“Boostedt je nekada bio lijep gradić i lijepo mjesto za život”

Stanovnici grada Boostedt u Njemačkoj se žale da “nitko više ne prepoznaje naš grad” nakon što se 1200 imigranata doselilo, povećavajući broj stanovnika za čak 26 posto.

Gradonačelnik Hartmut Konig izjavio je da se grad, koji sada ima 4.600 stanovnika drastično promijenio, jer se imigranti nalaze u lokalnoj vojarnoj.

“To je jednostavno ponašanje. Na primjer, u trgovinama su stvari ukradene. Bio sam svjedok i ovome: tri imigranta su hodala pločnikom, ne ostavljajući dovoljno prostora za ženu s kolicima i djetetom koja je dolazila u njihovom smjeru. Ne napravivši mjesta, ona se morala spustiti na cestu da bi ih zaobišla” – rekao je gradonačelnik.

“Osim toga, ostavljaju gomile smeća i koriste sve dostupne prostore kako bi sjeli i pili pivo” – dodao je.

Stariji mještanin je rekao da migranti ne rade ništa sa svojim vremenom i jednostavno sjede uokolo, prije nego je izjavio: “Nitko više ne prepoznaje naš grad – Boostedt je nekada bio lijepo mjesto i lijepo mjesto za život, sada je malo drugačije i nitko zna što budućnost nosi.”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
Drugi videozapis pokazuje kako su drugi Nijemci bijesni prema politici kancelarke Angele Merkel u svojoj zemlji, a jedan je građanin ustrajavao: “Nikad više neću glasati za Angelu Merkel do kraja svog života”.

Kao što smo izvijestili prošli tjedan, tinejdžerka Jazidskih kurda, koja je bila zarobljena od strane Islamske države, preselila se natrag u Irak nakon što je srela svojeg silovatelja teroristu na ulicama u blizini Stuttgarta, u Njemačkoj, gdje se prijavila kao izbjeglica.

Njemačka je omogućila ulazak više od milijun migranata, uglavnom s Bliskog istoka, od 2015. godine do danas.

Nasilni zločini su porasli od tada, a 90% ih je zbog migranata, prema vlastitoj statistici njemačke vlade.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik CC” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Govoreći na TEDx-u, Jaak Panskepp je istaknuo što nas čini sretnima i kako doći do toga

U svojoj knjizi “Umijeće postizanja sreće” Dalaj Lama napisao je sljedeće:

“Moramo naučiti kako željeti ono što imamo i pomiriti se s onim što nemamo kako bismo pronašli stabilnost i sreću.”

A sada je ove riječi potvrdila znanost. Neuroznanstvenik Jaak Panskepp tvrdi da je put ka sreći, a ne dolazak na cilj, ono što nas čini sretnima. Objasnio je kako ispunjenje naših želja neće izazvati dugotrajnu sreću.

Govoreći na TEDx-u, naveo je sedam primarnih emocija: radost, panika, briga, požuda, strah, bijes i znatiželja, odnosno želja za traženjem nekog ili nečeg. Baš ova posljednja emocija, tvrdi Panskepp, je ključ naše sreće.

Panskepp tvrdi je dopamin, koji je kemijska supstanca u našem mozgu povezana sa zadovoljstvom, također povezan i s instinktom traženja, i kako istražujemo i zahtijevamo nove informacije, naš mozak oslobađa dopamin što dovodi do zadovoljstva.

“Video igre obično imaju dvije opcije u konačnici – izgubite ili pobijedite. No, postoje i druge vrste igara koje možete igrati u nedogled. U njima se stalno nešto događaja, uvijek imate nešto za raditi ondje”, rekao je Jason Silva, filozof i tvorac YouTube serijala Shots of Awe.

Ova studije se slaže s mnogim prethodnima koje su pokazale da nas bogatstvo i moć ne čine sretnima, već su za sreću zaslužni konstantno traženje i održavanje kvalitetnih odnosa.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(express.hr)

Stres utječe na funkcioniranje svih organa, ali i na vaš doživljaj dnevnih događanja. Ne dozvolite da vas svaka sitnica natjera u plač, viku, bijes …

Izgleda da su ljude od davnina mučili stres i depresija, pa prirodnih recepata za rješenje ovog problema ima u izobilju. Ovo su samo neki.

TAMJAN ZA MIRAN DAN

Litra maslinovog ulja se zagrijte oko 40 stupnjeva. U toplo ulje dodajte 50 grama sušenog tamjana, samljevenog u prah. Posudu s uljem stavite u drugu veću posudu s vrelom vodom, pa zagrijavajte melem na pari tijekom dva sata. Skinite ga s vatre i ostavite da odstoji još 12 sati.

• Dobijeno hladno ulje procijedite kroz gazu i čuvajte u zatvorenoj tegli u frižideru.

Svake večeri utrljajte melem u kralježnicu, od dna leđa prema gore, završavajući s vratom. Možete ga utrljavati u kožu stopala, dlanova, lica i vrata, vrlo brzo ćete se osloboditi razdražljivosti i drugih simptoma nervnog rastrojstva.

DIŠITE PRAVILNO

Dišite iz trbuha, udišite zrak kroz nos, polako brojeći do pet. Najbolji efekti se postižu ukoliko se vježba od tri do pet minuta dnevno najmanje dva tjedna.

LAVANDA, KANTARION I KAMILICA

Lavanda se može koristiti i kao čaj i kao lijek, koji se uzima u ljekarni. Ulje lavande se može namazati ispod nosa, ili dodati nekoliko kapljica u kupku.

• Valerijana se koristi pri ubrzanom lupanju srca, nervozi, razdražljivosti, uznemirenosti, ali isto tako dobar je lijek za nesanicu uzrokovanu nekim psihičkim problemom.
• Kamilica je stari dobri lijek za napete živce. Smanjuje anksioznost, opušta ….
• Kantarion je poznat kao prirodni antidepresiv. Masaža kantarionom “rukom odnese” svu napetost. A ako dva puta dnevno pijete čaj od kantariona – bit ćete kao novi.

 
(sputniknews.com)

Loše raspoloženje i pesimizam su “zarazni”. Kako naučiti oduprijeti se njima?

Emocije, posebno takve kao što su strah, bijes, razočarenje, šok – to su sve energije. I vi uvijek možete “uhvatiti” tu negativnu energiju koju emituju drugi ljudi. Čak nijeste ni svjesni toga.

Svi ljudi – su emotivne spužve, ali stupanj “upijanja” je različit kod svih. Neki mogu slobodno plivati u gomili i masi negativnosti, ne osjećajući mnogo neprijatnosti. A kod nekih ove frustracije mogu dovesti do samoubistva.

Empatija – to je ono o čemu govorimo.

Neki ljudi sa svojim napadima panike “zaraze” vas, unište vam život, a vi se nikad o tome nijeste  ozbiljno ni zamislili.

Sa energetske točke gledišta, negativne emocije mogu imati sledeće uzroke:

Možete osjetiti tuđu bol kao svoju.

“Opći” problemi postaju vaši osobni.

U ovim slučajevima, empatija, naročito u kombinaciji sa nemoći može biti uzrok ozbiljne depresije.

Zaustavite apsorbciju emocija drugih ljudi. Evo instrukcije:

1. Odredite koliko jako na vas utiče empatija

Evo nekoliko tipičnih znakova da ste empatična osoba.

• Ljudi vas zovu “hipersenzitivna osoba” ili “previše osjetljiva”. Oni ne znaju da ovo nije kompliment, i nije rešenje.

