Ruska valuta zamijenit će dolar u transakcijama između dviju zemalja, izjavio je Tareck El Aissami, potpredsjednik ministarstva gospodarstva Venezuele na Međunarodnom gospodarskom forumu u Sankt Peterburgu

“Jednostrane američke sankcije sprječavaju nas da koristimo američke dolara za ekonomske transakcije” – rekao je venezuelanski dužnosnik u subotu, na posljednjem danu godišnjeg poslovnog summita.

“Tako smo razvili mehanizam kako bismo mogli ispuniti svoje obveze prema Rusiji, a on će se provoditi u rubljama.”

Prema priopćenju ruskog predsjednika Vladimira Putina na istom događaju, Caracas duguje Moskvi 3,5 milijarde dolara i do sada je uspio servisirati svoj dug.

Zaobilazno rješenje trebalo bi dopustiti Venezueli da zaobiđe financijske i industrijske sankcije koje je nametnula sadašnja administracija Bijele kuće, a istovremeno da štiti rusku stranu od dodatnih kazni iz Washingtona.

Mehanizam za plaćanje rubljama prvi je put objavljen prošlog mjeseca, ali njegovi operativni detalji i vrijeme uvođenja ostali su nedorečeni, a El Aissami, koji je do prošle godine bio potpredsjednik zemlje, i koji se smatra jednim od najvećih dužnosnika predsjednika Nicolasa Madura, nije otkrio dodatne pojedinosti.

El Aissami, koji je ujedno i međunarodni direktor za državni naftni gigant PDVSA, izjavio je kako će tvrtka tražiti produbljivanje veza s ruskim naftnom kompanijom.

Te dvije kompanije vode pola tuceta zajedničkih naftnih i plinskih projekata unutar južnoameričke zemlje, a ruska korporacija je pozajmila milijarde dolara kompaniji PDVSA, koja otplaćuje svoje obveze u opskrbi sirovom naftom.

“Razvijamo odnose s Rosneftom i promatramo sve mogućnosti suradnje s tom ruskom tvrtkom” – kazao je El Aissami.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Caracas je trenutno u pregovorima s Moskvom o mogućnosti korištenja ruske rublje u međusobnim trgovinskim sporazumima i napuštanja transakcija u dolarima, izjavio je venecuelanski predstavnik u uredu UN-a u Ženevi Jorge Valero

Veleposlanik je dodao da zemlje također razgovaraju o korištenju venezuelanske kriptovalute pod nazivom El Petro koja ima temelj u nafti, koja je pokrenute prošle godine.

Caracas je vrijednost petro-a uračunao u cijenu barela venecuelanske nafte.

Vlada je također prošlog ljeta fiksirala venezuelansku nacionalnu valutu, bolivar, za kriptovalutu El Petru.

Brojne sankcije koje su SAD uvele protiv Venezuele prisilile su Bolivarsku Republiku da prestane koristiti dolar za svoje međunarodne transakcije.

U listopadu prošle godine je Venezuela prešla na euro. Osim toga, zemlja je počela robnu zamjenu sirove nafte za uvozne proizvode.

Venecuela trenutno pokušava premostiti jednu od najgorih gospodarskih kriza u povijesti sa hiperinflacijom koja je ove godine iznosila 10.000.000 posto, prema prognozama Međunarodnog monetarnog fonda.

Valero je dodao kako Caracas računa na potporu Kremlja u restrukturiranju vanjskog duga Venezuele.

Diplomat je naglasio kako su kazne SAD-a protiv venecuelanskog naftnog sektora, uz zamrzavanje njihovim računa u dolarima, imale ogroman negativan utjecaj na gospodarstvo zemlje.

Mjere su latinoameričkom narodu uskratile slobodan pristup međunarodnoj financijskoj potpori i ulaganjima u svoj naftni sektor.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Venezuela je službeno pokrenula ono što njezin predsjednik Nicolas Maduro tvrdi da je prva državna kriptovaluta potpomognuta naftom, pod nazivom “El Petro”

Tijekom proteklih mjeseci Maduro je razgovarao o novom planu gospodarskog oporavka koji uključuje novu politiku cijena benzina koja bi po prvi put u dva desetljeća povećala ultra jeftine cijene plina iz Venezuele.

Plan će olakšati ozbiljnu gospodarsku krizu koja je također devalvirala državnu valutu i približiti državnu valutu bolivar prema Petro-u.

Maduro tvrdi da će kriptovaluta Petro ojačati svoj nedavno najavljen plan gospodarske obnove i  “revolucionirati” globalnu ekonomiju kriptovaluta novim oblikom trgovine, financija i monetarne razmjene.

