Njemačka i Francuska su naredile potpunu globalnu zabranu kriptvaluta uključujući i Bitcoin, kako bi se održala dugoročna financijska stabilnost

U pismu ministarima financija G20, koje je potpisao francuski ministar financija Bruno le Maire i njegov njemački kolega Peter Altmaier – izjavili su kako Bitcoin predstavlja “značajan rizik” najvećim svjetskim bankama, piše RT.

Pridružujući se skupini regulatora koja poziva na potiskivanje kriptovaluta, francuski i njemački ministri financija su kazali kako bi digitalni tokeni “mogli predstavljati značajan rizik za investitore” i potencijalno narušiti dugoročnu financijsku stabilnost.

“S obzirom na brzo povećanje kapitalizacije tokena i nastanak novih financijskih instrumenata” temeljenih na njima, taj se razvoj treba pomno pratiti” – kazali su ministri.

Kriptovalute su “trenutačno u velikoj mjeri pogrešno označene kao “valute” u medijima i na internetu”, rekli su, dodavši kako “nedostatak jasnoće” o prirodi tokena “može samo potaknuti špekulaciju”.

Također su pozvali na veću zaštitu malih špekulativnih ulagatelja u kriptovalute, rekavši kako “nakupljanje pojedinačnih izloženosti takvim volatilnim tokenima može imati štetne posljedice za pogrešno informirane ulagače koji ne razumiju rizike kojima se izlažu”.

Ovaj tjedan upozorenja su izrazili regulatori i nadzornici iz Banke za međunarodna poravnanja (BIS), Europske središnje banke (ECB) i Hong Kongove komisije za vrijednosne papire i futurese.

Članica Uprave ECB-a Yves Mersch izjavila je u četvrtak kako “kriptovaluta” nije “novac, niti će biti u doglednoj budućnosti”.

Bitcoin je “kombinacija mjehura, Ponzijeve sheme i katastrofe”, rekao je Agustin Carstens, šef BIS-a.

On je pozvao središnje banke da istisnu bitcoin i druge kriptovalute kako bi zaustavili izbjegavanje mainstream institucija, te nastanak “prijetnji financijskoj stabilnosti”.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Sve više ljudi shvaća činjenicu da je 99 posto Zemljine populacije kontrolirano od strane 1 posto vrhuške, no ipak mnogi ne znaju ništa o njihovoj bankovnoj tvrđavi u kojoj se skrivaju

‘Ljudi osvijestite se, živite u feudalizmu, u kojem su sve naše vlade i kompanije te vi sami robovi duga. Ovaj sustav reguliran je od strane središnjih banaka ali i banke za koju nitko ne zna, banke za međunarodna poravnavanja s ciljem uzimanja bogatstva svijeta koje se prenosi u ruke elite. Cilj je moderno robovlasničko društvo i uništenje čovjeka’ – Karen Hudes.

Karen Hudes je diplomirala pravo na Yale-u. Radila je u pravnom odjelu Svjetske banke više od dvadeset godina. Zapravo, u trenutku kada je javnosti dala vrlo važne informacije radila je na položaju višem od savjetnika. Bila je na jedinstvenoj poziciji da vidi točno kako globalna elita vlada svijetom, a informacije koje je do sada dala svijetu i više su nego zapanjujuće. Prema Hudes elita koristi vrlo čvrstu jezgru financijskih institucija i mega korporacija koje dominiraju u svijetu.

Cilj je potpuna kontrola. Žele da smo robovi duga, oni žele da su sve vlade zarobljene dugovima, a da su političari u potpunosti ovisni o ogromnim financijskim doprinosima koji se slijevaju raznim kompanijama. Hudes govori kako je elita unutar medijskog sustava blokirala sve informacije koje bi mogle otkriti kako je ovaj sustav namjerno napravljen da bi porobio sve vlade i ljude ovoga svijeta. “Oni to rade u tišini”, dodala je Hudes i pozvala ljude da se probude iz sna te spoznaju ono što im se skriva, iako im je pred očima.

Riječ je o banci nad bankama u kojoj sjede ljudi koji upravljaju čitavim sistemom. Ljudi koji odlučuju o sudbini svakog čovjeka na planetu, ljudi koji su javno eksponirani a opet vi ništa ne znate o tome. Zanimljivo je zapravo da ljudi nikada nisu čuli za BIS jer je riječ o najjačoj banci na svijetu. Banci za koju ne vrijedi niti jedan zakon na planetu a opet ona upravlja svim ljudima svijeta. Ni jedan statut, ni jedno pravilo ne odnosi se na njih a to je zato jer upravo BIS stvara pravila za čitavi svijet.

Ta banka desteljećima se nalazi u centru globalne mreže novca, moći i tajnog globalnog utjecaja a važnija je i od MMF-a i svih centralnih banaka.

O banci za međunarodna poravnavanja a koja je preživjela i upravljala svim krizama i depresijama pisao je i Adam Lebor u svojoj knjizi “TOWER OF BASEL: The Shadowy History of the Secret Bank that Runs the World,“ a napisao je sljedeće: Najekskluzivniji klub na svijetu ima 18 članova. Oni se okupljaju svakog drugog mjeseca, nedjeljom u sedam navečer u sali za konferencije u kružnom tornju čiji zatamnjeni prozori gledaju na centralnu željezničku stanicu u Baselu u Švicarskoj.

Njihove rasprave traju oko jedan sat do najviše sat i pol. Neki od njih povedu i nekog povjerljivog prijatelja ali njima je zabranjeno govoriti na sastancima. Kad se sastanak završi svi koji su došli s nekim svojim odlaze, a ostali se povlače u salu za večeru na 18. katu gdje uživaju u hrani i vinu. Večera traje do 11 sati a na večeri se razgovara o onome što je zaista bitno te se tamo donose pravila i zaključci. Isti protokol provodi se već više od 80 godina. Sve ono što se dogovori za večerom se i provodi ali je strogo zabranjeno bilo što govoriti ikome.

Svi članovi ove elitne i ekskluzivne skupine većinom su muškarci i svi su centralni bankari. O njima se ne govori puno u medijima namjerno i strateški. Njih 18 sastavni su dio Ekonomskog konzultativnog komiteta (ECC) Banke za međunarodna poravnavanja koja predstavlja banku nad bankama i upravlja svim drugim bankama.

Među trenutnim i najvažnijima članovima elite trenutno su: Ben Bernanke, vodeći čovjek Federalnih rezervi u SAD-u, Sir Mervyn King, guverner Centralne engleske banke; Mario Draghi, guverner Europske centralne banke, Zhou Xiaochuan, guverner Centralne banke u Kini, te guverneri centralnih banka Njemačke, Francuske, Italije, Švedske, Kanade, Indije, Brazila i Španjolske.

Isto tako Lebor piše i o pravilima koje svi sudionici moraju potovati. Sve informacije sa sastanaka strogo su povjerljive a cijeli sustav posložen je u piramidnom smislu. Baš kao i tajno društvo njihova moć mjeri se njihovom funkcijom i položajem u društvu.

Ono što je jako zanimljivo je činjenica da švicarske vlasti nemaju baš nikakvu nadležnost nad prostorijama BIS-a. Oni ne mogu niti s nalogom ući u zgradu. BIS je jedina institucija svijeta koja ima pravo komunicirati u šiframa ali i primati i slati pošiljke u torbama koje ne smiju biti otvarane zbog svoje povjerljivosti. Banka BIS izuzeta je od svih poreza na svijetu a njezini zaposlenici ne plaćaju poreze.

Viši zaposlenici banke imaju status diplomata, što znači da se njihove torbe i osobne stvari ne smiju otvarati i pregledavati, dok su svi zaposlenici banke izuzeti svih švicarskih zakona. Imovina BIS-a ne može biti oduzeta švicarskim zakonima, što god učinili. Transkripti svih sastanaka nikada ne smiju biti javno objavljeni. Ponekad dozvole novinarima konferenciju ali nakon završenih sastanaka.

Postavlja se pitanje zašto bi nas onda to zanimalo? I zašto nešto što se čini na “opće” dobro mora biti tako jako skriveno. Očita je manipulacija ljudstvom.

Centralni bankari sebe smatraju visokim svećenicima financijskog sustava, kao tehnokrate koje nadgledaju monetarne rituale i financijske liturgije. No, zanimljivo je isto tako da tim visokim svećenicima, ne BIS, nego javnost plaća avionske karte, hotelske račune ali i mirovine. Sve to plaćaju građani svijeta a ne BIS kao zasebna instiucija u čemu se očituje prijetvornost ovih ljudi.

Rasprave centralnih bankara na sastancima, informacije koje se razmjenjuju i odluke koje se donose usko su povezane sa politikom. Oni upravljaju novcem nacionalnih ekonomija, uključujući i Hrvatsku.

Oni postavljaju kamatne stope i odlučuju kolika će biti vrijednost naše ušteđevine i ulaganja.

Oni odlučuju hoće li se štedjeti ili ne. Njihove odluke oblikuju naše živote.

Oni odlučuju koja će zemlja gladovati, koja će biti u krizi a koja će biti bogata.

Oni odlučuju o svakom segmentu društva.

Oni su bogovi novca preko kojeg upravljaju svijetom.

Zapamtite, to nije teorija zavjere i ovo ne govori neki teoretičar zavjera, ovo je rekla i vrlo obrazovana, Yale odvjetnica koja je radila unutar Svjetske banke više od dva desetljeća i koja je iz prve ruke vidjela kako se upravlja sustavom.

