Izvješća su se pojavila koja sugeriraju da je Muhammad Aliju ubrizgana droga poznata po tome što uzrokuje Parkinsonovu bolest u kasnim 1970-im godinama, kao dio urote od strane američke vlade da ušutkaju najutjecajnijeg, najkarizmatičnijeg i opasnog kritičara sustava u povijesti

Injekcija metil-fenil-tetrahidropirinida (MPTP), amfetamin koji izaziva brzi početak Parkinskonove bolesti prema istraživanju o toksičnosti droge iz 1976. godine. Godine 1976. Barry Kidston, stručnjak kemije iz Marylanda, je ubrizgao u svoje tijelo MPTP i za tri dana počeo prikazivati ​​simptome Parkinsonove bolesti.

Muhammad Ali je bio na pregledima klinike Mayo u 1981. godini i svijetu je obznanio da boluje od blage demencije pugilistike – stanje uobičajeno među boksačima, a tek je imao 39 godina. I kako su godine prolazile, svijet je prihvatio ideju da je njegova boksačka karijera polako završavala sa dobivenom Parkinsonovom bolesti.

Zato jer to ima smisla, zar ne? Pa zapravo, ne. Ne postoje drugi slučajevi demencije pugilistike koja se razvija u Parkinsonovu bolest. To se jednostavno ne događa. Puno boksača je prošlo puno gore, dobijali su puno više udaraca nego Ali tijekom svoje karijere, a nijedan od njih nije razvi Parkinsonovu bolest preko demencije.

Ako su izvještaji točni i Aliju je ubrizgan droga MPTP na Klinici Mayo, onda se vlada možda provukla sa savršenim zločinom – nitko nije podigao obrvu i nešto pitao nakon toga. Svijet je jednostavno prihvatio Alijev prijelaz iz opasne radikalne ikone u umirovljenog tihog sportaša sa bolešću uzrokovanom kao posljedica boksačke karijere.

Ali Muhammadov vlastiti neurolog, dr Abraham Lieberman, je odbacio to objašnjenje, rekavši da nije privao udarce u glavu koji bi uzrokovali bolest. Niti je to genetski. Lieberman kaže da je ‘nemoguće’ znati što je uzrok.

“Ljudi me pitaju o tome, a ja im kažem: pogledajte George Foremana. On je boksao duže od Muhammeda, primio mnogo više udaraca u glavu, a on sada na televiziji prodaje svoje posuđe.”

Bivši borac Freddie Roach, sada trener Manny Pacquiaoa, je dobio Parkinsonovu bolest 1990. godine, ali se ona manifestira drugačije – on se nikada ne trese i može razgovarati gotovo normalno.

Roach je u stanju kontrolirati bolest uz pomoć lijekova, injekcija, te aktivnog treninga sa ostalim borcima. Njegovi liječnici kažu da je njegova izvrsna koordinacija ruka-oko usporila jačanje bolesti.

Ali, ako je to slučaj onda bi sigurno izvanredna Alijeva koordinacija ruka-oko spriječila njegovo stanje od toga da bude tako onesposobljen i tako brzo uništi njegovu sposobnost da govori rječito – vjerojatno njegov najveći dar. A ako Freddie Roach može kontrolirati svoje stanje s lijekovima i treningom, onda je sigurno da je Ali mogao učiniti isto.

Razlike u njihovim stanjima se mogu objasniti. Freddie Roach nije predstavljao prijetnju vladi. Muhammad Ali JE!

Ušutkan

Lako je zaboraviti ono što je opasan autsajder Muhammad Ali bilo prije nego što je njegov glas ušutkan. Ali, kao jedan od najpoznatijih aktivista u povijesti se družio blisko sa Martin Luther Kingom i Malcolm X-om. Nixon i Johnson su prisluškivali njegov telefon.

Većina ljudi je izražavala svoju vjeru i uvjerenje, ali rizik je vrlo mali, no Muhammad Ali je riskirao sve – karijeru, obitelj i svoje financije. On je bio neprijatelj establišmenta i bio je spreman da se bori za svoja uvjerenja. Njemu su ukinuli profesionalnu boksačku licencu u naponu karijere jer se odbio boriti za Ameriku u vijetnamskom ratu. On je bio osuđen na pet godina zatvora.

Ali ga nisu mogli slomiti.

Što se tiče establišmenta, Ali je bio blagoslovljen najopasnijom kvalitetom od svih – karizmom. Imao je nevjerojatnu sposobnost da vam se sviđa i da mu se divite,čak i ako se ne slažete s onim što je zastupao. Čak su i KKK bili osjetljivi na njegove čari.

Niti jedan sportaš, političar ili propovjednik nikada nisu imali glas poput njegovog i iskoristili ga učinkovito kao što je on učinio. Ako je bio tako snažan dok je posvetio svoj um, tijelo i dušu za život unutar ringa, zamislite koliko bi uspješan mogao biti nakon odlaska u mirovinu, kada je planirano iskoristiti svoj um, tijelo i dušu kako bi napravio promjene izvan ringa.

Muhammad Ali i Malcolm X

Martin Luther King je ubijen. Malcolm X je ubijen. Muhammad Ali, preveliko ime da bi se ubilo u krvavom atentatu, no oni su ga utihnuli.

Njegov plan sigurno nije bio da završi kao ljupka i krotka ikona establišmenta. On nije želio da bude cijenjen kao sportska zvijezda. Muhammad Ali bio je snažan i opasan kao politička figura. Možda je umro u 2016., ali svijet ga je izgubio kada su mu glas i snaga oduzeti u kasnim 70-im godinama.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Captagon, tableta na bazi amfetamina, koja ISIL-ovce vodi u luđačke zločine, kreirana je u američkim laboratorijima

Kad ih vidiš mrtve ili, još bolje, kad zarobljeni cvile i plaću, shvatiš da nisu nepobjedivi. To je ona psihološka barijera koju naši borci svakodnevno probijaju i zato smo sve uspješniji, objašnjavao nam je kurdski ratnik nakon bitke za grad Al Hawl u sirijskom Kurdistanu stojeći pokraj ubijenog borca ISIL-a.

