Na konferenciji Credit Suissea u West Palm Beachu, predstavnici najvećih proizvođača oružja u Americi su govorili svojim ulagačima o tome koliko dobro poslovanje ide u ovim vremenima globalnog rata

Predstavnici najboljih tvrtki kao što su Raytheon, Oshkosh, i Lockheed Martin bili su nazočni proslavi eskalacije sukoba na Bliskom istoku i Africi.

Izvršni dopredsjednik kompanije Lockheed Martin Bruce Tanner je održao govor i otvoreno hvalio “indirektne” koristi koje proizvođači oružja vide kao posljedicu rata u Siriji. Jedan dio njegovog govora je bio snimljen od nekoga iznutra i podjeljen na internetu nekoliko sati nakon konferencije.

U audio snimci koja je snimljena, Tanner raspravlja o mnogim nedavnim problemima na Bliskom istoku, i o eskalaciji sukoba u Siriji i Turskoj. Istaknuo je kako ti sukobi mogu dovesti do povećanja prodaje proizvoda za njihove tvrtke.

Tanner je rekao da je povećanje sukoba izazvalo “neizbježni porast zbog dinamike tog okruženju i naših proizvoda u toj regiji.”

Prema izvorima, u drugom govoru na konferenciji, Wilson Jones, predsjednik proizvođača tvrtke Oshkosh, rekao da “kako prijetnja ISIS-a raste, postoji više zemalja zainteresiranih za kupnju Oshkoshovih M-ATV oklopnih vozila.”

Glavni izvršni direktor tvrtke Raytheon Tom Kennedy se također pridružio u neformalnom slavlju, rekavši da njegova tvrtka doživila “značajan porast prodaje rješenja za obranu u cijeloj regiji u više zemalja na Bliskom istoku”.
 

Defense industry stocks this morning following Friday night’s attacks in Paris: pic.twitter.com/8a35RcpPJ6

— Aaron Cantú (@aaron_con_leche) 16. studenoga 2015.

 
Uz rastuće ratove, proizvođači su također slavili činjenicu da je obrambenom sektoru nedavno bilo odobreno 607 milijarde dolara budžeta od strane vlade.

“Naši programi su dobro podržani [u proračunu]. Mislimo da smo napravili dobar posao”, zaključio je Tanner.

U nedavnom izvješću novinar Glenn Greenwald je istaknuo da su cijene dionica za proizvođače oružja naglo porasle odmah nakon terorističkih napada u Parizu prošle godine.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Ljudski mozak stalno traži uzbuđenja i nove stimulanse pa mu je često dosadno. Jedan način kako popunjava monotoniju koja nastane kada se prilagodi na stimulans je izmišljanje sve luđih i luđih teorija

Tako se rađaju teorije zavjere, a u nastavku vam prenosimo neke od najluđih vezanih za otkriće vode na Marsu. Neke od njih mogu biti i točne…

1. Sve je promidžba za film Marsovac koji je upravo došao u kina

Nema sumnje da su Ridley Scott i Matt Damon presretni što se Mars našao u žarištu zbivanja baš kada se njihov film pojavio u kinima, no oni skloni teorijama zavjera misle da to ipak nije slučajnost.

U ovom slučaju postoje dvije teorije, ona blaža i ona potpuno luda. Blaža tvrdi da je otkriće stvarno, ali da je marketinška ekipa koja stoji iza filma koordinirala objavu s NASA-om tako da bi se podudarala s premijerom filma.

Ona potpuno luda teorija tvrdi da na Marsu ne postoji tekuća voda već da je SVE marketinška kampanja za film te da su brojni ugledni znanstvenici jednostavno pristali biti dio promidžbenog tima.

2. NASA želi veći budžet

Svaki put kada dođe do nekog većeg otkrića, javljaju se oni koji tvrde da je sve izmišljeno kako bi NASA dobila više novaca. Unatoč tome što NASA dobiva sve manje novaca iz proračuna, a svako takvo lažno otkriće bi se pokazalo pogubnim za buduća financiranja, još uvijek postoje oni koji vjeruju da je stvarno riječ samo o traženju pažnje i žicanju novaca.

3. Novače astronaute za odlazak na Mars

Neki misle da je objava otkrića tekuće vode na Marsu samo promotivna akcija kojom NASA želi prikupiti astronaute koji će dobrovoljno ići na potencijalno jednosmjerni put na Mars i tamo možda umrijeti.

Takvi vjeruju da ljudima treba neki posebni motiv za odlazak na Mars te da će im otkriće tekuće vode poslužiti kao presudni faktor, a vjerojatno su zaboravili da je privatna agencija Mars One već sakupila brojne dobrovoljce iako su misiju na Mars reklamirali kao put bez povratka.

4. Prikrivaju postojanje Marsovaca

Neki vjeruju da NASA pokušava prikriti postojanje Marsovaca, bilo sadašnjih ili već izumrlih, skretanjem pažnje na druge teme. Kao što je tekuća voda na Marsu, koja može biti indikator potencijalnog života na planetu. Da, ova teorija stvarno nema baš nikakvog smisla…

5. Čista ljevičarska zavjera, jer desničari nemaju kognitivne sposobnosti da bi razmišljali kritički

Neki smatraju da je i ovo otkriće, kao valjda i sva znanstvena otkrića, ljevičarska zavjera. Neki misle da je to ‘Obamin zli plan’ kojim želi poljuljati vjeru onih koji misle da je bog stvorio samo ljude i da smo jedina bića u svemiru.

Drugi misle da je riječ samo o još jednom znanstvenom otkriću koje će na neki način ići u prilog globalnom zatopljenju, kojeg također smatraju ljevičarskom zavjerom.

