Možemo nabrojiti na prste koliko su puta hrvatski podanički mediji u službi „Velikog oka“ izvješćivali o međunarodnoj molitvenoj inicijativi „40 dana za život“ kojoj je bio cilj poštivanje ljudskog života od začeća do prirodne smrti

Inicijativa je u periodu od 5. ožujka do 13. travnja uključivala molitvu i post za život te miroljubivo bdijenje ispred ustanova gdje se vrše ubijanja nerođene djece. U ovoj inicijativi ekumenskog karaktera sudjelovalo je oko pola milijuna ljudi u više od 520 gradova svijeta među kojima su i mnogi hrvatski gradovi.

I pored medijskog ignoriranja ove inicijative (možemo samo zamisliti koliko bi televizijskih i radijskih sati bilo potrošeno da su kojim slučajem tih četrdeset dana LGBT udruge protestirale) za nadati se je da će se bar dio kršćanske hrvatske javnosti osvijestiti, da će poruke doći i do saborskih zastupnika, bar do onih koji se deklariraju kao vjernici te konačno da će se dokinuti sadašnji uništavalački, protuljudski i protubožji zakon o pobačaju koji je na snazi još od 1978. godine.

Ako je itko ikada napisao himnu filozofije „prava na izbor“, tada se izvan svake sumnje može reći da ju je napisala američko-ruska književnica i scenaristica u Hollywoodu Ayn Rand (1905.-1982.). Unatoč više nego očiglednoj površnosti njezine filozofije, Ayn Rand je sebe smatrala najvećim filozofom poslije Aristotela.

Kakvu je poruku ostavila čovječanstvu ta žestoka protivnica kršćanstva koja je izjavila kako ništa nije opasnije od vjere kao smjernice za život? Za nju u svijetu postoji samo jedna temeljna alternativa: egzistencija i neegzistencija. Čovjekova egzistencija biva u egzistenciji. To je obveza pojedinca i u tome je korist vrline sebičnosti.

Neegzistencija je posljedica altruizma i ona teži prema smrti. Prema takvom njezinom mišljenju, žrtvovanje za svoju rođenu ili nerođenu djecu, za ostarjele roditelje ili druge članove obitelji pretvara se u prokletstvo. Randova „kulturu života“ shvaća isključivo u smislu prava pojedinca, vodeći se razlozima sebičnosti, te odabire ono dobro koje promiče njezinu vlastitu egzistenciju.

Koliko god često gospođica Rand bučno izjavljivala da voli život, ona je ustvari bila jadna usamljenica koja je prezirala sve oko sebe, živjela je u dubokoj mržnji prema životu, prema kulturi života. Njena filozofija će poput razorne kiseline utjecati na bezbožni i devijantni svijet današnjice: na kulturu smrti.

Zalaganjem za abortus Randlova ocjenjuje kako je embrij nesumnjivo nešto predljudsko, te dodaje: „Samo mistično shvaćanje religijskih dogmi može ovu hrpu stanica smatrati osobom.“ Za potpomognuto samoubojstvo i eutanaziju ona također ima zanimljiv odgovor, to je „racionalno koristoljublje“. (Donald de Marco- Benjamin Wiker: Arhitekti kulture smrti, Verbum, Split, 2007., str. 47. i 50.)

Nasuprot glasnici kulture smrti Ayn Rand, papa sveti Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Evangelium Vitae (Evanđelje života) iz 1995. godine podsjeća na stvarnu kulturu života. Odgojnim djelatnicima Papa je uputio apel: „Poštuj život, svaki ljudski život, brani ga, voli ga i služi mu! Samo ćeš na tomu putu naći pravdu, razvitak, istinsku slobodu, mir i sreću.“

Prema enciklici 5. Božja zapovijed „Ne ubij“ odnosi se na: „Ne ubij nevinoga, ne ubij nevinoga u ratu, nevinoga u miru, nevinoga u majčinoj utrobi, nevinoga u posljednjoj bolesti, ne ubij nevinoga nikada i ni u kom slučaju.“ Stav Katoličke crkve glede pobačaja potpuno je jasan. Dijete-beba je nedvojbeno vrhunac slave Božjeg stvaranja. Ljudski život počinje njegovim začećem, a pobačaj je, kako se izrazio Papa 1997. godine, holokaust! Na zakonsku zaštitu ljudskih prava od začeća do prirodne smrti puno puta je upozoravao papa Benedikt XVI. (prigodom posjeta Hrvatskoj 2011. godine na zagrebačkom hipodromu), kao što to čini i papa Franjo.

Holokaust nad djecom nije izum novijeg datuma. Eugeničari Charles Darwin (1809.-1882.) i Francis Galton (1822.-1911.) smatrali su da se na prirodnu sposobnost neke rase može utjecati regulacijom njenog razmnožavanja. To znači da bi se čistokrvni trebali razmnožavati puno brže od onih koji ne pripadaju čistoj rasi, pod uvjetom da im se to uopće dopusti.

Seksualna pedagoginja i zagrižena rasistkinja, bliska prijateljice obitelji Rockefeller, Margaret Sanger (1879.-1966.), bila je uvjerena da je taj problem koji je eugeničare mučio moguće riješiti. Budući da prirodna selekcija nije više u stanju riješiti nesposobne iz društva, a problem se dodatno zakomplicirao visokim stupnjem plodnosti ljudske populacije na nižem stupnju razvoja, rješenje vidi u najuzvišenijoj i najautentičnijoj eugeničkoj metodi: kontroli rađanja. Margaret Sanger vjerna svom kredu prema kojemu žene imaju „pravo rušiti“, osnovala je 1922. godine Planned Parenthood Federation of Amererica (Američka federacija za planiranje roditeljstva). Stvoren je moćni organizacijski svjetski ustroj za ubijanje djece.

Seksualnom revolucijom spolno ćudoređe već je bilo poljuljano jer je individualni užitak postao mjera svih stvari. Zahvaljujući „epohalnim izumima“: spirali i piluli, pojedine žene su se bez straha od trudnoće mogle prepustiti seksualnom užitku. No, je li stvarno pilula i spirala sprječava trudnoću? Naime, u prirodnim uvjetima, ako je sve u redu, dijete se počinje usađivati u maternicu tek oko šestog dana nakon oplodnje jajne stanice.

Rani, beta HCG testovi na trudnoću pokazali su da uz svaku vrstu spirala, žena koja živi seksualnim životom, ostane trudna godišnje prosječno nekoliko puta, a često do ovulacije i začeća dođe i uz svaku uporabu pilula. Međutim, zbog pilula i spirala maternica postane neprijateljski raspoložena za prihvaćanje djeteta, pa ono najčešće umire u prvim danima začeća, obično još prije nego što bi izostala menstruacija. Žena doživi neko krvarenje misleći da se radi o normalnoj menstruaciji, a zapravo je bila trudna. (Antun Lisec: Liječenje duševnih rana izazvanih abortusom, Nacija br. 10 od 14. ožujka 2012., str. 48.)

Unatoč spirali i piluli previše se rađalo „neželjene djece“. Ilegalni abortusi više nisu mogli zadovoljiti apetite sljedbenika planetarno popularnih Ayn Rand i Margaret Sanger. Postala je nužnost ozakoniti zakon o ubijanju vlastitog djeteta. Kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim u zemljama zapadnog svijeta došlo je do neslućene propagande u korist promjene javnog mnijenja glede legalizacije pobačaja. Marketinški stručnjaci u službi „Velikog oka“ osmišljavali su raznorazne laži i manipulacije kako bi u um suvremenog čovjeka usadili cijep kako je poželjno da se abortus legalizira.

Skrenuli su pozornost s ključnih pitanja koja govore o tome što abortus čini nerođenom djetetu kao i majci, te su se umjesto toga usmjerili na raspravu o sasvim novom pitanju „pravu na izbor“. Avangardne „grupe za abortus“ u suradnji s mnogim feminističkim udrugama u „laboratorijima“ su osmišljavali privlačne, ali tako cinične slogane, poput: „Sloboda na izbor“, Žene moraju imati kontrolu nad svojim tijelom“ i sl. Moralnost ubijanja nerođenih više nije bilo sporno pitanje, nego je postalo važno „tko odlučuje“.

Manipulacija ljudskim umom koristila se zgodnim podvalama. Mediji su u Sjedinjenim Državama vrlo osmišljenim lažnim podacima obmanjivali javnost kako bi se pod svaku cijenu ozakonio pobačaj: kako zbog posljedica nekontroliranog abortusa godišnje umire u SAD-u 10 000 žena (stvarni podatak je bio 200-250), kako se godišnje obavi milijun nelegalnih abortusa (stvaran broj se približio brojci od 100 000), kako prema istraživanjima 60% Amerikanaca odobrava slobodan abortus (manje od jedne trećina Amerikanaca podupiralo je abortus) i sl.

Lažne brojke kojima su arhitekti kulture smrti hranili medije postupno su se ukorijenile u svijest Amerikanaca, te uvjerile mnoge kako treba poništiti tadašnji zakon o abortusu. Jer bolje je ipak da se abortusi, koji se svejedno obavljaju protuzakonito, sada mogu vršiti javno. Nakon promjene zakona o abortusu 1973. godine, abortus se u SAD-u počeo rabiti kao primarna metoda kontrole rađanja. Broj abortusa nakon legalizacije popeo se za 1500%. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 196. i 197.).

International Planned Parenthood Federation – IPPF (Međunarodna federacija za planiranje roditeljstva) (IPPF) je postala moćna svjetska organizacija koja žene diljem svijeta opskrbljuje kontracepcijskim sredstvima i pomaže im u izvršavanju pobačaja, šireći kulturu smrti pod krinkom samilosti. Danas se procjenjuje da se približno 46 milijuna pobačaja obavi svake godine.

Od toga 26 milijuna se obavi u zemljama gdje je pobačaj legalan, a ostalih 20 milijuna se obavi u zemljama u kojima je postupak ubijanja nerođene djece nelegalan. Na ovaj šokantni podatak svaki kršćanin se treba upitati kakve su to osobe političari koji su u većini zemalja, među kojima je i Hrvatska, donijeli zakone o legalnom ubijanju djece ili zašto ih ne ukidaju ako su ih neki drugi bezumnici prije njih donijeli, posebice što se mnogi među njima smatraju kršćanima?

