Da rat između Sjedinjenih Država i ostalog svijeta već traje i da su neprijatelji Washingtona sve opasniji, postoji mnogo dokaza. Jedan od novih američkih rivala je i Europska unija. Naime, postoje pokazatelji da se strazburški “Babilonci” pokušavaju osloboditi američkog tutorstva.

Ljudi koji su skloni vjerovanju u postojanje zakona “sjetve i žetve”, poslije svega što je SAD učinila svijetu, uzimaju u obzir i kletvu poglavice indijanskog plemena Ondanga. Poglavica, profesor na jednom američkom sveučilištu, optužio je 1996. godine s govornice u dvorani hotela “Omni”, u Atlanti, tijekom godišnje konferencije TV mreže CNN, bijelu Ameriku za genocid nad njegovim sjedilačkim narodom. Poglavica profesor je uputio auditoriju zastrašujuće riječi: “Duhovi naših predaka će vas kazniti. Vi ćete ginuti u tuđim ratovima, umirat ćete od teških bolesti, vaši avioni će padati. Vi ste prokleti! “.

S druge strane, neizbježno osvajanje Istoka u režiji Sjedinjenih Američkih Država je u poodmakloj je fazi. Umjesto vojnih jedinica, u ruskim republikama raspoređene su različite zapadne tvrtke. Uzbekistanski zlato preuzela je američka tvrtka “Newmont”.

Pamuk iz Rusije odvozi jedna britanska tvrtka. Kazahstansko “crno zlato” iz Tengiz-a iskorištavaju “British Petroleum” i američki “Chevron”. Kazahstanski plin odlazi preko “Aequitas”, “British Gas” i “Agip” u Francusku, Veliku Britaniju i Italiju itd.. Prisutni su na Tajvanu i Filipinima, u Južnoj Koreji, Japanu …

Tko će platiti “grijehe protiv Boga”?

Stoga se nameće pitanje da li će Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo uspjeti pokoriti još neosvojene države ili će njihova moć, zbog neprestanog rasipanja energije, u međuvremenu splasnuti. Jer, kako savladati niz: Sirija, Iran, Indija, Kina, Rusija?

Teško je procijeniti koliko je dolara potrebno da bi se srušio koncept privilegirane “isturene obrane”, ali je cijena vjerojatno manja od cijene jedne američke flote, možda manja i od cijene jednog visokoenergetskog sustava kakav je nosač zrakoplova. U svakom slučaju, rijetko tko u svijetu ne zna da je potrebno, da bi se navedeni koncept učinio nemoćnim, angažirati mnogo manje ljudi i sredstava nego što je uloženo u njega i uključeno u njegovu realizaciju. To zna cijela američka nacija. Upravo stoga građani SAD žive u strahu – plaše se osvetnika – budući da pripadaju državi koja je često činila genocidne odmazde.

Da njihova strepnja nije bez osnove, pokazuju riječi talibanskog vođe Mohamed Mula Omar-a izgovorene neposredno poslije terorističkog napada na newyorkške nebodere i Pentagon, u rujnu 2001. godine: “Amerika je vrlo jaka. Čak i ako je dva puta jača, ili dva puta tolika, ona ne može biti dovoljno jaka da nas porazi. Istinski vjerujemo da nam nitko ne može nauditi, ako je Bog s nama”.

Budući da su pripadnici vjerski fanatiziranih snaga mentalno spremni za sve vrste asimetričnih ratova, značajno je, na Zapadu često ponavljano mišljenje, da oni doživljavaju svoju dogmu u svim pojavnim oblicima društvenog života kao nepromjenjivu i nepomirljivu, i da nemaju nikakvog obzira prema razumu, nauci i ljudskom iskustvu. Stoga mnogo znači i analiza uglednog Charles Krauthamera:

“… Ljudi koji imaju volju ubiti na tisuće nevinih dok istovremeno ubijaju i sebe, nisu kukavice. Oni su smrtonosni, opaki ratnici, i treba ih tretirati kao takve. Niti su njihovi akti besmisleni. Oni imaju izvanredan cilj – da osvete navodne povijesne zablude i da bace velikog Sotonu na koljena … “.

