Georgi Lazarov bio je jedan od rijetkih i sretnih dobitnika glavnog iznosa od 50 000 eura, ali, kako kaže, i taj je novac prolazan

Neki vide da je u radu spas, dok drugi to pronalaze u srećkama lutrije. Tako je najsiromašnija zemlja članica Europske unije, Bugarska, poznata po tome što većina stanovnika traži spas od financijskog kraha u srećkama lutrije.

Stanovnici malog i siromašnog mjesta Čekančevo upravo se nadaju kako će uz malo sreće pobjeći od malih mirovina od 300 eura i bijede u kojoj žive, piše Deutsche Welle. Svi troše svoj novac na srećke, od umirovljenika do školaraca.

“Igram jer u našoj državi nema ničeg drugog, u lutriji je sva istina. Ovdje nema ničega, nema ni zakona. Zato je lutrija jedina prava stvar, ako dobiješ, postaneš netko i nešto, ako ne, onda ništa. To je tako” – objasnio je umirovljenik Hristo Dimitrov. Dok neki ne odustaju od ove lake zarade, drugi ne vide smisao u tome.

To je prijevara. Na stotinu srećki nađe se jedna ili dvije na kojima se dobije pet eura. To je sve. Oni jednostavno mlate pare – objašnjava Martin Jovčev. Dodaje kako je tvrtka Nove igre iz Sofije samo prividan dobročinitelj te kako ljudima daje lažnu nadu obećavajući im brzo bogaćenje putem reklama.

“U našoj zemlji nedostaje pozitivnih osjećaja u svakom obliku i to je naš problem. Ako prenesemo ljudima pozitivne emocije, oni postaju naši klijenti i zabavljaju se. Stvarno ne mogu razumjeti kako netko može postati ovisnik samo zato što je kupio nekoliko srećki da bi iskušao svoju sreću” – tvrdi Dimitar Ganev, direktor tvrtke Nove igre.

Georgi Lazarov bio je jedan od rijetkih i sretnih dobitnika glavnog iznosa od 50.000 eura ali, kako kaže, i taj je novac prolazan.

“Bio sam baš sretan, osjećao sam veliko zadovoljstvo. Mislio sam da sam dobio puno, da je to golema stvar. Mislio sam da sam uspio, ali se ispostavilo da to nije baš tako. Zapravo sam novac brzo potrošio” – zaključuje Lazarov.

(vecernji.hr)

Papa Franjo rekao je danas da je patnja migranata i izbjeglica “križ čovječanstva”, zauzimajući se za njih drugi dan zaredom tijekom posjeta Bugarskoj čime se suprotstavio bugarskim vlastima

Bugarska koalicijska vlada desnoga centra, koja uključuje tri nacionalističke antimigrantske stranke, želi da Europska unija zatvori svoje vanjske granice za migrante te da otvori izbjegličke centre izvan bloka.

Izgradila je ogradu duž granice s Turskom i pojačala kontrole na granicama s Grčkom da zaustavi bilo kakav mogući veliki migrantski priljev poput onoga koji je pogodio Europu 2015. te učvrstio podršku ekstremno desnim antiimigrantskim strankama.

Izbjeglički centar u Sofiji

Papa je drugi dan posjeta Bugarskoj počeo posjetom izbjegličkom centru u Sofiji gdje se susreo s oko 50 ljudi i njihovom djecom kojima pomaže katolička humanitarna udruga.

“Danas je svijet migranata i izbjeglica poput križa, križa čovječanstva, križa koji nose mnogi koji pate”, rekao im je nakon što je poslušao njihova svjedočenja i pjesme koje su mu otpjevala djeca.

U centru smještenome u bivšoj školskoj zgradi najviše je migranata iz Sirije, Afganistana i Iraka.

Jedan od organizatora u izbjegličkom centru rekao je Papi da ljudi svih vjera, uključujući mnoge muslimane, volontiraju da pomognu migrantima, u znak međureligijskog dijaloga.

Papa Franjo kasnije putuje u Rakovski na jugu Bugarske, grad s katoličkom većinom, u zemlji u kojoj je većinsko stanovništvo pravoslavno.

(index.hr)

Bugarski policajci nenamjerno su poprskali sami sebe suzavcem tijekom prosvjednog skupa u glavnom gradu Sofiji u nedjelju, što je izazvalo salvu smijeha među prosvjednicima

Incident se dogodio kada je jedan od policajaca poprskao prosvjednike suzavcem, no smjer vjetra se promijenio te je suzavac došao u oči policije.

Na internetu se pojavio video koji pokazuje kako nekoliko policajaca formira barikade u pokušaju smirivanja gomile prosvjednika, od kojih su neki mahali nacionalnom zastavom.

Jedan od policajaca je potom poprskao suzavcem, ali je vjetar u tom trenutku puhnuo ravno u lica policajaca, prisiljavajući ih da se povuku.

