Međunarodni monetarni fond (MMF) otkrio je da su kriptovalute poput Bitcoina zapravo alat za porobljavanje čovječanstva u ime Novog svjetskog poretka

Od 2009. godine javnost je prihvatila očiglednu “decentraliziranu i anonimnu monetarnu revoluciju” bez preispitivanja tko stoji iza toga.

Sumnja u priču o kriptovalutama je rasla još od 2009. godine, kada su se prvi put pojavili ljudi koji su tvrdili da su “predstavnici” Bitcoin-a i zatražili da postanu promoteri te tehnologije.

Nakon postavljanja nekoliko vrlo jednostavnih pitanja i bez zadovoljavajućih odgovora, ljudi su se odbijali pridružiti toj grupi ili djelovati kao vođa pokreta koji promiče Bitcoin.

“Valuta” nije bila potpomognuta ničim opipljivim (naravno, matematika nije opipljiv resurs). Svatko je mogao stvoriti kriptovalutu iz zraka, stoga nije postojala intrinzična vrijednost tehnologije i ništa što bi zaustavilo stvaranje tisuća sličnih valutnih sustava, što je na kraju učinilo Bitcoin bezvrijednim.

Argument o nedostatku kriptovaluta bio je lažan. A u slučaju nestanka interneta ili scenarija “zaključavanja” na internetu (kao što se dogodilo u prošlosti u zemljama pod krizom), kriptovaluta bi bila beskorisna jer baza kriptovaluta više ne bi bila dostupna.

Plaćanje virtualnim novčanicima nije imalo smisla. Koliko je vjerojatno da ćete naći ljude u svojoj zajednici sa Bitcoin novčanikom? Količina vremena i energije potrebne za akumuliranje tih digitalnih valuta činila se kontraproduktivnom u svjetlu činjenice da one možda ne bi bile tamo kad bi ih zapravo trebali.

Jedini atributi koji su zaista bitcoin učinili bitcoiniom bili su njegov branding i količina euforije koja je nastala oko njega.

No, brendiranje i euforija nisu dovoljni za održavanje valutne revolucije. Postoji još jedna vrijedna osobina – navodna anonimnost.

U 2009. godini nije bilo jasno da li su kriptovalute legitimne. Danas znamo da se svaka kripto valuta koja se temelji na blockchainu može pratiti. Nema anonimnih digitalnih transakcija bez obzira koliko pametni ljudi misle da jesu.

Također su ljudi bili sumnjičavi prema ponašanju nekih promotora Bitcoina na web forumima. Svatko tko je iznio konkretnu kritiku tehnologije naišao je na agresivne napade u stilu Alinskoga.

Bili su optuženi da su “neuki barbarski ulagači u zlato” koji su bili previše glupi da bi razumjeli “genijalnost” blockchaina i kako on djeluje. Dezinformacija je bila neobuzdana. Tvrdnje o anonimnosti koje su odavno bile razotkrivene iznesene su iznova i iznova u javnosti.

Vrijednost bitcoin-a je izgovorena kao krajnji argument i razlog zašto su kritičari pogriješili. Cijena Bitcoina je skočila; dakle, bitcoin je prema njima bio ozakonjen.

To su bile vrste taktika koje su u prošlosti koristili agenti za širenje lažnih informacija… da se ljudi se zalažu za federalne rezerve ili globalizam općenito, ili da se zalažu za to da je globalno zagrijavanje koje je stvorio čovjek – “očito”.

To nije bilo ponašanje koje sam očekivao od aktivista za slobodu, koji su se u to vrijeme usredotočili na činjenice i dokaze za osvajanje informacijskog rata, a ne za nepoštene igre uma i laži.

Zaključak – postojala je zajednička kampanja koja je poticala aktiviste da više “pritisak na vrišnjake” kako bi usvojili pro-kripto-stav. Ali tko zapravo ima koristi od toga?

Neki investitori u kriptovalute su neko vrijeme ostvarili značajnu zaradu na bitcoinu i drugim digitalnim valutama, ali danas mnogi od njih gube svoje živce jer bitcoin i većina kriptovaluta pada na vrijednosti.