Tako su washingtonski “mudraci”, zbog “vitalnih interesa” i primjene “metoda prljavog Harryja”, na temelju kojih se ostvaruju njihovi ciljevi, paradoksalno stvarali za njih vjerojatno nesavladive snage.

Zato nije čudno što su se nakon postavljanja bombe u Oklahomi pojavile tzv. marširajuća milicija. Jedna od njih je Milicija Montane (POM), koja uvježbava svojih 12.000 pripadnika za gerilsko ratovanje i drugu nekonvencionalnu taktiku u okviru priprema za odupiranje neminovnom napadu savezne vlade SAD s namjerom da im oduzme naoružanje i da ih liši neotuđivog prava na nošenje oružja.

Ta milicija, slično michigenskoj, u priručnicima i na druge načine objašnjava kako se izrađuju bombe i bodri istomišljenike da se pripreme za nastupajuću apokalipsu, koja će sigurno zahvatiti Sjedinjene Države kao odmazda za njihove “grijehe protiv Boga”.

Možda je arhetipska, podsvjesna grižnja savjesti razlog što, prema podacima s Interneta 95 % posto Amerikanaca ima probleme sa snom, a 54 % posto ima ozbiljan poremećaj sna. Taj fenomen čini se razumnim, jer ukoliko netko postane moćniji od SAD te uzvrati istim (američkim) pristupom, neće proći mnogo vremena do modeliranja sličnog “obrambenog sustava” s namjerom da se nadvlada i poništi američka svekolika ekonomska, politička i vojna nadmoć.

Uostalom, o postojanom “američkom strahu” najbolji pokazatelj su riječi Tom Ridge-a, ravnatelja za unutarnju sigurnost Sjedinjenih Država, izgovorene 4. prosinca 2001: “SAD je ponovno u stanju maksimalne pripravnosti, zbog informacija da slijedi novi teroristički napadi”.

Apsolutistička i nepromišljena politika

Da rat između Sjedinjenih Država i ostalog svijeta već traje i da su neprijatelji Washingtona sve opasniji postoji mnogo dokaza. Jedan od novih američkih rivala je i Europska unija. Naime, postoje pokazatelji da se strazburški “Babilonci” pokušavaju osloboditi američkog tutorstva.

Naime, povjerenik Europske unije Chris Patten pridružio se Noam Chomskom i nazvao američku politiku u svijetu “apsolutističkom i nepromišljenom”. Ipak, o sve manjoj podudarnosti interesa SAD i Europske unije najpouzdanije svjedoči suprotstavljanje Njemačke i Francuske (i Rusije) ideji SAD da se po svaku cijenu u ožujku 2003. godine napadne Irak.

To suprotstavljanje, po svemu sudeći, može biti presudno za budućnost planeta jer ukazuje na novi balans snaga i nova razmještanja centara moći. Europa je smogla dovoljno snage reći NE! američkom shvaćanju globalizacije.

Demokratski paradoks SAD

Kada se razmišlja o opstanku američkog obrambenog koncepta treba imati u vidu i to da SAD svakodnevno stvara, svakako ne klasične, unutarnje neprijatelje u procesima afrikanizacije, islamizacije i hispanizacije, i da pravi Amerikanci ubrzano nestaju.

Naime, poznato je da se tzv. američka nacija pretvara u multietničko društvo, budući da su 1998. godine prvi put u toj državi hispanskim djeca nadmašila po broju tamnoputu djecu (samo tijekom jedne generacije postotak bijele djece opao je sa 74% na 66% posto od ukupnog broja djece u Sjedinjenim Državama).

Zbog svega toga normalno je što Amerikanci svugdje vide neprijatelje i teroriste i što im je sumnjiv svaki “kupljeni mozak” koji se priklonio Zapadu u “odljevu mozgova”, jer bi u određenoj situaciji mogao osvetiti za štete nanesene narodu iz kojeg potječe.