Službena javna prodaja Petra – koja kaže kako je poduprta naftom, prirodnim plinom, dijamantima i zlatom – započet će 5. studenoga, rekao je Maduro.

Prema riječima vlasti u Venezueli, “Petro je instrument konsolidacije gospodarske stabilnosti i financijske neovisnosti Venezuele, zajedno s ambicioznom i globalnom vizijom za stvaranje slobodnijeg, uravnoteženijeg i pravednijeg međunarodnog financijskog sustava”.

Samo nekoliko mjeseci nakon što je Maduro prvi put objavio ideju izdavanje kriptovalute Petro koja ima temelj u nafti, SAD su u ožujku zabranile trgovanje Venezuele sa SAD-om u bilo kojoj digitalnoj valuti, novcem ili tokenom koje je izdala Venezuela.

Stručnjaci i analitičari su skeptični da će venezuelanska kriptovaluta biti poduprta naftom i mineralima.

“Reakcija iz zajednice kriptovaluta bila je mješavina sumornosti i bijesa” – izjavio je Alex Tapscott iz instituta Blockchain Research Institute BBC-u .

Prema Tapscotu, uopće nema nikakvih dokaza koji podupiru tvrdnju Venezuele koja kaže da se njezina nova kriptovaluta Petro temeljena na nafti.

“Postoje vrlo malo tehničkih informacija o tome” – rekao je BBC-u, dodavši kako pokretanje valute Petro zamagljuje značajniji razvoj u venecuelanskoj ekonomiji.

Trgovina bitcoinima u bolivarima je skočila od početka godine kako su ljudi pokušavajući zadržati vrijednost svog novca usred inflacije koja se godišnje trenutno kreće na 13.860 posto, prema procjenama MMF-a.

NoviSvjetskiPoredak.com

Venecuela ima velika nalazišta nafte koju je bivši predsjednik Chavez čuvao, no on je preminuo i njegov sustav je završio. Čini se da i njima treba malo Američke demokracije. Svi znamo što slijedi dalje

Ponosno lice revolucionarnog heroja Simona Bolivara promatra prolaznike s bunta novčanica koje su strpane u kartonsku kutiju na podu supermarketa, ujedno i mjenjačnice, u malom venezuelanskom gradiću pokraj granice s Brazilom.

Razlog za to leži u činjenici da naprosto nema dovoljno prostora da se sline novčanice spreme na drugo, prikladnije mjesto. Naime, najveći apoen od 100 bolivara danas vrijedi jedva 10 američkih centi, iako bi prema službenom tečaju Narodne banke trebao vrijediti 100 puta više, dakle 10 dolara.

Opisom simbola nekad moćne ekonomije Venezuele novinar Guardiana Jonathan Watts započinje veliku priču o toj državi, koja se danas nalazi na rubu potpunog kolapsa. U grubim crtama ćemo prenijeti tekst koji je napisao nakon obilaska Venezuele.

Venezuela je zemlja s najvećim dokazanim naftnim rezervama na svijetu, koje se procjenjuju na oko 300 milijardi barela (jedan barel je 159 litara), što je za 30 milijardi barela više nego što ima Saudijska Arabija (doduše, venezuelanska sirova nafta je uglavnom teška i nepogodnija za preradu od one saudijske). Logikom ogromnih količina nafte, Venezuela bi trebala biti barem umjereno uspješna, ako ne i izrazito prosperitetna zemlja.

No, to nije slučaj. U prošloj je godini BDP te latinoameričke države iznosio oko 185 milijardi dolara (podaci MMF-a), to jest 8.500 dolara po stanovniku, što ih čini 71. najbogatijom zemljom na svijetu. No, njihova se ekonomija nalazi usred velikog pada, za koji se očekuje da će biti oko 5.7 posto BDP-a ove godine, s još gorim prognozama za budućnost. Štoviše, prema nekim procjenama, gospodarstvo Venezuele sažima se najbrže na svijetu.

Državu također muči druga najviša stopa ubojstava na svijetu, inflacija koja ide prema stopi od čak 1000% te sve alarmantniji nedostaci hrane i lijekova, što je najsiromašnije stanovnike, od njih 31.5 milijuna koliko ih Venezuela ukupno ima, gurnulo na rub humanitarne katastrofe.

Kako bi dobio bolju sliku stanja u državi, novinar Watts je proputovao 1000 kilometara od pograničnih gradova u Amazoni do glavnog grada Caracasa.

Bezvrijedna valuta bolivar

Svoj je put započeo u gradiću Santa Elena de Uairen koji se nekad smatrao nerazvijenim mjestom Bogu iza leđa, ali danas je relativno sigurno i prosperitetno utočište od zločina i kaosa u ostatku države.

