Kina je najveći svjetski zajmodavac i posljednja istraživanja pokazuju da je od 2000. do danas odobrila više od 700 milijardi dolara raznih kredita koji nerijetko nisu ni zabilježeni u raznim službenim statistikama, a iznosi kredita u pojedinim državama premašuju i četvrtinu njihova BDP-a

U manje od dvadeset godina iznos kredita koje je Kina odobrila drugim državama premašio je 700 milijardi dolara i trenutno je više nego dvostruko veći od iznosa zajmova koje su zajednički odobrili Međunarodni monetarni fond (MMF) i Svjetska banka.

Impresivna brojka proizlazi iz podataka koje su u nedavno objavljenom istraživanju prikupili njemački ekonomisti Sebastian Horn i Christoph Trebesch te njihova kolegica s Harvarda Carmen Reinhart.

Troje stručnjaka objedinilo je informacije iz desetak raznih izvora koji su posljednjih desetljeća pratili tempo kineskog odobravanja zajmova, donacija, ulaganja i drugih financijskih transakcija te došli do zaključka da se oko polovice tih transakcija čak niti ne vidi u službenim statistikama, odnosno ni MMF ni Svjetska banka ne znaju za njih.

Istraživanje tako ponovo budi sumnju, koja se s vremena na vrijeme javljala posljednjih desetak godina, u to da su se pojedine države previše zadužile prema Kini i da bi zbog toga ona na njih mogla stvarati politički i gospodarski pritisak.

Jedan od razloga za to što o kineskom kreditiranju nije lako naći pouzdane podatke taj je da Kina odobrava zajmove iz više izvora i na više načina. U ulozi zajmodavca tako se ponekad nađe sama država, ponekad neka od velikih tamošnjih državnih banaka, kredite nekad odobre kineske državne kompanije, novac zna doći i iz državne pomoći ili iz fondova specijalno kreiranih za pojedine velike inicijative i sporazume.

Također, zajmove nerijetko zajednički odobrava više agencija ili institucija. Jednako tako, sporazumi između Kine i drugih država uz klasične kredite često poprimaju razne druge oblike financijskih ulaganja.

Kao primjer može poslužiti informacija da Kina nije prijavila Banci za međunarodne namire, svojevrsnoj središnjoj banci svih središnjih banaka, kredite koje je odobrila Venezueli, Iranu ili Zimbabveu, usprkos tome što je te države posljednjih godina izdašno kreditirala.

Autori studije nagađaju da razlog leži u tome što Kina odobrava kredite izravno kineskim izvođačima koji su angažirani na projektima u stranim državama kako bi se izbjegao rizik da vlade država potroše novac na nešto drugo. Kako te države s kineskim izvođačima imaju sklopljene ugovore, kojima plaćaju njihov rad, tako se ipak radi o kreditiranju država, ali neizravnom.

Podaci iz istraživanja pokazuju da pedeset najvećih država dužnika u prosjeku duguje Kini iznos u razini 17 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Taj udio je 2005. godine iznosio tek jedan posto.

Među državama koje su najopterećenije obavezama prema Kini nalaze se male i otočne države poput Džibutija, Maldiva ili Tonge. Tako Džibuti duguje Kini iznos koji se približava iznosu cijelog godišnjeg BDP-a, Tonga oko 42 posto, a Maldivi nešto više od 30 posto. No u grupu onih koji duguju Kini iznose veće od četvrtine BDP-a ulaze i Kirgistan, Kambodža, Niger i Republika Kongo.

Interesantno je i to da se među državama koje su opterećene dugovima prema Kini nalazi i dobar dio onih koje su početkom prošlog desetljeća nakon niza problema uspjele isposlovati otpis starih dugova raznim drugim bogatim stranim kreditorima. Zahvaljujući novom zaduživanju prema istočnoazijskoj ekonomskoj velesili dio njih opet se nalazi na putu u slične probleme.

Istraživanje je otkrilo i da Kina nije toliko strogi vjerovnik, kakvom je do sada smatrana. Od 2000. godine u više od 140 navrata restrukturirala je razne zajmove ili ih jednostavno otpisivala.

Iako je spremna na pregovore, Kina u šezdesetak posto slučajeva odobrava kredite po višim kamatnim stopama i s kraćim dospijećem nego što bi to države ostvarile s drugim međunarodnim kreditorima koji ugovaraju povlaštene uvjete.

Također, Kina često traži da povrat kredita bude osiguran prihodima koji se ostvaruju iz prodaje raznih sirovina kojima raspolažu zemlje dužnici.

Objavljeno istraživanje je vrlo dobar dodatak dosadašnjim analizama i daje nešto konkretnije uporište za procjene budućeg mogućeg političkog ili ekonomskog utjecaja koji bi Kina mogla ostvarivati u inozemstvu.

Neki procjenjuju da bi usporavanjem kineskog ekonomskog rasta polako moglo usporiti i njeno odobravanje inozemnih kredita te da bi se situacija u srednjem roku mogla stabilizirati.

No činjenica da su u studiji obrađeni podaci za gotovo pet tisuća raznih transakcija, sklopljenih u razdoblju od 1949. pa sve do 2017., pokazuje da se radi o enormnom broju raznih faktora čije je kretanje nemoguće predvidjeti, a povijest nas uči da njihov utjecaj obično osjetimo u najgorem mogućem trenutku.

(tportal.hr)

UPOZORENJE PRIPADNIKA “BANKARSKOG BRATSTVA” KOJI JE NAJAVIO PRETHODNU SVJETSKU KRIZU

“Svjetski financijski sustav postao je prijeteće nestabilan, svijet čeka lavina stečajeva, koja će provjeriti čvrstinu socijalne i političke stabilnosti”, izjavio je za The Telegraph predsjednik promatračkog komiteta Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i bivši glavni ekonomist Banke za međunarodna poravnanja (BIS) William White uoči ekonomskog foruma u Davosu.

“Dugovi (kako privatni, tako i suvereni) u posljednjih osam godina nastavljaju rasti, i dostigli su takav razinu u svakom dijelu svijeta, da mogu nanijeti ozbiljnu štetu” – izjavio je taj ekonomist.

“Mnogi od tih dugova nikada neće biti vraćeni.”

Po Whiteovim riječima, situacija je još gora nego uoči svjetske ekonomske krize 2007. godine.

“Pitanje je samo da li ćemo moći pogledati istini u oči i organizirano reagirati na to što nas čeka, ili će pak reakcija biti kaotična” – istakao je on.

Po mišljenju Whitea, europski zajmodavci će morati suočiti s velikim “šišanjem” (smanjenjem iznosa duga zajmoprimaca). Između ostalog, europske banke su već priznale da postoje neservisirani krediti od bilijun dolara.

Po njegovim riječima, neke banke su previše otvorene za tržišta u razvoju i gotovo sigurno produžavaju “beznadne kredite”, što se ne objavljuje.

Upravo su tržišta u razvoju, prema Whiteovom mišljenju, važan dio problema, iako su ona bila i dio rješenja poslije bankrota banke Lehman Brothers, zbog koje je svjetska financijska kriza prešla u svoju najtežu fazu 2008. godine.

Zbog kvantitavinog ublažavanja i nultih kamatnih stopa, izazvanih situacijom s Lehman Brothers, na tim tržištima su nastali “kreditni mjehuri”. Sada su njihova dugovanja, po riječima kanadskog ekonomiste, dostigla “neviđene razmjere”.

The Telegraph ističe da Whiteove prognoze imaju “posebnu težinu”, pošto je on bio jedan od malobrojnih predstavnika “središnjeg bankarskog bratstva”, koji je u razdoblju od 2005.-2008. godine jasno i glasno govorio o mogućem krahu zapadnog financijskog sustava.

White u intervjuu The Telegraph nije precizirao što je konkretno katalizator sljedeće krize, ali je istaknuo devalvaciju juana u Kini, koja, smatra on, može “pusti metastaze”.

Puno više od toga možete pogledati u filmu “Big Short”, razotkrivanje krize stambenih kredita 2008. godine.
 

 
(fakti.org/uredio:NSP)

Utrka za zlatom u svijetu traje već stotinama godina. Zlato donosi stabilnost ekonomije, jačinu valute i dobru gospodarsku poziciju na međunarodnom planu. Države s najvećim zlatnim rezervama u svijetu su SAD, Njemačka, Italija, Francuska i Kina. Zlatnim rezervama mogu se pohvaliti i zemlje u regiji, no ne i Hrvatska koja je zlatne poluge naslijeđene nakon raspada Jugoslavije, jednostavno prodala

Hrvatska narodna banka u mandatu guvernera Željka Rohatinskog prodala je zlatne rezerve koje je Hrvatska naslijedila raspadom SFRJ.

Odluka Hrvatske narodne banke o prodaji zlata izaziva kontroverze u javnosti jer, osim što gotovo sve zemlje u svijetu drže određenu količinu zlata kao rezervu, prodaja se odvijala 2001. godine. kada je cijena bila prilično niska, te je od tada cijena zlata višestruko porasla. Cijena zlata u vrijeme kada ga je HNB prodavala kretala se oko 280 dolara za uncu, dok je danas vrijednost oko 1200 dokara.

U odgovoru na zastupničko pitanje, saborskog zastupnika Gorana Marića, Vlada je otkrila detalje tih transakcija.

HNB “naslijedila” i prodala više od 13 tona zlata

Kako se navodi u odgovoru Vlade, Sredinom travnja 2001. godine, Republika Hrvatska je nakon postignutog sporazuma o podjeli dijela imovine bivše SFRJ, pohranjenog u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu (BIS), postala vlasnica 13,127 tona zlata koje je, knjiženo je po njegovoj tržišnoj vrijednosti na dan priljeva, tj. 13. lipnja 2001. godine, u iznosu od USD 114.939.321,71, odnosno 272,35 dolara po unci.

Dio tog zlata bio je pohranjen u fizičkom obliku u Švicarskoj narodnoj banci, dok se dio nalazio na računima “nealociranog zlata” tj. onog kojim se trguje u nematerijalnom obliku.

“Budući da zlato na gore navedenim računima (po viđenju) ne nosi nikakav prinos Direkcija za upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću HNB-a kontaktirala je Swiss National Bank, BIS i Bank of England, te komercijalne banke (Credit Suisse FB, UBS, Deutsche bank i Rabobank) s namjerom plasiranja zlata u kratkoročne depozite. Kako se tržište depozita zlata nalazi u Londonu, zlato locirano u New Yorku i Bernu premješteno je u London, te se zajedno sa zlatom lociranim u Londonu deponiralo kod BIS-a na rok od 2 mjeseca. Na taj je način po dospijeću depozita svo zlato HNB trebalo biti locirano u Londonu”, navodi se u odgovoru Vlade zastupniku Goranu Mariću.

Iz Vlade navode da su depoziti u zlatu plasirani su u dva navrata po ukupno tri iznosa, sa istim datumom dospijeća, 25. rujna 2001. godine. Prvo je dan depozit sa računa u Londonu, a zbog potrebne najave izvršenja transakcije zlato sa računa u Bernu i New Yorku imalo je datum namirenja 3 radna dana kasnije. Kamata na plasirane zlatne depozite obračunata je u dolarima po cijeni koja je bila aktualna na dan ugovaranja transakcija 20. srpnja 2001. godine, 268,10 dolara za uncu, a po dospijeću je isplaćena na dolarski račun HNB na FED-u.

Iz Vlade prodaju međunarodnih pričuva pojašnjavaju time što HNB tada nije bio zaštićen u slučaju pada cijene, te da je nemoguće predvitjeti kretanje cijene zlata, dok se kod instrumenata s fiksnim prinosom može procijeniti dobit u budućem razdoblju.