Sve u svemu, ludih teorija zavjera je mnogo, a samo je jedno sigurno – sve su potpuno besmislene, dok se ne otkrije da su bile zapravo istinite.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(net.hr,youtube/uredio:nsp)

Hrvatski ekonomski napredak od 1990. možemo slobodno proglasiti nazadovanjem

Odrastati u Splitu u osamdesetima podrazumijevalo je da ste svako ljeto u prilici svjedočiti neuobičajenim multikulturnim slikama na splitskom Pazaru. U to ste vrijeme po Pazaru mogli uočiti strateški razmještene Čehe, Slovake i Poljake, koji su prodavali posuđe, termosice, madrace na napuhavanje za plažu, posteljinu i drugu robu za upotrebu u kućanstvu, a sve u svrhu ostvarivanja sitne zarade kojom bi se pokrili troškovi ljetovanja te možda nešto i zaradilo.

Česi, Slovaci i Poljaci koji su Splićanima prodavali robu iz vlastitih zemalja nisu ljetovali u hotelima i nisu se hranili po restoranima. Oni su bili predmet ili sažaljenja ili izrugivanja jer su prodavali robu koja se nama činila sumnjivo loše kvalitete da bi si mogli priuštiti smještaj u unajmljenim sobama i hranu iz lokalne samoposluge (ako već nisu bili dovoljno domišljati da hranu donesu sa sobom).

Dandanas na temelju možda baš i tih slika sa splitskog Pazara postoji politički nimalo korektan stereotip o češkim turistima koji od kuće donose paštete i kobasice. Stereotip koji je vjerojatno stariji i od autorice ovog teksta, nastao je kao odraz činjenice da je socijalistička Jugoslavija po mnogim ekonomskim pokazateljima bila znatno naprednija od drugih socijalističkih zemalja srednje i istočne Europe.

Početni šok

Prošlo je dvadeset i četiri godine od zadnje prijeratne turističke sezone, a ekonomski odnos snaga na splitskom Pazaru u potpunosti se promijenio. Česi, Slovaci i Poljaci danas samo kupuju, a Splićani su ti koji se bave prodajom.

Na prodaju nisu samo razni proizvodi vezani za turističku potrošnju, već i privatnost mnogih splitskih domova u širem centru grada, koje se vlasnici odriču spavajući tijekom ljeta kod rodbine i prijatelja, a sve u svrhu podebljavanja osiromašenih kućnih budžeta. Očito je stoga da se u te dvadeset i četiri godine mnogo toga promijenilo.

Premda su sve bivše socijalističke zemlje otad do danas preživjele početni šok od prelaska sa socijalističkog na tržišno uređenje ekonomije, tranzicijske reforme pomodno dizajnirane po mjeri doktrine washingtonskog konsenzusa, produljeno razdoblje ekonomske ekspanzije, povremene omanje recesije, jednu veliku globalnu ekonomsku krizu, a u hrvatskom slučaju i rat, očito je da pozitivne ekonomske promjene nisu bile ravnomjerno raspoređene u svim zemljama. Ako ćemo suditi po mjerilu splitskog Pazara, čini se da građani Hrvatske, kada ih usporedimo s građanima nekoliko drugih bivših socijalističkih zemalja, danas žive relativno lošije nego u vrijeme socijalizma.

Nostalgičari bi stoga sigurno zaključili da nam je u socijalizmu bilo bolje, dok bi oni koji preferiraju liberalni kapitalizam bez dvojbe tvrdili da je baš socijalizam kriv za naše nazadovanje.

Ekonomska povijest pokazuje da ni jedni ni drugi nisu u pravu jer je ekonomska zaostalost cjelokupne srednje i istočne Europe kronološki gledano puno starija u usporedbi s pojavom socijalizma. Agnus Maddison u svojoj knjizi “Svjetska ekonomija: milenijska perspektiva” procjenjuje da je regija srednje i istočne Europe (u što se ne uključuje Rusija) u 1500. godini ostvarivala samo 54 posto BDP-a 12 najrazvijenijih zemalja zapadne Europe.

Tristotinjak godina kasnije jaz u dohotku između te dvije skupine zemalja se produbljuje, pa regija srednje i istočne Europe ostvaruje samo 48 posto BDP-a svojih zapadnih susjeda, dok je 1913., uoči početka Prvoga svjetskog rata i četrdesetak godina prije uvođenja socijalizma, regija ostvarivala jedva 41 posto dohotka zapadnoeuropskih zemalja.

Jaz u dohotku

Prvih tridesetak godina socijalizma jaz u dohotku se nije produbljivao, no krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do novog produbljivanja jaza, što je u konačnici prouzročilo i krah socijalizma.

Drugim riječima, socijalizam nije temeljni uzrok ekonomske zaostalosti zemalja srednje i istočne Europe, premda je pridonio povećanju te zaostalosti. Razloge za zaostalost regije kojoj pripada i Hrvatska ne treba stoga tražiti samo među uobičajenim ekonomskim krivcima, već u razmatranje treba uzeti širu kombinaciju povijesnih, institucionalnih, društvenih i geografskih čimbenika koji utječu na gospodarske ishode zemalja regije.

Prelaskom na tržišno uređenje gospodarstva bivše socijalističke zemlje počele su sustizati svoje zapadne susjede i tako smanjivati ekonomsku zaostalost cjelokupne regije.

Ne ulazeći u diskusiju je li ekonomska konvergencija koju je regija ostvarila održiva ili ne, valja reći da je krajem 2012. prosječni BDP po stanovniku regije dosegao 55 posto prosjeka zapadnoeuropskih zemalja. Pritom nisu sve zemlje napredovale jednako uspješno, a, pogađate, jedna od manje uspješnih je baš Hrvatska.

Ako ćemo mjeriti po bruto domaćem proizvodu po stanovniku, prilagođenom za paritet kupovne moći (taj pokazatelj životnog standarda indicira koliko iznosi stvarna kupovna moć dohotka u zemlji nakon što se uzmu u obzir razlike u cijenama proizvoda i usluga među zemljama), na samom početku tranzicije građani Češke, Slovenije i Hrvatske su uživali u uvjerljivo najvišem životnom standardu.

