Kako napetosti eskaliraju u Španjolskoj, katalonski separatisti su pozvali građane Katalonije da povuku sav svoj novac iz banaka u potezu koji će vjerojatno izazvati masovno povlačenje depozita iz banaka u regiji

U tweetu “Katalonskih vijesti” koje imaju 270.000 sljedbenika, “Assemblea Nacional” je dao instrukcije svojim pristašama da povuku svoje depozite i sav novac iz banaka CaixaBank i Banco Sabadell u razdoblju od 8 do 9 sati u petak, u znak protesta na odluke vlade u Madridu.

Na početku videa navodi se…

„Odite u 1 od 5 glavnih banaka i podignite što više novca koliko možete. Ne zaboravite, to je vaš novac”.

Catalan News dodaje:

Organizacije civilnog društva u Kataloniji pozvala je na masovno povlačenje novca iz banaka i sa bankomata u petak u 8 sati ujutro kako bi se izvršio pritisak na španjolsu vladu. Organizatori nisu specificirali koliko novca treba podići.
 

Demà, prioritàriament de 8 a 9 h, ves a un dels 5 principals bancs i retira la quantitat que vulguis en efectiu. Són els teus diners! pic.twitter.com/TqQUESFOZJ

— Assemblea Nacional (@assemblea) 19. listopada 2017.

 
Akciju je usmjerena na pet glavnih banaka u Kataloniji: Caixa Bank, Sabadell, Bankia, BBVA i Santander. Organizatori su pozvali klijente banaka Caixa Bank i Sabadell da pokažu svoje neslaganje s nedavnom odlukom banaka da presele svoje sjedište iz Katalonije zbog eskalacije političke krize između vlada u Barceloni i Madridu.

Ovo je prva „izravna i mirna” akcija u organizaciji pokreta Crida po la Democràcia (Call for Democracy).

To je krovna organizacija koja uključuje između ostalih dvije glavne pronezavisne organizacije u Kataloniji: Catalan National Assembly (ANC) i Omnium Cultural.

Masovno povlačenje novaca je također usmjereno protiv zatvaranja predsjednika ANC-a i Omnium-a, Jordi Sáncheza i Jordi Cuixarta, koji se drže u pritvoru od ponedjeljka.

Kao podsjetnik, banke Banco Sabadell i Caixabank – dvije najveće banke u katalonskoj regiji – su preselile svoja korporativna sjedišta izvan Katalonije (uz pomoć španjolske vlade) ubrzo nakon referenduma.

Vrijeme je da saznamo koliko je uistinu solventan (i likvidan) španjolski bankarski sustav.
 

#BREAKING Civil society groups in Catalonia call for mass withdrawal of money from ATMs tomorrow at 8am to pressure Spanish government

— Catalan News (@catalannews) 19. listopada 2017.

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Europska unija uskoro donijeti novi zakon koji će omogućiti vladama da zamrznu bankovne račune ljudi kako bi se spriječio “bunk run”

Navala štediša na svoje depozite (‘bank run‘) može omogućiti da se banke unište u doslovnom smislu te riječi. Tada banke postaju nelikvidne i propadaju jer nemaju sa čime isplatiti komitente (depoziti nisu pokriveni stvarnim novcem)

Prema EU dokumentu kojeg je dobio Reuters, Novi svjetski poredak se obrušio na slobodu slobodnog podizanja novca sa vaših računa od početka 2017. godine:

Davanje supervizorima moć da privremeno blokiraju bankovne račune štediša je „moguća opcija”, kaže zakonska priprema Europske unije kojom trenutno predsjeda Estonija, koja priznaje da su države članice bile podijeljene po tom pitanju.

Zemlje EU koje već omogućuju moratorij na bankovne isplate u postupcima stečajnog postupka na nacionalnoj razini, kao što je Njemačka, već podržavaju te mjere, rekli su dužnosnici.

„Želja je da se spriječi “bank run” ili “navala na banku”, tako da kada banka bude u kritičnoj situaciji da se gurne preko ruba”.

Za pokriće neposredne financijske potrebe štediša, estonski prijedlog blokade računa od 10. srpnja ove godine preporučio je uvođenje mehanizma koji bi mogao omogućiti štedišama da povuku ‘barem ograničenu količinu sredstava.’

Banke, međutim kažu da će to obeshrabriti štednju.

„Mi čvrsto vjerujemo da će to potaknuti štediše da pobjegnu iz banke u ranoj fazi”, rekao je Charlie Bannister iz Udruge za financijska tržišta u Europi (AFME).

Estonski prijedlog je bio razmatran od strane izaslanika EU 13. srpnja, ali nije donesena odluka, rekao je jedan dužnosnik EU. Rasprave bi se mogle nastaviti u rujnu. Odobravanje zastupnika EU će biti potrebno za konačnu odluku.

Osiguranje depozita

Plan, ako bude dogovoren, bi bio u skladu sa zakonskim prijedlozima Europske komisije u studenom čiji je cilj da se ojačaju ovlasti supervizora da obustavi isplate, ali bi bio isključen iz moratorija osiguranih štediša, koji je prema EU propisima do 100.000 eura.

Prema planu o kojem su raspravljale članica EU, isplate bi mogle u trenucima kaosa biti suspendirane na pet radnih dana, a blok bi se mogao proširiti do maksimalno 20 dana u iznimnim okolnostima, rekao je estonski prijedlog.

Postojeći propisi EU dopuštaju dvodnevnu suspenziju nekih isplata u propadajućim bankama, ali moratorij ne uključuje depozite.

Komisija, koju je odbila komentirati raspravu, je prethodno isključila osigurane depozite iz djelokruga moratorija je bi to „moglo imati negativan utjecaj na povjerenje tržišta”, navodi se u priopćenju objavljenom u studenom.

Mnoge države podržavaju obustavu isplate štedišama samo tijekom tzv. rješavanja stečaja banke – proces koji nameće gubitke investitorima, a eventualno i neosiguranim štedišama, uz očuvanje kontinuiteta bankarskih aktivnosti, navodi se u prijedlogu.

Većina zemalja se protivi hrabrijim planovima za rani moratorij.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Vaše fizičko zlato i srebro neka uvijek bude u vašem posjedu. Ako nije u vašem posjedu, kao da i nije vaše!

Vodeći ekonomski stručnjaci najavili bankrot cijelog sustava krajem rujna/početkom listopada, a naviješten je globalni ekonomski kolaps koji će za zauvijek promijeniti ekonomsku, sociološku i geopolitičku sliku života na Zemlji.

To je jako utjecati na živote običnih malih ljudi.

Poznati američki investitor i kandidat za ministra financija u vladi Richarda Nixona, Jim Sinclair, na svojoj internet stranici jsmineset.com, već godinama piše o nadolazećem kolapsu i o GOTS-u (Get Out of the System).

GOTS je prema Sinclairu plan za ublažavanje posljedica nadolazećeg kolapsa. Između ostalih Sinclair piše o zaštinim mjerama koje bi mali čovjek trebao poduzeti prije kolapsa u nakani da koliko toliko ublaži njegove posljedice.