Kršćanska Rusija upravo prednjači u tom vidu čedomorstva, na stotinu porođene djece 62,6 je usmrćene nerođene djece (službeni podatak iz 2003.). Ruski demografi procjenjuju da je u razdoblju od dvadeset godina pobačajem ubijeno više Rusa nego što ih je ubijeno u Prvom svjetskom ratu, Boljševičkoj revoluciji i u Drugom svjetskom ratu zajedno. Osobito je monstruozno što se oko 12% pobačaja izvrši nakon 12 tjedana trudnoće pomoću kiroteže, lijekovima, intrauternim usađivanjem i ostalim metodama.

Kako je zastrašujuće ubijanje nerođene djece zorno nam pokazuje jedan postupak kiroteže, zvan dilatacija i evakuacija (D&E). Nakon što se proširi maternica i ispara vodenjak uvlači se veliki instrument duboko u uterus za komadanje djeteta. Tada se izvlači komad po komad živog djeteta dok se cijelo dijete raskomadano ne izvuče van. Glava je poseban problem jer ju je nateže izvući. Glava se stoga mora isprazniti, obično uporabom aparata za usisavanje kojim se uklanja mozak, a potom se velikim kliještima smrska lubanja. Sve se to lijepo slaže po stolu kako bi ginekolog bio uvjeren da nije koji komad ostao u maternici.

Postupak intrauternim usađivanjem pomoću amniotičke infuzije (u amniotočku vrećicu ubrizgava se injekcija nepoznatog sadržaja), koncentrirane solne otopine, prostaglandina, uree ili nekog drugog agensa, izgleda još jezovitije i sablažnjivije. Solna otopina ubrizgava se u vodenjak i beba ju guta. Beba nakon toga počinje umirati polaganom, ali žestokom smrću. Majka sve to osjeća jer se dijete grčevito bori za svoj život pošto ju tom otopinom spaljuju. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 200., 202., 203., 206., i 207.).

Holokaust nad nerođenom djecom nedvojbeno vodi zapadni svijet u biološko odumiranje. Program „prodaje pobačaja“ izrodio se u najrigidniji sustav koji besprijekorno provode feministički glasnici kulture smrti. Gotovo da niti u nijednoj ginekološkoj klinici trudnim „nesretnim“ djevojkama ili ženama ne spominje se da postoje i druge mogućnosti osim abortusa, da postoje agencije za posredovanje pri usvajanju djece, da postoje ustanove koje mogu zbrinuti trudnice, da postoje dobri ljudi koji žele pomoći…

Da ne govorimo kako se tim nesretnicama, koje su većinom u velikoj moralnoj dvojbi, rijetko govori o razvoju djeteta, o boli koje će dijete pretrpjeti prije smrti, o tjelesnim i emocionalnim posljedicama za njih same i sl. Egzekutori ubojstava u pravilu niti ne spominju riječ dijete ili beba, pa čak niti fetus (za njih je to „produkt začeća“, „komadić tkiva“, „ugrušak krvi“), jer u protivnom bi se moglo naslutiti kako se radi o nečemu ljudskom, a tada bi kandidatkinja abortusa na njihovu žalost mogla i odustati.

Normalno je da procese „planiranog roditeljstva“ budno motre svakojake udruge. Dovoljno se prisjetiti primjera iz naše zemlje, kada se koordinatorica Ženske mreže, („feminističko-političke mreže“) koja okuplja 41 udrugu, Bojana Genev u jednom intervju iz 2009. godine skandalizira nad vjeroučiteljem koji je navodno pohvalio trudnu petnaestogodišnjakinju koja je odlučila zadržati dijete, umjesto da ju nagovori na pobačaj.

Osim udruga za „ženske odnose“ ili „ženska pitanja“, promotrimo i sve one silne radikalne udruge koje se bore za prava životinja. Gledajući ispod blistavog zastora njihove srcedrapajuće izjave o iskorištavanju životinja zbog hrane, zbog krzna, zbog…, moramo si postaviti pitanje koji je njihov stvarni poriv? Za što se oni bore uzvikujući ne ubijajte piliće, svinje, zečeve, lisice i dr.? Zašto ne viču, ne ubijajte bebe? Zašto su aktivisti „ljubitelja životinja“ gotovo uvijek na suprotnoj strani od protivnika pobačaja? Odgovor je samo jedan. Oni ne vjeruju u Boga i život poslije ovozemaljske smrti. Za njih se čovjek ne može izdvojiti iz životinjskog svijeta. Čovjek je također sisavac i zašto da ima posebna prava? Zašto da samo on ima pravo na zaštitu nerođenog mladunca!

Pored eugeničkog rješenja koje će pobačaj čovječanstvu omogućiti, prema riječima Margaret Sanger, da se riješi „teškog tereta ljudskog otpada“ postoji još nešto. Nužno je prozreti još jedan medicinski učinak kao posljedičnu reakciju izvršenih abortusa. Jedna neovisna studija iz Novog Zelanda, objavljena u časopisu Journal of Pediatrics and Neonatology, koja je istraživala mlade žene od rođenja do 25. godine života ustanovila je da mlade žene koje su imale pobačaj imaju znatno veću vjerojatnost za iskustvo kasnije depresije, samoubojstva, zlouporabe droga i lijekova i sl. I neka druga slična istraživanja su pokazala da učinci pobačaja, kako za neudane tako i za udane žene, nikada ne prestaju po pitanju mentalnog zdravlja, duševnih trauma, mogućeg PTSP-a, depresije, latentnih psihoza itd. Upravo to i je krajnji cilj „Velikog oka“. Takve labilne duše njima trebaju, poljuljane psihofizičke osobe, nad kojima će se vrlo lako izvršiti potpuna kontrola uma.

Najbolji dokaz tomu je grčevita reakcija na ova neovisna istraživanja. American Psychological Association (Američka Psihološka Udruga – APA) žurno se predala reviziji „post-pobačajnog“ sindroma. U svojim „otkrićima“ iz 1990. i 2008. godine ustvrdila je da nije istina što navode tamo neka istraživanja, te zaključuje da pobačaj ne vodi povećanju problema mentalnog zdravlja. Istoj tvrdnji pridružuje se, a tko drugi nego, Royall Collage of Psychiatrists iz Ujedinjenog Kraljevstva. Sve je to odveć prozirno ako se zna da su upravo ove dvije institucije pod izravnom kontrolom masonskog „Velikog oka“.

Dok se na jednoj strani desetci milijuna djece godišnje ubijaju sve domišljatijim metodama pobačaja, s druge strane se svim silama žele proizvoditi djeca tzv. umjetnom oplodnjom. Oko tog pitanja ponovo se sukobljavaju dva suprotna stava, onaj Katoličke crkve kao i većine jednobožačkih religija na jednoj strani, te na drugoj strani stav modernističkog neoliberalnog suvremenog svijeta predvođen raznim feminističkim i homoseksualnim udrugama u službi „Velikog oka“. Svakako da potpuno odbacivanje umjetne oplodnje kod dvoje supružnika, muža i žene koji žive u braku i prirodnim putem ne mogu imati dijete, ne bi bilo u redu. Tomu se apsolutno ni ne protivi Katolička crkva. No, problem je kudikamo veći.

Iako se u Hrvatskoj o ovoj temi puno raspravljalo zbog donošenja novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, nužno se prisjetiti onog važnog kod postupka umjetne oplodnje. Nikada u javnost nije stigla informacija koji su stvarni razlozi što supružnici prirodnim putem ne mogu imati biološku djecu. Prema nekim neslužbenim podatcima oko dvije trećine neplodnih žena je zato neplodno što su prije želje da postanu majke rabile kontracepcijska sredstva, pilule, spirale i sl. ili imale pobačaj (nisu rijetki slučajevi i nekoliko pobačaja). Odjednom su prestali ubijati svoju djecu, predomislile se želeći imati vlastito dijete, i nastao je problem. Budući da u „uljuđenoj zapadnoj civilizaciji“ kontracepcija i pobačaj su najnormalnije pojave „ženske egzistencije“, potpuno je bezrazložno raspravljati o uzročniku neplodnosti kod žena.

Heteroinseminacija koja se nekada primjenjivala samo kod goveda, svinja, kokoši itd. radi stvaranja dobrih pasmina, postala je civilizacijski napredak kod ljudske vrste. U većini zemalja zapadnog svijeta dolaze na svijet djeca koja ne znaju tko su im očevi, tko majke, tko braća, tko sestre. Nije važno tko je donirao sjeme, tko jajašca, nije važno što rezultat može rezultirati rodoskvrnućem (incestom)… Važno je da se rodi dijete iz epruvete. Upravo te čudovišne epruvete su krajnji stadij kršćanske neetičnosti u umjetnoj oplodnji. Malu živu začetu djecu, zvanu embrij ili zametak, drže godinama zamrznutu po frižiderima. Većina njih nema šansu da završi u ženinoj maternici, i bude ubijena. Možda završi i u kanalizaciji?

Nužno je prozreti nakanu cijelog procesa medicinski potpomognute oplodnje, uz sva uvažavanja čežnje heteroseksualnih bračnih parova za vlastitom djecom. Tim parovima nužno je pomoći, ali ne metodom zamrzavanja embrija kao nekom pričuvom za „slijedeći put“. Subverzivni feministički sustav pod kontrolom „Velikog oka“ nije razvijao medicinska dostignuća umjetne oplodnje radi žena iz prirodnih brakova (one su kolateralne sretnice), već radi sasvim drugih poriva. Kao što su se u većini zapadnog svijeta zakonima izjednačile sve vrste bračnih zajednica, isto tako treba odgajati djecu u različitim modelima obitelji.

Što različitija i devijantnija zajednica to bolje! Što društvo može očekivati od djeteta odgojenog u takvoj obitelji? Iskustva su pokazala da će golema većina djece odgojene u neprirodnim bračnim zajednicama slijediti put svojih odgajatelja. Ta djeca odgajana daleko od Božje Riječi, ne samo da su „meki materijal“ za manipulaciju svijesti, već su i potencijalni predvodnici svih programiranih pošasti današnjeg posthumanog doba.

Prisjetimo se stoga kako je „naš“ ministar „zdravlja“ Rajko Ostojić uz obilnu pomoć Ženske mreže i onih oko te „mreže“uveo Hrvatsku u 21. stoljeće na način što je dokinuo „rigidan i konzervativan“ Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji te donio 2012. godine „napredan i moderan“ zakon kako to i dolikuje liberalnoj i „demokratskoj“ zemlji.

Ne samo da od tada svaka nerotkinja i rotkinja u Hrvatskoj može imati djecu bez tamo nekog nemilog psihološkog savjetovanja kao što je starim zakonom bila obveza, već za sve vrijedi, što je ministar posebice naglašavao, načelo zdravlja žene i djeteta. Za načelo zdravlja ministar je „vjerojatno“ mislio na onih višak od deset (dopuštena oplodnja je dvanaest zametaka, a unos dva zametka) zamrznutih ljudskih bića u frižideru, jer kao što je poznato „smrznuto je zdravo“.