HNB-u zlato prerizično i nepredvidivo, a zarada se ne može uplatiti uhljebima u proračun

“Dana 22. kolovoza 2001. godine donijeta je odluka o prodaji zlata iz portfelja međunarodnih pričuva sa “forward” valutom 25. rujan 2001. godine, kada su dospijevali depoziti deponirani kod BIS-a. Direkcija za upravljanje međunarodnim pričuvama i deviznom likvidnošću HNB-a je, uz prethodnu analizu, predložila da se za donji limit prodaje postavi cijena od 276 dolara po unci. Ta je cijena osiguravala prinos u razdoblju držanja zlata od preko 5 posto, što je, s obzirom na kamate dolarskog tržišta novca koje su se u tom razdoblju nalazile na razini nižoj od 4 posto, predstavljalo zadovoljavajući prinos. Uz to je potrebno naglasiti da portfelj HNB nije bio zaštićen u slučaju pada cijene zlata. Naime, cijena zlata ima volatilnost bitno veću od okvira unutar kojeg se nalaze sve ostale investicije međunarodnih pričuva HNB, a prinos zlata u bilo kojem razdoblju može biti i negativan. Drugim riječima, zlato nema nikakvu očekivanu dobit, već njegova cijena fluktuira ovisno o mnogobrojnim tržišnim faktorima koje je nemoguće predvidjeti. S druge strane, portfelju instrumenata s fiksnim prinosom (depoziti, reverse repo sporazumi, obveznice i sl.) može se procijeniti dobit u određenom budućem razdoblju, a mogućnosti gubitka de facto nema”, navodi se u odgovoru Vlade.

Posebno je zanimljivo objašnjenje da se dobit ostvarena porastom cijene zlata ne može uplatiti u proračun, već ide direktno u kapital HNB-a.

“Nadalje, eventualna dobit ostvarena mogućim porastom cijene zlata ide direktno u Kapital HNB-a i nije uplativa u državni proračun, dok se zarada po kuponima i kamatama na depozite te obveznice, kao i realizirana zarada po ulaganjima u instrumente s fiksnim prinosom može uplatiti u državni proračun”, navodi se u odgovoru Vlade.

Zlato je prodano s datumom 25. rujna 2001. godine, a prodajna cijena je iznosila 277,78 dolara za uncu.

Ivan Šuker (HDZ) kao ministar financija prodao zlata za 31 milijun dolara

Osim toga, Hrvatskoj je u procesu sukcesije, temeljem dokumenata potpisanih u lipnju 2004. i svibnju 2005. godine, pripao i 23-postotni udio u zlatu koje je bilo pohranjeno kod središnje banke Francuske i poslovne banke Credit Suisse, Zurich. To zlato je, kako navodi Vlada prodano po nalogu Ministarstva financija, u čijoj je ingerenciji raspolaganje imovinom bivše SFRJ, a na čijem čelu je tada bio Ivan Šuker.

“Prodaja zlata obavljena je 29. studenoga 2005. godine i to: 42.494,396 unci zlata prodano je za 21.058.097,94 USD po cijeni od 495,55 USD te 20.350,758 unci za 10.096.011,04 USD po cijeni 496,1 USD. Prodajom tog zlata Republika Hrvatska ostvarila je ukupno 31.154.108,98 USD.”, navode iz Vlade.

Hrvatska narodna banka nema niti grama zlata, jer su posljednje zlatne rezerve prodane prije više od desetljeća, dok su cijene bile na vrlo niskim razinama.

Tko se može pohvaliti s najviše rezervi zlata na svijetu?

Prema listi koju je objavio Svjetski savjet za zlato, od zemalja u bližem susjedstvu najbolje stoji Srbija, koja se sa 16,6 tona zlatnih rezervi nalazi na 62. mjestu, Makedonija s 6,8 tona zlata zauzima 77. poziciju, dok je Slovenija 90. s 3,2 tone. Bosna i Hercegovina na 93. je mjestu s tri tone zlata na listi od sto zemalja rangiranih prema količini rezervi tog plemenita metala.

Međutim, na listi nema Crne Gore ni Hrvatske, koja je svoje zlato prodala još prije desetak godina.

‘Republika Hrvatska je u Bruxellesu 10. travnja 2001. potpisala Dodatak Ugovoru o pitanjima sukcesije za podjelu dijela imovine bivše SFRJ pohranjene u Banci za međunarodne namire (BIS) u Baselu. Prema tom ugovoru, Hrvatskoj je pripalo 28,49 posto sredstava bivše SFRJ na računima u BIS-u, na temelju čega je Hrvatska postala vlasnicom 8,32 milijuna američkih dolara u devizama i 13,127 tona zlata u polugama. Zlato je prodano u dva navrata BIS-u.

Prinos na ukupnu prodanu količinu zlata dobivenu na osnovi sukcesije (13,127 tona, tj. 422.027,985 unci) od 13. travnja do 25. rujna iznosio je 7,44 posto na godišnjoj razini’, pojašnjeno je prije nekoliko godina iz Ureda za odnose s javnošću HNB-a.

Ovisno o izvoru i računicama te promjenama cijene zlata na tržištu, Hrvatska je prije više od 10 godina došla u posjed zlata vrijednog između 135 i 168 milijuna eura. Nakon prodaje zlata BIS-u, Hrvatska više nema zlatne rezerve. Prema mišljenju pojedinih stručnjaka, zlato smo prodali u najgore vrijeme, kada je njegova cijena na tržištu bila gotovo najniža u proteklih 10 godina. Prema podacima iz Godišnjeg izvješća HNB-a za 2001. godinu, priljev deviza od prodanog zlata iznosio je 117,31 milijun dolara.

Špekulira se pak da je spornom prodajom, nakon koje je cijena zlata rasla, ostvaren profit od svega nekoliko milijuna dolara te da je do danas propuštena zarada od približno 480 milijuna dolara.

Hrvatska narodna banka nema niti grama zlata, jer su posljednje zlatne rezerve prodane prije više od desetljeća, dok su cijene bile na vrlo niskim razinama.
 
(index.hr,tportal.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Piše: Valentin Katasonov

• Neki povjesničari smatraju da je bankar Hjalmar Schacht imao značajniju ulogu u upravljanju Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata nego Hitler. Samo, on nije bio javna ličnost

• Njemačka za pet godina poslije Prvog svjetskog rata dobila isto onoliko stranih kredita koliko je Amerika dobila za 40 godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu. Rezultat toga je bio: poražena Njemačka je već 1929. godine izbila na drugo mjesto u svijetu po industrijskoj proizvodnji, prestigavši ​​Englesku

• Predsjednik Reichsbanke Schacht je u jesen 1930. godine putovao preko oceana da bi sa svojim američkim kolegama razmotrio detalje plana dovođenja Hitlera na vlast. Nakon što su Hitlerova kandidatura i njegovo promoviranje bili definitivno odobreni na tajnom sastanku bankara u SAD – Schacht se vratio u Njemačku.

• Tijekom cijele 1932. godine on je radio s njemačkim bankarima i industrijalcima, tražeći od njih potpunu podršku Hitleru. I takva podrška je data. Sredinom studenog 1932. Godine – 17 najvećih bankara i industrijalaca poslalo je predsjedniku Hindenburgu pismo u kojem su tražili da imenuje Hitlera za reichkancelara

• Ruzveltovom ekonomski plan je počeo šlajfati. To je postalo jasno već 1937. godine. Jedini spas za američki kapitalizam mogao je biti svjetski rat. Gospodari novca su zato 1939. godine, koristeći sve raspoložive poluge, počeli vršiti pritisak na Hitlera da hitno započne veliki rat na Istoku

Drugi svjetski rat nije započeo “pomahnitali furer”, koji se navodno igrom slučaja našao za kormilom vlasti u Njemačkoj.

Drugi svjetski rat je projekt svjetske financijske oligarhije, anglo-američkih gospodara novca. Upravo su oni, preko takvih ustanova kao što su Federalne rezerve SAD i Banka Engleske, odmah po završetku Drugog svjetskog rata pristupili pripremama za sljedeći oružani sukob svjetskih razmjera. Meta je bio SSSR.

Važni momenti unutar tih priprema bili su Dozov plan i Jungov plan, osnivanje banke za međunarodne obračune, proglas Njemačke da prestaje s plaćanjem reparacija u skladu s Pariškim mirovnim sporazumom i prešutna suglasnost bivših saveznika (SSSR) Rusije s tom odlukom, snažan priljev stranih investicija i kredita u gospodarstvo Trećeg rajha i militarizacija njemačke privrede suprotno odredbama Pariškog mirovnog sporazuma.

Ključne figure u zakulisnoj operaciji anglo-američkih gospoddara novca bile su dinastije Rockefeller i Morgan, Montagu Norman (direktor Banke Engleske), Hjalmar Schacht (direktor Rrichsbanke i ministar gospodarstva Trećeg rajha).

Strateška zamisao Rockefellera i Morgana bila je da ekonomski potčiniti Europu sebi, a da pomoću Njemačke nafilane stranim investicijama i kreditima zadaju težak udarac sovjetskoj Rusiji i vrate je pod okrilje svjetskog kapitalističkog sustava kao koloniju.

Montagu Norman (1871-1950.) Imao je važnu ulogu posrednika između američkog financijskog kapitala i političkih i poslovnih krugova Njemačke.

Hjalmar Schachtu je bila dodijeljena uloga organizatora vojne gospodarstva fašističke Njemačke. Značajke prikrivanja zakulisne operacije gospodara novca vršili su političari tipa Franklin Roosevelt, Neville Chamberlaina i Winstona Churchilla.

U Njemačkoj je pored Hjalmar Schachta glavni izvršitelj tih planova bio Hitler. Zanimljivo je da neki povjesničari smatraju da je H. Schacht imao značajniju ulogu u upravljanju Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata nego Hitler. Samo, on nije bio javna ličnost.

Dozov plan, koji je usvojen na prijedlog anglo-američkih bankara, predviđao je smanjenje reparacijskog bremena Njemačke (što je vrlo teško palo Francuskoj koja je dobivala više od pola svih reparacija) i davanje Njemačkoj financijske pomoći u vidu kredita od strane SAD i Engleske navodno radi oporavka gospodarstva i kasnijeg isplaćivanja reparacija u potpunosti.

U razdoblju od 1924 do 1929. Godine, Njemačka je prema Dozovom planu dobila od SAD 2,5 milijarde dolara, a od Engleske – 1,5 milijardu. Po današnjem tečaju to je otprilike jednako bilionu dolara.

Hjalmar Schacht je, kao jedan od koautora i realizatora Dozovog plana, sumirajući rezultate realizaciju tog plana 1929. godine, sa zadovoljstvom isticao da je “Njemačka za pet godina dobila isto onoliko stranih kredita koliko Amerika dobila za 40 godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu”.

Rezultat toga je bio da je poražena Njemačka već 1929. godine izbila na drugo mjesto na svijetu po industrijskoj proizvodnji, prestigavši ​​Englesku.

Tijekom 1930-tih godina proces “pumpanja” njemačkog gospodarstva investicijama i kreditima se nastavio. S tim ciljem je – u skladu s Jungovim planom – 1930. godine osnovana Banka za međunarodna poravnanja (Bank for International Settlements, u daljnjem tekstu – BIS) u Švicarskoj (Basel). Zvanični cilj banke BIS je bio isplata reparacija od strane njemačke zemljama-pobjednicama. Međutim, kretanje novca kroz BIS je faktički išlo u suprotnom pravcu – iz SAD i Engleske u Njemačku.

Veći dio strateški važnih njemačkih kompanija je početkom 1930-tih godina pripadao američkom kapitalu ili je bio pod njegovom djelomičnom kontrolom. Jedan dio kapitala je pripadao engleskim investitorima. Tako je njemačka naftno-prerađivačka industrija i proizvodnja sintetičkog benzina iz ugljena pripadala američkoj korporaciji “Standard Oil” (Rockefelleri).

Adolf Hitler i Hjalmar Schacht

Jezgra njemačke kemijske industrije bila je tvrtka “FarbenindustrieAG” koja je prešla pod kontrolu “Morgan Group”. Četrdeset posto telefonske mreže Njemačke i 30 posto dionica tvrtke za proizvodnju aviona “Focke Wulf” pripadalo je američkoj kompaniji “ITT”.

Jezgra njemačke radio i elektrotehničke industrije bili su koncerni “AEG”, “Siemens”, “Osram”, a oni su prešli pod kontrolu američke tvrtke “General Electric”.

I “ITT”, i “General Electric” pripadali su financijskoj imperiji Morganovih. I na kraju, 100 posto dionica koncerna “Volkswagen” nalazilo se pod kontrolom američke automobilske korporacije “Ford”.

U trenutku Hitlerovog dolaska na vlast pod potpunom kontrolom američkog financijskog kapitala našle su se sve strateški važne grane njemačkog gospodarstva – prerada nafte i proizvodnja sintetičkog goriva, kemijska, automobilska, avio, elektrotehnička i radio-industrija, značajan dio strojne industrije (ukupno 278 tvrtki i koncerna).