• Osjećate strah, nespokojstvo i stres koje vam prenose drugi ljudi. Vi ih doslovno fizički osjećate. Sama po sebi, ta sposobnost – nije loša, ali morate da minimizirate uticaj drugih ljudi koji vam se ne sviđaju, ili ih ne poznajete. Razgovarajte samo sa prijateljima, kolegama i članovima porodice.
• Brzo se zamarate u masi ljudi. Nakon nekoliko sati večernje zabave, vi se u duši osjećate iscrpljeno, nesretno i istrošeno.
• Šumovi, stalni neprijatni miris i neophodnost stalnog časkanja, ozbiljno podrivaju vaše raspoloženje
  

• Da biste se napunili energijom, morate biti u stanju potpunog odmora.

• Stalno razmišljate o tome što proživljavate.
• Pokušavate shvatiti bilo koje iskustvo, da analizirate svaku situaciju do u detalje. Vaša osjećajeje lako povrijediti,  ali vi izbjegavate konflikte.

• Vi ste “velikodušan” sugovornik i dobar slušatelj.

• Stalno se trudite pomagati.
• Intima vas ponekad može uplašiti toliko da osjećate napad gušenja i gubitak samog sebe.

2. Potražite izvor nespokojstva

Zapitajte se što vi osjećate – jesu li to vaše emocije ili tuđe? Od kuda je došla ta emocija? Strah i gnjev se skoro nikada ne rađaju u glavama empatičnih osoba, ali ih oni dobro prihvaćaju. Pokušajte odrediti gdje i u kojem dijelu se nalazi generator vašeg nespokojstva.

• Upravo ste odgledali komediju u kinu, nalazite se u odličnom raspoloženju. Iznenada ste se sreli s nekim od prijatelja ili članova obitelji – i cijelo raspoloženje nestaje. Da li vam se to događalo? I da li vam se to može dogoditi? To isto osjećate kada odete u trgovački centar ili koncert.

• Mjesta puna ljudi vas guše? Možda je sve to zato što apsorbirate negativne emocije drugih ljudi iz mase.

3. Izbjegavajte izvor nespokojstva, po svaku cijenu

Pokušajte u početku razgovarati s osobama koje su vam neugodne s veće udaljenosti nego obično. Koraknite unatrag, stanite dalje. Ovaj trik stvarno djeluje.Ne bojte se da ćete nekoga povrijediti.

Ne bojte se prijeći na drugo mjesto u autobusu, ako pored vas sjedi osoba koja neugodno miriše. Ako u blizini vas sjede tužni ljudi, premjestite se. Ustanite i otiđite.

4. U svakoj nejasnoj situaciji – koncentrirajte se na disanje

Disanje – to je ono što povezuje vaš mozak s vašom suštinom. Koncentrirajte se nekoliko minuta na disanje. Udahnite spokojstvo, izdahnite negativnost. Ovo će vam pomoći da osjetite sebe u vremenu i prostoru, i očistiti glavu od straha i drugih teških emocija.

Zamislite negativnost kao sivu maglu koja se izlazi iz vašeg tijela, a pri udisaju zamislite da na vas pada zraka zlatne svjetlosti. Ovo je jednostavna vježba koja može dati brze rezultate.

5. Koristite štit

Svaki put kada ste u društvu teških i neugodnih ljudi, zamislite sebe kako visite u zraku u bijeloj lopti. Boja, u principu, može biti bilo koja – samo trebate osjećati kako vam daje snagu. Mislite o ovoj lopti kao o štitu koji odbija svu negativnost i nelagodu. Dopustite sebi da uzimate iz okruženja samo pozitivno.

6. Upravljajte emocionalnim preopterećenjima

Naučite prepoznati ljude koji iz drugih sišu energiju. Izbjegavajte ih. U masi nepoznatih ljudi zauzimajte marginalna mjesta. Izbjegavajte komuniciranje s “emocionalnim vampirima”. I ako je to moguće, jedite. Namirnice bogate šećerom mogu vam pomoći da se saberete i opustite.

Uvjerite sebe, da u bilo kojem društvu ne ovisite o drugim ljudima. Pobrinite se da uvijek imate novac za taksi, kako ne bi bili vezani ni za koga. Uvjerite se da u svakom trenutku možete lako stići kući. To će vam dati samopouzdanje.

Također, potrebno je da imate svoje mjesto u kući – mjesto na kojem možete biti sami. To može biti kut za čitanje ili stol sa računalom.

7. Tražite pozitivne ljude i pozitivne situacije

Pozovite prijatelja s kojim uživate provoditi vrijeme. Idite van s kolegom, s kojim vam je interesantno razgovarati tijekom pauze. Apsorbirajte njihovu pozitivnost i samopouzdanje.

Nada je također zarazna. I ona sama po sebi podiže raspoloženje. Budite suosjećajni ne samo prema drugima nego i sebi. Ostanite osjetljivi, ali izbjegavajte stresne situacije.

8. Odlazite u prirodu – čak i u samoći

Morate imati svoja omiljena mjesta gdje se hranite pozitivnom energijom. Najbolje je ako su ona u prirodi, gdje možete otići na sat ili dva kako bi se odmorili i napunili baterije. Držite u kući na “radnom stolu” slike pejzaža, bujne šume, vodopada, divljih plaža.

Ponekad ujutro pokušajte otići u šumu. Osjetite tu maglu, rosu, te mirise.

Prakticirajte jogu ili druge tehnike disanja.

Trebate imati neki emotivni centar, u koji možete pobjeći kao u sigurnu luku tijekom oluje.
 
(bebamur.com/uredio:nsp)

Po postotku oboljelih od raka pluća Hrvatska je u europskom vrhu; može li se povezati mržnja i emocije sa teškim bolestima? Naravno da mogu. Poslijeratna Hrvatska, puna mržnje, i puna razočaranosti i tuge u državu koja nije uspjela kako su građanima pričali

U Hrvatskoj se godišnje postavi 20-ak tisuća dijagnoza malignih bolesti (tumora) po čemu smo, s obzirom na broj stanovnika, u okvirima iznad prosjeka, izvijestio je Hrvatski zavod za javno zdravstvo (HZJZ).

Kada netko ima problema sa sinusima, najčešće u njenom okruženju postoji osoba koja je iritira.

Jeste li znali da vaše emocije i te kako imaju veze sa vašim zdravljem? Svi zdravstveni problemi, pa i najteže bolesti, nastaju kao posljedica štetnih emocija koje ne umemo da izrazimo ili poričemo da postoje.

Mislima i emocijama pacijenata ne pridaje se nimalo ili se pridaje sasvim malo pažnje. Liječnici se ne obučavaju za takvu vrstu rada s pacijentima. Psiholozi, psihoterapeuti i “llife couch” nisu dostupni svim pacijentima, kaže prof. dr med. sci. Lelica Todorović, NLP trener, u svojoj knjizi “Čarobna gradionica zdravlja”.

Kroz nekoliko primjera ona navodi koliko zapravo emocije utječu na naš organizam, i kako bolesti mogu biti posljedica naših emocija, koje izražavamo ili potiskujemo.

Tako recimo, kada netko ima problema sa sinusima, najčešće u njenom okruženju postoji osoba koja je iritira. Uzrok, može biti i opterećenje potisnutom tugom koju osoba racionalizira. Nekad je to tuga zbog gubitka drage osobe ili gubitka ljubavi. Ako nije tuga, onda je briga, potreba da se bude oslonac u financijskom smislu prema bližnjima.

Arterijski krvni tlak se povisuje kad ste u stanju napetog iščekivanja, žurbe, straha, bijesa i ljutnje. Ukoliko se ove emocije ne prevedu u aktivnost, već ostaju samo na razini razmišljanja i dugotrajnog emocionalnog opterećenja, dolazi do trajne hipertenzije. Ove osobe su uvijek na rubu izražavanja sukoba, ali se boje da izraze svoje neslaganje zbog mogućih posljedica.

Probleme sa štitnjačom obično imaju osobe koje nemaju osjećaj da upravljaju vlastitim životom, već osjećaju da njime upravlja netko drugi. Oni se tada osjećaju kao žrtve i to dovodi do oboljenja.