Snimak završava scenom policajaca koji ispiru oči vodom.

Prosvjed je održan ispred parlamenta u Sofiji, gdje su ljudi zahtijevali referendum kojim bi se promijenio ustav zemlje i dobila “direktna demokracija”, prema lokalnim medijima.

Komentatori na internetu sugerirali su da lokalna policija nije imala dovoljno iskustva u korištenju suzavca jer su nasilni prosvjedi u zemlji iznimno rijetki.

Novi-Svjetski-Poredak.com

A u Belgiji bi zbog Globalnog sporazuma o migraciji mogla čak i pasti vlada…

Bugarska neće pristupiti UN-ovu sporazumu o uređenju migracija diljem svijeta i neće sudjelovati na konferenciji u Maroku na kojoj idući tjedan dokument treba biti prihvaćen, a iz Belgije stiže vijest da bi upravo zbog tog pitanja mogla pasti vlada, prenose agencije

Bugarska vlada desnog centra najavila je da će se suzdržati od glasanja na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda kada na red dođe Sporazum o migracijama.

Ta članica EU-a leži na glavnoj migrantskoj ruti s Bliskog istoka prema zapadnoj Europi i već poduzima korake da spriječi ilegalnu migraciju i štiti vanjske granice Unije.

Proces izrade sporazuma zvanog još i Marakeški po gradu gdje treba biti prihvaćen 10. i 11. prosinca, počeo je usvajanjem Njujorške deklaracije o izbjeglicama i migrantima iz 2016. koju su prihvatile sve 193 zemlje članice UN-a s izuzetkom Sjedinjenih Država koje su se povukle.

“Na ovom stupnju, bugarska vlada vjeruje da odluka o nepristupanju Globalnom kompaktu o sigurnim, uređenim i zakonitim migracijama u najvišoj mjeri štiti interese zemlje i njezinih građana”, objavila je vlada, prenosi agencija Reuters.

Među zemljama Europske unije Mađarska, Češka, Poljska i Slovačka već su objavile da neće pristupiti sporazumu, što je znak da europski blok sve više smanjuje otvorenost prema prihvaćanju izbjeglica i migranata nakon velikog vala 2015. godine.

Globalni kompakt napisan je zbog najvećeg priljeva migranata u Europi nakon Drugog svjetskog rata od kojih su mnogi u bijegu od ratova na Bliskom istoku.

Migrantsko pitanje izazvalo je krizu u Belgiji gdje se flamanska nacionalistička stranka N-VA, članica vladajuće koalicije, protivi Marakeškom sporazumu, a premijer Charles Michel obvezao se potpisati ga.

Nakon neuspjeha da razriješe razmiricu u utorak Michel je najavio da će zatražiti mišljenje parlamenta, piše agencija dpa, ali je čelnik stranke N-Va Peter De Roover najavio: “Ova vlada neće u Marakeš potpisati sporazum” i on nije obvezujuć.

Austrija je najavila da ga neće potpisati, a upitno je i pristupanje Italije jer se Kompaktu protivi potpredsjednik vlade i ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini iz vlade desnog centra.

U Nizozemskoj je nedavna anketa pokazala da je 41 posto ispitanika protiv potpisivanja Globalnog kompakta, a 34 posto je ‘za’.

I Švicarska, koja nije članica EU-a, najavila je da neće pristupiti Marakeškom sporazumu, a izvan Europe povukla se i Australija.

(hrt.hr)

Je li Srbija napravila još jedan korak prema NATO-u ili se na to može gledati kao na korak unatrag od Rusije?

Naime, u Ateni je, pred šefom Glavnog stožera grčke vojske Evangelosom Apostolakisom, srpski ministar obrane Aleksandar Vulin potpisao pristupnicu borbenoj balkanskoj grupi EU HELBROC ili, kako se to još naziva, “Balkan Battlegroupu”, svojevrsnoj verziji snaga EU.

Toj vojnoj grupaciji, koju bi se zbog sastava moglo nazvati i “pravoslavnom vojnom alijansom”, pripadaju tri balkanske članice EU i NATO-a – Grčka, kao šef, te Bugarska i Rumunjska, zatim članica EU Cipar, ali i Ukrajina čije članstvo najviše iritira Rusiju.

Ukrajina ima napete odnose s Rusijom zbog aneksije Krima i secesionističke pobune u regiji Donbas. Podsjetimo, SAD i EU su zbog toga Rusiji uveli sankcije, a Srbija ih nije podržala, iako je pod stalnim pritiskom Bruxellesa da ih se pridržava.

Vojna neutralnost

Iako sadašnja srpska vlast propagira svoju “vojnu neutralnost”, odnosno nepripadanje niti jednom vojno-političkom bloku, a srpski predsjednik Aleksandar Vučić i pred samim ruskim čelnikom Vladimirom Putinom daje časnu pionirsku da Srbija neće ući u NATO ni pod razno dok ih Rusija upozorava da to ne čine ni na javi, ni u snu, ipak se čini da Beograd u tome prilično vrda pa jedno govori, a drugo radi.