Osim toga, pod kontrolu američkog kapitala dospjele su vodeće njemačke banke – “Deutsche Bank”, “Dresdner Bank”, “Donat Bank” i niz drugih.

Hitler je 30. siječnja 1933. godine postao reichkancelar. Prije toga njegovu kandidaturu pažljivo su proučili američki bankari.

Predsjednik Reichsbanke H. Schacht je u jesen 1930. godine putovao preko oceana kako bi sa svojim američkim kolegama razmotrio detalje plana dovođenja Hitlera na vlast. Nakon što su Hitlerova kandidatura i njegovo promoviranje bili definitivno odobreni na na tajnom sastanku bankara u SAD, H. Schacht se vratio u Njemačku.

Tijekom cijele 1932. godine on je radio s njemačkim bankarima i industrijalcima, tražeći od njih potpunu podršku Hitleru. I takva podrška je data. Sredinom studenog 1932. godine 17 najvećih bankara i industrijalaca poslalo je predsjedniku Hindenburgu pismo u kojem su tražili da imenuje Hitlera za reichskancelara.

Posljednji radni sastanak njemačkih finansijsera prije izbora održan je 4. siječnja 1933. godine u vili poznatog njemačkog bankara Schroedera blizu Kölna.

Nakon dolaska na vlast nacional-socijalista, financijsko-kreditni i trgovačko-ekonomski odnosi njemačke s anglosaksonskim svijetom dostižu kvalitativno novu razinu. Hitler odmah daje čuvenu izjavu da ne namjerava plaćati reparacije. To je, normalno, dovelo u pitanje sposobnost Francuske i Engleske da Americi vraćaju kredite dobivene tijekom Prvog svjetskog rata, ali je preko oceana Hitlerova izjava primljena bez bilo kakvih primjedbi.

U svibnju 1933. godine H. Schacht ide u još jednu posjetu SAD. Tamo se sastaje s predsjednikom SAD F. Rooseveltom i najvećim bankarima i potpisuje sporazum o uzimanju kredita od Amerike u vrijednosti milijardu dolara. U lipnju iste godine H. Schacht putuje u London i pregovara sa M. Normanom.

Sve se odvija kao u bajci: Englezi pristaju da Trećem Reichu daju kredite u vrijednosti dvije milijarde dolara i istovremeno se ne bune protiv prestanka servisiranja i vraćanja engleskih kredita koje je Njemačka ranije uzela. Pojedini povjesničari smatraju da je ništa manje važan razlog takve popustljivosti američkih i engleskih bankara bilo to što je SSSR 1932. godine završio prvu petoletku, koja je neočekivano za Zapad dovela do naglog jačanja ekonomskih pozicija sovjetske države. Bilo je izgrađeno i pušteno u rad nekoliko tisuća poduzeća, prije svega u teškoj industriji.

Ovisnost SSSR od uvoza strojeva i opreme u roku od nekoliko godina naglo se smanjila. Mogućnosti za ekonomsko gušenje Sovjetskog Saveza praktično su nestale. Naglasak je stavljen na rat, počela je bjesomučna militarizacija Njemačke.

Lakoći dobivanja američkih kredita pridonijelo je i to što je praktički istovremeno s dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj u SAD došao na vlast predsjednik Franklin Roosevelt. Njega su podržali isti američki bankari koji su u jesen 1931. godine podržali Hitlera. Novopečeni predsjednik nije mogao ne odobriti velikodušnu kreditnu gestu u korist novog režima u Berlinu. Usput, mnogi su isticali veliku sličnost između “novog ekonomskog tečaja” Roosevelta u SAD i ekonomske politike Trećeg reicha u Njemačkoj. Nema ničeg čudnog u tome. Konzultanti i autori ekonomske politike u obje države bili su isti ljudi, u prvom redu iz američkih financijskih krugova.

Ipak, Rooseveltov “novi ekonomski tečaj” prilično se brzo počeo suočavati s problemima. Amerika se 1937. godine ponovno našla u vrtlogu krize, pa su američki industrijski kapaciteti 1939. godine bili uposleni tek 33 posto (u jeku krize 1929-1933. – 19 posto). Ocjenjujući situaciju u SAD 1939. godine, jedan od najbližih Rooseveltovih savjetnika R. Tagvel pisao je:

“Vlada 1939. godine nije mogla postići nikakav uspjeh. Sve je bilo nejasno do Hitlerovog upada u Poljsku. Maglu je mogao rasčistiti samo moćni vjetar rata. Sve druge mjere koje su Rooseveltu bile na raspolaganju ne bi dale nikakav rezultat”.

U takvim uvjetima jedini spas za američki kapitalizam mogao je biti samo svjetski rat. Gospodari novca su 1939. godine, koristeći sve raspoložive poluge, počeli vršiti pritisak na Hitlera da hitno započne veliki rat na Istoku.

Važan instrument politike gospodara novca tijekom Drugog svjetskog rata bila je Banka za međunarodna poravnanja (BIS). Ona je služila kao isturena karaula američkog kapitala u Europi i karika koja povezuje anglosaksonski i njemački kapital, svojevrsni offshore centar kozmopolitskog kapitala koji mu je pružao zaštitu od političkih vjetrova, ratova, sankcija i sl. Iako je BIS osnovan kao dioničko društvo, njegov imunitet od državnog miješanja, pa čak i oporezivanja kako u vrijeme mira, tako i rata bio je zajamčen međunarodnim sporazumom potpisanim 1930. godine u Haagu.

Glavni inicijatori osnivanja BIS bili su bankari iz njujorške banke saveznih rezervi iz najbližeg okruženja Morganovih, direktor Banke Engleske Montagu Norman, njemački financijeri Hjalmar Schacht, Walter Funk (kasnije zamijenio H. Schachta na mjestu predsjednika Reichsbanke) i Emil Poole.

Osnivači BIS, koji su potpisali statut banke, bile su središnje banke Engleske, Francuske, Italije, Njemačke, Belgije, kao i više privatnih banaka. Njujorška banka saveznih rezervi, koja je aktivno sudjelovala u osnivanju BIS, iz političkih razloga nije bila među osnivačima. U ime SAD Statut BIS potpisale su privatne banke “First National Bank of New York”, “JP Morgan and Company” i “First National Bank of Chicago” – svi su oni pripadali imperiji Morgan. Japan je također bio zastupljen u BIS u liku privatnih banaka. U razdoblju 1931-1932. godine Banci za međunarodna poravnanja priključilo se 19 središnjih bannaka zemalja Europe.

Prvi predsjednik BIS bio je bankar iz klana Rockefellera – Gates W. McGarrah. On je 1933. godone napustio tu funkciju. Zamijenio ga je Amerikanac Leon Fraser, čovjek Morganovih. Tijekom Drugog svjetskog rata predsjednik banke je bio isto Amerikanac – Tomas Harrington McKittrik.

O tome kako je BIS radio u interesu Trećeg rajha mnogo je pisano. U ratnim godinama BIS je osiguravao plaćanje između Njemačke i drugih zemalja, uključujući one s kojima je Njemačka bila u ratu. Poslije Pearl Harbora tijekom svih ratnih godina BIS se i dalje spominjao u svim službenim registrima kao Korespondentska banka Njujorške banke saveznih rezervi. U ratnim godinama BIS je bio pod kontrolom nacista, ali je predsjednik banke bio Amerikanac Tomas Harrington McKittrik.

Dok su na frontovima ginuli vojnici, u Baselu su se održavali sastanci rukovodstva BIS na kojima su sudjelovali bankari iz Njemačke, Japana, Italije, Belgije, Engleske i SAD. Tamo je, u švicarskom “bankarskom offshore centru”, vladalo potpuno razumijevanje, tamo su intenzivno surađivali predstavnici zaraćenih strana.

U ratnim okolnostima BIS je bio mjesto gdje se slijevalo zlato koje je Njemačka opljačkala u različitim zemljama Europe. U ožujku 1938. godine, nakon ulaska hitlerovaca u Beč, veći dio zlata koje su opljačkali u Austriji preselio se u sefove banke BIS. Istu sudbinu doživjele su zlatne rezerve Češke nacionalne banke – 48 milijuna dolara. To se dogodilo još prije početka Drugog svjetskog rata. Nakon njegovog početka, u Banku za međunarodna poravnanja počelo se slivati zlato iz koncentracijskih logora i od pljačkanja civilnog stanovništva u okupiranim zemljama (nakit, zlatne krunice, tabakere, pribor za jelo i sl.).

Radi se o takozvanom nacističkom zlatu, koje je obično pretapalo u zlatne poluge i slalo u BIS, druge švicarske banke ili izvan granica Europe. Poslije Pearl Harbora, to jest nakon ulaska SAD u rat, u Banci za međunarodna poravnanja je, prema navodima američkog znanstvenika C. Hajama, pohranjeno nacističko zlato u vrijednosti 378 milijuna dolara.

Priča o pljački češkog zlata pomoću BIS-a zaslužuje da bude detaljnije ispričana. Detalji te operacije rasvijetljeni su nakon što je Banka Engleske skinula oznaku tajnosti s dijela svojih arhiva 2012. godine.

U ožujku 1939. godine Hitlerove snage zauzele su Prag. Nacisti su, prijeteći oružjem, tražili da im se preda nacionalno blago zemlje – zlatne rezerve koje su se procjenjivale na 48 milijuna dolara. Preplašeni članovi uprave banke rekli su da je zlato već predano Banci za međunarodna poravnanja. Kako se kasnije ispostavilo, zlato iz Basela je zatim prebačeno u trezor Banke Engleske.

Po naredbi iz Berlina zlato je prebačeno na račun Reichsbanke u BIS, ali je fizički ostalo u Banci Engleske. Zatim je Banka Engleske počela vršiti različite operacije sa zlatom po nalozima koji su dolazili iz Berlina (iz Reichsbanke) u BIS, a zatim preusmjeravani u London.

To je bio kriminalni dogovor tri strane: Reichsbanke hitlerovske Njemačke, Banke za međunarodna poravnanja i Banke Engleske. Između ostalog, u Engleskoj je 1939. godine izbio pravi skandal, pošto je Banka Engleske vršila operacije sa češkim zlatom po nalozima koji su dolazili iz Berlina i Basela, a ne od češke vlade.

Konkretno, u lipnju 1939. godine, tri mjeseca prije objave rata između Velike Britanije i Njemačke, Banka Engleske je pomogla Nijemcima da prodaju zlato u vrijednosti 440 tisuća funta i preusmjere dio njemačkih zlatnih rezervi u New York (Nijemci su bili uvjereni da u slučaju njihove agresije na Poljsku Sjedinjene Države neće objaviti rat).

Nedozvoljene operacije sa češkim zlatom Banka Engleske vršila je uz prešutnu suglasnost vlade Velike Britanije, koja je bila upoznata s tim. Premijer Neville Chamberlain, ministar financija John Simon i drugi visoki dužnosnici vrdali su i izvlačili se, pribjegavajući otvorenoj laži (navodno, zlato je vraćeno njegovom vlasniku ili uopće nije ni dano Reichsbanci).

Tek su nedavno otvorene tajne arhive Banke Engleske potvrdile da su prvi funkcioneri države lagali, štiteći sebe, Banku Engleske i Banku za međunarodna poravnanja. Bilo je lako da se koordinira zajedničko kriminalno djelovanje zato što je direktor Banke Engleske Montagu Norman, koji uopće nije skrivao svoje simpatije prema fašistima, tijekom cijelog rata bio predsjednik upravnog odbora BIS,.

Na međunarodnoj konferenciji 1944. godine u Breton Woodsu (SAD), gdje su se razmatrali planovi o budućem svjetskom financijskom poretku, neočekivano je isplivalo pitanje neprihvatljive uloge BIS u svjetskom ratu i rada te banke za fašističku Njemačku.

Zanemarujući mnoge detalje, reći ću da je na konferenciji uz velike teškoće usvojena rezolucija o zatvaranju BIS (više delegata i promatrača pokušavalo je da osujeti usvajanje takve rezolucije). Međutim, gospodari novca su odluku međunarodne konferencije izignorirali. A na svu kompromitirajuću dokumentaciju koja se odnosila na rad BIS u ratno vrijeme stavljena je oznaka tajno. To također pomaže da se danas krivotvori povijest Drugog svjetskog rata.

I na kraju par riječi o bankaru i finansijeru Hjalmar Schachtu (1877-1970.)

