Interesantno je da ljudi uopće nisu čuli za banku BIS – Banka za međunarodna poravnanja, a to je čudno pošto je to najvažnija banka na svijetu, važnija čak i od MMF-a i Svjetske banke. Ona se već desetljećima nalazi u centru globalne mreže novca, moći i tajnog globalnog utjecaja

Za jednu ozbiljnu i tajnu organizaciju, banka BIS-a se pokazala prilično okretnom. Ona je preživjela prvu globalnu depresiju, kraj isplata odštete i zlatni standard (koji su bili njena svrha postojanja), uspon nacizma, Drugi svjetski rat, sporazum Bretton Woods, Hladni rat, financijske krize iz osamdesetih i devedesetih godina, zatim rađanje MMF-a i Svjetske banke, i na kraju pad komunizma.

Stoljećima kruže priče, neke temeljene na labavim činjenicama, druge na spekulacijama, o skupini ljudi koji “kontroliraju svijet”. Neke od ovih priča su djelomično točne, neke su potpuno izmišljene, a neke potpuno točne, kao što su priče vezane za Banku Međunarodnih sporazuma, na koju nitko ne obraća pozornost.

Ovo je priča o njima.

Slijedi izvadak iz knjige “Baselov toranj: sjenovita povijest tajne banke koja upravlja svijetom” koju je napisao Adam LeBor:

Najekskluzivniji klub na svijetu ima 18 članova. Oni se okupljaju svakog drugog mjeseca nedjeljom u sedam sati navečer u sali za konferencije E u kružnom tornju čiji zatamnjeni prozori gledaju na centralnu željezničku stanicu u Baselu (grad na sjeveru Švicarske). Njihove rasprave traju oko jedan sat, ponekad sat i pol. Neki od njih povedu svog kolegu, ali oni rijetko govore za vrijeme ovih povjerljivih sastanaka.

Kada se sasatanak završi, svi koji su došli s članovima odlaze, a ostali se povlače u salu za večeranje na 18. katu gdje uživaju u odličnoj hrani i još boljem vinu. Večera traje do 11 sati navečer, ponekad i do ponoći. Isti protokol se koristi već više od 8 desetljeća. Sve ono što se kaže za stolom za večeranje tamo i ostaje.

Svi ovi članovi, većinom muškarci, vrlo su moćni ljudi i svi su središnji bankari. Oni dolaze u Basel na sastanak Ekonomskog konzultativnog odbora (ECC) Banke Međunarodnih sporazuma (BIS), koja predstavlja banku koja upravlja svim središnjim bankama.

Među trenutnim članovima su Ben Bernanke, predsjedavajući Federalnih rezervi SAD, sir Mervyn King, guverner Banke Engleske, Mario Draghi iz Europske središnje banke, Zhou Xiaochuan iz Banke Kine i guverneri središnjih banaka Njemačke, Francuske, Italije, Švedske, Kanade, Indije, Brazila i Španjolske.

Početkom 2013. godine, kada je ova knjiga puštena u tisak, King je predvodio ECC. Okupljanje ove utjecajne skupine su otvoreno samo za malu odabranu skupinu središnjih bankara iz naprednih ekonomija. ECC preporuča buduće članstvo i organizaciju tri komiteta BIS-a koji upravljaju globalnim financijskim sustavom, platnim sustavima i međunarodnim tržištem. Ovaj odbor također priprema prijedloge za sastanke o globalnoj ekonomiji.

Ti sastanci počinju u 9:30 ujutro svakog ponedjeljka ujutro u sobi B i traju oko tri sata. Na tim sastancima King predsjedava skupinom guvernera središnjih banka 30 država koje su procijenjene kao najvažnije za svjetsku ekonomiju. Sastancima koji se održavaju ponedjeljkom prisustvuju, pored predstavnika koji se okupljaju u nedjelju, Indonezija, Poljska, Južna Afrika i Turska. Guverneri 15 manjih država kao što su Mađarska, Izrael i Novi Zeland mogu prisustvovati, ali samo kao promatrači.

Na kraju sastanka guverneri svih 60 članova BIS-a prisustvuje švedskom stolu u sali za večeranje na 18. katu. Sala za večeranje, koju je dizajnirala švicarska arhitektonska tvrtka Herzog & de Meuron, ima bijele zidove, crni strop i spektakularan pogled na Švicarsku, Francusku i Njemačku. U 2 popodne, središnji bankari i njihovi pomoćnici se vraćaju u sobu B kako bi održali sastanak guvernera i diskutirali o drugim važnim temama zaključno sa 5 popodne.

King ima dosta drugačiji pristup nego njegov prethodnik, Jean-Claude Trichet, bivši predsjednik Europske središnje banke. Trichet se strogo pridržavao protokola po kojem su središnji bankari imali pravo govoriti po redu važnosti, što znači da su prvi govorili guverneri Federalnih Rezervi, zatim Banke Engleske, pa Bundesbanke itd. King koristi tematski i jednak pristup, omogućavajući rasprave koje uključuju odjednom sve nazočne članove.

Ova skupina guvernera ima ključnu ulogu u načinu reagiranja svijeta na svjetsku financijsku krizu. Rasprave o tome moraju biti povjerljive, ali sastanci stručnjaka omogućuju svima podijeliti svoja iskustva.

Uprava BIS-a teško radi na tome da osigura prijateljsku i klupsku atmosferu i uspijeva u tome. Banka organizira čitavu flotu limuzina koje kupe guvernere s aerodroma u Zürichu i doveze ih do Basela. Za guvernere nacionalnih banaka, koji nadgledaju različite vrste nacionalnih ekonomija, organiziraju se odvojeni doručak, ručak i večera, tako da nitko ne bude zapostavljen.

Paul Walker, bivši predsjedavajući Federalnih rezervi koji je nazočio sastancima, rekao je da se mnogi središnji bankari bolje osjećaju ovdje nego u svojoj vladi. Bivši guverner Nacionalne banke Mađarske, Peter Akos Bod, rekao da su glavne teme rasprave bile kvalitetu vina i glupost ministara financija, te da se niste mogli da priključiti razgovoru ako niste bili upoznati s vinom.

Svi guverneri koji prisustvuju dvodnevnom okupljanju vode računa o povjerljivosti, diskreciji i sigurnosti na najvišoj razini. Sastanci se održavaju na nekoliko katova koji su u uporabi samo kada su guverneri prisutni.

Švicarske vlasti nemaju nikakvu nadležnost nad prostorijama BIS-a. Zapravo, švicarskim vlastima je potrebna dozvola uprave BIS-a da bi ušli u zgradu banke.

BIS ima pravo komunicirati u šiframa i prima i šalje prepiske u torbama koje ne smiju biti otvarane niti proveravane. Banka BIS je izuzeta od plaćanja švicarskih poreza. Njeni zaposlenici ne moraju plaćati porez na prihode koji su obično prilično velikodušni u usporedbi s privatnim sektorom. Godišnja plaća generalnog menadžera je 2011. godine iznosila 763.930 švicarskih franaka, Dok su šefovi odjela dobivali 587.640 franaka godišnje, ne računajući napojnice. Također, zaposleni u banci uživaju posebne privilegije.

