Možemo nabrojiti na prste koliko su puta hrvatski podanički mediji u službi „Velikog oka“ izvješćivali o međunarodnoj molitvenoj inicijativi „40 dana za život“ kojoj je bio cilj poštivanje ljudskog života od začeća do prirodne smrti

Inicijativa je u periodu od 5. ožujka do 13. travnja uključivala molitvu i post za život te miroljubivo bdijenje ispred ustanova gdje se vrše ubijanja nerođene djece. U ovoj inicijativi ekumenskog karaktera sudjelovalo je oko pola milijuna ljudi u više od 520 gradova svijeta među kojima su i mnogi hrvatski gradovi.

I pored medijskog ignoriranja ove inicijative (možemo samo zamisliti koliko bi televizijskih i radijskih sati bilo potrošeno da su kojim slučajem tih četrdeset dana LGBT udruge protestirale) za nadati se je da će se bar dio kršćanske hrvatske javnosti osvijestiti, da će poruke doći i do saborskih zastupnika, bar do onih koji se deklariraju kao vjernici te konačno da će se dokinuti sadašnji uništavalački, protuljudski i protubožji zakon o pobačaju koji je na snazi još od 1978. godine.

Ako je itko ikada napisao himnu filozofije „prava na izbor“, tada se izvan svake sumnje može reći da ju je napisala američko-ruska književnica i scenaristica u Hollywoodu Ayn Rand (1905.-1982.). Unatoč više nego očiglednoj površnosti njezine filozofije, Ayn Rand je sebe smatrala najvećim filozofom poslije Aristotela.

Kakvu je poruku ostavila čovječanstvu ta žestoka protivnica kršćanstva koja je izjavila kako ništa nije opasnije od vjere kao smjernice za život? Za nju u svijetu postoji samo jedna temeljna alternativa: egzistencija i neegzistencija. Čovjekova egzistencija biva u egzistenciji. To je obveza pojedinca i u tome je korist vrline sebičnosti.

Neegzistencija je posljedica altruizma i ona teži prema smrti. Prema takvom njezinom mišljenju, žrtvovanje za svoju rođenu ili nerođenu djecu, za ostarjele roditelje ili druge članove obitelji pretvara se u prokletstvo. Randova „kulturu života“ shvaća isključivo u smislu prava pojedinca, vodeći se razlozima sebičnosti, te odabire ono dobro koje promiče njezinu vlastitu egzistenciju.

Koliko god često gospođica Rand bučno izjavljivala da voli život, ona je ustvari bila jadna usamljenica koja je prezirala sve oko sebe, živjela je u dubokoj mržnji prema životu, prema kulturi života. Njena filozofija će poput razorne kiseline utjecati na bezbožni i devijantni svijet današnjice: na kulturu smrti.

Zalaganjem za abortus Randlova ocjenjuje kako je embrij nesumnjivo nešto predljudsko, te dodaje: „Samo mistično shvaćanje religijskih dogmi može ovu hrpu stanica smatrati osobom.“ Za potpomognuto samoubojstvo i eutanaziju ona također ima zanimljiv odgovor, to je „racionalno koristoljublje“. (Donald de Marco- Benjamin Wiker: Arhitekti kulture smrti, Verbum, Split, 2007., str. 47. i 50.)

Nasuprot glasnici kulture smrti Ayn Rand, papa sveti Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Evangelium Vitae (Evanđelje života) iz 1995. godine podsjeća na stvarnu kulturu života. Odgojnim djelatnicima Papa je uputio apel: „Poštuj život, svaki ljudski život, brani ga, voli ga i služi mu! Samo ćeš na tomu putu naći pravdu, razvitak, istinsku slobodu, mir i sreću.“

Prema enciklici 5. Božja zapovijed „Ne ubij“ odnosi se na: „Ne ubij nevinoga, ne ubij nevinoga u ratu, nevinoga u miru, nevinoga u majčinoj utrobi, nevinoga u posljednjoj bolesti, ne ubij nevinoga nikada i ni u kom slučaju.“ Stav Katoličke crkve glede pobačaja potpuno je jasan. Dijete-beba je nedvojbeno vrhunac slave Božjeg stvaranja. Ljudski život počinje njegovim začećem, a pobačaj je, kako se izrazio Papa 1997. godine, holokaust! Na zakonsku zaštitu ljudskih prava od začeća do prirodne smrti puno puta je upozoravao papa Benedikt XVI. (prigodom posjeta Hrvatskoj 2011. godine na zagrebačkom hipodromu), kao što to čini i papa Franjo.

Holokaust nad djecom nije izum novijeg datuma. Eugeničari Charles Darwin (1809.-1882.) i Francis Galton (1822.-1911.) smatrali su da se na prirodnu sposobnost neke rase može utjecati regulacijom njenog razmnožavanja. To znači da bi se čistokrvni trebali razmnožavati puno brže od onih koji ne pripadaju čistoj rasi, pod uvjetom da im se to uopće dopusti.

Seksualna pedagoginja i zagrižena rasistkinja, bliska prijateljice obitelji Rockefeller, Margaret Sanger (1879.-1966.), bila je uvjerena da je taj problem koji je eugeničare mučio moguće riješiti. Budući da prirodna selekcija nije više u stanju riješiti nesposobne iz društva, a problem se dodatno zakomplicirao visokim stupnjem plodnosti ljudske populacije na nižem stupnju razvoja, rješenje vidi u najuzvišenijoj i najautentičnijoj eugeničkoj metodi: kontroli rađanja. Margaret Sanger vjerna svom kredu prema kojemu žene imaju „pravo rušiti“, osnovala je 1922. godine Planned Parenthood Federation of Amererica (Američka federacija za planiranje roditeljstva). Stvoren je moćni organizacijski svjetski ustroj za ubijanje djece.

Seksualnom revolucijom spolno ćudoređe već je bilo poljuljano jer je individualni užitak postao mjera svih stvari. Zahvaljujući „epohalnim izumima“: spirali i piluli, pojedine žene su se bez straha od trudnoće mogle prepustiti seksualnom užitku. No, je li stvarno pilula i spirala sprječava trudnoću? Naime, u prirodnim uvjetima, ako je sve u redu, dijete se počinje usađivati u maternicu tek oko šestog dana nakon oplodnje jajne stanice.