Možda nije slučajnost da kripto valute djeluju kao da su usidrene na tehnološkom balonu na tržištima dionica. Kako su dionice u tehnološkom sektoru padale, tako su i padale kriptovalute. Mnogi od nas koji su bili nespremni na bitcoin euforiju često su koristili nizozemsku analogiju tulipana zbog toga što su procjene krptovaluta bile apsurdne i očito ta analogija nije bila daleko od istine.

Kriptovalute su također bile djelotvorna na odvlačenju pažnje od ljudi koji su pokušavali izgraditi alternativne vrijednosti na bazi plemenitih metala u sadašnjem ekonomskom okruženju.

Bitcoin je isisao aktivističku energiju i preusmjerio je u nešto beskorisno, a ne u sustav koji bi doista mogao ugroziti establišment središnjeg bankarskog sustava.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Europska unija trebala bi uspostaviti sustav koji bi omogućio Bruxellesu neovisnost od Washingtona u financijskim operacijama, izjavio je njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas

“Neophodno je da ojačamo europsku autonomiju stvaranjem platežnih kanala koji su neovisni o Sjedinjenim Američkim Državama, Europskom monetarnom fondu i ‘neovisnom’ SWIFT sustavu”, napisao je Maas u poslovnom dnevniku Handelsblatt.

SWIFT je mreža koja omogućava financijskim institucijama širom svijeta da šalju i primaju informacije o financijskim transakcijama sa sjedištem u Belgiji.

Uprava sustava tvrdi da je SWIFT politički neutralan i neovisan.

Bilo je izvješća da, unatoč takvim zahtjevima, Sjedinjene Države imaju dovoljno ovlasti da blokiraju transakcije putem SWIFT-a.

Danski novinski list Berlingske je 2012. godine napisao da su američke vlasti uspjele oduzeti novac koji je bio uplaćen od strane danskog poduzetnika u njemačku banku zbog američkih sankcija na kubanske cigare. Transakcija je izvršena u američkim dolarima, što je dopustilo da ju Washington blokira.

Izjava njemačkog ministra vanjskih poslova su došle nakon povlačenja Sjedinjenih Država iz Iranskog nuklearnog sporazuma i nakon što su ponovno nametnule sankcije Teheranu.

EU i dalje ostaje predana sporazumu unatoč političkom pritisku Washingtona. “Svakodnevno je sporazum živ, bolje od eksplozivne krize koja bi inače prijetila Bliskom istoku” – napisao je ministar Mass.

EU je provela takozvani “Statut blokiranja” kako bi zaštitila svoje tvrtke koje posluju u Iranu od američkih sankcija protiv te zemlje.

Međutim, europske tvrtke poput Totala, Maerska i drugih, napustile su Iran zbog straha od američkih sankcija. Te tvrtke ovise o međunarodnom bankarskom sustavu i međunarodnim financijskim tržištima kojima dominira SAD.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

ZAPAD ĆE PONOVO PLJAČKATI ONE KOJE JE VEĆ OPLJAČKAO I OPET NASRTATI NA RUSIJU I KINU

Prevara. Mito. Nasilje.

Sva ta sredstva su u optiecaju kada hegemonija oko 50 glavnih svjetskih oligarha (obitelji Rothschild, Rockefeller, Morgan, Warburg, Oppenheim, Stern, Cohen, Montefiore, Goldsmith, Weinberg, Lazar, Bleihroder, Valenberg, Sassoon, Hambros, Heine, Mendelson i druge – postane nestabilna.

Ili kada se radi o zlatnom teletu. Ni zbog čega drugog oni tako ne polude kao zbog plemenitog metala.

Ako se pogleda povijest Zapada, ona se svodi samo na jedno – bogaćenje i prisvajanje žutog metala.

Godine 1933. američki predsjednik Franklin Roosevelt je na zahtjev Wall Streeta u cilju “stabilizacije bankarskog sustava” u uvjetima Velike depresije izdao dekret da se oduzme sve zlato (u kovanicama i polugama) u SAD koje su držale fizičke i pravne osobe. Istina, formalno im je – u zamjenu – isplaćivan papirni novac, ali u praktično duplo manjoj vrijednosti, tj. to je faktički bila konfiskacija.

Važno je istaknuti da se oduzimanje provodilo u trenutku kada su u Sjedinjene Države od nacističke i japanske agresije masovno bježali stanovnici Europe i Azije. Zahvaljujući tome su zlatne rezerve američki Federalnih rezervi naglo porasle: s 6-8 tisuća tona početkom 1930-tih godina na 20 tisuća početkom 1940-tih. Tada su zlatne rezerve SAD postale najveće na svijetu.