Po svoj prilici postavljen tako da ispod starog kauča na kojem je ležao, ako se leš pomakne, detonira nekoliko kilograma eksploziva, mrtvi ISIL-ovac nije više izgledao opasno. Tim više što je na sebi imao desetak ulaznih rana od metaka.

“Normalan čovjek bi pao nakon dva, tri pogotka. Ali ovi su toliko nadrogirani da moraš u njega sprašiti rafal prije nego što ga sruši”, govori istinski zgroženi Kurd.

Tada nam je spomen o narkoticima zvučao sporedno, no ponovno smo se s pričom o drogiranim ratnicima susreli nakon nekoliko dana u Kobaniju…

“Nakon borbi, kad su naši napokon očistili grad od Daeša, kod mnogih poginulih su u džepovima pronašli desetke tih njihovih tableta”, rekao nam je Mustafa, naš prevoditelj u tom gradu.

Ni tada nam se još potpuno nije upalila ona novinarska “crvena lampica” za uzbunu, no punim je sjajem zasvijetlila nakon vijesti da je u Libanonu uhićen saudijski princ Abdel Mohsen Bin Walid Bin Abdulaziz.

U njegovu privatnom mlažnjaku otkriveno je čak dvije tone tabletica Captagona – kako se popularno zove sintetički spoj na bazi amfetamina. Kopajući dalje, priča o Captagonu ili, kako ga neki zovu, “ISIL-ovoj drogi”, počela se otvarati kao Alibabina pećina.

Jer dvije tone sintetičke droge hiperbogati saudijski princ posve sigurno nije namjeravao “dilati” u mračnim ulicama Ryada, a teško da ih je nabavio baš za vlastitu upotrebu.

Captagon – sintetička droga na bazi amfetamina u obliku koji se posljednjih godina koristi na Bliskom istoku, prema brojnim izvorima, “dizajnirana” je u jednom laboratoriju NATO-a u Sofiji u Bugarskoj još 2011. godine, a među prvima su njezine učinke koristili pobunjenici u Libiji prilikom svrgavanja pukovnika Gadafija.

No Captagon, temeljno, stvoren je kao lijek još početkom 60-ih godina u SAD-u za liječenje ADHD-a – poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje.

Ali od lijeka do otrova nije bio dalek put. Danas se milijuni tih tabletica ilegalno proizvode u tajnim laboratorijima, uglavnom u istočnoj Europi i Turskoj, a masovno se koriste upravo u ratu na Bliskom istoku.

Povijest korištenja metamfetamina i amfetamina u raznim varijantama ipak seže puno dalje od “Arapskog proljeća”.

“Piloti! Previše borbenih misija? Ne možete ostati budni u zraku? Uzmite amfetamin!”, poruka je s plakata američkog ratnog zrakoplovstva s početka 2 svjetskog rata.

Svojim su vojnicima psihostimulanse davali saveznici – Britanci i Amerikanci, no svakako u blažem obliku, ciljano, kako bi ljudi bez sna mogli funkcionirati što dulje.

No prava zloupotreba pripisuje se nacistima i njihovim saveznicima Japancima u 2. svjetskom ratu. Nijemci su razvili metamfetamin pod tvorničkim imenom Pervitin, koji je masovno davan njihovim trupama na Istočnom frontu.

Stvorene su inačice – posebno za pješaštvo, posebno za zračne snage, a posebno za oklopne jedinice.

Stimulansi su se prvo ispitivali na zatočenicima koncentracijskih logora – jedno svjedočenje govori kako su zatočenike logora natovarili s 30-ak kilograma teškim naprtnjačama s kojima bi ovi na leđima, bez odmora, danima i noćima marširali unutar logora pod utjecajem posebno dizajniranog metamfetamina.

Za vojnike je Pervitin miješan sa slatkišima te pakiran u posebno dizajnirane i brendirane kutije poput, primjerice, tenkovske “Panzerschokolade”.
Pod utjecajem tih “čokolada”, tableta ili nakon što bi si izravno ubrizgavali otopinu Pervitina u venu, vojnici su danima marširali pod punom spremom, lakše podnosili ljutu rusku zimu i bezumno jurišali u smrt pred Staljingradom. Japanske varijante sličnih svojstava koristili su vojnici “Zemlje izlazećeg Sunca” čineći zvjerstva na pacifičkim otocima, a kamikaze, koji su se zrakoplovima zalijetali u samoubilačke napade na savezničke brodove, posve sigurno nisu prije polijetanja nazdravljali zelenim čajem ili čašicom sakea.

“To je sredstvo koje u pravilu koriste agresivne, osvajačke vojske, kad u vojniku treba ‘ubiti’ savjest, izbrisati granicu osjećaja zla”, objasnio nam je prof. dr. Slavko Sakoman, bez sumnje najveći autoritet za liječenje ovisnika o opijatima.

Šezdesetak godina od 2. svjetskog rata u vojnim su se laboratorijima, dakle, “prisjetili” Hitlerove taktike. S početkom kopnenih borbi na libijskom tlu prilikom svrgavanja Gaddafijeva režima, nakon što su Britanci i Francuzi odradili posao iz zraka, pobunjeničke frakcije su na kopnu jurišale, vrlo često upravo pod utjecajem Captagona.