Viši menadžeri imaju status diplomata kada vrše svoju dužnost u Švicarskoj, što znači da njihove torbe ne smiju se pregledaju (osim u slučaju da postoji dokaz o očiglenoj kriminalnoj radnji). Svi dužnosnici banke imaju imunitet na švicarski zakon za vrijeme svoje dužnosti u Švicarskoj. Međutim, plaće i privilegije nisu jedino što odgovara osoblju ove banke. Zaposlenici banke zapošljava ljude iz 50 različitih država, tako da je atmosfera prilično multinacionalna i kozmopolitska. Svi oni su vođeni osjećajem da čine nešto za svjetsko dobro.

Uprava banke je se pokušala pripremiti za bilo koju situaciju, tako da se švicarska policija ne mora miješati. Stožer BIS-a posjeduje medicinsko osoblje i vlastito sklonište u slučaju terorističkog napada ili oružanog sukoba. Imovina BIS-a ne može biti oduzeta putem švicarskog zakona.

BIS strogo čuva diskreciju bankara. Agenda i transkripti sastanaka ne smiju se objavljuju ni u kakvom obliku. Ponekad je dozvoljena konferencija za novinare nakon nekih sastanaka.

Zašto bi nas onda to trebalo zanimati? Bankari se sastaju otkad je novac izmišljen. Središnji bankari sebe promatraju kao visoke svećenike financija, kao tehnokrati koje nadgledaju monetarne rituale i financijske liturgije.

Ipak, guverneri koji se sastaju u Baselu svakog drugog mjeseca predstavljaju sluge javnosti. Njihove plaće, avionske karte, hotelske račune i mirovine plaćaju se iz džepa javnosti. Nacionalne rezerve u središnjim bankama predstavljaju javni novac. Rasprave središnjih bankara na sastancima, informacije koje se razmjenjuju i odluke koje se donose su usko povezane s politikom.

Oni upravljaju novceom nacionalnih ekonomija. Oni postavljaju kamatne stope i odlučuju kolika će biti vrijednost naše ušteđevine i ulaganja. Oni odlučuju hoće li se štedjeti ili ne. Njihove odluke oblikuju naše živote.

Oni su recimo šezdesetih godina prošlog stoljeća manipulirali tržištem zlata kako bi održali omjer od 1,25 dolara po gramu sukladno provizijama sporazuma Bretton Woods koji je izmijenio međunarodni financijski sustav nakon Drugog svjetskog rata.

Središnji bankari su danas moćniji od političara. Banka BIS je od prvog dana posvećena širenju interesa središnjih banaka i reformaciji međunarodnih financija.

Osnivač ove tehnokratske grupe je Per Jacobsen, švedski ekonomist koji je bio ekonomski savjetnik BIS-a od 1931. do 1956. godine. Jacobsen je bio među prvim podržavaocima europskog federalizma. On se protivio inflaciji, pretjeranom trošenju vlasti i državnim intervencijama u gospodarstvu. Jacobsen je napustio BIS 1956. godine kako bi počeo voditi MMF. Njegovo nasljeđe i danas oblikuje svijet.

Pobornici BIS-a negiraju tvrdnje da je organizacija tajna. Arhive banke su otvorene i mogu se pogledati na stranicama banke. Međutim, u pitanju su uglavnom izvodi i analize informacija koje su već dostupne u javnosti. Detalji ključnih aktivnosti banke su i dalje tajna.

* * *
Interesantno je da mnogi ljudi uopće nisu čuli za Banku za međunarodna poravnanja BIS, a to je čudno pošto je to najvažnija banka na svijetu, važnija čak i od MMF-a i Svjetske banke. Ona se već desetljećima nalazi u centru globalne mreže novca, moći i tajnog globalnog utjecaja.

Banka BIS je osnovana 1930. godine. Ona je prividno osnovana kao dio plana za upravljanje njemačkim isplatama odštete nakon Prvog svjetskog rata. Glavni osnivači banke su Montagu Norman, bivši guverner Banke Engleske i Hjalmar Schacht, predsjednik Reichsbanke. Uloge za osnivanje su priložile središnje banke Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, Belgije i Japana. Federalnim rezervama je također bilo ponuđeno da prilože ulog, ali su SAD bile pomalo sumnjičave.

Prava svrha BIS-a je zapravo “promicanje suradnje središnjih banaka i pružaje dodatnih ustanova za međunarodne financijske operacije”. Cilj je bio da središnji bankari dobiju svoju banku, moćnu i nezavisnu od političara. U svakom slučaju, banka BIS je oduvijek financirala sama sebe, s obzirom da su njezini klijenti istovremeno i njeni osnivači i dioničari.

Za vrijeme tridesetih godina prošlog stoljeća, banka BIS je bila glavno mjesto za okupljanje središnjih bankara. Upravo ova grupa je pomogla Njemačkoj ponovno stane na noge. Za vrijeme rata, BIS je postala dio Reichsbank, prihvaćala je pokradeno nacističko zlato i vršila inozemne razmjene za nacističku Njemačku.

Nakon 1945. godine, pet direktora banke BIS, uključujući Hjalmar Schacht, optuženi su za ratne zločine. Njemačka je izgubila rat, ali je ostvarila ekonomski mir, najviše zahvaljujući banci BIS.

* * *

Tijekom prvih 47 godina postojanja, od 1930. do 1977. godine, sjedište banke BIS je bilo u nekadašnjem hotelu nedaleko od centalne željezničke stanice u Baselu. Ulaz u banku je krila prodavaonica čokolade. Menadžeri banke su smatrali da će oni koji trebaju naći uspjeti pronaći banku.

Banka se premjestila u svoj trenutni stožer u ulici Centralbahnplatz 2, 1977. godine. Taj stožer je blizu prethodnog i također gleda na centralnu stanicu u Baselu. Današnja misija banke BIS je da “služi središnjim bankama na putu ka monetarnoj i financijskoj stabilnosti, da njeguje međunarodnu suradnju u ovim područjima i da djeluje kao banka središnjih banaka”.

Banka BIS je jedinstvena institucija: međunarodna organizacija i ekstremno profitabilna banka zaštićena međunarodnim sporazumima. Glavni zadaci središnje banke su rukovođenje kreditima i količinom valute u prometu, što osigurava stabilan biznis i stope razmjene na pravom nivou. To je ključno za globaliziranu ekonomiju.

Banka BIS također pomaže pri nadgledanju komercijalnih banaka iako nad njima nema pravnu moć. Odbor za nadgledanje bankarstva u Baselu regulira kapital i likvidnost poslovnih banaka.

Bundesbank i Europska središnja banka, dvije najmoćnije članice BIS-a, pokrenule su maniju za mjerama štednje, koje su već dovele jednu europsku državu – Grčku, na rub preživljavanja. Moguće je da će ih biti još.

