Objavljen je tajanstveni ključ za dešifriranje treće serije tajnih dokumenata o 9/11 ukradenih od strane hakerskog kolektiva “The Dark Overlord”

Ovi dokumenti bacaju još više medijskog svjetla na složene pravne posljedice iza napada na World trade centar 2001. godine.

Najnovija objava otkriva još više e-mailova iz osiguravajućih društava, agencija za provedbu zakona i vladinih odjela, zaduženih za upravljanje tužbama i tužbama osiguranja koje su nastale nakon napada.

Dok su hakeri isprva planirali zadržati dokumente radi otkupnine, oni su na kraju izdali prve dvije serije dokumenata nakon što su dobili donacije Bitcoin-a od javnosti.

Međutim, ključ za dešifriranje treće serije objavio je anonimni izvor u četvrtak, zajedno s bilješkom „Želite istinu o 9/11. Evo vam zanimacija.”

Ključ (https://pastebin.com/5dRys089) je autentičan i otključava oko 8000 e-mailova, koji kao i prve dvije objave dokumenata, oslikavaju složenu sliku tužitelja i osiguravajućih kuća koji se bore da utvrde koga će tužiti za štetu nakon napada 11. rujna 2001. godine. U ovom skupu dokumenata, potraživanja od osiguranja i tužbe već su u tijeku i predmetom su mnogih pravnih sporova.

Tražitelji istine ne bi trebali zadržavati dah nakon ovih dokumenata. Ti e-mailovi ne sadrže ‘podatke o teorijama zavjere’ koji bi otrili sudjelovanje vlade ili neke drugu veliku zavjere koja je bila u tom trenutku.

Umjesto toga, oni otkrivaju do koje su mjere parničari išli u pripisivanju krivnje za teroristički napad.

U jednom e-mailu kojeg je pisala odvjetnička tvrtka iz New Yorka, odvjetnik otkriva da su detektori metala u zračnoj luci Logan u Bostonu testirani od strane Savezne uprave za zrakoplovstvo (FAA) prije napada i utvrđeno je da su neispravni. Zračna luka Logan je bila baza zrakoplova American Airlines 11 i 175, koji su se zabili u tornjeve Svjetskog trgovačkog centra manje od sat vremena nakon polijetanja.

Dok su stranke u sporu usmjerile pažnju na same zrakoplovne tvrtke, izjave sigurnosnog osoblja u zrakoplovnoj kompanijij American Airlinesu otkrile su da su bile loše pripremljene za prijetnje terorizma, loše obučene za sigurnosne kontrolne punktove na zračnim lukama i da su imale samo površno poznavanje FAA smjernica za procjenu opasnosti.

Osim toga, zrakoplovne kompanije American Airlines i United Airlines bili su kažnjene u kombinaciji sa 3,6 milijuna dolara za sigurnosne propuste u godini koja je prethodila napadima.

Podaci su ogromni i potrebno je dosta vremena da se temeljito pregledaju. Još dvije serije podataka ostaju šifrirane, a hakerska skupina ‘The Dark Overlord’ je u početku obećala da će svaka serija otkriti ‘više tajni’ i ‘više istine.’ Hakeri su ponudili punu zbirku dokumenata za sumu od 2 milijuna dolara.

Nastao 2016., hakerski kolektiv Dark Overlord bio je odgovoran za brojna hakiranja i iznuđivanja. To je hakerska grupa koja je zlonamjerno prijevremeno objavila cijelu sezonu Netflixovog serijala “Orange is the New Black” prošle godine, kada njihova otkupnina nije plaćena.

Kada ne objavjuje tajne vladine i korporativne dokumente, grupa zarađuje za život i prodaje podatke sa kreditnih kartica i medicinsku dokumentaciju.