Slično se zbivalo i prilikom svrgavanja Mubaraka u Egiptu, u Tunisu… Ali postoje i nama zemljopisno bliži primjeri.

“Imali smo zapovijed da ne smijemo koristiti bojevo streljivo u suzbijanju demonstranata koji su postajali sve agresivniji. Najjače što smo imali bili su gumeni meci. No od toga je bila slaba pomoć”, pričao nam je još prošle godine bivši pripadnik ukrajinske specijalne policije Berkut koji je bio angažiran na Maidanu u Kijevu u vrijeme kad su se prosvjedi iz mirnih pretvorili u izrazito nasilne.

Bilo je to u veljači 2014. Razgovarali smo u Donjecku, gdje su se sklonili mnogi pripadnici te postrojbe koja je nakon državnog udara u Ukrajini raspuštena, a oni stavljeni na javne liste za odstrel.

“Svjedočio sam situacijama kad su prosvjednici s palicama ili mačetama u rukama jurišali na nas. Iako bi bili pogođeni s gumenim metkom, nastavljali bi zakrvavljenih očiju. Padali bi, dizali se i nastavljali jurišati. Kao hipnotizirani, kao da nisu osjećali nikakvu bol”, objašnjavao je ovaj specijalac.

No prosvjednici nisu svjesno uzimali “ratničke tabletice”, metamfetaminski su pripravci bivali servirani, doznali smo, na svakom uglu, otopljeni u velikim loncima toplog čaja ili zdjelama s borščom koji se dijelio.

O tome nam je svoje iskustvo ispričao Dmitriy Steshin, čuveni ruski ratni izvjestitelj Komsomolske Pravde, koji je u Rusiji proglašen i za najboljeg novinara godine. U to vrijeme izvještavao je iz Kijeva.

“Bilo je jako hladno, oko minus 25 stupnjeva Celzijevih. Izvještavao sam o sukobima demonstranata i policije na kijevskim ulicama i cijelo vrijeme, kad je bila prilika, krijepio sam se tim besplatnim vrućim čajem. Bio sam u prvim redovima kad su demonstranti krenuli u izravan juriš na policiju. Nisam osjećao nikakav strah, naprotiv, euforično sam fotografirao. Po toj su nas hladnoći zalijevali vodenim topovima, no nije mi uopće smetalo. Nakon cijelog dana i cijele noći, oko 6 sati ujutro, vratio sam se u hotelsku sobu te krenuo onako promrzao i mokar pisati tekst i slati fotografije redakciji”, prisjetio se i nastavio:
“Sljedećih nekoliko dana bilo je isto, uopće nisam oka sklopio, no nije mi se ni spavalo. Pripisao sam to adrenalinu koji te puca u takvim situacijama, no po povratku kući osjećao sam se isto. Tri dana i tri noći bez trenutka sna uz finalno bunilo u kojem sam, ispričala mi je supruga, trgao i grizao jastuke. Tek nakon tjedan dana, došavši k sebi, shvatio sam da je riječ o amfetaminu ili metamfetaminu koji sam nesvjesno uzeo pijući ‘besplatni’ čaj”, zaključio je.

Neki izvori donose i priče kako je nakon kijevskih zbivanja mnogo ljudi koji su sudjelovali u protestima završilo u klinikama za odvikavanje od droga na koje su se, ne znajući što uzimaju, navukli.

No o tome u medijima nije bilo previše riječi. Što je, zapravo, bilo otopljeno u čaju neće se zacijelo nikad ni saznati.

Kao ni to pod utjecajem čega su bili demonstranti u Odesi koji su zapalili zgradu u koju su se sklonili njihovi protivnici i tako ih žive zapalili, a one koji su uspijevali pobjeći iz buktinje zatukli su čeličnim šipkama.

Bešćutnost, krvoločnost, bez sumnje je kod nekog stanje svijesti bez ikakvog kemijskog stimulansa. No takvi su pojedinci ipak rijetki, jer kako bi svijet u protivnom izgledao?

Ali uz “dobru psihičku pripremu”, začinjenu obilato kemijom, ljudi koji bi u normalnim okolnostima bili normalni pretvaraju se u monstrume.

Djelovanje Captagona je, ovisno o doziranju, kao izmišljeno za stvaranje “super ratnika” – nedostatak potrebe za snom, “beskrajna energija”, euforija i ubijanje bilo kakve empatije, radikalno podizanje tolerancije na bol…

Svi ti efekti u kombinaciji s radikaliziranošću, vjerskim fanatizmom, mržnjom prema svima koji “nisu s nama”, oružjem u rukama i bezakonju – rezultiraju prizorima na kakve smo, nažalost, već gotovo oguglali: ritualna ubojstva, odsjecanje glava, ubijanje djece, žena, mučenja, razapinjanja…

Iscurio je podatak i da su tablete Captagona pronađene u stanu jednog od pariških terorista. Koliko ih je ljetos preneseno u naprtnjačama na leđima izbjeglica koje su prolazile i kroz našu zemlju možemo samo nagađati.

No da bi netko odsjekao glavu nedužnom čovjeku ili ubio dijete nije dovoljno samo popiti tu tabletu. Mora postojati predispozicija.

Kao što ni svaki onaj koji popije bocu, dvije vina neće doći kući te izmlatiti ženu i dijete ili ubiti susjeda, nego zapjevati veselo s društvom ili naprosto zaspati.

Sakoman: On doslovce gasi dio mozga za rasuđivanje

O Captagonu – ISIL-ovu tajnom oružju, ali i općenito o korištenju kemijskih pripravaka na bazi amfetamina, razgovarali smo s prof. dr. Slavkom Sakomanom, našim najvećim autoritetom kad je u pitanju liječenje ovisnika o drogama.

Što je, zapravo, Captagon?