Čak će se embriji, „koje li radosti“, pet godina čuvati na trošak državnog proračuna. Nakon toga je dozvoljeno da roditelji na svoj trošak čuvaju svoju nerođenu djecu ili je daruju nepoznatoj primalji. Ukoliko sve to izostane, „jajne stanice“ (kako to ministar lijepo zbori) se uništavaju. S obzirom da je ministar, kao vrstan „teolog i filozof“, svim kršćanskim laicima i klericima „objasnio“ kada duša ulazi u embrij, pritom se osvrnuvši i na učenja sv. Tome Akvinskog, nitko više ne će smjeti niti pitati što s tim živim bićima nakon pet godina?

Svakako je bio najdojmljiviji razlog potpore „Ostojićevom“ zakonu, što su nas podučili mnogi „kukurikovci“: kako će on poboljšati natalitet u Hrvatskoj. Pa to je toliko licemjerno i pregrozomorno čak i za ovu vladajuću svitu. Porast nataliteta bi zasigurno polučila zabrana o ubijanju nerođene djece kojih se u Hrvatskoj ubije 35 do 50 tisuća godišnje, a ne ovih stotinjak djece što će se možda više roditi ovim protubožjim i protuljudskim zakonom.

No ništa neobično ako pretpostavljamo odgovor na „kviz“ pitanje: koliko je vjernika u vladi Zorana Milanovića?

Korišteni dijelovi iz knjige: Kontrola uma 2013.
 
(hrsvijet.net/uredio:nsp)

Iako mislimo da je kriza iza nas, svakim danom počinjemo se buditi i shvaćati da to nije istina. “Problematična” Grčka je u fokusu već skoro 5 godina, da li zbog mentaliteta rastrošnosti ili zbog toga što su ih uklela neka strana sila

Ovih dana došla nam je u ruke knjiga “Nije lako biti Grk” (On the Unhappiness of Being Greek), zanimljiva posebno u času kad cijela Europa govori o Grčkoj i pokušava shvatiti što se s njom događa.

Pisac 65 knjiga i filozof Nikos Dimou, najpoznatiji po provokativnim i britkim esejima i aforizmima. Naravno, živcira mnoge Grke, a neki ga drže i izdajicom. Knjiga objavljena prvi put 1975. postala je bestseller i doživjela još 30-ak izdanja i mnoštvo prijevoda. I još važnije, sudeći po citiranosti, kao da nije nimalo izgubila od svoje svježine i aktualnosti.

Dimou pokušava proniknuti u mentalitet sugrađana i, aforizmima odgovoriti na pitanje kako ih razumjeti, dotičući se ključnih pojmova poput mitova, strahova, ponosa, gubitka obraza, ekonomije, religije, seksa i još koješto.

Dakle, zbog čega je teško biti Grk?

“Prije svega zbog toga jer imaju problem s identitetom”, kaže Dimou. Žive između istoka i zapada, stare slave i novog siromaštva. Prvi je problem uvjerenje, koje on ismijava, da Grci potječu direktno od starih Grka, od Aristotela, Platona, Sokrata i Perikla i tako se dovode u nemoguću situaciju usporedbe s vrhuncima klasične grčke civilizacije. Po njima, posve je samorazumljivo da oni kao “potomci” starih Grka nikako ne mogu biti urbanizirani balkanski seljaci, što ustvari jesu.

Ovakvo zapravo mazohističko poimanje sebe vodi ih ravno u depresiju i kompleks manje vrijednosti. Zato je i samosažaljenje još jedna njihova karakteristika. Vrlo su skloni teorijama zavjere, vječno im drugi prijete, ucjenjuju ih, ponižavaju ili ih uopće ne razumiju. Što ih navodi da misle kako su im drugi uvijek krivi za sve.

Odgovornost? Odgovornost ne pada s neba, nju društvo razvija – samo što to društvo nije grčko. “Mi smo ljudi koji ne razmišljamo racionalno, nego emocionalno”, kaže Dimou, a to je znak nezrelosti.

Drugi je problem odnos prema Europi. Koliko su Grci zapravo Europljani? Zaobišao ih je srednji vijek, renesansa, reformacija, prosvjetljenje i industrijska revolucija, da ne spominjemo stoljeća pod Turcima. Ali grčka klasična kultura u temeljima je europskih vrijednosti a oni su dio EU. Sudeći po ovom autoru, bliži su ortodoksnoj Rusiji nego racionalizmu Europe. Pitanje na koje nema odgovora, ili odgovor ovisi o okolnostima jest: Jesu li Grci Europljani Orijenta – ili pak orijentalci Europe? No to je posljedica jedne druge grčke karakteristike, da nisu navikli pogledati se u ogledalo.

Samopropitivanje im nije jača strana, iako, kad se već spominje klasična Grčka, na ostacima Apolonovog hrama u Delfima stoje uklesane riječi: Spoznaj sebe. Odsustvo introspekcije vidi se i po tome da su uvijek u pravu, a Grčku drže centrom svijeta. Karakteristična je i nedavna anegdota s Y. Varoufakisom koji je, na primjedbu ministra financija iz Litve da njihovi umirovljenici imaju puno manje mirovine, bahato odgovorio: možda su ti novci dovoljni za vas, ali ne i za nas Grke.

Grk čini sve što je u njegovoj moći kako bi proširio jaz između želja i stvarnosti, pa kad mu to uspije, onda je zbog toga nesretan. Život mu se odvija ili u stanju oduševljenja ili depresije. Pretjerivanje je srž nacionalnog identiteta, što ih najčešće dovodi do tragičnih, ponekad i komičnih situacija. Zato je možda najbolji ključ za razumijevanje grčkog mentaliteta upravo ta sklonost hiperboli, preuveličavanju ili pretjerivanju.

“Žive dvostruko iznad svojih mogućnosti. Obećavaju triput više nego što mogu napraviti. Tvrde da znaju četiri puta više nego što su naučili. Prave se da osjećaju pet puta više nego što osjećaju”, duhovito primjećuje Dimou.

Grci moraju ponovno razmisliti o sebi i riješiti se mitova i zabluda da bi preživjeli u modernom svijetu. Nadići će komplekse samo kad se prestanu mrziti zbog onoga što nisu i prihvate sebe kakvi jesu.

Iako se neki aforizmi poput ovog doimaju humoristični, većina ipak nije. U pogovoru izdanju iz 2012. Dimou piše: Čitatelj kojem se sviđa ova knjiga vjerojatno nije Grk. Za Grka je bolna. Možda će se nasmijati nekim aforizmima, ali kad je zatvori bit će tužan. No usprkos gorkim refleksijama, tvrdi da na ovaj način izražava ljubav prema, kako kaže, pravoj Grčkoj, a ne proizvodu mitova i površnih uvida.

Dok čitate knjižicu, teško se oteti dojmu da se mnoga zapažanja mogu primijeniti i na Hrvate. Uostalom, ljudi koji gunđaju, svade se, izmišljavaju mitove, stalno su u pravu, žive iznad svojih mogućnosti, svi su protiv njih, ne vole strance i nisu sigurni u svoj identitet toliko su nam slični, da bi i nama dobro došlo da se pozabavimo zabludama o sebi. Međutim, da je netko ovdje napisao ovakvu samoironičnu knjižicu o tome kako je teško biti Hrvat, vjerojatno ne bi doživio da ona postane bestseller s više od 30 izdanja, nego bi ga šutirali kao nedavno Boru Dežulovića. Mi se, za razliku od Grka, lako odričemo briljantnih pera jer su nam kritika, analiza i samoispitivanje izgleda posve suvišni.

Da ne pomislite kako nema što reći o ovoj krizi, Dimou je 2014. objavio knjigu s naslovom “Nijemci su krivi za sve”!
 
(jutarnji.hr/uredio:nsp)

Alexander Dugin – RAT PROTIV RUSIJE I NJEGOVA IDEOLOŠKA DIMENZIJA – u svjetlu Četvrte političke teorije - Nadolazeći rat kao koncept

Rat protiv Rusije danas je pitanje o kojemu se na Zapadu najviše raspravlja. Zasad je on još namisao i mogućnost. No, on može postati stvarnost ovisno o odlukama koje će donijeti sve strane uključene u ukrajinski sukob – Moskva, Washington, Kijev i Bruxelles.

Ne želim ovdje raspravljati o svim aspektima tog sukoba niti o njegovoj povijesti. Umjesto toga predlažem analizu njegovih dubokih ideoloških korijena. Moje viđenje glavnih događaja zasniva se na Četvrtoj političkoj teoriji, a njezina načela opisao sam u svojoj knjizi istog naslova koju je na engleskome jeziku objavila izdavačka kuća Arktos prije nekoliko godina.

Neću, dakle, ovdje proučavati rat Zapada s Rusijom procjenjujući njegove rizike, opasnosti, probleme, troškove ni posljedice, nego ću proučiti njegovo ideološko značenje na globalnoj razini. Promišljat ću o smislu takvog rata, a ne o samome ratu (stvarnom ili virtualnom).

Srž liberalizma

Na modernome Zapadu postoji jedna glavna i vladajuća ideologija – liberalizam. On ima mnogo tipova,verzija i oblika, mnogo nijansi, no srž je uvijek jedna te ista. Liberalizam u svojoj unutrašnjoj fundamentalnoj strukturi sadrži sljedeća aksiomatska načela:

• antropološki individualizam (individuum je mjera svih stvari);
• progresizam (svijet se kreće prema boljoj budućnosti, prošlost je uvijek gora od sadašnjosti);
• tehnokracija (tehnološki razvitak i učinkovitost izvedbe smatraju se najvažnijima u prosudbi naravi nekog društva);
• eurocentrizam (euro-američka društva uzima se kao mjerilo i standard za ostatak čovječanstva);
• ekonomija je presudna (ekonomija slobodnog tržišta jedini je oblik normativnog ekonomskog sustava – sve ostale tipove ekonomije potrebno je ili reformirati ili uništiti);
• demokracija je vladavina manjina (njihova obrana protiv većine, uvijek sklona izroditi se u totalitarizam, ”populizam”);
• srednja klasa je jedini stvarno postojeći društveni akter i univerzalna norma (neovisno o činjenici je li neka osoba već dosegnula taj status ili je tek na putu postati stvarnom srednjom klasom, pa trenutno predstavlja srednju klasu koja to tek želi postati);
• jedan svijet, globalizam (ljudska bića u svojoj osnovi su ista, samo s jednom razlikom – onom individualnom – pa stoga svijet treba biti integriran na individualnoj osnovi, kozmopolitizam – građanin svijeta);

To su sržne vrijednosti liberalizma, koji je manifestacija jedne od triju tendencija što potječu iz prosvjetiteljstva, skupa s komunizmom i fašizmom, a koje predstavljaju alternativne interpretacije samog duha moderne. Tijekom XX. st. liberalizam je pobijedio svoje suparnike i nakon 1991. g. postao je jedinom i prevladavajućom ideologijom na svjetskoj razini.