Kada netko doživljava nešto što ne može da izbaci iz svog života, a ne može ni probaviti, onda se vremenom pojave želučane tegobe.

Želudac je poligon emocionalnog rata između vlastitih potreba i zahtjeva okoline (kapitalizam)

Jetra je sjedište primitivnih emocija ljutnje i bijesa. Osobe koje neprestano krkaju, samooptužuju se ili optužuju druge, koje u sebi uzgajaju strah, ljutnju i mržnju, često imaju probleme s jetrom i žučnom vrećicom.

Od depresije pati osoba koja potkopava svoje najsnažnije emocije, uništava najveće čežnje i time najveću snagu, skrivajući ih ispod slojeva odgoja, pravila i dužnosti. Kod depresije nije riječ o potisnutoj agresiji, tugi, bolu ili strahu, već o potisnutoj ljubavi, željama, potrebama, veselju, seksualnosti ili ushićenju. Depresija može biti posljedica drugih bolesti ali i ona može biti uzrok mnogim fizičkim oboljenjima. Kako ono najljepše iz mene izađe na površinu, to je pitanje koje depresivne osobe treba sebi da postave.

Rak je bolest koja se javlja kod osoba s dubokom emotivnom povredom ili dubokom ozlojađenošću. Dubinsko i dugotrajno zamjeranje koje osoba nosi u sebi može doslovno izjesti čovjeka. Duboka tajna, tuga ili mržnja, koje dugo traju, također mogu imati iste posljedice.

Problemi s grlom ukazuju na potiskivanje i sputavanje kreativnog izražavanja te osobe. Problemi s grlom nastaju i kada srce želi jednu stvar, a um govori drugo.

Ukočenost mišića simbolizira navlačenje oklopa ili pokušaj da se “nakostresi bodlje” u cilju obrane od nečega. To je karakteristično za ljude koji izgube kontrolu nad svojim emotivnim životom. One naizmjenično ispoljavaju nježnost i agresiju. Ove osobe se žele prepustiti, ali žele i da ostanu postojane.

Problemi s kralježnicom se javljaju kod ljudi koji preuzimaju veliki teret na sebe. Problem lumbalnog dijela kralježnice imaju osobe koje strahuju od neimaštine, problem srednjeg dijela kralježnice imaju osobe koje osjećaju krivnju, imaju nerazrešene probleme i teret na leđima, dok probleme u gornjem dijelu kralježnice imaju osobe kod kojih postoji nedostatak emocionalne podrške.

Osoba se osjeća nevoljeno i uzdržava se od pružanja ljubavi. Poremećaj srčanog ritma se događa kada se unutarnja napetost pojačava do nepodnošljivosti, i javlja se kod osoba koje ne znaju kako kontrolirati svoje emocije.
 
(prirodom4dozdravlja.blogspot.com,youtube/uredio:nsp)

Da li vaši geni, više nego odgoj, određuju da li ćete postati zločinac? Adrian Raine je tako vjerovao – i razbijanje tog tabua ga je postavilo u koliziju sa svijetom znanosti

Godine 1987, Adrian Raine, koji sebe opisuje kao neurokriminologist, je preselio iz Britanije u SAD-u. Njegova emigracija je bila potaknuta sa dvije stvari. Prvi je bio osjećaj lupanja glavom o zid. Raine, koji je odrastao u Darlingtonu, sada je profesor na Sveučilištu u Pennsylvaniji, bio je istraživač biološke osnove za kazneno ponašanje, sa odjecima nacističke eugenike, koja je možda bila najveći tabu svih akademskih disciplina.

U Velikoj Britaniji, uzroci kriminala su mogli biti isključivo socijalne i ekološke naravi, rezultat narušenog ili osiromašena odgoja, prije nego kobne i genetske prirode. Za sugeriranje drugačijeg, ako je Raine osjećao da je primoran, nakon što je studirao pod mentorstvom Richard Dawkinsa i bio uvjeren u “sveobuhvatni utjecaj evolucije na ponašanje”, njegovo istraživanje je bilo osuđeno na propast zbog nepostojanja financiranja. U Americi, se činilo da postoji više otvorenosti uma po tom pitanju pitanje i, kao rezultat toga, više novca kako bi to istražiti. Tu je još jedan dobar razlog zašto je Raine došao u Kaliforniju: bilo je više ubojica za istraživanje nego što ih je bilo kod kuće.

Kad Raine počeo raditi snimke mozga kod ubojica po američkim zatvorima, bio je među prvim znanstvenicima koji su primijenili razvoj znanosti skeniranja/slikanja nasilničkog kriminalnog mozga. Njegova najopsežnija studija u 1994. godini, bila je tek mali primjer istraživanja mozga ubojice. On je proveo PET [Pozitronsku emisijsku tomografiju] skeniranje mozga 41 osuđenih ubojica, te ih usporedio sa “normalnim” mozgom kontrolne skupine od 41 ljudi slične dobi i profila.

Međutim slike u boji, su pokazale metaboličke aktivnosti u različitim dijelovima mozga, i šokirala ga kada je usporedio slike. Konkretno, mozgovi ubojica su pokazali ono što se činilo značajnim – smanjenjem razvoja prefrontalnog korteksa “izvršne funkcije” mozga, u usporedbi sa kontrolnom skupinom normalnih ljudi.

Napredak razumijevanja neuroznanosti je sugerirao da bi takav nedostatak rezultirao povećanom vjerojatnošću broja ponašanja: manja kontrola nad limbičkim sustavom koji generira primarne emocije poput ljutnje i bijesa, veću ovisnost prema riziku, smanjenje samokontrole, i loša sposobnost rješavanja problema, sve osobine koje bi mogle biti preduvjet za nasilje.

Čak i prije dva desetljeća, to su bili nalazi koji su se teško objavljivali. Međutim kad je Raine predstavilo daleko manje kontroverzni rad iz 1994, pokazalo se da je kombinacija komplikacija pri rođenju i rano odbacivanje od strane majke kod beba imala značajnu korelaciju s pojedincima koji postaju nasilni prijestupnici 18 godina kasnije, i takvo istraživanje je bilo osuđeno kao “rasističko i ideološki motivirano”, prema časopisu Nature, bio je jednostavno snažan dokaz da se “da će se galama koja okružuje pronalaženje bioloških uzroka socijalnih problema …nastaviti”.

Isto tako, kada je, prije 15 godina, na nagovor svog prijatelja Jonathan Kellermana, dječjeg psihologa i pisca romana o zločinima, Raine je pokušao sastaviti prijedlog za knjigu o nekim svojim znanstvenim spoznajama, niti jedan izdavač ga nije htio objaviti. Ta knjiga, pod nazivom Anatomija nasilja, jasno govori, na temelju dokaza njegovog 35-godišnjeg istraživanja, se tek sada pojavila.

Razlog za to kašnjenje je čini se u oprečnom ideološkom animozitetu. Za sve Raine je čvrstina, njegova disciplina “neurokriminologija” i dalje je za neke povezana s 19. stoljeća Freneologijom, uvjerenja da kriminalno ponašanje proizlazi iz narurušene organizacije mozga što se vidi po obliku lubanje. Ideju je prvi put predložio neslavni Franz Joseph Gall, koji je tvrdio da su identificirali prerazvijen ili nerazvijen mozak je onaj koji izazva poseban karaktera: destruktivnost, pohlepa i tako dalje, koje su prepoznatljive od strane frenologa prema izraslinama na glavi. Frenologija bila je vrlo utjecajna u kaznenom zakonu Sjedinjenih Američkih Država i Europi sredinom 1800-ih, a često se koristila kako bi podržala surovu rasnu i klasnu borbu i stereotipe kriminalnog ponašanja.