Rani, beta HCG testovi na trudnoću pokazali su da uz svaku vrstu spirala, žena koja živi seksualnim životom, ostane trudna godišnje prosječno nekoliko puta, a često do ovulacije i začeća dođe i uz svaku uporabu pilula. Međutim, zbog pilula i spirala maternica postane neprijateljski raspoložena za prihvaćanje djeteta, pa ono najčešće umire u prvim danima začeća, obično još prije nego što bi izostala menstruacija. Žena doživi neko krvarenje misleći da se radi o normalnoj menstruaciji, a zapravo je bila trudna. (Antun Lisec: Liječenje duševnih rana izazvanih abortusom, Nacija br. 10 od 14. ožujka 2012., str. 48.)

Unatoč spirali i piluli previše se rađalo „neželjene djece“. Ilegalni abortusi više nisu mogli zadovoljiti apetite sljedbenika planetarno popularnih Ayn Rand i Margaret Sanger. Postala je nužnost ozakoniti zakon o ubijanju vlastitog djeteta. Kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim u zemljama zapadnog svijeta došlo je do neslućene propagande u korist promjene javnog mnijenja glede legalizacije pobačaja. Marketinški stručnjaci u službi „Velikog oka“ osmišljavali su raznorazne laži i manipulacije kako bi u um suvremenog čovjeka usadili cijep kako je poželjno da se abortus legalizira.

Skrenuli su pozornost s ključnih pitanja koja govore o tome što abortus čini nerođenom djetetu kao i majci, te su se umjesto toga usmjerili na raspravu o sasvim novom pitanju „pravu na izbor“. Avangardne „grupe za abortus“ u suradnji s mnogim feminističkim udrugama u „laboratorijima“ su osmišljavali privlačne, ali tako cinične slogane, poput: „Sloboda na izbor“, Žene moraju imati kontrolu nad svojim tijelom“ i sl. Moralnost ubijanja nerođenih više nije bilo sporno pitanje, nego je postalo važno „tko odlučuje“.

Manipulacija ljudskim umom koristila se zgodnim podvalama. Mediji su u Sjedinjenim Državama vrlo osmišljenim lažnim podacima obmanjivali javnost kako bi se pod svaku cijenu ozakonio pobačaj: kako zbog posljedica nekontroliranog abortusa godišnje umire u SAD-u 10 000 žena (stvarni podatak je bio 200-250), kako se godišnje obavi milijun nelegalnih abortusa (stvaran broj se približio brojci od 100 000), kako prema istraživanjima 60% Amerikanaca odobrava slobodan abortus (manje od jedne trećina Amerikanaca podupiralo je abortus) i sl.

Lažne brojke kojima su arhitekti kulture smrti hranili medije postupno su se ukorijenile u svijest Amerikanaca, te uvjerile mnoge kako treba poništiti tadašnji zakon o abortusu. Jer bolje je ipak da se abortusi, koji se svejedno obavljaju protuzakonito, sada mogu vršiti javno. Nakon promjene zakona o abortusu 1973. godine, abortus se u SAD-u počeo rabiti kao primarna metoda kontrole rađanja. Broj abortusa nakon legalizacije popeo se za 1500%. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 196. i 197.).

International Planned Parenthood Federation – IPPF (Međunarodna federacija za planiranje roditeljstva) (IPPF) je postala moćna svjetska organizacija koja žene diljem svijeta opskrbljuje kontracepcijskim sredstvima i pomaže im u izvršavanju pobačaja, šireći kulturu smrti pod krinkom samilosti. Danas se procjenjuje da se približno 46 milijuna pobačaja obavi svake godine.

Od toga 26 milijuna se obavi u zemljama gdje je pobačaj legalan, a ostalih 20 milijuna se obavi u zemljama u kojima je postupak ubijanja nerođene djece nelegalan. Na ovaj šokantni podatak svaki kršćanin se treba upitati kakve su to osobe političari koji su u većini zemalja, među kojima je i Hrvatska, donijeli zakone o legalnom ubijanju djece ili zašto ih ne ukidaju ako su ih neki drugi bezumnici prije njih donijeli, posebice što se mnogi među njima smatraju kršćanima?

Kršćanska Rusija upravo prednjači u tom vidu čedomorstva, na stotinu porođene djece 62,6 je usmrćene nerođene djece (službeni podatak iz 2003.). Ruski demografi procjenjuju da je u razdoblju od dvadeset godina pobačajem ubijeno više Rusa nego što ih je ubijeno u Prvom svjetskom ratu, Boljševičkoj revoluciji i u Drugom svjetskom ratu zajedno. Osobito je monstruozno što se oko 12% pobačaja izvrši nakon 12 tjedana trudnoće pomoću kiroteže, lijekovima, intrauternim usađivanjem i ostalim metodama.

Kako je zastrašujuće ubijanje nerođene djece zorno nam pokazuje jedan postupak kiroteže, zvan dilatacija i evakuacija (D&E). Nakon što se proširi maternica i ispara vodenjak uvlači se veliki instrument duboko u uterus za komadanje djeteta. Tada se izvlači komad po komad živog djeteta dok se cijelo dijete raskomadano ne izvuče van. Glava je poseban problem jer ju je nateže izvući. Glava se stoga mora isprazniti, obično uporabom aparata za usisavanje kojim se uklanja mozak, a potom se velikim kliještima smrska lubanja. Sve se to lijepo slaže po stolu kako bi ginekolog bio uvjeren da nije koji komad ostao u maternici.

Postupak intrauternim usađivanjem pomoću amniotičke infuzije (u amniotočku vrećicu ubrizgava se injekcija nepoznatog sadržaja), koncentrirane solne otopine, prostaglandina, uree ili nekog drugog agensa, izgleda još jezovitije i sablažnjivije. Solna otopina ubrizgava se u vodenjak i beba ju guta. Beba nakon toga počinje umirati polaganom, ali žestokom smrću. Majka sve to osjeća jer se dijete grčevito bori za svoj život pošto ju tom otopinom spaljuju. (David Kupelian: Marketing zla, Harfa, Split, 2010., str. 200., 202., 203., 206., i 207.).