Doduše, trenutačno održavaju vojnu suradnju i s Rusijom i s NATO-om pa je tako u kolovozu pješački bataljun srpske vojske sudjelovao na NATO-ovim manevrima “Platinum Lion 17.2” u Bugarskoj, a istodobno su srpski vojnici bili na bojevu gađanju s Rusima na Baltiku. Stoga se i srpski mediji pitaju hoće li tako moći u nedogled.

Naime, Srbija je u dosta delikatnom položaju, u procijepu između “ljubavi prema Rusiji” i interesa oko euro(atlantskih) integracija. Može se reći da Srbija nije u NATO-u, ali je NATO u Srbiji. Tijekom posljednjih nekoliko godina Srbija je s NATO-om sudjelovala u čak 44 vojne vježbe na teritoriju zemalja članica, a s Rusima su na manevrima njihovi vojnici dijelili SDO u samo šest slučajeva.

Iduće godine Srbija će ugostiti zajedničku vježbu s NATO-ovim snagama za izvanredne situacije. Štoviše, Crna Gora, koja je nedavno postala punopravna članica NATO-a, ima sa sjeveroatlantskom alijansom manje sporazuma od Srbije. Osim toga, u sklopu Partnerstva za mir, čija je članica, Srbija je sudjelovala u 23 vojne vježbe. A od 2014. godine Srbija je dobila od NATO-a pomoć u vrijednosti od 12 milijuna dolara.

Nadalje, u veljači prošle godine Beograd je potpisao sporazum koji predstavnicima NATO-a u Srbiji daje diplomatski imunitet. Taj sporazum predviđa slobodno kretanje i imunitet za sve pripadnike NATO-a, prema Bečkoj konvenciji, a uz to su se sporazumjeli i o uzajamnoj razmjeni povjerljivih informacija.

Raketni sustavi

Nakon toga, evo već više od godinu i pol, Srbija zavlači Rusiju koja je odmah nakon toga zatražila da i članovi ruske vojne baze u Nišu dobiju potpuno ista prava i privilegije kao i njihovi kolege u NATO-u. Moskva pritišće, ali Beograd još uvijek to oteže, iako je opet pitanje – dokad.

Isto tako, već se mjesecima govori da će Rusija isporučiti Srbiji najmodernije MiG-ove 29, proturaketne sustave S-300, tenkove, artiljeriju i ostalo vojno blago, ali osim trijumfalnih bombastičnih naslova po srpskim proruskim medijima – od kojih su neki pod kontrolom Aleksandra Vučića – sve je još uvijek samo na obećanjima.

Rusi također pritišću da se riješi pitanje baze u Nišu na isti način kao i s NATO-om, pa to uvjetuju i popriličnim milijardama za investicijske programe, a premijer Dmitrij Medvedev u niskom je startu, samo čeka Vučićevu odluku kako bi u Beogradu i potpisao taj sporazum te donio vrijedne darove. A iz Bruxellesa i Washingtona upozoravaju predsjednika Vučića da to ne bi bila mudra odluka te da se ne bi baš dobro bodovalo.

No, samo dva dana prije pristupanja Srbije EU HELBROC-u Aleksandar Vulin bio je u posjetu stožeru Organizacije dogovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB), vojnom savezu koji okuplja Rusiju i još pet bivših republika SSSR-a: Armeniju, Kazahstan, Bjelorusiju, Tadžikistan i Kirgistan. Ondje se susreo s generalnim sekretarom ODKB-a Jurijem Hačaturovom, koji je bio i na inauguraciji Aleksandra Vučića.

I Sputnik skeptičan

U priopćenjima s tog susreta govori se o tome da će Srbija aktivizirati svoju suradnju s tom vojnom organizacijom. No, čak i ruski Sputnik piše kako je deklarirana neutralnost Srbije prilično labava, pa i populistička mjera srpskih vlasti.

Naime, kako kažu, u slučaju globalnog rata Srbija bi kao neutralna zemlja ostala izvan toga. A oni sumnjaju u tu mogućnost. Sputnik piše: “Srbija je siromašna zemlja, ona nema ni ekonomske baze, ni političku snagu i saveznike koji bi joj tu neutralnost mogli garantirati”.

Srbija je u okruženju NATO-ovih članica (Hrvatska, Mađarska, Rumunjska, Bugarska) ili onih koje su već najavile da im je cilj pripadnost NATO-u (BiH i Makedonija) te Kosova koje je praktički njihova baza pa je pitanje koliko Beograd u takvoj situaciji može solirati.
 