Banka BIS se nalazi na vrhu međunarodnog financijskog sustava koji se raspada, ali njezini dužnosnici tvrde da ona nema moć da djeluje kao regulator financija. Ipak, banka BIS-a neće izbjeći svoju odgovornost za krizu eurozone.

BIS se od četrdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do uspostavljanja Europske središnje bake 1998. godine nalazila u srcu europskih integracija, omogućavajući tehnici stručnost i financijske mehanizme za harmonizaciju valute. Ona je pedesetih godina prošlog stoljeća upravljala Unijom europskih isplata, koja je platni sustav dovela na međunarodni nivo. Ona je upravljala Europskim monetarnim institutom, pretečom Europske središnje banke.

Za jednu ozbiljnu i tajnu organizaciju, banka BIS-a se pokazala prilično okretnom. Ona je preživjela prvu globalnu depresiju, kraj isplata odštete i zlatni standard (koji su bili njena svrha postojanja), uspon nacizma, Drugi svjetski rat, sporazum Bretton Woods, Hladni rat, financijske krize iz osamdesetih i devedesetih godina, zatim rađanje MMF-a i Svjetske banke, i na kraju pad komunizma.

Ova banka je postala centralni stup globalnog financijskog sustava. Pored sastanaka o globalnoj ekonomiji, BIS je mjesto održavanja još četiri najvažnija međunarodna komiteta vezana za globalno bankarstvo: Komiteta o nadgledanju bankarstva u Baselu, Komiteta za globalni financijski sustav, Odbora za isplate i sporazume i Irving Fisher komiteta koji se bavi statistikom središnjeg bankarstva.

Banka je također mjesto koje okuplja tri neovisne organizacije: dvije skupine koje se bave osiguranjem i Odbor za financijsku stabilnost (FSB). FSB, koji upravlja nacionalnim financijskim vlastima i regulatornim politikama, navodi se kao četvrti stup globalnog financijskog sustava, pored BIS-a, MMF-a i poslovnih banaka.

Banka BIS-a je sada 30. u svijetu po zalihama zlatnih rezervi, pošto posjeduje 119 tona zlata, više od Katara, Brazila i Kanade.

Članstvo BIS je više privilegija nego pravo. Odbor direktora bira središnje banke na temelju “suštinskog doprinosa međunarodnoj monetarnoj suradnji i aktivnostima banke”. Kina, Indija, Rusija i Saudijska Arabija su se pridružile 1996. godine. Banka je otvorila svoje urede u Mexico Cityju i Hong Kongu, ali je još uvijek vrlo eurocentrična.

Estonija, Latvija, Litva, Makedonija, Slovenija i Slovačka (čije ukupno stanovništvo iznosi 16,2 milijuna) su primljene, a Pakistan (169 milijuna stanovnika) nije. Kazahstan također nije primljen pošto je u sferi utjecaja središnje Azije. Samo Alžir i Južna Afrika su članice porijeklom s afričkog kontinenta.

Ipak, i pored svoje važne uloge, banka BIS uspijeva ostati u sjeni. Novinari ne mogu ni prići stožeru, a dužnosnici rijetko govore o rezultatima sastanaka. Isped stožera banke BIS je sasvim mirno, nema nikakvih demonstranata.

Kako svjetska ekonomija tone u sve dublju krizu, financijske institucije se kritiziraju kao nikada ranije. Legije novinara, blogera i istražitelja prate svaki potez banaka. Međutim, banka BIS nekako uspijeva izbjeći medijsku pozornost.

Da li vam je sada jasno kako je nastala kreditna kriza u Europi vezana za švicarski franak. Slučajno sigurno niije nastala!

Tyler Darden (zerohedge.com)
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.com,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

U sferi međunarodnih financija nedavno su se desila dva važna događaja, koja na prvi pogled izgledaju kao da nemaju apsolutno nikakve veze. To, međutim, tako izgleda samo na prvi pogled

Piše: Nikolaj Starikov

Za tjedan dana financijski svijet se promeniio. Bretton-Woodski svijet, koji su anglo-saksonci zasnovali na vlasti dolara, učiniio je još jedan, vrlo važan, korak ka prestanku svog postojanja.

Prije nego što nastavimo, neophodno je da se sjetimo i još jednog događaja, koji za ono što se dogodilo predstavlja vidljivu pozadinu. Naime, već nekoliko mjeseci unatrag, po medijima se spekulira o mogućem isključenju Rusije iz SWIFT-a, zapadnog bankarskog platežnog sustava. Danas se u svijetu kroz ovaj sustav obavlja najveći dio financijskih operacija. Glavni centar SWIFT-a je u Bruxellesu, a nalazi se pod izravnom kontrolom SAD-a.

Kao posljedica ovih tlaka Sjedinjenih Država na Rusiju, čime je SWIFT donekle izgubio na kredibilitetu, Kina je odlučila da do kraja 2015. godine ubrzano pustiti u rad sličan sustav plaćanja.

Kako izvještava Reuters, “… kineski međunarodni platežni sustav (CIPS) koji će služiti za obradu međunarodnih transakcija u juanima, već je spreman i može biti pušten u rad već u rujnu ili listopadu ove godine. Na ovaj način bit će uklonjena jedna od najvećih prepreka ka internacionalizaciji yuana. Ovime će se, uslijed smanjenja troškova i vremena potrebnog za obradu tranaskcija, značajno povećati međunarodno korištenje kineske valute”.

Iako je juan sve očiglednija alternativa dolaru, glavna posljedica stvaranja CIPS-a jeste postavljanje temelja za alternativni financijski sustav svjetskih razmjera, čime se staje na kraj svim pokušajima da se Rusija odstrani iz svijeta financija.

Ali ovdje se ne radi samo o Rusiji.

Riječ je prije svega o prestanku monopola Washingtona nad svjetskim financijskim sustavom.

Kina će do kraja 2015. postaviti alternativni sustav “krvotoka” plaćanja i trgovinskih transkacija. Radi toga je potrebno stvoriti emisijski centar koji treba izdavati novac – “krv ekonomije” – koji će teći novim platežnim sustavom.

Taj emisijski centar upravo je stvoren! Kineska alternativa Svjetskoj banci zove se Azijska infrastrukturna investicijska banka (AIIB). Kako izvještava RT, “unatoč protivljenju SAD-a, zapadno europske zemlje se učlanjuju u AIIB.”

Kako piše Financial Times, pozivajući se na vlastite izvore u diplomatskim krugovima, Francuska, Njemačka i Italija upravo su se složile da uđu u AIIB.

Ovo, po vijestima u američkim medijima, vrlo mijenja ravnotežu snaga u rastućoj sukobljenosti između SAD-a i Kine po pitanju tko će u Aziji diktirati ekonomska i trgovačka pravila. AIIB je osnovana u studenom 2014. godine na inicijativu Kine “radi financiranja infrastrukturnih projekata u azijsko-pacifičkoj regiji”. Nije prošlo ni četiri mjeseca, a ovom kineskom projektu pridružuju se Velika Britanija i druge zapadne zemlje.