Holokaust nad nerođenom djecom nedvojbeno vodi zapadni svijet u biološko odumiranje. Program „prodaje pobačaja“ izrodio se u najrigidniji sustav koji besprijekorno provode feministički glasnici kulture smrti. Gotovo da niti u nijednoj ginekološkoj klinici trudnim „nesretnim“ djevojkama ili ženama ne spominje se da postoje i druge mogućnosti osim abortusa, da postoje agencije za posredovanje pri usvajanju djece, da postoje ustanove koje mogu zbrinuti trudnice, da postoje dobri ljudi koji žele pomoći…

Da ne govorimo kako se tim nesretnicama, koje su većinom u velikoj moralnoj dvojbi, rijetko govori o razvoju djeteta, o boli koje će dijete pretrpjeti prije smrti, o tjelesnim i emocionalnim posljedicama za njih same i sl. Egzekutori ubojstava u pravilu niti ne spominju riječ dijete ili beba, pa čak niti fetus (za njih je to „produkt začeća“, „komadić tkiva“, „ugrušak krvi“), jer u protivnom bi se moglo naslutiti kako se radi o nečemu ljudskom, a tada bi kandidatkinja abortusa na njihovu žalost mogla i odustati.

Normalno je da procese „planiranog roditeljstva“ budno motre svakojake udruge. Dovoljno se prisjetiti primjera iz naše zemlje, kada se koordinatorica Ženske mreže, („feminističko-političke mreže“) koja okuplja 41 udrugu, Bojana Genev u jednom intervju iz 2009. godine skandalizira nad vjeroučiteljem koji je navodno pohvalio trudnu petnaestogodišnjakinju koja je odlučila zadržati dijete, umjesto da ju nagovori na pobačaj.

Osim udruga za „ženske odnose“ ili „ženska pitanja“, promotrimo i sve one silne radikalne udruge koje se bore za prava životinja. Gledajući ispod blistavog zastora njihove srcedrapajuće izjave o iskorištavanju životinja zbog hrane, zbog krzna, zbog…, moramo si postaviti pitanje koji je njihov stvarni poriv? Za što se oni bore uzvikujući ne ubijajte piliće, svinje, zečeve, lisice i dr.? Zašto ne viču, ne ubijajte bebe? Zašto su aktivisti „ljubitelja životinja“ gotovo uvijek na suprotnoj strani od protivnika pobačaja? Odgovor je samo jedan. Oni ne vjeruju u Boga i život poslije ovozemaljske smrti. Za njih se čovjek ne može izdvojiti iz životinjskog svijeta. Čovjek je također sisavac i zašto da ima posebna prava? Zašto da samo on ima pravo na zaštitu nerođenog mladunca!

Pored eugeničkog rješenja koje će pobačaj čovječanstvu omogućiti, prema riječima Margaret Sanger, da se riješi „teškog tereta ljudskog otpada“ postoji još nešto. Nužno je prozreti još jedan medicinski učinak kao posljedičnu reakciju izvršenih abortusa. Jedna neovisna studija iz Novog Zelanda, objavljena u časopisu Journal of Pediatrics and Neonatology, koja je istraživala mlade žene od rođenja do 25. godine života ustanovila je da mlade žene koje su imale pobačaj imaju znatno veću vjerojatnost za iskustvo kasnije depresije, samoubojstva, zlouporabe droga i lijekova i sl. I neka druga slična istraživanja su pokazala da učinci pobačaja, kako za neudane tako i za udane žene, nikada ne prestaju po pitanju mentalnog zdravlja, duševnih trauma, mogućeg PTSP-a, depresije, latentnih psihoza itd. Upravo to i je krajnji cilj „Velikog oka“. Takve labilne duše njima trebaju, poljuljane psihofizičke osobe, nad kojima će se vrlo lako izvršiti potpuna kontrola uma.

Najbolji dokaz tomu je grčevita reakcija na ova neovisna istraživanja. American Psychological Association (Američka Psihološka Udruga – APA) žurno se predala reviziji „post-pobačajnog“ sindroma. U svojim „otkrićima“ iz 1990. i 2008. godine ustvrdila je da nije istina što navode tamo neka istraživanja, te zaključuje da pobačaj ne vodi povećanju problema mentalnog zdravlja. Istoj tvrdnji pridružuje se, a tko drugi nego, Royall Collage of Psychiatrists iz Ujedinjenog Kraljevstva. Sve je to odveć prozirno ako se zna da su upravo ove dvije institucije pod izravnom kontrolom masonskog „Velikog oka“.

Dok se na jednoj strani desetci milijuna djece godišnje ubijaju sve domišljatijim metodama pobačaja, s druge strane se svim silama žele proizvoditi djeca tzv. umjetnom oplodnjom. Oko tog pitanja ponovo se sukobljavaju dva suprotna stava, onaj Katoličke crkve kao i većine jednobožačkih religija na jednoj strani, te na drugoj strani stav modernističkog neoliberalnog suvremenog svijeta predvođen raznim feminističkim i homoseksualnim udrugama u službi „Velikog oka“. Svakako da potpuno odbacivanje umjetne oplodnje kod dvoje supružnika, muža i žene koji žive u braku i prirodnim putem ne mogu imati dijete, ne bi bilo u redu. Tomu se apsolutno ni ne protivi Katolička crkva. No, problem je kudikamo veći.

Iako se u Hrvatskoj o ovoj temi puno raspravljalo zbog donošenja novog Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, nužno se prisjetiti onog važnog kod postupka umjetne oplodnje. Nikada u javnost nije stigla informacija koji su stvarni razlozi što supružnici prirodnim putem ne mogu imati biološku djecu. Prema nekim neslužbenim podatcima oko dvije trećine neplodnih žena je zato neplodno što su prije želje da postanu majke rabile kontracepcijska sredstva, pilule, spirale i sl. ili imale pobačaj (nisu rijetki slučajevi i nekoliko pobačaja). Odjednom su prestali ubijati svoju djecu, predomislile se želeći imati vlastito dijete, i nastao je problem. Budući da u „uljuđenoj zapadnoj civilizaciji“ kontracepcija i pobačaj su najnormalnije pojave „ženske egzistencije“, potpuno je bezrazložno raspravljati o uzročniku neplodnosti kod žena.