Novi-Svjetski-Poredak.com

SADIK KHAN, KOJI JE BRANIO TERORISTE 11. RUJNA NA SUDU I RADIO NE TOME DA UKINE ZABRANA PREDAVANJA ISLAMSKOG PROPOVJEDNIKA LOUIS FARRAKHANA U VELIKOJ BRITANIJI, SADA JE POZVAO DA SE ZABRANI ULAZAK DONALDU TRUMPU ULAZAK U VELIKU BRITANIJU

Video snimka Sadiq Khana, londonskog muslimanskog gradonačelnika je nedavno izronila u javnost, pokazuje kako brani konspiratore 11. rujna, tvrdeći da bi slučaj protiv terorista trebao biti odbačen u potpunosti kao „farsa od suđenja„.

„Nema dokaza koji upućuju protiv trojice britanskih muškaraca. Jedini dokaz protiv njih je su ta tri priznanja. Sada imamo nepobitan dokaz da su priznanja dobivena pod prisilom i pod mučenjem. Kao što ne postoji dokaz protiv ljudi, muškarci trebaju biti pušteni odmah i poslani natrag svojim obiteljima.„

To je odvjetnik Khan odgovorio unatoč činjenici da Zacarias Moussaoui, koji je priznao da je kriv za umiješanost u napad 11. rujna i Al Kaide, rekao sudu: ”Ja, Moussaoui Zacarias imam u interesu sačuvati svoj život, i sa punom savjesti priznajem krivnju, jer imam znanje i sudjelovao sam u Al-Kaidi.”

Sadik Khan je bio odvjetnik za ljudska prava prije nego što je ušao u politiku, i provodio je svoje vrijeme braneći radikalne islamiste i samopriznate teroriste. On je također branio propovjednika mržnje Louis Farrakhana 2002. godine, tvrdeći da bi vođi islamske nacije trebalo biti dopušteno da uđe u Veliku Britaniju I da se krene u propagandnu turneju.

Je li ovo snimka čovjeka koji bi trebao voditi London?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “pravokutnik” i odaberite “Prijevod titla”*

 
Zabrana Farrakhanovog ulaska je bila potvrđena od strane Državnih tajnika 1986. godine, a Khan je tada rekao za BBC: „On je propovijedao poruku samodiscipline, samostalnosti, pomirenja i odgovornosti …. to je nečuveno i zapanjujuće da britanska vlada nastoji isključiti tog čovjeka.”

Louis Farrakhan je prema BBC-u: “Bio čovjek koji je opisao judaizam kao ‘šljam religiju’, karakterizirajući kršćanstvo kao tiransku vjeru povezanom sa ropstvom crnaca, te je nazvao Adolfa Hitler ‘velikim’.

Liberali kažu „Sadik Khan je samo radio svoj posao!”, pitajte ih isto pitanje ako bi Jeff Sessions branio KKK u Alabami (umjesto da ih progoni kao u stvarnosti).

Naravno da ne. Liberalno licemjerje je duboko.

Sadiq Khan sada pokušava predsjedniku Trumpu zabraniti ulazak u Veliku Britaniju, tvrdeći da „njegova politika ide protiv svega za što se zalažemo„ međutim prosvjedi protiv gradonačelnika i njegovog patetičnog odgovora na teroristički napad u Londonu pokazuju da se Londončani bude i spoznaju istinu o njihovom „liberalnom muslimanskom” gradonačelniku.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Predsjednički kandidat Donald Trump je obećao da će učiniti javnima trenutno čuvane tajne koje okružuju napad na Svjetski trgovinski centar 9/11

Govoreći na događaju kampanje u Blufftonu države Južne Karoline, Trump je nastavio svoj napad na Busha po pitanju napada na World Trade Center u 11.9.2001.

“Otišli smo kasnije u Irak, a oni nisu srušiti WTC”, izjavio je Trump nazočnima.

“To nsu bili Iračani koji su srušili Svjetski trgovački centar, išli smo poslije u Irak, a Iran smo desetkovali i uništili”, nastavio je Trump.