U razgovoru za News American spomenula je istraživanje koje je objavljeno u časopisu Plus One, a koje ukazuje na mrežu globalne kontrole. Istraživanje je napravljeno u Švicarskoj a istraživale su se povezanosti i odnosi između 37 milijuna tvrtki i investitora širom svijeta.

Na kraju došli su do šokantnog broja 147 vrlo čvrsto povezanih mega korporacija koje vladaju svijetom i trenutno kontroliraju više od 50 % svjetskog bogatstva. Hudes navodi kako ove korporacije konstantno mediji prikazuju kao dobronamjerne, a oni su krivci za svo zlo ovoga svijeta. No, ona govori kako nisu samo korporacije uključene u ovu krađu, ovdje dominiraju i sve nevladine organizacije.

MMF, sve središnje banke i Svjetska banka dobili su zadatak od BIS-a kontrolirati sav protok novca i svijetu te ga postepeno činiti nedostupnim. Hudes je prva koja je javno progovorila upravo o Banci za međunarodna poravnjavanja.

To je središnja banka svih banaka! Većina ljudi nikad nije čula za ovu banku, a ona je iznimno važna organizacija. Hudes govori’ To je neizmjerno moćna međunarodna organizacija koja nadzire novac cijelog svijeta.

Ova banka je prala novac za naciste tijekom Drugog svjetskog rata, a ovih dana njezina je svrha voditi i usmjeravati centralno planirani globalni financijski sustav. Danas postoji 58 svjetskih središnjih banaka koje joj pripadaju i ona ima moć upravljati svim ekonomijama svijeta.

Svaka dva mjeseca na globalnom ekonomskom sastanku njih 18 odlučuje o sudbini svakog čovjeka, svake žene, muškarca i djeteta na ovom planetu. I nikad vam nitko to neće reći! Banka za međusobna poravnavanja je banka osnovana od strane globalne svjetske elite da djeluje u korist te elite a namijenjena je temeljnom uništavanju gospodarskog sustava.

Hudes govori : ‘Ljudi osvijestite se, živite u feudalizmu, u kojem su sve naše vlade i kompanije te vi sami robovi duga. Ovaj sustav reguliran je od strane središnjih banaka i banke za međusobna poravnavanja s ciljem uzimanja bogatstva svijeta koje se prenosi u ruke elite. Cilj je, kako kaže Hudes moderno robovlasničko društvo i potpuno uništenje čovjeka!
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(dnevno.hr)

Utrka za zlatom u svijetu traje već stotinama godina. Zlato donosi stabilnost ekonomije, jačinu valute i dobru gospodarsku poziciju na međunarodnom planu. Države s najvećim zlatnim rezervama u svijetu su SAD, Njemačka, Italija, Francuska i Kina. Zlatnim rezervama mogu se pohvaliti i zemlje u regiji, no ne i Hrvatska koja je zlatne poluge naslijeđene nakon raspada Jugoslavije, jednostavno prodala

Hrvatska narodna banka u mandatu guvernera Željka Rohatinskog prodala je zlatne rezerve koje je Hrvatska naslijedila raspadom SFRJ.

Odluka Hrvatske narodne banke o prodaji zlata izaziva kontroverze u javnosti jer, osim što gotovo sve zemlje u svijetu drže određenu količinu zlata kao rezervu, prodaja se odvijala 2001. godine. kada je cijena bila prilično niska, te je od tada cijena zlata višestruko porasla. Cijena zlata u vrijeme kada ga je HNB prodavala kretala se oko 280 dolara za uncu, dok je danas vrijednost oko 1200 dokara.

U odgovoru na zastupničko pitanje, saborskog zastupnika Gorana Marića, Vlada je otkrila detalje tih transakcija.

HNB “naslijedila” i prodala više od 13 tona zlata

Kako se navodi u odgovoru Vlade, Sredinom travnja 2001. godine, Republika Hrvatska je nakon postignutog sporazuma o podjeli dijela imovine bivše SFRJ, pohranjenog u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu (BIS), postala vlasnica 13,127 tona zlata koje je, knjiženo je po njegovoj tržišnoj vrijednosti na dan priljeva, tj. 13. lipnja 2001. godine, u iznosu od USD 114.939.321,71, odnosno 272,35 dolara po unci.

Dio tog zlata bio je pohranjen u fizičkom obliku u Švicarskoj narodnoj banci, dok se dio nalazio na računima “nealociranog zlata” tj. onog kojim se trguje u nematerijalnom obliku.

“Budući da zlato na gore navedenim računima (po viđenju) ne nosi nikakav prinos Direkcija za upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću HNB-a kontaktirala je Swiss National Bank, BIS i Bank of England, te komercijalne banke (Credit Suisse FB, UBS, Deutsche bank i Rabobank) s namjerom plasiranja zlata u kratkoročne depozite. Kako se tržište depozita zlata nalazi u Londonu, zlato locirano u New Yorku i Bernu premješteno je u London, te se zajedno sa zlatom lociranim u Londonu deponiralo kod BIS-a na rok od 2 mjeseca. Na taj je način po dospijeću depozita svo zlato HNB trebalo biti locirano u Londonu”, navodi se u odgovoru Vlade zastupniku Goranu Mariću.

Iz Vlade navode da su depoziti u zlatu plasirani su u dva navrata po ukupno tri iznosa, sa istim datumom dospijeća, 25. rujna 2001. godine. Prvo je dan depozit sa računa u Londonu, a zbog potrebne najave izvršenja transakcije zlato sa računa u Bernu i New Yorku imalo je datum namirenja 3 radna dana kasnije. Kamata na plasirane zlatne depozite obračunata je u dolarima po cijeni koja je bila aktualna na dan ugovaranja transakcija 20. srpnja 2001. godine, 268,10 dolara za uncu, a po dospijeću je isplaćena na dolarski račun HNB na FED-u.

Iz Vlade prodaju međunarodnih pričuva pojašnjavaju time što HNB tada nije bio zaštićen u slučaju pada cijene, te da je nemoguće predvitjeti kretanje cijene zlata, dok se kod instrumenata s fiksnim prinosom može procijeniti dobit u budućem razdoblju.

HNB-u zlato prerizično i nepredvidivo, a zarada se ne može uplatiti uhljebima u proračun

“Dana 22. kolovoza 2001. godine donijeta je odluka o prodaji zlata iz portfelja međunarodnih pričuva sa “forward” valutom 25. rujan 2001. godine, kada su dospijevali depoziti deponirani kod BIS-a. Direkcija za upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću HNB-a je, uz prethodnu analizu, predložila da se za donji limit prodaje postavi cijena od 276 dolara po unci. Ta je cijena osiguravala prinos u razdoblju držanja zlata od preko 5 posto, što je, s obzirom na kamate dolarskog tržišta novca koje su se u tom razdoblju nalazile na razini nižoj od 4 posto, predstavljalo zadovoljavajući prinos. Uz to je potrebno naglasiti da portfelj HNB nije bio zaštićen u slučaju pada cijene zlata. Naime, cijena zlata ima volatilnost bitno veću od okvira unutar kojeg se nalaze sve ostale investicije međunarodnih pričuva HNB, a prinos zlata u bilo kojem razdoblju može biti i negativan. Drugim riječima, zlato nema nikakvu očekivanu dobit, već njegova cijena fluktuira ovisno o mnogobrojnim tržišnim faktorima koje je nemoguće predvidjeti. S druge strane, portfelju instrumenata s fiksnim prinosom (depoziti, reverse repo sporazumi, obveznice i sl.) može se procijeniti dobit u određenom budućem razdoblju, a mogućnosti gubitka de facto nema”, navodi se u odgovoru Vlade.

Posebno je zanimljivo objašnjenje da se dobit ostvarena porastom cijene zlata ne može uplatiti u proračun, već ide direktno u kapital HNB-a.

“Nadalje, eventualna dobit ostvarena mogućim porastom cijene zlata ide direktno u Kapital HNB-a i nije uplativa u državni proračun, dok se zarada po kuponima i kamatama na depozite te obveznice, kao i realizirana zarada po ulaganjima u instrumente s fiksnim prinosom može uplatiti u državni proračun”, navodi se u odgovoru Vlade.

Zlato je prodano s datumom 25. rujna 2001. godine, a prodajna cijena je iznosila 277,78 dolara za uncu.

Ivan Šuker (HDZ) kao ministar financija prodao zlata za 31 milijun dolara

Osim toga, Hrvatskoj je u procesu sukcesije, temeljem dokumenata potpisanih u lipnju 2004. i svibnju 2005. godine, pripao i 23-postotni udio u zlatu koje je bilo pohranjeno kod središnje banke Francuske i poslovne banke Credit Suisse, Zurich. To zlato je, kako navodi Vlada prodano po nalogu Ministarstva financija, u čijoj je ingerenciji raspolaganje imovinom bivše SFRJ, a na čijem čelu je tada bio Ivan Šuker.

“Prodaja zlata obavljena je 29. studenoga 2005. godine i to: 42.494,396 unci zlata prodano je za 21.058.097,94 USD po cijeni od 495,55 USD te 20.350,758 unci za 10.096.011,04 USD po cijeni 496,1 USD. Prodajom tog zlata Republika Hrvatska ostvarila je ukupno 31.154.108,98 USD.”, navode iz Vlade.