Podjeljeno razmišljanje se dalje razvijalo i 1876. godine Cesare Lombroso, talijanski kirurg, nakon što je proveo obdukciju serijskog ubojice i silovatelja. Lombroso je otkrio šuplji dio mozga ubojice, gdje je trebao biti mali mozak, iz kojeg je predložio da su nasilni kriminalci manje razvijenija ljudska vrsta, opet prepoznatljivi prema majmunolikim fizičkim karakteristikama. Politička manipulacija takvim hipotezama u pokretu eugenike na kraju su viđeni u cijelosti izvan zakona i bili su diskreditirani.

Kao jedan rezultat, nakon drugog svjetskog rata, kriminal je postao povezan s gospodarskim i političkim čimbenicima, ili psihičkih poremećajima, ali ne i na biologiji.

Raine nipošto nije usamljen u tom argumentu, iako mu je vrlo čitljiva knjiga služila kao dragocjen premaz za obje znanosti i etičkih pitanja. Kako je polihistor David Eagleman, direktor neuroznanosti i prava na Baylor Sveučilištu u Teksasu, nedavno je istaknuo da je znanje u ovom području napredovalo do točke u kojoj je perverzno da bi se poricalo.

Što nam je činiti, Eagleman se upitao, s činjenicom da “ako ste nositelj jedne određene skupine gena, vjerojatnost da ćete počiniti nasilničko kazneno djelo je 4X veće ako vam nedostaju ti geni. Imate 3X veću vjerojatnost da ćete počiniti razbojništvo, 5X veću vjerojatnost da počinite napad, 8X vjerojatnije da će biti uhićen zbog ubojstva i 13X vjerojatnije da ćete biti uhićen zbog seksualnog djela. Velika većina zatvorenika nose te gene, 98,1% zatvorenika smrtne kazne ih posjeduje … Možemo li iskreno reći da nositelji tih gena imaju isti raspon izbora njihovog ponašanja kao i oni koji ih ne posjeduju. A ako oni to ne učine, oni bi trebao biti osuđen i kažnjen od strane istog standarda?”

Danas već pravni braniteljski timovi, osobito u SAD-u, koristite slike skeniranja mozga i neuroznanost kao olakotni dokaz na suđenjima nasilnim kriminalcima i seksualnim prijestupnici. U tom smislu, Raine smatra pravilnim da se javna rasprava o implikacijama njegove znanost trebala odavno desiti.

“Kad otkrijete mozak koji izgleda kao mozak serijskog ubojice, morate malo stati” kaže on. A tu su i drugi faktori: uvijek imaju izrazito nizak broj otkucaja srca (što su njegova istraživanja pokazala kao vjerniji pokazatel za nasilje nego, recimo, pušenje kao uzrok raka pluća).

Kad je Raine počeo istraživati ​​tu temu sve više, on je počeo gledati razlog zašto je postao istraživač nasilničkog kriminalnog ponašanja, a ne nasilni kriminalac. (Nedavne studije ukazuju da ga je njegova biologija jednako tjerala prema drugim karijerama – protueksplozivnog stručnjaka, korporativnog izvršitelja ili novinara – zanimanja koja privlače osobe s tim “psihopatskim osobinama”). Unatoč svojoj neobičnoj strukturi mozga, on nije imao nizak IQ koji je često uobičajan kod ubojica, ili bilo kakva kognitivna disfunkcija. Ipak, kako je on radio četiri godine intervjuiranja ljudi u zatvoru, puno vremena je razmišljao: što me zaustavilo da budem sa njihove strane rešetaka?

Ostaje pitanje, međutim, da ako ti “biomarkeri” postoje, i imaju utjecaja – i vi počinjete vidjeti dokaze kao neosporne – što onda učiniti s njima?

Možda smo trebali učiniti ništa, jednostavno ih ignorirati, pretpostavljamo, kada je riječ o kriminalu, da svaki pojedinac ima više manje isti mozak, isti kapacitet za donošenje moralnih odluka, kao što mi svi radimo sada. Kako Raine predlaže: “Sociolog bi rekao da ako se usredotočimo na ovim biološkim stvarima, ili ih čak priznamo, odmah skidamo pažnju sa uzroka kriminalnog ponašanja – siromaštva, lošeg susjedstva, slabe prehrane, nedostatak obrazovanja i tako dalje. Sve stvari koje treba promijeniti. I to je točno problem. To je razlog zašto su se društveni znanstvenici borili za ovu znanost toliko dugo”.

No, ako je neuronsko skeniranje postane rutina, i neuroznanost preciznija, neće li tada doći do točke u kojoj najviše nasilničkog ponašanja – npr. kod Bostonskog bombardera, recimo, ili ubojice iz Newtowna – tvrditi  na sudu kao bolest, a ne kazneno djelo ?

No, onda je dalje misao, da ukoliko ne budete mogli vidjeti kriminala kao biološka bolest, gdje se osjećaj osvetoljubive pravde postolje?

Ako neuroznanosti postavlja sve više pitanja kao što odgovara o krivnji nakon što je zločin počinnjen, što o svojoj ulozi u prevenciji kriminaliteta? Evo, pitanje na koje nitko ne može odgovoriti. “Ako znanost može predvidjeti sa 100% sigurnošću tko će počiniti nasilan zločin, da li bi bilo legitimno djelovati prije nego što je nteko počino taj zločin? Ja bih se reći da smo u liberalnom društvu ljudskih bića, a ne životinja, moj odgovor na vaše pitanje bio bi ‘ne’.”

Na kraju svoje knjige, Raine predlaže različite moguće Orwellianske budućnosti takve znanosti, etički “sklizak teren” intervencija koje u konačnici zamišlja društvo koji ocjenjuje biološki rizik od svih pojedinaca 

Možda je i ne previše neostvarivo zamisliti da će takvi skenovi jednog dana biti kao rutina uz program cijepljenja; no veće je pitanje što će biti i kako ćemo početi reagirati na te rezultate.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(guardian.co.uk, youtube.com/uredio: nsp)

Noam Chomsky, ugledni američki filozof, politički aktivist i profesor emeritus lingvistike na Massachusetts Institute of Technology,sastavio je listu deset najsnažnijih i najučinkovitijih strategija za kojim posežu mediji kako bi se uspostavila manipulacija nad populacijom.

Zahvaljujući medijskim rekvizitima i propagandi, stvarani su ili uništavani društveni pokreti, opravdavani su ratovi, kaljene su financijske krize, poticane su neke druge ideološke struje, pa čak i nastajane fenomena medija kao proizvođača stvarnosti u kolektivnoj psihi. Ali kako otkriti najčešće strategije za razumijevanje ovog psihosocijalnog alata u kojem, nedvojbeno i mi sudjelujemo?

Srećom Chomsky je dobio zadatak sintezirati i izložiti ovakvu praksu, od koje su neki načini više očitiji i sofisticiraniji, ali očito, svi su jednako učinkoviti i s određene točke gledišta, ponižavajući. Poticanje gluposti, promicanje osjećaja krivnje, promicanje rastrešenosti, ili stvaranje umjetnih problema i onda ih magično riješavati, samo su neke od tih taktika.

Na temelju rada jednog od najutjecajnijih svjetskih intelektualaca, američkog lingviste Noam Chomskog, donosimo vam popis od deset strategija manipulacije putem medija

1. STRATEGIJA DISTRAKCIJE

Pažnju javnosti preusmjeravati s važnih problema na nevažne. Ključni element društvene kontrole je strategija distrakcije ili ometanja koja će odvratiti pažnju javnosti od važnih pitanja i promjenama o kojima odlučuje politička i gospodarska elita, kroz tehniku poplava ili poplave kontinuiraih ometanja sa beznačajnim informacijama. Za strategija ometanja je također bitno da javnost zanimaju osnovna saznanja iz znanosti, ekonomije, psihologije, neurobiologije, i kibernetike.

“Držite pozornost javnosti daleko od stvarnih društvenih problema, okupirajte im misli pitanjima bez važnosti. Zadržati javnost zauzetom, zauzetom, zauzetom, tako da nema vremena za razmišljanje, vratite ih natrag na farmu među druge životinje.”