“Ali to nisu bili Iračani, uskoro ćete otkriti tko je stvarno srušio Svjetski trgovački centar.”

Budući da postoje dokumenti i oni su vrlo tajni, vi ćete možda otkriti da su to bili Saudijci, u redu? No, to ćete uskoro saznati”.

Trump je mislio na 28 stranica originalne Zajedničke kongresne istrage o 9/11, koja je ostala pod oznakom tajnosti i uskraćena javnosti pod izlikomu ‘nacionalne sigurnosti’.

Dokumenti impliciraju da je saudijska kraljevska obitelj financirala navodne otmičare u SAD prije napada.
 

 
Govoreći na konferenciji za novinare u vezi nestalih stranica u 2014. godini, republikanac Thomas Massie je lobirao za oslobađanje tajne dokumentacije i da se preispita sve što se zna o događaju.

Donald Trump je u više navrata napao Jeb Busha na predizbornoj kampanji u raspravi oko pitanja o 9/11 i obavještajnih upozorenja koje su pružena Bushovoj administraciji, a naknadno su se ignorirala.

Jeb Bush je izbjegao taj problem, pa čak se i rugao onima koji su podizali pitanja o 11. rujna:
 

 
Ranije ovog tjedna Trump je udvostručio optužbe za 9/11, navodeći: “Znam da su CIA i razne druge agencije znale da će se nešto loše će se dogoditi, i nisu ništa poduzeli. Oni su bili u krivu.”

“Čelnici CIA-e i raznih drugih agencija se nisu izjasnili, a to je bio veliki problem”, dodao je Trump.
 

 
(preveo:NSP)

Koliko ste puta vidjeli u crtićima i filmovima najavu za neku nesreću, meteorološku nepogodu ili teroristički čin, i na kraju se taj isti desi u stvarnosti?

Ovo je jedna od formi pranja mozga. Prediktivno programiranje.

Dozvolite da ljudi vide i čuju užasne stvari u filmu…

I onda se one dogode…

Ljudi su već nesvjesno pripremljeni na njih, “scena” i “događaj” su već u vašoj podsvijesti gdje sjedi svo vrijeme i osoba je tada otvorena za “sugestije”

Donosimo vam najjači transkript do sada o napadu 11. rujna 2001. iz hollywoodskog filma koji je snimljen u filmu 5 godina prije samog napada 9/11.

Radi se o filmu Dugi oproštaj (1996) “The Long Kiss Goodnight” (originalni naslov), sa glumcima u glavnim ulogama poput Geena Davis, Samuel L. Jackson, Brian Cox, David Morse.

Transkript dijaloga kadra iz filma u kojem se govori o napdu 11. rujna, 5 godina prije događaja (godine u filmu su izmjenjene):

“Leland Perkins: 1993. Bombaški napad na WTC, sjećate li se?

Tijekom suđenja, jedan od bombaša je tvrdio da je CIA sve organizirala i imala znanje o tome unaprijed.

Diplomat koji je izdao vizu teroristima je bio član CIA-e.

Nije nezamislivo da su popločili put za bombaški napad, čisto samo zato da bi opravdali povećanje proračuna.

Samuel L. Jackson: Želiš mi reći da smo lažirali neki teroristički napad samo da bi izvukli novac iz Kongresa?

Leland Perkins: Na žalost gosp. Henessey, nemam pojma kako lažirati smrt 4000 ljudi.

Zato ćemo to morati napraviti za stvarno.

Oh, da okrivljujući muslimane za to, naravno!”