(jutarnji.hr)

NA KRAJU SU ORGANIZATORI MORALI DA PREFARBATI METE I ISPRIČATI SE BUGARSKIM VOJNICIMA

Nema baš u NATO-u idile koju alijansa “prodaje” o sebi.

Otkrilo se da je na vježbi njezinih snaga za brze intervencije Noble Jump, koja je održana u Rumunjskoj, došlo do svojevrsnog skandala. A nije ni slučajan ni mali, koliko god tako na prvi pogled izgledao.

Bugarski vojnički kontigent – zajedno sa svojim časnicima – kategorički je odbio pucati na mete koje su “ličile na ruske vojnike”!

Bugare su pokušali uvjeriti: da im se samo čini da mete “liče na Ruse”. Objašnjavali su im da su mete pravljene od reklamnih panoa i da, jednostavno, ono što je na njima bilo nije prefarbano.

Ovo bi podrazumijevalo da su na panoima bili prikazani ruski vojnici. A što će oni na NATO panoima – i nije tako teško zamisliti.

Bilo kako bilo, Bugari su sve odslušali i odbili pucati u mete “s oznakama koje su ličile na ruske”.

To je prisililo rukovodstvo vježbe da – nakon konzultacija i sa Bruxellesom – prefarba mete. Čak i da se ispričaju pripadnicima bugarskog kontigenta.

Pitanja ovog tipa nisu baš sasvim korektna, pa ipak: što mislite – da li bi se u “pucanju u Ruse”, da su se našli na mjestu Bugara, usprotivili vojnici Crne Gore ili Hrvatske?
 

 
(fakti.org)

Na međunarodnoj vojnoj vježbi “Saber Strike 2017″ u Republici Litvi sudjeluje i Kontingent pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske

Oko 25.000 vojnika iz SAD-a i još 23 zemlje sudjelovat će u velikoj vojnoj vježbi “Čuvar sablje” koja će se idući mjesec održati u Bugarskoj, Mađarskoj i Rumunjskoj.

Uz to, nekoliko američkih teških bombardera B-1B stiglo je u Veliku Britaniju kao potpora dvjema odvojenim multinacionalnim vježbama koje se održati na Baltiku i u drugim dijelovima Europe ovaj mjesec kako bi se poboljšala koordinacija među partnerskim zemljama.

Ovogodišnja vježba “Čuvar sablje” (Saber Guardian), koja se održava svake godine u crnomorskoj regiji od 2013., bit će veća od prethodnih, objavilo je Američko zapovjedništvo za Europu u Stuttgartu.

To će biti najveća od 18 vojnih vježbi u toj regiji ove godine i mogla bi povećati napetosti između Moskve i Washingtona.

Na međunarodnoj vojnoj vježbi “Saber Strike 2017″ u Republici Litvi sudjeluje i Kontingent pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske s ukupno 59 pripadnika, od kojih je sedam žena.

Vježba “Saber Strike 2017″ jedna je od najvećih ovogodišnjih vježbi u organizaciji Američkog zapovjedništva za Europu US EUCOM.

Na vježbi sudjeluju snage iz 18 država članica NATO-a sa ukupno oko 10500 pripadnika, a održava se na području Litve, Latvije, Estonije i Poljske, priopćio je danas MORH.

Multinacionalnom bojnom za potporu koju čine Oružane snage RH, SAD-a i Norveške, zapovijeda brigadir Ivica Raguž, načelnik Odjela za planiranje Zapovjedništva za potporu Oružanih snaga RH.
 
(vecernji.hr)

Dođite u Hrvatsku, čak i neke druge zemlje “Nove Europe” poput Bugarske i Rumunjske. U centru metropola ćete vidjeti ljude kako šeću duž elitnih okupljališta, od restorana do restorana, od elitnih butika do caffe barova. No sve ovo je samo fasada, jer samo nekoliko desetaka kilometara dalje ćete vidjeti ruševne tvornice, vidjet ćete prostim okom vidljivo siromaštvo. Vidjet ćete kako je Europska unija slomila naše ekonomije i ljude koji uzalud pokušavaju naći posao

Ono što nećete vidjeti su sretni mladi ljudi, jer su neki od njih zemlju zbog posla napustili privremeno, a drugi zauvijek. Čini se da postoji sloboda govora i da je moguće kritizirati vladu, ali ne previše, dok je kritizirati poslodavca ravno samoubojstvu. Ako ikad, ne daj Bože, kažete nešto u prilog Rusije, otvoreno ili ne ćete dobiti etiketu špijuna, sudionika optuženog za sve smrtne grijehe.

Rekli su nam da Europska unija znači otvorene granice i da možemo slobodno odmarati po zapadnoj Europi, ali tko će ići? Iako je prema metodologiji Međunarodne organizacije za rad (ILO sezonski prilagođena stopa nezaposlenosti u prosincu iznosila 11,4 posto, to slatka laž službenih statistika Eurostata i vlade. U stvarnosti je nezaposlenost dvostruko veća i najmanje četvrtina radno sposobnog stanovništva ne može naći posao. Tko može raditi, granice su mu otvorene. Sretan put!