Da ne tražite po internetu, donosimo vam GOTS listu (“Lista za bijeg iz sistema”)

• Ako već niste, nabavite si malo poljoprivedno imanje sa kućicom i obradivom zemljom za uzgoj voća i povrća
• Nabavite si auto sa dizel motorom ili auto na plin ili na struju. Napravite si što veći spremnik za skladištenje dizel goriva
• Nabavite si solarne panele za proizvodnju struje te agregat sa što većim spremnikom goriva za vaše poljoprivedno imanje
• 33% vaše likvidne imovine (gotovine i sl.) neka bude u fizičkom zlatu i srebru
• Vaše fizičko zlato i srebro neka uvijek bude u vašem posjedu. Ako nije u vašem posjedu, kao da i nije vaše
• Ako ulažete u dionice, imajte potvrdu o vlasništvu u dokumentiranom i ovjerenom obliku
• Ako ulažete u obveznice i slične investicijske instrumente, istog trena povučite vaš novac iz njih
• Držite kod sebe gotovinu za 6 mjeseci tekućih troškova. Kreditne i debitne kartice vam neće biti od velike koristi kad se kolaps dogodi
• Otplatite, koliko god je to moguće, što veći dio vaše hipoteke
• Otplatite što veći dio ili, ukoliko je to moguće, cijele vaše dugove.
• Otplata duga je jako bitna. Iskustva hiperinflacije u Weimarskj republici u Njemačkoj 1920-ih nam govore da čak i propast banaka nije značila nestanak duga/kredita nego su isti jednostavno bila reprogramirani prema vrijednosti zlata NAKON kolapsa. Kupovna/otplatna moć 98-99% stanovništva će biti znatno smanjena

U SLUČAJU KOLAPSA NA VAŠU MIROVINU MOŽETE ZABORAVITI

Po Sinclairu, gore navedene radnje treba učiniti odmah, jer kad se kolaps dogodi, jednostavno nećemo imati vremena. Osobno ne vjerujem, ali u cijelosti niti isključujem kroz kraće razdoblje, stanje društva u stilu Pobješnjelog Maxa.

Duboko vjerujem da se radi o dobro promišljenom i organiziranom kolapsu kojem je cilj prouzročiti kontrolirani kaos kako bi se ljudima što lakše nametnuo paket mjera Novog, konačnog, svjetskog poretka. I ne zaboravite da je krajni cilj tog poretka apsolutna kontrola svih vidova života svakog pojedinca.

Po već stoljećima prokušanom receptu, vladajuće elite stvaraju kaos kako bi napaćene mase tj. mali čovjek vapio za redom.

A koja će biti cijena reda? Gubitak slobode i potpuna kontrola naših života.
 
Za neupućene, ovo se inače zove “Bank Run”, iliti “Potrči u banku po svoje pare zbog straha da ne bi ostao bez njih”

 
 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=21925"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

MMF i Svjetska banka počele igrati ulogu koja će ih dovesti na zao glas krajem stoljeća – ulogu strogih utjerivača pravila liberalizirane međunarodne ekonomije diktirane iz Washingtona.

Kada je već bolesni John Maynard Keynes otputovao na američki jug u ožujku 1946. oduševio se onim što je vidio. “Ugodan zrak i jarke ljubičaste boje” Savane pružili su mu predah od hladnog i vlažnog Londona, kako je pisao po dolasku, a djeca na ulici bila su veselije društvo od “razdražljivih” i “sve umornijih” građana poslijeratne Britanije.

Keynes je bio u Savani na konstitutivnoj sjednici upravnog odbora Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, dvije institucije u čijem je osnivanju sudjelovao na konferenciji u Bretton Woodsu u srpnju 1944. Očajnički se trudio uvjeriti Amerikance da ne postave ove dvije institucije u Washington, gdje se bojao da bi bile više privjesci američke države nego prava međunarodna tijela, ali njihovo smještanje u američku prijestolnicu bilo je praktički riješena stvar, za što je bilo potrebno samo nekoliko glasova iz čudnog niza saveznika SAD okupljenih na sastanku. Keynes-ov posljednji pokušaj da obuzda jačanje američke sile nije uspio. Umro je mjesec i po dana kasnije.

Po završetku Drugog svjetskog rata, mnogi su mislili da će trajni mir biti moguć jedino ako naučimo da vodimo svjetsku ekonomiju. Činjenica da je najgori rat u povijesti uslijedio ubrzo nakon najgore ekonomske krize izgleda da je potvrđivala da međunarodna politička kriza i ekonomska nestabilnost idu zajedno.

To je četrdesetih godina bio relativno novi način razmišljanja o međunarodnim odnosima. Pregovori o mirovnom sporazumu poslije Prvog svjetskog rata uglavnom su zaobilazili ekonomska pitanja u korist političkih i pravnih – utvrđivanja teritorijalnih granica, na primjer, ili prava nacionalnih manjina.

Kada je Keynes 1919. optužio mirotvorce da ignoriraju europske ekonomske nevolje i razmišljaju o novcu samo kao o pobjedničkom plijenu, bio je ispred svog vremena:

“Nevjerojatna je činjenica da su osnovni ekonomski problemi Europe, koja gladuje i raspada se pred njihovim očima, bili jedino pitanje za koje četvorka nije pokazala interes”, napisao je Keynes u “Ekonomskim posljedicama mira”, misleći na kvartet nacionalnih lidera koji su sklopili Versajski ugovor.

Njihova indiferentnost nije bila osobito iznenađujuća: nacionalni lideri u to vrijeme nisu imali neposrednog iskustva u vođenju ekonomskih poslova izvan svojih granica. Svjetski trgovinski sustav koji je iznikao u desetljećima prije rata uvelike je funkcionirao oslanjajući se na privatni biznis i financije; zlatni standard je odredio pravila razmjene, ali države su se uglavnom držale po strani, osim kada su snižavale trgovinske barijere ili nametale izvršavanje ugovora. Kada bi stvari pošle naopako, nisu pokušavale intervenirati.

To se počelo mijenjati nakon 1918. Kako se Europa teturala od jedne do druge ekonomske krize, postalo je očito da se moraju pronaći trajnija rješenja. Ovog zadatka se prihvatila novoformirana Liga naroda, ispunjavajući ekonomske i financijske funkcije mnogo šire od onih koje su predvidjeli njeni utemeljivači: spašavanje srednjih i istočnih europskih država od poslijeratne hiperinflacije, prikupljanje i tumačenje statističkih podataka i sazivanje niza (uglavnom neuspješnih) međunarodnih konferencija o trgovini i financijama, od kojih je najpoznatija bila ona u Londonu 1933. Do tog trenutka, europska gospodarstva su počela izmicati kontroli, kako se zaraza depresije ubrzano širila po kontinentu i Britaniji, uništavajući bankarski sustav gotovo svake države koju je dotakla. Investitori su prebacivali novac od jedne do druge zemlje, ostavljajući za sobom trag u vidu jurnjave štediša na banke (Bank Run) i valutnih kriza.

U prvim godinama Drugog svjetskog rata , kada su i saveznički i stručnjaci Osovine počeli zamišljati kako bi poslijeratni svijet mogao izgledati, najvažnije pitanje za njih bilo je kako spriječiti povratak ekonomskog kaosa iz 1930. U nizu pregovora koji su počeli 1941. i kulminirali u Bretton Woods-u srpnja 1944., britanski i američki dužnosnici raspravljali su kako obnoviti stabilnu i otvorenu kapitalističku svjetsku ekonomiju na način koji bi ublažio ekscese kapitalizma i osigurao državama veću slobodu da slijede svoju nacionalnu ekonomsku politiku.

Očito je bio potreban novi oblik međunarodne uprave: stalni sustav , reguliran zakonima i pod nadzorom međunarodnih tijela, koji bi usmjeravao interakciju nacionalnih ekonomiju. Ništa slično nikada ranije nije postojalo. Taj novi, intervencionistički model organiziranog kapitalizma – po ugledu na New Deal-ovsku američku državu – bitt će proširen na čitav svijet.

Ovo nije bio lak zadatak : zahtijevao je kompletnu reviziju pravila međunarodnog financijskog poslovanja. Ali kada su britanski i američki dužnosnici otvorili razgovore, prvo su postavili politički neugodno pitanje trgovine. To je bio nesretan početak. Tridesetih godina, State Department-om je zavladala fundamentalistička tržišna filozofija tadašnjeg državnog tajnika Cordell Hull-a, a budući da se Amerika bližila otvorenoj potpori britanskim ratnim naporima 1941 – i bankrotirana i ratom izmorena Britanija postajala je sve očajnija da dobije pomoć SAD – iskrsla je prilika da se Hall-ova laissez-faire vizija sprovedu u djelo.