Ono što je zanimljivo jest da se oduzimanje zlata od stanovništva nastavilo čak i kada se kriza završila, iako je poslije završetka Drugog svjetskog rata BDP Sjedinjenih Država praktično neprestano rastao. Samo što je tada posebna pažnja posvećivana “izbjeglicama” iz Istočne Europe i Azije, koje su se “skrivale” od “crvene prijetnje”.

I ponovo zanimljiva činjenica – unatoč stalnom priljevu žutog metala, njegova količina u Federalnim rezervama se … stalno smanjivala – za više od 2,5 puta od 1946. do 1972. godine (s 20,2 tisuće na 8,5 tisuća tona). To jest rezerve su se smanjile praktično za onu količinu koja je 1930-tih oduzeta stanovništvu tijekom Ruzveltove reforme.

Službeno objašnjenje je bilo da su te “mjere neophodne radi održavanja stabilnosti dolara”. Međutim, faktički (ako se ne računaju relativno male isplate De Gaulleovoj Francuskoj) se žuti metal prelio u privatno vlasništvo onih bankarskih grupa koje su bile dioničari Federalnih rezervi.

Istina, do 1970-tih godina postojala je mogućnost (po pravilu, formalna, koje se nije koristila u praksi) da oni kojima je novac konfisciran poslije 1933. godine zamjene papirni novac za zlato. Međutim, već 1972. godine i one su nestale, kada je predsjednik SAD-a Richard Nixon ukinuo takozvani Bretonvudski sustav, koji je garantirao “zlatni standard” dolara.

Važna posljedica te odluke je bilo to što su Federalne rezerve praktično zamrznule svoju službenu statistiku. Prema njoj, američke zlatne rezerve su od 1972. godine, navodno, praktično nepromijenjene (8,2 tisuće tona 2016. godine). Pošto reviziju Federalnih rezervi nitko nije provodio, mnogi ekonomisti smatraju da u njihovim sefovima nema nikakvog zlata.

Zato u isto to vrijeme počinje, prema službenoj statistici, smanjenje državnih zlatnih rezervi Ujedinjenog Kraljevstva. Britanska Centralna banka, koja se, za razliku od američkih Federalnih rezervi, nalazi u državnom vlasništvu, 1977. godine osniva misterioznu strukturu pod nazivom Bank of England Nominees Limited (boene).

Misterioznu, pošto joj je dano pravo da praktično neograničeno predstavlja interese Banke Engleske, a podaci o stvarnim dioničarima boene se nisu objavljivali. Po tvrdnjama Nezavisne stranke Ujedinjenog Kraljevstva, kontrolni paket u osnivačkom kapitalu Bank of England Nominees Limited regiji privatnim financijskim strukturama.

I praktično istovremeno s pojavom boene počinju naglo se smanjivati zlatne rezerve Banke Engleske. Paradoksalno, dok je BDP Velike Britanije rastao – rezerve plemenitog metala Ujedinjenog Kraljevstva su se smanjivale. U drugoj polovici 1970-tih za pola – sa 1.200 na 600 tona. U razdoblju od 1990. do 2000. ponovo su se smanjile upola – na 300 tona.

Pogledajmo zlatne rezerve država koje su predale svoje rezerve SAD i Velikoj Britaniji.

Ujedinjenom Kraljevstvu je predano na čuvanje zlato zemalja iz takozvanog Commonwealtha nacija (Australija, Kanada, Indija, JAR, Novi Zeland i dr.) I niza europskih kontinentalnih država (Austrije, Švicarske i dr.), Kao i Meksika.

U Federalnim rezervama SAD čuva se zlato 60 država, uključujući mnoge članice EU (Njemačka, Nizozemska, Italija i dr.), Azijskih saveznika Washingtona (Japan i dr.) I latinoameričkih zemalja.

Samo u Banci Engleske je krajem 2012. bilo 5,1 tisuća tona stranog zlata, a u američkim Federalnim rezervama – 6,2 tisuće tona. To zlato je bilo predano na čuvanje Velikoj Britaniji i SAD u zamjenu za jamstva pružanja potpore kreditno-bankarskom sustavu i očuvanja sigurnosti.