“Captagon je sintetička droga kojoj je baza amfetamin, a spada u grupu psihostimulatora središnjeg živčanog sustava. Stvorena je početkom šezdesetih godina u svrhu liječenja ADHD-a.”

No formula tog ‘lijeka’ je očigledno evoluirala u neželjenom pravcu. Postao je jedno od glavnih oružja fanatika ISIL-a, koji svoj Kalifat šire neviđenim terorom, bestijalnim zločinima, mučenjem i ubijanjem civila.
“Riječ je, kao što rekoh, o kombinaciji stvorenoj s namjerom, a ovisno o dozi koja se unosi u organizam, učestalosti te o kemijskom ‘dizajnu’, odnosno kombinacijom komponenti, kod konzumenta se izazivaju ovakvi efekti. No, naravno, osoba mora biti i predispozicionirana za to. Ima indicija da se pojavljuje metamfetamin koji je puno snažniji od amfetamina i, po svemu viđenom, prisutan je u tim ratnim zonama. Na sličan je način Hitler koristio metamfetamin na svojim vojnicima u 2. svjetskom ratu, a koristili su ga i Japanci. Bile su to tzv. Desoxyn tablete, odnosno komercijalnog naziva – Pervitin.”

No koliko znam, psihostimulanse koristili su i saveznički vojnici, Britanci i Amerikanci, zar ne?

“Gdje god se očekuju situacije nužne budnosti, koriste se određene vrste takvih stimulansa. Piloti, tenkisti… Doziranje i sastav je u domeni vojne tajne, no nije tajna da takvi pripravci postoje u legalnom setu za opskrbljivanje operativaca na terenu, kad je nužno biti budan i usredotočen dan, dva u kontinuitetu.”

No ove kombinacije ipak su nešto drugo…

“Da, kemičari u laboratorijima kombiniranjem amfetamina, metamfetamina i još nekih kemikalija mogu, s velikom vjerojatnošću, ‘gađati’ učinak na konzumenta. Budnost, energija, osjećaj moći, snage, izdržljivost, hrabrost, izostanak straha od smrti, neosjećaj gladi, pa i žeđi, lako podnošenje fizičke boli, euforija, usredotočenost cilju… Takve kombinacije mogu konzumenta toliko fiksirati na zadani cilj i u mozgu stvoriti reakciju da fizičku bol gotovo ignorira.”

Dakle, uz dobru tjelesnu pripremu, vojnu obuku, religijsku isfanatiziranost, s većim dozama takve kemije dobivamo, zapravo, gotovo savršeni, nemilosrdni ljudski stroj za ubijanje? Oni, možemo to vidjeti na brojnim snimkama na internetu, ubijaju, kolju, s osmijehom na licu, s uživanjem. Hoće li svatko tko se naguta tih tableta postati takav?

“Ne. Uvjeren sam da među njima postoje velike razlike, da ima i onih koji, bez obzira na dozu, ne bi uzeli mačetu u ruke i sjekli glave. No fanatizam se s tom drogom pojačava, a među njima posve sigurno ima psihopata kojima se one najgore crte ličnosti još više aktiviraju. Oni najgori moraju imati predispoziciju, izostanak empatije, a takvi se i sami guraju u takve situacije. Posve sigurno i njihovi vođe prepoznaju takve tipove među svojim ljudima i daju im takve zadatke u kojima ovi uživaju.”

Možemo, dakle, u laboratoriju, ‘igrajući’ se s omjerima i vrstama supstanci, stvoriti pripravke koji će ciljano djelovati – posebne tablete za nemilosrdne egzekutore, posebne za bombaše samoubojice, posebne za neumorne ratnike…?

“Da, može se laboratorijski manipulirati s kombinacijom molekula same tablete. Kemičari kombinacijom u omjerima supstanci mogu s velikom vjerojatnošću kemijski manipulirati ponašanje ljudi. Metamfetamin, za razliku od amfetamina, djeluje na više sustava, uz adrenalin, aktivniji je u mozgu i izaziva jače reakcije – uz silnu energiju i nekritičku euforiju te osjećaj užitka.”

“Kakve su posljedice korištenja?

“Strašne. Te su supstance neurotoksične, oštećuju sivu tvar, mozak atrofira…, oni koji su malo predispozicionirani za psihoze odlaze u totalno ludilo. Dakle, s paranojom u glavi, nabrijan si, vidiš neprijatelja i gdje ga nema…”

No metamfetamin nije samo ‘ratnička droga’, koriste ga i ‘civili’ za zabavu…

“U Americi je, po zapljenama, metamfetamin na prvome mjestu. Svojedobno je bio jedan od glavnih razloga i za širenje AIDS-a. Bio je glavna droga u gay klubovima i pod njegovim utjecajem konzumenti su gubili osjećaj za kritičnost prema vlastitom ponašanju, nisu uopće vodili brigu o zaštiti. No kad pričamo o korištenju u ratu, efekti su eliminiranje savjesti, takvi ljudi postaju sami oružje, ne samo nositelji oružja.”

No sama činjenica da pod utjecajem, primjerice Captagona ili neke njegove inačice, ISIL-ovci rade zvjerstva, ne opravdava njihove postupke.

“Ne, riječ je uglavnom o ljudima manipuliranim religijom i njezinim ekstremnim tumačenjem, ideologijom, a uglavnom je riječ i o neobrazovanim, primitivnijim osobama i kao takvi su idealni instrument za ostvarenje određenih ciljeva. Kad im daju takvu drogu, i ono malo razumnosti i savjesti – nestaje. Te droge utječu na deaktivaciju frontalnog režnja mozga zaduženog da razmišlja o posljedicama, da kontrolira ponašanje. To se eliminira i nagonske strasti izlaze na vidjelo.”
 