Izvod iz knjige “Tiha oružja za tihi rat”

2. STVORITI PROBLEME, PA PONUDITI RJEŠENJA

Treba stvoriti problem da bi dio javnosti reagirao na njega. Ova metoda se također naziva “problem-reakcija-rješenje.” Ova metoda stvara problem, “situaciju” koja izaziva neke reakcije u javnosti, tako da se ponudi glavna mjera za koju “vladari” žele da javnost prihvati, ali u normalnim bi se okolnostima tome protivili.

Na primjer: Mediji razviju priču kako je došlo do pojačavanja urbanog nasilja. Javnost se uplaši, te na kraju pristaje na uvođenje novih sigurnosnih mjera i politike na štetu građanske slobode. Ili također: stvoriti gospodarsku krizu, te prihvatiti recesije kao nužno zlo  i u konačnici smanjenje socijalnih prava i rastavljanje javnih službi.

3. POSTUPNA STRATEGIJA

Da bi javnost pristala na neku neprihvatljivu mjeru, uvoditi je postepeno, “na kapaljku”, mjesecima i godinama. Natjerati javnost da prihvati neprihvatljivo, treba primjeniti postupno stvaranje problema, na kapaljku, ako treba i godinu ili više. Na ovaj su način uvedeni novi radikalni društveno-ekonomski uvjeti (neoliberalizam) tijekom 1980-tih i 1990-tih: privatizacija, nesigurnosti, fleksibilnost, masovna nezaposlenost – jednostavno toliko promjena koje je bi izazvle revoluciju kada bi se uvele odjednom.

4. STRATEGIJA ODGAĐANJA

Pripremanje javnosti na nepopularne promjene je da se najavljuje mnogo ranije, unaprijed. Drugi način kako bi nepopularne odluke bile prihvačene jest da ih se nazove “bolnim i potrebnim” kako bi se zadobilo prihvačanje javnosti za buduće promjene štetne za pojedinca. Prema psihologiji lakše je prihvatiti buduću, nego trenutnu žrtvu. Prvo, jer se trud neće koristiti odmah. Drugo, jer javnost, mase, ima tendenciju očekivati da će se sve “sutra popraviti”, te da će se njihovo žrtvovanje vrlo vjerojatno izbjeći. To daje javnosti više vremena da se navikne na ideju promjene i da je u konačnici prihvati sa rezignacijom.

5. OBRATI SE JAVNOSTI KAO MALOM DJETETU

Javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije djelovanje na ljude. Većina reklama usmjerenih na širu javnost koristi diskurs, argumente, likove, te posebno dječje intonacije, često u neposrednoj blizini slabosti, kao da su gledatelji vrlo mali ili mentalno oštećeni. Što više žele zabluditi gledatelje, to više primjenjuju infantilne tonove.

Zašto?

“Ako se obratite osobi kao da je u dobi od 12 godina ili manje, dakle, zbog sugestija, to će težiti, uz neku vjerojatnost, da će odgovor ili reakcija te osobe također biti lišena kritičkog osjećaja kao i u osobe od 12 godina ili mlađe.”

Izvod iz “Tiha oružja za tihi rat”

6. KORISTI EMOCIONALNU STRANU

Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes, strah, itd..). Iskorištavanje emocionalnog aspekta gledatelja je klasična tehnika koja će uzrokovati kratki spoj kod racionalne analize. Štoviše, korištenje emocionalnog registra omogućuje otvaranje vrata za podsvjesno nametanje ideje, želje, strahova, prisila, ili izazivanja reakcije…

7. DRŽATI JAVNOST U NEZNANJU I PROSJEČNOSTI

Siromašnijim slojevima treba onemogućiti pristup mehanizmima razumijevanje manipulacije njihovim pristankom. Kvaliteta obrazovanja nižih društvenih slojeva treba biti što slabiji ili ispod prosjeka da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

“Kvaliteta obrazovanja, s obzirom na niže društvene klase, treba, što je više moguće, biti osiromašena i osrednja, kako bi razlika u znanju između nižih i viših društvenih slojeva bila nepremostiva za niže slojeve društva.”

Izvod iz “Tiha oružja za tihi rat”

8. POTAKNUTI JAVNOST DA BUDE ZADOVOLJNA S PROSJEČNOSTI

Javnost treba poticati u prihvaćanju prosječnosti. Potrebno je uvjeriti ljude da je poželjno (in, u modi) biti glup, vulgaran i neuk. Istovremeno treba izazivati ​​otpor prema kulturi i nauci.

9. POJEDINAC TREBA KRIVITI SEBE

Napraviti da pojedinac vjeruje da je on jedini krivac za vlastitu nesreću, zbog neuspjeha svoje inteligencije, svoje sposobnosti, ili svojih nedovoljnih napora. Dakle, umjesto pobune protiv gospodarskog sustava, pojedinci ne djeluju jer su sami sebi krivi, što dovodi do depresivnih stanja kojem je jedina uloga da spriječi djelovanje pojedinca. A bez djelovanja, nema revolucije!

10. UPOZNATI POJEDINCA BOLJE NEGO ON POZNAJE SAMOG SEBE

Rastuća provalija između znanja javnosti i onih koji ga posjeduju i koriste. vladajuće elite.Tijekom posljednjih 50 godina, napredak u znanosti je doveo do ubrzanog rasta “rupa” u znanju  između javnosti i onih u vlasništvu vladajuće elite. Zahvaljujući primjenjenoj biologiji, neurobiologiji i psihologiji, “sustav” posjeduje napredno znanje o ljudskom biću, bilo fizički ili psihički. Sustav je u mogućnosti da bolje razumije prosječnu osoba nego što on pozna sam sebe. To znači da u većini slučajeva, sustav ima više kontrole i veliku moć nad pojedincima od samih pojedinaca.

Primjenite ovih 10 točaka na svoju državu, medije i vladu…
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(telegraf, portalsvijesti, youtube.com/uredio: nsp)

Jeste li ikada gledali film ili neku seriju na televiziji i primijetili da ste odjednom postali uronjeni u likove i njihove priče? Jeste li ikada željeli učiniti ono što ste vidjeli na televiziji ili na filmu? Možda ste poželjeli da vaš život, vaša veza ili posao budu kao iz filma?

Nemojte krivo shvatiti, ali to je prilično uobičajena stvar koja se dogodi kad gledamo ove oblike zabave, dizajnirane posebno za nas, no jeste li ikada došli do spoznaje da bi to mogao biti vrlo moćan način oblikovanja javnog mnijenja i stvaranja idealne socijalne psihologije?

Sigurno se pitate što se misli pod pojmom „idealna socijalna psihologija“. Razmislite o tome na sljedeći način: ako kontrolirate velik broj ljudi i želite biti sigurni da će učiniti određene stvari, koliko je vjerojatno da ćete koristiti ove oblike zabave kako biste programirali mase da misle onako kako vi to želite?

Nevjerojatno je u kojoj mjeri TV programi mogu utjecati na na psihu gledatelja, odvlačiti našu pažnju, programirati podsvijest i uvesti nas u potpuno drugačiji svijet. Čak su i reality TV emisije sve samo ne stvarnost.

Postoji doslovno bezbroj područja o kojima možemo pisati, ali ovdje ćemo se dotaknuti određene tematike – opsesije serijama o policiji, FBI-u i CSI-u. U Sjevernoj Americi recimo gledanost ovakvih serija u znatnom je porastu – do 10 milijuna po svakoj epizodi. Takve serije iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, redovito nižu svoje uspjehe. Ali zašto? Čemu ta opsesija svim tim serijama i konstantna glorifikacija policije i FBI-a? Ako malo bolje pogledate unatrag, odgovor je vrlo jednostavan. 

