2013. američko ratno zrakoplovstvo uspostavlja bazu za bespilotne letjelice u glavnom gradu, Niameyu. Bijela kuća tvrdi da je u bazi oko 100 vojnika u misiji “prikupljanja obavještajnih podataka”.

Nigerija

U svibnju 2014. je mala skupina američkih vojnika i civilnih savjetnika raspoređena u Nigeriji, a pridružila se potrazi za djevojkama koje su oteli teroristi Boko Harama. Ovoj se postrojbi pridružilo oko 70 vojnika koji su već bili u Nigeriji, od kojih je 50 pripadnika redovitog osiguranja američkog veleposlanstva, te 20 marinaca koji su provodili vježbe.

SAD ima bazu u gradu Entebbe, iz koje polijeću nadzorni zrakoplova PC-12 u potrazi za “Vojskom Gospodnjeg otpora”. Ukupan broj američkih vojnika u Ugandi je oko 300, a službeno u zemlji “pružaju informacije, savjete i pomoć” snagama Afričke unije u potrazi za Konyem.

Američki ciljevi u Africi

Afrika je za SAD u zona od vitalnog interesa. 2008. se stvoreno Posebno zapovjedništvo američkih oružanih snaga za Afriku (AFRICOM), što jasno govori o strateškoj važnosti Afrike, od pomorskih puteva, Sueskog kanala i Roga Afrike, do pristupa prirodnim resursima.

Prema mnogim stručnjacima, SAD naporno rade da zadrže svoj utjecaj u Africi, jer znaju da će, ako što prije ne poduzmu hitne mjere, bit će ‘protjerani’ s afričkog teritorija.

Osim toga, neki analitičari ističu da je utjecaj na afričkom kontinentu “posljednje utočište Baracka Obame da na bilo koji način spasi svoj ugled koji je ozbiljno narušen neuspjesima njegove vanjske politike”.

“Američka vanjska politika pod Obamom je od strane mnogih stručnjaka osjenjena kao neuspješna, tako da Obama mora pokazati barem neki napredak u tom području”, rekao je politički analitičar Peter Akopov nakon summita američkog predsjednika i 47 afričkih šefova država u kolovozu 2014. godine.

Konačno, summit su mnogi vidjeli kao posljednji pokušaj da ujedinjenja SAD-a i Afrike u suprotstavljaju napredovanja konkurenata, posebice Kine, na takozvanom “crnom kontinentu”.

Američki rivali u Africi

Glavni protivnik zapadnih zemalja, posebice SAD-a, u borbi za utjecaj u Africi je Kina, čija je kampanja na kontinentu započela prije četvrt stoljeća. Iako su Kinezi počeli graditi odnose s afričkim zemljama u šezdesetim godinama, prije početka devedesetih nisu imali sredstava da značajno povećaju svoj utjecaj u Africi.

Afrički prirodni resursi su od vitalnog značaja za brzi rast azijskog diva, a posljednjih godina je Pekingu napravio značajan napredak zahvaljujući svojoj ekspanziji diljem kontinenta. Od 2000. godine Kina organizira slične sastanke na vrhu kao i SAD, a obujam trgovine između Kine i Afrike se u 2014. udvostručio, dok je onaj između SAD-a i Afrike ostao na istoj razini.

Općenito je Zapad u Africi još utjecajniji od Kine. Na primjer, Francuska kontrolira gotovo cijeli financijski sustav zapadnoafričkih država, ali Kineski uspon ozbiljno zabrinjava predstavnike zapadnih zemalja.

Rusija se vraća u Afriku

SSSR je pak uložio puno novaca i truda na kontinentu i bio je čvrsto uporište afričkih zemalja u procesu dekolonizacije. Od 1960. do 1990. godine je Sovjetski Savez takoreći bio najvažnija sila na kontinentu, a zemlje oslobođene od kolonijalizma su od Moskve tražile pomoć kako bi postale istinski neovisne.