Osim toga, Washington i London su obećali da neće destabilizirati unutarpolitička sustav država koje im predaju dragocjenosti. U zamjenu za to, vlasnici zlata su bili spremni zažmiriti na to što ih faktički kradu, što prisvajaju sebi rezerve predane na čuvanje.

Donedavno ih nisu ni dirali. Međutim, sada je “skupljanje” zlata dostiglo vrhunac. Velikih vlasnika dragocjenog metala koji se mogu prevariti i opljačkati – praktično više nema. Zbog toga nisu gadljivi ni na male “klijente”.

Direktor Centralne banke Armenije, koji je stekao obrazovanje u Americi, uvjerio je svoju vladu da zamijeni svoje zlatne rezerve (1,4 tone) za dolare.

Azerbajdžan je smjestio svoje rezerve (30 tona) u londonski trezor banke JP Morgan .

Eksploatacija zlata u Gruziji našla se u rukama nekoliko zapadnih financijskih grupa. “Zahvaljujući” njima zlatne rezerve postale su najmizernije na svijetu – manje od 0,1 tone.

Istim putem je već krenuo i Kijev. Ukrajinski premijer Arsenij Jacenjuk naglo je smanjio ukrajinske zlatne rezerve – samo 2014. godine smanjio ih je praktično upola – sa 42 na 24 tone. Nije teško pogoditi kome ih je predao.

Ali, takve “mrve” nikako ne mogu zadovoljiti apetite onih koji drže “zlatnu milijardu”.

A to znači da im preostaju dva puta.

Jedan – terorizirati one koje su već opljačkali po nekoliko puta. Da pod plaštom “razvoja demokracije i borbe protiv korupcije” smjenjujući vladajuće režime.

Drugi – da po tko zna koji put pokušavaju staviti pod kontrolu bogatstva Rusije i Kine.

Da djeluju po staroj shemi: pritisak pomoću sankcija, pokušaji uvlačenja u rat, podmićivanje elita i, naravno, ucjena.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Hakerska skupina Anonymous je krenula u opsežnu akciju protiv “Globalnog bankarskog kartela”, a banka Bosne i Hercegovine je također bila meta

Hacktivistička grupa Anonymous objavila svoj plan napada na vodeće tvrtke za financijske usluge u ponedjeljak, 8. veljače 2016., s početkom u 6 sati ujutro UTC, s ciljem da se sruše njihove web stranice i usluge.

Ovaj događaj ima za cilj skrenuti pozornost javnosti na ono što Anonymous naziva ‘korupcija’ unutar financijske industrije. Anonymous tvrdi da vodeće banke podupiru i financiraju globalni terorizam:

“Kao i kod operacija Ikar, sile koje su letjele preblizu suncu, došlo je vrijeme da se krila njihovog carstva unište u plamenu i da gledamo kako se sustav njihove moć obrušava oko njih. Moramo udariti u srce njihovog carstva i još jednom izbaciti stroj iz takta, ali ovaj put se suočavamo s mnogo većim ciljem; globalnim financijskim sustavom. Ovaj put naš cilj je New York Stock Exchange i Bank of England.”

Tko je bio zadnja meta…

Nakon globalnog poziv na pobunu, Anonymous operacija protiv globalnog bankarskog sektora pod nazivom OpIcarus čini se da je dobiila veliki zamah.

Više od osam financijskih institucija su skinute sa interneta nakon što je uslijedio prvi napad na središnju banku Grčke – slijedio je sličan DDoS napad i na Centralnu banku Cipra.

Prema videozapisu objavljenom u suradnji s timom OpIcarusom, napad na banku Grčke obilježen početak “30 dnevne kampanje protiv web stranica središnje banke diljem svijeta.”, prenosi Thefreethoughtproject.

Ovaj masivni pritisak, prema videu (dolje), ima za cilj “udarati u srce bankarskog carstva i još jednom uništiti zupčanike tod stroja.”

U nekim od najnovijih napada tijekom vikenda, hakeri su navodno ciljali središnje banke Dominikanske Republike, nizozemske središnje banke, Centralne banke Maldivi i Guernsey Financial Services, prema službenom @OpIcarus Twitter računu.
 