Heteroinseminacija koja se nekada primjenjivala samo kod goveda, svinja, kokoši itd. radi stvaranja dobrih pasmina, postala je civilizacijski napredak kod ljudske vrste. U većini zemalja zapadnog svijeta dolaze na svijet djeca koja ne znaju tko su im očevi, tko majke, tko braća, tko sestre. Nije važno tko je donirao sjeme, tko jajašca, nije važno što rezultat može rezultirati rodoskvrnućem (incestom)… Važno je da se rodi dijete iz epruvete. Upravo te čudovišne epruvete su krajnji stadij kršćanske neetičnosti u umjetnoj oplodnji. Malu živu začetu djecu, zvanu embrij ili zametak, drže godinama zamrznutu po frižiderima. Većina njih nema šansu da završi u ženinoj maternici, i bude ubijena. Možda završi i u kanalizaciji?

Nužno je prozreti nakanu cijelog procesa medicinski potpomognute oplodnje, uz sva uvažavanja čežnje heteroseksualnih bračnih parova za vlastitom djecom. Tim parovima nužno je pomoći, ali ne metodom zamrzavanja embrija kao nekom pričuvom za „slijedeći put“. Subverzivni feministički sustav pod kontrolom „Velikog oka“ nije razvijao medicinska dostignuća umjetne oplodnje radi žena iz prirodnih brakova (one su kolateralne sretnice), već radi sasvim drugih poriva. Kao što su se u većini zapadnog svijeta zakonima izjednačile sve vrste bračnih zajednica, isto tako treba odgajati djecu u različitim modelima obitelji.

Što različitija i devijantnija zajednica to bolje! Što društvo može očekivati od djeteta odgojenog u takvoj obitelji? Iskustva su pokazala da će golema većina djece odgojene u neprirodnim bračnim zajednicama slijediti put svojih odgajatelja. Ta djeca odgajana daleko od Božje Riječi, ne samo da su „meki materijal“ za manipulaciju svijesti, već su i potencijalni predvodnici svih programiranih pošasti današnjeg posthumanog doba.

Prisjetimo se stoga kako je „naš“ ministar „zdravlja“ Rajko Ostojić uz obilnu pomoć Ženske mreže i onih oko te „mreže“uveo Hrvatsku u 21. stoljeće na način što je dokinuo „rigidan i konzervativan“ Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji te donio 2012. godine „napredan i moderan“ zakon kako to i dolikuje liberalnoj i „demokratskoj“ zemlji.

Ne samo da od tada svaka nerotkinja i rotkinja u Hrvatskoj može imati djecu bez tamo nekog nemilog psihološkog savjetovanja kao što je starim zakonom bila obveza, već za sve vrijedi, što je ministar posebice naglašavao, načelo zdravlja žene i djeteta. Za načelo zdravlja ministar je „vjerojatno“ mislio na onih višak od deset (dopuštena oplodnja je dvanaest zametaka, a unos dva zametka) zamrznutih ljudskih bića u frižideru, jer kao što je poznato „smrznuto je zdravo“.

Čak će se embriji, „koje li radosti“, pet godina čuvati na trošak državnog proračuna. Nakon toga je dozvoljeno da roditelji na svoj trošak čuvaju svoju nerođenu djecu ili je daruju nepoznatoj primalji. Ukoliko sve to izostane, „jajne stanice“ (kako to ministar lijepo zbori) se uništavaju. S obzirom da je ministar, kao vrstan „teolog i filozof“, svim kršćanskim laicima i klericima „objasnio“ kada duša ulazi u embrij, pritom se osvrnuvši i na učenja sv. Tome Akvinskog, nitko više ne će smjeti niti pitati što s tim živim bićima nakon pet godina?

Svakako je bio najdojmljiviji razlog potpore „Ostojićevom“ zakonu, što su nas podučili mnogi „kukurikovci“: kako će on poboljšati natalitet u Hrvatskoj. Pa to je toliko licemjerno i pregrozomorno čak i za ovu vladajuću svitu. Porast nataliteta bi zasigurno polučila zabrana o ubijanju nerođene djece kojih se u Hrvatskoj ubije 35 do 50 tisuća godišnje, a ne ovih stotinjak djece što će se možda više roditi ovim protubožjim i protuljudskim zakonom.

No ništa neobično ako pretpostavljamo odgovor na „kviz“ pitanje: koliko je vjernika u vladi Zorana Milanovića?

Korišteni dijelovi iz knjige: Kontrola uma 2013.
 
(hrsvijet.net/uredio:nsp)

U posljednjih nekoliko godina, znanstvenici su proučavali činjenje dobrih dijela i njihovih učinaka na ljudsko tijelo. U brojnim istraživanjima je zaključeno da altruizam – želja da nesebično pomažemo drugima – utječe na naše zdravlje, pa čak i na dužinu života

“Ljudska priroda” je tema filozofskih rasprava već tisućama godina, a uz pomoć moderne tehnologije i znanosti, napokon smo počeli otključavati ove misterije. U ranim fazama studija, naučnici su uspjeli zaključiti jednu činjenicu: naš mozak je fizički podešen da pomaže drugima.

Skeniranjem mozga možemo lako uočiti da razmišljanje o tuđim problemima aktivira iste dijelove mozga koji se aktiviraju kada razmišljamo i o svojim, dok saosjećanje aktivira dijelove odgovorne za osjećaje zadovoljstva.

Znanost sugerira da je stara izreka: “Bolje je davati nego primati”, doslovno istinita, tvrdi Jeffrey Schloss, evolucijski biolog na Westmount Collegeu u Kaliforniji. “To nije samo moralni kliše.”

Dobro se dobrim vraća – doslovno

U svakodnevnom životu, bezbroj ljudi izabere da se odrekne svog slobodnog vremena kako bi pomogli drugima – bilo da se radi o pomaganju starijima, spašavanju napuštenih životinja, ljudskih života ili pomaganju nekome da riješi određeni problem – dobrim djelima svjedočimo svaki dan.

Ali šta je to u nama što nas tjera da nesebično pomažemo drugima, da činimo herojske poduhvate kako bi spasili nečiji život, ne razmišljajući o svom?

Istraživanja pokazuju da nam djelovanje u ime drugih ljudi pomaže da se i sami osjećamo ugodnije. Ali tu priča ne završava. Ovakvo ponašanje utječe na nas i fizički – a sve veći broj znanstvenika vjeruje da činjenje dobrih djela pozitivno utječe na naše zdravlje, a neke studije su čak zaključile i da nam altruizam pomaže da živimo duže.