Hrvatska narodna banka nema niti grama zlata, jer su posljednje zlatne rezerve prodane prije više od desetljeća, dok su cijene bile na vrlo niskim razinama.

Tko se može pohvaliti s najviše rezervi zlata na svijetu?

Prema listi koju je objavio Svjetski savjet za zlato, od zemalja u bližem susjedstvu najbolje stoji Srbija, koja se sa 16,6 tona zlatnih rezervi nalazi na 62. mjestu, Makedonija s 6,8 tona zlata zauzima 77. poziciju, dok je Slovenija 90. s 3,2 tone. Bosna i Hercegovina na 93. je mjestu s tri tone zlata na listi od sto zemalja rangiranih prema količini rezervi tog plemenita metala.

Međutim, na listi nema Crne Gore ni Hrvatske, koja je svoje zlato prodala još prije desetak godina.

‘Republika Hrvatska je u Bruxellesu 10. travnja 2001. potpisala Dodatak Ugovoru o pitanjima sukcesije za podjelu dijela imovine bivše SFRJ pohranjene u Banci za međunarodne namire (BIS) u Baselu. Prema tom ugovoru, Hrvatskoj je pripalo 28,49 posto sredstava bivše SFRJ na računima u BIS-u, na temelju čega je Hrvatska postala vlasnicom 8,32 milijuna američkih dolara u devizama i 13,127 tona zlata u polugama. Zlato je prodano u dva navrata BIS-u.

Prinos na ukupnu prodanu količinu zlata dobivenu na osnovi sukcesije (13,127 tona, tj. 422.027,985 unci) od 13. travnja do 25. rujna iznosio je 7,44 posto na godišnjoj razini’, pojašnjeno je prije nekoliko godina iz Ureda za odnose s javnošću HNB-a.

Ovisno o izvoru i računicama te promjenama cijene zlata na tržištu, Hrvatska je prije više od 10 godina došla u posjed zlata vrijednog između 135 i 168 milijuna eura. Nakon prodaje zlata BIS-u, Hrvatska više nema zlatne rezerve. Prema mišljenju pojedinih stručnjaka, zlato smo prodali u najgore vrijeme, kada je njegova cijena na tržištu bila gotovo najniža u proteklih 10 godina. Prema podacima iz Godišnjeg izvješća HNB-a za 2001. godinu, priljev deviza od prodanog zlata iznosio je 117,31 milijun dolara.

Špekulira se pak da je spornom prodajom, nakon koje je cijena zlata rasla, ostvaren profit od svega nekoliko milijuna dolara te da je do danas propuštena zarada od približno 480 milijuna dolara.

Hrvatska narodna banka nema niti grama zlata, jer su posljednje zlatne rezerve prodane prije više od desetljeća, dok su cijene bile na vrlo niskim razinama.
 
(index.hr,tportal.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Piše: Valentin Katasonov

• Neki povjesničari smatraju da je bankar Hjalmar Schacht imao značajniju ulogu u upravljanju Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata nego Hitler. Samo, on nije bio javna ličnost

• Njemačka za pet godina poslije Prvog svjetskog rata dobila isto onoliko stranih kredita koliko je Amerika dobila za 40 godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu. Rezultat toga je bio: poražena Njemačka je već 1929. godine izbila na drugo mjesto u svijetu po industrijskoj proizvodnji, prestigavši ​​Englesku

• Predsjednik Reichsbanke Schacht je u jesen 1930. godine putovao preko oceana da bi sa svojim američkim kolegama razmotrio detalje plana dovođenja Hitlera na vlast. Nakon što su Hitlerova kandidatura i njegovo promoviranje bili definitivno odobreni na tajnom sastanku bankara u SAD – Schacht se vratio u Njemačku.

• Tijekom cijele 1932. godine on je radio s njemačkim bankarima i industrijalcima, tražeći od njih potpunu podršku Hitleru. I takva podrška je data. Sredinom studenog 1932. Godine – 17 najvećih bankara i industrijalaca poslalo je predsjedniku Hindenburgu pismo u kojem su tražili da imenuje Hitlera za reichkancelara

• Ruzveltovom ekonomski plan je počeo šlajfati. To je postalo jasno već 1937. godine. Jedini spas za američki kapitalizam mogao je biti svjetski rat. Gospodari novca su zato 1939. godine, koristeći sve raspoložive poluge, počeli vršiti pritisak na Hitlera da hitno započne veliki rat na Istoku

Drugi svjetski rat nije započeo “pomahnitali furer”, koji se navodno igrom slučaja našao za kormilom vlasti u Njemačkoj.

Drugi svjetski rat je projekt svjetske financijske oligarhije, anglo-američkih gospodara novca. Upravo su oni, preko takvih ustanova kao što su Federalne rezerve SAD i Banka Engleske, odmah po završetku Drugog svjetskog rata pristupili pripremama za sljedeći oružani sukob svjetskih razmjera. Meta je bio SSSR.

Važni momenti unutar tih priprema bili su Dozov plan i Jungov plan, osnivanje banke za međunarodne obračune, proglas Njemačke da prestaje s plaćanjem reparacija u skladu s Pariškim mirovnim sporazumom i prešutna suglasnost bivših saveznika (SSSR) Rusije s tom odlukom, snažan priljev stranih investicija i kredita u gospodarstvo Trećeg rajha i militarizacija njemačke privrede suprotno odredbama Pariškog mirovnog sporazuma.

Ključne figure u zakulisnoj operaciji anglo-američkih gospoddara novca bile su dinastije Rockefeller i Morgan, Montagu Norman (direktor Banke Engleske), Hjalmar Schacht (direktor Rrichsbanke i ministar gospodarstva Trećeg rajha).

Strateška zamisao Rockefellera i Morgana bila je da ekonomski potčiniti Europu sebi, a da pomoću Njemačke nafilane stranim investicijama i kreditima zadaju težak udarac sovjetskoj Rusiji i vrate je pod okrilje svjetskog kapitalističkog sustava kao koloniju.

Montagu Norman (1871-1950.) Imao je važnu ulogu posrednika između američkog financijskog kapitala i političkih i poslovnih krugova Njemačke.

Hjalmar Schachtu je bila dodijeljena uloga organizatora vojne gospodarstva fašističke Njemačke. Značajke prikrivanja zakulisne operacije gospodara novca vršili su političari tipa Franklin Roosevelt, Neville Chamberlaina i Winstona Churchilla.

U Njemačkoj je pored Hjalmar Schachta glavni izvršitelj tih planova bio Hitler. Zanimljivo je da neki povjesničari smatraju da je H. Schacht imao značajniju ulogu u upravljanju Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata nego Hitler. Samo, on nije bio javna ličnost.

Dozov plan, koji je usvojen na prijedlog anglo-američkih bankara, predviđao je smanjenje reparacijskog bremena Njemačke (što je vrlo teško palo Francuskoj koja je dobivala više od pola svih reparacija) i davanje Njemačkoj financijske pomoći u vidu kredita od strane SAD i Engleske navodno radi oporavka gospodarstva i kasnijeg isplaćivanja reparacija u potpunosti.

U razdoblju od 1924 do 1929. Godine, Njemačka je prema Dozovom planu dobila od SAD 2,5 milijarde dolara, a od Engleske – 1,5 milijardu. Po današnjem tečaju to je otprilike jednako bilionu dolara.

Hjalmar Schacht je, kao jedan od koautora i realizatora Dozovog plana, sumirajući rezultate realizaciju tog plana 1929. godine, sa zadovoljstvom isticao da je “Njemačka za pet godina dobila isto onoliko stranih kredita koliko Amerika dobila za 40 godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu”.

Rezultat toga je bio da je poražena Njemačka već 1929. godine izbila na drugo mjesto na svijetu po industrijskoj proizvodnji, prestigavši ​​Englesku.

Tijekom 1930-tih godina proces “pumpanja” njemačkog gospodarstva investicijama i kreditima se nastavio. S tim ciljem je – u skladu s Jungovim planom – 1930. godine osnovana Banka za međunarodna poravnanja (Bank for International Settlements, u daljnjem tekstu – BIS) u Švicarskoj (Basel). Zvanični cilj banke BIS je bio isplata reparacija od strane njemačke zemljama-pobjednicama. Međutim, kretanje novca kroz BIS je faktički išlo u suprotnom pravcu – iz SAD i Engleske u Njemačku.

Veći dio strateški važnih njemačkih kompanija je početkom 1930-tih godina pripadao američkom kapitalu ili je bio pod njegovom djelomičnom kontrolom. Jedan dio kapitala je pripadao engleskim investitorima. Tako je njemačka naftno-prerađivačka industrija i proizvodnja sintetičkog benzina iz ugljena pripadala američkoj korporaciji “Standard Oil” (Rockefelleri).

Adolf Hitler i Hjalmar Schacht

Jezgra njemačke kemijske industrije bila je tvrtka “FarbenindustrieAG” koja je prešla pod kontrolu “Morgan Group”. Četrdeset posto telefonske mreže Njemačke i 30 posto dionica tvrtke za proizvodnju aviona “Focke Wulf” pripadalo je američkoj kompaniji “ITT”.

Jezgra njemačke radio i elektrotehničke industrije bili su koncerni “AEG”, “Siemens”, “Osram”, a oni su prešli pod kontrolu američke tvrtke “General Electric”.