Svako spominjanje “američke demokracije” podsjeća na “američke demokratske paradokse” i istinu da je washingtonski režim:

1) plašio vlastiti narod famoznim upozorenjem “Rusi dolaze”;

2) uveo doktrinu politički korektnog izražavanja, prema kojoj se zna koje riječi smiju, a koje ne smiju koristiti;

3) izmislio model formiranja nacije u kojem se nacionalno sivilo uspostavlja proporcijalnim priljevom stanovnika iz cijelog svijeta i da kontroliranim prijemom novih državljana stvaraju šablonizirane ličnosti;

4) stvorio tisuće sekti ne bi li raspršili energiju samosvjesnih naroda;

5) dozvolio da FBI i CIA surađuju sa serijskim ubojicama;

6) stvorio međugrađansko nepovjerenje, uvjete za međusobne obračune, praćenja i obmanjivanja i uspostavio unutarnju špijunažu;

7) pod velom “građanskih sloboda i demokracije”, pritajili najgrublji oblik rasizma, diskriminacije i netolerancije;

8.) prisvojio pravo ostalim državama u međunarodnoj zajednici neprestano nameću i postavljaju uvjete za ponašanje i život

9) uspostavio špijunsku kontrolu nad komunikacijama i kripto-sustavima 120 država u svijetu koja obuhvaća i njihove saveznike itd..

Mentalno pripremanje svijeta

Amerikanci su, zapravo, međusobno najsumnjiviji, jer su oni skup tragača za zlatom i “američkim snom” privučen dolarima. Kada bi Amerikance međusobno posvađali, kao što oni zavađaju druge, najvjerojatnije bi imali građanski, vjerski i rasni rat i na nosačima aviona. Isto tako, ne bi bilo čudno da netko odluči na njihove “ulaske u mozak” odgovori ulaskom u njihov mozak.

Na američki razlog i pokušaj da se mentalno priprema svijet odgovorili su mentalni teroristi. Jean Baudrillard, francuski filozof, opisao je u jednoj radio-emisiji ljude bombe. Oni su do 11. rujna spavali u američkim predgrađima, čitali zadatke i proučavali u krugu svoje obitelji one koje će napasti.

Jednog dana probudili su se kao tempirane bombe: “Savršeno vladanje ilegalnim životom je jednako terorističko kao spektakularni čin napada na New York. Jer, ono baca sumnju na bilo koju individuu: Zar bilo koje bezopasno biće nije moćni terorist (svaki avion postaje također sumnjiv) i u suštini to je istina “.

Što će se događati ubuduće vjerojatno nagovještava odluka pedesetčetvoročlanog tijela UN, koje je 8. svibnja 2001. oduzelo Sjedinjenim Državama mjesto u Komisiji za ljudska prava sa sjedištem u Ženevi, a potom i mjesto u Odboru za kontrolu narkotika Ujedinjenih naroda. Još je značajnija činjenica da su članice UN 11. travnja 2002. godine, ratificirale Rimski statut tribunala za ratne zločine koji će goniti sve agresore, optužene za genocid, ratne zločince i zločince protiv čovječnosti.

Statut Međunarodnog kaznenog suda u Haagu stupio je na snagu. Sud će se baviti genocidom, ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i, eventualno, agresijama. Rimski sporazum, na temelju kojeg je osnovan sud, stupio je na snagu 1. srpnja 2002. godine. Međutim, Sjedinjene Države i Vijeće sigurnosti UN postigli su 13. srpnja 2002. godine “kompromis”.

Prema tom dogovoru, vojnici SAD bili su izuzeti od suđenja u Međunarodnom kaznenom sudu slijedećih godinu dana. Istog dana američki veleposlanik u UN John Negroponte izjavio je: “Sjedinjene Države nikad neće dozvoliti da sud uhiti ijednog Amerikanca”. Ponovio je to istim riječima i američki predsjednik George Bush Jr. 19. srpnja 2002. godine.

Očekivalo se da će taj sud suditi svima koji se ogriješe o međunarodno pravo, a to znači i Amerikancima. Čak je u intervjuu za španjolski list “La Vanguardia” Javier Solana u vezi s novim kaznenim sudom rekao: “Stalni međunarodni sud za ratne zločine nadležan je i za zemlje koje nisu ratificirale sporazum o njegovom osnivanju”. U stvari, SAD još jednom je potvrdio da ih ne interesura pravo malih zemalja i da negiraju svaku ravnopravnost.

Mada američka administracija priznaje samo svoju moć, očevidno postoje prve naznake da se stvara klima za suprotstavljanje izrođenoj sili. U tom smislu, značajna je i optužba “Amnesty International” da su SAD enklava za zaštitu ljudi koje je počinila zločine u drugim zemljama: “Tamo je zaštićeno više tisuća ljudi koji su osumnjičeni za mučenja, unatoč zakonu usvojenom u SAD 1994. godine, prema kojem se osuđuje tortura “.