Jedina sloboda izbora u carstvu globalnog liberalizma bila je između desnog liberalizma, lijevog liberalizma i radikalnog liberalizma, uključujući i ultradesni liberalizam, ultralijevi liberalizam te vrlo radikalni liberalizam. Dakle, liberalizam je bio instaliran kao operativni sustav zapadnih društava i svih drugih društava koja su se našla u zapadnoj zoni utjecaja. U jednom trenutku postao je zajedničkim nazivnikom za svaki politički korektan govor, oznaka onih koje glavna politička struja prihvaća, odnosno odbacuje kao marginalne. Liberalnom je postala i sama konvencionalna mudrost.

Geopolitički, liberalizam je ucrtan u model kojemu je SAD središte, etnička jezgra su anglosaksonci, a atlantističko euroameričko partnerstvo, NATO, predstavlja stratešku jezgru svjetskog sustava sigurnosti. Svjetska sigurnost izjednačena je sa sigurnošću Zapada te, u krajnjoj liniji, sa sigurnošću Amerike. Liberalizam, dakle, nije samo ideološka sila nego je i politička, vojna i streteška sila. NATO je liberalan u svojim korijenima. On brani liberalna društva, boreći se za libralizam.

Liberalizam kao nihilizam

U liberalnoj ideologiji ima jedna točka koja je odgovorna za njegovu današnju krizu. Liberalizam je u svom središtu duboko niholistički. Sklop vrijednosti koje liberalizam brani bitno je povezan s glavnom tezom – sloboda, oslobođenje. No, sloboda je u liberalnom viđenju u biti negativna kategorija: ona želi biti slobodna od (J.S. Mill) a ne biti slobodna za. To nije tek sekundarno, to je srž problema.

Liberalizam se bori protiv svih oblika kolektivnog identiteta, protiv bilo kojeg tipa vrijednosti, projekata, strategija, ciljeva, svrha, itd., koje bi bile kolektivne, odnosno barem ne-individualističke. To je i razlog što jedan među najvažnijim teoretičarima liberalizma, Karl Popper (na tragu F. v. Hayeka) u svojoj knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji ( a koju G. Soros smatra svojom osobnom Biblijom) tvrdi da se liberali trebaju boriti protiv svake idologije ili političke filozofije (od Platona i Aristotela pa do Marxa i Hegela) koja bi ljudskom društvu postavljala neki zajednički cilj, zajedničku vrijednost, zajednički smisao. Bilo koji cilj, vrijednost, smisao, u liberalnom društvu (‘otvorenom društvu’) trebaju biti strogo individualni.

Tako su neprijatelji otvorenog društva (a upravo je taj liberalni model otvorenoga društva na snazi u zapadnome društvu nakon 1991. g te se smatra globalnom normom za ostatak svijeta) vrlo konkretni. Glavni neprijatelji su komunizam i fašizam ( oba potječu iz iste filozofije prosvjetiteljstva i središnji su im ne-individualni koncepti – klase u marksizmu, rase u nacionalsocijalizmu te nacionalna država u fašizmu). Stoga je smisao borbe liberalizma na frontu postojeće moderne alternative (fašizam ili komunizam) posve očigledan. Liberali tvrde da osobađaju društvo od fašizma i komunizma, od dvije glavne moderne verzije izričito ne-individualističkog totalitarizma.

Borba liberalizma u procesu likvidacije ne-liberalnih društava posve je smislena: svoje značenje ona zadobiva iz same činjenice postojanja ideologija koje izričito ne prihvaćaju i niječu individuuma kao najvišu vrijednost. Posve je jasno protiv čega se vodi bitka. Oslobođenje od onog što je označeno kao meta. No, činjenica da je sloboda (onako kako je shvaćaju liberali) u biti negativna kategorija, ovdje nije jasno zapaženo. Neprijatelj je ovdje i on je konkretan. Upravo ta činjenica daje liberalizmu konkretan sadržaj. Činjenica da postoji društvo koje nije otvoreno – dovoljna je da opravda proces oslobađanja.

Unipolarno razdoblje: prijetnja od implozije

Kada je 1991. g. pao Sovjetski Savez koji je bio posljednji protivnik zapadnjačkom liberalimu, neki zapadnjaci (npr. F. Fukuyama) proglasili su kraj povijesti. Posve logično: više nije bilo eksplicitnog neprijatelja otvorenog društva – pa tako ni povijesti koja je tijekom moderne bila upravo bitka između tri političke ideologije (liberalizma, komunizma i fašizma) za naslijeđe prosvjetiteljstva. Strateški rečeno, bio je to unipolarni trenutak (Ch. Krauthammer). To razdoblje od 1991. – 2014. godine usred kojega se dogodio napad Bin Ladena na WTC – bilo je doista razdoblje globalne dominacije liberalizma. Aksiome liberalizma prihvatili su glavni geopolitički akteri – uključujući Kinu (u ekonomiji) i Rusiju (( u ideologiji, ekonomiji, političkom sustavu). Postojali su liberali i oni koji bi to željeli biti, zatim još-ne-liberali, ne – dostatno-liberali, i tako dalje. Pravih i istinskih iznimaka bilo je tek nekoliko (Iran, Sjeverna Koreja). Svijet je postao liberalnim po ideološkoj aksiomatici.

Upravo to je bio najvažniji trenutak u povijesti liberalizma. On je pobijedio svoje neprijatelje ali ih je u isto vrijeme i izgubio. Liberalizam je u svojoj biti oslobađanje, borba protiv onoga što nije liberalno (još nije ili nije uopće). Stoga upravo od neprijatelja liberalizam zadobiva svoje stvarno značenje, svoj sadržaj. Dokle god postoji ne-liberalno društvo, liberalizam je pozitivan. On počinje pokazivati svoju negativnu bit tek nakon pobjede.

Nakon pobjede 1991. g. liberalizam je stupio u svoju implozivnu fazu. Nakon što je porazio i komunizam i fašizam, liberalizam je ostao sam. Bez neprijatelja i bez borbe. I to je bio trenutak za početak unutrašnje borbe, liberalno čišćenje liberalnih društava u nastojanju da se zatru posljednji neliberalni elementi – seksizam, politička nekorektnost, nejednakost spolova, ma koji ostatci neindividualne dimenzije institucija poput države, crkve, itd. Liberalizam, dakle, treba neprijatelja kojega će osloboditi. Inače on gubi svoj sadržaj, njegov implicitni nihilizam postaje preupadljiv. Apsolutni trijumf liberalizma je njegova smrt.

To je ideološko značenje financijske krize početkom 2000.-te u 2008. godini. Upravo uspjesi, a ne neuspjesi nove, čisto financijske ekonomije (turbokapitalizma, prema G. Lytwaku), odgovorni su za njegov kolaps. Sloboda da svatko čini što god hoće, ali samo na individualnoj razini, izazvat će imploziju osobnosti. Čovjek prelazi u područje ispod –ljudskog, u sub-individualne domene. I tu se on suočava s virtualnim. Poput sub-individualnog sna, sloboda od bilo čega. To je iščezavanje čovjeka. Carstvo ničega kao posljednja riječ totalne pobjede liberalizma. Postmodernizam priprema teren za to poslije-povijesno, samo sebi upućeno, recikliranje besmisla.

Zapad u potrebi za neprijateljem

Možda ćete ovdje upitati: pa kakve veze ima to sve s (pretpostavljenim) ratom do kojega će doći s Rusijom? Odmah ću na to odgovoriti.

Liberalizam je dobio na globalnoj razini. To je činjenica 1991. godine. Neposredno potom on je počeo implodirati. Stigao je do posljednje točke i počeo je sam sebe likvidirati. Masovne migracije, sudari kultura i civilizacija, financijske krize, stvarni terorizam, porast etnizma, znaci su nadolazećeg kaosa. A taj kaos ugrožava Poredak. Bilo koji poredak uključujući i sam liberalni poredak. Što je liberalizam uspješniji to je bliže svome kraju. I kraju današnjega svijeta. Tu imamo posla s nihilističkom srži liberalne filozofije, s Ništa kao unutrašnjim ontološkim načelom ”slobode od”. Arnold Gehlen, njemački antropolog s pravom je definirao čovjeka kao ”biće nedostatka” (Mangelwesen).

Čovjek sam u sebi je ništa. Sve što čini njegov identitet on uzima iz društva, povijesti, naroda, politike. Stoga ako se okrene svojoj čistoj biti tamo će prepoznati ništa. Taj ponor skriven je iza raspršenih krhotina osjećaja, nejasnih misli, mutnih želja. Virtualnost podljudskih emocija tanki je veo iza kojega se nalazi čista tama. Razotkrivanje te nihilističke osnove ljudske naravi posljednje je postignuće liberalizma. No, to je kraj. A kraj je isto tako i za one koji upotrebljavaju liberalizam za vlastite svrhe, koji imaju koristi od liberalne ekspanzije, za gospodare globalizacije. Svaki poredak pada u takvoj krajnjoj nužnosti nihilizma. I liberalni poredak također.

Tako, da bi se spasilo vladavinu onih koji imaju koristi od nihilizma, oni moraju načiniti korak unatrag. Liberalizam će svoj smisao zadobiti samo ako se opet bude bavio neliberalim društvom. Korak natrag jedini je način da se spase ostatci tog poretka, da se liberalizam spasi od njega samoga. Pa se tako na obzoru pojavljuje Putinova Rusija. Niti je ona antiliberalna, niti je totalitarna, niti je nacionalistička, niti komunistička. Prije bi se reklo, još ne preliberalna, ne potpuno liberalno-demokratska, još ne dostatno kozmopolitska, ne tako radikalno antikomunistička. Ali na putu da postane liberalnom. Korak po korak. U procesu gramscijevskog prilagođavanja na hegemoniju, transformismo.