I “ITT”, i “General Electric” pripadali su financijskoj imperiji Morganovih. I na kraju, 100 posto dionica koncerna “Volkswagen” nalazilo se pod kontrolom američke automobilske korporacije “Ford”.

U trenutku Hitlerovog dolaska na vlast pod potpunom kontrolom američkog financijskog kapitala našle su se sve strateški važne grane njemačkog gospodarstva – prerada nafte i proizvodnja sintetičkog goriva, kemijska, automobilska, avio, elektrotehnička i radio-industrija, značajan dio strojne industrije (ukupno 278 tvrtki i koncerna).

Osim toga, pod kontrolu američkog kapitala dospjele su vodeće njemačke banke – “Deutsche Bank”, “Dresdner Bank”, “Donat Bank” i niz drugih.

Hitler je 30. siječnja 1933. godine postao reichkancelar. Prije toga njegovu kandidaturu pažljivo su proučili američki bankari.

Predsjednik Reichsbanke H. Schacht je u jesen 1930. godine putovao preko oceana kako bi sa svojim američkim kolegama razmotrio detalje plana dovođenja Hitlera na vlast. Nakon što su Hitlerova kandidatura i njegovo promoviranje bili definitivno odobreni na na tajnom sastanku bankara u SAD, H. Schacht se vratio u Njemačku.

Tijekom cijele 1932. godine on je radio s njemačkim bankarima i industrijalcima, tražeći od njih potpunu podršku Hitleru. I takva podrška je data. Sredinom studenog 1932. godine 17 najvećih bankara i industrijalaca poslalo je predsjedniku Hindenburgu pismo u kojem su tražili da imenuje Hitlera za reichskancelara.

Posljednji radni sastanak njemačkih finansijsera prije izbora održan je 4. siječnja 1933. godine u vili poznatog njemačkog bankara Schroedera blizu Kölna.

Nakon dolaska na vlast nacional-socijalista, financijsko-kreditni i trgovačko-ekonomski odnosi njemačke s anglosaksonskim svijetom dostižu kvalitativno novu razinu. Hitler odmah daje čuvenu izjavu da ne namjerava plaćati reparacije. To je, normalno, dovelo u pitanje sposobnost Francuske i Engleske da Americi vraćaju kredite dobivene tijekom Prvog svjetskog rata, ali je preko oceana Hitlerova izjava primljena bez bilo kakvih primjedbi.

U svibnju 1933. godine H. Schacht ide u još jednu posjetu SAD. Tamo se sastaje s predsjednikom SAD F. Rooseveltom i najvećim bankarima i potpisuje sporazum o uzimanju kredita od Amerike u vrijednosti milijardu dolara. U lipnju iste godine H. Schacht putuje u London i pregovara sa M. Normanom.

Sve se odvija kao u bajci: Englezi pristaju da Trećem Reichu daju kredite u vrijednosti dvije milijarde dolara i istovremeno se ne bune protiv prestanka servisiranja i vraćanja engleskih kredita koje je Njemačka ranije uzela. Pojedini povjesničari smatraju da je ništa manje važan razlog takve popustljivosti američkih i engleskih bankara bilo to što je SSSR 1932. godine završio prvu petoletku, koja je neočekivano za Zapad dovela do naglog jačanja ekonomskih pozicija sovjetske države. Bilo je izgrađeno i pušteno u rad nekoliko tisuća poduzeća, prije svega u teškoj industriji.

Ovisnost SSSR od uvoza strojeva i opreme u roku od nekoliko godina naglo se smanjila. Mogućnosti za ekonomsko gušenje Sovjetskog Saveza praktično su nestale. Naglasak je stavljen na rat, počela je bjesomučna militarizacija Njemačke.

Lakoći dobivanja američkih kredita pridonijelo je i to što je praktički istovremeno s dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj u SAD došao na vlast predsjednik Franklin Roosevelt. Njega su podržali isti američki bankari koji su u jesen 1931. godine podržali Hitlera. Novopečeni predsjednik nije mogao ne odobriti velikodušnu kreditnu gestu u korist novog režima u Berlinu. Usput, mnogi su isticali veliku sličnost između “novog ekonomskog tečaja” Roosevelta u SAD i ekonomske politike Trećeg reicha u Njemačkoj. Nema ničeg čudnog u tome. Konzultanti i autori ekonomske politike u obje države bili su isti ljudi, u prvom redu iz američkih financijskih krugova.

Ipak, Rooseveltov “novi ekonomski tečaj” prilično se brzo počeo suočavati s problemima. Amerika se 1937. godine ponovno našla u vrtlogu krize, pa su američki industrijski kapaciteti 1939. godine bili uposleni tek 33 posto (u jeku krize 1929-1933. – 19 posto). Ocjenjujući situaciju u SAD 1939. godine, jedan od najbližih Rooseveltovih savjetnika R. Tagvel pisao je:

“Vlada 1939. godine nije mogla postići nikakav uspjeh. Sve je bilo nejasno do Hitlerovog upada u Poljsku. Maglu je mogao rasčistiti samo moćni vjetar rata. Sve druge mjere koje su Rooseveltu bile na raspolaganju ne bi dale nikakav rezultat”.

U takvim uvjetima jedini spas za američki kapitalizam mogao je biti samo svjetski rat. Gospodari novca su 1939. godine, koristeći sve raspoložive poluge, počeli vršiti pritisak na Hitlera da hitno započne veliki rat na Istoku.

Važan instrument politike gospodara novca tijekom Drugog svjetskog rata bila je Banka za međunarodna poravnanja (BIS). Ona je služila kao isturena karaula američkog kapitala u Europi i karika koja povezuje anglosaksonski i njemački kapital, svojevrsni offshore centar kozmopolitskog kapitala koji mu je pružao zaštitu od političkih vjetrova, ratova, sankcija i sl. Iako je BIS osnovan kao dioničko društvo, njegov imunitet od državnog miješanja, pa čak i oporezivanja kako u vrijeme mira, tako i rata bio je zajamčen međunarodnim sporazumom potpisanim 1930. godine u Haagu.

Glavni inicijatori osnivanja BIS bili su bankari iz njujorške banke saveznih rezervi iz najbližeg okruženja Morganovih, direktor Banke Engleske Montagu Norman, njemački financijeri Hjalmar Schacht, Walter Funk (kasnije zamijenio H. Schachta na mjestu predsjednika Reichsbanke) i Emil Poole.

Osnivači BIS, koji su potpisali statut banke, bile su središnje banke Engleske, Francuske, Italije, Njemačke, Belgije, kao i više privatnih banaka. Njujorška banka saveznih rezervi, koja je aktivno sudjelovala u osnivanju BIS, iz političkih razloga nije bila među osnivačima. U ime SAD Statut BIS potpisale su privatne banke “First National Bank of New York”, “JP Morgan and Company” i “First National Bank of Chicago” – svi su oni pripadali imperiji Morgan. Japan je također bio zastupljen u BIS u liku privatnih banaka. U razdoblju 1931-1932. godine Banci za međunarodna poravnanja priključilo se 19 središnjih bannaka zemalja Europe.

Prvi predsjednik BIS bio je bankar iz klana Rockefellera – Gates W. McGarrah. On je 1933. godone napustio tu funkciju. Zamijenio ga je Amerikanac Leon Fraser, čovjek Morganovih. Tijekom Drugog svjetskog rata predsjednik banke je bio isto Amerikanac – Tomas Harrington McKittrik.

O tome kako je BIS radio u interesu Trećeg rajha mnogo je pisano. U ratnim godinama BIS je osiguravao plaćanje između Njemačke i drugih zemalja, uključujući one s kojima je Njemačka bila u ratu. Poslije Pearl Harbora tijekom svih ratnih godina BIS se i dalje spominjao u svim službenim registrima kao Korespondentska banka Njujorške banke saveznih rezervi. U ratnim godinama BIS je bio pod kontrolom nacista, ali je predsjednik banke bio Amerikanac Tomas Harrington McKittrik.

Dok su na frontovima ginuli vojnici, u Baselu su se održavali sastanci rukovodstva BIS na kojima su sudjelovali bankari iz Njemačke, Japana, Italije, Belgije, Engleske i SAD. Tamo je, u švicarskom “bankarskom offshore centru”, vladalo potpuno razumijevanje, tamo su intenzivno surađivali predstavnici zaraćenih strana.

U ratnim okolnostima BIS je bio mjesto gdje se slijevalo zlato koje je Njemačka opljačkala u različitim zemljama Europe. U ožujku 1938. godine, nakon ulaska hitlerovaca u Beč, veći dio zlata koje su opljačkali u Austriji preselio se u sefove banke BIS. Istu sudbinu doživjele su zlatne rezerve Češke nacionalne banke – 48 milijuna dolara. To se dogodilo još prije početka Drugog svjetskog rata. Nakon njegovog početka, u Banku za međunarodna poravnanja počelo se slivati zlato iz koncentracijskih logora i od pljačkanja civilnog stanovništva u okupiranim zemljama (nakit, zlatne krunice, tabakere, pribor za jelo i sl.).

Radi se o takozvanom nacističkom zlatu, koje je obično pretapalo u zlatne poluge i slalo u BIS, druge švicarske banke ili izvan granica Europe. Poslije Pearl Harbora, to jest nakon ulaska SAD u rat, u Banci za međunarodna poravnanja je, prema navodima američkog znanstvenika C. Hajama, pohranjeno nacističko zlato u vrijednosti 378 milijuna dolara.