Veza alturizma i stresa je otkrivena sasvim slučajno 1956. godine, kada je tim istraživača sa sveučilišta Cornell proveo istraživanje sa 427 udatih žena s djecom. Oni su očekivali da će žene sa više djece biti pod većim stresom, te zbog toga i imati kraći životni vijek. Iznenađujuće, istraživači su otkrili da broj djece, obrazovanje, klasa, i radni status nisu utjecali na dugovječnost. U istoj studiji, koja je trajala 30 godina, sasvim slučajno je otkriveno da je 52% žena koje nisu nikada volontirale na kraju obolilo od neke teže bolesti, za razliku od 32% žena koje su redovno volontirale.

Ovo otkriće je zainteresovalo naučnike, pa su nakon toga proveli još nekoliko studija: Jedna je zaključila da redovno činjenje dobrih dijela smanjuje rizik od prerane smrti za 44% – što je bolji učinak od redovnog vježbanja. Druga studija, provedena 1990-ih, ispitala je osobne eseje časnih sestara iz 1930-tih. Istraživači su otkrili da su časne sestre koje su iskazale najviše pozitivnih emocija živjele oko 10 godina duže od onih koje su izrazile manje takvih emocija.

Mnoge su studije pokazale da alturizam značajno smanjuje nivo stresa, glavnog uzročnika većine bolesti – a samim time, da značajno mijenja našu fiziologiju. Kod testnih subjekata koji su samo gledali video koji je prikazivao činjenje dobrih djela zabilježeni su privremeni skokovi razine kemikalija koje jačaju imunitet. Kod žena koje su komšije smatrale dobrim osobama jer vole pomagati drugima pronađen je povišen nivo oksitocina – hormona ‘vezivanja’ koji nam pomaže da se osjećamo dobro.

Vezu oksitocina i dobrih dijela je potvrdila još jedna nedavna studija. “Oksitocin je odgovor na stres. Kada je osoba altruistična i kada dotiče ljude u pozitivnom smislu, pomažući im u nevolji, razina oksitocina ide prema gore – što znači da ​​stres ide prema dolje”, zaključio je Gregory L. Fricchione, profesor psihijatrije na Harvardu.

Brojne studije provedene u različitim vremenskim periodima i državama su zaključile jednu zajedničku stvar: Altruistične emocije – “droga pomagača” – stvaraju fiziološke reakcije u tijelu tako što povećavaju razinu hormona oksitocina – zbog kojeg se osjećamo dobro, smanjuju nivo stresa i poboljšavaju imunitet (viša razina zaštitnih antitijela). Altruizam u nama izaziva kemijsku reakciju sličnu onoj koju izaziva i istinska ljubav.
 

 
 
(pixelizam.com,youtube/uredio:nsp)

Osobe sklone kritiziranju i omalovažavanju drugih, svoju odgovornost ili prebacuju na druge ili je ne priznaju, zapostavljaju naše zahtjeve i pozivajući se na opravdane razloge prikrivaju činjenicu da se radi o njihovim vlastitim zahtjevima – samo neke od karakteristika manipulatora

Isabelle Nazare-Aga u svojoj knjizi Manipulatori su među nama navodi kako se manipulatori često skrivaju pod različitim maskama

MASKE MANIPULATORA MEĐULJUDSKIH ODNOSA

1. Simpatični manipulator

Radi se o najčešćoj masci, ali i najopasnijoj jer savršeno prikriva igru manipulatora: on je nasmijan, otvoren, bonvivan i često pažljiv prema drugima. Govori mnogo i bez poteškoća; zauzme poziciju, pronađe svoje mjesto: mjesto koje je pripadalo vama sada je njegovo. Ostavlja dojam da se radi o osobi koja se osjeća dobro u svojoj koži, osobi kojoj bismo i mi voljeli nalikovati i za koju bismo poželjeli da nas zavoli. Proces manipulacije dovoljno je diskretan da se može pritajiti unutar nekoga drugog kompleksa ponašanja, koji barem na prvi pogled može izgledati sasvim zabavno.

Jeste li primjetili da nam je lakše udovoljiti željama i potrebama osobe koja nam izgleda simpatično? Također, puno je teže odbiti nešto prijatelju nego nekome koga i ne poznajemo. Većina manipulatora znat će upotrijebiti taj jednostavni parametar kako bi povećali svoj utjecaj nad drugima.

Veliki postotak (oko 60%) manipulatora zadaju si kao pravilo ponašanja stvoriti prijateljski odnos što je moguće prije – osobito u čisto profesionalnom okruženju – ili se jako trude da ih se na prvi pogled smatra simpatičnima. Veseli su, pažljivi, dobri (daruju male poklone ili čine usluge) i služe se laskanjem. No, treba znati razliku između simpatičnog manipulatora i osobe koja je stvarno simpatična. Postoje pojedinci koji su stvarno afirmirani i nemaju potrebe za pretvaranjima ili spletkarenjima da bi se osjećali vrijednima. Oni znaju jasno i iskreno izraziti svoje stavove, želje i osjećaje.

Isto tako, afirmirane osobe poštuju želje, potrebe, osjećaje i stavove drugih, dobro se osjećaju u svojoj koži, ne pretvaraju se, nasmijane su, susretljive, pune poštovanja i stabilnog raspoloženja. Takve osobe nisu skolne iznenađenjima niti treba uvijek iznova uspostavljati stabilnost u svojim profesionalnim i društvenim odnosima, ne skrivaju ništa od svoje osobnosti i nemaju nikakvu potrebu gaziti druge da bi se osjećali vrijednima. Međutim, za razliku od manipulatora takva osoba ne demonstrira stalno svoje kvalitete kako bi dokazala drugima da je superiornija ili da je netko drugi njoj inferioran na raznim područjima.

2. Manipulator zavodnik

Manipulator zavodnik često je fizički privlačan i ima ono što nazivamo šarmom. On gleda u oči, postavlja pitanja koja mogu biti neugodna, izbjegava konkretan odgovor na pitanja koja mu se postavljaju, što mu omogućava da ostane tajanstven. Od drugih uzima ono što želi, ali ne daje ništa osim laskanja.

Komplimenti, koje daje bez razmišljanja, za njega su savršeno oružje kojim utječe na druge i savršeno barata svim trikovima kako bi se drugima svidio i fascinirao ih.