Budući da ove događaje nije moguće ignorirati, onda je bolje u njima surađivati. Velika Britanija nije samo najbliži saveznik SAD-a. Ona je mozak – a SAD je tijelo. A mozak suvremenog financijskog sustava danas smatra da je danas veoma korisno pridružiti se ovom projektu, koji predstavlja njegovu vlastitu alternativu.

Da privremeno rezimiramo: Kina je povukla odlučujuće poteze u financijskoj sferi. Rusija u tom smislu Kinu podržava. Pošto nije našao način za oslabljivanje Kine, niti da Rusiju rasturi iznutra i destabilizira euroazijska prostranstvo, izazivajući rat u Ukrajini, Zapad je prinuđen da traži dogovor s Pekingom.

Da li ovo znači da je borba završena? Naravno da ne znači. Borba je vječita. Zapad će još mnogo puta pokušati zavadi Kinu i Rusiju. Za sada im to ne polazi za rukom i zato moraju da se dogovaraju s Pekingom.

A sad možemo vratiti onim dvjema promjenama, kojima smo započeli ovu analizu situacije. Prva novost je da su 20. ožujka 2015. godine predsjednici Rusije, Kazahstana i Bjelorusije razmatrili “kako prevladati krizne pojave u zemljama Carinskog saveza, kako unaprijediti međusobnu robnu razmjenu i kada prijeći na jedinstvenu valutu.”

Za sad se samo razmatra prijedlog uvođenja Altina, budući da nije usvojeno rješenje gdje će biti tiskan i kako će biti reguliran njegov opseg. Ali do prije samo nekoliko mjeseci govorilo se o sasvim drugim rokovima – razmatrala se godina 2025!

I sad se odjednom sve ubrzava za deset godina?! Kako sad to?! E, pa to je zato što se i financijski svijet mijenja vrlo brzo. Ono što je Euroazijski Savez planirao napraviti u vrlo udaljenoj perspektivi, sada je moguće (a i neophodno je) učiniti bez odlaganja. Kineski partneri postavili su emisijski centar i svakog časa trebaju pustiti i platežni sustav. U toj situaciji daleko je pogodnije u posao, po novim pravilima, ući s jedinstvenom valutom, nego li s tri ili više.

U vezi s ovim zanimljivo je i što se, uoči odlaska u Astanu i prije davanja izjava o jedinstvenom financijskom sustavu i jedinstenoj valuti Evroazijskog saveza, predsjednik Rusije u Moskvi sastao s visoko rangiranim kineskim funkcinerom, rukovoditeljem ureda Centralnog komiteta Komunističke partije Kine, Li Juan Suomi.

Druga novost je da je promijenjen i sustav određivanja svjetske cijene zlata.

Po pisanju West Financea, “Počevši od 1919. godine, pa sve do danas, na tržištu dragocjenih metala bio je u uporabi tzv. sustav Londonskog zlatnog fiksa (London gold fix) – sustav formiranja cijene, po kome se dvaput dnevno utvrđivala određena srednja cijena, pri čemu je postupak vodila tvrtka London gold market fiksing limited.

Stručnjaci smatraju da ovo neće biti tek bilo kakva banalna tehnička promjena, nego da će to biti prekretnica u povijesti zlata.

A evo i zašto: London gold fiks, koji će u uskoro prestati postojati, omogućavao je da cijenu zlata utvrđuju samo četiri igrača, što je, naravno, omogućavalo i vršenje mnogih manipulacija. Ovaj sustav biti će sad zamijenjen naročito razrađenim postupkom aukcije, koji će u najvećoj mogućoj mjeri biti transparentan i u kome će biti omogućeno sudjelovanje što je moguće većeg broja sudionika”

Zabavno, zar ne ?! Sustav po kome je cijenu zlata dvaput dnevno određivalo samo četvero ljudi funkcionirao je skoro 100 godina. I nitko nije primijetio nikakve “nedostatke”. Nitko nije ništa kritizirao. I “odjednom” svi su shvatili!

Mnogi primjećuju da je odluka o uvođenju novog načina formiranja cijene zlata bila donesena uslijed kritike od strane velikog broja ekonomista i burzovnih trgovaca, kao i zbog rezultata isljeđivanja makinacija koje su regulatori provodili po raznim burzama.

Kako namjeravaju promjeniti sustav? Razumije se da Anglo-Saksonci nemaju ni najmanju namjeru da ukinu vlastiti monopol. Neće biti nikakve “transparentne aukcije”, kao što je nije bilo ni tijekom proteklih sto godina do sada. Englezi će samo u sustav određivanja cijena zlata uključiti i kineske banke. A na račun čega? To će biti naknada za to da i Velika Britanija bude primljena u onu kinesku AIIB banku, a zatim, u perspektivi, i u kineski platežni sustav.

Kako piše Kevin Kerr, predsjednik Market watch-a i Kerr Tradinga international: “eksperti smatraju da će u novim uvjetima uloga Kine u formiranju cijene zlata značajno porasti. Ova novina otvara polje za igru ​​u trgovini zlatom i dodaje potpuno novi spektar mogućnosti i igrača, što se posebno tiče Kineza.”

Danas svi govore o ogromnoj potražnji za zlatom od strane Kine ali stvarne brojke nitko ne zna, budući da ih vlasti “Središnjeg carstva” brižljivo kriju.

Gospodin Kerr izgleda vjeruje da će u novim uvjetima veo tajne biti podignut. Londonsko udruženje burzovnih trgovaca na burzi dragocjenih metala (LBMA) obećala je da neće otkrivati ​​imena igrača sve dok novi sustav ne bude pušten, ali ukoliko kineske banke budu izravno uključene u postupak “fiksinga”, one će biti u stanju da vrše arbitražu na relaciji Šangaj – zlato, što će u suštini dovesti do toga da međunarodno tržište zlata radi dvadeset i četiri sata dnevno.

Ovakvo mišljenje zastupa Julian Phillips, osnivač Gold Forcastera. Kako se vidi, naročito mnogo nam toga i nisu u svim ovim vijestima rekli – ali sve to su jasni znaci ozbiljnog umanjenja dolarskog monopola, a time i u suštini i anglo-saksonskog monopola nad svjetskim financijskim sustavom.
 
(webtribune.rs/uredio i preveo:nsp)

Bilo bi dobro da se Amerikanci dobro pripreme za ono što će uslijediti. Ukoliko žele zabiju glavu u pijesak, najbolje bi bilo da nastave gledati utakmicu. Međutim, ako se “ovce” kolektivno ne probude i ne motiviraju da djeluju protiv globalista, uskoro više neće biti utakmica

Likvidnost Federalnih rezervi se dovodi u pitanje, a kako biste shvatili korijen rata koji slijedi, moramo se malo osvrnuti na povijest.

Petrodolar je stvorio dužničko ropstvo

Novi monetarni sustav je uspostavljen 1944. godine. Bretton Woods sporazum je razvijen na monetarnoj i financijskoj konferenciji Ujedinjenih naroda u Breton Woodsu, New Hampshire, koja se odvijala od 1. do 22. srpnja 1944. godine. Ova konferencija je uspostavila američki dolar kao svjetsku rezervnu valutu.