Zbog male udaljenosti od Brazila hrane ima sasvim dovoljno, a preko granice se naveliko trguje brašnom. Prije samo dva mjeseca to nije bilo moguće zbog visokih uvoznih carina Venezuele, ali kako ih je vlast u međuvremenu iz očaja uklonila, sada nemali broj ljudi dolazi iz Brazila kako bi kupili rižu ili špagete po niskim cijenama.

Zbog nepouzdanosti telekomunikacijske mreže, u ovom se gradiću kartice ne koriste kao sredstvo plaćanja, nego isključivo gotovina. Također, zbog ogromne hiperinflacije kakva u Južnoj Americi nije viđena od Brazila i Argentine tijekom 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća, to predstavlja svojevrsni logistički problem. Da bi obavili šoping, stanovnici ovog kraja svoj novac nose u vrećama ili torbama:

- Kada idem na tržnicu, moram nositi ogromnu torbu punu novaca od koje me bole leđa – kaže upraviteljica lokalnog hotela Carmen Ramirez, dok njezina prijateljica, odvjetnica Wanda Wojtowitcz dodaje:

- Ja nosim putnu torbu punu novaca, jer u moju osobnu torbicu naprosto ne stane. Kad ljudi idu u banku da bi stavili novac u štednju, nose ga u torbama.

José Manuel Puente, profesor na Institutu za višu administraciju, procjenjuje da je novac toliko izgubio na vrijednosti da je trošak papira, tinte i tiska oko 20% veći nego što je vrijednost same novčanice:

- Novčanice ne vrijede ni onoliko koliko koštaju. To je smijurija, ali tako stvari stoje – kaže Puente.

Nafta jeftinija od vode

Glavni razlog zbog kojeg je gospodarstvo Venezuele u takvom ponoru je tendencija vlasti da subvencionira prodaju cijelog niza namirnica i drugih proizvoda ispod njihove proizvodne cijene. Takvo ponašanje im je godinama omogućio izvoz nafte o kojem je cijela država ovisna.

Sve je počelo 1999. s dolaskom na vlast Huga Chaveza koji je petrodolarima subvencionirao osnovne namirnice kao što su riža, šećer, lijekovi i toaletni papir. Što se tiče cijene benzina, ona je i prije Chaveza bila na nama nezamislivo malim razinama – npr., Watts navodi da je litru visoko kvalitetnog benzina plaćao manje od jednog centa (oko 7 lipa), a put od 1400 kilometara prešao za trošak od jednog dolara.

Ova se cijena benzina održala usprkos hiperinflaciji, smanjenim prihodima vlasti i globalnom tržištu nafte, ali to ne važi za ostatak privrede. Iako je Chavezov potez bio altruističan u naravi te je omogućio milijunima ljudi da se izdignu iz siromaštva, on je obeshrabrio mnoge proizvođače (koji naprosto nisu mogli zarađivati) i stvorio sustav izuzetno ovisan o proizvodnji i prodaji nafte.

I prije Chavezove smrti 2013. godine crno tržište je bujalo u Venezueli, a dolaskom na vlast njegova nasljednika, bivšeg vozača autobusa Nicolasa Madura, osiguran je i nastavak Chavezove socijalno osjetljive, ali ekonomski pogubne politike. Naime, 2014. godine cijena sirove nafte pala je za gotovo 60 posto, a Venezuela je bila u krizi prije nego što su znali što ih je snašlo.

Taksist iz regije Gran Sabana José Lopez i sam je zbunjen dvojakim posljedicama Chavezove i Madurove politike:

- Svoj Chevrolet kupio sam zahvaljujući povoljnim kreditima koje je vlast omogućila – kaže lojalni chavista, ali priznaje da stvari nisu bajne.

- Sve je krenulo na gore pred kraj Chavezova života, a pod Madurom je stanje tek postalo loše – kaže Lopez.

Polja nafte zjape prazna

Novinar Watts je na svojem putu posjetio i saveznu državu Anzoátegui, u kojoj se nalaze najveće naftne rafinerije i tvornice aluminija u Venezueli. Nekad snažne tvrtke, danas su gotovo sve bankrotirale.

Državna naftna kompanija PDVSA jedva opstaje, budući da je proizvodnju u samo dvije godine smanjila s 2.7 milijuna barela dnevno na sadašnjih 450.000, a mnogi samo čekaju kada će i oni bankrotirati. Kada se tome pridoda činjenica da svaki barel vrijedi znatno manje na svjetskom tržištu nego je to bio slučaj prije dvije godine, sasvim je jasna ogromna rupa u državnim financijama.