Manipulator različitim sredstvima izaziva osjećaj koji je suptilniji i opasniji od samog divljenja, a to je fascinacija – riječ koja potječe od lat. fascinare, od fascinum, što znači: čar, čarolija. Manipulator zavodnik neodoljivo privlači one koji su osjetljivi na određene naglašene karakteristike njegove ličnosti. To može biti njegov umiljat glas, tjelesne osobine, ljepota, inteligencija, znanje, njegova izrazita ljubaznost. Fascinacija nas pokorava, nikad nas ne oslobađa.

3. Manipulator altruist

Radi se o manipulatoru koji drugima sve daje, sve radi i sve kupuje, a da se to od njega ni ne treba tražiti. No, sve to ima svoj razlog. On se drži jednog u društvu uvriježenog načela: načela reciprociteta, tj. drugim riječima, on nam daje sve ali ni mi njemu ništa ne možemo odbiti. Načelo reciprociteta uvjetuje potrebu plaćanja drugima za primljene usluge. Budući da ljudi ne žele da se o njima loše misli igraju tu igru većinu vremena i tako padaju u zamku manipulatora koji žele iskoristiti „osjećaj duga“.

Manipulator altruist je u stanju pokloniti nam svoje vrijeme, neke darove ili dati logične prijedloge koji nam u tom trenutku odgovaraju.

Ali, s više ili manje obzira on će na kraju tražiti od nas mnogo više nego što je sam dao. Na primjer, ako jedan dan trebate novac i manipulator vam ga posudi, on je u stanju kasnije od vas zatražiti jednu „malu uslugu“: dvostruko veću svotu od one koju je vama posudio. Dakle, on je taj koji bira vrijeme i način naplate duga. Teško je tada reći ne, no ako mi to i učinimo, on uključuje u igru to famozno načelo reciprociteta – „kad si ti trebao, ja sam ti pomogao.“ Ljudi obično samo žele da ta situacija završi i tako pristaju na nepravednu razmjenu.

4. Učeni manipulator

Jedan od meni „dražih“ manipulatora. Učeni manipulator čudi se našem neznanju o „važnim“ temama, u koje su malobrojni dobro upućeni. Govori kao da je sve jasno samo po sebi. Iznosi imena, datume, mjesta, ali bez dodatnih objašnjenja i na kraju nas ipak ostavlja u neznanju, unatoč našoj želji da saznamo nešto od drugoga. Njegov ton i njegov način govora stvaraju dojam širokog obrazovanja. O njemu se može zaključiti da je inteligentan i sugovornici mu se ne usuđuju postavljati pitanja. Ako to ipak učine on bi se mogao iznenaditi, naljutiti ili još neodređenije govoriti. Ako stvarno poznaje temu vezanu uz pitanje (što nije uvijek slučaj premda se on tako predstavlja), sa zadovoljstvom će monopolizirati riječ kako bi pokazao „svoju učenost“. Briljirat će, utoliko više što ima i svoju publiku koja ga sluša. No, ako progovara o nekoj temi koju mi sami dobro poznajemo ubrzo shvaćamo da o nekim stvarima govori krivo jer se zabunio ili odlučio lagati, ali nikad nećemo saznati da li je lagao ako sami se poznajemo spornu temu.

Treba znati razlikovati manipulatora i osobu koja je istovremeno zanimljiva i učena, a razlika je u tome što jedna učena osoba neće nikada ostaviti dojam da je neobrazovana ili ograničena. Manipulator računa na neznanje drugih ističući elemente koji učvršćuju njegov autoritet: svoje diplome, svoju profesiju, te visoku dob ili iskustvo.

5. Stidljivi manipulator

U pitanju je rijeđa vrsta manipulatora, a on se može skrivati iza lažne stidljivosti. Povučen je i tih kad se nalazi u skupini. Prosuđuje nas svojom tišinom ili pogledom, ali ne daje svoje mišljenje kada to od njega očekujemo. Njegova prisutnost nam može postati naporna, teška, ali na trenutak možemo na nju i potpuno zaboraviti. Stidljivi manipulator često je žena. U javnosti djeluje neupadljivo tj. nesigurno, a preko supruga ili kolega iznosi svoje mišljenje ili svoje kritike ciljanoj osobi.

Tako sebi prisvaja sigurnost glasnika i bez njegove suglasnosti. Ta se manipulatorica često prikazuje ranjivom, krhkom i poniznom. Od klasičnog sramežljivca ili pasivne osobe stidljivi manipulator se razlikuje svojim načinom procjenjivanja „sa strane“ i tako stvara razdor i sumnju. Govori da mrzi sukobe, ali ih neopazice izaziva i teško je pomisliti da bi izvor neprilika mogla biti upravo ta osoba.

6. Manipulator diktator

Tip manipulatora kojeg obično možemo lako razotkriti. Njegova kritiziranja, napadanja i samo ponašanje često su nasilni. Ako mu treba neka pomoć s naše strane odmah će nam laskati. Često je neugodan, agresivan i autoritaran, te unatoč tome što ga se ljudi boje dobit će sve što poželi. Često ga ljudi, niti ne pomišljajući da bi se moglo raditi o manipuliranju, opisuju kao čovjeka nezgodnog karaktera ili kao osobu s kojom je teško zajedno živjeti.

Manipulator diktator može biti izopačen, što znači da je svjestan svojih zahtjeva i svojeg snažnog autoriteta, no to ga pretjerano ne ometa s moralnog gledišta. Uvjeren je da je i na osobnom i na profesionalnom planu afektivna slabost ogroman nedostatak. Ljubazni pozdravi kao „Dobar dan, kako ste?“ i razgovori uz kavu za njega su čisto gubljenje vremena i nisu ni od kakve neposredne koristi. „Molim vas“, „hvala“ i iskreni komplimenti doživljavaju istu sudbinu. Tuđi život, kao i osjećaji i razmišljanja drugih ljudi uopće ga se ne tiču. Po njegovu mišljenju, čovjek ne smije biti žrtva svojih osjećaja i emocija.

Manipulator diktator odlučio je da će se njegova načela primjenjivati na sve u njegovoj okolini. Ništa ga neće spriječiti da nekoga proglasi nehumanim bićem ili čudovištem samo zato što mu ne može uvijek biti pri ruci kad se razboli ili kad pretrpi kakav bolni gubitak u životu. Taj je oblik nasilja u međuljudskim odnosima vrlo prepoznatljiv, dok ostali oblici nasilja – nasilja pod simpatičnom, stidljivom ili altruističkom maskom – nisu tako lako prepoznatljivi.