#OpIcarus #TangoDown Get fucked Guernsey Financial Services Commission . pic.twitter.com/hsHrzPzW4W

— OpIcarus (@Op_Icarus) 6. svibnja 2016.

 
Narodna banka Panama i Centralna banka Kenije također su navodno ciljani dan kasnije, u skladu sa vijestim portala HackRead.

Ono što je počelo kao operacija Anonymous je sada postala zajednička operacija između Anonymousa i GhostSquadHackers, a kako izvještava član GSH govori se i o rušenju Centralne banke Bosne i Hercegovine i pružanje screenshota kako bi to potvrdili.
 

https://t.co/iO3VxH80bb “Bank Of Bosnia” #OpIcarus #GhostSquadHackers #Offline pic.twitter.com/oEX5qWffK5

— s1ege (@_s1ege) 8. svibnja 2016.

 
@BannedOffline Twitter račun također je izvijestio da je Centralna banka Meksika podlegli DDoS napadima od strane hakerskog kolektiva.
 

Central Bank Of Mexico Nulled By #BinarySec
#Anonymous #OpIcarus #OpShutDownTheBanks #OpShutDownTheGov pic.twitter.com/LkM3bla8lE

— Offline (@BannedOffline) 6. svibnja 2016.

 
Anonymous je objavio popis institucija koje će biti cilj napada, koje su podijeljene u četiri dijela; web stranice povezane s američkim Federalnim Rezervama, Međunarodnim monetarnim fondom (MMF), banke u vlasništvu Svjetske banke, te više od 150 mjesta povezanih s nacionalnim bankama širom svijeta.

Do sada, u manje od tjedan dana, OpIcarus hakeri su sada srušili deset financijskih institucija koje su naveli u online manifestu, ali ostaje pitanje da li će ovi elitni hakeri mogli zaobići intenzivne mjere sigurnosti ovih prestižnih institucija na svojim ciljnim listama.

Ovo su neke od meta napada (kliknite za uvećanje).

Pogledajte što u svezi svega ovoga kažu Anonymousi u videu:
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)

Negativne referentne kamatne stope i kvantitativno popuštanje smatraju se ‘nuklearnim’ opcijama u kontekstu monetarne politike

Riječ je o alatima centralnih banaka kako bi usmjeravale financijska kretanja i ponašanje poslovnih banaka.

Nakon što su prošli tjedan Bank of Japan i njezin guverner Haruhiko Kuroda iznenadili svijet najavom kako ulaze u negativno područje referentnih kamatnih stopa, sa 0,1 na minus 0,1 posto, što se uz kvantitativno popuštanje također smatra ”nuklearnom” opcijom u kontekstu monetarne politike, otvaraju se brojna druga pitanja na koja treba pokušati odgovoriti načinom koji je svakome razumljiv.

Što su to ”kvantitativno popuštanje” i ”negativne referentne kamatne stope” i zašto ih se naziva ”nuklearnim” opcijama?

Riječ je o alatima koje na raspolaganju imaju centralne banke kako bi monetarnom politikom, koja je pod njihovom ingerencijom, usmjeravale financijska kretanja i ponašanje poslovnih banaka u željenom smjeru koji propagira svaka centralna banka ovoga svijeta: prema stabilnosti cijena i ciljanoj inflacija od 2 posto godišnje, kako bi realna ekonomija mogla normalno funkcionirati. Mnogi se pitaju, a što će nam inflacija?

Svatko zna kako do inflacije dolazi: štampanjem novog novca ili kreditnom ekspanzijom zbog bankarstva djelimičnih rezervi u kojem poslovne banke kreiraju novi novac doslovce ni iz čega, i to prosječan čovjek percipira kao nešto loše.

I jest loše, jer je inflacija skriveni porez koji novac u vašem džepu čini svake godine sve manje i manje vrijednim, a i vaša kupovna moć se smanjuje.

Ali kako bi lopovski bankarski sustav djelimične rezerve, čiji su i centralne banke sastavni dio, mogao opstati, nužno je stalno povećavati količinu novca u opticaju kako bi se imale čime servisirati kreditne obveze, jer u opticaj ne ulazi glavnica plus kamata, već samo glavnica. A kamatu, da bi se kotač i dalje vrtio, treba odnekud platiti.