Člankom VII Zakona o zajmu i najmu propisano je da, u zamjenu za američku pomoć, Britanija mora odreći svih budućih diskriminacija protiv uvoza iz SAD. To je praktično značilo ukidanje sustava britanskih imperijalnih preferencijala. (Jedan konzervativni lord opisao je ovaj zahtjev kao “obrnutu Bostonsku čajanku”.)

Mnogi su imperijalne preferencijale smatrali ne samo nosećim stupom imperije, već i sredstvom za ublažavanje sasvim izgledne slabe poslijeratne britanske pozicije: odustajanje od sustava trgovinskih barijera i kontrole razmjene pretilo je izložiti Britaniju jeftinoj stranoj konkurenciji i da je ostavi fatalno vezanom za SAD ako ova padne u recesiju nakon rata (što su mnogi predviđali). Keynes se slagao s prevladavajućim mišljenjem u Britaniji kada je u ožujku 1941. primijetio da američki dužnosnici tretiraju Britaniju “gore nego što smo mi sami smatrali da valja tretirati čak i najubogiju i najneodgovorniju balkansku zemlju”.

Da li su Britanci bili prisiljeni pristati? Mnogi konzervativci i imperijalisti su vjerovali da jesu, i ovo je jedna od osnovnih tvrdnji koje Ben Steele iznosi u svojoj novoj knjizi o pregovorima koji su doveli do Bretton Woods-a. Po stilovima mišljenju, Britanija je bila prisiljena sklopiti “faustovsku pogodbu”: odustati od onoga što je naizgled jedino garantiralo produžetak njene imperijalne egzistencije u zamjenu za dovoljno novca i robe preživjeti rat. Prema Steele-u, Amerika je tako vodila ekonomske pregovore da sebi osigura poslijeratnu dominaciju. “Na svakom koraku u Bretton Woods-u,” piše Steele, “Amerikanci su podsjećali Britance, ako treba i brutalno, da u novom poretku nema mjesta za ostatke britanske imperijalne slave.”

U kolovozu 1941 Keynes, sada u ulozi savjetnika ministra financija i šefa poslijeratnog ekonomskog planiranja, vratio se s pregovora o Zajmu i najmu u Washingtonu da napravi nacrt za novo međunarodno monetarno uređenje. Tijekom nekoliko sastanaka u ljeto 1942. Keynes i njegov američki kolega, ekonomista i dužnosnik ministarstva financija SAD Harry Dexter White, prepirali su se o tome da li treba osmisliti nova monetarna pravila međunarodne ekonomije.

Bio je to neobičan spoj: Keynes, svjetski poznati ekonomist i intelektualac, protiv White-a, opskurnog tehnokrate i kasno stasalog znanstvenika, radničkog sina židovskih imigranata iz Litve, koga je američko ministarstvo financija dovelo s malog sveučilišta u Wisconsinu. Nijedan nije uživao u društvu onog drugog: Keynes se prezrivo odnosio prema, kako je smatrao, inferiornom intelektu “estetski nesnosnog” White-a, čiji mu je “grubi hrapavi glas” bio osobito neugodan. Keynes je, s druge strane, bio tipičan nadmeni engleski lord; kako je White nabacio britanskom ekonomisti Lionel Charles Robbins-u, “vaš baron Keynes sigurno piški parfem”.

Ako zanemarimo razmirice, njih dvojica su se na kraju uglavnom složili oko osnovnih ciljeva novog Međunarodnog Monetarnog Sustava: stabilizirati tečajeve; olakšati međunarodnu financijsku suradnju; zabraniti konkurentsku deprecijaciju valute i proizvoljne izmjene vrijednosti valuta, i ograničiti međunarodni protok kapitala kako bi se spriječile kratkoročne, spekulativne investicije za koje su svi vjerovali da su destabilizirale međuratni monetarni sustav.

Također su se složili oko potrebe da se uspostavi nova međunarodna institucija koja će pružati financijsku pomoć državama s trgovinskim disbalansima i provoditi pravila o vrijednosti valuta (budući Međunarodni monetarni fond – MMF), i još jedna koja će osiguravati kapital za poslijeratnu obnovu (buduća Svjetska banka). Strogo kontrolirani i regulirani međunarodni financijski sustav zamijenit će nekoordinirani i konkurentski sustav iz međuratnih godina. A kada se valute stabiliziraju – nadali su se oni – svjetska trgovina će moći nastaviti.

Jedan od najinovativnijih aspekata anglo – američkog dogovora bio je to što je za prioritet postavljena potreba pune zaposlenosti i mjera socijalne zaštite na nacionalnoj razini, kao važniji cilj duboke međunarodne ekonomske integracije. U tom pogledu dogovor je bio kejnzijanski i predstavljao je dramatičan zaokret od starih pretpostavki o načinu funkcioniranja financijskog sustava. Pod zlatnim standardom, koji je olakšao razdoblje financijske i trgovinske globalizacije krajem 19. i početkom 20. stoljeća, države nisu imale mnogo mogućnosti da reagiraju na ekonomske krize, osim smanjenja potrošnje i povećanja kamata u nadi da će cijene i nadnice toliko pasti da gospodarstvo može samo da se oporavi.

Stanovništvo je jednostavno moralo pregurati razdoblja deflacije i masovne nezaposlenosti, jer država nije mogla mnogo pomoći im: guranje ekspanzivnih fiskalnih i monetarnih mjera (što države obično danas čine) ugrozilo bi konvertibilnost državne valute u zlato. Iz tih razloga, zlatni standard je bio pogodan za devetnaestoljetni svijet gdje nije bilo mnogo organiziranih radničkih partija i sindikata, ali on više nije odgovarao zamršenom svijetu masovne demokracije. Kejnzijanska revolucija u ekonomskom upravljanju dala je državi niz novih jakih alata za odgovor na unutarnje ekonomske nevolje – ali one neće moći proraditi sve dok se igra po pravilima zlatnog standarda.

Ono što je bilo potrebno i što su Keynes i White željeli uspostaviti bio je sustav fiksnih ali prilagodljivih tečajeva, koji će omogućiti državama da vode unutarnju politiku ne brinući mnogo o tome kako će to utjecati na njihov međunarodni ekonomski položaj. Uz kontrolu kapitala, ovaj sustav će raditi na stabilizaciji valute, kao i zlatni standard, ali tako da državama osigurati više prostora za intervencionističke i socijalne metode nacionalnog ekonomskog upravljanja, koje su nešto prije toga ušle u modu iz atlantskog svijeta.

Kompromis koji su Keynes i White postigli zasnivao se na ovom osnovnom uvidu i odražavao novi (doduše kratkotrajni ) konsenzus: da država svojim građanima duguje osnovnu ekonomsku sigurnost.

Skup Monetarne i financijske konferencije Ujedinjenih Naroda, gdje se Keynes – White dogovor trebao odobriti, bio je zakazan za 1. srpnja 1944, tri tjedna nakon savezničke invazije na Normandiju. Osim očitih problema koje je taj datum predstavljao za prekooceanska putovanja, Washington je čuven po neizdrživoj ljetnoj žezi. Već bolesni Keynes inzistirao je da se sastanak održi na nekom hladnijem mjestu, ako je moguće na Stjenovitim planinama. Na savjet State Departmenta, ministar financija Henry Morgentau izabrao je luksuzni hotel Mount Washington u malom njuhempširskom selu Bretton Woods.