Ali, tko su oni koji odlaze? Možda menadžeri, tehnolozi i inženjeri? Ne, odnosno, njih ih je vrlo malo. To su radnici koji peru posuđe po restoranima, rade na gradilištima i njeguju umiruće bogate Europljane po zapadu. Radnici migranti! To je ono što nam je dala Europska unija, sposobnost da bez vize radimo kao nekvalificirana radna snaga.

Da, otišli smo u EU, ali Europska unija nikako da dođe do nas. Još uvijek imamo iste korumpirane vlade, iste korumpirane dužnosnike, a dobili smo i stroge propise, pravila i metodologije Europske unije.

Mi smo uništeni i slomljeni od strane EU, ali se to pravdalo kao nužne privremene nedaće tranzicije. Bruxelles nam daje  neke poticaje za razvoj, a što se događa s novcem, nitko ne zna. Sav novac završava u džepovima državnih dužnosnika, pa čak i ako se negdje potroši, to su uvijek “njihovi” projekti.

Nesposobne vlade dobivaju kredite od Međunarodnog monetarnog fonda ili se zadužuju na tržištima kapitala “po povoljnim uvjetima”. Kako to divno zvuči, iako se uvijek lukavo prešućuju diktati nove ekonomske politike, što su uvijek  strogi uvjeti koji u konačnici uništavaju gospodarstvo zemlje.

Mirovinska reforma u Hrvatskoj, zbog koje smo dobili pohvale iz MMF-a i Svjetske banke, prošla je neopaženo, a oni koji su rođeni nakon 1962. će imati mirovinu da s njom neće preživjeti ni deset dana u mjesecu, ako je uopće dožive.

Ranije je cijela industrija sustavno uništena privatizirano je sve što je vrijedilo, a ostatak je izrezan u staro željezo. Poljoprivreda je potpuno uništena, kao i sustav visokog obrazovanja. Sada imamo masu nekakvih sveučilišta na kojima se za mito izdaju diplome visokog obrazovanja. Sve što možemo ponuditi za izvoz je jeftini nekvalificirani rad.

Bijela kuga i depopulacija prijeti da uništi neke zemlje. Bugara danas ima jedva 9 milijuna, dok u Hrvatskoj službeno živi 4,2 milijuna ljudi, iako demografi upozoravaju da bi stvarna brojka mogla biti 3,8 milijuna. Mladi parovi više ne žele imati djecu. Tko može taj bježi i ostavlja djecu roditeljima, čime se stvara generacijski jaz. Dijelu mladih ljudi koji rade na Zapadu djecu podižu djedovi i bake. Djeca ne vide svoje roditelje i  to je također cijena ulaska u EU.

Željeli smo drugačiji život, ali nije ispalo tako, iako sami sebi još uvijek ne želimo priznati da smo okrutno prevareni. Utrčali smo bezglavo u EU, bez pitanja i vjerovali smo zapadnoj propagandi. Nadali smo se da ćemo ulaskom u EU živjeti bolje, ali nam je život postao nepodnošljiv!

Ulazak u EU je bio koristan za šaku tajkuna, koji su već ranije kao lešinari nacionalnu ekonomiju doveli do ruba bankrota. Uski krug ljudi živi na visokoj nozi, a većina na rubu egzistencije. A kada se bogati nađu u problemima, onda se metodom Superhika namaknu sredstva po modelu uzmi siromašnima, imaju malo, ali ih je puno, pa se taj novac preusmjeri onima koji su preveliki da bi propali.

Primjer Agrokor, “too big to fail”, stoga će se već nekako naći model kojim spasiti gazdu kako bi se sačuvao, jer prema nekim izvorima kompanija čini 15% hrvatskog gospodarstva, a prema odvjetnicima Todorića iz Jutarnjeg lista 3,3%, što opet nije malo. Vjerujte u brojku koju hoćete, ali će tranzicija i ulazak u Europsku uniju dovesti do toga da ćemo mi spašavati posrnulog diva, jer u suprotnom slučaju „neće biti novca za mirovina, kao što je svojevremeno zaprijetila Vesna Pusić da će se dogoditi ako na referendumu glasamo protiv ulaska u EU.

Sada, kada nam je Bruxelles “velikodušno” dao priliku da nam mirovinske fondove preuzmu privatne tvrtke, svi koji su rođeni 1962. godine i kasnije imat će 27 posto niže mirovine, a znatnije smanjenje javnih izdataka počelo bi od 2027. godine jer će uz državu mirovine u većem broju početi isplaćivati i privatni mirovinski fondovi.