Dvadeset i dvije godine kasnije, ako je suditi po istom pokazatelju, svi građani zemalja srednje i istočne Europe žive bolje. Oni u prosjeku mogu tijekom godine dana kupiti roba i usluga u prosječnom iznosu od 16.800 eura, što je znatno više od 6420 eura kupovne moći ostvarene 1990. čak i kada uzmemo u obzir inflaciju. No, za razliku od 1990., ljestvica najuspješnijih izgleda nešto drugačije.

Građani Češke i Slovenije i dalje imaju bolji životni standard od građana Hrvatske, no osim njih, bolji standard sada imaju i Slovaci, Estonci, Litavci, Mađari i Poljaci. Drugim riječima, mjerilo ekonomskog odnosa snaga splitskog Pazara je dobrim dijelom precizno detektiralo da hrvatski ekonomski napredak ostvaren od 1990. godine pa do danas u komparativnim terminima možemo slobodno proglasiti nazadovanjem jer je velika većina drugih zemalja u istom razdoblju ostvarivala znatno veće stope ekonomskog rasta i životnog standarda.

Bruto domaći proizvod po stanovniku, međutim, nije ni jedino, niti najbolje mjerilo životnog standarda građana. Građanima je puno opipljivije mjerilo standarda neto plaća jer je ona neposredni pokazatelj dohotka ostvarenog od rada, za razliku od bruto domaćeg proizvoda koji mjeri dohodak ostvaren od svih faktora proizvodnje.

Skromno povećanje

No, da bismo na osnovi podataka o neto plaći ustanovili živimo li danas bolje nego u socijalizmu, od porasta neto plaće u razdoblju od 1990. do 2012. treba oduzeti inflaciju kako bismo dobili indikaciju o realnom povećanju kupovne moći u zemlji.

Kada to napravimo, dobijemo podatak da se u protekle 22 godine kupovna moć stanovnika srednje i istočne Europe mjerena kumulativnim povećanjem realne neto plaće povećala za prilično skromnih 20 posto, pri čemu ne treba zaboraviti da je to povećanje praćeno eksplozivnim porastom zaduženja kućanstava.

Taj prosjek skriva značajne razlike među zemljama, pa je tako u Bugarskoj i Litvi kupovna moć dohotka od rada još uvijek manja u odnosu na onu zabilježenu na samom kraju socijalizma (premda je izbor proizvoda i usluga neusporedivo veći), dok se kupovna moć u odnosu na socijalistička vremena značajnije povećala samo u Češkoj i Letoniji.

Povećanje realne neto plaće u Hrvatskoj ne odstupa značajno od regionalnog prosjeka i iznosi 22 posto, što bi značilo da smo za svaku godina života i rada u tržišnom gospodarstvu “nagrađeni” povećanjem realne nadnice od samo jedan posto. Možemo stoga zaključiti da je povećanje realnog dohotka od rada u većini bivših socijalističkih zemalja nakon prelaska na tržišnu ekonomiju bilo prilično suspregnuto i, ako ćemo gledati iz perspektive 1990. godine, zasigurno prilično razočaravajuće.
 

 
(jutarnji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

Internetom se kao strijela širi još jedna verzija senzacije koja je do nedavno imala šifrirani naziv “21.12.12″. Sada je kod te senzacije naziv promijenjen, te se ona naziva “23.12.12″.

Nova verzija senzacije o “kraju svijeta”

Mediji već nekoliko mjeseci aktivno preuveličavaju temu mogućeg zaustavljanja “stroja za tiskanje novca” Federalnog sustava rezervi SAD (FED SAD) do koga treba, kao, doći 21.prosinca 2012. Kao, baš tog dana treba prestati važnost 99-godišnjeg ugovora o zakupu “stroja za tiskanje novca” koji su zaključili privatni bankari i vlasti SAD-a krajem 1913. godine. Zatim se crtaju različiti scenariji “kraja svijeta” do koga neizbježno mora doći poslije 21.12.2012.

Krajem rujna se pisalo u članku <”Kraj svijeta” i Federalni sustav rezervi> u kome se pokazaloo da je informacija o “kraju svijeta” do koga treba doći 21.12.12. nova novinarska “patka”. Između ostalog, skrenuo sam pozornost autorima “patke” da se 99 godina od potpisivanja Zakona o Federalnom sustavu rezervi navršava ne 21., već 23. prosinca. Poslije toga su se njihovi autori prestrojili, tako što su šifrirani naziv senzacije zamijenili na “23.12.12.”.

Točno mjesec dana prije događaja koji očekuju mistično raspoloženi ljudi, odnosno 2012/12/23, na sajtu “Rat i mir” pojavio se senzacionalni članak “23. prosinac 2012. – Šta je tu sporno? “

Prvo da konstatiramo da autor članka M.Žukov točno govori o tome da je Kongres SAD u zakon unio ispravku prema kojoj licenca o korištenju “stroja za tiskanje novca” postaje vremenski neograničena. Međutim, uz određene uvjete, Kongres ima pravo tu dozvolu opozovati.

Uostalom, ja sam i ranije pisao da su se uvjeti za opoziv odavno stekli te da američki zakonodavci ne samo da imaju pravo, već su i obvezni licencu opozvati ne čekajući “mistični dan”.

Osnivački ugovor FED-a

Citirat ćemo Žukova: “Kao i bilo koje privatno poduzeće, FED je formiran preko ugovora o osnivanju. I taj ugovor, obzirom da predstavlja javni dokument, treba biti dostupan javnosti, i da se čuva u Biblioteci Kongresa SAD.

Pitanje svih pitanja: da li ga tamo čuvaju? Da li je stvarno dostupan? Zašto nigdje u mreži nema njegove skenirane kopije ili zašto se nigdje ne citira njegov tekst?