Na otvaranju konferencije, glavna atrakcija je po svemu sudeći bio Keynes. Prema Lionel Robbins-u, “fotografiran je iz najmanje 50 kutova … lord Keynes stoji; lord Keynes sjedi, lord Keynes razmišlja, lord Keynes lebdi …”

Kada je pravi rad počeo, tekao je ubrzanim tempom (prebrzim za Keynes-a, koji je pretrpio manji srčani udar poslije dva tjedna). Prva točka dnevnog reda bila je osnivanje dva nova međunarodna tijela. Neke nezapadne države ozbiljno su se pobunile zbog toga kako će globalna hijerarhija biti organizirana u okviru novog sustava. Najspornije pitanje bilo je kakvo će prava glasa imati različite zemlje u MMF-u – što je bilo ključno za izbor direktora i doživljavalo se kao stvar prestiža. Zapisnici sa sjednica konferencije pokazuju koliko su se strastveno neke od siromašnijih zemalja, poput Kine i Indije, borile da poprave svoju zastupljenost. Kako je jedan indijski delegat tvrdio (na kraju bezuspješno):

Nije u pitanju samo veličina Indije, niti samo stanovništvo Indije – a mogu dodati da je svaki četvrti čovjek zastupljen na ovoj konferenciji Indijac – nego Indija prema čisto objektivnim ekonomskim kriterijima smatra da je ona vrlo važan dio svijeta, a vjerojatno će biti još značajnija u predstojećim godinama.

Planovi za međunarodni ekonomski razvoj također su bili sporni, jer su se delegati iz Indije i drugih zemalja borili da se MMF obveže na ambiciozan program poslijeratnog razvoja u “ekonomski zaostalim zemljama”. Prilično neuspješno: ove nove institucije MMF i Svjetska banka osmišljene su tako da se vodilo računa o američkim i europskim interesima.

Američku dominaciju nad ovim sustavom jamčila je još jedna ključna činjenica: 1944. godine američki dolar je bio jedina raspoloživa dovoljno rasprostranjena valuta koja je omogućavala međunarodnu razmjenu prema novom “zlatnom standardu razmjene”. Ovo je trebala biti modificirana verzija zlatnog standarda koja bi praktično omogućila državama da odrede vrijednost svoje valute u odnosu na dolar onako kako smatraju da treba (ovisno od toga da li im je prioritet ekonomski rast, na primjer, ili kontroliranje inflacije), dok se dolar mogao zamijeniti za zlato po fiksnoj stopi od 35 dolara za uncu. To je značilo da će, po okončanju rata, američki dolar praktično postati svjetska rezervna valuta – što je ostao do danas (iako više nije vezan za zlato).

Ovakav aranžman će Americi omogućiti povlašteni položaj da se prema svijetu “besplatno” zaduži , kako je kasnije govorio Charles de Gaulle, ali će funkcionirati samo dok Amerika bude prepoznavala svoj ​​nacionalni interes u održavanju zlatne konvertibilnosti. Harry Dexter White očito nije predvidio scenarij po kome se to ne bi desilo, ali upravo se to dogodilo sedamdesetih godina, kada se deficit stvoren financiranjem rata u Vijetnamu toliko nagomilao da je počelo jurišanje na zlatne rezerve SAD.

Godine 1971., Richard Nixon je uklonio vezanost dolara za zlato “Zlatni standard” – praktično okončavši Bretton Woods – jer nije želio da podigne kamatne stope zaustaviti odljev zlata, što bi vjerojatno izazvalo recesiju (bližili su se izbori). Do tada, uspjeh zlatnog deviznog standarda je bio prilično dobar: u godinama dok je bio na snazi​​, imali smo stabilan tečaj, nezapamćen globalni ekonomski rast, preporod svjetske trgovine i relativno nisku nezaposlenost. U tom razdoblju također su stvoreni brojni različiti modeli socijalne države – u Europi, SAD i Japanu – baš kao što su ekonomisti u Bretton Woods-u namjeravali.

***

Što ako kažemo činjenicu da je jedan od tih ekonomista bio sovjetski doušnik? Zajedno sa svojim poznatijim kolegama Alger Hiss-om i Whittaker Chambers-om, White je bio odgovoran za predavanje povjerljivih američkih dokumenata Rusima tijekom rata, uglavnom u vezi s informacijama za koje je smatrao da će pomoći SSSR-u osigurati pozamašan poslijeratni zajam. White-ovi postupci doveli su ga pred Odbor Zastupničkog doma za antiameričke aktivnosti 1948. ali razmjere i razlozi njegove suradnje ostali su nejasni. Većina povjesničara smatra da je on igrao relativno malu ulogu, i da su njegovi postupci bili vođeni ne toliko ideologijom koliko željom da pomogne ratnim saveznicima. Ako poslijeratni mir bude ovisio od trajne američko – sovjetske suradnje, vladalo je mišljenje, bolje je zadržati dobre odnose s Rusima.

Globalizacija s kraja 20. stoljeća pokrenuta je dok se kejnzijanski konsenzus raspadao. Države su bile primoravane navući, kako kaže Tomas Fridman, “zlatnu luđačku košulju” u vidu jednoobraznih tržišnih mjera, kako bi održale nacionalnu konkurentnost u liberaliziranoj svjetskoj ekonomiji. Zagovornici Keynes i White kreacije tvrde da bi novi regulatorni sustav po ugledu na Bretton Woods ublažio oštrice globalizacije u interesu državnog i nacionalnog socijalnog sustava.

Steele-ova kritika Bretton Woods-a napisana je jednim dijelom u namjeri da obuzda njihov entuzijazam: uvijek će postojati nepomirljive napetosti između vođenja nacionalne ekonomske politike, piše on, i poštovanja međunarodnih pravila. To je usud sustava Bretton Woods-a i biće usud svakog njegovog nasljednika. Trajni sustav međunarodne monetarne suradnje, tvrdi on, ne može postojati bez nekog oblika zlatnog standarda koji sprječava države da petljaju sa svojim valutama. (On tvdi da bi u budućnosti tome mogla poslužiti neka digitalna zamjena za zlato.)

Ali Bretton Woods je također bio sustav osmišljen da jamči jednoj sili, Sjedinjenim Američkim Državama, nesrazmjeran utjecaj u diktiranju pravila po kojima će se voditi svjetska poslijeratna ekonomija. Američki dolar je ustoličen kao globalna rezervna valuta, a institucije Bretton Woods-a izgrađene su tako da osiguraju SAD posljednju riječ o tome kako će te institucije raditi.

Keynes je s pravom bio zabrinut u Savani 1946. da će ti organi na kraju raditi ne toliko kao međunarodne institucije, koliko kao sredstva za osiguravanje dominacije SAD. Ali stvari se nisu razvijale točno onako kako je on predvidio. Tek su po ukidanju sustava Bretton Woodsa sedamdesetih godina MMF i Svjetska banka počele igrati ulogu koja će ih dovesti na zao glas krajem stoljeća – ulogu strogih utjerivača pravila liberalizirane međunarodne ekonomije diktirane iz Washingtona.

Od tog trenutka, države koje su primale pomoć MMF-a prisiljavane su da izvršavaju tipičan niz disciplinskih i liberalnih političkih naloga: uklanjanje kontrole kapitala i carina, privatizacija, deregulacija, razbijanje sindikata i obuzdavanje javnog duga. Neoliberalne dogme zamijenile su etatističke i kejnzijanske ideje koje su izvorno rukovodile ovim institucijama. Osamdesetih i devedesetih godina, MMF je postao sluškinja Washingtonskog konsenzusa, zahtijevajući da se različite nacionalne ekonomije svijeta oblikuju u skladu s njegovim strogim pravilima. To nije bilo ono što su Keynes i White imali u planu.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)

Samo u dvije vodeće irske banke, AngloIrish bank i Bank of Ireland, podignuto je tijekom prošlog tjedna čak 23 milijarde eura! Za jednu zemlju veličine Irske, koja broji oko 5 milijuna stanovnika, riječ je o zaista astronomskoj svoti. Nedavno su se otvorile banke na Cipru gdje se očekuje isti scenarij.

Europska Unija navodno je prije nekoliko dana uputila poruku na adresu velikih medijskih kuća, u kojem se urednike ‘mainstream medija’ moli da ne izvještavaju stanovništvo, jer bi se u svim zemljama eurozone moglo dogoditi ono što se proteklog tjedna dešavalo u Irskoj.