VIDEO MOŽETE POGLEDATI U NASTAVKU:
 

 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Zašto facebook nudi samo gay zastavu i onu francusku ako želite na brzinu pofarbati svoj avatar, u znak solidariziranja s nekim? Brojni korisnici društvenih mreža danas pitaju zašto nije bilo ruskih zastava, zašto je život onih u Beirutu manje vrijedan od života u Parizu? I znate što, u pravu su. Ali ne samo to…

Lijevo liberalni mediji danas su sretni, jer samo jedan terorist je došao s izbjeglicama. Većina su bili ljudi rođeni u Belgiji i Francuskoj. To je eto krunski dokaz da imigranti ne predstavljaju opasnost i da granice ne treba niti zatvarati, jer su teroristi ionako već tu, rođeni na zapadu! Francuze su pobili ljudi rođeni u Francuskoj i Belgiji.

A Francuska 24 sata nakon masakra u Parihu udara po civilnim ciljevima u Islamskoj državi u Siriji da se osveti za napad? Neka mi netko objasni tu logiku. Dakle mi ćemo, jer smo multikulti i cool, pobiti hrpu civila u dalekoj zemlji o kojoj malo znamo i za koju nas nije briga, jer su naši vlastiti građani digli ruku na sugrađane? “Ali oni su to radili u ime ISIL-a, pa treba uništiti ISIL!”, kažu Francuzi.

Da. Solidarnost s Francuskom, koja je praktički tražila da se ovo dogodi, čija je politika bila slijepa i gluha na upozorenja, vođena sebičnom ljevičarskom politikom koja svjesno ugrožava vlastite ljude da bi dokazala neku svoju idiotsku poantu o suživotu i multikulturalnosti? Taman posla. Ta i takva Francuska država ima krv svojih građana na svojim rukama! Da se radi o korporaciji, žrtve bi je mogle tužiti za težak nemar! A zastava ne predstavlja pobijene ljude. Ona predstavlja državu.

U oči pada licemjerje francuskog predsjednika koji danas zatvara granice, a do jučer se zgražao nad Orbanom. Zašto to nije uradio prije? Ako to radi sad jer nije znao što će se desiti, onda je neodgovorni idiot. Cilj državništva je, kako je govorio Enoch Powell, vizionar koji je predvidio ovu situaciju, spriječiti predvidiva zla! Ja bih, u takvoj situaciji, radije stavio mađarsku zastavu u znak potpore državi koja je uradila ono što je osnovna funkcija svake države: Zaštitila svoje stanovništvo! Jer tome države služe: da bi štitile život i imovinu svojih građana, i to prije svega kroz zaštitu granica, kako osvajači i otimači ne bi ulazili!

Posao države nije štititi infantilne multikulti-ideale niti svjetski mir. Posao države je štititi granice, nacionalnu sigurnost i imovinu građana od svih koji je žele oteti, pa i od migranata kojima je uglavnom cilj živjeti od socijale, dakle tuđe zarade.

Francuska danas ide u rat protiv ISIL-a, a do jučer im je neprijatelj bio – Asad. Francuski predsjednik danas govori kako će bombardirati teroriste ma gdje bili – uključuje li to i Slavonski Brod ili predgrađa Pariza? Jer, odande dolaze teroristi! I balkanskom rutom, jasno – a ne “poslovnom klasom”! Usput, hoće li se dotična bar ispričati zbog svojih tvrdnji, sad kad je otkriveno da je bar jedan terorist došao preko Hrvatske?

Kad se dogodio 9/11, malo tko je u Europi rekao da suosjeća s Amerikom. Pokazati sućut je bilo maltene svetogrđe: “Tako im i treba, zaslužili su”, glasio je bojni poklič. I u Hrvatskoj i u Francuskoj podjednako. Znate, Amerika je supersila, a njih nitko ne voli, to je normalno. Ali mene je stvarno zgrozio nedostatak bilo kakve empatije. Bio sam duboko razočaran u ljude čitajući teorije zavjera, koje i danas prevladavaju kad se govori o 9/11.