Zašto ga nema ni u blogu Živi Žurnal Andreja Filatova, u kome Filatov detaljno, praktički kompletno, citira zvaničan stav SAD, štiteći američki financijski sustav sa strašću, koja se vrlo rijetko može osjetiti čak i kod rezidenata SAD “. (Objašnjenje: Andrej Filatov – naš bivši sugrađanin koji je odavno prešao u Sjedinjene Države, živi na Floridi i vodi na ruskom jeziku Živi Žurnal koji je posvećen isključivo FED-u SAD – V-Katasonov).

Da konstatiramo da nemogućnost pristupa ne samo običnih ljudi, već i američkih zakonodavaca Ugovoru o osnivanju FED-a postaje “hranjivo tlo” za najrazličitije konspirološke inačice, izmišljotine i pretpostavke.

Nije takvu sablazan izbjegao ni M.Žukov. On inzistira da kraj svijeta zaista može nastupiti, mada se ograđuje: “može nastupiti”, ali nije obavezno. “Može nastupi” zato što je period od 99 godina valjda zapisan u dokumentu o osnivanju FED-a.

Eto tako. Naš autor osobno nije vidio dokument o osnivanju, ali je “izračunao” da u ugovoru treba biti upravo navedeni period.

Autor to objašnjava na prilično čudan način: zato što je trebalo da osnivači unesu u osnivački kapital korporacije članarinu u zlatu.

Kao, tada je svuda u svijetu važio zlatni standard, zato i nije bilo moguće da se papirni novac štampa ukoliko nema pokrića u zlatu.

To je točno. Ali – zašto je trebalo da se zlato daje na razdoblje od 99 godina? Evo zašto: “Na koji period bi mogao biti ponuđen osnivački kapital u zlatu kako bi se osigurala emisija novca FED-a?”

Naravno – ne na 100 godina, već upravo na tih 99, kako je bilo prihvaćeno u praksi tadašnjih poslovnih odnosa “. Prenio sam masu literature, ali nigdje nisam našao potvrdu da je tako bilo “prihvaćeno u praksi poslovnih odnosa”.

Zlatni osnivački kapital i dioničari FED-a

A zatim se nižu izjave navedenog autora koje apsolutno pripadaju fantastici: “… kako bi se sakupio kapital za formiranje FED-a u zlatu – trebalo je pronaći ulagače. I oni su nađeni, kao što su bili nađeni i za prvu (1791 – 1811.) I za drugu (1816 – 1834.) Centralnu banku SAD. Izvor pronalaženja zlata u dvije navedene banke je poznat – to su bile europske kraljevske obitelji, u koju spada i kraljevska obitelj Velike Britanije “. u bilo kojem udžbeniku o novcu može se pročitati kako je formiran Federalni sustav rezervi SAD.

On se, zna se, u početku sastojao od 12 Federalnih banaka za pričuve (FED) čiji se osnivački kapital formirao iz komercijalnih banaka koje su postajale članovi FED.

One su u kapital FED unosile i dio svog zlata. Ja ne isključujem mogućnost da su u kapitalu FED-a sudjelovali (i sada sudjeluju) članovi kraljevskih obitelji Velike Britanije i drugih europskih zemalja, ali ne izravno, već posredno, preko sudjelovanja u kapitalu onih komercijalnih banaka koje su ušle u sastav FED-a.

Da podsjetim da zakon dozvoljava da u kapitalu FED-a sudjeluju i privatna (fizička) osoba, međutim njihovo sudjelovanje ne može premašiti 25 tisuća dolara, i ona nemaju prava da sudjeluju u donošenju odluka korporacije.

1913.godine Kongres je Ameriku predao u vječito dužničko ropstvo privatnom Federalnom sustavu rezervi, tako što je FED-u omogućio da štampa novac i kontrolira američki ekonomski sustav. Prvo je bilo pušteno 203.053 dionica Federalnih rezervi. Približno 65% njih je pripadalo strancima, a preostalih 35% (približno 72.000 dionica) je podijeljeno američkim bankama, i to:

1. National City Bank = 30.000 dionica;

2. Chase National Bank (kasnije – banka Chase Manhattan) = 6000 dionica;

3. National Bank of Commerce (docnije – Morgan Guaranty Trust) = 21.000 dionica;

4. First National Bank = 15.000 dionica.

Broj dionica koje pripadaju obitelji Rockefeller (to su prve dvije banke) je bio približno jednak količini dionica koje su pripadale Morganovim (sljedeće 2 banke), tj.. po 36.000 dionica.

Među stranim dioničarima glavni su bili: Londonska i Berlinska banka Rothschildovih; pariška banka “Braća Lazari” (Lazard Brothers); talijanske banke koje pripadaju Izraelu Mozesu Sifu (Israel Moses Sieff); Hamburška banka Warburga (Warburg).

U razdoblju između prvog i drugog svjetskog rata među krupnim dioničarima FED-a su se Wallstreet-u pojavile banke kao Kuhn Loeb, Lehman Brothers, Goldman Sachs.

Amerikanac Eustace Mulins, jedan od najdubljih istraživača FED SAD u svojoj glavnoj knjizi   “Tajne privatnog Federalnog sistema rezervi” (Eustace Mullins «Secrets of the Privately Owned Federal Reserve») dao je sljedeću podjelu glavnih dioničara Federalnog sustava, koja uključuje i obitelji i pojedinačne banke (stanje iz sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća):

1.Obitelj Rothschildovih;

2. Lazard Frerez (Eugene Mayer);

3. Izrael Moses Sieff;

4.Banka “Kuhn Loeb”;

5.Banka Warburg;

6.Banka “Lehman Brothers”;

7.Banka “Goldman Sachs”;

8. Obitelji Rockefellerovih i Morganovih.

Mulins zaključuje da dionički kapital FED nije rasturen, već se nalazi u rukama vrlo uske grupe obiteljskih klanova.