Tamo je naime zabilježen pravi ‘stampedo’ na bankomate i šaltere tamošnjih banaka. Samo u dvije vodeće irske banke, ‘AngloIrish bank’ i ‘Bank of Ireland‘, podignuto je tijekom prošlog tjedna čak 23 milijarde eura! Za jednu zemlju veličine Irske, koja broji oko 5 milijuna stanovnika, riječ je o zaista astronomskoj svoti novca. Vodeće novine i televizijske kuće o tome ne izvješćuju javnost, jer se EU diplomacija boji slične reakcije i u drugim zemljama eurozone.

Građani europskih zemalja sve više gube povjerenje u transparentno poslovanje svojih matičnih banaka, a sve više jača svijest o pravoj prirodi novca, koji realno više ne postoji, već je pretvoren u raznorazne vrijednosne papire, hipoteke i zajmove. Ljudi polako shvaćaju da njihov novac ne leži u bankovnom trezoru te da bi cjelokupan bankarski sustav propao, u slučaju da svi ljudi u kratkom roku zatraže novac koji im pripada – izvijestili su iz pokreta Occupy Croatia.

Ciparski će štediše izgubiti sav novac

Stampedo na banke očekuje se i u Cipru nakon što su one otvorile vrata. Tamošnji je parlament  u utorak je odbio prijedlog eurozone i MMF-a Cipru da uvede do 10 posto poreza na štedne uloge građana u svojim bankama ako želi dobiti europsku pomoć za spas od bankrota vrijednu 10 milijuna eura, javile su agencije. U želji da spase uložen novac, štediše su tijekom vikenda ispraznile bankomate ciparskih banaka. Nakon što u ponedjeljak nisu radile zbog blagdana, ciparske banke ostale su zatvorene i u utorak, a tako je bilo i u srijedu te su obustavljene i sve internetske bankovne transakcije. I ciparska burza obustavila je trgovanje u utorak i srijedu.

Dramatičan razvoj događaja na Cipru glavna je tema svih njemačkih medija, koji pišu kako se ova država ‘kocka sa cijelom Europom’, te Bruxelles ne bi smio odustati od svojih zahtjeva inače će donekle smirena kriza eura opet eksplodirati punom snagom. Dopisnik njemačke javne televizije ARD iz Bruxellesa Rolf-Dieter Krause objavio je analizu u kojoj konstatira da je ‘paket pomoći Cipru bio diletantski predstavljen u javnosti’, te je ‘jedino izazvao paniku’. ‘Bez pomoći izvana je vrlo vjerojatno da će ciparske štediše izgubiti sav novac koji imaju na računima tamošnjih banaka, dok bi se s ovim paketom pomoći spasilo najmanje 90 posto štednje u ciparskim bankama’., konstatira ARD u komentaru u povodu ciparske drame.

Reakcije na Josipovićeve preporuke: “Poslovne banke boje se socijalne bombe!”

NAKON jučerašnjih preporuka predsjednika Ive Josipovića koje bi trebale smanjiti dužničku krizu građana, iz Hrvatske udruge banaka tvrde da dužničke krize nema, kao i da banke ionako provode mnoge od predloženih mjera. Otpis dijela duga, povoljniji reprogram kredita, moratorij na otplatu, opravdanost promjene kamatne stope, drugačije definiranje zatezne kamate – neke su od dvadeset predsjedsjednikovih mjera za smanjenje dužničke krize građana. Što je novu u preporukama s Pantovčaka, pita se predsjednik Hrvatske udruge banaka Zoran Bohaček.

“Ne vidim uopće da je napad na banke. To su stvari koje banke ionako rade i mi to s te strane potpuno podržavamo. Mislimo da je malo dramatizirano jer dužničke krize u Hrvatskoj nema. 95 posto kredita se vraća u redu i uredno, a samo pet posto stambenih i osam posto ukupno stanovništva ima problema u vraćanju kredita. Pogledajmo ovih 92 ili 95 posto koji redovno vraćaju, pa onda sigurno ne možemo govoriti o krizi “,ističe Bohaček.

Što se tiče dijela u kojem se od HNB-a očekuje da preuzme nadzor nad kamatnim stopama, tu je već sve poznato i strogo regulirano, podsjeća Bohaček, dodajući da su kamatne stope tržišne veličine koje se ne mogu propisati nekakvim apsolutnim razinama.

“Što se reguliranja kamatnih stopa tiče, u Ministarstvu financija radi se na tome da se postavi na tržišne osnove, da se više ne veže u eskontnu stopu, što je totalno pogrešno i to je nešto za što se banke zalažu jer će na taj način za razne kreditne proizvode, postojati razne stope koje su maksimalne da bi se spriječilo lihvarenje”, kaže Bohaček. Bohaček se slaže s tim da treba izaći ususret zaduženim građanima, no nije mu jasan prijedlog u kojem se od banaka traži da otpišu dio duga.

“Zašto da ne otpišu cijeli dug. Neto kamatni prihod banaka stalno pada, bez obzira kako kamate rastu. Povećanje kamata ne povećava bankama niti prihod, niti dobit, tako da su to krivo postavljene stvari”, naglašava Bohaček.  Ekonomski analitičar Guste Santini tvrdi da se poslovne banke boje ‘socijalne bombe’ i da im je u interesu da nastave poslovati, makar i s manjom dobiti. Navodi i primjer Cipra. Nekad je to bila oaza kapitala, dok ju je štitila Europska unija. Danas tamo banka ne vrijedi ništa, a Santini pretpostavlja i zašto.

“Mislim da je to čak i pilot projekt da se vidi što bi se dogodilo ako dođe do drame u nekoj od članica eurozone. To je mali ukomponirani slučaj”, kazao je Santini.

U Hrvatskoj je poznato da odavno nemamo niti jednu banku u vlasništvu države. Čak i one koje se slove kao državne. No, hrvatski štediše su sigurni za svoje, barem ih je tako ohrabrivao dr. Ivo sanader 2008. godine kad se “preko bare” odigravala prava bankarska predstava u scenariju BANK RUN-a (bježanje iz banaka). Hrvatska prema podacima ima jednu od navećih štednih masa u europskim zemljama, po stanovniku. Pitanje je, i da prosječan hrvat, ako poželi dizati novac, da li će ga moći dići (razna ograničenja koja će banka nametnuti) i postavlja se pitanje da li ima dovoljno papirnatog novca, jer se zna da su velike sume papirnatog novca odlepršale u inozemstvo u banke matice. Hrvatski štediše su bili već opljačkani nekoliko puta još od doba rata 1991. godine, ali oni nikako da nauče. (Ljubljanska banka, Promdei banka, Credo banka…). Valjda su im draži Sanaderovi govori o sigurnosti depozita, garancija banaka i visoke kamate koje se po potrebi spuštaju ispod razine godišnje inflacije. U Hrvatskoj kuca bomba kao i u cijeloj europi.  Bankarska bomba. Predsjednik Hrvatske udruge banaka Zoran Bohaček se oglasio u javnosti, ali ne po pitanju Cipra i sigurnosti štednje. Dovoljan znak koji nam govori da su banke u Hrvatskoj u strahu od prevelikog dizanja depozita!? SAPIENTI SAT.
 

 

 
 
izvor: dnevno.hr, index.hr, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13201"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Globalna elita je sada dokazala da su sve maske pale, i da će krenuti na veliku hrpu novca misleći da mogu imati svoje pravo i položiti svoje ruke na njih. To znači da nema bankovnog računa, umirovljeničkog fonda i portfelja dionica na zemlji koji je siguran.

Do sada, većina ljudi je pretpostavljala da su privatni bankovni računi nedodirljivi i da je osiguranje depozita zapravo značilo nešto. Sada vidimo da ne postoji hrpa novca koji se smatra “zaštićenim iza granica” od strane globalne elite i osiguranje štednih uloga ne znači apsolutno ništa.