(express.hr/uredio:nsp)

Mikrodoziranje se odnosi na uzimanje izuzetno malih doza psihodelika, tako malih da efekti koji su obično povezani s takvim tvarima nisu vidljivi dok osoba obavlja svoje dnevne aktivnosti

Mnoge osobe uzimaju ove mikro doze, od sportaša do poslovnih osoba i svi oni tvrde da imaju izuzetne koristi od toga.

Svi se sjećaju kako je Steve Jobs, bog tehnologije i poduzetništva, izjavio da je u mladosti upravo uz pomoć LSD-a doživio najviše poučna iskustava svog života te da mu je to pomoglo u kreativnim procesima. Stoga ne čudi da se većina poslovnih ljudi u Silicijskoj dolini, području s najvišom koncentracijom važnih visokotehnoloških tvrtki u svijetu gdje se kreativnost cijeni više od svega, okreće ka psihodelicima.

No, umjesto uzimanja uobičajenih doza psihodelika, oni koriste jednu desetinu standardne doze LSD-a ili petinu psilocibina kako bi povećali svoju učinkovitost. Uzimanjem ovako malih doza, korisnici ne doživljavaju ni halucinacije niti se osjećaju opijeno, upravo suprotno, izjavljuju kako imaju više energije te kako su izdržljiviji, kreativniji i produktivniji na poslu.

Ideju o mikrodoziranju je posebno istražio dr. James Fadiman, psiholog i zagovornik uporabe psihodeličnih tvari koji je vršio brojna inovativna istraživanja sve do 1966. godine kada je od strane FDA naprasno zaustavljeno istraživanje o ulozi psihodelika kao tvari koja može dovesti do poboljšanja uspješnosti u rješavanju stručnih problema.

Nakon toga se povukao, no njegov rad nije prestao, 2011. godine je objavio knjigu “The Psychedelic Explorer’s Guide”, koristan i dobar vodič za sve koji žele iskustvo više te koja razmatra vrijednost psihodeličnih tvari u liječenju i samootkrivanju gdje je obradio i sve poznatiji fenomen – mikrodoziranje.

Budući da je zabranjeno istraživati LSD na ljudima, oslanjao se na mrežu volontera koji su mu javljali svoje doze i svoje rezultate koji su bili vrlo zanimljivi, naime, u oko stotinu upitnika koje je prikupio, ispitanici su izvještavali da su vrlo zadovoljni svojim performansama i obavljenim stvarima tijekom dana, a držali su se standardnog protokola mikrodoziranja – jedan dan uzimanja, tri dana pauze pa ponovno ista doza četvrti dan tijekom šest tjedana.

Sudionici istraživanja su normalno funkcionirali u radu i odnosima, ali s povećanim fokusom, više energije, emocionalnom jasnoćom i kreativnošću. Sportaši koji su koristili mikro doze LSD-a su zamijetili poboljšanje izdržljivosti i refleksa, ravnoteže i koncentracije te neosjetljivost na slabost ili bol. Ovi rezultati još nisu recenzirani, ali su nalazi vrlo sugestivni.

Malo je ljudi koji će javno priznati kako koriste psihodelične tvari kako bi poboljšali svoje performanse, a jedan od njih je John Andrew, slijepi kanadski dokumentarist koji je uzimao male doze psilocibina svaki dan tijekom šest mjeseci u 2014. godini (veća učestalost i trajanje od standardnog protokola mikrodoziranja).

On opisuje kako je pozitivne učinke počeo osjećati nakon četiri tjedna:

“Doživio sam bistrinu koja je gotovo neopisiva, osjećao sam homeostazu, osjećaj da će unatoč tome što se događa, loše ili dobro, sve biti u redu. Osjećao sam se prisutan i fokusiran.”

Dodaje da je na kraju šestomjesečnog perioda osjećao kako je dostigao maksimalni potencijal, a konzumaciju bi nastavio i dalje da nije ostao bez zaliha.

Jedan od Fadimanovih omiljenih izvještajima dolazi od mladog poduzetnika i inženjera. On je opisao kako mu je bilo iznimno teško izgraditi vrlo složeni stroj jer se sastojao od puno pokretnih dijelova te mu je bilo teško razmišljati o cijelom sustavu. Mikrodoziranje mu je ovaj posao učinio mnogo lakšim, a Fadiman objašnjava zašto – psihodelici, koji se vežu uz 5-HT2A serotonin receptore omogućavaju lakše sagledavanje uzoraka i put od apstrakcije do vizualizacije.

Mikrodoziranje ne zagovara samo Fadiman. Albert Hofmann, švicarski kemičar koji je prvi sintetizirao LSD 1930. godine, je vjerovao da mikro doze mogu biti netoksična zamjena za lijekove poput amfetamina i metilfenidata koja ne izaziva ovisnost.

Dugoročni učinci ove prakse su još uvijek nepoznati budući da se ovo područje uopće ne istražuje, no generalno gledano psihodelici mogu polučiti neke simptome kod osoba s latentnim mentalnim problemima, no nije poznato da mogu uzrokovati mentalne bolesti kod zdravih korisnika. Oni ne dovode do oštećenja mozga ili drugih organa, te ne postoji mogućnost predoziranja koje bi rezultiralo smrtnim ishodom.

Još jedno istraživanje pomaže rasvijetliti djelovanje psihodelika kod osoba koje žele povećati svoju kreativnost i sposobnost rješavanja problema. Istraživači s Imperial koledža u Londonu su na snimkama mozga dobivenih magnetskom rezonancom pronašli da LSD ne stimulira mozak na način kako se to prije mislilo.