Na prvo mjesto on stavlja obitelj Rothschildovih, a na drugo – Rockefellerovih. Suvremeni istraživač financijskog sustava SAD Nikolas Hager daje nešto drugačiji “razmještaj” dioničara: kod njega su na prvom mjestu Rockefellerovi, a Rothschildi su na drugom (pogl. Nikolas Hager: “Sindikat. Povijest formiranja tajne svjetske vlade i metode njenog djelovanja na svjetsku politiku i ekonomiju “. Prijevod s engleskog; Izd. Moskva: Stolica-Print 0,2007).

Senzacija: “ruski trag” u Federalnom sustavu rezervi

Kako vidimo – tvrdnja M.Žukova da su europski monarsi bili “zlatni” dioničari FED-a predstavlja čistu fantaziju. Ali, naš autor je pošao još dalje. “Gvint” njegove publikacije je u sljedećem: glavni iznos u zlatu u kapital FED je, kako se ispostavlja, dao ruski car Nikolaj Drugi. Nije nam prvi put da nailazimo na slične “patke”.

U knjizi “Zlato u ekonomiji i politici Rusije” (M., izd.. “Ankil” 2009.) morao sam da se oprostim od velikog broja bajki o “carskom zlatu”, pa i bajke o “uplati u zlatu” Nikolaja Drugog u američki FED. Također i od toga da je “carsko zlato” iz sefova FED prebačeno u zlatne rezerve MMF-a … itd, i tome sl..

Na žalost, sve do danas slične “patke” izlijeću povremeno iz stranica knjiga V.A.Sirotkina. Usput, carska obitelj je stvarno posjedovala izvjesnu količinu zlata (oko 5,5 t) u inozemstvu – u engleskoj banci Bering.

Zna se da se ono tamo nalazilo do 1917. godine, a zatim podaci o sudbini zlata poslije te godine postaju vrlo proturječna. Ne isključujem da je neki njegov djelić o kojima se ne priča glasno stvarno mogao naći u sefovima banaka koje su bile u sastavu FED-a.

Posvemu sudeći, priču o zlatu koje je Nikolaj Drugi (kao) unio u osnivački kapital FED, M.Žukov je posudio od V.Sirotkina, ali je on uz sve, dodao i “izračunao” “nasljednike” našeg cara kojim, kako on smatra, na današnji dan pripadaju nebrojena bogatstva Federalnih rezervi (navodi se iznos do 2 bilijuna dolara).

Autor piše: “… u izvodima EGRJuL (Jedinstveni državni registar pravnih osoba Ruske Federacije – VK) postoji nekoliko pravnika čiji zbirni osnivački kapital više puta premašuje i konsolidirani proračun Rusije, i njezin BDP, tj.. radi se o bilijunima dolara.

“Naša žustra” internet-javnost “je već uspjela” pronaći “jednog od navedenih pravnih osoba (doslovno samo nekoliko sati od pojavljivanja publikacije M.Žukova).

To je Dobrotvorni fond “Svjetski Institut kršćanskih Istraživanja Države i Prava „P.A.Stolipin“. Predsjednik tog fonda je neki građanin G.Dolgoruki-Simanski. Prezime je vrlo zvučno, carsko, ali sama ličnost vrlo sumnjiva.

Mogu navesti i potpunu titulu kojom sebe naziva dotični građanin: Arhimandrit Georgij Veliki Princ Knez Georgij Peti Dolgoruki-Simanski, (Bikov) Rjurikovič, Monomah, od Kolovoza cara porijeklo, 40. generacija … Vladar – Knez Ukrajine (Malorusije) i Rusije Veliki Knez Kijevski i Černigovski Kralj Galička i Vladimorsko-Volinski Knez Krimski i Vladar Pskovska Veliki Knez Smoljenska, Rjazanski, Polocke, Rostovski, Jaroslavski, Suzdaljski, Muramski, Ljvovski, Seversk, Tmutarakanski Hetman i Pokrovitelj donskih i Kubanskih kozaka Zastupnik Pravoslavlja i Zaštitnik Islama u Rusiji.

Dolgoruki-Simanski posjeduje mnogo različitih tvrtki s interesantnim nazivima. Građanin Dolgoruki-Simanski izaziva šok ne samo svojim jarkim titulama, već i time, što se osnivački kapitali fondova i tvrtki koje on osniva mjere stotinama milijardi rubalja. To ne znači da je on drugi Rothschild koji neprimijećeno živi u Rusiji.

Radi se, očito, o maniji veličine, ali io tom, da rusko zakonodavstvo dozvoljava da se prilično slobodno ocjenjuje imovina koja se unosi kao osnivački kapital. Primjerice, tri stolice se mogu procjeniti na milijardu rubalja.

Ali – to je već druga tema koja nas vuče na stranu od FED-a. Prema mišljenju Žukova, domaćini FED su se krajem 2012.godine brinuli samo kako bi izbjegli povrat zlata i druge imovine građanima tipa Dolgorukog-Simanskog. Mislim da autor griješi, jer gazde Federalnih rezervi brine nešto sasvim drugo.

Federalne rezerve su stvarno van zakona

Prema podacima izvješća o nedavno obavljenom auditu ispostavilo se da je FED tijekom posljednje krize razdijelio najvećim bankama kredite na iznos preko 16 bilijuna dolara.

Pritom dio kredita (od preko tri bilijuna dolara) tajno je dan stranim bankama – bez usaglašavanja sa Kongresom SAD, što američko zakonodavstvo kategorično zabranjuje. Ni jedan cent odobrenih kredita u trenutku audita nije bio vraćen Federalnim bankama za pričuve.

Predsjednik FED-a Ben Bernanke do sada (skoro će proći godina i pol dana otkako je objavljen izvještaj o auditu) nije uspio ni predsjedniku, ni kongresmenima, ni američkom narodu poslati koliko-toliko razumljivo objašnjenje o učinjenom lopovluku. Zar to nije dovoljno jak razlog da se, ne čekajući da stigne mistični 23. prosinca ove godine, prikrije privatni kiosk pod nazivom FED.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11771"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

O aktualnoj svjetskoj krizi mnogo se piše posljednjih godina, ali u tim raspravama (kako znanstvenim tako i u publicističkim) ima mnogo zabluda i mitova koji se vrlo vješto medijski plasiraju i održavaju, a onda se samo masovno reproduciraju.