Priča o pljački češkog zlata pomoću BIS-a zaslužuje da bude detaljnije ispričana. Detalji te operacije rasvijetljeni su nakon što je Banka Engleske skinula oznaku tajnosti s dijela svojih arhiva 2012. godine.

U ožujku 1939. godine Hitlerove snage zauzele su Prag. Nacisti su, prijeteći oružjem, tražili da im se preda nacionalno blago zemlje – zlatne rezerve koje su se procjenjivale na 48 milijuna dolara. Preplašeni članovi uprave banke rekli su da je zlato već predano Banci za međunarodna poravnanja. Kako se kasnije ispostavilo, zlato iz Basela je zatim prebačeno u trezor Banke Engleske.

Po naredbi iz Berlina zlato je prebačeno na račun Reichsbanke u BIS, ali je fizički ostalo u Banci Engleske. Zatim je Banka Engleske počela vršiti različite operacije sa zlatom po nalozima koji su dolazili iz Berlina (iz Reichsbanke) u BIS, a zatim preusmjeravani u London.

To je bio kriminalni dogovor tri strane: Reichsbanke hitlerovske Njemačke, Banke za međunarodna poravnanja i Banke Engleske. Između ostalog, u Engleskoj je 1939. godine izbio pravi skandal, pošto je Banka Engleske vršila operacije sa češkim zlatom po nalozima koji su dolazili iz Berlina i Basela, a ne od češke vlade.

Konkretno, u lipnju 1939. godine, tri mjeseca prije objave rata između Velike Britanije i Njemačke, Banka Engleske je pomogla Nijemcima da prodaju zlato u vrijednosti 440 tisuća funta i preusmjere dio njemačkih zlatnih rezervi u New York (Nijemci su bili uvjereni da u slučaju njihove agresije na Poljsku Sjedinjene Države neće objaviti rat).

Nedozvoljene operacije sa češkim zlatom Banka Engleske vršila je uz prešutnu suglasnost vlade Velike Britanije, koja je bila upoznata s tim. Premijer Neville Chamberlain, ministar financija John Simon i drugi visoki dužnosnici vrdali su i izvlačili se, pribjegavajući otvorenoj laži (navodno, zlato je vraćeno njegovom vlasniku ili uopće nije ni dano Reichsbanci).

Tek su nedavno otvorene tajne arhive Banke Engleske potvrdile da su prvi funkcioneri države lagali, štiteći sebe, Banku Engleske i Banku za međunarodna poravnanja. Bilo je lako da se koordinira zajedničko kriminalno djelovanje zato što je direktor Banke Engleske Montagu Norman, koji uopće nije skrivao svoje simpatije prema fašistima, tijekom cijelog rata bio predsjednik upravnog odbora BIS,.

Na međunarodnoj konferenciji 1944. godine u Breton Woodsu (SAD), gdje su se razmatrali planovi o budućem svjetskom financijskom poretku, neočekivano je isplivalo pitanje neprihvatljive uloge BIS u svjetskom ratu i rada te banke za fašističku Njemačku.

Zanemarujući mnoge detalje, reći ću da je na konferenciji uz velike teškoće usvojena rezolucija o zatvaranju BIS (više delegata i promatrača pokušavalo je da osujeti usvajanje takve rezolucije). Međutim, gospodari novca su odluku međunarodne konferencije izignorirali. A na svu kompromitirajuću dokumentaciju koja se odnosila na rad BIS u ratno vrijeme stavljena je oznaka tajno. To također pomaže da se danas krivotvori povijest Drugog svjetskog rata.

I na kraju par riječi o bankaru i finansijeru Hjalmar Schachtu (1877-1970.)

On je bio ključna figura koja je upravljala ekonomskom strojem Trećeg rajha, izvanredni i opunomoćeni predstavnik anglo-američkog kapitala u Njemačkoj.

Schachtu je 1945. godine suđeno u Međunarodnom vojnom tribunalu u Nürnbergu, ali je 1. listopada 1946. godine oslobođen optužbi. Schacht je izašao suh iz vode isto kao i Hitler, koji se iz neobjašnjivih razloga nije našao 1945. godine na popisu glavnih ratnih zločinaca. Štoviše, Schacht se, kao da se ništa nije dogodilo, vratio u bankarsku sferu Njemačke, osnovao i stao na čelo bankarske kuće “Schacht GmbH” u Düsseldorfu.

Reklo bi se, detalj koji ne zaslužuje pozornost, ali ta činjenica nam još jednom pomaže da shvatimo da su Drugi svjetski rat pripremali i djelomično sumirali njegove rezultate anglo-američki gospodari novca i njihovi ovlašteni predstavnici u Njemačkoj. Isti ti gospodari novca žele prekrojiti povijest Drugog svjetskog rata, ali i njegove rezultate.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

Interesantno je da ljudi uopće nisu čuli za banku BIS – Banka za međunarodna poravnanja, a to je čudno pošto je to najvažnija banka na svijetu, važnija čak i od MMF-a i Svjetske banke. Ona se već desetljećima nalazi u centru globalne mreže novca, moći i tajnog globalnog utjecaja

Za jednu ozbiljnu i tajnu organizaciju, banka BIS-a se pokazala prilično okretnom. Ona je preživjela prvu globalnu depresiju, kraj isplata odštete i zlatni standard (koji su bili njena svrha postojanja), uspon nacizma, Drugi svjetski rat, sporazum Bretton Woods, Hladni rat, financijske krize iz osamdesetih i devedesetih godina, zatim rađanje MMF-a i Svjetske banke, i na kraju pad komunizma.

Stoljećima kruže priče, neke temeljene na labavim činjenicama, druge na spekulacijama, o skupini ljudi koji “kontroliraju svijet”. Neke od ovih priča su djelomično točne, neke su potpuno izmišljene, a neke potpuno točne, kao što su priče vezane za Banku Međunarodnih sporazuma, na koju nitko ne obraća pozornost.

Ovo je priča o njima.

Slijedi izvadak iz knjige “Baselov toranj: sjenovita povijest tajne banke koja upravlja svijetom” koju je napisao Adam LeBor:

Najekskluzivniji klub na svijetu ima 18 članova. Oni se okupljaju svakog drugog mjeseca nedjeljom u sedam sati navečer u sali za konferencije E u kružnom tornju čiji zatamnjeni prozori gledaju na centralnu željezničku stanicu u Baselu (grad na sjeveru Švicarske). Njihove rasprave traju oko jedan sat, ponekad sat i pol. Neki od njih povedu svog kolegu, ali oni rijetko govore za vrijeme ovih povjerljivih sastanaka.

Kada se sasatanak završi, svi koji su došli s članovima odlaze, a ostali se povlače u salu za večeranje na 18. katu gdje uživaju u odličnoj hrani i još boljem vinu. Večera traje do 11 sati navečer, ponekad i do ponoći. Isti protokol se koristi već više od 8 desetljeća. Sve ono što se kaže za stolom za večeranje tamo i ostaje.

Svi ovi članovi, većinom muškarci, vrlo su moćni ljudi i svi su središnji bankari. Oni dolaze u Basel na sastanak Ekonomskog konzultativnog odbora (ECC) Banke Međunarodnih sporazuma (BIS), koja predstavlja banku koja upravlja svim središnjim bankama.

Među trenutnim članovima su Ben Bernanke, predsjedavajući Federalnih rezervi SAD, sir Mervyn King, guverner Banke Engleske, Mario Draghi iz Europske središnje banke, Zhou Xiaochuan iz Banke Kine i guverneri središnjih banaka Njemačke, Francuske, Italije, Švedske, Kanade, Indije, Brazila i Španjolske.

Početkom 2013. godine, kada je ova knjiga puštena u tisak, King je predvodio ECC. Okupljanje ove utjecajne skupine su otvoreno samo za malu odabranu skupinu središnjih bankara iz naprednih ekonomija. ECC preporuča buduće članstvo i organizaciju tri komiteta BIS-a koji upravljaju globalnim financijskim sustavom, platnim sustavima i međunarodnim tržištem. Ovaj odbor također priprema prijedloge za sastanke o globalnoj ekonomiji.

Ti sastanci počinju u 9:30 ujutro svakog ponedjeljka ujutro u sobi B i traju oko tri sata. Na tim sastancima King predsjedava skupinom guvernera središnjih banka 30 država koje su procijenjene kao najvažnije za svjetsku ekonomiju. Sastancima koji se održavaju ponedjeljkom prisustvuju, pored predstavnika koji se okupljaju u nedjelju, Indonezija, Poljska, Južna Afrika i Turska. Guverneri 15 manjih država kao što su Mađarska, Izrael i Novi Zeland mogu prisustvovati, ali samo kao promatrači.

Na kraju sastanka guverneri svih 60 članova BIS-a prisustvuje švedskom stolu u sali za večeranje na 18. katu. Sala za večeranje, koju je dizajnirala švicarska arhitektonska tvrtka Herzog & de Meuron, ima bijele zidove, crni strop i spektakularan pogled na Švicarsku, Francusku i Njemačku. U 2 popodne, središnji bankari i njihovi pomoćnici se vraćaju u sobu B kako bi održali sastanak guvernera i diskutirali o drugim važnim temama zaključno sa 5 popodne.