Najbitnija stvar o kojoj svaki financijski sustav ovisi je vjera. Ako ljudi nemaju vjeru u sigurnost i stabilnost financijskog sustava, on neće funkcionirati. Pa tako su ljudi koji vladaju svijetom uzeli malj i udarili po povjerenju koje smo svi imali u globalni financijski sustav. Oni su slomili nepisani društveni ugovor o kojoj ovisi globalni bankarski sustav.

Dakle, sada ćemo vidjeti “bank run” (“bježanje iz banaka” – masovno povlačenje novaca iz banaka), i to se neće ograničiti na samo nekoliko zemalja u južnoj Europi. Učitelj Yoda bi to možda sročio ovako: “Započelo, globalno povlačenje novaca iz banaka, je”. Svugdje u svijetu, uplašeni ljudi će početi povlačiti novac iz banaka. Puno tog novca će ići u zlato, srebro i druga čvrsta dobra i imovinu. Kako će se novac početi povlačiti iz banaka, to bi moglo izazvati da mnoge od velikih banaka koje su se kolebale na rubu katastrofe, konačno propadnu.

Mnogi od vas ne vjeruju da će ovakve stvari ikada stići vaše bankovne račune, mirovinske fondove ili dioničke portfelje u vašoj zemlji.

Mnogi od vas nikada neće biti u potpunosti uvjereni da se Velika Pljačka Ciparske Banke nikada ne bi mogla dogoditi u Hrvatskoj.

Pa, što mislite gdje se ovaj cijeli plan isplanirao?

MMF je navodno proveo porez na bogatstvo na Cipru, a MMF ima sjedište u samom srcu Washingtona.

Gotovo svaki narod na planeti se mora nositi s MMF-om. To je organizacija koja dominira u Sjedinjenim Državama, i ona je uvijek uključena kada se radi o međunarodnoj dužničkoj krizi.

Ako MMF smatra da je odlična ideja ukrasti novce sa bankovnih računa za rješavanje financijske krize na Cipru, zašto ne bi oni nametnuli slično rješenje u drugim zemljama, u skorijoj budućnosti?

A ako bankovni računi nisu više sigurni, postoje li doista sigurna mjesta gdje možete staviti svoj novac?

Vi možete vjerovati političarima kada vam kažu da se nenajavljeni “porez na bogatstvo” nikada neće dogoditi tamo gdje živite, ako vi želite, ali to je čista laž jer su to političari na Cipru govorili svojim ljudima do dana kad se to dogodilo. Citirajmo članak u Cipar Mail …

I nakon svega, predsjednik Anastasiades jasno je proglasio u svom inauguracijskom govoru da se “apsolutno neće tolerirati šišanje javnog duga ili depozita”, dodajući da “takav problem nije ni za raspravu.” Ministar financija Michalis Sarris Slično je dijelio ohrabrujuća izjave, tvrdeći da bi EU  bila luda kada bi nametnula takvu mjeru jer bi se ugrozio euro sustav.

U ovom trenutku, političari na Cipru imaju dvije vrlo neumoljive opcije. Ili glasati za porez na bogatstvo i uništiti svu vjeru u bankarski sustav Cipra, ili glasovati protiv i biti prisiljeni izaći iz eurozone. U svakom slučaju, vjerojatno ćemo vidjeti kolaps financijskog sustava Cipra i njegovog gospodarstva koje će uroniti duboko u depresiju.

Bili ili ne, prijedlozi za promjenu uvjeta poreza na bogatstvo, navodno, neki političari žele nametnuti maksimalanu stopu poreza i do 15 posto za bankovne račune preko 500.000 €, tako da stopa na manjim računima može biti smanjena.

Također je najavljeno da će banke u Cipru će ponovno biti otvorene u četvrtak.

No, ono što se događa na Cipru je mali krumpir u odnosu kako će to utjecati na ostatak svijeta. Cijeli planet gleda ovu priču, kao i nedavni članak Lucas Jackson-a koji je opisao kako je vjera u globalni financijski sustav uvelike potresena …

Bilo bi pretjerano naglašavati kako je značajna situacija na Cipru. EU je pokazao ni da će pod neizvjesnim okolnostima uništiti vladavinu zakona kako bi održali svoju moć. To je priznanje tiranije kojeg su mnogi od nas uvijek pretpostavljali da bi taj trenutak mogao doći, ali on je postao stvarnost.

Šteta ovdje nije vezana za veličinu i šišanja štediša – trenutno se raspravlja između 3% i 13% poreza – nego pravni jezik na koji se svaki investitor na planeti mora osloniti kako bi zadržao povjerenje u sustav, a on je podređen potrebama moćne elite. Za elitu, donošenje glavnih odluka u Washingtonu, Londonu, Berlinu, Francuskoj, Bruxellesu, zakoni su poput sladoleda, jednostavno se istope.

Postavlja se pitanje, tko je sljedeći? Hoće li to biti Portugal? Grčka? Španjolska? Italija? Francuska??

Hoće li oni nametnuti “jednokratni” porez na bankovne račune? Vašu kuću? Vaše dionice i obveznice? Ušteđevinu za umirovljenje?

Globalna elita je proglasila otvorenu sezonu na sve velike hrpe novca, a sada će mnogi ljudi diljem svijeta razmotriti da bi dizanje novca iz banke bila racionalna stvar za učiniti. To će posebno biti istina u zemljama južne Europe jer će vjerojatno biti sljedeći kojima će se bogatstvo zaplijeniti.

To je tako posve jasno da čak i Paul Krugman-u u New York Timesu koji razumije sve ovo …

To je kao da Europljani drže neonsku reklamu, pisanu na grčkom i talijanskom jeziku, na kojoj piše: “Vrijeme je da se organizira bjžanje iz vaše banke!”

Sutra i dani koji slijede nakon bi trebali biti vrlo zanimljivi.

Globalna elita je doista “prešla Rubikon” kada je krenula u lov na privatne bankovne račune. To je gotovo kao da su namjerno izabrali najviše štetno moguće rješenje za financijsku krizu na Cipru.

Mnogi su u financijskom svijetu apsolutno zapanjeni na sve ovo. Na primjer, David Zervos opisuje ovaj potez kao ” nuklearni rat na štednju i bogatstvo”…

Svi mi stvarno trebamo uzeti trenutak da razmislimo što su vlade Europe učinile. Da bude jasno, oni pokrenuli iznenadni napad na štednju vlastitog naroda. Takav potez bi trebao poslati udarne valove preko cijelog razvijenog svijeta. To nije bio Bernanke stil sporo krećuće financijske represije protiv rizika slobodne štednje koja bi podigla životinjske duhove i silu riskiranja. To je nuklearni rat na štednju i bogatstvo – Nešto što će vjerojatno slomiti životinjske duhove. To je politički potez koji očekujete od diktatorskog režima u subsaharskoj Africi, ali ne u državi članici EMU-a. Ako europske vlade mogu izvlastiti 7-10 % posto građanske štednje, zašto čak i držati novac na bankovnom računu? Da li oni pokušavaju pokrenuti bježanje iz banaka – BANK RUN (eng.)?

Dakle, što motivira globalnu elitu da to čini?

Prema CNBC , jedan od motiva je bio poći za Rusima kojima je bankarski sustav Cipra služio za pranje novca …

Doista, MMF je izvijestio da su ljuti na način na koji je ruski novac poplavio ciparske banke zadnjih nekoliko godina, što je potaknulo zabrinutost zbog pranja novca .

Ruski novac čini oko 25 % posto novca u bankarskom sustavu Cipra, a očito je da su Rusi prilično uznemireni onim što su MMF i EU odlučili učiniti. Čak i Vladimir Putin glasno se osuđuje ovaj potez …

Ruski predsjednik Vladimir Putin je prozvao porez “nepravedanim, neprofesionalnim i opasnim”, navodi se u priopćenju objavljenom na web stranici Kremlja. Ruske tvrtke i pojedinci imaju 31 milijarde dolara depozita na Cipru, prema Moody’s-u.