No, u globalnoj agendi liberalizma (SAD, NATO), potreban je drugi akter, druga Rusija koja bi opravdala Poredak na polju liberalnog tabora, pomogla mobilizirati Zapad koji se raspada od unutrašnjih problema, koja bi dala neizbježnoj provali unutrašnjeg nihilizma stanovitu odgodu i tako spasila liberalizam od njegovog logičnog sve bližeg kraja. Stoga oni grčevito trebaju Putina, Rusiju, rat. To je jedino rješenje da bi se preduhitilo kaos na Zapadu i spasilo ostatke poretka. Rusija bi u toj ideološkoj igri trebala opravdati samo postojanje liberalizma, jer je neprijatelj taj koji daje značenje borbi otvorenoga društva, koji tom društvu pomaže da se konsolidira i nastavi se globalno potvrđivati.

Radikalni islam (al-Kaida) bio je drugi kanditat za ovu ulogu, ali mu je kao neprijatelju za to nedostajala veličina. Zato je, međutim, bio upotrebljen na lokalnoj razini. Opravdao je intervencije u Afganistanu, okupaciju Iraka, pomogao u svrgavanju Gadafija, u započinjanju građanskog rata u Siriji. No, bio je preslab i ideološki primitivan da bi predstavljao pravi izazov potreban libralima.

Rusija – tradicionalni geopolitički neprijatelj Anglosaksonaca – mnogo je ozbiljnija kao protivnik. Ona odlično odgovara svim zahtjevima – još su živa povijesna sjećanja i uspomene na hladni rat. Mržnju prema Rusiji najlakše je izazvati, s relativno malim sredstvima. Stoga mislim da je rat s Rusijom moguć. On je ideološki nužan kao posljednje sredstvo kako bi se odgodila konačna implozija liberalnog Zapada. Jedan korak unatrag.

Spasiti liberalni poredak

S obzirom na više različitih slojeva koncepta ”rat s Rusijom”, predlažem ovdje nekoliko točaka:

1. Rat s Rusijom pomoći će odgoditi opći nered na globalnoj razini. Većina zemalja koje su uključene u liberalnu ekonomiju, koje imaju udjela u aksiomima i institucijama liberalne ekonomije i koje su ovisne ili su izravno pod kontrolom SAD-a i NATO-a, konsolidirat će se još jednom na strani liberalnog Zapada u njegovoj potjeri protiv neliberalnog Putina. Rat može poslužiti za reafirmaciju liberalizma kao pozitivnog identiteta, u trenutku kada se taj identitet raspada zbog svoje nihilističke biti.

2. Rat s Rusijom ojačao bi NATO, a ponajviše njegove europske dijelove koji bi još jednom bili dužni gledati na američku supermoć kao na nešto pozitivno i korisno, zastarjeli ostatak hladnoga rata. U strahu od dolaska zlih Rusa Europljani bi se ponovno mogli osjetiti lojalnima SAD-u, njihovom spasitelju. Tako bi vodeća uloga SAD-a i NATO bila ponovno potvrđena.

3. Europska unija se raspada. Zajednička prijetnja koja dolazi od Rusa mogla bi spriječiti konačni rascjep, mobilizacijom društva tako što će potaknuti narode još jednom na žestoku obranu njihovih sloboda i vrijednosti pod pritiskom Putinova imperija.

4. Ukrajina i kijevska hunta trebaju rat kako bi opravdali i prikrili sva zlodjela počinjena na Majdanu na pravnoj i ustavnoj razini, kako bi suspendirali demokraciju (koja bi zaustavila njihovu vlast u jugoistočnim pretežno proruskim područjima) i kako bi uspostavili vlast i nacionalistički poredak izvanrednim sredstvima.

Jedina zemlja koja ne želi rat u ovom trenutku je Rusija. No, Putin ne može pustiti jednu radikalnu proturusku vladu da vodi zemlju u kojoj je pola stanovništva rusko i u kojoj postoje mnoge proruske zone. Ako to dopusti gotov je na međunarodnoj i na domaćoj razini. S mnogo oklijevanja, dakle, on prihvaća rat. A jednom kada u njega uđe onda neće biti druge solucije za Rusiju nego da u njemu i pobijedi.

Ne bih se upuštao u spekuliranje o strateškim aspektima toga rata. Prepuštam to drugim kvalificiranim analitičarima. Želio bih, međutim, formulirati neke ideje koje se tiču ideološke dimenzije toga rata.

Putina staviti u zadane okvire

Značenje tog rata na Rusiju jest posljednji pokušaj da se spasi liberalizam od implozije. Ako je to tako, onda liberali imaju potrebu definirati Putinovu Rusiju ideološki – očito poistovjećujući je s neprijateljem otvorenoga društva. No, u riznicama modernih ideologija postoje samo tri glavne verzije. Liberalizam, komunizam i fašizam (nacizam). Posve je jasno da liberalizam predstavljaju svi, osim Rusije (SAD, NATO, Euromajdan, kijevska hunta). Ostaju, dakle, komunizam i fašizam. Putin je, tako, sovjet, KGB komunist. Ovu sliku prodavat će se najglupljoj vrsti zapadnjačke publike. No, neki aspekti patriotske reakcije od strane proruskog i protubanderovskog stanovništva (obrana Lenjinovih spomenika, Staljinovih portreta i spomenika iz 2. svjetskog rata) mogli bi potvrditi tu zamisao.

Nacizam i fašizam predaleko su od Putina i suvremene Rusije, no u konstrukciji slike velikog Zla evocirat će se ruski nacionalizam i ruski imperijalizam. Putin, dakle, je nacionalist, fašist i imperijalist. To će djelovati na druge Zapadnjake. Putin može biti oboje – komunist i boljševik u isto vrijeme, dakle, prikazat će ga se kao nacional-boljševika (no, to će biti malo teže prodati posve neupućenoj postmodernoj zapadnjačkoj publici). Očito je da u stvarnosti Putin nije ništa od toga – ni komunist, ni fašist. On je politički realist (u smislu međunarodnih odnosa – zato on voli Kissingera i Kissinger voli njega). On nema nikakve posebne ideologije. No, bit će obavezan slijediti ideološki okvir. To nije njegov izbor. takva su pravila igre. U tijeku rata na Rusiju, Putina će se stavljati u zadane okvire i to je najzanimljiviji i najžešći aspekt te situacije.

Glavna zamisao kojom će liberali nastojati ideološki definirati Putina bit će da je on sjenka iz prošlosti, nešto poput vampira, ”oni se katkad vraćaju”. Pravi, pak, razlog koraka nazad je spriječiti konačnu imploziju liberalizma. Glavna poruka je, liberalizam je živ živcat i pun snage zato što u svijetu postoji nešto od čega svi moramo biti slobodni. Rusija postaje objekt tog oslobađanja. Cilj je osoboditi Ukrajinu (Europu, čovječanstvo) od Rusije, i na koncu osloboditi i samu Rusiju od njezina neliberalnog identiteta. Eto, imamo neprijatelja.

Takav neprijatelj daje liberalizmu razlog za ponovno postojanje. Rusija je izazov predliberalne prošlosti bačen u liberalnu sadašnjost. Bez tog izazova u liberalizmu više nema života, više u svijetu nema Poretka, sve se raspada i implodira. S takvim, pak, izazovom, div globalizma koji se ruši zadobiva novu energiju. Rusija je tu kako bi spasila liberale. No, da bi to učinila, Rusija mora biti ideološki uokvirena kao nešto predliberalno. Mora biti komunistička, fašistička ili barem nacional-boljševička. To je ideološko pravilo. Boriti se s Rusijom ili samo razmatrati boriti se ili ne, ima i dublju zadaću – staviti Rusiju u ideološki okvir. To će se činiti kako iznutra tako i izvana. Oni će pokušati obvezati Rusiju da prihvati bilo komunizam bilo nacionalizam, odnosno, tretirat će Rusiju kao da je komunistička ili nacionalistička. To je ta igra zadavanja okvira.

Poslijeliberalna Rusija: prvi rat u smislu ”četvrte političke teorije” (4PT)

Ono što predlažem kao zaključak je sljedeće:

Potrebno je da svjesno suzbijemo sve pokušaje da se Rusiju stavi u okvire predliberalne sile. Potrebno je da nipošto ne dopustimo da se liberali spase od dolaska sudbonosnog kraja. Ne smijemo to odgađati nego trebamo to ubrzati. Da bismo to učinili potrebno je da predstavimo Rusiju ne kao nešto predliberalno nego kao poslijeliberalnu Revolucionarnu silu koja se bori za alternativnu budućnost za sve narode na planeti. Ruski rat neće biti rat za ruske nacionalne interese nego za pravedan multipolarni svijet , za istinsko dostojanstvo i istinski pozitivnu slobodu – ne slobodu ”od”, nego slobodu ”za”. Rusija će u tom ratu postati primjerom obrane Tradicije, konzervativnih organskih vrijednosti, stvarno oslobođenje upravo od otvorenog društva i njegovih pokrovitelja – globalne financijske oligarhije. Taj rat nije protiv Ukrajine niti protiv dijela Ukrajinaca. Nije ni protiv Europe. On je protiv (ne)reda liberalnoga svijeta i mi nećemo spašavati liberalizam, mi ćemo ga dotući jednom i zauvijek. Modernizam je bio bitno u krivu. Mi se nalazimo na samrtnoj točki modernizma. Za one koji su od modernizma načinili vlastitu sudbinu ili su dopustili da se to dogodi nesvjesno, to će značiti stvarni kraj. Ali za one koji su na strani vječne istine Tradicije, Vjere, duhovne i besmrtne ljudske biti, to će biti novi Početak.

Najvažnija bitka danas je bitka za Četvrtu političku teoriju. To je naše oružje s kojim ćemo spriječiti da se Putinu postave okviri kakve žele liberali te s kojim ćemo reafirmirati Rusiju kao prvu poslijeliberanu ideološku silu koja se bori protiv nihilističkog liberalizma , a u ime otvorene multipolarne i doista slobodne budućnosti.

Prev. na hrv., M.K., Zadruga Eneagram, Zagreb
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17189"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

O grčkoj gospodarskoj krizi je mnogo toga rečeno i zapisano, kao i o narušenom imidžu zemlje u inozemstvu i teškim mjerama koje su građanstvu nametnuli vjerovnici: MMF, EU i Europska središnja banka.

Kriza se produbljuje i pojavljuju se prvi znakovi društvenih promjena. Dok se 11 milijuna Grka muči da bi sastavili kraj s krajem i nosili se s nasumičnim vladinim odlukama o oporezivanju svega mogućeg, pomnija analiza grčkog društva otkriva drastične promjene do kojih je došlo.