Umjesto toga, takve tvari smanjuju aktivnost mozga filtrirajući podražaje. U određenom smislu, halucinogeni otvaraju “redukcijski ventil”, kako je to opisao Aldous Huxley, i omogućavaju doživljavanje svijeta onako kako ga vide djeca – potpuno ne filtrirano i ne sputano.

Nakon 50 godina zabrane svih istraživanja vezanih uz psihodelične tvari, privatne tvrtke i akademske institucije s odobrenjem FDA sada istražuju medicinske prednosti enteogeničnih tvari, iako se istraživanje još nije proširilo i na mikrodoziranje.

Do sada je primjerice otkriveno kako psilocibin pomaže u liječenju anksioznosti, ovisnosti i depresije, a LSD pomaže u razbijanju uobičajenog razmišljanja kod ovisnika i oboljelih od opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Srećom, broj istraživanja o zdravstvenim prednostima psihodeličnih tvari je u porastu, dokaze je nemoguće sakriti budući da sve izlazi u javnost i samo je pitanje vremena kada će se ovim tvarima koje liječe, podižu svijest, otvaraju um, te pojačavaju kreativnost i performanse priznati njihove zasluge.

Možda ćemo doživjeti i to da ćemo zaista moći uživati u potpunoj slobodi odabira onoga što nam je potrebno u savladavanju svakodnevnih zadataka i prepreka, i to bez predrasuda, a moguće je da je mikrodoziranje upravo pravi put ka ostvarivanju ovog cilja.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexus-svjetlost.com,youtube/uredio:nsp)

Nacisti su propovijedali apstinenciju u ime promicanja nacionalnog zdravlja. No, kada je riječ o borbi za svoj Blitzkrieg, nisu imali grižnje savjesti u ispumpavanju svojih vojnika punih droge i alkohola. Droga je bila izbor, ali mnogi drugi su postali ovisnici i o morfiju i alkohol.

Invazija Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata ostavila je Europu prestrašenu pred vojskom Trećeg rajha.

Međutim, najnovija istraživanja pokazuju da njemačke vojnike nije inspirirala samo Hitlerova zapaljiva retorika, već je njihova predanost borbi bila djelomično potpomognuta tabletama pod imenom “Pervitin”.

Ne etiketi lijeka je pisalo da sredstvo služi podizanju “čekanja” i da je treba uzimati kako bi se “očuvala budnost”. Danas nam je ova tvar poznata kao metamfetamin ili kristalni met.

U razdoblju od 1939. do 1945. godine podijeljeno je oko 200 milijuna ovih tableta, koje su vojnici u žargoni zvali “tenkovska čokolada”.

Engleska štampa je u to vrijeme izvještavalo kako njemačke snage uzimaju “čarobne tablete”. Poznato je da je i sam Führer dobivao intravenozne doze ove supstance.

Realno stanje bilo je mnogo gore – vojnici su patili od užasne ovisnosti o narkoticima. Iako su im tablete dozvoljavale izdržati duge intervale intezivne fizičke aktivnosti, nus-pojave su bile zastrašujuće. Uključivale su nesvjesticu, znojenje, depresiju i halucinacije.

Neki od vojnika imali su fatalne srčane probleme, dok su neki izvršavali samoubojstva tjedna psihotičnih epizoda.

O ozbiljnosti posljedica koje je pervitin ostavljao na vojsku svjedoče i pokušaji Leonardo Conti, jednog od vodećih zdravstvenih stručnjaka Reicha, ograničiti uporabu ovog narkotika, koji su ostali jalovi.

Mnogi od Wehrmacht vojnici su bili nadrogirani od Pervitina kad su išli u bitku, pogotovo protiv Poljske i Francuske, te su imali Blitzkrieg brzinu prilikom napada. Njemačka vojska je bila opskrbljivana sa milijunima metamfetamin tableta tijekom prve polovice 1940. godine. Droga je bila dio plana kako bi piloti, mornari i pješadija postali sposobni u nadljudskoj izdržljivosti.

Vojni vrh je liberalno izdavao takve stimulanse, ali i alkohol i opijate, dok se vjerovalo da drogiranje i intoksikacija vojnika može pomoći u ostvarivanju pobjede nad Saveznicima. No, nacisti su bili manje marljivi u praćenju popratnih efekata kao što su ovisnost o drogama i padu moralnog standarda.

20 sviblja 1940. godine, 22-godišnji  vojnik nacističke vojske je pisao svojoj obitelji: ” Možda mi možete možda poslati još Pervitina, tako da mogu napraviti malu zalihu, kad mi bude zaista potrebno?” I pismo koje je poslano iz Bromberga 19. srpnja:”Ako je ikako moguće, molim vas da mi pošaljete nešto tableta Pervitin”. Čovjek koji je pisao ta pisma je postao poznati pisac kasnije u životu. On je bio Heinrich Boell, i on je 1972. godine bio prvi njemac koji je osvojio Nobelovu nagradu za Književnost u poslijeratnom periodu.

Nakon što je po prvi put na tržištu predstavljena tableta-droga Pervitin u 1938., ona je u sebi krila drogu metamfetamin drogu koja je razvijena od strane berlinske farmaceutske kompanije Temmler, ubrzo nakon predstavljanja, postala je jako popularna među njemačkom populacijom. Prema izvještaju Klinische WochenschriftnI, navodno čudo od droge je privuklo pažnju vojnog doktora Otto Ranke-a na berlinkoj akademiji vojne medicine.

Efekti amfetamina su slični onima kada se adrenalin proizvodi u tijelu, signalizirajući više stanje u tijelu. Kod većine ljudi ova droga povećava samopouzdanje, koncentraciju i volju da se poduzimaju rizici, dok u isto vrijeme, smanjuje se osjećaj na bol, glad i žeđ, kao i reduciranje vremena potrebnog za odmor i spavanje. U rujnu 1939. godine, Ranke je proveo testiranje ove droge na 90 studenata, i zaključio da Pervitin može pomoći Wehrmacht-u da pobijedi u ratu.