Bilo je tu svega, Židova, ljudi guštera, samo ničeg logičnog. Da, Francuzi su uvijek bili naročito antiamerički nastrojeni – vjerojatno jer imaju nekakav osjećaj da oni više nisu supersila kakva su bili do nekog stoljeća, jer Amerikanci to jesu. Ali kad bi sad netko pokušavao uzvratiti istom mjerom podsjećajući na to kako su Francuzi i te kako imali kolonijalnu prošlost, u kudikamo većoj mjeri nego Amerikanci, kako su svijetu upravo oni podarili riječ “teror” – ona je došla u upotrebu nakon francuske revolucije, kad su oni koji su obećavali bratstvo, jednakost i slobodu umjesto toga uveli giljotinu i nasilje te doveli na vlast Napoleona, prvog megazločinca suvremenog svijeta – to bi bilo duboko pogrešno.

Kao što one tajnice u Towersima i činovnici koji su radili 12 do 16 sati dnevno u uredima da bi prehranili obitelji i odškolovali djecu nisu imali ništa s američkim ratovima, pravednim ili ne, tako i današnji Francuzi nemaju ništa s francuskom kolonijalnom prošlošću. Niti su posjetitelji kafića i koncerta išta uradili da bi zbog toga zaslužili ovako grozan kraj.

Ali upravo je u tome problem, što u Francuskoj nitko nije uradio ništa. Upravo zbog stalnih zapadnjačkih izljeva samokritičnosti “zbog kolonijalizma i raspirivanja ratova”, te tolerancije prema islamu i glupave sentimentalne, kvazihumane politike dovlačenja islamista u EU (“sve su kulture jednako vrijedne, jedino je naša kršćanska zločinačka”) se džihadisti i šehidi valjaju od smijeha. Jer, ovako naivnog i glupog neprijatelja nisu nikad imali niti su sanjali da će ga imati.

Europa je “sitting duck”, plijen koji pasivno sjedi i ne pokušava pobjeći niti se braniti ni kad je opasnost i više nego očita. Koliko smo tupi postali, koliko nam je ispiranje mozga pričama o bezuvjetnoj ljubavi među ljudima i narodima otupilo svaki prirodni instinkt za opasnost i odake dolazi? Pa da Amerika nije u Drugom svjetskom ratu stavila sve Japance u logore, sabotaže bi odnijele ne samo tisuće američkih života nego i pobjedu u ratu! Jer, ne piše niti jednom Arapinu u Parizu na čelu da je terorist, kao što nije ni Japancu: to se zove predostrožnost.

A s druge strane, svjedočimo scenama čiste panike i dezorganizacije kad napadi počnu, i nitko se čak ni ne pokušava braniti! Uostalom dovoljno je pogledati video: ljudi viču “Mi smo Francuzi, ne bojimo se!”, da bi sekundu kasnije na zvuk petardi krenuli u panici gaziti kineske svijeće i plastične krunice položene za žrtve. Prizor neugodno podsjeća na 1940. kad je Pariz pao bez ispaljenog metka.

Ubijati civile, a pritom će političari krivicu svaliti na neke zločeste dečke u pustinji, imperijalizam, zločinačko kršćanstvo, fašistoidnu desnicu koja ne želi da liberali dovlače stotine tisuća novih potencijalnih terorista, pardon “doktora, atomskih fizičara i budućih Nobelovaca”, u zemlju?

Pritom je neka vrsta perverzne poetske pravde to što će upravo ti koji najglasnije relativiziraju islamski terorizam biti prvi koje će u Kalifatu poubijati, o čemu svjedoči i zanimljivi detalj iz pariških događanja – naime, Čilenanac koji se našao na mjestu napada posvjedočio je za medije kako su ga teroristi pitali vjeruje li u Boga i je li Francuz, a kad je odgovor na prvo bio pozitivan, a na drugo negativan – pustili su ga.

Stvarno, kako to objašnjavaju liberali, alternativci, “zeleni”, feministice, gay aktivisti, koji nam već godinama tumače kako nam islamisti, ne budemo li ih izazivali, neće ništa? Gdje su dušebrižnici koji su “dobronamjerno” nagovarali Hrvate da ostanu izvan NATO-a “jer bi to moglo razljutiti islamiste”, i da otkažu predstave u Dubrovniku da ne ljutimo multikulti elemente?