Bankster (ili Rockefelleri ako želite) otkrili su svoju novu budućnost. Kao rezultat Breton Woods konferencije, sve nacije koje su željele kupiti naftu s Bliskog istoka morale su prvo kupiti dolare, a zatim njima kupiti naftu.

Skoro svi u SAD su imali koristi od ovog sustava. Amerikanci su uživali u stabilnoj valuti i rođen je petrodolara. Ako petrodolar ikad bude uspješno potkopan, američka valuta će potonuti kao kamen jer je ništa neće podržavati.

Stara postavka u Federalnim rezervama radila je od 1910. do 1971. godine na tome da se otarasi Zlatnog standarda, kako bi mogla uvesti dužničko ropstvo među američkim narodom.

Rat protiv Sirije je tek uvodna špica. Glavni dio, nakon pokoravanja Sirije, odnosi se na napad SAD, Izraela i Engleske na Iran. Iran je nagrada koja je potrebna Federalnim rezervama kako bi održale svoj zahvat globalne ekonomije. To s jedne strane djeluje kao dobra ideja, ali rizici takvog djelovanja su vrlo veliki.

Petrodolar je u velikoj nevolji, ali samim tim su i računi u bankama, poslovi, mogućnost nabavljanja lijekova, hrane i vode.

Amerika je doslovno na korak od kaosa. Ona mora održati petrodolar po svaku cijenu.

Na rubu Trećeg svjetskog rata

Sirija je prva veća domina u konfliktu koji slijedi i koji prijeti svim živim bićima na planeti. Preuzimanje Egipta i Libije bilo je samo zagrijavanje. Prava akcija će započeti za par mjeseci, napadom na Siriju, a izgovor će biti spašavanje čovječanstva od sirijskog oružja masovnog uništenja, konkretno kemijskog oružja.

Nemojte misliti da će rat sa Sirijom biti sličan onima u Iraku i Afganistanu. Prethodni ratovi su u odnosu na ovaj bili samo dječja igra.

Dokaz da je rat neminovan predstavljaju optužbe vlade SAD da Sirija koristi kemijska oružja protiv pobunjenika. Međutim, glavni cilj nije Sirija, već Iran. Iran je glavna meta Federalnih rezervi jer se upravo on bori protiv stare postavke Novog svjetskog poretka, prodavajući naftu Rusiji, Kini i Indiji za zlato, što predstavlja izravnu prijetnju likvidnosti dolara.

Prvo Sirija, a onda Iran

Prije nego što se može napasti Iran, uz Rusiju koja također predstavlja prijetnju, Sirija prvo mora biti okupirana od strane snaga SAD i NATO-a.

Okupiranjem Sirije, Amerika i njezini saveznici bit će u mogućnosti napasti Iran sa više strana.

Također, najvažnije je da će okupacija Sirije postati prijetnja mobilizaciji vojske u Rusiji koja će dospjeti u domet američkih dalekometnih projektila, koji će se postaviti u Siriji.

Ovi projektili će gotovo sigurno biti naoružani nuklearnim bojevim glavama.

To će dati Amerikancima dovoljno vremena da okupiraju veći dio Irana prije nego što bi Rusija ili Kina mogle odreagirati.

Neočekivani obrti svjetskog rata koji slijedi

Ne očekuje se da Kina napadne SAD na Bliskom istoku, barem ne na početku. Očekuje se da Kinezi krenu na Tajvan i puste sjevernokorejce da lansiraju nuklearne projektile na Japan. Moguće je i da će Rusija napasti SAD kroz Aljasku.

Također, moguće je da će Kina prići SAD-u preko centralne Amerike, pošto Kinezi kontroliraju Panamski kanal i pošto se priča da imaju svoju vojsku diljem centralne Amerike, uključujući Meksiko. Tada tek može nastati kaos.

Iran je neprijatelj javnosti broj jedan

Zbog prijetnje Irana po petrodolara, Iran je u opasnijoj poziciji nego što je to bio Irak 2001. godine. Kao što svi već znamo, 11. rujna je pružio opravdanje za napad na Irak, iako Irak nije bio odgovoran za napade.

Zašto je točno moralo doći do napada na Irak? Jednostavno je. Zato što je Sadam Hussein pokušavao prodati svoju naftu u drugim valutama (poput eura). Predstavljao je prijetnju Federalnim rezervama i središnjim bankarima.

Nakon završetka drugog rata u Iraku, Exxon i BP su kontrolirali 80% iračkih naftnih polja i nitko nije više prodavao naftu u valutama koje nisu dolar. Međutim, sada je Iran postao glavna prijetnja.

Iran ekonomski uništava SAD. Na nesreću muškaraca, žena i djece u Americi, ekonomsko uništenje se ubrzano približava. Kina je počela kupovati iransku naftu zlatom. Indija i Rusija su učinile isto. Dani petrodolara su odbrojani, a samim tim i dolara.

Rusi i Kinezi su upozorili SAD

Stvaranje izgovora za rat je jedna stvar, a njegovo dobivanje je sasvim druga. Mislite li da su Kinezi i Rusi dorasli imperijalističkoj sili SAD?

Ako se uzme u obzir da su i predsjednik Hu i bojnik Zhang Xiaogang priprijetili SAD nuklearnim ratom u slučaju da napadnu Iran, može se zaključiti da je stvoren nova “Alijansa”.

Dok su sve oči uprte u Ukrajinu, prava meta jesu likvidnost BRICS-a i Iran i njegov cilj da prodaje naftu za zlato.

Pad Američkog carstva

Amerika mora napraviti vrlo tešku odluku. Ako se suzdrži od napada na Iran zbog prijetnje Rusije i Kine, dolar će propasti. Ako napadne Iran nakon što preuzme Siriju, suočit će se s osvetom nuklearnih sila. Mogla bi uslijediti prva invazija na Ameriku.

Moguće je da će Amerikanci napadnu Siriju samo da bi iskušali Ruse i Kineze. Međutim, to i nije baš vjerojatno. Ono što je sigurno jest da Federalne rezerve neće popustiti. One su već usmrtile Gadafija i Huseina kako bi spasile petrodolar. Neće se povući ni pred Irancima, Kinezima i Rusima jer ne ginu njihova djeca u ratovima. Da li sada ima smisla to što elita snižava cijenu zlata kako bi mogla kupiti što više po što jeftinijoj cijeni?

Možete biti sigurni da će biti još događaja pod lažnom zastavom, od kojih će svaki biti užasniji od sljedećeg. Pogodite tko će biti okrivljen? Samo se nadajmo da ti događaji neće uključivati ​​nuklearno oružje.

Zaključak

Jasno je, ili Iran pada, ili će biti Trećeg svjetskog rata. Federalne rezerve neće posustati.

Da li je moguće da bankari koji su pobjegli iz SAD-a znaju što se sprema ?
 