King ima dosta drugačiji pristup nego njegov prethodnik, Jean-Claude Trichet, bivši predsjednik Europske središnje banke. Trichet se strogo pridržavao protokola po kojem su središnji bankari imali pravo govoriti po redu važnosti, što znači da su prvi govorili guverneri Federalnih Rezervi, zatim Banke Engleske, pa Bundesbanke itd. King koristi tematski i jednak pristup, omogućavajući rasprave koje uključuju odjednom sve nazočne članove.

Ova skupina guvernera ima ključnu ulogu u načinu reagiranja svijeta na svjetsku financijsku krizu. Rasprave o tome moraju biti povjerljive, ali sastanci stručnjaka omogućuju svima podijeliti svoja iskustva.

Uprava BIS-a teško radi na tome da osigura prijateljsku i klupsku atmosferu i uspijeva u tome. Banka organizira čitavu flotu limuzina koje kupe guvernere s aerodroma u Zürichu i doveze ih do Basela. Za guvernere nacionalnih banaka, koji nadgledaju različite vrste nacionalnih ekonomija, organiziraju se odvojeni doručak, ručak i večera, tako da nitko ne bude zapostavljen.

Paul Walker, bivši predsjedavajući Federalnih rezervi koji je nazočio sastancima, rekao je da se mnogi središnji bankari bolje osjećaju ovdje nego u svojoj vladi. Bivši guverner Nacionalne banke Mađarske, Peter Akos Bod, rekao da su glavne teme rasprave bile kvalitetu vina i glupost ministara financija, te da se niste mogli da priključiti razgovoru ako niste bili upoznati s vinom.

Svi guverneri koji prisustvuju dvodnevnom okupljanju vode računa o povjerljivosti, diskreciji i sigurnosti na najvišoj razini. Sastanci se održavaju na nekoliko katova koji su u uporabi samo kada su guverneri prisutni.

Švicarske vlasti nemaju nikakvu nadležnost nad prostorijama BIS-a. Zapravo, švicarskim vlastima je potrebna dozvola uprave BIS-a da bi ušli u zgradu banke.

BIS ima pravo komunicirati u šiframa i prima i šalje prepiske u torbama koje ne smiju biti otvarane niti proveravane. Banka BIS je izuzeta od plaćanja švicarskih poreza. Njeni zaposlenici ne moraju plaćati porez na prihode koji su obično prilično velikodušni u usporedbi s privatnim sektorom. Godišnja plaća generalnog menadžera je 2011. godine iznosila 763.930 švicarskih franaka, Dok su šefovi odjela dobivali 587.640 franaka godišnje, ne računajući napojnice. Također, zaposleni u banci uživaju posebne privilegije.

Viši menadžeri imaju status diplomata kada vrše svoju dužnost u Švicarskoj, što znači da njihove torbe ne smiju se pregledaju (osim u slučaju da postoji dokaz o očiglenoj kriminalnoj radnji). Svi dužnosnici banke imaju imunitet na švicarski zakon za vrijeme svoje dužnosti u Švicarskoj. Međutim, plaće i privilegije nisu jedino što odgovara osoblju ove banke. Zaposlenici banke zapošljava ljude iz 50 različitih država, tako da je atmosfera prilično multinacionalna i kozmopolitska. Svi oni su vođeni osjećajem da čine nešto za svjetsko dobro.

Uprava banke je se pokušala pripremiti za bilo koju situaciju, tako da se švicarska policija ne mora miješati. Stožer BIS-a posjeduje medicinsko osoblje i vlastito sklonište u slučaju terorističkog napada ili oružanog sukoba. Imovina BIS-a ne može biti oduzeta putem švicarskog zakona.

BIS strogo čuva diskreciju bankara. Agenda i transkripti sastanaka ne smiju se objavljuju ni u kakvom obliku. Ponekad je dozvoljena konferencija za novinare nakon nekih sastanaka.

Zašto bi nas onda to trebalo zanimati? Bankari se sastaju otkad je novac izmišljen. Središnji bankari sebe promatraju kao visoke svećenike financija, kao tehnokrati koje nadgledaju monetarne rituale i financijske liturgije.

Ipak, guverneri koji se sastaju u Baselu svakog drugog mjeseca predstavljaju sluge javnosti. Njihove plaće, avionske karte, hotelske račune i mirovine plaćaju se iz džepa javnosti. Nacionalne rezerve u središnjim bankama predstavljaju javni novac. Rasprave središnjih bankara na sastancima, informacije koje se razmjenjuju i odluke koje se donose su usko povezane s politikom.

Oni upravljaju novceom nacionalnih ekonomija. Oni postavljaju kamatne stope i odlučuju kolika će biti vrijednost naše ušteđevine i ulaganja. Oni odlučuju hoće li se štedjeti ili ne. Njihove odluke oblikuju naše živote.

Oni su recimo šezdesetih godina prošlog stoljeća manipulirali tržištem zlata kako bi održali omjer od 1,25 dolara po gramu sukladno provizijama sporazuma Bretton Woods koji je izmijenio međunarodni financijski sustav nakon Drugog svjetskog rata.

Središnji bankari su danas moćniji od političara. Banka BIS je od prvog dana posvećena širenju interesa središnjih banaka i reformaciji međunarodnih financija.

Osnivač ove tehnokratske grupe je Per Jacobsen, švedski ekonomist koji je bio ekonomski savjetnik BIS-a od 1931. do 1956. godine. Jacobsen je bio među prvim podržavaocima europskog federalizma. On se protivio inflaciji, pretjeranom trošenju vlasti i državnim intervencijama u gospodarstvu. Jacobsen je napustio BIS 1956. godine kako bi počeo voditi MMF. Njegovo nasljeđe i danas oblikuje svijet.

Pobornici BIS-a negiraju tvrdnje da je organizacija tajna. Arhive banke su otvorene i mogu se pogledati na stranicama banke. Međutim, u pitanju su uglavnom izvodi i analize informacija koje su već dostupne u javnosti. Detalji ključnih aktivnosti banke su i dalje tajna.

* * *
Interesantno je da mnogi ljudi uopće nisu čuli za Banku za međunarodna poravnanja BIS, a to je čudno pošto je to najvažnija banka na svijetu, važnija čak i od MMF-a i Svjetske banke. Ona se već desetljećima nalazi u centru globalne mreže novca, moći i tajnog globalnog utjecaja.

Banka BIS je osnovana 1930. godine. Ona je prividno osnovana kao dio plana za upravljanje njemačkim isplatama odštete nakon Prvog svjetskog rata. Glavni osnivači banke su Montagu Norman, bivši guverner Banke Engleske i Hjalmar Schacht, predsjednik Reichsbanke. Uloge za osnivanje su priložile središnje banke Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, Belgije i Japana. Federalnim rezervama je također bilo ponuđeno da prilože ulog, ali su SAD bile pomalo sumnjičave.

Prava svrha BIS-a je zapravo “promicanje suradnje središnjih banaka i pružaje dodatnih ustanova za međunarodne financijske operacije”. Cilj je bio da središnji bankari dobiju svoju banku, moćnu i nezavisnu od političara. U svakom slučaju, banka BIS je oduvijek financirala sama sebe, s obzirom da su njezini klijenti istovremeno i njeni osnivači i dioničari.

Za vrijeme tridesetih godina prošlog stoljeća, banka BIS je bila glavno mjesto za okupljanje središnjih bankara. Upravo ova grupa je pomogla Njemačkoj ponovno stane na noge. Za vrijeme rata, BIS je postala dio Reichsbank, prihvaćala je pokradeno nacističko zlato i vršila inozemne razmjene za nacističku Njemačku.

Nakon 1945. godine, pet direktora banke BIS, uključujući Hjalmar Schacht, optuženi su za ratne zločine. Njemačka je izgubila rat, ali je ostvarila ekonomski mir, najviše zahvaljujući banci BIS.

* * *

Tijekom prvih 47 godina postojanja, od 1930. do 1977. godine, sjedište banke BIS je bilo u nekadašnjem hotelu nedaleko od centalne željezničke stanice u Baselu. Ulaz u banku je krila prodavaonica čokolade. Menadžeri banke su smatrali da će oni koji trebaju naći uspjeti pronaći banku.

Banka se premjestila u svoj trenutni stožer u ulici Centralbahnplatz 2, 1977. godine. Taj stožer je blizu prethodnog i također gleda na centralnu stanicu u Baselu. Današnja misija banke BIS je da “služi središnjim bankama na putu ka monetarnoj i financijskoj stabilnosti, da njeguje međunarodnu suradnju u ovim područjima i da djeluje kao banka središnjih banaka”.

Banka BIS je jedinstvena institucija: međunarodna organizacija i ekstremno profitabilna banka zaštićena međunarodnim sporazumima. Glavni zadaci središnje banke su rukovođenje kreditima i količinom valute u prometu, što osigurava stabilan biznis i stope razmjene na pravom nivou. To je ključno za globaliziranu ekonomiju.

Banka BIS također pomaže pri nadgledanju komercijalnih banaka iako nad njima nema pravnu moć. Odbor za nadgledanje bankarstva u Baselu regulira kapital i likvidnost poslovnih banaka.

Bundesbank i Europska središnja banka, dvije najmoćnije članice BIS-a, pokrenule su maniju za mjerama štednje, koje su već dovele jednu europsku državu – Grčku, na rub preživljavanja. Moguće je da će ih biti još.