Diljem svijeta, razne akcije provodi država, vojna policija i tajne agencije. Zahvaljujući internetu, jednom od najjačih medija današnjice, do informacija je vrlo lako doći. Rezultati ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da je povjerenje u policiju, vladu i vojsku u zadnje vrijeme drastično palo. Stoga, postoji li bolji način popravljanja njihovog imidža od toga da se prikazuju kao heroji u vašim omiljenim televizijskim emisijama?

Ako ste ikada pogledali neku od tih serija, znate o čemu je riječ. Uvijek se radi o nekim nemogućim slučajevima, koji nas drže u neizvjesnosti do samoga kraja, neovisno o tome radi li se o otmici djeteta ili ubojstvu, a na kraju gotovo svake epizode je glavni junak (policijski) službenik ili osoba koja se veliča zbog dobro obavljenog posla i odlučnosti. Naravno, takvo što vrlo vjerojatno postoji, ali nikad nismo vidjeli drugu stranu policijskog posla, koja je puno češća.

Možda neće zvučati lijepo, ali danas policijske dužnosti nemaju gotovo nikakve veze s očuvanjem mira. One su postale sinonim za nešto gdje je svatko potencijalna prijetnja i neprijatelj ili predstavlja problem te uvijek nešto treba učiniti da se zaustavi ljude, da ih se uspori ili zadrži. Zapravo, svatko tko pokuša reći nešto suprotno mišljenju vlade i državnih institucija, vjerojatno će biti pretučen ili pritvoren. U televizijskim serijama, međutim, to nikada nije slučaj. Tamo „negativce“ privode „dobri policajci“ i takve se priče konstantno prikazuju i prezentiraju kao stvarnost. 

Ne želim pretpostavljati da policija i FBI ne rade ništa pozitivno, jer ipak postoje neke koristi od tih institucija. Samo pokušavamo ukazati na očigledan trend tzv. programiranja čovječanstva i kontrola uma, kako bi se popravila tamna slika tih raznih državnih institucija.

Sljedeći put, kada budete gledali neku od tih serija i emisija, promotrite i uočite vrste emocija koje namjerno ubacuju u takve serije. Pogledajte kako time uspijevaju napraviti dobar posao, tj. kako oblikuju javno mnijenje, pa čak idu tako daleko da ljude plaše pravom snagom policije. Sve to čine na vrlo suptilan način, tako da nitko ne može shvatiti što se zapravo događa.

Naravno, ovo nisu jedine vrste serija koje nas programiraju. Možete gledati komedije, drame i reality TV emisije i efekt koji one imaju na vas biti će u potpunosti isti. Govore nam kako se treba ponašati u odnosima, kakav prijatelj trebamo biti, koga mrziti, koga osuđivati, kako imati veće povjerenje u vladu. Ako bolje pogledate, možete vidjeti da većina tih serija sadrži i „teroristički“ faktor. Sve navedeno dovodi do potrebe osvještavanja gledatelja i širenju istine o kontroli uma.

Sljedeći put, kada budete gledali neku seriju, obratite pozornost na to koliko često i koliko intenzivno nastoje zadržati gledatelja uz tv ekran. Nakon nekog vremena, sigurno ćete primijetiti da je gotovo cijela serija nepromišljena distrakcija usmjerena prema vama, koja vam govori kakvi trebate biti i kako trebate reagirati.

Vrlo malo programa vas potiče da stvari gledate na neki novi, otvoreniji i prošireniji način razmišljanja, gdje nas ne pokreću negativni osjećaji poput straha, presuda, emocija i bijesa. Ukoliko želite dodatni izazov, pokušajte na tjedan dana u potpunosti izbaciti TV iz svog života. Pogledajte što se događa oko vas, možda se ugodno iznenadite.
 
(politika.hr)

Njome započinje tekst o depresiji jednog od naših vodećih stručnjaka, te se nastavlja konstataciju da je depresija četvrti po redu globalni zdravstveni problem. Riječ je o stvarnoj bolesti koja se mora liječiti jer se u protivnom pogoršava i ima značajnu smrtnost. Depresija često ostaje neprepoznata, a najčešće zablude su da će brzo proći i da se depresivan čovjek može sam izliječiti. Osnovu terapije predstavljaju lijekovi – antidepresivi.

Autorica članka upozorava da njihovo djelovanje nastupa s latencijom od više tjedana i da je jedan od čestih uzroka terapijskog neuspjeha nedovoljna doza ili prerano prekidanje. U liječenju može pomoći biljni preparat, a svoje mjesto ima i psihoterapija. Bitna je podrška okoline, pri čemu je najvažnije pomoći depresivnoj osobi da dobije liječničku pomoć, pratiti uzima li redovito propisanu terapiju, ohrabrivati je da je ne prekida, te da zatraži njezinu korekciju ako nema poboljšanja; treba uvjeriti bolesnika da će se uz adekvatno liječenje s vremenom početi osjećati znatno bolje.

Tekstovi poput ovog česti su u časopisima i rubrikama koji se bave zdravljem, a na sličan način o depresiji se govori u radijskim i TV emisijama. Dio je to promišljene kampanje osvještavanja javnosti, odnosno promicanja bolesti, koju su za potrebe farmaceutske industrije osmislile i na globalnoj razini provode PR (public relations) agencije. Kampanja je usmjerena i liječnicima. Osim promidžbe same bolesti, odnosno isticanja da se radi o vrlo čestom, opasnom i nedovoljno prepoznatom poremećaju, cilj joj je bio izbrisati razliku između onoga što se ranije nazivalo endogenom, teškom depresijom, i onoga što smo označavali kao depresivni ili anksiozno-depresivni sindrom, pod kojim se podrazumijevao reaktivni, prolazni poremećaj izazvan događajima iz okoline. U tumačenju patofiziologije bolesti, afirmiran je i u središte pozornosti stavljen neurotransmiter serotonin, odnosno njegov manjak.

Navedene aktivnosti imale su za posljedicu da je u razdoblju od tek desetak godina, klinički problem razmjerno ograničenog značaja prerastao u globalnu epidemiju, a u nekim sredinama poput SAD-a od njega je stvorena neka vrsta pomodne, čak i prestižne bolesti. Iza spomenute kampanje stajali su proizvođači novostvorene klase antidepresiva – selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina (SSRI). U SAD-u, gdje je 1987. registriran prvi pripravak iz te skupine – fluoksetin, u kratkom su se razdoblju ovi lijekovi popeli na vrh ljestvice najpropisivanijih.

Uzimanje antidepresiva postalo je ne samo društveno prihvatljivo, već, u današnjem svijetu punom stresa i frustracije, gotovo neophodno, na neki način i popularno. Zbog velike potrošnje fluoksetina Amerikanci su dobili epitet Prozac-nacije. Isti se trend proširio diljem razvijenog svijeta. Antidepresivi, nekad davani samo za jedno stanje – tešku depresiju, danas imaju i do dvanaest indikacija (paroksetin), koje između ostalog uključuju obuzeto prisilni poremećaj, panični poremećaj, socijalnu fobiju, depresivno-anksiozni poremećaj, PTSP, bulimiju i premenstruacijski disforični poremećaj. Pri tom su SSRI praktički istisnuli stariju, jednako djelotvornu, ali znatno jeftiniju skupinu tricikličkih antidepresiva.

Pa kakva je djelotvornost antidepresiva SSRI klase koje prema preporukama kliničkih smjernica i stručnih autoriteta široko propisujemo, kako za ublažavanje simptoma depresije, tako za prevenciju relapsa bolesti, a premda to nije službena indikacija, stvorena je i predodžba da mogu zaštititi od samoubojstva.