Izađimo iz Hrvatske na trenutak. U ožujku 2013 se fotograf, planinar i politički aktivist Plamen Goranov (36) javnim činom samožrtvovanja zapalio ispred općine Varna. U znak protesta protiv siromaštva, korupcije, nepravde i nebrige vlasti. Ako već njegova zemlja umre, zašto bi on živio? Ova smrt nije bila jedina. Kasnije je još petero ljudi učinilo isto, među njima otac petero djece, Venceslav Vasilev (53), koji je izgubio je posao, a ovršitelji su mu oduzeli obiteljsko imanje zbog komunalnog duga od 219 eura za vodu. Kada se zapalio, nezaposleni Trajan Petrov je imao samo 26 godina.

“Ovo se nikada nije dogodilo u povijesti Bugarske! Mi smo kršćanska zemlje i ne poznajemo radikalizam i fundamentalizam. Samožrtvovanje ljudi je nešto neočekivano i šokantno. Za sve kršćane je političko samoubojstvo neprihvatljivo. A mi ne sumnjamo da su ova samoubojstva  politička. Ako se netko želi ubiti, ima dosta drugih bezbolnijih načina. Kada se samožrtvuje, čovjek ne umire odjednom, nego prethode tjedni mučenja i agonije”, ogorčeno piše legenda bugarskog novinarstva Valerij Naidenov.

Što se dogodilo ne samo s Bugarskom, nekoć plodnom i prosperitetnu zemljom? Što se s nama gdje listu suicida pune nezaposleni, branitelji, siromašni i napušteni?

Netko će reći da po statistikama živimo bolje od barem 150 zemalja na svijetu. Koga briga za statistike, ako u siječnju dobijete račun za grijanje i struju dva puta veći od mirovine. Nakon toga su Bugari izašli na ulicu, jer je prazan hladnjak pobijedio propagandu. Političari i elita žive u svom svijetu i vjeruju da je ljude moguće nahraniti govorima o “europskim demokratskim vrijednostima”. Ali to nije tako.

Onda se tu i tamo pojave izljevi gnjeva i ljudi izađu na ulice. Dođu na prosvjed, ali ne kao građani koji imaju jasne vrijednosti i ciljeve, nego kao ogorčeni potrošači. Mašu, viču i na kraju se umore. Na kraju postoji sam jedan izlaz –pobjeći!

Zanimljiv je vic koji možda još nije došao do Hrvatske, ali bi bio aktualan: “Postoje dva načina za izlazak iz krize – Terminal 1 i Terminal 2 u zračnoj luci.” Mladi, talentirani i tvrdoglavi spakuju stvari i bježe bez osvrtanja, ostavljajući starce da umru u selima. Dijelovi Hrvatske su doslovno raseljeni, a državni vrh lije krokodilske suze i podsjeća nas kako je nekada Slavonija hranila cijelu Hrvatsku i dobar dio bivše države, te kako su za vrijeme velike gladi u Hercegovini slavonski seljaci usvajali tisuće hercegovačke djece i spasili ih od sigurne smrti.

Danas Slavonija nalikuje na područje Černobila. Točni podaci o iseljavanju se kriju, ali su Hrvatsku napustile desetine, ako ne i stotine tisuća ljudi.

Ekonomska kriza se poklopila sa strašnom demografskom katastrofom, a da vlada nije u stanju izraditi jasnu srednjoročnu strategiju demografske obnove. Možda bi i htjela, ali ne smije. Neki tvrde da će do 2050. ili 2060. godine, potpuno nevažno, broj stanovnika u Hrvatskoj pasti ispod 3 milijuna ljudi. Ovo su prilično točne procjene, ako uzmemo broj rođenih, umrlih i iseljenih. Gori od nas su samo Estonci i Litva, ako se ne varam. Ova zemlja se nikada nije suočila s ovakvim kolapsom u svih 1300 godina povijesti, bez obzira u kojoj državnoj zajednici i monarhiji.

Što je još gore, demografsku i ekonomsku krizu prati moralno propadanje. Društvo je sada puno pokvarenije nego u doba bilo koje okupacije, kada su ljudi bili ujedinjeni idejom borbe za oslobođenje.

I što još žele od nas?  Imali smo nekoliko stoljeća austro-ugarskog i turskog jarma, na što smo se već bili navikli. Onda u došli Prvi svjetski rat i Kraljevina Srbija i oslobodili nas, ali očekivanja nisu bila ispunjena. Kasnije smo u inat Srbima pjevali u zboru s Nijemcima i Talijanima, koji su pred najezdom Crvene armije i Titovih partizana pobjegli i poručili nam da se snalazimo kako znamo. Onda je došla Titova Jugoslavija koja se 1990. “oslobodila sama sebe”.

Kakva nam može biti naša budućnost? U redu, živimo dan po dan, što i nije loše, obzirom da cijelu povijest, ako izuzmemo nekoliko svijetlih primjera, sjedimo i čekamo da nas netko spasi. Ali kako smo došli u ovu situaciju?