Noćne more bankara u punom zamahu

Dakle, ako ljudi i tvrtke iz nekog razloga prestanu dizati nove kredite, dolazi do kreditne kontrakcije, pa sve veći broj ljudi i tvrtki nemaju iz čega vratiti kredite koje su ranije podigli.

Kada se nema iz čega vratiti kredit, a i vrapci na grani znaju da čak i u najprosperitetnijim godinama to ne može svatko, jer je inflacija bila nedostatna ili čak izostala, dolazi do pojave noćne more za bankare, koja se zove – deflacija: smanjenje količine novca u opticaju. Realno gospodarstvo tada neminovno ulazi u začarani krug problema i sve teže servisira svoje kreditne obveze, pa posljedično i porezna baza postaje sve nestabilnija i padaju proračunski prihodi države.

Padanjem proračunskih prihoda država se još više zadužuje, pa treba još više poreza naplatiti i naravno da je ekonomskim parazitima, što političari jesu, najlakše izmisliti nove poreze kako bi kupili tuđim radom mir u kući i uveli mjere štednje kako bi svojim glasačima po milijunti puta prekršili obećanje da će pod njihovom vlašću procvjetati ruže svakome od njih, ili prodati još to malo što je preostalo državnog, tj. našeg vlasništva, i to što se brže prodati može, po mogućnosti prije negoli narod napokon shvati da je banda nekakvih slatkorječivih demagoga i parazita prodala nešto što nije njihovo, a da ih nisu ni pitali smiju li to uraditi.

I gdje smo sada? Bankarstvo djelimične rezerve ima svoja ograničenja, jer kreditna ekspanzija koja osigurava likvidnost sustava ne može ići u beskonačnost. Ta kritična točka je izgleda dosegnuta i centralne banke su stoga krenule u akciju.

Prvo su srezale referentne kamatne stope na povijesno najniže razine, kako bi financijskim institucijama bilo jeftinije kod njih se zaduživati.

Taj se balon brzo ispuhao, pa je odlučeno upumpati svježi novac u sustav, budući je realna ekonomija nakon velike krize 2008. godine gotovo na čitavom planetu u predinfarktnom stanju, jer je u sustavu počelo nedostajati novca za servisiranje kreditnih obveza.

Ispalili su tada centralni bankari prvu nuklearnu opciju naziva – kvantitativno popuštanje, uz klimavu priču kako će to potaknuti ekonomski oporavak. Znaju da ne djeluje, ali ipak to rade. Zašto? Jer nemaju izbora.

Mogu samo tim postupcima pomaknuti raspad svog lopovskog sustava malo u budućnost. Japanci pokušavaju još od 2001. godine kvantitativnim popuštanjem, i nikako im ne uspijeva pobjeći od mršavog ekonomskog rasta, stagnacije i pada.

Teoretski, kvantitativno popuštanje zaista bi trebalo potaknuti ekonomski rast. Teorija kaže da centralna banka treba odštampati novi novac kojim će otkupiti obveznice financijskih institucija ili samih država, kako bi ih učinile likvidnima.

Sposobnima, ili makar sposobnijima da servisiraju svoje obveze. Slijedeće što bi se trebalo dogoditi, je padanje kamatnih stopa na kredite koje nude financijske institucije, jer sada imaju višak likvidnosti, što bi trebalo razveseliti narod i tvrtke u toj mjeri da će u čoporima nahrupiti u banke po kredite koji su, kako je pojašnjeno ranije, nužni da bi se kotač lopovskog bankarskog sustava djelimične rezerve nastavio okretati.

Novi krediti s nižim kamatama trebali bi potaknuti veću potrošnju i nove investicije u realnu ekonomiju, čime će se otvoriti nova radna mjesta i posljedično – potaknuti novi ekonomski boom. Ključna je riječ – teoretski.

Kako kvantitativno popuštanje djeluje u stvarnom svijetu? Prvi korak je isti – štampanje novca i otkup obveznica, a već na drugom koraku dolazi do kratkog spoja. Naime, ako ste bili prisiljeni štampati novac, prethodno ste već srezali kamatne stope pa one nemaju puno prostora ići dolje.

A oni kojima bi se novi krediti trebali ponuditi nose veći rizik da kredit neće moći vraćati jer je gospodarstvo na makro razini već u problemima, pa kamate umjesto da padnu, rastu, posebice za tvrtke.