Ako krenemo od „čvrstih“ kliničkih ishoda, a takav je svakako suicid, niti za SSRI, niti za tricikličke antidepresive nema dokaza da smanjuju stopu samoubojstva. Analiza američkog psihijatra Arifa Khana i suradnika iz 2003. godine, koja je uključila kliničke pokuse s više od 48 000 bolesnika s depresivnim poremećajem iz baze podataka FDA, a ona se smatra pouzdanijom od drugih jer sadrži i neobjavljena istraživanja, nije pokazala razliku u stopi suicida između skupine na SSRI, skupine na drugim antidepresivima i skupine na placebu. Do istog zaključka došla su i europska istraživanja. Također nema znanstvene osnove za stavove nekih psihijatara koji pad stope samoubojstava u nekim zapadnim zemljama povezuju s rastućom uporabom antidepresiva.

Kad je riječ o ublažavanju simptoma depresije, učinkovitost lijekova evaluira se uz pomoć standardiziranih upitnika, odnosno ljestvica procjene depresije. Brojna istraživanja na tu temu objedinili su sustavni pregledi efikasnosti najpopularnijih antidepresiva koje je 2002. i 2008. objavio Irving Kirsch sa suradnicima. I tu su analizirani klinički pokusi priloženi zahtjevima za registraciju regulacijskoj agenciji FDA, a u potonjoj studiji primijenjeni su kriteriji poznatog britanskog instituta za kvalitetu u kliničkoj medicini NICE. U prvoj meta-analizi, koja je uključila bolesnike s težom slikom depresije, SSRI su bili oko 20% bolji od placeba, što je po mišljenju istraživača i stručnjaka FDA proglašeno razlikom od upitnog kliničkog značaja. Druga analiza pokazala je da su antidepresivi nedjelotvorni, odnosno bezvrijedni u svim slučajevima depresije osim onih najtežih. „Uzevši u obzir ove podatke, čini se da je malo dokaza koji podupiru propisivanje antidepresiva bilo kome, osim najteže depresivnim bolesnicima“, stoji u izvještaju te studije.

Najnoviju i najsveobuhvatniju analizu učinkovitosti antidepresiva naći ćemo u ove godine objavljenom prikazu Edmunda Pigotta i suradnika, koji je uz ranije sustavne preglede uključio i do sada najveću studiju s antidepresivima STAR*D. Nalaz je, u smislu marginalnog efekta lijekova bio toliko porazan, da su si autori članka dozvolili ironiju („bilo bi dobro ponovo razmotriti termin “depresija rezistentna na terapiju” kad je riječ o bolesnicima koji ne reagiraju na liječenje. Ne bi li bilo bolje usmjeriti pažnju na to što ne valja s našim liječenjem?“). U zaključku su zatražili reviziju aktualnih preporuka i standarda za liječenje depresije.

Istražujući dugoročne učinke antidepresiva, koji se mjere učestalošću relapsa ili kvalitetom kontinuiranog odgovora na terapiju, znanstvenici su došli do sličnih rezultata kao za kratkoročne, isključujući time mogućnost da su efekti antidepresiva veći tijekom duljeg uzimanja. Istraživači studije STAR*D ukazuju da bi dugotrajno uzimanje antidepresiva moglo čak pogoršati tijek depresije, a upozoravaju i na nuspojave poput dijabetesa.

Depresija se smatra čimbenikom rizika za nastanak i prognozu koronarne bolesti. Međutim, u pokusima i opservacijskim istraživanjima antidepresivi nisu smanjili koronarni morbiditet i mortalitet. Prema tome, sugestiju da bi ih u koronarnih bolesnika trebalo primjenjivati, a nju ćemo naći i u Europskim smjernicama za prevenciju kardiovaskularnih bolesti, trebalo bi zanemariti.

Iako u literaturi ima meta-analiza, preglednih članaka i smjernica koje nalaze da su SSRI učinkoviti i korisni lijekovi, težina dokaza i uvjerljivost na drugoj je strani. O tome svjedoči činjenica da spomenuti ugledni institut NICE u blažim depresijama ne preporučuje primjenu antidepresiva, da autori sustavnog pregleda iz najcjenjenije baze podataka Cochrane Collaboration smatraju da su efekti antidepresiva precijenjeni, a uvodničari British Medical Journal-a uzimaju u obzir mogućnost da SSRI ne djeluju mnogo bolje od placeba. U svakom slučaju, ako i imaju učinka, on je, kako pokazuju istraživanja, ekvivalentan onome puno jeftinijih tricikličkih antidepresiva, a usporedive su i nuspojave, barem kad je riječ o novoj generaciji ovih preparata, još uvijek značajno jeftinijoj od SSRI.

Ono što su, povrh neučinkovitosti, primijetili svi objektivni evaluatori antidepresiva, velike su metodološke slabosti istraživanja s ovim lijekovima. To njihovu ionako skromnu djelotvornost dodatno dovodi u pitanje. Američki psihijatar Peter Breggin, autor knjige „Talking back to Prozac“ iz 1994. godine, te irski psihijatar i psihofarmakolog David Healy čija je knjiga „Let them eat Prozac“ objavljena 2004. godine, otkrivaju čitav niz nevjerojatnih manipulacija u kliničkim pokusima s fluoksetinom. Iz istraživanja su, primjerice, isključivani suicidalni i hospitalizirani bolesnici, te oni starije dobi i djeca.

Suicid uopće nije postavljan kao pitanje, odnosno ishod studija, kao niti izlječenje bolesti, kako se ne bi, tvrdi Breggin, otkrilo da lijekovi u tom smislu ne djeluju. U testiranju su primjenjivani postupci koji su povećavali učinak preparata, primjerice tzv. wash-out, a blinding je često bio neadekvatan. Pokusi su trajali tek nekoliko tjedana, a istraživanje je prekinulo nedopustivo mnogo ispitanika, pa je, u suprotnosti s tvrdnjom proizvođača da je u istraživanjima sudjelovalo 11 000 ispitanika, fluoksetin primjereno testiran na njih svega 286 (!). Dokazana je i snažna publikacijska pristranost; velik broj studija s negativnim nalazom nije objavljen. Činjenica da je fluoksetin uopće odobren za tržište teško je shvatljiva jer velika većina pokusa koji su prezentirani regulacijskoj agenciji (FDA) nije uspjela demonstrirati njegovu prednost nad placebom.

Objašnjenje zašto se, i na koji način to ipak dogodilo, naći ćemo u knjizi Johna Virapena „Nuspojava: smrt“, nedavno objavljenoj i u nas. Autor knjige desetljećima je radio za farmaceutsku industriju, a u kompaniji Eli Lilly, proizvođaču fluoksetina, bio je glavni direktor za Švedsku. Sam sebe nazivajući „stručnjakom za psihotropne lijekove i podmićivanje“, među gomilom prljavog rublja iznosi i priču o tome kako je, u ozračju apsolutne nesklonosti registraciji fluoksetina u Švedskoj, podmitio tamošnjeg ključnog psihijatra.

Fluoksetin je, ponegdje uz otpore (njemačka regulacijska agencija) ipak ubrzo odobren širom svijeta. Za njim su slijedili drugi pripravci SSRI klase, na temelju sličnih istraživanja i „dokaza“ o efikasnosti (tvrtka GlaxoSmithKline kasnije je kažnjena zbog skrivanja pokusa s negativnim nalazima za paroksetin).

Uzevši u obzir upitne pokazatelje učinkovitosti antidepresiva, nameće se pitanje zašto se ti pripravci toliko propisuju. Jedan od odgovora, odnosno razloga je u tome da se naprosto koristi njihov placebo efekt. Nekoliko pojava govori tome u prilog. Kad se u studijama primijeni placebo s nuspojavama, razlika između antidepresiva i placeba nestaje. S povećanjem doze lijeka ne dobiva se veći učinak, što govori protiv kemijskog, a u prilog psihološkom efektu. U skladu s placebo učinkom bilo bi i zapažanje da stopa općenitog terapijskog odgovora na SSRI u populaciji tijekom godina raste. Obzirom da se sastav lijekova nije bitno promijenio, moguće je da se to dogodilo zbog širenja informacija o čudesnom učinku novih antidepresiva.