(vestinet.hr,youtube.com/preveo:nsp)

MMF i Svjetska banka počele igrati ulogu koja će ih dovesti na zao glas krajem stoljeća – ulogu strogih utjerivača pravila liberalizirane međunarodne ekonomije diktirane iz Washingtona.

Kada je već bolesni John Maynard Keynes otputovao na američki jug u ožujku 1946. oduševio se onim što je vidio. “Ugodan zrak i jarke ljubičaste boje” Savane pružili su mu predah od hladnog i vlažnog Londona, kako je pisao po dolasku, a djeca na ulici bila su veselije društvo od “razdražljivih” i “sve umornijih” građana poslijeratne Britanije.

Keynes je bio u Savani na konstitutivnoj sjednici upravnog odbora Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, dvije institucije u čijem je osnivanju sudjelovao na konferenciji u Bretton Woodsu u srpnju 1944. Očajnički se trudio uvjeriti Amerikance da ne postave ove dvije institucije u Washington, gdje se bojao da bi bile više privjesci američke države nego prava međunarodna tijela, ali njihovo smještanje u američku prijestolnicu bilo je praktički riješena stvar, za što je bilo potrebno samo nekoliko glasova iz čudnog niza saveznika SAD okupljenih na sastanku. Keynes-ov posljednji pokušaj da obuzda jačanje američke sile nije uspio. Umro je mjesec i po dana kasnije.

Po završetku Drugog svjetskog rata, mnogi su mislili da će trajni mir biti moguć jedino ako naučimo da vodimo svjetsku ekonomiju. Činjenica da je najgori rat u povijesti uslijedio ubrzo nakon najgore ekonomske krize izgleda da je potvrđivala da međunarodna politička kriza i ekonomska nestabilnost idu zajedno.

To je četrdesetih godina bio relativno novi način razmišljanja o međunarodnim odnosima. Pregovori o mirovnom sporazumu poslije Prvog svjetskog rata uglavnom su zaobilazili ekonomska pitanja u korist političkih i pravnih – utvrđivanja teritorijalnih granica, na primjer, ili prava nacionalnih manjina.

Kada je Keynes 1919. optužio mirotvorce da ignoriraju europske ekonomske nevolje i razmišljaju o novcu samo kao o pobjedničkom plijenu, bio je ispred svog vremena:

“Nevjerojatna je činjenica da su osnovni ekonomski problemi Europe, koja gladuje i raspada se pred njihovim očima, bili jedino pitanje za koje četvorka nije pokazala interes”, napisao je Keynes u “Ekonomskim posljedicama mira”, misleći na kvartet nacionalnih lidera koji su sklopili Versajski ugovor.

Njihova indiferentnost nije bila osobito iznenađujuća: nacionalni lideri u to vrijeme nisu imali neposrednog iskustva u vođenju ekonomskih poslova izvan svojih granica. Svjetski trgovinski sustav koji je iznikao u desetljećima prije rata uvelike je funkcionirao oslanjajući se na privatni biznis i financije; zlatni standard je odredio pravila razmjene, ali države su se uglavnom držale po strani, osim kada su snižavale trgovinske barijere ili nametale izvršavanje ugovora. Kada bi stvari pošle naopako, nisu pokušavale intervenirati.

To se počelo mijenjati nakon 1918. Kako se Europa teturala od jedne do druge ekonomske krize, postalo je očito da se moraju pronaći trajnija rješenja. Ovog zadatka se prihvatila novoformirana Liga naroda, ispunjavajući ekonomske i financijske funkcije mnogo šire od onih koje su predvidjeli njeni utemeljivači: spašavanje srednjih i istočnih europskih država od poslijeratne hiperinflacije, prikupljanje i tumačenje statističkih podataka i sazivanje niza (uglavnom neuspješnih) međunarodnih konferencija o trgovini i financijama, od kojih je najpoznatija bila ona u Londonu 1933. Do tog trenutka, europska gospodarstva su počela izmicati kontroli, kako se zaraza depresije ubrzano širila po kontinentu i Britaniji, uništavajući bankarski sustav gotovo svake države koju je dotakla. Investitori su prebacivali novac od jedne do druge zemlje, ostavljajući za sobom trag u vidu jurnjave štediša na banke (Bank Run) i valutnih kriza.

U prvim godinama Drugog svjetskog rata , kada su i saveznički i stručnjaci Osovine počeli zamišljati kako bi poslijeratni svijet mogao izgledati, najvažnije pitanje za njih bilo je kako spriječiti povratak ekonomskog kaosa iz 1930. U nizu pregovora koji su počeli 1941. i kulminirali u Bretton Woods-u srpnja 1944., britanski i američki dužnosnici raspravljali su kako obnoviti stabilnu i otvorenu kapitalističku svjetsku ekonomiju na način koji bi ublažio ekscese kapitalizma i osigurao državama veću slobodu da slijede svoju nacionalnu ekonomsku politiku.

Očito je bio potreban novi oblik međunarodne uprave: stalni sustav , reguliran zakonima i pod nadzorom međunarodnih tijela, koji bi usmjeravao interakciju nacionalnih ekonomiju. Ništa slično nikada ranije nije postojalo. Taj novi, intervencionistički model organiziranog kapitalizma – po ugledu na New Deal-ovsku američku državu – bitt će proširen na čitav svijet.

Ovo nije bio lak zadatak : zahtijevao je kompletnu reviziju pravila međunarodnog financijskog poslovanja. Ali kada su britanski i američki dužnosnici otvorili razgovore, prvo su postavili politički neugodno pitanje trgovine. To je bio nesretan početak. Tridesetih godina, State Department-om je zavladala fundamentalistička tržišna filozofija tadašnjeg državnog tajnika Cordell Hull-a, a budući da se Amerika bližila otvorenoj potpori britanskim ratnim naporima 1941 – i bankrotirana i ratom izmorena Britanija postajala je sve očajnija da dobije pomoć SAD – iskrsla je prilika da se Hall-ova laissez-faire vizija sprovedu u djelo.

Člankom VII Zakona o zajmu i najmu propisano je da, u zamjenu za američku pomoć, Britanija mora odreći svih budućih diskriminacija protiv uvoza iz SAD. To je praktično značilo ukidanje sustava britanskih imperijalnih preferencijala. (Jedan konzervativni lord opisao je ovaj zahtjev kao “obrnutu Bostonsku čajanku”.)

Mnogi su imperijalne preferencijale smatrali ne samo nosećim stupom imperije, već i sredstvom za ublažavanje sasvim izgledne slabe poslijeratne britanske pozicije: odustajanje od sustava trgovinskih barijera i kontrole razmjene pretilo je izložiti Britaniju jeftinoj stranoj konkurenciji i da je ostavi fatalno vezanom za SAD ako ova padne u recesiju nakon rata (što su mnogi predviđali). Keynes se slagao s prevladavajućim mišljenjem u Britaniji kada je u ožujku 1941. primijetio da američki dužnosnici tretiraju Britaniju “gore nego što smo mi sami smatrali da valja tretirati čak i najubogiju i najneodgovorniju balkansku zemlju”.