Poljoprivreda je pogođena još i gore. Između 2012. i 2015. godine proizvodnja brašna pala je za 80%, mesa za 40% i povrća za 18%. U posljednjih se godinu dana sigurno nije oporavila, što svjedoče i ogromna područja obradive i plodne zemlje s minimalnom količinom zasađenih žitarica ili povrća, piše Watts. Nekad je država petrodolarima mogla nadoknaditi ovaj manjak, ali danas ima jedva da bi otplatila dugove, iz već opisanih razloga pada cijena nafte.

Nije da u supermarketima hrane nema, ali ona je vrlo jednolična – kilometri i kilometri polica na kojima su papirnati ručnici ‘Royal brand’, pivo ‘Zulia’, sardine ‘Lina’ i ‘Heinzov’ umak za špagete. No, brašna ili riže teško će se naći, a špagete ponekad.

- Ako i nađete rižu, ona je brazilska, dakle skuplja. Cijene riže i brašna u proteklim su se mjesecima gotovo udvostručile, ali moja plaća je tek minimalno rasla. Sve nam je teže i teže – rekao je jedan od kupaca u dućanu Anselmo Suárez.

Dijeta Maduro

Upravo to je i najveći problem Venezuele – dok cijene rastu, plaće se jedva pomiču s mjesta pa su proizvodi poput piva postali luksuz – potražnja je manja čak 75 posto nego što je bila prije dvije godine. Hrane u većim količinama ima samo ako plaćate stranom valutom, što je za četvrtinu populacije koja mjesečno ne zarađuje ni državni minimalac od 22.500 bolivara (18 dolara), nemoguće. Oni se i dalje oslanjanju na subvencionirane lijekove, higijenske potrepštine i brašno, ali toga više nema dovoljno za sve.

U gradu Barceloni blizu karipske obale, liječnici iz bolnice Luis Razetti su predočili ozbiljnost situacije:

- Nekada smo o pothranjenosti čitali samo u medicinskim udžbenicima, a sada imamo slučajeve poput onih u Africi. Situacija je mnogo gora nego što je bila prošle godine – rekli su doktori koji su željeli ostati anonimni.

Štoviše, stanovništvo je toliko obuhvaćeno nedostatkom kalorija, da već kruži vic o tome da svi mršave zbog “Madurove dijete”, nazvane po aktualnom čelniku države. Iako situacija nije drastično loša kao u nekim afričkim zemljama ili Sjevernoj Koreji, u Venezueli je prosječan stanovnik u proteklih pet mjeseci izgubio između 5 i 15 kilograma prema podacima fundacije Benoga.

- Nalazimo se između krize i izvanredne situacije. Zbog nedostatka lijekova i hrane te povećanja nasilja, današnja generacija umrijet će mlađa nego njihovi roditelji – kazao je Pablo Hernandez iz spomenute fundacije.

Situacija je vjerojatno najlošija u glavnom gradu Caracasu. Protekle godine Caracas je postao poprište ogromnih redova pred dućanima, pobuna i masovnih demonstracija protiv vlasti i za nju. Oduvijek opasan, prošle je godine postao svjetska prijestolnica zločina, u kojoj je na 100.000 stanovnika ubijeno njih 120. Samo u rujnu ubijene su rekordne 474 osobe u gradu koji broji oko tri i pol milijuna ljudi (oko pet milijuna ako se računa metropolitansko područje).

Prošlog je mjeseca preko milijun ljudi izašlo na ulice tražeći Madurovu ostavku, što će se opet, prema nekim najavama, ponoviti u srijedu. Opozicija je skupila potreban broj potpisa da se raspiše referendum na kojem će se odlučiti o Madurovom opozivu, a ankete pokazuju da je potpora predsjedniku u javnosti jedva 15%. No, on je prošli tjedan jasno naznačio da mu ni provedba referenduma ni lokalni izbori koji bi trebali biti održani u studenom, nisu prioritet.

Teško je vjerovati da je Madurova pozicija dugoročno održiva. Zemlja mu doslovno puca po šavovima, u glavnom gradu je vojni zapovjednik zadužen za raspodjelu hrane, a korupcija, koja dosad jedva da je i spomenuta u ovom tekstu (a prema nekima je zaslužna za epohalnu pljačku zarade od nafte koja se mjeri u desecima milijardi dolara), i dalje parazitski nagriza ono malo što je narodu preostalo.

Kao zadnje poniženje Venezueli, nakon godina poboljšanja uvjeta života pod Chavezom, sada su siromašniji nego su bili kada je osebujni lijevi radikal došao na vlast 1999. godine.
 
(jutarnji.hr)