O pravoj suštini i osnovnim uzrocima globalne ekonomske krize koja traje od 2008. godine i kojoj se ne nazire kraj skoro da se ništa ne čuje ili pročita.

U ovom tekstu ćemo ukazati na dva osnovna mita:

prvi – financijska kriza u SAD je sanirana, a za aktualnu ekonomsku krizu je odgovorna Europa, te

drugi – da je financijska kriza u SAD izbila zbog neadekvatne financijske regulacije.

treći – suočeni smo s ozbiljnom dužničkom krizom koja je posljedica nerazumnog zaduživanja pojedinih država,

četvrti – u krizu upadaju zemlje koje su neodgovorno povećavale javnu potrošnju i imale velike proračunske deficite,

peti – rast nejednakosti je posljedica krize,

šesti – kriza se nije mogla predvidjeti,

sedmi – svjetska ekonomska kriza je dovela do kolapsa hrvatskog gospodarstva.

Stvoreno je uvjerenje da je financijska kriza u SAD sanirana, te da je to prošlost, a svijet se sada suočio s europskom dužničkom krizom koja prijeti da se prelije na ostatak svijeta. Nedavno je američki predsjednik Barack Obama pozvao lidere eurozone da hitno spriječe širenje dužničke krize na ostatak svijeta.

On je također za slab rast američkog gospodarstva, nekoliko puta optužio europsku krizu. Inzistira se na neophodnosti brzog reagiranja i sprječavanja da se europska kriza ne proširi na ostatak svijeta, a zaboravlja se da je kriza stvorena upravo u SAD i iz nje se širila dalje, pa i na Europu.

Osnovni uzročnik krize se svjesno prešućuje, a on se nalazi u zlouporabi dolara kao svjetske rezervne valute. SAD je koristeći svoju ekonomsku, političku i vojnu moć mogao nametnuti ostalom svijetu masovno korištenje dolara i poslije 1971. godine kada je jednostrano ukinula konvertibilnost dolara za zlato. Izgledalo je da je SAD napokon uspio pronaći čarobnu formulu za višestoljetne bezuspješne pokušaje alkemičara – stvoriti bogatstvo ni iz čega.

Papir je zamijenio zlato i najveća svjetska sila osigurala je za sebe jedinstvenu privilegiju (koju nemaju ostale države) da može dolaziti do ogromnih realnih materijalnih dobara iz cijeloga svijeta (ničim ograničenim i ni od koga kontroliranim) jednostavnim “tiskanjem” dolara – zelenih papira.

Kako “apetit dolazi tijekom jela” SAD nije mogao odoljeti iskušenju da na tome parazitiraju i stvaruju ogromna bogatstva iz ničega.

Da bi se ta pogodnost mogla što više koristiti SAD su poduzimale aktivne mjere kako bi širile zonu korištenja američkog dolara, a posljednjih desetljeća se to vrši i preko svjesne deregulacije na financijskim tržištima kojom je omogućeno stvaranje novih aktiva trgovanja (prije svih, takozvanih financijskih derivata) .

Međutim, u znanstvenim i publicističkim tekstovima se, po pravilu, tvrdi kako je deregulacija financijskih tržišta osnovni uzročnik krize, a da su zakonodavci i regulatorna tijela radili u najboljoj namjeri i nisu mogli predvidjeti do čega će deregulacija dovesti, te da je za rješenje problema nužna samo bolja regulativa rada financijskih tržišta.

U samom procesu deregulacije financijskih tržišta osobito velike negativne posljedice imalo je donošenje CRA zakona (Community Reinvestment Act), te ukidanje GSA zakona (Glass-Steagall Act).

Tvrdilo se da CRA zakon treba omogućiti sveobuhvatnije osiguranje kreditnih potreba građana i on je doživio mnoge promjene i amandmane (1989,1992,1994) kojima su banke bile ohrabrivane da odobravaju takozvane subprime ili drugorazredne kredite građanima s niskim prihodima, odnosno klijentima s lošim kreditnim rejtingom, mada se s velikom vjerojatnošću moglo pretpostaviti da krediti neće moći biti vraćeni.

Oni se popularno nazivaju Nindža (NINJA – No Income, No Job, No Assets) kreditima, čime se sugerira da se odobravaju osobama, odnosno obiteljima bez dohotka, posla i imovine.

Godine 1995. donesen je možda i najznačajniji amandman u ovom zakonu kojim je omogućena takozvana osiguranje stambenih kredita i prodaja vrijednosnica stvorenih na toj osnovi.

Kroz veoma složen proces osiguranja (u koji je uključen velik broj sudionika – banke, hipotekarne korporacije, veliki financijski konglomerati, rejting agencije, osiguravajuća društva, konzalting i revizorske kuće, marketinško-reklamne agencije itd..) Problematični stambeni krediti su konvertirani, odnosno “prepakirani i oplemenjivani” u vrijednosnice (koje od rejting agencija, po pravilu, dobivaju najbolji rejting – AAA – kao iznimno kvalitetne i neopasne).

Tako su financijskom alkemijom, dobrim dijelom, nenaplativa potraživanja po stambenim kreditima pretvoreni u prvoklasne vrijednosnice (financijske derivate) koje se zatim prodaju diljem svijeta. Svi sudionici u ovom lancu igrali su svoju ulogu u svjesnoj prevari i to su radili s velikim entuzijazmom.

Financijski derivati ​​postaju važan predmet burzovnih špekulacija i njihova vrijednost u vrijeme izbijanja krize (2008) više nego deseterostruko premašuju vrijednost globalnog BDP-a, mada je samo prije tri desetljeća vrijednost financijskih derivata bila zanemariva.