Unatoč štetnim posljedicama koje na psihološkom planu uzrokuju svi tipovi manipulatora, ma kakvo bilo njihovo lice, ipak je ugodnije svakodnevno raditi s nekim tko vas ljubazno pozdravlja, pita za vas i smiješi vam se; to je vidljivo samo na planu ponašanja, ali mi doživljavamo druge kako po njihovim postupcima tako i po njihovom mentalitetu. Pozitivno i društveno prihvatljivo ponašanje u svakom je slučaju poželjno, a kod ovog pojedinca to nedostaje.

Kako se zaštititi od manipulatora?

Kod zaštite od manipulatora prvi je korak važnost razotkrivanja tj. treba utvrditi da li je osoba koja vas tjera da patite i koja kao da potkopava sve što vi radite zaista manipulator. To se može učiniti tako da se vidi sadrži li osoba karakteristike manipulatora. Neke od karakteristika su navedene na početku članka, a još neke bile bi: svoje zahtjeve, potrebe, osjećaje i stavove ne iznosi jasno; vrlo često odgovara sasvim neodređeno; mijenja svoje stavove, način ponašanja i osjećaje ovisno o tome s kim je u društvu i u kakvoj se situaciji nalazi; zapostavlja naše zahtjeve iako kaže da radi na njima; naglo mijenja temu tijekom razgovora; druge prikazuje neznalicama da sebi osigura nadmoćnost; egocentričan je; ne vodi računa o pravima, potrebama i željama drugih; stvara atmosferu nelagode ili osjećaj sputanosti; druge uvjerava da moraju biti savršeni, da nikad ne smiju mijenjati mišljenje, da sve moraju znati i odmah odgovarati na zahtjeve i pitanja itd. Ako neka osoba sadrži barem osam navedenih karakteristika radi se o manipulatoru.

Drugi korak zaštite bio bi prežaliti idealnu komunikaciju s manipulatorom, a to znači prihvaćanje činjenice da se s manipulatorom ne može „normalno“ komunicirati. Ne treba se nadati da će kod manipulatora doći do promjene. Unatoč naporima i nastojanjima situacija može ostati nepromijenjena godinama, što za nas može biti bezgranični izvor stresa. Kada se dođe do spoznaje da manipulativnu ličnost uvijek pokreće nešto patološko prestaje se očekivati da će se osoba promijeniti i tada se ubrzava proces žaljenja. Kada se počnemo smijati manipulatorovim očitim spletkama to znači da je žalovanje pri kraju i da više nismo pod utjecajem onoga što će manipulator reći ili učiniti.

Zatim, treba se naučiti služiti antimanipulacijom. Radi se o upotrebi tehnike zvane zamagljivanje koja podrazumijeva poseban način komunikacije kojim se sve izražava nekako neodređeno i površno, a vi kao da niste rekli ništa za što biste morali odgovarati. I sam se manipulator uvelike koristi tom tehnikom, a jednako tako i oni ravnodušni prema njemu.

Stručnjaci za istraživanje međuljudskih odnosa zainteresirali su se pobliže za takav oblik komunikacije iz jednog razloga – manipulatori vrlo brzo odustaju ako se netko pokaže neosjetljivim na njihovu moć.

Antimanipulacija je dobra pomoć, a njena načela glase: neka vaše rečenice budu kratke; izražavajte se neodređeno; koristite već uvriježene uzrečice, poslovice i načela; rečenice neka budu bez određenog subjekta; čim to kontekst dozvoljava okrenite sve na šalu; smješkajte se ako to ide dobro uz kontekst; šalite se na svoj račun; budite u granicama pristojnosti; nemojte se upuštati u diskusiju ukoliko ne vodi ničemu ili se svodi na omaložavanje; izbjegavajte agresivnost; ironiju koristite samo ako uzvraćate poruku i ako ste sigurni u sebe; nikad se ne opravdavajte.

Nakon antimanipulacije metode zaštite su i znati se afirmirati tj. treba imati samopouzdanja u sebe i ne biti pasivan jer se u protivnom radi o lakim metama za manipulatore. I jako važno – treba znati reći ne. Usuditi se i znati odbiti jedan je od najbitnijih elemenata samopotvrđivanja.

Mislim da smo svi imali susrete sa manipulatorima ili su oni još uvijek u našoj blizini. Osobno, ne volim ljude koji šire negativnu energiju, a upravo je i to jedna od osobina manipulatora. Uz njih se ljudi osjećaju nelagodno i općenito loše. Od takvih osoba se treba maknuti, a ako to nije u potpunosti moguće jer je u pitanju npr. radna okolina tada treba naučiti biti ravnodušan i sačuvati kontrolu. Također, treba znati ne odgovarati na provokacije manipulatora koliko god one bile vješto prikrivene. Kao što je već navedeno ne treba očekivati da će se manipulatori mijenjati i zato je moj savjet naoružavanje samopouzdanjem i pozitivnom energijom jer nitko nije vrijedan naših suza i kidanja živaca.
 
(vestinet.rs)

Mnogi svjetski bogataši poznati su po altruizmu i brizi za one koji nisu bili toliko sretni da tijekom života steknu ogromno bogatstvo, no postoje i oni koji su svoj novac namijenili samo sebi.

Potrošit će novac na skupe automobile, privatne zrakoplove, vile i jahte, a svojim potomcima poručuju da se u životu moraju sami snaći i svoj imetak steći vlastitim radom, ali ima i onih koji će svoje milijune ili milijarde razdijeliti humanitarnim organizacijama prije no što umru ili oporučno.

Business Insider je sastavio listu od 15 tajkuna čija djeca neće naslijediti njihov veliki imetak. Da vidimo kome će novce i imetak ostaviti NWO elita.

1. Poslovni magnat Warren Buffett se zarekao da će donirati 99 posto svog bogatstva tijekom života ili oporučno nakon smrti. U svom pismu zakladi Gates Foundation napisao je: “Svojoj ću djeci ostaviti dovoljno da mogu raditi što žele, ali ne dovoljno da ne bi radili ništa”.