SSSR je odgovorio na njihov zahtjev i dao im kredite, opreme i gradio infrastrukturu. Ideološko razumijevanje je također važno, jer su se mnoge zemlje odlučile za onoga koji im je dao priliku da se oslobode diktate Zapada i tako krenule socijalističkim putem.

Iako je nakon kolapsa Sovjetskog Saveza Rusija gotovo u potpunosti napustila Afriku, već ranih 2000-ih počinje postupni povratak na kontinent. Trenutno vodeće ruske rudarske tvrtke rade u Angoli, Gvineji, Namibiji, Nigeriji i Južnoj Africi. Sveukupno, Ruska je pozicija najjača u Južnoafričkoj Republici

Spirala povijesti

” Naravno da su temelje mnogih aktualnih problema Afrike stvorili kolonizatori. Europljani su preuredili kontinent na svoj način, bez obzira na lokalne tradicije, društvene odnose i kulturna obilježja afričkih zemalja, a zatim podmetnule bombu koja je sada aktivirana” , piše Aleksandar Šarkovski, analitičar portala NVO.

“Danas, zapadne zemlje, prije svega, SAD i multinacionalne korporacije koje iskorištavaju Afriku i njezine resurse, koriste prednosti od krize koju su sami. Oslabljene nacionalne vlade, jedna za drugom, došle su u situaciju da ovise o Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima. Sadašnja politika Zapada prema Africi podsjeća na Britansko Carstvo i temelji se na načelu “podijeli pa vladaj”, što je samo još jedna od analogija Amerike s politikom Rimskog Carstva i strategijom “divide et impera”. Svi znamo što se dogodilo Vječnom Rimu i Londonu. I ne zaboravite da se povijest ponavlja”, kaže stručnjak.

Zemlje subsaharske Afrike u kojima su trenutno prisutne američke oružane snage (Foto / Ivan Serbinov)

 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Koliko hrane jedete u danu? U tjedan dana? Ako biste morali staviti svu svoju hranu za tjedan dana zajedno na stol , koliko bi vam prostora trebalo?

Gladni Planet: Što Svijet Jede dokumentira tjednu prehranu i prehrambena okruženja “tipičnih” obitelji iz raznih naroda diljem svijeta. Ona se temelji na izvornim izložbenim fotografijama
autora Peter Menzel-a i Vjera D’Aluisio-a koji je predstavio COPIA-američki Centar za vino, hranu i umjetnost u 2002.

Njemačka

Tjedna potrošnja za hranu: $ 500,07

Luksemburg

Tjedna potrošnja za hranu: $ 465,84

Kanada

Tjedna potrošna za hranu: $ 345 dolara

Severna Karolina, SAD

Tjedna potrošnja za hranu: $ 341,98

Japan

Tjedna potrošnja za hranu: $ 317,25

Italija

Tjedna potrošnja za hranu: $ 260,11

Velika Britanija

Tjedna potrošnja za hranu: $ 253,15

Kuvajt

Tjedna potrošnja za hranu: $ 221,45

Meksiko

Tjedna potrošnja za hranu: $ 189,09

Kina

Tjedna potrošnja za hranu: $ 155,06

Poljska

Tjedna potrošnja za hranu: $ 151,27

Gvatemala

Tjedna potrošnja za hranu: $ 75,70

Egipat

Tjedna potrošnja za hranu: $ 68,53

Mongolija

Tjedna potrošnja za hranu: $ 40,02

Indija

Tjedna potrošnja za hranu: $ 39,27

Ekvador

Tjedna potrošnja za hranu: $ 31,55

Mali

Tjedna potrošnja za hranu: $ 26,39

Butan

Tjedna potrošnja za hranu:  $ 5,03 

Čad

Tjedna potrošnja za hranu: $ 1,23

 
 
izvor: time.com,  dodatnu literaturu možete skinuti OVDJE
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=10373"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]