Da li su Britanci bili prisiljeni pristati? Mnogi konzervativci i imperijalisti su vjerovali da jesu, i ovo je jedna od osnovnih tvrdnji koje Ben Steele iznosi u svojoj novoj knjizi o pregovorima koji su doveli do Bretton Woods-a. Po stilovima mišljenju, Britanija je bila prisiljena sklopiti “faustovsku pogodbu”: odustati od onoga što je naizgled jedino garantiralo produžetak njene imperijalne egzistencije u zamjenu za dovoljno novca i robe preživjeti rat. Prema Steele-u, Amerika je tako vodila ekonomske pregovore da sebi osigura poslijeratnu dominaciju. “Na svakom koraku u Bretton Woods-u,” piše Steele, “Amerikanci su podsjećali Britance, ako treba i brutalno, da u novom poretku nema mjesta za ostatke britanske imperijalne slave.”

U kolovozu 1941 Keynes, sada u ulozi savjetnika ministra financija i šefa poslijeratnog ekonomskog planiranja, vratio se s pregovora o Zajmu i najmu u Washingtonu da napravi nacrt za novo međunarodno monetarno uređenje. Tijekom nekoliko sastanaka u ljeto 1942. Keynes i njegov američki kolega, ekonomista i dužnosnik ministarstva financija SAD Harry Dexter White, prepirali su se o tome da li treba osmisliti nova monetarna pravila međunarodne ekonomije.

Bio je to neobičan spoj: Keynes, svjetski poznati ekonomist i intelektualac, protiv White-a, opskurnog tehnokrate i kasno stasalog znanstvenika, radničkog sina židovskih imigranata iz Litve, koga je američko ministarstvo financija dovelo s malog sveučilišta u Wisconsinu. Nijedan nije uživao u društvu onog drugog: Keynes se prezrivo odnosio prema, kako je smatrao, inferiornom intelektu “estetski nesnosnog” White-a, čiji mu je “grubi hrapavi glas” bio osobito neugodan. Keynes je, s druge strane, bio tipičan nadmeni engleski lord; kako je White nabacio britanskom ekonomisti Lionel Charles Robbins-u, “vaš baron Keynes sigurno piški parfem”.

Ako zanemarimo razmirice, njih dvojica su se na kraju uglavnom složili oko osnovnih ciljeva novog Međunarodnog Monetarnog Sustava: stabilizirati tečajeve; olakšati međunarodnu financijsku suradnju; zabraniti konkurentsku deprecijaciju valute i proizvoljne izmjene vrijednosti valuta, i ograničiti međunarodni protok kapitala kako bi se spriječile kratkoročne, spekulativne investicije za koje su svi vjerovali da su destabilizirale međuratni monetarni sustav.

Također su se složili oko potrebe da se uspostavi nova međunarodna institucija koja će pružati financijsku pomoć državama s trgovinskim disbalansima i provoditi pravila o vrijednosti valuta (budući Međunarodni monetarni fond – MMF), i još jedna koja će osiguravati kapital za poslijeratnu obnovu (buduća Svjetska banka). Strogo kontrolirani i regulirani međunarodni financijski sustav zamijenit će nekoordinirani i konkurentski sustav iz međuratnih godina. A kada se valute stabiliziraju – nadali su se oni – svjetska trgovina će moći nastaviti.

Jedan od najinovativnijih aspekata anglo – američkog dogovora bio je to što je za prioritet postavljena potreba pune zaposlenosti i mjera socijalne zaštite na nacionalnoj razini, kao važniji cilj duboke međunarodne ekonomske integracije. U tom pogledu dogovor je bio kejnzijanski i predstavljao je dramatičan zaokret od starih pretpostavki o načinu funkcioniranja financijskog sustava. Pod zlatnim standardom, koji je olakšao razdoblje financijske i trgovinske globalizacije krajem 19. i početkom 20. stoljeća, države nisu imale mnogo mogućnosti da reagiraju na ekonomske krize, osim smanjenja potrošnje i povećanja kamata u nadi da će cijene i nadnice toliko pasti da gospodarstvo može samo da se oporavi.

Stanovništvo je jednostavno moralo pregurati razdoblja deflacije i masovne nezaposlenosti, jer država nije mogla mnogo pomoći im: guranje ekspanzivnih fiskalnih i monetarnih mjera (što države obično danas čine) ugrozilo bi konvertibilnost državne valute u zlato. Iz tih razloga, zlatni standard je bio pogodan za devetnaestoljetni svijet gdje nije bilo mnogo organiziranih radničkih partija i sindikata, ali on više nije odgovarao zamršenom svijetu masovne demokracije. Kejnzijanska revolucija u ekonomskom upravljanju dala je državi niz novih jakih alata za odgovor na unutarnje ekonomske nevolje – ali one neće moći proraditi sve dok se igra po pravilima zlatnog standarda.

Ono što je bilo potrebno i što su Keynes i White željeli uspostaviti bio je sustav fiksnih ali prilagodljivih tečajeva, koji će omogućiti državama da vode unutarnju politiku ne brinući mnogo o tome kako će to utjecati na njihov međunarodni ekonomski položaj. Uz kontrolu kapitala, ovaj sustav će raditi na stabilizaciji valute, kao i zlatni standard, ali tako da državama osigurati više prostora za intervencionističke i socijalne metode nacionalnog ekonomskog upravljanja, koje su nešto prije toga ušle u modu iz atlantskog svijeta.

Kompromis koji su Keynes i White postigli zasnivao se na ovom osnovnom uvidu i odražavao novi (doduše kratkotrajni ) konsenzus: da država svojim građanima duguje osnovnu ekonomsku sigurnost.

Skup Monetarne i financijske konferencije Ujedinjenih Naroda, gdje se Keynes – White dogovor trebao odobriti, bio je zakazan za 1. srpnja 1944, tri tjedna nakon savezničke invazije na Normandiju. Osim očitih problema koje je taj datum predstavljao za prekooceanska putovanja, Washington je čuven po neizdrživoj ljetnoj žezi. Već bolesni Keynes inzistirao je da se sastanak održi na nekom hladnijem mjestu, ako je moguće na Stjenovitim planinama. Na savjet State Departmenta, ministar financija Henry Morgentau izabrao je luksuzni hotel Mount Washington u malom njuhempširskom selu Bretton Woods.

Na otvaranju konferencije, glavna atrakcija je po svemu sudeći bio Keynes. Prema Lionel Robbins-u, “fotografiran je iz najmanje 50 kutova … lord Keynes stoji; lord Keynes sjedi, lord Keynes razmišlja, lord Keynes lebdi …”

Kada je pravi rad počeo, tekao je ubrzanim tempom (prebrzim za Keynes-a, koji je pretrpio manji srčani udar poslije dva tjedna). Prva točka dnevnog reda bila je osnivanje dva nova međunarodna tijela. Neke nezapadne države ozbiljno su se pobunile zbog toga kako će globalna hijerarhija biti organizirana u okviru novog sustava. Najspornije pitanje bilo je kakvo će prava glasa imati različite zemlje u MMF-u – što je bilo ključno za izbor direktora i doživljavalo se kao stvar prestiža. Zapisnici sa sjednica konferencije pokazuju koliko su se strastveno neke od siromašnijih zemalja, poput Kine i Indije, borile da poprave svoju zastupljenost. Kako je jedan indijski delegat tvrdio (na kraju bezuspješno):

Nije u pitanju samo veličina Indije, niti samo stanovništvo Indije – a mogu dodati da je svaki četvrti čovjek zastupljen na ovoj konferenciji Indijac – nego Indija prema čisto objektivnim ekonomskim kriterijima smatra da je ona vrlo važan dio svijeta, a vjerojatno će biti još značajnija u predstojećim godinama.