Sama ideja da bi islamisti nekog ikad poštedjeli zato jer je podržavao imigraciju i multikulturalnost je idiotska, što dokazuje i to da se napad dogodio u Hollandeovoj Francuskoj, koja nije dio vojnog krila NATO pakta, koja ne odobrava američku politiku na bliskom istoku, koja se zalaže za dovlačenje sve moguće mladeži s Bliskog istoka u EU i za davanje istima svih mogućih privilegija i socijalnih prava. Iduća je vjerojatno Švedska. Mađarska?

Ne, malo je vjerojatno da će u Mađarskoj doći do napada: vjerojatno bi Mađari uredno sve malobrojne muslimane u toj zemlji ispratili do granice, i muslimani u Mađarskoj to znaju. Zašto onda napadaju one koji su dobri prema njima? Jer mogu. Jer ih nitko ne sprječava.

No, ono što se meni gadi je što nitko nije izrazio nikakvu solidarnost kad je ta ista Islamska država pobila dva puta više Rusa u avionu, isto tako nedužnih, i ne samo to nego je bilo i te kako sprdanja s Rusima. Zašto život Francuza nama vrijedi više nego život Rusa? Jer su Francuzi “naši” a Rusi neprijatelji?

Stvarno, bilo je ogavno gledati kako se Charlie Hebdo iživljava nad žrtvama u ruskom avionu – kad bi se netko tako šalio s mrtvim Francuzima, kako bi to izgledalo? Društveno neprihvatljivo? Charlie zna što se smije a što ne: trenutno je društveno prihvatljivo sprdati Ruse, katolike, ili muslimane, ali ne i homoseksualce, leftarde, i Židove (zbog potonjeg je jedan karikaturist dobio otkaz).

Gadi mi se što nitko nije izrazio solidarnost s građanima Bejruta, gdje se dan ranije dogodio teroristički napad. Tamo je jedan hrabri otac dvoje djece, Adel Termos, žrtvovao svoj život, svojim tijelom zaustavio bombaša, kako bi spasio sugrađane, kako bi spasio svoju vlastitu djecu. U Parizu smo pak svjedočili scenama posvemašnje panike, pa i kukavičluka čim su se začule petarde. Jer naš svijet više ne odgaja heroje, odgaja ovce koje čekaju da ih zaštiti vlast, policija, država, i nisu se u stanju braniti sami, niti imaju uopće instinkt da bi trebali.

U francuskim novinama nigdje nije bilo sućuti za 200 katoličke djece ubijene u Siriji, ili za žrtve napada u Bejrutu. Kad je Boko Haram pobio preko sto studenata nedavno u Keniji, to smo uzeli zdravo za gotovo, maltene nitko nije niti izvijestio o tome: politički korektni mediji koji nas uče da svačiji život vrijedi jednako su to odšutjeli jer nikog stvarno nije briga: tamo u Africi ionako život nije nikad vrijedio mnogo, ako išta, kažu, pa čemu se zbog toga uzrujavati.

Tamo se događa svaki dan, u Parizu ne. Istina, logično je da više marimo za sebi bliže ljude, glupo je tvrditi da ne bi trebalo biti tako. Ali nije tome tako davno kad je teror u Parizu bio svakodnevnica, tek koje stoljeće! Teško je zaboraviti i olovne godine, sedamdesete, kad su Crvene brigade, Frakcija crvene armije, i tisuće drugih terorističkih organizacija uglavnom lijevo-komunističkog opredjeljenja ubijale ljude i postavljale bombe. U ime čega? Ovog što danas imamo. Licemjerje vlada današnjim zapadom: teško je ne sjetiti se kako su se lideri zapada odnosili prema ratu na prostoru bivše SFRJ, i s kojim je cinizmom Mitterand sletio u Sarajevo i produžio rat za nekoliko godina.