Ako se djelovanje antidepresiva doista većinom može svesti na placebo, treba ipak priznati da je i taj učinak vrijedan, da antidepresivi time ne gube svoja ljekovita obilježja i da ih treba primjenjivati. Problem je, međutim, u tome da postoji mnogo jeftiniji placebo. To je gospina trava, ali i druge jeftine supstancije koje se mogu pripremiti na način da im je cijena značajno niža od SSRI.

Ipak, nije sve u vezi s antidepresivima placebo. Teže depresivni bolesnici od ovih pripravaka, čini se, imaju i objektivnu korist. A postoje i bolesnici koji su od njih doživjeli objektivnu štetu.

Još od početka devedesetih godina javljaju se istraživanja, kao i anegdotalni podaci koji antidepresive povezuju s ozbiljnim nuspojavama. Breggin i Healy u svojim su knjigama i na drugim mjestima, u prvom redu na sudu, uvjerljivo izložili ta istraživanja, kao i užasne priče žrtava onoga što se još uvijek prikazuje kao čudotvorno efikasno liječenje. Fluoksetin, a to je pokazano i za paroksetin, u rijetkim slučajevima može stvoriti izraziti nemir, agresivnost ili autoagresivnost. U slučaju kad je primjena masovna, rijetko postaje značajno; u SAD-u se žrtve samoubojstava i ubojstava koja se povezuju s antidepresivima broje u tisućama.

Činjenica da u relevantnim znanstvenim studijama nema porasta suicida, kao i činjenica da još nijedna žrtva nije dobila sudski proces protiv proizvođača, ne umanjuje uvjerljivost priče o naličju antidepresiva. Istraživanja su gotovo u cijelosti financirana od proizvođača antidepresiva i kao takva izvedena i interpretirana pristrano – ispitanici koji su reagirali agitacijom isključeni su kao non-responderi, većina ispitanika uz fluoksetin je uzimala i sedativ, „statistički izvještaji se dotjeruju dok se smrti uzrokovane nuspojavama u njima više ne mogu naći“ (John Virapen).

Osim toga, klinički je pokus slabo osjetljiv za otkrivanje nuspojava; on bilježi samo grubu štetu, dok mu rijetke stvari lako promaknu. Što se pak tiče sudskih postupaka, kompanije ih svim sredstvima nastoje spriječiti jer su okrivljujuće presude za njih pogubne. Stoga tužiteljima nude golem novac u izvansudskoj nagodbi, a ovi to, svjesni da su šanse da dobiju postupak minimalne (tvrtke korumpiraju pravosuđe), gotovo bez iznimke prihvaćaju. O nuspojavama antidepresiva ne zna se i stoga što psihijatri o tome šute, ili još gore, kad se uznemirujuće informacije pojave, umanjuju i zataškavaju problem. U dva navrata, 2005. i 2008. naši su psihijatri požurili u svim medijima osporiti i demantirati istraživanja koja su povezala antidepresive i samoubojstva. „Nastavite uzimati antidepresive, ne prekidajte terapiju“, poručivali su s malih ekrana.

Kolikogod pristrana i insuficijentna da dokažu povećanje samoubojstava, znanstvena su istraživanja ipak demonstrirala porast sucidalnih misli i ponašanja, poglavito u djece i mladih do 25 godina na antidepresivima – fluoksetinu, sertalinu, paroksetinu, citalopramu i drugima, a i u odraslih u slučaju paroksetina. Na temelju toga FDA je 2004. izdala upozorenje, kasnije dopunjavano, u kojem potvrđuje spomenutu vezu, te od proizvođača traži uključivanje te informacije u uputu o lijeku, a od propisivača i bolesnika oprez.

John Virapen svjedoči da su odgovorni ljudi u kompaniji Eli Lilly još od 1978. znali za vezu fluoksetina i samoubojstva i da do dan-danas rade na zataškavanju tog problema. To nije ništa novo; mnogo se puta pokazalo da su farmaceutske tvrtke spremne štetiti bolesnicima radi vlastita profita. Ne čude onda niti drugi njihovi neetični postupci i projekti – lažno prikazivanje patofiziologije bolesti, primjerice. Znanost financirana od proizvođača antidepresiva svela je tumačenje depresije na manjak serotonina u mozgu (i onda ponudila SSRI za korekciju tog nedostatka). No valja znati da je serotonin tek jedan od stotina neurotransmitera i neuromodulatora koji su kompleksno međusobno povezani.

Fokusiranje samo na serotonin znači grubu simplifikaciju fiziologije negativnog raspoloženja. Niti u jednom mentalnom poremećaju nije utvrđen manjak serotonina, eksperimenti s njegovom deplecijom nisu rezultirali depresivnim raspoloženjem, a oni koji su proizveli njegov porast nisu smanjili depresiju. Protiv serotoninske teorije i hipoteze da SSRI ispravljaju kemijsku neravnotežu u mozgu govori i činjenica da antidepresivi koji djeluju preko različitih mehanizama imaju jednak učinak, da se dobiva isti intenzitet odgovora u različitih pacijenata i da efekt SSRI ne ovisi o dozi. Ipak, serotoninska teorija i dalje se tumači liječnicima i studentima. A tu su i nove obećavajuće hipoteze i spoznaje poput one koja ruši stoljetni mit o tome da se živčane stanice ne mogu obnavljati. Čini se da je regeneracija neurona ipak moguća – uz pomoć antidepresiva.

Kritičari suvremene medicine depresiju danas uzimaju kao primjer fenomena medikalizacije. S jedne strane, područje te bolesti silno se proširilo na način da je obuhvatilo stanja ranije označavana anksioznošću i neurozom, te uključilo svakidašnje, prolazne i blaže psihoemocionalne smetnje. Na taj je način uzurpirano područje zdravlja i izbrisana jasna granica između normalnog i patološkog. S druge strane, problemi koji su nerijetko osobni, međuljudski i društveni, pretvoreni su u patofiziološke. Nezadovoljstvo i jad prevedeni su u kliničke entitete i učinjeni podložnima primjeni kratkoročnih tehničkih rješenja poput savjetovanja i uzimanja tableta. U njihovoj pozadini, barem u blažim oblicima, najčešće su ipak teške okolnosti života.

Proglašavanje depresije jednim od vodećih zdravstvenih problema, kao što je to učinila SZO, ima smisla samo ako iza toga slijede akcije usmjerene smanjenju siromaštva i društvenih razlika, te unaprjeđenju ljudskih prava. U protivnom, radi se o ozbiljnom iskrivljenju koje odvlači pozornost od stvarnih uzroka ljudske nesreće i očaja, ne rješava problem i odgovara tek vlastodršcima i stručnom establišmentu. A liječnike onemogućava ili ograničava da, okrenuvši se prema političarima, zatraže promjene koje istinski i stvarno vode dobrobiti njihovih bolesnika.

Porazni rezultati: Hrvati, najbezosjećajniji narod u regiji

Prema istraživanju instituta Gallup, čini se da su Hrvati najmanje emotivan narod u regiji.

Na listi od151 zemlje zauzeli smo visoko 30. mjesto, a iza nas su se našli Makedonci (35.), Srbi (41:), Bosanci i Hercegovci (44.) Crnogorci (55.) i Albanci (65.), a Slovenci su tek 86, businessweek.com

Neka od pitanja iz istraživanja kojima se došlo do rezultata su: Jeste li se dobro odmorili? Jesu li se prema vama odnosili s poštovanjem? Jeste li se smijali? Jeste li osjetili: užitak, bol, brigu, tugu ili bijes?

Vrh je pripao Singapurcima, a najemotivniji su Filipinci, Salvadorci, Omanci i Kolumbijci.
 

 
 
(skajvok3r.blogspot.com,index.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11560"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]