Banka BIS se nalazi na vrhu međunarodnog financijskog sustava koji se raspada, ali njezini dužnosnici tvrde da ona nema moć da djeluje kao regulator financija. Ipak, banka BIS-a neće izbjeći svoju odgovornost za krizu eurozone.

BIS se od četrdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do uspostavljanja Europske središnje bake 1998. godine nalazila u srcu europskih integracija, omogućavajući tehnici stručnost i financijske mehanizme za harmonizaciju valute. Ona je pedesetih godina prošlog stoljeća upravljala Unijom europskih isplata, koja je platni sustav dovela na međunarodni nivo. Ona je upravljala Europskim monetarnim institutom, pretečom Europske središnje banke.

Za jednu ozbiljnu i tajnu organizaciju, banka BIS-a se pokazala prilično okretnom. Ona je preživjela prvu globalnu depresiju, kraj isplata odštete i zlatni standard (koji su bili njena svrha postojanja), uspon nacizma, Drugi svjetski rat, sporazum Bretton Woods, Hladni rat, financijske krize iz osamdesetih i devedesetih godina, zatim rađanje MMF-a i Svjetske banke, i na kraju pad komunizma.

Ova banka je postala centralni stup globalnog financijskog sustava. Pored sastanaka o globalnoj ekonomiji, BIS je mjesto održavanja još četiri najvažnija međunarodna komiteta vezana za globalno bankarstvo: Komiteta o nadgledanju bankarstva u Baselu, Komiteta za globalni financijski sustav, Odbora za isplate i sporazume i Irving Fisher komiteta koji se bavi statistikom središnjeg bankarstva.

Banka je također mjesto koje okuplja tri neovisne organizacije: dvije skupine koje se bave osiguranjem i Odbor za financijsku stabilnost (FSB). FSB, koji upravlja nacionalnim financijskim vlastima i regulatornim politikama, navodi se kao četvrti stup globalnog financijskog sustava, pored BIS-a, MMF-a i poslovnih banaka.

Banka BIS-a je sada 30. u svijetu po zalihama zlatnih rezervi, pošto posjeduje 119 tona zlata, više od Katara, Brazila i Kanade.

Članstvo BIS je više privilegija nego pravo. Odbor direktora bira središnje banke na temelju “suštinskog doprinosa međunarodnoj monetarnoj suradnji i aktivnostima banke”. Kina, Indija, Rusija i Saudijska Arabija su se pridružile 1996. godine. Banka je otvorila svoje urede u Mexico Cityju i Hong Kongu, ali je još uvijek vrlo eurocentrična.

Estonija, Latvija, Litva, Makedonija, Slovenija i Slovačka (čije ukupno stanovništvo iznosi 16,2 milijuna) su primljene, a Pakistan (169 milijuna stanovnika) nije. Kazahstan također nije primljen pošto je u sferi utjecaja središnje Azije. Samo Alžir i Južna Afrika su članice porijeklom s afričkog kontinenta.

Ipak, i pored svoje važne uloge, banka BIS uspijeva ostati u sjeni. Novinari ne mogu ni prići stožeru, a dužnosnici rijetko govore o rezultatima sastanaka. Isped stožera banke BIS je sasvim mirno, nema nikakvih demonstranata.

Kako svjetska ekonomija tone u sve dublju krizu, financijske institucije se kritiziraju kao nikada ranije. Legije novinara, blogera i istražitelja prate svaki potez banaka. Međutim, banka BIS nekako uspijeva izbjeći medijsku pozornost.

Da li vam je sada jasno kako je nastala kreditna kriza u Europi vezana za švicarski franak. Slučajno sigurno niije nastala!

Tyler Darden (zerohedge.com)
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.com,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Nedavno je pokrenuta rasprava o Strategiji upravljanja državnom imovinom. Rasprava je upozorio i da nitko ne brine o sukcesiji odnosno potraživanjima Hrvatske na imovinu bivše SFRJ.

U Strategiji je navedena imovina koje nemamo, primjerice potraživanje po pitanju sukcesije iz bivše SFRJ. Podaci o tome ne postoje nigdje, nitko se u Hrvatskoj ne bavi sukcesijom. Ne postoji dokumentacija o sukcesiji, a ukupna vrijednost potraživanja temeljem sukcesije financijskih potraživanja iznosi 3 milijarde eura. Samo na jednom računu koji su bili u inozemstvu na deviznim računima 2001. godine je, objašnjava, nestalo 568 milijuna dolara od čega je pripadalo Hrvatskoj 28,49 posto.

Nikad nitko nije potegnuo pitanje tko je dignuo te novce i zašto Republika Hrvatska nije dobila dio tih novaca, a to je milijardu kuna. O sukcesiji nitko u Hrvatskoj ne brine kao da to nije naša imovina – upozorava.

U Strategiji se kaže navodi novac, štedni ulozi i zlatne poluge, a “Hrvatska nema zlatnih poluga, nema ni grama zlata”.

Hrvatska je pod najvećim okriljem tajnosti rasprodala svoje zlatne poluge, 15,5 tona zlatnih poluga, točnije 15055 kilograma prodala, a 468 kilograma ostavila Beogradu. Po sukcesiji nam pripada 28,49 posto za zlato koje smo imali u Beogradu, a dobili smo samo 23 posto. Osim toga ne postoji, dodaje, niti jedan dokument koji govori o prodaji zlatnih poluga.

Ne postoji nijedan zapisnik niti ni u jednom izvješću ne postoji informacija o toj prodaji. Zar je moguće da se to događa u Republici Hrvatskoj, a mi govorimo evo ovdje i o tim zlatnim polugama. Ukupno je prodano za 145 milijuna dolara, a vrijednost današnja je milijardu dolara.

U raspravu o zlatnim polugama uključio se i Laburista Nikola Vuljanić koji je bivšeg guvernera HNB-a Željka Rohatinskog optužio da ih je prodao ispod cijene.

Tko je tada guverner HNB-a, najbolji guverner na svijetu kada su se takve stvari događale. Nije li to isti guverner koji je ukidanje devizne klauzule nazvao smiješnim, nije li to isti guverner koji je praktično zamrznuo tečaj kune na nemogućoj razini i tako uništio, anulirao hrvatsku prerađivačku industriju – prozvao je Vuljanić neizravno Rohatinskog.

Upozorio je i kako Hrvatska ima imovine za koju i ne zna.

ZLATNE REZERVE BIVŠE JUGOSLAVIJE

Prije drugog svjetskog rata, Kraljevina Jugoslavija je kod BIS-a (Banka za međunarodne obračune (namire)) imala lijepu hrpu zlata.  Pogledajmo situaciju iz 1938.

U uncama to bi bilo 1,832,592 unci, ili – po cijeni od 25. veljače 2011. ($1405 po unci) – oko 2 574 milijuna dolara.  Prema jednom drugom izvoru, Kraljevina Jugoslavija 1942. imala je 72 tone zlata, što znači da su rezerve u vrijeme rata porasle na 2,314,853 unci.

Jugoslavija je iz Drugog svjetskog rata izašla sa 63 tone zlatnih rezervi, a onda su one počele padati sve do 1962. kad se trend promijenio i iznos počeo rasti te u 1970. dosegnuo 52 tone.

Prema nekim izvorima – ne znamo koliko su pouzdani pa takve izvore nećemo posebno citirati – neke slovenske stranice tvrde da je većina zlata bivše SFRJ prikupljena poslije 2. svjetskog rata, no prema drugim izvorima to nam se ne čini točno, a osim toga nije bitno za glavnu temu ovog članka.

Krajem osamdesetih (1987.), zlatne rezerve SFRJ bile su oko 78 milijuna dolara u zlatu, što pri tadašnjoj cijeni od $400 po unci bilo 195 tisuća unci ili 6065 kilograma, što je možda bio odraz ekonomske krize u kojem se SFRJ u to doba nalazila.

ZLATO U PERIODU RASPRAVA O DIOBI

Tokom pregovora o diobi (tj. suksesiji), SRJ tvrdila je da je ona pravni nasljednik Kraljevine Jugoslavije, a time i cijelog preratnog udjela Jugoslavije u BIS-u, no to nije prošlo. Kao što smo rekli, neki izvori tvrde da je većina zlata u BIS pohranjena nakon rata, no prema drugim podacima (neke od njih navodimo gore), to se ne čini točno.

Udio bivše SFRJ u BIS-u se, podsjećamo, sastojao od zlata, specijalnih prava vučenja i 8 tisuća donica BIS-a, što je sveukupno iznosilo oko 1% ukupne imovine bivše države.  Kao što se da pretpostaviti, cijela priča o diobi je komplicirana i nije tema ovog članka, pa nećemo ulaziti u detalje.

Prema sporazumu o diobi, zlato koje se dijelilo izgledalo je ovako:

• Monetarno zlato (271,642.769 unci), na dan 31. ožujka 2001. vrijedno $70.18 milijuna, i
• 1209.78 unci kod francusko-englesko-američke komisije za zlato, na dan 23. svibnja 2001. vrijedno $343 tisuća.
• UKUPNO ZA PODJELU: 272,852.549 unci

U metričkim tonama koje spominju centralne banke zemalja bivše Jugoslavije navode se brojke od 45 i 46 tona ili otprilike 1,450,000 (milijun i pol) tisuća unci, što je naravno PUNO više nego brojke koje navodimo gore, a koje dolaze iz sporazuma o diobi imovine bivše SFRJ koji je dostupan svugdje na Internetu.  Ne znamo zašto je to tako (možda su gore spomenute dionice BIS-a, koje su isto bile podijeljene u diobi, bile temeljene na zlatnoj valuti ili slično – razlog ćemo navesti kasnije ako nađemo dobro objašnjenje), pa koristimo veći broj koji svi navode kao točan.  Gore-spomenuti podatak o 272,852.749 unci, što ispada tek 7735 kg, dolazi iz Sporazuma o diobi.  Taj podatak ne slaže se niti s procjenom iz naše tablice niti s podacima iz slovenske i hrvatske središnje banke, tako da ćemo koristiti podatke središnjih banki tj. naše procjene iz Tablice 1 (vidi niže u tekstu).