Vi sigurno niste čuli puno o tome u zapadnim medijima, da su Rusi zapravo istupili i ponudili pomoć da Cipar izađe iz ove gužve.

A prema Sky News-u, Gazprom je ponudio Cipru vrlo veliku sumu novca da istraže svoje obalne rezerve plina koji nisu još otkrivene …

Do sada vlada Cipra je odbio pomoć od Rusa, ali oni se mogu predomisliti u nekom trenutku? Navodno Rusi nude dovoljno novca da se u potpunosti financirati bankovno spašavanje …

To će biti vrlo zanimljivo i vidjet ćemo što će se dogoditi.

U međuvremenu, neki europski dužnosnici već sugeriraju da bi i drugi narodi u južnoj Europi trebali imati “porez na bogatstvo” nametnute njima. U te zemlje spada i Hrvatska. Iz članka Paula Josepha Watson-a …

Joerg Kraemer, glavni ekonomist njemačke Commerzbank, pozvao je da se privatni štedni računi u Italiji na sličan način opljačkaju. “Porezna stopa od 15 posto na financijsku imovinu će vjerojatno biti dovoljna da pokrije talijanski državni dug ispod kritične razine od 100 posto bruto domaćeg proizvoda”, rekao je Handelsblatt.

“Porez” od 15 posto na svu financijsku imovinu?

Možete li zamisliti da se probudite jednog jutra i vlada je odlučila iznenada ukrasti 15 posto vašeg novca koji imate na računima u banakama, mirovinskihm fondovima i burzovnih portfeljima?

Da imam bankovni račun u Italiji, ja bih bio jako nervozan upravo sada.

U normalnim okolnostima ovakve stvari se ne događaju, ali vlade će koristiti “hitno” kako bi opravdale svoje postupke. Nedavno smo došli na članak koji je uključivao velik citat od strane Herbert Hoover-a koji kaže…

“Svaka kolektivistička revolucija ulazi u obliku trojanskog konja “hitnosti”. To je taktika Lenjina, Hitlera, Mussolinija. U kolektivističkom metežu preko desetak manjih zemalja Europe. Ova tehnika stvaranja hitnosti je najveći uspjeh kojeg postiže demagogija. “

To je ono što elita voli učiniti.

Vole stvoriti red iz kaosa.

A to je tek početak. Velika Pljačka Ciparske Banke je samo beta test za ono što dolazi sljedeće.

Kao se globalni financijski sustav raspada, globalna elita će ciljati naše bankovne račune, naše mirovinske fondove i naše dionice. Vi možda početi razmišljati o tome kako ćete se zaštititi.
 

 
 
izvor: infowars.com, youtube.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13138"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Zašto su Grčka, Španjolska, Italija, Portugal i mnoge druge zemlje u depresiji, kao što su upravo sada? To je zato što imaju previše dugova. Zašto su oni toliko u dugovima?

To je zato što su dopustili sebi da postanu robovi banaka. Posuđujući novac od bankara su dopustili da narod ima viši standard života u kratkom roku, ali to je uvijek rezultiralo nižim standardom življenja dugoročno. Zašto je to tako?

To je zato što uvijek morate vratiti više novca nego što ste posudili. A kada dođete do točke kada je dug u BDP-a više od 100% posto, vi se onda u osnovi utapate u dugovima. Ogromne količine novca koje bi se mogle iduće posuditi za pružanje osnovnih usluga i poticanje gospodarstva sada će servisirati svoj zastrašujući dug.

Danas, građani u Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu i Italiji doživljavaju životni standard daleko ispod onoga kakav bi trebao biti jer su ih bankari zarobiili u beskrajnu dužničku spiralu. Nažalost, velika većina ljudi koji žive u tim zemljama apsolutno nemaju pojma što je uzrok njihovih problema.

Istina je da nema suverene nacije na zemlji koja nije posudila jedan euro ili dolar od bilo koga.

Kako je Hrvatska uopće došla  tolikog duga? pema zadnjem izvještaju Eurostata, on iznosi oko 140 posto bruto domaćeg proizvoda to je negdje oko 420 milijardi kuna duga sredinom 2015. godine,, istaknuo je ministar financije. Na novinarski upit jesmo li onda gori nego Grčka ministar financija odgovorio je potvrdno. Da, po tom podatku smo gori nego Grčka. Država je dužna 280 milijardi, a građani i tvrtke 420 milijardiNo, velike su razlike u zaduženosti među članicma EU. Najveći javni dug u odnosu na BDP ima Grčka, čak 157 posto, dok su Estonija, Luksemburg i Bugarska zadužne za manje od 25 posto BDP-a. Hrvatska je u godinama krize drastično povećala javni dug, gotovo ga udvostručila.

Zašto naše vlade ne stvore novac samo od sebe?

Ako je vlada Grčke izravno izdavala valutu bez duga sve ove godine, oni bi imala nacionalni dug ravan nuli i ne bi bili usred duboke depresije danas.

Jedno istraživanje pokazalo je da 64% posto svih Amerikanaca ima manje od 1000 $ u banci.

Pa zašto nitko ne predlaže da odu u takav sustav?

Umjesto toga, svatko pokušava shvatiti način da se Grci mogu izvući iz ove zbrke i depresije i dalje plaćati svoje neodržive dugove.

To je tragedija koja se dogodila u Grčkoj. Grad Boston ima veće gospodarstvo od cijele Grčke nacije u ovom trenutku.

Ali to je ono što se događa kada dopustite bankarima da uvuku u zamku vašu zemlju. Središnji bankarski sustavi u svijetu su dizajnirani da budu beskrajne duge spirale koja sustavno transferiraju bogatstvo od ljudi kroz vladu u ruke ultra-bogatih.

Dovoljno je pogledati što se događa u Sjedinjenim Državama. Američki nacionalni dug je sada više od 5000x puta veći nego što je bio kada se FED stvorio.

Grčka, Španjolska, Italija, Portugal i ostatak naroda u zapadnom svijetu nisu ušli u sve ove dugove slučajno.

U Sjedinjenim Državama danas, se doslovno oporezuje ​​u desecima i desecima različitih načina.

Naši političari vole uvoditi nove i inventivne načine da nas oporezuju.

Na kraju, oni će nam uzeti koliko god mogu, a da prođu nekažnjeno.

Dovoljno je pogledati što se događa u Francuskoj. Novoizabrani francuski predsjednik socijalist, kaže da njegova stranka planira podići gornju poreznu stopu u Francuskoj na 75% posto .

No, iako nas naši političari oporezuju do smrti, oni još uvijek uspijevaju izgraditi ogromnu planinu dugova povrh svega toga.

I mi možemo vidjeti što se događa kada se sustav počne raspadati gledjući na ono što se događa u Grčkoj i Španjolskoj upravo sada.

Evo 11 stvari koje se mogu dogoditi kada vaša zemlja dopusti postati rob bankara ….

# 1. U nekom trenutku narodi koji se utapaju u dugovima moraju provesti “mjere štednje” u pokušaju da ostanu solventni.

To uzrokuje usporavanje gospodarske aktivnosti, a nezaposlenost strašno raste. Vidimo da se to događa u Grčkoj, Španjolskoj i cijeloj hrpi drugih nacija upravo sada.

Tijekom proteklih pet godina, grčko gospodarstvo se stisnulo gotovo 25% posto. Nedavno je objavljeno da se stopa nezaposlenosti u Grčkoj popela na 27,1 posto .

Prije dvije godine to je bilo samo 16,8% posto

U Španjolskoj, stopa nezaposlenosti je još veća. Ona je sada 24,6 posto, u neki analitičari očekuju da će ona s vremenom doći do 30% posto.

To se nikada ne bi dogodilo da ti narodi nisu zarobljeni u toliki dug.