On je bio ključna figura koja je upravljala ekonomskom strojem Trećeg rajha, izvanredni i opunomoćeni predstavnik anglo-američkog kapitala u Njemačkoj.

Schachtu je 1945. godine suđeno u Međunarodnom vojnom tribunalu u Nürnbergu, ali je 1. listopada 1946. godine oslobođen optužbi. Schacht je izašao suh iz vode isto kao i Hitler, koji se iz neobjašnjivih razloga nije našao 1945. godine na popisu glavnih ratnih zločinaca. Štoviše, Schacht se, kao da se ništa nije dogodilo, vratio u bankarsku sferu Njemačke, osnovao i stao na čelo bankarske kuće “Schacht GmbH” u Düsseldorfu.

Reklo bi se, detalj koji ne zaslužuje pozornost, ali ta činjenica nam još jednom pomaže da shvatimo da su Drugi svjetski rat pripremali i djelomično sumirali njegove rezultate anglo-američki gospodari novca i njihovi ovlašteni predstavnici u Njemačkoj. Isti ti gospodari novca žele prekrojiti povijest Drugog svjetskog rata, ali i njegove rezultate.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

Interesantno je da ljudi uopće nisu čuli za banku BIS – Banka za međunarodna poravnanja, a to je čudno pošto je to najvažnija banka na svijetu, važnija čak i od MMF-a i Svjetske banke. Ona se već desetljećima nalazi u centru globalne mreže novca, moći i tajnog globalnog utjecaja

Za jednu ozbiljnu i tajnu organizaciju, banka BIS-a se pokazala prilično okretnom. Ona je preživjela prvu globalnu depresiju, kraj isplata odštete i zlatni standard (koji su bili njena svrha postojanja), uspon nacizma, Drugi svjetski rat, sporazum Bretton Woods, Hladni rat, financijske krize iz osamdesetih i devedesetih godina, zatim rađanje MMF-a i Svjetske banke, i na kraju pad komunizma.

Stoljećima kruže priče, neke temeljene na labavim činjenicama, druge na spekulacijama, o skupini ljudi koji “kontroliraju svijet”. Neke od ovih priča su djelomično točne, neke su potpuno izmišljene, a neke potpuno točne, kao što su priče vezane za Banku Međunarodnih sporazuma, na koju nitko ne obraća pozornost.

Ovo je priča o njima.

Slijedi izvadak iz knjige “Baselov toranj: sjenovita povijest tajne banke koja upravlja svijetom” koju je napisao Adam LeBor:

Najekskluzivniji klub na svijetu ima 18 članova. Oni se okupljaju svakog drugog mjeseca nedjeljom u sedam sati navečer u sali za konferencije E u kružnom tornju čiji zatamnjeni prozori gledaju na centralnu željezničku stanicu u Baselu (grad na sjeveru Švicarske). Njihove rasprave traju oko jedan sat, ponekad sat i pol. Neki od njih povedu svog kolegu, ali oni rijetko govore za vrijeme ovih povjerljivih sastanaka.

Kada se sasatanak završi, svi koji su došli s članovima odlaze, a ostali se povlače u salu za večeranje na 18. katu gdje uživaju u odličnoj hrani i još boljem vinu. Večera traje do 11 sati navečer, ponekad i do ponoći. Isti protokol se koristi već više od 8 desetljeća. Sve ono što se kaže za stolom za večeranje tamo i ostaje.

Svi ovi članovi, većinom muškarci, vrlo su moćni ljudi i svi su središnji bankari. Oni dolaze u Basel na sastanak Ekonomskog konzultativnog odbora (ECC) Banke Međunarodnih sporazuma (BIS), koja predstavlja banku koja upravlja svim središnjim bankama.

Među trenutnim članovima su Ben Bernanke, predsjedavajući Federalnih rezervi SAD, sir Mervyn King, guverner Banke Engleske, Mario Draghi iz Europske središnje banke, Zhou Xiaochuan iz Banke Kine i guverneri središnjih banaka Njemačke, Francuske, Italije, Švedske, Kanade, Indije, Brazila i Španjolske.

Početkom 2013. godine, kada je ova knjiga puštena u tisak, King je predvodio ECC. Okupljanje ove utjecajne skupine su otvoreno samo za malu odabranu skupinu središnjih bankara iz naprednih ekonomija. ECC preporuča buduće članstvo i organizaciju tri komiteta BIS-a koji upravljaju globalnim financijskim sustavom, platnim sustavima i međunarodnim tržištem. Ovaj odbor također priprema prijedloge za sastanke o globalnoj ekonomiji.

Ti sastanci počinju u 9:30 ujutro svakog ponedjeljka ujutro u sobi B i traju oko tri sata. Na tim sastancima King predsjedava skupinom guvernera središnjih banka 30 država koje su procijenjene kao najvažnije za svjetsku ekonomiju. Sastancima koji se održavaju ponedjeljkom prisustvuju, pored predstavnika koji se okupljaju u nedjelju, Indonezija, Poljska, Južna Afrika i Turska. Guverneri 15 manjih država kao što su Mađarska, Izrael i Novi Zeland mogu prisustvovati, ali samo kao promatrači.

Na kraju sastanka guverneri svih 60 članova BIS-a prisustvuje švedskom stolu u sali za večeranje na 18. katu. Sala za večeranje, koju je dizajnirala švicarska arhitektonska tvrtka Herzog & de Meuron, ima bijele zidove, crni strop i spektakularan pogled na Švicarsku, Francusku i Njemačku. U 2 popodne, središnji bankari i njihovi pomoćnici se vraćaju u sobu B kako bi održali sastanak guvernera i diskutirali o drugim važnim temama zaključno sa 5 popodne.

King ima dosta drugačiji pristup nego njegov prethodnik, Jean-Claude Trichet, bivši predsjednik Europske središnje banke. Trichet se strogo pridržavao protokola po kojem su središnji bankari imali pravo govoriti po redu važnosti, što znači da su prvi govorili guverneri Federalnih Rezervi, zatim Banke Engleske, pa Bundesbanke itd. King koristi tematski i jednak pristup, omogućavajući rasprave koje uključuju odjednom sve nazočne članove.

Ova skupina guvernera ima ključnu ulogu u načinu reagiranja svijeta na svjetsku financijsku krizu. Rasprave o tome moraju biti povjerljive, ali sastanci stručnjaka omogućuju svima podijeliti svoja iskustva.

Uprava BIS-a teško radi na tome da osigura prijateljsku i klupsku atmosferu i uspijeva u tome. Banka organizira čitavu flotu limuzina koje kupe guvernere s aerodroma u Zürichu i doveze ih do Basela. Za guvernere nacionalnih banaka, koji nadgledaju različite vrste nacionalnih ekonomija, organiziraju se odvojeni doručak, ručak i večera, tako da nitko ne bude zapostavljen.

Paul Walker, bivši predsjedavajući Federalnih rezervi koji je nazočio sastancima, rekao je da se mnogi središnji bankari bolje osjećaju ovdje nego u svojoj vladi. Bivši guverner Nacionalne banke Mađarske, Peter Akos Bod, rekao da su glavne teme rasprave bile kvalitetu vina i glupost ministara financija, te da se niste mogli da priključiti razgovoru ako niste bili upoznati s vinom.

Svi guverneri koji prisustvuju dvodnevnom okupljanju vode računa o povjerljivosti, diskreciji i sigurnosti na najvišoj razini. Sastanci se održavaju na nekoliko katova koji su u uporabi samo kada su guverneri prisutni.

Švicarske vlasti nemaju nikakvu nadležnost nad prostorijama BIS-a. Zapravo, švicarskim vlastima je potrebna dozvola uprave BIS-a da bi ušli u zgradu banke.

BIS ima pravo komunicirati u šiframa i prima i šalje prepiske u torbama koje ne smiju biti otvarane niti proveravane. Banka BIS je izuzeta od plaćanja švicarskih poreza. Njeni zaposlenici ne moraju plaćati porez na prihode koji su obično prilično velikodušni u usporedbi s privatnim sektorom. Godišnja plaća generalnog menadžera je 2011. godine iznosila 763.930 švicarskih franaka, Dok su šefovi odjela dobivali 587.640 franaka godišnje, ne računajući napojnice. Također, zaposleni u banci uživaju posebne privilegije.

Viši menadžeri imaju status diplomata kada vrše svoju dužnost u Švicarskoj, što znači da njihove torbe ne smiju se pregledaju (osim u slučaju da postoji dokaz o očiglenoj kriminalnoj radnji). Svi dužnosnici banke imaju imunitet na švicarski zakon za vrijeme svoje dužnosti u Švicarskoj. Međutim, plaće i privilegije nisu jedino što odgovara osoblju ove banke. Zaposlenici banke zapošljava ljude iz 50 različitih država, tako da je atmosfera prilično multinacionalna i kozmopolitska. Svi oni su vođeni osjećajem da čine nešto za svjetsko dobro.

Uprava banke je se pokušala pripremiti za bilo koju situaciju, tako da se švicarska policija ne mora miješati. Stožer BIS-a posjeduje medicinsko osoblje i vlastito sklonište u slučaju terorističkog napada ili oružanog sukoba. Imovina BIS-a ne može biti oduzeta putem švicarskog zakona.

BIS strogo čuva diskreciju bankara. Agenda i transkripti sastanaka ne smiju se objavljuju ni u kakvom obliku. Ponekad je dozvoljena konferencija za novinare nakon nekih sastanaka.

Zašto bi nas onda to trebalo zanimati? Bankari se sastaju otkad je novac izmišljen. Središnji bankari sebe promatraju kao visoke svećenike financija, kao tehnokrati koje nadgledaju monetarne rituale i financijske liturgije.

Ipak, guverneri koji se sastaju u Baselu svakog drugog mjeseca predstavljaju sluge javnosti. Njihove plaće, avionske karte, hotelske račune i mirovine plaćaju se iz džepa javnosti. Nacionalne rezerve u središnjim bankama predstavljaju javni novac. Rasprave središnjih bankara na sastancima, informacije koje se razmjenjuju i odluke koje se donose su usko povezane s politikom.

Oni upravljaju novceom nacionalnih ekonomija. Oni postavljaju kamatne stope i odlučuju kolika će biti vrijednost naše ušteđevine i ulaganja. Oni odlučuju hoće li se štedjeti ili ne. Njihove odluke oblikuju naše živote.

Oni su recimo šezdesetih godina prošlog stoljeća manipulirali tržištem zlata kako bi održali omjer od 1,25 dolara po gramu sukladno provizijama sporazuma Bretton Woods koji je izmijenio međunarodni financijski sustav nakon Drugog svjetskog rata.

Središnji bankari su danas moćniji od političara. Banka BIS je od prvog dana posvećena širenju interesa središnjih banaka i reformaciji međunarodnih financija.

Osnivač ove tehnokratske grupe je Per Jacobsen, švedski ekonomist koji je bio ekonomski savjetnik BIS-a od 1931. do 1956. godine. Jacobsen je bio među prvim podržavaocima europskog federalizma. On se protivio inflaciji, pretjeranom trošenju vlasti i državnim intervencijama u gospodarstvu. Jacobsen je napustio BIS 1956. godine kako bi počeo voditi MMF. Njegovo nasljeđe i danas oblikuje svijet.

Pobornici BIS-a negiraju tvrdnje da je organizacija tajna. Arhive banke su otvorene i mogu se pogledati na stranicama banke. Međutim, u pitanju su uglavnom izvodi i analize informacija koje su već dostupne u javnosti. Detalji ključnih aktivnosti banke su i dalje tajna.

* * *
Interesantno je da mnogi ljudi uopće nisu čuli za Banku za međunarodna poravnanja BIS, a to je čudno pošto je to najvažnija banka na svijetu, važnija čak i od MMF-a i Svjetske banke. Ona se već desetljećima nalazi u centru globalne mreže novca, moći i tajnog globalnog utjecaja.

Banka BIS je osnovana 1930. godine. Ona je prividno osnovana kao dio plana za upravljanje njemačkim isplatama odštete nakon Prvog svjetskog rata. Glavni osnivači banke su Montagu Norman, bivši guverner Banke Engleske i Hjalmar Schacht, predsjednik Reichsbanke. Uloge za osnivanje su priložile središnje banke Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Italije, Belgije i Japana. Federalnim rezervama je također bilo ponuđeno da prilože ulog, ali su SAD bile pomalo sumnjičave.