Ove promjene vodile su značajnom povećanju potreba za “tiskanjem” novih dolara i nevjerojatno brzom rastu financijskih tržišta na kojima se špekulativnost vremenom pretvorila od periferne u njegovu osnovnu karakteristiku.

Financijskim špekulacijama može stvoriti profit, ali se njima ne stvara nova vrijednost i one predstavljaju izvlačenje vrijednosti stvorene u realnom sektoru. Tako danas imamo dvije paralelne ekonomije, jednu – realnu koja stvara proizvode i usluge i drugu – virtualnu koja “stvara” novac burzovnim špekulacijama i koja postaje sve dominantnija u odnosu na realnu ekonomiju.

Virtualna ekonomija ne može postojati bez realnog sektora, jer ona od njega živi, ​​odnosno na njemu upravo i parazitira.

Do 1999. godine na snazi ​​je bio GSA zakon (Glass-Steagall Act) iz 1933. godine kojim je izvršeno razdvajanje komercijalnih i investicijskih banaka (komercijalne banke se nisu mogle baviti burzovnim špekulacijama), a bile su propisane rigorozne sankcije za borbu protiv korupcije, nedozvoljenih špekulacija i korištenja insajderskih informacija na financijskim tržištima.

Zakonom o financijskoj modernizaciji iz 1999. godine zamijenjen je GSA zakon i tako izbrisana razlika između klasičnog i investicijskog bankarstva, te omogućeno ponovno spajanje komercijalnih i investicijskih banaka.

Došlo je do opasne koncentracije u bankarskom sustavu, pa je tržišni udio pet najvećih banaka sa 8% posto krajem 90-ih godina povećano na 30% u sadašnje vrijeme, au njima je dominirao način rezoniranja i prakse iz investicionog bankarstva, odnosno burzovnih špekulacija.

Banke su postale prevelike da bi država mogla dozvoliti da one propadnu, a istovremeno politički jake da bi njihovu djelatnost bilo tko mogao ograničavati.

Znajući da su suviše velike da bi država dozvolila da propadnu banke su svjesno ulazile u sve rizičnije poslove i kada su ostvarivale velike profite menadžeri su nagrađivani ogromnim bonusima, a kada je izbila globalna financijska kriza (kojoj su, u velikoj mjeri, i kumovale) vlasti SAD su za spašavanje banaka potrošile tisuće milijardi dolara.

Tako je rizik učinjen zajedničkim – kada donosi profit on se privatizira od strane menadžera i dioničara, a kada nastaju gubici oni se socijaliziraju, odnosno prebacuju na državu, točnije na sve porezne obveznike.

Ne samo da nitko nije odgovarao nego su menadžeri banaka dobivena sredstva od države za njihovo spašavanje koristili za nove isplate velikih bonusa sada i pod novim obrazloženjem i nazivom bonusi za lojalnost (ostajanje) menadžera.

Inicijativa da se zakonom ograniče isplate bonusa u bankama koje su dobile pomoć za spašavanje od države nazivan je jednim od “nirnberških zakona”, te da se obračun sa bankarima u SAD odvija “brže i žešće nego što je to bio slučaj s intelektualcima u vrijeme Mao “.

Banke su postale tako velike i politički jake da onemoguće ozbiljnija ograničenja u svome radu, pa svi dosadašnji pokušaji efikasnije regulacije u SAD ne pokazuju ozbiljnije rezultate i svode se na kozmetičke promjene kako bi se sačuvao status quo.

Pored toga, regulatorni organi su stalno u zaostatku nastojeći pratiti sve složenije i rizičnije poslovanje banaka (i drugih sudionika na financijskom tržištu) donošenjem velikog broj kompliciranih pravila. Tako je GSA zakon iz 1933. godine imao samo 37 stranica i osiguravao je financijsku stabilnost do kraja stoljeća, a samo novi Zakon o reformiranju Wallstreet-a i zaštiti potrošača ima 8,5 tisuća i još preko 20 tisuća stranica popratnih dokumenata kojima su podrobnije regulirana pravila.

Da bi se našli adekvatni odgovori na izazove s kojima se svijet suočio na početku XXI stoljeća, a koji su vezani s aktualnu globalnu ekonomsku krizu neophodno je razumijevanje suštine i osnovnih uzroka koji su do toga doveli, kako bi se mogle poduzeti odgovarajuće mjere za njeno eliminiranje .

U suprotnom, slušat ćemo o sve novim valovima i oblicima krize i ona će još dugo trajati i imaće sve razornije posljedice.
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11437"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Hrvatski olimpijci, barem većina njih, otputovali su na Olimpijske igre u ponedjeljak. Prije leta prema Londonu, u Kristalnoj dvorani zagrebačkog hotela Westin okupilo se oko osamdeset naših sportaša kojima su uspješne igre poželjeli čelnici Hrvatskog olimpijskog odbora, predsjednik Zlatko Mateša te ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović.

Stupovi Boaz i Jachin, prva 3 stupnja Slobodnog zidarstva

U Londonu će nastupiti 108 hrvatskih sportaša

Kako je i običaj, najstariji olimpijac, 43-godišnji Zoran Primorac kojem su ovo 7. olimpijske igre, pročitao je Olimpijsku povelju a svi nazočni sportaši su je i potpisali. Na prvim igrama 1992. u Barceloni, Hrvatska je imala 38 sportaša i osvojila 3 medalje, stoga je ministar Jovanović duhovito primijetio kako bi 108 hrvatskih sportaša u Londonu, trebalo donijeti barem tri puta više, ali poruka: „Ne vraćajte se kući bez 9 medalja!”, izrečena je u šali, važno je osvjetlati hrvatski olimpijski obraz.

Naravno, ono što svi priželjkujemo je da nadmašimo Peking gdje je bila najbrojnija žetva medalja, osvojili smo ih 5.