U petoj je godini recesije nezaposlenost jedan od najvećih problema s kojima se Grci suočavaju. Prema Grčkoj službi za statističke i gospodarske podatke Hellastat, stopa nezaposlenosti je u studenom 2011. godine dosegnula zapanjujućih 20,9%, u usporedbi s 13,9% u istom razdoblju 2010. Procjenjuje se kako je sada oko milijun Grka nezaposleno i nemoguće im je pronaći posao – bilo kakav posao.

Po prvi je puta zabilježeno više nezaposlenih nego zaposlenih Grka u dobi od 15 do 24 godine.

Problem dodatno otežavaju tisuće izbjeglica bez dokumenata koje dolaze u Grčku u potrazi za boljom budućnošću. Grčka se smatra glavnom tranzitnom zemljom zbog “jednostavnijeg” pristupa preko kopna i mora, te je doživljavaju kao vrata Europe. Prema Ministarstvu za zaštitu građana, godišnje u Grčku ulazi oko 250.000 ilegalnih useljenika. Agencija za kontrolu granica EU Frontex izvješćuje kako su 2011. godine samo u sjeveroistočnoj regiji Evros na grčko-turskoj granici zadržana 54.974 doseljenika, dok ih je 2010. bilo 47.079.

U zemlji trenutno živi više od milijun doseljenika, a čak ih 400.000 nema dokumente. I tim je ljudima teško pronaći posao. Posljedica? Nezaposlenost, koja neizbježno rezultira beskućništvom, neimanjem zdravstvenog osiguranja – što utječe na grčki zdravstveni sustav – i kriminalom. Grčki su policajci počeli okupljati ilegalne useljenike koji se smještaju u desetcima prihvatnih centara kao reakcija na zahtjev EU da se zaustavi priljev useljenika bez dokumenata.

Prošetamo li ulicom Patission u središtu grada, nekoć punom života i jednom od najživljih trgovačkih četvrti Atene, vidjet ćemo niz zatvorenih trgovina. Još je uvijek puna svijeta i živahna, ali društvena se struktura promijenila.

“Više i ne vidiš Grke”, izjavila je za SETimes 42-godišnja Evi Pavlou, vlasnica fotografskog studija koji djeluje već desetljećima.

“Ljudi koji dolaze u radnju većinom su iz Albanije i Bugarske”, pojasnila je Pavlou, koja je rođena i odrasla u četvrti gornje Patissie.

[highlight color="yellow"] Getoizacija grada, koja je započela prije oko 15 godina, sada postaje sve očitija. U četvrtima Kypseli i Patissia uglavnom žive Nigerijci. Nešto dalje nailazite na Egipćane. U raznim se četvrtima naseljavaju Poljaci, Rumunji i Pakistanci, pri čemu neki žive u bijednim uvjetima u malenim podrumskim stanovima. Kako se približavate središtu grada, nailazite na sve više muslimanskog stanovništva. [/highlight]

Situacija je obeshrabrujuća za 64-godišnjeg umjetnika Orestisa Oudeniotisa. “Cijeli život živim ovdje. Ovo više nije dom. Opasno je. [highlight color="yellow"] Ilegalni useljenici nemaju što izgubiti pa su spremni na sve kako bi se domogli hrane i novca [/highlight] “, izjavio je za SETimes.

U nekim dijelovima Atene zalagaonice lijepe letke kojima oglašavaju spremnost da “otkupe vaše zlato po najpovoljnijim cijenama”.

Oudeniotis, koji svakodnevno pješači na posao, kaže kako sada već vrlo rijetko čuje da se na ulicama govori grčki. “Stari osjećaj jedinstva i podrške u četvrti zauvijek je nestao. Danas mi Grci u svojoj zemlji nismo ništa manje stranci od stranaca”, rekao je.

Kriza se zaoštrava i Grci sežu sve dublje u džepove kako bi platili sve od zabrinjavajuće visokih poreza do rata kredita koje im prijete, a tijekom protekle godine je nicanje zalagaonica na svakom uglu, kao i stotine reklama i internetskih oglasa za zalagaonice i “otkup vašeg zlata” jasno ocrtalo grubu novu stvarnost. Nekoć uobičajene u velikim urbanim središtima poput New Yorka i Londona, zalagaonice su u Grčkoj bile krajnje nepoznat koncept.

“Prvi sam puta vidjela zalagaonicu kad sam početkom 70-ih posjetila SAD”, izjavila je umirovljenica Yianna Gargalionis za SETimes. “Grci nikad nisu morali pribjegavati zalaganju svojeg nasljeđa ili nakita. Ljudi su uvijek imali svoje roditelje i svoju imovinu. Međutim, očajna vremena zahtijevaju očajničke poteze”, dodala je.

Sve veći broj zalagaonica koje obećavaju otkup zlata i nakita po najpovoljnijim cijenama, odmah i bez pitanja, ukazuje na to da Grci postaju sve očajniji. U nemogućnosti da plate dugovanja, rasprodaju dragocjenosti po mizernoj cijeni.

Na ulicama posluju zalagaonice, a borba za nešto sitniša bjesni među doseljenicima – od kojih su većina ilegalni – dok guraju oštećena kolica iz samoposluživanja i danonoćno pomno pretražuju otpad u potrazi za bilo čime što bi se dalo reciklirati i zaraditi neki euro. To je prljav posao, ali je posao. Budući da su Grci koji recikliraju rijetki, ovo je “unosan” odabir. Trenutna je cijena između 12 i 18 centa po kilogramu metala i 6 do 8 centa za električne uređaje.

Do prije godinu su dana odbačene predmete uglavnom prikupljali Romi u svojim starim Datsunovim kamionima i trokolicama – sve od namještaja do starih televizora. Međutim, danas su u pojedinim četvrtima kante za otpad obilježen teritorij koji ne samo da pruža ostatke hrane gladnima, već i kojekakve materijale za reciklažu koje prikupljaju sakupljači, obično “radeći” u parovima: jedan čuva pronađeno, dok drugi gura kolica.

“Nalazim najrazličitije stvari, no tražim metal, bilo što, limenke, stare kućanske uređaje, boce”, izjavio je za SETimes 22-godišnji Hamid iz Afganistana.

Hamid, koji se doima bitno starijim no što jest, u Grčku je stigao tragajući za boljom budućnošću, no sada shvaća

Simbol vremena: beskućnik se utaborio u središtu Atene pred Bankom Grčke.

da mu izgledi nisu dobri. “Ne želim se vratiti. Nemam kamo ići. Moram uspjeti ovdje ili otići u Europu”, rekao je.

Druga je relativno nova pojava sve veći broj beskućnika koji žive na ulicama Atene. Grci su se godinama hvalili nepostojanjem beskućnika, tako čestih u drugim dijelovima svijeta. Sociolozi su to pripisivali obiteljskim sigurnosnim mrežama i tijesno povezanim zajednicama.

Danas, kad se ljudi udaljavaju od tradicionalnog načina života, ostaju bez posla i opterećeni su kreditima, s roditeljima koji preživljavaju od bijednih mirovina, povratak domu više ne predstavlja opciju. Brojni Grci nastoje prodati domove jer nisu u stanju držati korak s gomilama računa i sve većim kreditnim zaduženjima. Znakovi “prodaje se” vidljivi su na svakom uglu.

Za useljenike bez dokumenata život na ulici jedina je opcija. Poslova nema, a nemaju novca da otiđu.

Istovremeno, stopa kriminala raste, a Ministarstvo zaštite građana izvješćuje o jednom ubojstvu svaka dva dana, 18 pljački dnevno i 11 krađa na sat: sve to u zemlji koja je nekoć imala jednu od najnižih stopa kriminala u Europi.

Prema statistikama grčke policije, krađe i pljačke su 2011. godine porasle za 10% u usporedbi s godinom ranije.

“Središte Atene je poput sjecišta svih oblika krize koji muče grčko društvo”, rekao je gradonačelnik Atene Giorgos Kaminis.

I dok mediji – kako lokalni tako i međunarodni – izvješćuju o tmurnoj slici, u Grčkoj je u porastu trend volontiranja i posvuda se pojavljuju skupine ljudi spremnih pomoći onima u nevolji. Privatne inicijative poput “Boroume – sačuvajmo hranu, sačuvajmo živote” i Grčke banke hrane pomažu, a u porastu je i korporativna društvena odgovornost te sve više tvrtki “vraća zajednici”. Općinske akcije poput otvaranja dobrotvornih trgovina hranom i ljekarni uključuju se u borbu s novom društvenom stvarnošću.

“Ljudi nas svakodnevno kontaktiraju. Ljudi koji su izgubili posao, ne mogu preživljavati od obiteljskih prihoda ili primaju neadekvatnu invalidsku mirovinu, samohrani roditelji i obitelji s mnogo djece…”, izjavila je za SETimes Xenia Papastavrou iz inicijative “Boroume”.

U Grčkoj raste kriminal, sve veći broj ubojstava i ovisnika

U Grčkoj je u porastu kriminal, broj ovisnika o drogama, učestalost ubojstava, ali i broj zaštitarskih tvrtki.

Novinari izvještavaju kako su zbog čestih štrajkova radnika gradske čistoće dijelovi grada zatrpani smećem, većina trgovina su zatvorene, ulicama hodaju napušteni psi i mačke, a u parku pored Nacionalnog arheološkog muzeja okuplja se sve veći broj ovisnika.

“Gradska povijesna jezgra i drugi ključni dijelovi sve su napušteniji, povećava se raznolikost kriminalnih aktivnosti i ispada nasilja, nesigurnost, bezakonje, osiromašenje sve većeg broja ljudi, bez obzira na to jesu li domaći ili emigranti. Sve više je ilegalne prostitucije i preprodaje droge”, piše u priopćenju atenske gradske uprave.

[highlight color="red"] Statistika pokazuje kako se u odnosu na 2006. godinu udvostručio broj ubojstava u zemlji. [/highlight] Grčkoj policiji je 2009. godine prijavljeno oko 72 tisuće provala, u prošloj ih je bilo 90 tisuća, a u prvoj polovici 2011. godine čak 48 tisuća. Kriminalne aktivnosti poput iznude, oružane pljačke, krađe auta i slično isto prate uzlazan trend. Nekad sigurni dijelovi glavnog grada Atene sad su postali izrazito opasni za šetnju.

Iz grčke policije su izjavili kako su svjesni povećanja stope kriminala, posebice među emigrantima, no naglašavaju kako se u ovakvoj društvenoj situaciji ne može učiniti previše. Dodaje se kako je slom ekonomije značio i velik pad organiziranog kriminala. U Grčkoj cvjetaju samo zaštitarske usluge, jedino te tvrtke zapošljavaju nove ljude.