# 2. Gospodarski napredak zapravo mora ići unatrag u sustavu baziranom na dug.

U Grčkoj, vrlo velik broj građana su zapravo odustali od svojih automobila i otišli vozeći bicikle ….

Visoke cijene cestovnog poreza, gorivo i popravci prisiljavaju Grke da prodaju svoje automobile naveliko. Prema Vladinom statističkom uredu, broj automobila na grčkim cestama je pao za više od 40% posto u svakoj od posljednje dvije godine. U međuvremenu, više od 200.000 bicikala prodano je u 2011. godini, otprilike četvrtina u odnosu na prethodnu godinu.

# 3. Vaš bankovni sustav neminovno će se rastopiti u nekom trenutku.

Svaki dug u obliku mjehura pukne, i vlast u cijeloj Europi očajnički pokušava zadržati europski bankarski sustav od potpunog implodiranja.

No, unatoč njihovim naporima, ljudi povlače novac iz banaka u južnoj Europi nevjerojatnim tempom. Samo provjerite usporeni “Bank run” koja se odvija u Španjolskoj ….

Kapitalni izdaci iz Španjolske su se više nego učetverostručili u svibnju 2012. na 41,3 milijarde eura (50,7 milijarde dolara) u usporedbi sa svibnjem 2011., prema podacima koje je objavila španjolska središnja banka.

U prvih pet mjeseci 2012, ukupno 163 milijardi eura je napustilo zemlju, pokazuju brojke. U istom razdoblju godinu dana ranije, Španjolska je zabilježila neto priljev od 14,6 milijardi eura.

# 4. U svim zemljama s sustavom koji se temelji na dug, na kraju će dići svoje poreze na smiješne razine.

Kada je porez na dohodak uveden je u SAD-u još u 1913., velika većina Amerikanaca su bili u poreznom razredu 1% posto. Tijekom godina bilo je dano bezbroj obećanja da će porezi biti ograničeni, ali još uvijek obećanja završavaju njihovim kršenjem.

Čak i kada nam daju “smanjenje poreza” s jedne strane, oni obično podižu poreze na deset različitih načina s druge strane. U Sjedinjenim Državama danas, doslovno se oporezuje ​​u desecima i desecima različitih načina.

# 5. Vaša valuta polako ali sigurno postaje bezvrijedna.

Većina ljudi ne shvaćaju da je inflacija porez. Svaki dolar koji trenutno imate u banci, konstantno gubi vrijednost. To je zato jer je u sustav baziranom na dug kao što mi imamo, ukupan iznos novca i ukupan iznos duga bi se trebao neprestano širiti.

Otkada su Federalne Rezerve stvorene, američki dolar je pao na vrijednosti više od 95% posto. To se nije dogodilo slučajno. Svaki druga glavna valuta diljem svijeta je u stalnom opadanju vrijednosti.

# 6. Kad stvari postanu dovoljno loše, bit će neredi na ulicama.

Prije nekoliko tjedana, ukupno više od milijun javnih zaposlenika je izašlo na ulice u više od 80 različitih španjolskih gradova. Ovdje možete pogledati snimke nekih od nasilnih sukoba s policijom koji su se dogodili.
 

# 7. Kada se ekonomija bazirana na dugu ruši, novac postaje vrlo tražen i postoji tendencija da se dogodi nestašica

Dovoljno je pogledati što se događa u Grčkoj. Nestašice lijekova su postali ogroman problem. Panhellenic udruga farmaceuta izvještava da je nestašica u gotovo pola zemlje, nedostaje oko 500 najčešće korištenih lijekova.

# 8. Vaše stanovništvo s vremenom će postati toliko očajno da će pokrenuti grupe koje će zajedno pljačkati hranu i potrepštine iz dućana.

Kada ljudi nemaju posla i ne mogu prehraniti svoje obitelji, često se nađu kako rade stvari koje oni nikad nisu slutili da će učiniti. Dovoljno je pogledati što se događa u Španjolskoj upravo sada ….Sličan primjer se dogodio u Španjolskoj nedavno kada su pljačkani supermarketi, što su čak prenijeli i hrvatski mediji.

Nezaposleni zemljoradnici i ostali članovi zajednice otišli su u dva supermarketa, jedan u Ecija (Sevilla) i jedan u Arcos de la Frontera (Cadiz) i ukrcali puna kolica s osnovnim potrepštinama. Rekli su da se ljudima oduzimalo i planiraju ‘oduzeti oduzeto’.

Hrana, uključujući i mlijeko, šećer, slanutak, tjestenina i riža, su davani u dobrotvorne svrhe, koji tvrde da oni nisu u stanju nositi sa svim zahtjevima za pomoć. Nezaposlenost u Sierra de Cadiz je sada 40%.

# 9. Ako stvari postanu dovoljno loše, čak bi se i osnovne usluge mogle početi isključivati.

Vlasti u Grčkoj opravdano su zabrinuti da bi se mogli desiti prekidi u opskrbi prirodnog plina i električne energije. Dobavljači ostavljaju neplaćene račune već duže vrijeme, i jedan dan milijuni Grka se može probuditi i otkriti da je struja u njihovim domovima odsječena ….

Grčke regulator struje RAE je izjavio Reutersu, kako bi se izbjegao kolaps električne energije i prirodnog plina sustava u dugom pogođenoj zemlji. RAE je donio odluku nakon što je dobio pismo iz grčke tvrtke prirodnog plina DEPA, koja prijeti smanjiti opskrbu proizvođača električne energije, ako ne riješe svoja dugovanja s tvrtkom. (podsjeća li vas ovo na Hrvatsku pomalo)

# 10. U ekonomskoj depresiji, mnogi ljudi počinju potpuno gubiti nadu.

Sve veći broj roditelja u južnoj Europi suočavaju se takvim očajnim situacijama da oni zapravo napuštaju svoje bebe.

Prema SOS selu, Europska dobrotvorna agencija koja pokušava pomoći obiteljima u financijskim poteškoćama, u prošloj godini je našla 1.200 djece u Grčkoj i 750 u Italiji napušteno. To je gotovo dvostruko od 400 djece napuštene u Italiji prije godinu dana, i puno gore od broja 114 djece napuštene u Grčkoj 2003.

# 11 Baš kao što smo vidjeli tijekom Velike depresije 1930-ih, povećava se uvelike broj samoubojstava kada se ekonomija ruši.

Grčka nikada nije vidjela ništa slično onome što se događa sada. Stopa suicida je apsolutno ogromna.

Kako je u SAD-u?

Ako živite u Sjedinjenim Državama, morate gledati što se događa u Europi, jer će slični uvjeti doći do SAD-a uskoro. Baš kao i Europi, mi smo dopustili sebi da postanemo robovi banaka, a sada ćemo snositi posljedice.

Nažalost, većina Amerikanaca uopće ne shvaća kako je duboko u ovom neredu.

Sjedinjene Države su nakupile najveću planinu duga u povijesti svijeta i to će ih potpuno zdrobiti u nekom trenutku. Nažalost, velika većina Amerikanaca živi od plaće do plaće i potpuno nespremni za gospodarski kaos koji dolazi.

Jedno istraživanje pokazalo je da 64% posto svih Amerikanaca ima manje od 1000 $ u banci.

Iako smo mogli biti na rubu druge globalne krize hrane, većina Amerikanaca nemaju dovoljno hrane u svojim domovima da traje jedan mjesec. Iako se američko gospodarstvo nalazi na rubu druge recesije, većina Amerikanaca još uvijek ide u shopping i kupuju igračke koje im ne trebaju i plaćaju ih kreditnim karticama koje ne bi više smjeli koristiti.

Ako želite vidjeti gdje smo krenuli, samo pogledajte Grčku i Španjolsku, a i prema nekim projekcijama, slijedi ih Hrvatska.

Oni prolaze kroz gospodarski pakao, a mi ćemo im se uskoro pridružiti.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)