Favoriti za medalje, barem prema prvom čovjeku Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatku Mateši su veslači, jedriličari, vaterpolisti, rukometaši iz kolektivnih, i Sandra Perković te  sestre Zaninović iz pojedinačnih sportova.
Spomenula su se i imena sportaša koji bi mogli iskočiti iz drugog plana. To su Glasnović, Pejčić, braća Žugaj, Ude, naše rukometašice i još po neki.

Danny Boyle režira otvaranje

Zvijezda koja se uspinje, Feniks koji se diže, rast antikrista

Najveću pažnju u Londonu privući će svakako novo izdanje američkog košarkaškog Dream Tima, ovog puta na pogon LeBrona, Duranta i Kobe Bryanta. Gledati ćemo i vrhunske atletske obračune, a već samo otvaranje trebalo bi naglasiti posebnost londonskih igara, britanski redatelj, oskarovac (Slumdog Millionaire) Danny Boyle potpisnik je izuzetno neobične ceremonije koja bi trebala biti u stilu slavne krilatice engleskih Monty Pythona, „And Now for Something Completely Different …“

OI će biti otvorene na Olimpijskom stadionu, a ceremoniju će putem malih ekrana pratiti milijardu gledatelja u cijelom svijetu

Takmičenja u nogometu, koja su počela tri dana prije zvaničnog otvaranja Olimpijskih igara u Londonu planiranog 27. srpnja, predstavljaju uvertiru u ono što će se dešavati na ovogodišnjim Ljetnim olimpijskim igrama 2012.

Značenje 5 krugova nije simbol zastupljenosti kontinenata već su to krugovi na svim točkama pentagrama

Tridesete Ljetne olimpijske igre u Londonu bit će zvanično otvorene danas na ceremoniji na Olimpijskom stadionu. OI će trajati do 12. kolovoza.

Inače, britanska prijestolnica je treći put u povijesti domaćin Olimpijskim igrama koje će i ovaj put okupiti sportaše iz cijelog svijeta.

ZION = LONDON “odabrana nacija”

Koncept igara fokusiran je na Olimpijski park sagrađen u istočnoj gradskoj četvrti Stratfordu, koja je važila za jednu od siromašnih londonskih četvrti. Većina takmičenja će biti održavana na Olimpijskom stadionu, koji može primiti 80 tisuća gledalaca. Na ceremoniji otvorenja igara će kao kulisa poslužiti i wimbledonska trava, kao i ona sa stadiona Wembley ili Hyde parka.

Natjecanje u streljaštvu će biti prva disciplina u kojoj će se sportaši takmičiti na ovogodišnjim OI.

KRUG unutar KRUGA, simbol tajnog društva

Svečanost u čast Muhammeda Ali

Da je u Londonu sve u znaku sporta pokazuje i svečanost održana u Victorijinom i Albertovom muzeju u čest legendarnog boksača Muhammeda Alija. Svečanosti je prisustvovao veliki broj poznatih osoba iz svijeta sporta, ali i filma kao što su vozač Formule 1 Lewis Hamilton, bivši teniser Boris Becker, bokser Wladimir Klitschko, te poznati holivudski par Angelina Jolie i Brad Pitt. Svi oni su došli na svečanost kako bi iskazali poštovanje ovom velikom sportašu, ali i podršku oboljelim Parkinsonove bolesti za čije liječenje su prikupljana sredstva od prodaje ulaznica za ovu gala svečanost.

Prema informacijama kojima raspolažu mediji, nogometne utakmice, kao i natjecanja u jedrenju, veslanju, vožnji kanuom, vožnji brdskim biciklom će se održati izvan osammilionske britanske metropole.

Stadion ili sportska arena ima funkciju HRAMA

Još prije nego počne velika ceremonija svečanog otvaranja XXX Olimpijskih Igara u Londonu, mnoštvo svjetskih rekorda vezanih za olimpijske igre otići će u ropotarnicu povijesti.

Već samim činom otvaranja, London ulazi u olimpijsku povijest kao jedini grad u kojem su moderne Olimpijske Igre održane tri puta.

Sa 8.8 milijuna ulaznica puštenih u prodaju za Britance i posjetitelje iz cijelog svijeta, Olimpijada u Londonu 2012. opet je na podiju sa zlatom. U 116 godina olimpijske povijesti to je najveći broj ulaznica, nadmašena je i olimpijada iz Pekinga.

Pozdravljanje antikrista

Srušen je i jedan politički rekord, Organizacijski komitet OI pozvao je čak 120 svjetskih vođa na otvaranje. Biti će to najveći svjetski skup političkih lidera na ovakvom događanju.

Nije još, ali vrlo je izvjesno da će biti srušen i rekordan broj televizijskih gledatelja. Brojku od 3,6 milijardi gledatelja pekinške olimpijade 2008., tokom 17 dana trajanja, po svim pokazateljima nadmoćno će nadmašiti londonska olimpijada.

Oko Horusa – Olimpijski stadion Kina 2008.

Također je 4,700 medalja koje je izradila Kraljevska kovnica specijalno za Olimpijadu srušilo rekord, to su najveće i najteže ljetne olimpijske medalje. Zlatne i srebrne teže gotovo pola kilograma (412 grama), dok je brončana “samo” 357 g. Nisu samo teške već su i velike, medalje imaju promjer od 8,5 centimetara.
Nije beznačajno spomenuti kako će ovo biti i najskuplje olimpijske igre ikad održane. Budžet olimpijade iz 2004. koji je iznosio 4,2 milijuna funti, u Londonu će biti nadmašen za 100%. Troškovi vezani uz sport olimpijskih igara u Londonu, biti će preko 8,4 milijarde funti.
Srušen je i nepopularni rekord najskuplje ulaznice za ceremoniju otvaranja, “simboličnih” 2012 funti neće moći platiti svatko, za najbolja sjedala na ceremoniji otvaranja.

2012 London Olimpijada Teroristički napad prikazan u crtiću Spongebob (spužva Bob)

 
izvor: worldtruth.tv, mojtv.hr, vecernji.hr, youtube.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9905"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]