Prava svrha BIS-a je zapravo “promicanje suradnje središnjih banaka i pružaje dodatnih ustanova za međunarodne financijske operacije”. Cilj je bio da središnji bankari dobiju svoju banku, moćnu i nezavisnu od političara. U svakom slučaju, banka BIS je oduvijek financirala sama sebe, s obzirom da su njezini klijenti istovremeno i njeni osnivači i dioničari.

Za vrijeme tridesetih godina prošlog stoljeća, banka BIS je bila glavno mjesto za okupljanje središnjih bankara. Upravo ova grupa je pomogla Njemačkoj ponovno stane na noge. Za vrijeme rata, BIS je postala dio Reichsbank, prihvaćala je pokradeno nacističko zlato i vršila inozemne razmjene za nacističku Njemačku.

Nakon 1945. godine, pet direktora banke BIS, uključujući Hjalmar Schacht, optuženi su za ratne zločine. Njemačka je izgubila rat, ali je ostvarila ekonomski mir, najviše zahvaljujući banci BIS.

* * *

Tijekom prvih 47 godina postojanja, od 1930. do 1977. godine, sjedište banke BIS je bilo u nekadašnjem hotelu nedaleko od centalne željezničke stanice u Baselu. Ulaz u banku je krila prodavaonica čokolade. Menadžeri banke su smatrali da će oni koji trebaju naći uspjeti pronaći banku.

Banka se premjestila u svoj trenutni stožer u ulici Centralbahnplatz 2, 1977. godine. Taj stožer je blizu prethodnog i također gleda na centralnu stanicu u Baselu. Današnja misija banke BIS je da “služi središnjim bankama na putu ka monetarnoj i financijskoj stabilnosti, da njeguje međunarodnu suradnju u ovim područjima i da djeluje kao banka središnjih banaka”.

Banka BIS je jedinstvena institucija: međunarodna organizacija i ekstremno profitabilna banka zaštićena međunarodnim sporazumima. Glavni zadaci središnje banke su rukovođenje kreditima i količinom valute u prometu, što osigurava stabilan biznis i stope razmjene na pravom nivou. To je ključno za globaliziranu ekonomiju.

Banka BIS također pomaže pri nadgledanju komercijalnih banaka iako nad njima nema pravnu moć. Odbor za nadgledanje bankarstva u Baselu regulira kapital i likvidnost poslovnih banaka.

Bundesbank i Europska središnja banka, dvije najmoćnije članice BIS-a, pokrenule su maniju za mjerama štednje, koje su već dovele jednu europsku državu – Grčku, na rub preživljavanja. Moguće je da će ih biti još.

Banka BIS se nalazi na vrhu međunarodnog financijskog sustava koji se raspada, ali njezini dužnosnici tvrde da ona nema moć da djeluje kao regulator financija. Ipak, banka BIS-a neće izbjeći svoju odgovornost za krizu eurozone.

BIS se od četrdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do uspostavljanja Europske središnje bake 1998. godine nalazila u srcu europskih integracija, omogućavajući tehnici stručnost i financijske mehanizme za harmonizaciju valute. Ona je pedesetih godina prošlog stoljeća upravljala Unijom europskih isplata, koja je platni sustav dovela na međunarodni nivo. Ona je upravljala Europskim monetarnim institutom, pretečom Europske središnje banke.

Za jednu ozbiljnu i tajnu organizaciju, banka BIS-a se pokazala prilično okretnom. Ona je preživjela prvu globalnu depresiju, kraj isplata odštete i zlatni standard (koji su bili njena svrha postojanja), uspon nacizma, Drugi svjetski rat, sporazum Bretton Woods, Hladni rat, financijske krize iz osamdesetih i devedesetih godina, zatim rađanje MMF-a i Svjetske banke, i na kraju pad komunizma.

Ova banka je postala centralni stup globalnog financijskog sustava. Pored sastanaka o globalnoj ekonomiji, BIS je mjesto održavanja još četiri najvažnija međunarodna komiteta vezana za globalno bankarstvo: Komiteta o nadgledanju bankarstva u Baselu, Komiteta za globalni financijski sustav, Odbora za isplate i sporazume i Irving Fisher komiteta koji se bavi statistikom središnjeg bankarstva.

Banka je također mjesto koje okuplja tri neovisne organizacije: dvije skupine koje se bave osiguranjem i Odbor za financijsku stabilnost (FSB). FSB, koji upravlja nacionalnim financijskim vlastima i regulatornim politikama, navodi se kao četvrti stup globalnog financijskog sustava, pored BIS-a, MMF-a i poslovnih banaka.

Banka BIS-a je sada 30. u svijetu po zalihama zlatnih rezervi, pošto posjeduje 119 tona zlata, više od Katara, Brazila i Kanade.

Članstvo BIS je više privilegija nego pravo. Odbor direktora bira središnje banke na temelju “suštinskog doprinosa međunarodnoj monetarnoj suradnji i aktivnostima banke”. Kina, Indija, Rusija i Saudijska Arabija su se pridružile 1996. godine. Banka je otvorila svoje urede u Mexico Cityju i Hong Kongu, ali je još uvijek vrlo eurocentrična.

Estonija, Latvija, Litva, Makedonija, Slovenija i Slovačka (čije ukupno stanovništvo iznosi 16,2 milijuna) su primljene, a Pakistan (169 milijuna stanovnika) nije. Kazahstan također nije primljen pošto je u sferi utjecaja središnje Azije. Samo Alžir i Južna Afrika su članice porijeklom s afričkog kontinenta.

Ipak, i pored svoje važne uloge, banka BIS uspijeva ostati u sjeni. Novinari ne mogu ni prići stožeru, a dužnosnici rijetko govore o rezultatima sastanaka. Isped stožera banke BIS je sasvim mirno, nema nikakvih demonstranata.

Kako svjetska ekonomija tone u sve dublju krizu, financijske institucije se kritiziraju kao nikada ranije. Legije novinara, blogera i istražitelja prate svaki potez banaka. Međutim, banka BIS nekako uspijeva izbjeći medijsku pozornost.

Da li vam je sada jasno kako je nastala kreditna kriza u Europi vezana za švicarski franak. Slučajno sigurno niije nastala!

Tyler Darden (zerohedge.com)
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.com,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Ove informacije su veoma značajne. Moramo znati ove stvari, makar i da ne izgleda kao da će se stvarno dogoditi – JA NE MISLIM DA ĆE SE TO DESITI. Mislim da postoji gomila ludih ljudi koji su iznimno odlučni da nešto naprave, i kojima se žuri – i to je važno razumjeti – njima se žurilo da pokušaju realizirati ovaj slijed događaja pod nazivom Anglosaksonska Misija.

Ja sam Bill Ryan iz Projekta Camelot i Projekta Avalon, a danas je 16. veljača 2010.

Ovo video predstavljanje je pomalo neobično jer sam ovaj snimak napravio s namjerom da tumačim i komentiram razgovor čiji zvučni zapis postoji, a koji smo učinili s važnim svjedokom koji je ne tako davno (prije par tjedana) došao i priopćio Projektu Camelot svoju priču.

Kao što je slučaj s mnogim našim svjedocima, i ova osoba je željela ostati anonimna, ali je pristala da uradimo prijepis zvučnog zapisa. Dakle, imamo ovo kao prijepis [Anglosaksonska misija: Zvučni zapis svjedočenja], a biće objavljen u isto vrijeme kad i video, jer je važno da možete čitati prijepis u isto vrijeme dok pratiti što o tome govorim ovdje.

Kako budemo ulazili dublje u priču, razumjet točno zašto je važno imati sve informacije: potrebno je da sve bude u veoma skladnoj ravnoteži.

Ova osoba je Britanac. Izvjestan broj godina je radio u britanskoj vojsci, a pošto se umirovio, radio je u London City-ju gdje je zauzimao prilično visok i uvažen položaj.

Za one ljudi koji gledaju ovaj video, a koji ne znaju točno što je London City: London City je nešto kao enklava, kao financijska enklava u samom srcu Londona. Neki ljudi smatraju da pomalo podsjeća na Vatikan. Vrlo je star i drevan. Predstavlja srce financijskog sustava, ne samo Britanije, već možda i čitavog svijeta.

Mnogi istraživači smatraju da je vrlo vjerojatno da London City odlučuje o financijskom sustavu u Americi. Imaju kontrolu nad Federalnim rezervama, nad Bankom za međunarodna poravnanja – nad gomilom stvari koje se dešavaju. On je kao živčani centar financijskog svijeta. I vrlo je “masonski”, veoma je star, i tradicionalan.

Naš izvor je prisustvovao nizu sastanaka s masonima visokog ranga, koji su bili vrlo zanimljivi, a opet, za standarde London City-ja, bili su sasvim rutinski – Raspravljalo se o financijskim poslovima, i tako dalje i tako dalje.

 A onda, lipnja 2005., nazočio je još jednom sastanku za koji je mislio da će biti jedan od uobičajenih, rutinskih sastanaka. Bilo je to ustvari nešto veoma neobično – shvatio je to čim je stigao. Bilo je to ustvari nešto vrlo neobično – shvatio je to čim je stigao.

U stvari, u razgovoru čiji prijepis imamo [Anglosaksonska Misija: Zvučni zapis svjedočenja], vidjet ćete kako kaže da je osjećao da se tamo našao slučajno. Nije trebalo biti prisutan, nije znao što se događa, i kao takav, on i nije stvarno sudjelovao u sastanku. Bio je, pomalo, kao muha na zidu. Samo je slušao što se događa, a na početku nije čak ni razumio o čemu se diskutira.

Prisutni ljudi su bili masoni. Bilo je masona visokog ranga. Bilo je između 25 i 30 ljudi, uključujući i visoke političare koje bi većina ljudi u Velikoj Britaniji prepoznala po imenu. Ja ne znam tko su oni bili. On ih nije imenovao, a ja nisam pitao. Ali rekao je: To su dobro poznata imena.

Bio je prisutan šef policije, predstavnici Crkve, predstavnici vojske – 25 ili 30 ljudi.

I dok je slušao raspravu … bio je to neformalan sastanak. Nije bilo kao kada se sjedi za velikim stolom s bilježnicama i čašama za vodu, s dnevnim redom i predsjedavajućim. U prostoriji su samo bili ljudi koji su govorili o svim ovim stvarima.

Govorili su o planu koji je očigledno bio napravljen odavno. Razgovarali su o njegovom provođenju. Raspravljali su o tome kako stvari idu, jesu li na pravom putu ili ne.

Primjerice, da biste stekli predodžbu o čemu je riječ, recimo da su međusobno raspravljali o nekim problemima koje su imali u provođenju plana, a u nastavku ovog kratkog predstavljanja, shvatio sam štp je plan. Otkrivat ću vam to uvelike na isti način na koji je to bilo otkrivano našem svjedoku i kako je on to otkrivao meni – malo po malo, korak po korak.

Prvo je čuo kako su govorili o činjenici da izgleda da se Izrael ne priprema napasti Iranu skorije vrijeme. To je bio problem.

Još u lipnju 2005., bili su očigledno zabrinuti jer ono što je bilo planirano po nekoj vrsti vremenske linije, nije se odvijalo u skladu s rasporedom, i kao takvo je za njih bilo od značaja.

To mu je privuklo pozornost vrlo brzo, jer nikada nije bio na sastanku na kojemu je razmatrana ovakva vrsta stvari.

Govorili su o Kini, i koliko brzo ona postaje moćna i vojno i financijski, te da Japanci nisu radili ono što je trebalo učiniti, a to je da se na neki način umiješaju u kineski financijski sustav. Oni to nisu učinili i to je bio drugi problem, jer Kina je previše brzo postajala previše jaka.

Druge stvari koje su razmatrane bile su, primjerice, dolazak financijskog kraha, centralizacija resursa – sve što smo vidjeli da je počelo da se događa listopada 2008. To su planirali io tome su govorili na sastanku lipnja 2005. Dakle, bilo je jasno da se radi o razvijanju nekog plana.

On je bio veoma šokiran, i što je više slušao, a kada je zaista shvatio što se događa, šok je bio izuzetan.

Jedan od razloga zašto sam napravio ovo video predstavljanje je da ublažim udarac jer su informacije šokantne. Također želim da pokušam napraviti razliku između onoga što je on izvijestio, jer je to čuo vlastitim ušima, i onoga što je njegovo nagađanje, i mojeg nagađanja o tome kako se sve to zajedno uklapa.