Prosvjedi uništili grčki turizam: samo u Ateni od početka godine zatvoreno 18 hotela

Osim teške dužničke krize, crni oblaci nadvili su se i nad grčki turizam.
Samo u Ateni od početka 2011. zatvoreno je 18 hotela, a popunjenost onih koji i dalje rade pala je ispod 37 posto kapaciteta.
Proteklih dana raditi je prestao i Jason Prime, hotel koji je bio na idealnoj lokaciji. U obnovu je uloženo više od tri milijuna eura, ali mu je presudio porast kriminala koji je drastično smanjio broj gostiju.

[highlight color="orange"] Slike nereda i masovnih prosvjeda u Ateni koje su obišle svijet smanjile su broj rezerviranih aranžmana za 45 posto u odnosu na 2010 [/highlight] ., a Grci strahuju da bi ova godina za trgovce i hotelijere mogla ostati upamćena i po najnižem profitu u vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana. 

Masovno se zatvaraju i atenske trgovine, a država samo na porezima gubi oko milijardu dolara godišnje.

“Ako želimo spasiti turizam, država će morati radikalnim potezima zaustaviti galopirajući rast kriminala u centru Atene”, kazao je atenski gradonačelnik Giorgos Kaminis.

Dok se Grčka bori sa dugom, Atena postaje leglo kaosa i kriminala

Grci su se možda pomirili sa tim da je antički sjaj odavno nestao, ali im je teško da prihvate da je Atena postala sinonim za politički neuspjeh.

Oblast oko ulice Patision nekad je bila jedan od najelitnijih djelova Atine. Tu je živjela Marija Kalas, ali to je bilo davno. Danas se tu na ulici prodaju baletanke iz Kine za pet eura, a tenisice za osam. U toj ulici je smješten i Nacioanalni arheološki muzej, koji sadrži najveću kolekciju grčkih antičkih umjetnina. Samo 50 metara od muzeja nalazi se i dio Aristotelove ulice koju posjećuju sve mlađe prostitutke.

U priči o propadanju nekada ponosnog grada, njemački „Spiegel“ piše da su se Grci možda pomirili sa tim da je antički sjaj odavno nestao, ali im je teško da prihvate da je Atina postala sinonim za politički neuspjeh i loše upravljanje. Ističe se da su posljedice višedesetljetnog lošeg rukovođenja najvidljivije u centru grada.

Kafić „Frape“ na Trgu Omonija je prije nekoliko godina bio pun turista i Atenjana. Danas na njemu žive beskućnici ,a policajci sa pancirnim prslucima vrše patrolu u redovitim intervalima. Čak je i promet opao.

„Spiegel“ piše da se Grci sele i da su sada već manjina, te da u centru grada glavno pitanje više nije dužnička kriza nego socijalni bankrot. [highlight color="red"] „A tamo gdje je siromaštvo najvidljivije, mržnja nadjačava bilo kakvu želju da se pomogne ljudima.“ [/highlight]

Naljepinice u bojama grčke zastave nalaze se na fasadama mnogih zgrada. „Grčka Grcima” glasi jedna od poruka, koju je postavila ekstremistička desničarska stranka Krisi Avgi. Ankete pokazuju da je podrška stranci blizu četiri odsto i da ima dobre izglede da uđe u parlament nakon izbora za nekoliko nedjelja. Hamburški nedjeljnik piše da bi to bio mali korak ka cilju stranke da obezbijedi „dominaciju bijele rase i grčke nacije.“

Atena ima više od tri miliona stanovnika, ali niko ne zna koliko ih još živi ilegalno. Ipak, zna se da oni žive u centru grada i procjenjuje se da ih ima više od sto hiljada.

Neuspjeh politike EU

Centar grada je „leglo kriminala, droge i prostitucije“ kaže gradonačelnik Atene Jorgos Kaminis. Kaminisa, koji je stručnjak za ustavno pravo, podržava nekoliko ljevičarskih stranaka. List piše da se njegov predlog za rješavanje problema – „dobrovoljna repatrijacija“ – ne razlikuje puno od onih koje iznose desničarski ekstremisti.

Zajedno sa radnom grupom Euopske unije, Kaminis želi da napravi plan i stvori inicijativu da izbjeglice dobrovoljno pristanu da ih vrate kući. Problem u centru Atine, prema gradonačelniku, takođe je posljedica neuspjeha evropske politike za izbjeglice.

„Oko 300 osoba pređe granicu na sjeveru Grčke svakog dana, što je previše”, kazao je Kaminis reporterki „Špigla“.

Duž ulice Panepistimou, jedne od glavnih gradskih arterija, narkomani otvoreno ubrizgavaju drogu u ruke, karotidne arterije ili penise. U zavisnosti od prisustva policije, taj prizor se nekad premjesti nekoliko stotina metara, na Trg Sintagma ili Trg Omonija. Većina tih ljudi su mladi Grci i njihov broj raste iz dana u dan, navodi se u članku.

Nikitas Kanakis, 44-godišnji stomatolog koji predvodi organizaciju Ljekari svijeta u Grčkoj, kaže da centar nijedne druge prijestonice ne izgleda kao centar Atene. Kanikis je bio u Ruandi nedugo nakon tamošnjeg genocida i u Bagdadu tijekom iračkog rata. Sada predvodi humanitarnu misiju u centru svog rodnog grada. On ga opisuje kao „neku vrstu favele, samo sa pravim kućama.“

Nasilje, glad i bolest

„Speigel“ piše da je Atena imala problema i ranije, ali ih je kriza samo ogoljela. Grci su počeli da se sele iz centra Atene 1980-ih godina, odlazeći u predgrađa zbog čistijeg zraka i većeg prostora. Smanjen je iznos najma u centru i imigranti su se uselili. Njihov broj se povećavao kako su novi imigranti dolazili živjeti kod poznanika i rođaka.

Ponekad do 25 osoba živi u stanu od 50 kvadrata, a malo ko ima „papire“, piše njemački nedjeljnik, dodajući da policija povremeno pretraži zgrade tijkom racije, nekad u pratnji tužilaca i poreznih inspektora. Kanakis, koji je takođe upravnik klinike Medicenter, koja obezbjeđuje njegu ljudima bez prihoda i osiguranja, i često ilegalnim imigrantima. Kaže da je broj pacijenata znatno porastao prošle godine. Klinika takođe dijeli besplatne humanitarne pakete koji sadrže rižu, paštu i mlijeko u prahu.

Kanakis kaže da je situacija neodrživa i da i Grci i imigranti postaju sve agresivniji. Takođe je zabilježen dramatačan porast broja oboljelih od sifilisa, tuberkuloze, HIV-a.

Prema Kanakisovom mišljenju, imigranti su najslabija karika u tom nesretnom scenariju. On zaglavljene imigrante naziva „Dablinci“, ljudi koji su došli u Grčku sa namjerom da produže u druge države EU, ali ih je sporazum EU Dablin II primorao da ostanu.

I sam Kanakis izbjegava neke dijelove grada. On Trg Agios Pantelimonas zove „nacionalno oslobođenom zonom“. U tom području vlada ekstremna desnica i balkoni su ukrašeni zastavama. Prije pola godine, Kanakisov prevodilac, Avganistanac, završio je u bolnici nakon što su ga desničarski ekstremisti pretukli na trgu.

„Zlatna zora“ bi da zatvori granice

Kanakis i ostali su se pismeno obratili grčkim političarima, [highlight color="yellow"] tražeći da konačno poduzeti akciju „protiv toleriranja rasističkog nasilja“ [/highlight] i „protiv nekažnjivosti takvih zločina.“ Postoje sumnje da mnogi policajci suosjećaju, makar sa strankom Krisi avgi (zlatna zora). Ime stranke ima za cilj da ulije nadu desničarima da će Grci naći izlaz iz mraka i vratiti se slavi „kao u danima Homera“, kaže lider partije Nikos Mihaloliakos (54), izabrani član gradske skupštine.

„Mi smo nacionalisti“, kaže Mihaloliakos, ističući da njegova stranka ima više od deset hiljada članova širom zemlje i da se broj povećava. „Zlatna zora“ želi da zatvori granice Grčke i, uz pomoć EU i Ujedinjenih nacija, vrati imigrante u njihove države. Do tada će njegove pristalice morati da se pozabave tim problemom, kaže Mihaloliakos cerekajući se – i brzo dodaje da se samo šali.

Međutim, to ne djeluje kao šala. [highlight color="orange"] Vlasnik jednog kioska brze hrane pored kase drži telefonski broj za „hitne slučajeve“. Ako osjeti prijetnju, pozove broj i oni se pojave – na motorima, noseći motke i obično maskirani. Kaže da oni znaju šta treba raditi, za razliku od policije. [/highlight] Na pitanje ko su oni, odgovara „Članovi Zlatne zore“.

„Spiegel“ piše da mnogi građani sada osjećaju da su ih napustili država, grad i policija. Više od 90 podsto vlasnika prodavnica i kafića ne osjeća se sigurno a više od polovine ih je bilo napadnuto i opljačkano, pokazala je studija Univerziteta Peloponez.

Penelope Agatu je osnovala grupu Epoizo, koja podržava „bolji kvalitet života“. Klub broji 110 članova, „samo kultivisanih ljudi“. Agatu živi na Trgu Amerika, koji bi, kako kaže, sada trebalo zvati Trg Afrika.
 

Ovaj video brutalnog premlaćivanja jednog imigranta od strane policije nije sniman u Iranu, Siriji i Egiptu. To je zabilježeno u modernoj Grčkoj, samozvanom centru EU demokracije. Čini se da živimo u diktaturi gdje su političari i policija  iznad zakona.

 

 
„Sve je bilo crno“, kaže Agatu. Afrikanci su jeli, spavali i mokrili ispred njenih vrata. Kaže da nije rasista ali dodaje „ti ljudi predstavljaju prijetnju za javno zdravlje.“

Bomba koja se mora deaktivirati

Dok je u toku izborna kampanja u Ateni i prisustvo policije odjednom povećano, mnogi ilegalni imigranti se boje da izlaze na ulice. Prošlog tjedna je ministar za zaštitu građana objavio kampanju „čišćenja“. Osobe bez boravišne dozvole će biti uhapšene i odvedene u novoizgrađene pritvorne centre. Ministar kaže da je situacija u centru Atene „bomba koja mora biti neutralizirana.“

Masud, 25-godišnji Afganistanac, živi u Ateni pet godina bez boravišne dozvole. U Kabulu je studirao geografiju ali u grčkoj prestonici radio je kao nadničar.