Pervitin je prvi put testiran na vojnim vozačima koji su sudjelovali na invaziji Poljske. Nakon toga, prema kriminalisti Wolf Kemper-u, se Pervitin “beskrupulozno distribuirao prema borbenim jedinicama na prvim linijama fronte”.

Tijekom kratkog perioda između travnja i lipnja 1940. godine, podijeljeno je oko 35 miliona tableta Pervitin i Izofan (isophan – lagano modificirana verzija koju je proizvodila farmaceutska industrija Knoll) i transportirano Nacističkoj vojsci i zrakoplovstvu. Neke od tih tableta, sadržavajući svaka oko 3 miligrama aktivne supstance, su poslane u medicinske odjele Wehrmacht-a pod kodnim imenom OBM, i tada direktno distribuirane njemačkim snagama.

Nacističko vodstvo je bilo sve više popustljivo prema onima koji su postali ovisnici o drogama nego o alkoholu, kao rezultate ratnih djelovanja, možda zato jer je Wehrmacht bio zabrinut da bi mogao biti tužen za štetu koja je nanesena drogama.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs, spiegel.de, youtube.com/uredio:nsp)

Oni također imaju znanje o zakonima koje vi ne znate – i zakoni razlikuju od države do države, pa čak i iz jedne u državne nadležnosti u drugu. Policija je također poznata po izmišljanju “zakona”, po namještanju “dokaza” da vas se može vezati, i  ona može preokrenuti vaše riječi u nešto što niste namjeravali ili niste učinili.

Iz tog razloga ne bi smjeli pristati na policijsku pretragu vašeg vozila i nikada dobrovoljno dati informacije kada se pita od strane policijskog službenika. Naravno, ne pristajanje ne znači da nećete biti podvrgnut neustavnom i nezakonitom pretraživanju, kao što je Nancy Genovese naučila.

No, dva nedavna slučaja vožnje prema svojim kućama pokazuju zašto se ne isplati surađivati ​​s policijom: slučaj poručnika američke vojske Kim Augustine i onaj drugi slučaj Diane Avera.

Prije nego što je angažiran u Afganistanu, Kim je ostavio svoj kolekciju pištolja kod svojih roditelja u New Jersey-u. U ljeto 2010, Kim se vratio u SAD nakon što je ozlijeđen u sudaru vozila u Afganistanu.  Imao je medicinski termin u Walter Reed Army Medicinskom Centru i odlučio organizirati izlet do kuće njegovih roditelja u New Jersey-u.

Ukrcao je svoje oružje plus neke od rezervnih dijelova u prtljažnik njegovog Honda Civic-a i krenuo na svoj zakazani medicinski pregled. Ubrzo se izgubio u središtu Washingtona, te je bio zaustavljen od strane policije. Službenik je izjavio kako njegova dozvola istekla, ali Kim je rekao da nije bio toga svjestan. Ispalo je da je istek vozačke dozvole bila birokratska pogreška uzrokovana od strane države Sjeverne Karoline koja je pogrešno izvjestila Južnu Karolinu da Kim nije uspio platiti produženje dozvole.

No, zbog pogrešne suspenzije, washingtonski policijski časnik je pozvao pojačanje i rekao je Kim-u da bi morao ići u policijsku postaju. Tada je policajac pitao ako on može pretražiti njegovo vozilo. Kim je pristao jer znao da su njegovi pištolji ispravno zaključana u koferu koji udovoljava federalnom zakonu prometa vatrenog oružja. Kim je nakon toga bio je vezan lisicama i zamoljen da sjedne na rubnik.

On je tada bio prijavljen na četiri točke nošenja oružja van kuće. Policajci su mu rekli da nije  poštivao zakon za registraciju jer se pristao zaustaviti se na Walter Reed-u. U DC-u, protuzakonito je nositi oružje izvan kuće.

Drugi slučaj, Diane Avera koji je iskreno odgovarala na pitanja policajca. Dobila je 40 dana zatvora – uključujući i to da je 17 sati bila vezana u kaznenom stolcu – i osudu za posjedovanje droge za koju je predviđena kazna od jedne godine u zatvoru i sedam godina uvjetno.

Avera je nedavno uzela tečaj ronjenja. Njezin instruktor ronjenja joj je savjetovao da uzme pseudoefedrin (Sudafed) kako bi lakše izjednačila  pritisak u  bubnjićima i da joj pomogne s drugim problemima oko sinusa dok bude ronila. To je uobičajena praksa među roniocima, i Avira je prema savjetu svog liječnika, uzela pseudoefedrin mnogo puta prije, prilikom liječenja alergije.

No, samo nekoliko tjedana prije nego što je uhićena, novi državni pravilnik stupio je na snagu u njezinoj državi Mississippi, koji kaže da je pseudoefedrin lijek koji se samo može dobiti na recept. Dakle, Avera se odvezla do Alabame kupiti taj lijek.

U automobilu u tom trenutku s Averom su bili odrasli sin, njegova djevojka i njihovo troje djece. Sin i djevojka su kupili dvije kutije Sudafed-a od CVS. Avera je kupila još jednu kutiju u Wal Mart-u. Nakon toga je bila izvučena iz  Wal Mart-a, od strane policijskog narednika Tim Soronen-a. Tim Soronen ju je povukao i pitao… (U Avera-inom suđenju je otkriveno, da je CVS farmeceut bio policijski doušnik koji je otkucao policiji kad je lijek Sudafed bio kupljen.)

“Šta vas donosi u Demopolis?” pitao je Soronen.