Ove informacije su veoma značajne. Moramo znati ove stvari, makar i da ne izgleda kao da će se stvarno dogoditi – JA NE MISLIM DA ĆE TO DESITI. Mislim da postoji gomila ludih ljudi koji su iznimno odlučni da nešto naprave, i kojima se žurilo – i to je važno da razumijemo – njima se žurilo da pokušaju realizirati ovaj slijed događaja.

Dalje, slijedi opis redoslijeda tih događaja.

Počinje napadom Izraela na Iran. Do sada, to se nije još dogodilo. Bilo je više indicija da postoje snage koje pokušavaju iznuditi da se ovo dogodi. Treba samo pratiti vijesti tijekom zadnje dvije godina da bi se shvatilo da se javnost priprema za opravdavanje nečega ovakvog. Iran je predstavljen kao loš momak koji zaslužuje da mu se nešto dogodi, i tako dalje i tako dalje.

Dakle, bit će to početak onoga što izgleda kao otvaranje u velikoj partiji šaha. Plan je da se Iran ili Kina isprovocira da uzvrati. Naš momak, naš sugovornik, koji je vojnik, je privatno sto posto uvjeren, iako to nikada nije javno objelodanjeno, niti je javno poznato – da Iran ima nuklearno naoružanje. On vjeruje da su ga dobili od Kine, iza scene.

A sve je ovo namjerno, i nema nikakvih problema, pošto sile koje kontroliraju stvari, žele da Iran ima nuklearno naoružanje, jer žele da ono bude upotrijebljeno. U planu je da bilo Iran bilo Kina, uzvrati nakon što Iran bude napadnut nuklearnim oružjem.

U tom trenutku, nastupit će ograničena nuklearna razmjena na Bliskom istoku, a zatim prekid vatre.

Čuo je da se to planira na ovom sastanku. Ovo je koreografija koja je smišnjena. Kao scenarij za film. To je upravo ono što se trebalo desiti.

A za to vrijeme, pripremljena je i druga stvar koja ide uz ovo … mnogi ljudi koji ovo gledaju biti će svjesni da je sve pripremano u pozadini. Dobili smo mnogo informacija o ovome od velikog broja dobrih istraživača iz više zemalja, koji o tome izvještavaju na internetu, da se stvari pripremaju u mnogim zapadnim zemljama, da postoji snažna kontrola nad stanovništvom: izvanredno stanje, povećana ovlasti snagama sigurnosti koje ne čine samo vojska i policija.

Evo u Britaniji na primjer, naš izvor je rekao da je znao, apsolutno je osobno znao za činjenicu da su velikom broju pripadnika privatnih osiguranja, povećana ovlasti i da im se dozvoljava da hapse i privode ljude, i da smiruju nerede na ulicama. Ovdje je riječ samo o običnim ljudima koji su pripadnici privatnog osiguranja, ljudi koji na ulicama izdaju karte za parkiranje. Njihova ovlaštenja su povećana na isti način.

A prošle godine smo čuli kako je predsjednik Obama govorio da je želio imati neku vrstu nacionalne garde kod kuće u Americi, koja bi bila spremna postupati u slučaju pojave ovakvih stvari. Ima mnogo znakova da je ovo napravljeno. (FEMA)

U razvoju ovog suludog scenarija, po kome postoji namjera da dođe do ograničene nuklearne razmjene na Bliskom istoku, ideja je da će svijet, dok s užasom gleda na sve ovo, zahtijevati od svojih vlada da se uspostavi snažnu kontrolu putovanja, komunikaciju, ljudi koji se susreću, i ljudi koji prosvjeduju na ulicama.

Željeti će biti sigurni da neki ludi bombaš nije u zrakoplovu, u trgovinskom centru, željeti će biti sigurni. Ljudi kojima će na ovaj način biti utjeran strah, tražit, zahtijevat i insistirat će da Vlada uvede jake kontrole, a na ovaj način će to biti opravdano. I tada ćete dobiti priliku za izvanredno stanje u svim zapadnim zemljama. Namjera je da to bude opravdano.

Sve ovo je samo početak, jer priča postaje mnogo veća i prilično je zastrašujuća.

Ako sada gledate ovo, sigurno se osjećate pomalo šokirano. Tako sam se i ja osjećao kada sam čuo ove informacije, a tako se osjećao i naš sugovornik kada je nazočio pretresu ovih informacija na spomenutom sastanku – jer, ovo je tek početak.

Tijekom trajanja primirja, svi su šokirani, svi su uplašeni, svi su zaista prestravljen gdje će sve ovo otići. Svuda su svakakve jake kontrole nad stanovništvom.

A onda, sljedeće u ovoj igri šaha, je puštanje biološkog oružja na Kinu.  Čuo je kako se o ovome raspravlja na sastanku.

Pustiti će virus nalik gripu, koji će biti genetski uperen protiv kineskog stanovništva. Virus je rasno uperen protiv kineskog naroda. Projektiran je da se širi kao pobješnjeli požar i da pobije velik broj Kineza. Ljudi na ovom sastanku  su se smijali dok su o tome govorili.

Rekli su: Kina će navući prehladu. To su bile njihove riječi: Kina će navući prehladu. Smijali su se što će ovo biološko oružje opustošiti kinesko stanovništvo.

Nakon toga, neka vrsta kuge, proširit će se diljem svijeta sve do Zapada. Naš izvor nije bio jasan da li će ovo biti kineska odmazda, ili će ta stvar da se širi mimo kontrole na način koji bi bio sasvim razumljiv ako se to dogodi, bilo da je rasno ciljan ili ne. Jer, ove stvari su u stanju mutirati.

Dakle, sada imate situaciju ograničenog nuklearnog rata na Bliskom istoku; postoji pandemija koja se širi svijetom i vrlo vidno ubija ljude; i sve vlade zapadnog svijeta uvode vojni totalitarizam, jer svakoga će uhvatiti panika zbog ovih događaja.

A onda, rekao je, onda počinje pravi rat – nešto što bi se opravdano zvalo Treći svjetski rat, uz mnogo veću razmjenu nuklearnih napada.

U ovom trenutku sam ga pitao: Da li se sve ovo radi samo zbog smanjenja populacije? Zašto to rade? Čemu ovaj suludi plan, kao u filmu ‘Dr.Strangelove’ da se sve ovo obruši na svijet? Zašto to rade?

Kako je naš razgovor tekao dalje, počeo sam pronalaziti odgovore na sva ta pitanja. Nešto od ovoga je nagađanje koje želim podijeliti s vama jer je važno da na ovome radimo zajedno kako bismo shvatili što se događa. Postoje neki tragovi, veoma važni tragovi koje ću vam predstaviti na ovom videozapisu.Rekao je: Apsolutno, radi se o smanjivanju broja stanovništva.

Na to sam ja rekao: Da li su na ovom skupu spominjani neki brojevi?

Odgovorio je: Da, jesu. Pedeset posto.

Polovica svjetske populacije. To je planirano, sudeći prema “Georgia Guidstones”. Za one od vas koji ne znaju što je “Georgia Guidstones”, to je kameni spomenik u američkoj državi Georgiji [napomena: Elberton, Georgia], koji je anonimno podignut prije nekoliko godina. Na spomeniku je ispis na osam jezika, i kao da predstavlja manifest Iluminata za “novi svijet”. Upamtite misao da je to manifest za novi svijet. Ovo je važan koncept u ovome što ovdje predstavljam.

Jedan od ključnih dijelova ovog manifesta za novi svijet je da populaciju treba činiti 500 milijuna ljudi. Svođenje na 500 milijuna ljudi je ogromno smanjenje od gotovo 7 milijardi koliko nas ima u ovom trenutku. To je skoro 95% ljudi kojih više ne bi bilo na ovoj planeti. I 50% je korak ka tome, a postoji razlog zašto rade sve ovo. Postoji razlog zašto žure. Postoji razlog za to ludilo.

Dok je ovo objašnjavao, rekao je da imaju naziv za ovaj plan. Ovaj projekt je dobio ime.

Upitao sam: Pa, kako se zove?

Odgovorio je: Zove se “Anglo-saksonska misija”.

Anglo-saksonska misija. Čekaj, to sam već čuo ranije. Mislim da je to nešto iz povijesti, da ima veze s križarskim ratovima, nešto baš odavno. Ali nisam taj pojam nikada čuo u kontekstu današnjih događaja, a nije ni on. Kasnije, kada je nastavio s pričom, počeo sam shvaćati što bi ovo moglo značiti – od tuda i naslov ovog snimka i razlog zašto želim podijeliti ove informacije s vama, jer moramo raditi zajedno kako bi shvatili što se ovdje događa. Od izuzetne je važnosti da se ovo razumije.

Postoji plan kojim bi se, vjerujem, i Hitler ponosio, plan toliko zao, tako makijavelistički; toliko je teško suočiti se s njim. Toliko je nevjerojatan da ga moram staviti pred vas na stol, kako biste mogli razmotriti da li je ovo moguće ili ne.

Planovi o kojima govorim su svakako mogući, jer je on sve to čuo svojim vlastitim ušima na ovom sastanku, sve što sam rekao do sada, uključujući i glavno izbijanje neprijateljstava, poslije “ograničenog rata”.

Dakle, redoslijed je sljedeći … planirani redoslijed je slijedeći: Izrael napada Iran, onda nastupa primirje tijekom kojega vlada jaka državno-vojna kontrola nad stanovništvom u svim zapadnim zemljama. Onda slijedi napad na Kinu biološkim oružjem. To je gripozna bolest, koja se kao požar širi po cijelom svijetu, a onda nastupa veliki Treći svjetski rat.

A onda, do ovog trenutka 50% stanovništva će biti uništeno – ne samo zbog rata ili kuge, već zato što, mnogi od vas koji ovo gledaju će razumjeti da u ovakvim prilikama puca infrastruktura, nema hrane u trgovinama, nema goriva na benzinskim crpkama, telekomunikacije su u prekidu, možda neće biti čak ni vode u vodovodu.

Ljudi su kao da su bačeni natrag u Viktorijansko doba, bez sredstava da se sa ovim nose, jer većina ljudi nema zemljišta za uzgoj hrane. Nemaju konja i kola.  Nisu u stanju opstati na način na koji smo mi navikli da opstajemo.

Mi smo vrlo, vrlo ranjivi u tehnološkom smislu. Iznimno smo ranjivi.  I naravno, oni koji nas kontroliraju to znaju.

U ovoj fazi, naš sugovornik je nagađao … Zašto žure? Zašto žele ovo učiniti?

A prisutna je ovdje i neka vrsta teške ironije … kao što sam rekao: Pa, ako već planiraju treći svjetski rat, zašto to ne učine polako i kako treba? Znate, to bi moglo biti kroz 20 ili 30 godina, stvarno nije važno. Zašto toliko žure?

A naš izvor je rekao da je osjetio, na temelju povlaštenih informacija koje je nastavio primati, da se još uvijek planira ovo dogoditi kroz, od prilike 18 mjeseci.

On ne zna sigurno, jer ovi događaji nisu vezani za kalendar, već za niz izvjesnih događaja. Dakle, mnogo toga se treba dogoditi prije nego što sve domine padnu, da tako kažem, i izgleda kao da po nečemu kasne.

Neki planirani događaji se definitivno nisu odigrali. Dok sam slušao ovu priču, sjetio sam se našeg izvora “Henry Deacon” … Mnogi od vas koji ste gledali snimke Projekta Kamelot i čitali izvještaje posljednje tri godine, znat ćete kada smo sreli Henry Deacon-a 2006, da je on rekao, na temelju svojih povjerljivih informacija, da će 2008. biti rat protiv Kine. A to se nije dogodilo.

I sve ovo vrijeme … u to vrijeme to nije imalo nikakvog smisla, a ni sada nema nikakvog smisla. To je nešto kao: Pa, u redu, ali zašto ovo? Zašto ovo? Zašto ovo?

 Ovo je bio odgovor našeg izvora … On je prilično pametan momak. Bio je u vojsci. To je jedna potpuno druga priča o kojoj nije govorio u našem prijepisu zvučnog zapisa koji imate priliku pročitati – ali je imao osobno iskustvo s vanzeamaljcima u vojsci; on ima svoje izvore informacija o pozadini nekih od ovih stvari.