Isto tako, središnja banka BiH u jednom od svojih izvješća navodi da je njihov dio bio 195,534.202 unci kasnije prodan za $273.18 dolara po unci što je rezultiralo inkasiranjem iznosa od $53,419,095.30.  To odgovara našoj procjeni u Tablici 1.

Ne sumnjamo da najveći dio razlika između podataka središnjih banaka nakon diobe i podataka u našoj Tablici 1 može biti objašnjen promjenama u tečaju između eura i dolara, a i same cijene zlata.

Nakon diobe imovine SFRJ, bivše članice napokon su u 2001. dobile svaka svoj dio zlata i to u slijedećem omjeru (koji je predložio Međunarodni monetarni fond, čini se prema udjelu bivših republika u jugo-kreditima koje je MMF dao SFRJ):

• BiH: 13.20%
• Hrvatska: 28.49%
• Makedonija: 5.40%
• Slovenija: 16.39%
• Savezna Republika Jugoslavija: 36.52%

U slučaju slovenskog dijela (podaci Narodne banke Slovenije), njihov dio zlata je tada vrijedilo EUR 77.8 milijuna, strane valute EUR 5.3 milijuna, i dionice EUR 13.8 milijuna, ili sveukupno 96.9 milijuna eura.  Pretpostavimo li ravnomjerni ključ (u podjeli zlata) svake zemlje nasljednice (što treba provjeriti),  ispada da je cjelokupni udio u BIS-u bio EUR 591.2 milijuna, što opet znači da je cjelokupni dio Republike Hrvatske bio EUR 168.44 milijuna.

Da bismo to prikazali u preglednijem formatu, a i da bismo imali s čim usporediti raznorazne podatke s Interneta, izradili smo slijedeću tablicu.

Tablica 1: Rezultat diobe vlasničkog udjela u BIS-u 2001. (u milijunima eura)

Prema toj računici, Hrvatska je 2001. došla u posjed zlata vrijednog 135,2 milijuna eura.  Uzimajući tečaj eura (EUR 1 = USD 0.8455) i cijenu zlata (269 dolara) na dan 2. srpnja 2001. (u ovom trenutku ne znamo točan dan procjene pa koristimo vrijednosti iz sredine 2001.), Republika Hrvatska naslijedila je zlato vrijedno 114.34 milijuna američkih dolara iliti 425 064 unci (13 220 kilograma) zlata.

Obratite pažnju na slijedeće: cijena zlata u eurima i dolarima stalno se mijenja, isto tako i tečaj eura naspram američkog dolara.  Stoga je razumno očekivati razlike ovisno o vremenu procjene vrijednosti, valuti u kojoj se izražava, i slično.  Nadalje, precizno preračunavanje raznih valutnih iznosa natrag u zlato (unce ili tone) tako postaje nemoguće jer je često nemoguće sa sigurnošću reći na koji dan je pocjena bila napravljena, a mediji često zaokružuju iznose (što je osobito loše kad se radi i jednom od najskupljih metala koji se normalno prodaje na grame).

Prema ovom članku Slobodne dalmacije, radi se o 13 tona zlata (dakle kao u našoj tablici gore), a prema ovom članku Vjesnika radi se o 118 milijuna dolara (dakle malo više od naše kalkulacije) iako to računajući prema postotcima nije potpuno točno.

Bilo kako bilo, Hrvatska javnost ima informaciju da je RH u travnju 2001. potpisala dio sporazuma o diobi imovine bivše SFRJ koji se odnosio na zlato, i po njemu pripalo joj je 13,127 kilograma zlata (13.127 tona).  U uncama to je bilo 422 027.985 što približno odgovara našoj računici u Tablici 1 (razliku od 0.7% pripisujemo čimbenicima koje smo već objasnili, tj. vremenu objave, cijeni zlata i tečajnim razlikama).

Što se dogodilo nakon toga?

ZLATO U POSJEDU REPUBLIKE HRVATSKE

Kako se da zaključiti iz prethodnog dijela priče, a isto tako iz materijala objavljenog na stranicama Hrvatske narodne banke (HNB), Republika Hrvatska od osamostaljenja do završetka diobe zlata bivše SFRJ nije posjedovala zlatne rezerve.

Prema Vjesniku, nekoliko mjeseci prije zaključenja sporazuma o diobi viceguverner HNB Relja Martić izjavio je da bi se zlato uskoro moglo prodati s obzirom na njegov “stalni pad cijene”.  To je bilo nekad, a danas je danas.

Tablica 2:  Hrvatsko zlato nekad i sad (u američkim dolarima)

HNB u svom izvješću za 2001. godinu precizno navodi iznos koji je HNB dobila za prodaju hrvatskog zlata BIS-u (ispričavamo se pobornicima teorija zavjere, no taj podatak uopće nije tajna):

Iznos od 117.31 milijuna dolara malo je viši od iznosa koji smo izračunali u Tablici 1 (pozor: taj iznos je u eurima, ovaj u dolarima) na osnovi podataka o diobi.  Prema informacijama dostupnim na Internetu, prodaja se dogodila u rujnu 2001.  Sredinom rujna 2001. cijena zlata je počela rasti i bila $285 po unci, tako da je na prodaji zlata HNB ostvarila profit od (svega) par milijuna dolara (ili eura).

U međuvremenu Slovenija, čiju smo situaciju u vrijeme diobe opisali gore, na bilanci svoje središnje banke krajem 2010. imala je blizu EUR 100 milijuna u zlatu.  Crna Gora je u 2006. imala zlatne rezerve od kojih EUR 18 milijuna, a Srbija oko EUR 234 milijuna.  Hrvatska, naravno, nakon prodaje zlata BIS-u nema ni grama.

Usput, iz izvješća HNB-e isto se jasno vidi “Priljev deviza po sukcesiji” od $8.32 milijuna dolara (mi u Tablici 1 imamo 9.2 milijuna eura, što je $7.7 milijuna, ali po tečaju od 2. 7. 2001. – datum koji proizvoljno odabrali, što gotovo sigurno nije tečaj koji je vrijedio u vrijeme prebacivanja novca na račun HNB.)

ZAKLJUČAK

Može se reći da je HNB prodajom do danas propustio “zaraditi” približno 480 milijuna dolara ili 350 milijuna eura. Umjesto toga zaradili su ne više od $10 milijuna.  Možda će se to nekom činiti katastrofalno, no našim vladama uvijek treba više nego što imamo, a HNB radi što može da održi brod na površini.  Osim toga poslije bitke svi su generali pametni.

Možda smo mogli to zlato deponirati i na osnovi njega uzimati zajmove, o onda ne bismo mogli baš sve odmah potrošiti na raznorazne gluposti (da sad ne tražimo “greatest hits” iz državnog proračuna iz 2002.).  Jedino što pouzdano znamo jest da je viceguverner Martić indicirao da se u HNB vjerovalo da je cijena zlata bila u silaznom trendu (što je u to vrijeme bilo istina).

Danas znamo da su oni koji tu procjenu izradili bili u krivu.  Kako i zašto se to dogodilo mi (kao i ostali izvan užeg kruga koji je upoznat s detaljima) ne možemo točno reći, ali tvrdnja da je cijena zlata u to vrijeme nije imala tendenciju rasta je točna.

Gotovo je nevjerojatno, no cijena zlata u travnju 2001. bila je gotovo najniža u proteklih 10 godina, tako da nam odluka o prodaji uopće nije čudna.  Prema zakonu o slobodnom pristupu informacija pobornici teorija zavjere mogu od HNB-a zatražiti detalje o toj odluci.  Koliko nam je poznato to dosad nisu učinili jer se vjerojatno boje da bi ih istina mogla razočarati.  I još nešto: da li su ti teoretičari zavjere – koji tvrde da su oduvijek znali kako ne treba prodati zlato – u periodu između 1997. i 2002. prodali svu svoju imovinu, preselili u iznajmljenu garsonijeru, a sav novac uložili u zlato?  Odgovor već znamo.  Da jesu!

Kretanje cijene zlata u američim dolarima u vrijeme prodaje hrvatskog zlata 2001.

U 2001. prodaja zlata se vjerojatno činila kao dobra ideja (i MMF je nedavno prodao zlato, a za razliku od HNB-ove prodaju koja se dogodila na dnu, MMF je prodavao zlato kad je cijena zlata bila u vidljivom uzlaznom trendu), a – vjerovali ili ne – 480 milijuna dolara je sitnica u usporedbi s manje vidljivim minusima koje stvaramo već niz godina.

Zaigrajmo jednu igru, igra se zove:”Pronađi Hrvatsku u tablici”

 
(jutarnji.hr, nedjeljnikomentar.wordpress.com/uredio:nsp)