Mnogi će reći da je bio rat, da su drugi napredovali dok smo mi pet godina ratovali, pa pet godina obnavljali porušeno i kakve sve ne isprike. Laž. Bili smo pijuni na geopolitičkoj šahovskoj ploči i kada je propao Sovjetski Savez pobjedonosne, hladne i željne oči su gledale kako se dograbiti kapitala. S ratom i bez njega bi kolaps željezne zavjese otvorio put dominaciji svjetske oligarhije pod izgovorom “globalizacije” i ” slobodnog tržišta”.

Vlasnici multinacionalnih korporacija su trljali ruke od radosti i pred njima se otvorio ogroman i bespomoćan teritorij u kojem su ljude ispranog mozga pokorili s naivnim parolama o demokraciji, slobodama i pravima čovjeka.

Plan oligarhije je zapravo bio vrlo jednostavan, kao svi planovi ranijih osvajača. Osvojeno područje iskoristi, poniziti, uništiti, isisati sve iz njega, a za stanovništvo stvoriti stanje permanentnog ropstva. Plan je bio jednostavan, ali su metode bile puno suptilnije, a nije bilo nikoga da se svemu suprotstavi.

Ranih ’90-ih i kasnije su zemlje bivšeg Istočnog bloka i bivše Jugoslavije, koja nije bila njegov dio, preplavili američki ekonomski savjetnici i konzultanti. Baš kao Pinochetovi “Chicago Boysi“, skupina ekonomista obučena od strane američkog Ministarstva gospodarstva  na sveučilištu u Chicagu kod  Miltona Friedmana i Arnolda Harbergera. Bili su dobro obrazovani, uljudni i besprijekorno odjeveni ljudi, prema njihovim stavovima nepokolebljive pristaše slobodarske desnice.

Međutim, sloboda u ekonomiji je jedna od najnehumanijih teorija koja negira socijalnu državu, kao i bilo kakve državne intervencije u gospodarstvu. U stvari, to je neka vrsta ekonomskog darvinizma. Neka u slobodnoj konkurenciji preživje jaki, a slabe će se protjerati među horde beskućnika.

Možda tek sada razumijemo razmjere takozvanog slobodnog tržišta i europskih normi i pravila. Država bi trebala odustati od financiranja zdravstva, obrazovanja, a porezni i mirovinski fondovi trebaju biti privatni. Ako sami ne odvajate novac za preživljavanje u starosti, onda krivite sami sebe. Ako ste siromašni i bolesni, sjedite i plačite na ulazu neke dobrotvorne ustanove. Vaša djeca su samo vaš problem i ne tražite od države da se brine za njih.

U “pristojnim” zemljama zapadne Europe s jakim socijalnim politikama se ljudi s ovakvim idejama nisu smjeli n približiti javnoj upravi, jer bi ih odmah pregazili ratoborni sindikati, ali su u bivšim socijalističkim zemljama dočekani sa svim počastima. Plaćalo im se za savjete, a lokalni političari su pred njima ustajali na stražnje noge, začarani frazama o “reformi tržišta”.

Posljedica svega je da su zapade kompanije u bescjenje pokupovale doslovno sve strateške sektore. Jedno se vrijeme od tog novca čak živjelo dobro, ali je kasnije sve došlo na naplatu. Naravno prodaja nacionalne imovine se neminovno odrazila na BDP i prihode stanovništva. A kako su samo svi bili sretni zbog “stranih ulaganja”. INA – MOL je ogledni primjer te sreće, T-Com da ne spominjemo i tako dalje unedogled.

Osim toga, ovi su emisari podučili naše dužnosnike kako je za demokraciju dobro da vlada novac poreznih obveznika troši na prozapadne nevladine organizacije. Na kraju smo se pretvorili u koloniju pod političkom kontrolom Europske unije.

No, imamo predivne mogućnosti. Na primjer, možemo napraviti salatu i sve kupiti u supermarketu preko puta. Turske ili jordanske “plastične” rajčice “paprika” iz Nizozemske i Makedonije, luk iz Kine i sir iz Francuske sira.  Omjer uvoza i izvoza voća i povrća je katastrofalan, a mi bagerima zakopavamo tone mandarina, dok rakiju pečemo krišom u podrumima, kao Al Capone. Proizvodnja alkohola u privatnom sektoru je strogo regulirana i vjerojatno će u dogledno vrijeme biti zabranjena, a stara izreka kaže da je selo bez rakije, kao selo bez crkve.

Dobro, zašto smo pristali na kapitulaciju. Veliku su ulogu odigrali mediji i takozvani think-tankovi koji se financira od strane američkih, a dijelom i europskih fondova. Sve ove institucije dopunjavaju jedna drugu, a zajednički moto i nit vodilja im je – demokracija. Tako imamo zakladu ovu ili onu, zaklade za demokratske studije i institute za liberalne strategije, koji nikada ne otkrivaju prave ciljeve.