On žuri da se vrati kući prije mraka, jer neofašisti tada jure ljude poput njega.

Pojavljuju se iznenada i tiho, žrtvama prilaze pješke ili na motorima, noseći palice i noževe. Napašće i crnca koji gura kolica puna smeća ili ženu azijatskih crta lica, koja grabi svoje dijete i papirnu čašu u kojoj je skupljala milostinju na ulici.

„Moram ići odavde,“ kaže Masud. Nekada je bilo dobro živjeti u Ateni, ali sada je užasno.

Na pitanje gdje želi da ide, odgovara: „U Njemačku, Francusku, nije bitno – svuda je bolje nego ovdje.“

U grčkom gradu Volosu stvorili vlastitu valutu  

U grčkom gradu Volosu odbacili su europsku valutu euro i stvorili alternativnu lokalnu valutu TEM, piše BBC.

Korištenje alternativne valute u lučkom gradu počelo je prije nekoliko mjeseci. Sad već postoji mreža korisnika od

Alternativna valuta nazvana TEM je korištena u maloj regiji u Grčkoj

800 članova koji su se na ovaj način odlučili boriti protiv financijske krize.

Cijene se izračunavaju u valuti TEM iza koje stoji razmjena hrane, dobara i usluga. Jedan euro zamjenjuje jedan TEM. Najviše razmjene obavlja se na lokalnoj tržnici.

Cijeli sistem je organiziran na internetu, članovi imaju otvorene TEM račune na kojima se bilježe transakcije. Idejni začetnik je Yiannis Grigoriou koji za računalom na tržnici nadgleda razmjenu. „Atraktivno je, jer su tu ljudi pronašli nadu. Pronalaze dobra koja razmjenjuju”, izjavio je i dodao je kako će vidjeti što će se dogoditi s inicijativom.

Gradonačelnik Volosa, Panos Skotiniotis, ističe kako se euro ne treba bojati TEM-a i kako dvije valute mogu skupa postojati. “Podupiremo inicijativu, jer je ovo dobar način izlaska iz duboke ekonomske i socijalne krize”, kazao je i dodao kako Grčka želi ostati u eurozoni.

Sve više ljudi slaže se s ovom inicijativom. “Ovo je veliko riješenje protiv krize, život ide dalje, moramo se boriti”, rekao je Charalampos Bardas, koordinator lokalnih radionica.

Deutsche Welle: Državne krize poput Grčke privlače – mafiju

BERLIN – Na konferenciji u organizaciji Zaklade Heinricha Bölla okupili su se svjetski stručnjaci za organizirani kriminal. Jedan od njih je i Edgardo Buscaglia koji savjetuje i američku vladu u tom pitanju i koji upozorava kako je Grčka upravo idealna meta za kriminalce: država je u ozbiljnim poteškoćama, slijedi privatizacija mnogih poduzeća – i nitko ne pita baš detaljno, odakle dolazi novac.

Glavno je da se ulaže – u nekretnine, poslovne i trgovačke centre, u banke… A Grčkoj mora biti jasno kako nerijetko iza toga stoji “prljavi” novac, dakle zarada od kriminala, upozorava Buscaglia.

Jügen Roth je autor čitavog niza knjiga o organiziranom kriminalu u Europi i iznenađen je što se Grčka još uopće ozbiljno ne bavi tim problemom. Prema informacijama tog stručnjaka, organizirani kriminal je već odavno u Grčkoj, od talijanske mafije poput Cose Nostre i ‘Ndranghete, ali su tamo i kineske trijade. Naravno, u današnje doba više nema sumnjivih tipova koji na stol stavljaju kovčege pune novca: danas se poslovi odvijaju preko “legalnih” tvrtki registriranih u raznim dijelovima svijeta, ali i na primjer u Bugarskoj ili Rumunjskoj gdje se organizirani kriminal već odavno ugnijezdio u “običan” poslovni svijet.

Popis europskih zemalja za koje su stručnjaci sigurni da bi mogla biti uporišta organiziranog kriminala je dug: Crna Gora, Makedonija, Poljska… Osobito je postupak privatizacije masovno privukao mafijaše u te zemlje kako bi novac zarađen drogom, švercom ili prostitucijom pretvorili u “investicije”. Nerijetko u tome pomažu i tamošnji političari – dakako, uz “mali znak pažnje” kriminalaca.

Novcu je u doba računala teško ući u trag, čak i ako postoji volja policije, tužilaštva i tajnih službi. Jer ta volja često niti ne postoji, ukazuje politologinja Regine Schönenberg. Istražne organe često koče upravo političari koji, čak i ako nisu potplaćeni, radije zatvaraju i oba oka, ako takve investicije donose radna mjesta. Ali ako se to dopusti, u najkraće vrijeme organizirani kriminal postaje i politička sila u pogođenoj državi. Dobar primjer je Meksiko u kojem tamošnjoj vladi više ne preostaje ništa drugo nego ozbiljno razmisliti o – legalizaciji narkotika. Ali to nije jedina zemlja u svijetu u kojoj će političari dobro razmisliti prije nego što naljute mafijaše.

Ali organizirani kriminal je smrt za svaku demokraciju: širi se korupcija, pravosuđe ispada smiješno, a baš nitko više ne misli na blagodat građana. U toj fazi više niti policija ne može učiniti mnogo, nego na hrabrim građanima ostaje da se pobune protiv te mizerije. To se već vidjelo u Napulju i na jugu Italije, to se vidi u Meksiku – ali to je, na žalost, borba koja nikada ne prestaje.

Grčkoj prijeti urušavanje društva

Iz dana u dan pokazuje se kako je sve manje vjerojatno da politika predstavnika Europske komisije, Međunarodnog monetarnog fonda i Europske središnje banke može pomoći Grčkoj da stane na vlastite noge

S 400 eura koliko iznosi minimalna plaća i milijun nezaposlenih, grčkoj dužničkoj drami i financijskoj tragediji ovih dana trebalo bi dati novi naslov: Europska katastrofa. Grčkoj prijeti pad. »Uspješna Europa«, prije svega Njemačka, Nizozemska i Finska, polako je već otpisala Grčku.

Šef euroskupine Jean Claude Juncker i potpredsjednica Europske komisije Nelli Kroes u međuvremenu ne isključuju stečaj. »Što je previše je previše«, upozoravaju i njemački vodeći političari. Verbalno odvajanje Grčke od eurozone događa se već mjesecima i uzima sve veći zamah.

To je zapravo samo popratna glazba za političko odvajanje Grčke. Politika ‘trojke’ koju čine predstavnici Europske komisije, Međunarodnog monetarnog fonda i Europske središnje banke možda može zavladati dužničkom krizom, ali se iz dana u dan pokazuje kako je sve manje vjerojatno da je baš ona u stanju pomoći Grčkoj da stane na vlastite noge. Program štednje koji je sastavila atenska vlada pod ogromnim je pritiskom međunarodnih donatora te izgleda više kao smrtonosni i samoubilački pothvat nego akcija spašavanja.

S financijskog aspekta Grčka je već odavno klinički mrtva. Sa svakom novom financijskom injekcijom i time povezanim obvezama Grčka postaje sve slabija. Obaveze koje se traže za novi paket spašavanja izgledaju kao operacija na otvorenom srcu uz korištenje vrlo grubih instrumenata. Postoji opasnost da se pritom ozlijede organi koji su nužni za preživljavanje.

Veliki pad prihoda i masovna otpuštanja smanjit će kupovnu moći milijuna Grka. Domaća konjunktura i dalje će se smanjivati, gospodarstvo nastaviti svoj slobodni pad, a građani postajati sve siromašniji.

To se događa od prvog paketa spašavanja iz 2010. godine i nastavit će se još bržim tempom nakon drugog paketa štednje. Pred očima stručnjaka EU-a, Europske središnje banke i MMF-a prijeti gospodarski slom i urušavanje društva. Grčka će iz europske lige ispasti u regionalnu ligu, a velikim dijelovima stanovništva prijeti pad u još niži razred.

Čini se da je »uređena insolventnost« Grčke za mnoge igrače u europskoj političkoj ligi prvaka izgubila svoju strahotu. Gospodarske posljedice su možda ekstremne, ali bi na koncu bile pod kontrolom. Političke posljedice ujedinjene i solidarne Europe postaju pomalo katastrofične. Njemačkoj, zemlji koja najviše dobiva zbog zajedničke valute, predbacuje se da preuzima ulogu beskrupuloznog izvršitelja. Grčki pad treba spriječiti svim sredstvima jer bi predstavljao ozbiljnu opasnost za Europsku uniju.

Inače, naoružani napadači u petak ujutro su opljačkali jedan od muzeja u grčkoj Olimpiji, »rodnom mjestu« Olimpijskih igara, odnijevši nekoliko desetaka predmeta, mahom brončanih i glinenih skulptura »neprocjenjive« vrijednosti, priopćili su grčki dužnosnici.

Gradonalčelnik Thymios Kotzias ne navodeći pojedinosti kazao je kako je riječ o predmetima »neprocjenjive« vrijednosti a grčki ministar kulture Pavlos Geroulanos odmah je ponudio svoju ostavku.

Olimpija je dom dvaju muzeja – Arheološkog muzeja Olimpije, gdje su pohranjeni neki od grčkih najvrjednijih artefakata iz hramova antičke Olimpije, te manje poznatog općinskog muzeja. Za sad nije jasno koji je od ta dva muzeja bio metom napada.

Riječ je o drugoj većoj pljački muzeja u Grčkoj u protekla dva mjeseca, nakon što je iz Nacionalne galerije u Ateni ukradena jedna slika Pabla Picassa koju je umjetnik sam darovao toj instituciji, zajedno s jednom slikom Pieta Mondriana, te crtežom talijanskog umjetnika Guglierlma Caccie.

Grčka bilježi rast kriminala od kad je tu zemlju preplavio val prosvjeda izazvan 16-postotnim padom BDP-a te rastom nezaposlenosti među mladima na tek nešto ispod 50 posto pod teretom gospodarske krize koja tu zemlju pogađa od sredine 2008.
 
preneseno i uređeno sa setimes.com,nacional.hr,business.hr,vijesti.me, Seebiz.eu, vjesnik.hr
 
članak se nastavlja dalje, nadopunjavat će se uskoro…dođite opet !
 
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 3.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 2.dio
HRVATSKA = GRČKA, KAOS TEK SLIJEDI ! – 1.dio
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=8253"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]