“Došla sam preko granice kupiti neke lijekove Sudafed za naš ronilački izlet ovog vikenda, jer ga više ne možemo kupiti u Meridian-u “, odgovorila je Avera

Soronen  je pitao Averu, da li je znala da je protuzakonito prijeći državnu granicu i za kupiti lijek Sudafed.  Avera je rekla da nije. Soronen joj je naredio da izađe iz auta.

Korišteći prijetnju da će oteti Avera-ine je unuke i staviti ih u ruke Državnog Ministarstva Ljudskih Resursa, Soronen je iznudio priznanje iz Avere da kupuje Sudafed za proizvodnju kristala metamfetamina. Nije pomoglo da je njezin sin – posjeduje uobičajen lijek koji mu je bio nekoliko puta pomogao kroz rehabilitaciju – ima bocu metadona i torbicu koja sadrži pribor za konzumiranje droga koje je policija pronašla tijekom vozila pretraživanja, koju je navodno podmetnula policija.
[notification type="alert"] Policija je postala nalik na vojsku, sve više militantnija i uvredljivija ! [/notification]
Ona je osuđena nakon što je sudac dopustio tužitelju da iznese u potpunosti neutemeljene tvrdnje. Tu uključuje da ja Avera priznala da koristi kristal meth već dvije godine – njezin bivši poslodavac, liječnik su inzistirali da Avera nikada nije bila korisnik droga.

Avera je podnijela žalbu, i ona je bila slobodna za kauciju od 20.000 dolara. No, Kim je prihvatio dogovor koji mu dozvoljava da prizna krivnju jednog prekršaja za posjedovanje neregistriranog pištolja i s razumijevanjem su troškovi bili smanjeni i njegovo oružje i dijelovi pištolja  – koji vrijede 10.000 dolara – će biti vraćeni ako će  on ostati van problema u periodu od devet mjeseci . Sada Metropolitan Policija odbija otpustiti kimovo oružje.

“Pogreška je napravljena kada je pristao na pretragu svojeg vozila,” rekao je kimov odvjetnik Richard Gardiner za Washington Times. “Ako policija zatražiti odobrenje za pretraživanje, odgovor je “NE”. Ako oni pitaju “zašto ne?”  Odgovor je “NE”.

Za većinu ljudi, susret s policijom na kraju završi sa upozorenjem ili blagim prometnim prekršajem. Ali nikad ne znate kada možete reći nešto ili učiniti nešto što bi zainteresiralo službenika dovoljno da on ili ona želi bliži pogled na tko ste i gdje idete.

Stručnjak za Privatnost  i odvjetnik Mark Nestmann piše u svojoj knjizi, “Strategije čamca za spašavanje” da se nikada ne smije pristati na pretraživanje vozila. On podsjeća da je ne morate odgovarati na pitanja policajcu ako ste privedeni.

Iz njegove knjige:

Recite nešto kao “gospodine policajac, znam da želite raditi svoj posao, ali ne mogu pristati na pretraživanje.” Vjerojatno će odgovor biti: “Zašto ne?”  “Što imate za skriti?”. Vi nemate nikakvu obvezu odgovoriti na to pitanje. Umjesto toga možete reći nešto poput: “g. Policajac, jesam li ja uhićen?”

“Ako nisam, ja bih vas s poštovanjem zamolio da mi dopustite da odem.” Ako nema odgovora, onda recite: “g. Policajac, ako me nećete staviti u pritvor, mogu li vas napustiti?” Ako je odgovor ” DA “, kažete “hvala”  i otiđite odmah. Ako je odgovor nejasan, ili ako je na vaše pitanje odgovorio na drugim pitanjem, ponovite svoje pitanje: “Jesam li ja u pritvoru, ili mogu otići?”

Ako je odgovor “NE”, morat će te u pritvor. Policija vas ili vaše vozilo može zadržati na kratko vrijeme … Ako ste u pritvoru, nemate obavezu odgovoriti na bilo kakva pitanja ili pristanak na pretraživanje. To biste im trebali ponoviti, ali opet, ne-prijetećim načinom.

Jedan od načina je da se našalite: npr. “Moj odvjetnik će me ubiti ako sam pristao na pretraživanje ako on nije prisutan” … Naime, morate naglasiti riječ ODVJETNIK  i to će završiti mnoge zahtjeve za pretraživanjem i odgovoriti na sva pitanja. Ako ne, recite policajcu da želite nazvati vašeg odvjetnika … Ako nemate odvjetnika … Dovoljno je držati usta zatvorenima i ne pristati na pretragu.

Nestmann također preporuča da ne jurite s automobilom i da sakrijete sve što želite zadržati privatnim. Ako policajac vidi nešto sumnjivo na otvorenom u autu, on može dobiti potrebu za pristankom ili nalog za pretres i tvrditi vjerojatni uzrok pretrage.

Većina ljudi danas krši mnoge zakone tijekom svog dana da ni ne znaju da postoje. Pretpostavka nevinosti više ne vrijedi. Tijekom proteklih nekoliko desetljeća, policija je postala nalik na vojsku, sve više militantnija i uvredljivija. Tijekom godina, pritužbe o nasilnim policajcima od strane članova crnačke zajednice su se prečule. Propagandom inducirano neznanje će uzrokovati da mnogi odbace taj problem kao bitan razlog oko čega bi se trebali zamarati.

Neki ljudi su zabrinuti o tome da bi moglo doći vrijeme u SAD-u kada će vojska biti poslana na redovne građane u vrijeme nereda ili civilnih nemira. No, vjerojatnije je da ćemo se  morati bojati policije, koja je već pokazala sklonost da napada i zlostavlja građane – uključujući i djecu – očito se pripremajući za civilne nerede .
 
izvor: personalliberty.com
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9145"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]