Kaže da je sasvim siguran da ljudi koji odlučuju o stvarima u svijetu – možete ih zvati Iluminatima, kontrolori, zavjerenici, kojim god imenom želite – vjeruju da će doći do nečega što je nazvao “geofizički događaj”, veliki geofizički događaj. On kaže da je najbolja informacija koju ima da doušnici vjeruju da će ovo desiti, ili su bar zabrinuti da će se dogoditi.

Mnogi od vas koji ovo gledaju, znaće da ideja nije potpuno suluda. Bilioni dolara su potrošeni na izgradnju dubokih podzemnih baza iz nekog razloga koji nama nije poznat.

Svi ste čuli za banku sjemena u Svalbard u sjevernoj Norveškoj – ovaj podatak pripada javnoj domeni – gdje je duboko pod zemlju ukopan granitni trezor u kome se nalazi sjeme svih biljaka i svih usjeva na svijetu. Poduzimaju se mnoge mjere, kao da se može dogoditi nešto što bi zaista ugrozilo neke od ovih vrijednih resursa, uključujući svjetsku banku sjemena.

Ako će, kako oni vjeruju, zaista nastupiti geofizički događaj, jer izgleda da postoji zabranjeno znanje unutarnjih krugova Iluminata, bilo da je to istina ili ne, on se ciklično ponavlja, svakih 11,5 tisuća godina.

Informacije o tome što se zaista dogodilo s Atlantidom su vrlo vjerojatno bile pohranjene u velikoj knjižnici u Aleksandriji, koja je spaljena prije nekoliko tisuća godina. Postoje uporne glasine da je mnogo tih informacija sačuvano, i da se nalaze u knjižnici u Vatikanu.

To je informacija koja se ne nalazi u javnoj domeni, a kojoj doušnici mogu imati pristup. Bilo da je točna ili ne, važno je da se razumije da oni vjerojatno vjeruju se to desiti, i da poduzimaju mjere opreza. Ovo bi moglo biti opravdanje za ludilo o kojem smo upravo čuli u ovom planu.

Razmislite o ovome.

Rekao je: Ako će se dogoditi neki veliki geofizička događaj, to bi moglo biti nešto poput zamjene mjesta magnetnih polova, ili možda planeta X, možda neka vrsta energetskog fenomena ka kome se kreće Sunčev sustav i koji bi mogao destabilizirati Zemlju ili Zemljinu koru na neki način … ne znamo.

Ali, ako bi došlo do takve velike opasnosti, koja bi rat učinila nevažnim, stvar koja će pomoći da ljudska rasa ili jedan njezin dio preživi, ​​je pripravnost prije nego što se to desi.

Drugim riječima, ako znate da se približava opasnost, ako znate, na primjer, da se prema vašem gradu kreće uragan, onda ćete se pripremiti unaprijed za sve izvanredne mjere. Imate spremnu vojsku, imate spremnu infrastrukturu; imate spremno sve što vam je potrebno da se oduprete ovoj situaciji, tako da možete odgovoriti, reagirati i oporaviti se na najbolji mogući način.

Naš izvor ukazuje da je razlog za postojanje ovakvog scenarija Trećeg svjetskog rata, da bi zapadne vlade, bez smetnje Kineza, mogle uvesti stanje totalitarne kontrole nad vlastitim stanovništvom kako bi ono bilo najbolje pripremljeno da oporavi i ponovno izgradi “novi svijet”, nakon kataklizme. On misli da se upravo to događa.

Moram vam reći da ova užasna logika za mene ima smisla, i da bi oni mogli razmišljati na taj način. Ja se ni na trenutak ne slažem da će to da se desi. Mislim da je ovo divlje i suludo, ali ako oni vjeruju da će se to desiti, onda bi ovo moglo da im bude opravdanja za ovakav plan, za koji smo čuli da se o njemu zaista raspravljalo.

Ovo jeste moje nagađanje, koje po meni također ima smisla, a pozivam i vas da komentirate i date svoje mišljenje. Moramo raditi zajedno da bismo shvatili što se ovdje događa.

Zove se Anglosaksonska misija. Za meni to znači da je razlog za ovakvo ime to što je ovo program bijelih rasista za nasljeđivanje nove Zemlje. To je plan kojim bi se Hitler ponosio.

Ako misle da nova država treba biti obnovljena, “novi svijet” – pomislite samo na tu malu frazu – ako “novi svijet” treba biti obnovljen nakon kataklizme, onda žele Anglosaksonci to uraditi. Oni ne žele da to urade Kinezi.

Prvo skloniti Kineze s puta, a potom Anglosaksonci nasljeđuju ovaj “novi svijet”. Pretpostavlja se da drugi narodi – vjerojatno azijski, afrički, južnoamerički – neće imati resurse da se nose sa situacijom na bilo koji način koji bi im dao snage da se oporave nakon toga, što god to bilo, što oni misle da će se dogoditi.

Dakle, postoje i neki drugi dijelovi koji se uklapaju. A jedan od razloga zašto je važno da ovo predstavljanje bude osobno, ovo je moje osobno mišljenje, je što sam do sada pratio mnoga dobro zasnovana istraživanja o ovakvim programima; mi smo imali naše osobne izvori informacija tijekom posljednje tri godine.

Ali, uvijek su mi u glavi bila pitanja: Zašto bi oni to učinili? Znate … rat protiv Kine? Zašto? Treći svetski rat? Zašto? I odjednom mnoge od ovih stvari počinju dobivaju malo više smisla.

Moguće je, jer iz razgovora koji smo imali sa Jordan Maxwell-om krajem prošle 2009. godine, saznali smo da je on istraživao izvjesne simbole i slike, koji su se ponavljali i koji su korišteni još od doba Hitlera, pa čak i mnogo prije toga, o “osvitu novoga dana”.

Postoji nešto vrlo važno u razmišljanju masona i Iluminata o osvitu novoga dana, i tu se vjerojatno nalazi razlog za njihovo vjerovanje … ako razmišljate o mogućnosti kataklizme, ako oni misle da će ovo zaista da se desi …

Film 2012. su mnogi od vas već vidjeli … nakon svih poplava, potresa i cunamija, tu su veliki brodove koji plove mirnim morem dok se sunce probija kroz oblake, a tu je i osvit novoga dana. Film nagovještava da će ti ljudi sada biti u stanju da ponovo izgraditi novu Zemlju, jer su preživjeli, a ti brodovi su današnja Noina Arka. Moguće je da se Osvit novoga dana odnosi baš na to.

Čak mi je pao na pamet i sâm termin Novi svjetski poredak, koji smo prvi put čuli prije dvadesetak godina, zapravo i znatno ranije – a interesiralo bi me da i drugi istraživači ponude svoje mišljenje o tome. Novi svijet bi mogao biti svijet poslije kataklizme – Novi svijet. To bi mogao biti poredak za Novi svijet nakon kataklizme.

Možda je baš to ono što pojam Novi svetski poredak znači? Možda je baš to ono što pojam Novi svjetski poredak znači?  To zaista jeste poredak, plan za Novi svijet za koji misle da dolazi. Misle da će se to dogoditi.

I opet kažem, vrlo, vrlo je važno napraviti razliku između svih ovih informacija. Ne vjerujem da će se sve ovo uošte desitii, ali možda rade nešto suludo kako bi pokušali zaštititi ono za što vjeruju da je njihov osobni interes. To je ono čega moramo biti svjesni.

Želim sasvim jasno kazati zašto postoje duboki razlozi što ne vjerujem da će ovako nešto desiti. Mnogo je stvari koje su se trebale desiti, a nisu.

Mnogi od vas će se sjetiti, mislim da je to bilo 30. kolovoza 2007., kada je bombarder B-52, preletio pola Amerike, od zrakoplovne baze Minot do zrakoplovne baze Barksdale u Louisiani, sa šest aktivnih nuklearnih krstarećih raketa. Ovako nešto nije moglo dogoditi slučajno.

To je bilo nelegalno, i ovako nešto nije smjelo dogoditi. Nije moguće da se jedan jedini metak prokrijumčari iz nekog skladišta oružja u zrakoplovnoj vojnoj bazi, bez gomile potpisa, a da o tome svi ne znaju, a kamoli da se “greškom” utovare krstareće rakete na bombarder B-52, a da to nitko ne primijeti.

Postojao je razlog zašto se to desilo, i spriječeno je da ide dalje. Zaustavljeno je u Barksdale u Louisiani. Neki vrlo hrabri pilot je progovorio o tome pa je posao korektno urađen i prijavljeno je gdje treba. Vijest o tome se pojavila sasvim ukratko u glavnim medijima, nakon čega je događaj zataškan i svi su rekli da je u pitanju pogreška. Nije to bila nikakva pogreška.

Postojao je razlog zašto su to učinili, a mnogi od vas ne znaju da se u to isto vrijeme, krajem kolovoza, grupa anonimnih investitora kladila u dvije milijarde dolara da će burza pasti za 50 posto prije 21. rujna 2007. Računali su da će dobiti 4,5 milijarde dolara, ako im oklada uspije. To su takozvane “Put” opcije. Doušnici s burze, zovu ih “Bin Laden trgovina”.  To je jedna vrsta ironičnog opisa zbog oklade koje su pale negdje oko 11. rujna.

Dobro, ti ljudi su izgubili okladu, nije im prošlo. Plan se izjalovio.  Burza nije pala. Bombarder nije otišao dalje i koliko mi znamo, to je trebala biti početak trećeg svjetskog rata. To se nije dogodilo.  U redu?

Čuli smo prije nekoliko minuta, objasnio sam kako je Henry Deacon rekao da je rat protiv Kine trebao početi 2008. To se nije desilo. Mnogo ljudi je pomislilo da je to budalaština. Mnogi su mislili da je on lud … možda ipak nije. Možda je čuo nešto što je bio pravi plan, ali kako im plan kasni dvije godine, možda se ovo uopće i ne dogodi.

 Postoji niz drugih stvari koje su možda planirane, a koje se nikada nisu desile.

Vrlo je interesantno razmišljati o epidemiji takozvanog meksičkoe ili svinjske gripe. Posljednjih šest do devet mjeseci smo promatrali scenario po kome je izgledalo kao da žele izbaciti veliki broj cjepiva, htjeli su da mnogo ljudi oboli kako bi objavili pandemiju. Čak i sada ima prijedloga za objavom da se pamdemija produži na još dvije godine – i ništa se ne događa.

U Engleskoj to zovemo “Oluja u šalici za čaj” – ništa se ne događa, ali možda su nešto namjeravali.

Ako i nije postojala namjera, moguće je da je sve ovo bio samo test da se vidi kako ljudi reagiraju, da vide koliko brzo se širi, da vide u kojoj mjeri će cijepljenje biti prihvaćena.

I onda, naravno, mi iz Projekta Kamelot i niz drugih ljudi koji su aktivisti u čitavom ovom području i koji pokušavamo skrenuti pažnju na ovo, sada smo svi u bazi podataka; oni znaju tko će ustati i tko će početi govoriti o svemu ovome.

Dakle, ili je eksperiment, ili neuspjeli pokušaj da se nešto postigne.

Postoji mnogo razloga vjerovati da se stvari mijenjaju. Ovo je važna stvar.  Vi koji pratite rad David Icke-a to znate – a ovo je važna perspektiva zato što mi u potpunosti podržavamo njegov rad, utoliko što on ima divna predavanje koja započinje riječima: Mi smo beskonačna svijest. Postoji mnogo načina da se ovo kaže, ali je vrlo teško ne složiti se.

Mi smo besmrtna bogolika bića koja su odavno zaboravila kakve su naše moći. Potencijali svijesti su ogromni. Vrlo je važno shvatiti da to koliko smo moćni može biti najvažniji dio u cijeloj ovoj slici i da nam to daje mogućnost da spasimo stvar. Cijela priča bi mogla biti upravo to.

Admiral George Hoover, koji je umro 1998. godine – Bio je u pripadnik američke mornaričke obavještajne službe – razgovarao je s istraživačem Bill Birns-om, urednikom časopisa NLO. Bill Birns je o ovom razgovoru obavijestio George Nuria, voditelja radioemisije Od obale do obale (Coast to Coast AM).

Admiral George Hoover je Bill Birns-u rekao “najveću tajnu”, sudeći prema saznanjima američke mornarice … veoma, veoma zanimljiva priča.

Govorili su o roosvelt posjetiteljima i admiral Hoover je rekao da su ti posjetitelji zapravo bili mi – iz budućnosti. Bili su to putnici kroz vreme, a ne vanzemaljci. I drugi istraživači i doušnici su govorili o istoj stvari, a to je samo po sebi fascinantno.