Ljudi žive u njihovo u zatočeništvu i postali su žrtveni pijun na šahovskoj ploči. Mi služimo interesima drugih i kvarimo odnose s onima s kojima možemo raditi na obostranu korist. No, naši europski i američki prijatelji nas tapšu po ramenu i govore: “Bravo, dečki! Imate demokraciju! “. No, što znači ta demokracija? To nije vladavina naroda, nego moć “demokrata”.
 
(logicno.com)

Bugarska i Moldavija, zemlje koje su uništene nakon socijalizma i dolaska prozapadne “demokracije” i kapitalizma, polako se bude iz ovog lošeg sna

Zapad – Europska unija, SAD i NATO – u dvije europske zemlje više neće moći švrljati kao što su to činili do danas.

Proruski orijentirani kandidati pobijedili su na predsjedničkim izborima u Bugarskoj i Moldaviji. Počela se vraćati u svoj normali položaj geopolitičkih opruga – na kojoj s u, iu Sofiji i u Kišnjevu, od raspada SSSR ruku držali Washington i Bruxelles.

Novoizbrani predsjednik Bugarske – general zrakoplovstva u rezervi Rumen Radev, koji je potukao kandidatkinju vladajuće partije GERB premijera Bojka Borisova – već je izjavio da računa na razvoj dijaloga s Rusijom.

Učinio je to na svojoj prvoj predsjedničkoj press-konferenciji:

“Produbljena dijalog s Rusijom dat će nam šansu da snizimo razinu konfrontacije i eskalacije napetosti. To će pomoći, nadam se, i normalizaciji situacije u Siriji i Ukraiini, što svi želimo”.

Radev je u nastavku naglasio: “Politika prema (antiruskim) sankcijama je u nadležnosti vlade, ali sam ja, kao predsjednik države, dužan voditi dijalog i tražim rješenje za taj problem zajedno s kolegama iz Europske unije, naročito sa onima među njima kojima se sankcije također ne sviđaju. Radit ću i sa našom vladom i sa kolegama iz EU na tom pitanju.”

Govoreći o unutarnjim prilikama, Radev je ocijenio:

“Unatoč svim prijetnjama apokalipsom, birači su danas glasali za promjene. Demokratija je danas u Bugarskoj pobijedila apatiju i strah. Negativna ocjena, koju je dobila vlast stvorila je novu političku situaciju, ali u njoj nema ništa dramatično”. (svaka sličnost sa američkim izborima je slučajna, čitaj. Soros)

Novi predsjednik Moldavije je lider Partije socijalista Igor Dodon koji osvaja oko 55 posto glasova, a kandidatkinja prozapadne stranke Djelovanje i solidarnost Maja Sandu oko 44,5 posto.

Dodon je dobio izbore, pored ostalog, na obećanju da će uspostaviti strateško partnerstvo s Rusijom, vratiti moldavsku robu na rusko tržište i “normalizirati suradnju (s Moskvom) u energetici”.

Njegova pobjeda je utoliko značajnija i dalekosežnija što je Sandu obećavala biračima jačanje odnosa s Rumunjskom i Ukrajinom i uspostavljanje strateškog partnerstva sa SAD.

Ona je, doduše, istodobno obećavala i “normalne i beskonfliktne odnose s Moskvom”.
 
(fakti.org)

Premijer Bugarske Bojko Borisov izjavio je u četvrtak da njegova zemlja ne planira se pridružuje predloženom planu NATO-a za jačanje prisutnosti Saveza u Crnom moru, jer ne želi rat u regiji, prenijela je agencija Reuters

Ranije je ministar obrane Ukrajine Stepan Poltorak izjavio da Kijev razmatra sa zemljama-članicama NATO-a svoje sudjelovanje u inicijativama Saveza za jačanje prisutnosti u Crnom moru, ali da će se konkretni detalji o tome pojaviti poslije usvajanja odluke o ovom prisustvu.

Poltorak je dodao da je Ukrajina spremna se pridružiti zajedničkoj crnomorskoj grupaciji Rumunjske, Bugarske i Turske, ako ona bude bila stvorena.

“Uvijek sam govorio da sam želio vidjeti u Crnom moru ribarske brodove, jahte, velike brodove s turistima, a ne poprište vojnih djelovanja … Nije mi potreban rat u Crnom moru”, rekao je Borisov.

Očekuje se da će pitanje jačanja prisutnosti NATO-a u Crnom moru biti ponovno postavljeno u srpnju na summitu Saveza u Varšavi.

Svi se inače pitaju što Bugarskoj treba ovaj savez sa NATO-om, jer navodno sudeći prema podacima oko 70% Bugara podržava Rusiju.
 
(sputniknews,vestinet)