“Napad na jednog Amerikanca je napad na sve”

Prihvaćanje neprihvatljivog je rezonski problem. Može se reći da je Donald Rumsfeld razborito rekao: “Ne prihvaćaju svi namjere Amerike i ne poštuju iste vrijednosti”. To je istina, jer mnogi u svijetu tumače američki pristup sigurnosti – “da SAD mora braniti svoj ​​način života, štititi sigurnost svih Amerikanaca i sigurnost svojih saveznika i prijatelja” – kao nastojanje SAD-a da dominira svijetom.

Pod zaštitom svih Amerikanaca i njihovih prijatelja podrazumijeva se da se snage SAD nalaze svuda po planeti. Uostalom, često se objavljuju tumačenja da samo Amerikanci ne žele vidjeti i prihvatiti da su njihovi sugrađani i predstavnici u drugim državama zaštićeniji od svih drugih jer su zaštićeni i kada čine zločine. Nameće se pitanje: čije je stajalište potvrdio George Bush Junior na svoj 56. rođendan kada je izjavio, kao da je smislio iskaz za bilbord: “Napad na jednog Amerikanca je napad na sve”?

Naravno, priča o planetarnom (ne) razumijevanju “američkog paradoksa” tu se ne završava. Naime, da bi ostvarila svoj san, američka administracija je već smislila Strategiju dominacije od 2015. godine. U njoj su razrađene četiri nove operativne koncepcije: dominantni manevar, precizna djelovanja, sveobuhvatna zaštita i fokusirana logistika. Stručnjaci u Pentagonu računaju da će navedene koncepcije odražavati suštinu informatičkog i nanotehnološkog doba u vojnoj sferi. Na taj način, očevidno je, da pokušavaju zadržati ulogu kontrolora svijeta. Pri tome ne brinu da li je riječ o još jednom neostvarivom konceptu. Zar to isto nisu pokušali svi stvaraoci poznatih imperija?

Za rušenje bilo kojeg koncepta – to je prirodni zakon – dovoljno je da se objedini ili stvori kritična masa njegovih protivnika. Neshvatanje i nerazumijevanja nisu specijalitet američkih globalista. Svakodnevno nerazumijevanje je opasno, budući da se izražava na svim razinama i da je uzrok mnogih sukoba, posebno kada je riječ o ratovima i obrani. U svim znanstvenim krugovima postoji tzv. terminološko nerazumijevanje.

Vojni znanstvenici, na primjer, ne mogu dogovoriti što je to strategija i gdje treba taj pojam smjestiti u klasifikacijama. Da li je pojam strategija općenitiji ili posebniji od pojma doktrina?

Na doktrinarnoj razini postoji konfuzija u svezi sadržaja doktrine obrane (državna doktrina). U regulativi su stoljećima izgrađivani i prihvatani modeli često miješani. Čak su i principi postali promjenjivi i nejasni. U praksi ljudi sve manje vode računa o tome što će reći i kaos često počinje od riječi “mi”. Jer, kao što je rečeno, kada nacionalist kaže “mi” misli na svoj narod, a internacionalist i nadnacionalist – na sve građane.

Budući da je riječ o suptilnim rješenjima i nepostojanju ustaljenih i poštovanih principa, očevidno je da slijedi opća pometnja. Uostalom, oni koji sve više imaju problema s nedostatkom znanja pokušat će voditi ratove znanja, koje su prvi nagovijestili Alvin i Heidi Toffler.

Ključ je u neznalicama

“American paradoks” prilikom ostvarenja “američkog sna” postaje svojina svijeta. Problem je to što njegovu suštinu čine sveopće nerazumijevanje, neiskrenost i konfuzija. (Raz) umni ljudi, razmišljajući o nesigurnoj sutrašnjici, imati će i dalje natproblem: kako se neznalicama kaže da su neznalice, kad se u njihovim mozgovima nalazi ključ za razrješavanje paradoksa?

Svi čije su imperije pale nikada nisu shvatili zašto im se to dogodilo baš kada su bili najmoćniji i najpametniji.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)