Ali “najveća tajna” koju je admiral Hoover spomenuo … imala je veze sa sposobnostima i moćima svijesti ovih putnika.  Pošto smo to bili mi iz budućnosti, vojne vlasti su saznale kakve su zaista sposobnosti ljudi.

I rekao je da je ovo stavljeno pod “sedam ključeva”, jer ako bismo znali koliko smo zaista moćni, i koliko zaista moćni možemo biti, onda bi, po njegovim riječima, izazvali pravi kaos oko nas, a to nikako ne može biti dozvoljeno. Mogli bi da preuredimo realnost oko nas na način na koji želimo – ako je ovo točno – ako su ljudi iz budućnosti naučili kako to učiniti, onda im to daje pristup ovakvim nevjerojatnim sposobnostima kao što je putovanje kroz vrijeme.

Philip Corso, u svojoj knjizi Dan poslije Roosevelta, opisao je u nekim detaljima, da je on razumio da letjelica radi kao pojačavač vlastite svijesti pilota. Riječ je o njihovoj svijesti.  Letjelica je pojačavala njihovu sposobnost da putuju i da se premještaju, a da su zapravo sve te sposobnosti u suštini povezane sa sviješću samih bića.

A ako su oni mi … ovo je poruka za sve nas ovdje.

Nas namjerno zaglupljuju. Hrana nam je zatrovana, djecu nam lažu u školama, nas kljukaju propagandom kroz medije, silom smo saterani u ovu sićušnu kutiju. Vrijeme nam je ispunjeno zabavnim programima i nogometnim utakmicama i obeshrabreni smo da stvarno saznamo što je to što je naše nasljeđe na ovoj planeti.

Erich von Daniken je objavio knjigu koja se zove Povijest nije u pravu. Toliko je toga što nam se brani.

George Green kaže da smo poznati kao “beskorisne žderonje”, kao “višak stanovništva”, milijarde ljudi na čijem vrhu je mali broj onih koji ovise od nas, a zbog kojih mi jedni drugima izigravamo policajce, i jedni drugima se podsmjehujemo dok pazimo da neko od nas ne skrene s linije, jer nas ohrabruju da se prilagodimo tuđoj ideji kakvi mi trebamo biti.

I zato, ako netko kaže da postoji prilika da se izbavimo iz ovakvog stanja, taj je za luđačku košulju, a tu luđačku košulju su nam namjerno navukli isti oni koji su smislili ovaj plan.

Vrlo je interesantno nagađati koje je porijeklo ovog plana. Naš izvor nam je rekao da plan postoji jako dugo. Prvi put je čuo za anglosaksonsku misiju, još 1976. godine. Simbolika Iluminata oko osvita novoga dana traje već duže vrijeme.

Mnogi ljudi misle da ovaj plan zahtijeva nadljudski razinu inteligencije i strateškog razumijevanja, i tako je nemilosrdan, i toliko hladan, da logika nalaže – i David Icke kaže, Jordan Maxwell također, mi također uz punu suglasnost – da ovo nije moglo poteći ljudske vrste. Ljudi nisu u stanju tako nešto učiniti jedni drugima. Nešto drugo je u pozadini svega.

Moramo misliti na veliko. Moramo misliti sa najviše moguće duhovne razine, da se s ovim ljudima ne treba sukobljavati.

Treba samo poništiti našu suglasnost da nam rade to što nam rade u ovom planu čiji smo mi dio.  I kao što sam rekao ranije, ako ste pripadnik vojne ili obavještajne službe, povucite svoju suglasnost jer ovi planovi ne mogu biti provedeni bez nje.

Postoji nešto u vezi Iluminata zbog čega je način njihovog rada vrlo ograničen. Oni koriste silu; ograničeni su, pokušavaju suprotstaviti nečemu što svi koje poznajem prepoznaju i nazivaju velikim širenjem svijesti diljem svijeta, širenjem svjesnosti.

Dobivamo elektroničku poštu svakoga dana od ljudi, često vrlo mladih ljudi, koji kažu: Ja stvarno vidim što se događa u svijetu. Recite mi što učiniti u vezi s tim, spreman sam napraviti nešto, spreman sam učiniti sve zbog čega sam ovdje. Još uvijek ne znam što, ali znam da imamo velike probleme.

Prije dvadeset godina ljudi nisu govorili takve stvari. Postoji neki ogroman zamah širenja svijesti; to je polje koje enormno raste i nešto se mijenja.

Moje osobno uvjerenje je da ovo širenje svijesti svakako podržava neko dobronamjerno neljudsko društvo, dopustite mi da to tako kažem, kome je poznata ovakva vrsta plana. Oni ne znaju da li će se to dogoditi ili ne, ali znaju da je planirano.

Mnogo je ljudi koji su imali kontakte, a postoje i neke kanalizirane informacije – ovu vrstu informacija treba uzeti u obzir veoma pažljivo – ali postoje kanalizirane informacije i postoje izvještaji ljudi koji su imali kontakte i svi govore o ovakvim scenarijima i da moramo biti oprezni i pažljivi, da moramo se pazimo i osiguramo protiv toga, i da moramo da se pripremimo za tako nešto.

Sasvim je moguće da se ovo povećanje svijesti događa kao izravna reakcija na naglo širenje nasilnih planova.

Pomalo podsjeća, kao što sam često govorio u svojim predstavljanjima ranije, na filmski scenarij, gdje sve raste do klimaksa, sa snagama zla i silama svijesti koje kao da se pripremaju za neku vrstu konačnog sukoba.

Ne pokušavam svemu ovome dam biblijski karakter, i znam da situacija koju sam upravo opisao pomalo podsjeća na Armagedonski rat, ali ne vjerujem da će se ovako nešto zaista dogoditi, kao što sam rekao mnogo puta ranije.

Postoji jedan intervju koji sam uradio sa ‘Freedom Central’ koji ćete vidjeti na web stranici Kamelot, u kome kažem: Najjači razlog zbog koga ne vjerujem da je sve gotova stvar i da smo svi prokleti, i da će nešto loše da se desi – ali mislim da imamo mnogo problema koje treba riješiti – je taj što ja ne bih bio ovdje, niti biste vi ovo sada gledali. Bio bih inkarniran na nekoj drugoj planeti. Otišao bih negdje drugdje. Ne bih došao ovdje i sjeo na liniju paljbe, bez ikakve mogućnosti da pobjegnem.

Ovde ima poslova koji treba da se urade, i mnogi od vas koji ovo gledaju biće svesni činjenice da smo tu da bi te poslove uradili. Ovdje ima poslova koji treba napraviti, i mnogi od vas koji ovo gledaju biće svjesni činjenice da smo tu da bi te poslove učinili. Dolores Kenon ima za to ime -dobrovoljci. Dolores Cannon ima za to ime-dobrovoljci.

Možda postoji razlog zašto smo ovdje. Možda smo ovdje da bismo pomogli katalizaciju povećanja svjesnosti, a što će spriječiti da se ovakve stvari dese.  Jer ako se slažemo da je ovo budućnost koju ne želimo, onda nećemo ni da je doživimo. Mi svi zajedno stvaramo našu realnost. Mi svi imamo udjela u tome, i ja duboko vjerujem da postajući svjesni ovih planova, mi ih na taj način otklanjamo.

Postoji razlika između predviđanja i proricanja. To su dvije riječi u engleskom jeziku, koje se lako zamjene jedna za drugu. Predviđanja i prognoziranje kaže: Dobro, za tri mjeseca desit će se ovo, jer to je logičan zaključak koji proizlazi iz raspoloživih podataka. To je prognoziranje i predviđanje.

Prorok radi nešto drugo i tu riječ treba pažljivo koristiti, jer se često zloupotrebljava, često je pogrešno shvaćena, podsjeća na izraz iz Biblije, i neki ljudi reagiraju protiv nje baš zbog toga.

Ali, prorok uvijek kaže: Čujte, ako se ne probudimo i ne poduzmemo akciju, evo što će se dogoditi.

Prorok ne daje upozorenje tek da bi priopćio da će se to i to desitii, već da bi rekao: Čujte, treba nešto promijeniti. Morate promijeniti način na koji radite stvari. Morate promijeniti način na koji postojite. Morate promijeniti način međusobnog djelovanja. Morate promijeniti vaš cjelokupan stav.

Što god da je to što mijenjate, cilj promjene je da se događaj koji je prorekao, zapravo ne desi.

I tako, sada ovdje imamo jednu vrstu proročanstva. To nije predviđanja … i ja tu riječ veoma, veoma pažljivo koristim jer razlog zašto sam ovo izjavio i zašto smo ovu informaciju objavili, jeste da bi osigurali da se ovo ne dogodi.

Što ćemo uraditi sa ovim informacijama? Gledat ćemo da prevedemo na sve jezike na koje budemo mogli. Ovaj video će imati prijevode na kineski, arapski, ruski, španjolski, i ostale glavne svjetske jezike.++

Želim da Kinezi vide ovaj snimak. Želim da se snimak masovno širi. Kinezi su vrlo osjetljivi na videozapise koji se odnose na njih, naročito na one koji imaju prijevod na kineski. Kineska obavještajna služba i vojna komanda će odmah biti obaviještena.

Razlog za to je što, prije svega, ako je to glupost, onda nije bitno. Razumijete? Ali ako je ovo zaista ozbiljna prijetnja, onda ti momci trebaju biti s tim upoznati, jer zamišljeno je da oni prvi reagiraju nuklearnim odgovorom – na smišljenu provokaciju – a to zapravo treba potpali čitavu stvar.

I zato kažem, ako bilo koji kineski vojni zapovjednik ovo sluša: Nemojte to raditi! U redu? Nitko od nas ne smije učiniti ništa što je u skladu sa njihovim planovima.

Ima jedna divna scena u filmu Avatar koji toliko volim, kada ženi koja pilotira helikopterom naređuju da puca u veliko drvo [napomena: Drvo duša] … samo što nije opalila, kada kaže: Nisam se prijavila da bih radila ovo, a onda okreće i odlazi kući. Ona nee želi biti dio toga.

U vojsci ima mnogo ljudi koji joj nisu pristupili radi nečega ovakvog. Mnogo je ljudi u obavještajnim službama koji nisu pristupili zbog nečega ovakvog. Oni su pristupili kad su bili mladi, misleći da čine najbolju stvar za svoj zemlju, i za čovječanstvo. Nisu oni uopće svi zli.

I zato, ovo je direktna poruka svima vama koji radite u vojnim i obavještajnim službama, koji možda gledate ovo ili vam je neko na to skrenuo pozornost: Ne morate učiniti ove stvari samo zato što vam je rečeno. Morate podržati ono što je najbolje za ljudski rod.

Ne morate slijediti naređenja ako će to dovesti do ogromnog razaranja, a to nije ni u čijem interesu osim u interesu kontrolora koji imaju vlastite planove.

A u tim planovima nismo vi i ja … to je sigurno.

Dobro. Dakle, ovo je kraj mog predstavljanja. Želim razmisliti o ovim informacijama. Ne požurujem vas da u njih povjerujete. Želim ih istražite. Želim ih provjerite. Želim pažljivo pročitajte prijepis i vidite da li je ovo u bilo kakvoj vezi s bilo čime drugim što vi znate i razumijete i što vam je privuklo pozornost.

Ovdje mi svi radimo zajedno; ne pokušavamo vas silom natjeramo da vjerujete u bilo što. Moramo biti oprezni u svezi ovih informacija, ali u isto vrijeme, ako postoje bilo kakve šanse da je ovo istina, da je ovo stvarno, onda to moramo znati. U redu?

Ako niste sigurni što je to što treba biti učinjeno, onda ću reći ono isto što uvijek kažem, a to je: Radite ono zbog čega ste došli ovdje, jer većina vas koja gleda ovaj video, ovdje je s razlogom. Ja razumijem da možda još ne znate što je razlog, ali razlog vjerojatno postoji. Vjerojatno ovaj snimak gledate s razlogom. Radite to zbog čega ste ovdje došli, što god da je to.

Ja sam Bill Ryan, projekt Avalon / projekt Camelot.

Hvala.

[zapis razgovora Bill Birnsa i George Nurija na radiju Coast to Coast AM]:
 
 
izvor: vestinet.rs, uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11232"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]