2. Osnivač eBay-a Pierre Omidyar postao je milijarder kad mu je bila 31 godina, no svoj je život posvetio davanju onima koji nemaju ništa umjesto svojoj djeci. Prije tri godine obvezao se davati sredstva humanitarnim zakladama, a kontinuirano ulaže i u Omidyar Network, svoju filantropsku investicijsku tvrtku. Pierre i njegova žena Pam ujedno su najveći pojedinačni privatni donatori u borbi protiv industrije trgovine ljudima.

3. Gradonačelnik New Yorka, Michael Bloomberg, godišnje za obnašanje svoje gradske dužnosti prima plaću od jednog dolara, no egzistencija mu je osigurana budući da ima 19,5 milijardi dolara. On je također istaknuti filantrop koji je donirao milijune sveučilištu John Hopkins, korporaciji Carnegie i mnogim drugim neprofitnim ustanovama, a najavio je i kako će svo njegovo bogatstvo u narednim godinama biti razdijeljeno ili dodijeljeno njegovoj zakladi. Jednom je rekao kako “najbolje financijsko planiranje završava time da nemaš dovoljno novaca da isplatiš pogrebnika”.

4. Rock legenda Gene Simmons stekao je bogatstvo počevši od nule. Rodio se u Izraelu, a zatim se s majkom preselio i Queens te zatim osnovao jedan od najuspješnijih bendova svih vremena, Kiss. Basist Simmons želi da i njegova djeca, Nick i Sophie, to dožive izjavivši prije nekoliko godina kako će oni “biti zbrinuti, no nikad neće biti bogati od njegovog novca jer će se uvijek morati ustati iz kreveta i zaraditi svoj novac”. Ne zna se gdje će završiti njegovih 300 milijuna dolara, no čini se ne na računu njegove djece.

5. Najbogatija žena Australije, Gina Rinehart, također ne želi svojoj djeci ostaviti svoje bogatstvo iako je ona uspješnu tvrtku naslijedila od oca, Langa Hancocka. Njena su djeca također bila navedena u oporuci svog djeda, no Gina ne smatra kako su njih četvero sposobni upravljati obiteljskim nasljeđem.

6. Osnivač Microsofta Bill Gates je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, no on i njegova supruga Melinda ne planiraju svo bogatstvo zadržati za sebe i svoje troje djece. Za The Sun je prije tri godine rekao kako zna da nije dobra ideja ostaviti sav novac svojoj djeci. Umjesto toga, Bill i Melinda osnovali su još 1994. godine zakladu Gates Foundation koja danas raspolaže s nevjerojatnih 37 milijardi dolara. Oni su također pokrenuli i program The Giving Pledge koji poziva druge imućne pojedince da polovicu svog imetka doniraju u dobrotvorne svrhe.

7. Glumac Jackie Chan izjavio je 2011. godine da će pola svog imetka donirati u dobrotvorne svrhe nakon smrti. Dodao je kako svom sinu Jayceeju neće ostaviti ništa od svojih zarađenih milijuna: “Ako je sposoban, zaradit će svoj novac. Ako nije, onda će samo trošiti moj”.

8. Suosnivač Home Depota, Bernard Marcus, “težak” je 1,5 milijardi dolara. Financirao je Georgia Aquarium i osnovao zakladu Marcus Foundation, a tamo će i sav njegov novac na kraju završiti. Milijune ne želi ostaviti svojoj djeci jer tvrdi da je tako najbolje za njih.

9. Biznismen Chuck Feeney je osnivač Duty-Free Shoppers Groupa i bio je milijarder u kasnim 1980.-im godina, sve dok nije svo svoje bogatstvo prebacio u svoju zakladu Atlantic Philanthropies. Prije no što ih je “razbaštinio”, svoju je djecu naučio kako da se odgovorno odnose prema novcu, poticao ih da rade tijekom praznika i zarađuju svoj džeparac te da rade tijekom studiranja. Vjeruje se kako danas Feeney ne posjeduje čak ni vlastitu kuću i automobil, a jednom je prilikom za New York Times rekao kako želi da zadnji ček koji će napisati bude bez pokrića.

10. Britanska kuharica Nigella Lawson autorica je bestsellera i poznato televizijsko lice, a to joj je omogućilo da postane milijunašica i prije no što se udala za tajkuna Charlesa Saatchija. Iako je odrastala u bogatoj obitelji, ona to ne želi priuštiti svojoj djeci tvrdeći kako ljudi postanu iskvareni ako ne moraju zarađivati novac.

11. Medijski mogul Ted Turner je jednako poznat zarađivanju kao i po dijeljenju novca. Nakon što se obogatio osnivanjem CNN-a i TBS-a, Turner je milijarde dolara donirao zakladama poput one Ujedinjenih naroda. Iz tri braka ima petero djece, no oni se ne bi trebali nadati velikom nasljedstvu; Turner je 2010. izjavio kako je na rubu siromaštva i samo želi imati dovoljno novca da pokrije troškove svog sprovoda.

12. Ulagač John Arnold ima samo 40 godina, no prošlog je listopada otišao u mirovinu s četiri milijarde dolara koje je skupio u proteklih deset godina. On i njegova supruga Laura posvetili su ostatak svojih života doniranju novca njihovoj zakladi koja financira inovativne ideje, umjesto da novcem zasipaju svoju djecu. “Zbog našeg obiteljskog zaleđa i iskustva jednostavno ne vjerujemo u “dinastijsko” bogatstvo”, izjavila je Laura u jednom intervjuu.

13. Britanska kazališna ličnost Andrew Lloyd Weber skupio je nekoliko stotina milijuna dolara svojim radom, a tim novcem želi potaknuti razvoj umjetnosti. Njegovih će petero djece biti zbrinuto, no većina će novca otići na razne umjetničke programe.

14. Redatelj i producent George Lucas obećao je do smrti donirati barem polovicu svog bogatstva, većinom u obrazovne svrhe. Lucas, otac četvero djece, odlučio je donirati u dobrotvorne svrhe i četiri milijarde dolara koje je dobio od Walt Disney-a za Lucas Films.

15. Naftaški magnat T. Boone Pickens ima bogatstvo od 1,4 milijarde dolara. On se također obvezao da će barem polovica tog imetka završiti u rukama humanitarnih zaklada i organizacija. Na pitanje hoće li ostaviti nešto svojoj djeci, odgovorio je: “Volim zarađivati novac i volim ga davati… Nisam veliki ljubitelj naslijeđenog bogatstva jer ono više šteti no što koristi”.
 
(index.hr/uredio: nsp)