Stoga novac od kvantitativnog popuštanja uglavnom ostaje u financijskim institucijama. Preplavljene su njime i tržište vrijednosnim papirima posljedično cvjeta, gurajući cijene dionica nebu pod oblake.

Burzovni indeksi skaču u zeleno kao nikada do tada, bogati ljudi potaknuti tim rastom sve više i više novca ulažu u vrijednosne papire i postaju još bogatiji, pa se još više novca počinje vrtjeti na burzama. A u međuvremenu, u realnoj ekonomiji – kaos.

Svega 8 posto od novog novca koji je ušao u sustav završio je tamo gdje je izvorno trebao završiti, pa se gospodarstvo bori za dah poput utopljenika, dok mešetari na burzama zbrajaju koliko su milijardi zaradili.

U međuvremenu, sveukupan je dug porastao za gotovo 50 posto, jer su se države mogle jeftino zaduživati, a državama nikada dosta. Pedeset posto! U samo sedam, osam godina. Tko će taj novac vratiti i odakle?

I eto noćne more bankara u punom zamahu. Deflacija ruši sve pred sobom poput tsunamija, a pametne bankarske glave ne mogu shvatiti odakle se deflacija stvorila uz te silne tisuće milijardi koje su upumpali u sustav u pokušaju da potaknu upravo suprotno – inflaciju.

Što sad uraditi, pitaju se bankari centralnih banaka? Idemo ispucati još jednu nuklearnu opciju: negativne referentne kamatne stope, da financijskim institucijama bude preskupo plaćati nama kazne za novac i vrijednosne papire koje su parkirale kod nas. To će ih natjerati da počnu posuđivati novac i potaknut ćemo inflaciju.

A kome će se dati krediti? Generalno gledajući, svakome za koga se može sa sigurnošću utvrditi da ima puls. Tako je, dragi čitatelji, došlo do kreacije najvećeg financijskog balona duga u povijesti čovječanstva koji će prsnuti prije ili poslije.

Nastavak vrtnje

Nuspojave ovakve monetarne politike s vremenom postaju destruktivne, ne samo za realnu ekonomiju, već i za investitore na burzama vrijednosnih papira, jer burze prije ili kasnije usklađuju vrijednost papira kojima se na njima trguje, sa stvarnim stanjem u realnoj ekonomiji.

Procjene kažu kako su ovog trenutka papiri na burzama još uvijek 40-50 posto iznad cijene koju bi trebali imati kada bi bili u skladu s fundamentalnim ekonomskim pokazateljima, pa nije niti čudno da su burze u postojanom padu posljednjih tjedana, i to oštrom padu s daleko više crvenih, nego zelenih dana.

Jeste li znali da trenutno čak četvrtina vrijednosti svih državnih obveznica na svijetu, što je u ovom trenutku 5,5 tisuća milijardi dolara, ima negativan prinos? To znači da investitori imaju čast plaćati za privilegije što su ih svojedobno kupili i danas doslovce plaćaju državama za to što imaju njihove obveznice u svojem portfelju. Fantastično ulaganje, zar ne – gdje platite da nešto kupite, a potom još plaćate zato što imate to što ste kupili.

Više od jedne petine svjetskog BDP-a stvaraju države čije obveznice danas nose negativan prinos. Među njima su primjerice Njemačka, Japan, Francuska, Italija, Švicarska i još neka zvučna imena.

Jedini koji su dovoljno blesavi da ulože u takve obveznice su oni koji imaju direktan interes da se kotač nastavi vrtjeti, a to su centralne banke, čak i po cijenu neminovnog gubitka.

Hoćemo li uskoro saznati, je li moguće da neka centralna banka – bankrotira? Možda i neće, jer ostala im je još jedna nuklearna opcija za ispucati – takozvani novac iz helikoptera, kojeg bi štampali i davali svakome tko ima puls potpuno besplatno, kako bi se bankarski kotač nastavio vrtjeti.

U Švicarskoj će se 6. lipnja održati referendum na kojem će se odlučiti hoće li se svakome iznad 18 godina, bio zaposlen ili ne, ako ima prebivalište u Švicarskoj i pripadajući puls, mjesečno, bez ikakvih obveza, isplaćivati 2500 franaka, a djeci 625 franaka. Živi bili pa vidjeli!

A što kada bankari ostanu bez municije?
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)