Planovi za međunarodni ekonomski razvoj također su bili sporni, jer su se delegati iz Indije i drugih zemalja borili da se MMF obveže na ambiciozan program poslijeratnog razvoja u “ekonomski zaostalim zemljama”. Prilično neuspješno: ove nove institucije MMF i Svjetska banka osmišljene su tako da se vodilo računa o američkim i europskim interesima.

Američku dominaciju nad ovim sustavom jamčila je još jedna ključna činjenica: 1944. godine američki dolar je bio jedina raspoloživa dovoljno rasprostranjena valuta koja je omogućavala međunarodnu razmjenu prema novom “zlatnom standardu razmjene”. Ovo je trebala biti modificirana verzija zlatnog standarda koja bi praktično omogućila državama da odrede vrijednost svoje valute u odnosu na dolar onako kako smatraju da treba (ovisno od toga da li im je prioritet ekonomski rast, na primjer, ili kontroliranje inflacije), dok se dolar mogao zamijeniti za zlato po fiksnoj stopi od 35 dolara za uncu. To je značilo da će, po okončanju rata, američki dolar praktično postati svjetska rezervna valuta – što je ostao do danas (iako više nije vezan za zlato).

Ovakav aranžman će Americi omogućiti povlašteni položaj da se prema svijetu “besplatno” zaduži , kako je kasnije govorio Charles de Gaulle, ali će funkcionirati samo dok Amerika bude prepoznavala svoj ​​nacionalni interes u održavanju zlatne konvertibilnosti. Harry Dexter White očito nije predvidio scenarij po kome se to ne bi desilo, ali upravo se to dogodilo sedamdesetih godina, kada se deficit stvoren financiranjem rata u Vijetnamu toliko nagomilao da je počelo jurišanje na zlatne rezerve SAD.

Godine 1971., Richard Nixon je uklonio vezanost dolara za zlato “Zlatni standard” – praktično okončavši Bretton Woods – jer nije želio da podigne kamatne stope zaustaviti odljev zlata, što bi vjerojatno izazvalo recesiju (bližili su se izbori). Do tada, uspjeh zlatnog deviznog standarda je bio prilično dobar: u godinama dok je bio na snazi​​, imali smo stabilan tečaj, nezapamćen globalni ekonomski rast, preporod svjetske trgovine i relativno nisku nezaposlenost. U tom razdoblju također su stvoreni brojni različiti modeli socijalne države – u Europi, SAD i Japanu – baš kao što su ekonomisti u Bretton Woods-u namjeravali.

***

Što ako kažemo činjenicu da je jedan od tih ekonomista bio sovjetski doušnik? Zajedno sa svojim poznatijim kolegama Alger Hiss-om i Whittaker Chambers-om, White je bio odgovoran za predavanje povjerljivih američkih dokumenata Rusima tijekom rata, uglavnom u vezi s informacijama za koje je smatrao da će pomoći SSSR-u osigurati pozamašan poslijeratni zajam. White-ovi postupci doveli su ga pred Odbor Zastupničkog doma za antiameričke aktivnosti 1948. ali razmjere i razlozi njegove suradnje ostali su nejasni. Većina povjesničara smatra da je on igrao relativno malu ulogu, i da su njegovi postupci bili vođeni ne toliko ideologijom koliko željom da pomogne ratnim saveznicima. Ako poslijeratni mir bude ovisio od trajne američko – sovjetske suradnje, vladalo je mišljenje, bolje je zadržati dobre odnose s Rusima.

Globalizacija s kraja 20. stoljeća pokrenuta je dok se kejnzijanski konsenzus raspadao. Države su bile primoravane navući, kako kaže Tomas Fridman, “zlatnu luđačku košulju” u vidu jednoobraznih tržišnih mjera, kako bi održale nacionalnu konkurentnost u liberaliziranoj svjetskoj ekonomiji. Zagovornici Keynes i White kreacije tvrde da bi novi regulatorni sustav po ugledu na Bretton Woods ublažio oštrice globalizacije u interesu državnog i nacionalnog socijalnog sustava.

Steele-ova kritika Bretton Woods-a napisana je jednim dijelom u namjeri da obuzda njihov entuzijazam: uvijek će postojati nepomirljive napetosti između vođenja nacionalne ekonomske politike, piše on, i poštovanja međunarodnih pravila. To je usud sustava Bretton Woods-a i biće usud svakog njegovog nasljednika. Trajni sustav međunarodne monetarne suradnje, tvrdi on, ne može postojati bez nekog oblika zlatnog standarda koji sprječava države da petljaju sa svojim valutama. (On tvdi da bi u budućnosti tome mogla poslužiti neka digitalna zamjena za zlato.)

Ali Bretton Woods je također bio sustav osmišljen da jamči jednoj sili, Sjedinjenim Američkim Državama, nesrazmjeran utjecaj u diktiranju pravila po kojima će se voditi svjetska poslijeratna ekonomija. Američki dolar je ustoličen kao globalna rezervna valuta, a institucije Bretton Woods-a izgrađene su tako da osiguraju SAD posljednju riječ o tome kako će te institucije raditi.

Keynes je s pravom bio zabrinut u Savani 1946. da će ti organi na kraju raditi ne toliko kao međunarodne institucije, koliko kao sredstva za osiguravanje dominacije SAD. Ali stvari se nisu razvijale točno onako kako je on predvidio. Tek su po ukidanju sustava Bretton Woodsa sedamdesetih godina MMF i Svjetska banka počele igrati ulogu koja će ih dovesti na zao glas krajem stoljeća – ulogu strogih utjerivača pravila liberalizirane međunarodne ekonomije diktirane iz Washingtona.

Od tog trenutka, države koje su primale pomoć MMF-a prisiljavane su da izvršavaju tipičan niz disciplinskih i liberalnih političkih naloga: uklanjanje kontrole kapitala i carina, privatizacija, deregulacija, razbijanje sindikata i obuzdavanje javnog duga. Neoliberalne dogme zamijenile su etatističke i kejnzijanske ideje koje su izvorno rukovodile ovim institucijama. Osamdesetih i devedesetih godina, MMF je postao sluškinja Washingtonskog konsenzusa, zahtijevajući da se različite nacionalne ekonomije svijeta oblikuju u skladu s njegovim strogim pravilima. To nije bilo ono što su Keynes i White imali u planu.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)