A što tek reći za to što je jedan od terorista po svemu sudeći bio borac FSA, Free Syrian Army – to su “umjereni teroristi” koje zapad podržava, a Francuska ih je naoružavala. Oni su u zapadnim medijima dobri dečki koji se bore za demokraciju i protiv diktatora Asada, dok su ISIL-ovci “loši dečki”. Iako se u biti radi o jednom te istom šljamu, i jedni i drugi u Siriji zdušno tamane kršćane, odsjecaju glave, i služe se istim metodama – pa čemu onda misliti da neće tamaniti kršćane i kad dođu ovdje s valom izbjeglica? Ovo što se događa je sasvim izmaklo kontroli. Kao lijek za terorizam nam se nudi još veći uvoz muslimana, što je otprilike kao liječenje alkoholičara s još više alkohola, ili gašenje požara benzinom.

Mi ignoriramo žrtve u Siriji, kao što je Europa ignorirala naše: tamo se neki divljaci kolju, samo da to ne dođe kod nas u civilizaciju. Možda su nekom tko inače smatra da zločin nema nacionalnost ipak bliži Francuzi, jer neki sad kažu, oni su ipak dio naše kulture, logično je da više žalimo bliske ljude iako propovijedamo nediskriminaciju. Ali ovo jest diskriminacija, suptilna, i dolazi od onih koji se u nediskriminaciju kunu. Meni nisu bliži Francuzi.

Meni su bliži oni koji imaju hrabrost, čast, ponos, ma koje nacionalnosti bili. Ne vidim po čemu život Francuza vrijedi više nego život Rusa ili sirijskog kršćanina. Nismo stavljali slike za njih. Zašto bismo za nekog drugog? Neki kažu, “Da je iskočila aplikacija, stavljali bismo”. Ali nije iskočila, zar ne? I nismo stavljali.

Žao mi je, ja sam “profašističko govno” bez empatije, i meni svačiji nevini život vrijedi jednako. I onaj u Siriji kao i onaj u Parizu. I ne vidim po čemu mi imamo braniti vrijednosti sekularne Francuske, a ne islamske države. Zašto mi mislimo da su naše zapadne tzv. vrijednosti univerzalne? Jer su naše? Onda budimo iskreni i krenimo u rat za obranu kršćanstva, jer ono definira zapad. Francuska kao država ne stoji već davno iza ničega, nikakvih vrijednosti. U ratu između ISIL-a i Francuske ISIL je u velikoj prednosti, jer oni su spremni umrijeti za ono u što vjeruju. Francuzi, Hrvati, jesmo li mi spremni umrijeti za ono u što vjerujemo? Za gay brakove i pravo da jedemo svinjetinu i pijemo pivo? Ne, ne bih rekao. Čudilo bi me.

Gandijevski altruizam ateista i kršćansko milosrđe samo idu na ruku etosu Islama, koji je različit od židovskog i kršćanskog: kršćanski etos jednako vrednuje svaki ljudski život, i jasno poručuje “Ne ubij”, dok Islam uči da je kjafira ne samo dozvoljeno, nego i poželjno ubiti. Moralna je obaveza svakog muslimana raditi na uspostavi Islamske države, Ummeta, na zemlji, a ne tek težiti spasu duše.

Slabost i kukavičluk zapad pogrešno zove tolerancijom iako tolerancija po definicije NIJE odricanje od vlastitih vjerovanja da bi se ugodilo nekom drugom, niti je iznuđeni ustupak tolerancija!. Na islamiste koji nam rade o glavi danas idioti na zapadu idu porukama mira, ponudama otvorenih granica, socijalnim povlasticama. Ali zato se na njihove zemlje ide tenkovima, jer je navodno tamo izvor zla. Ali da je Hollande do kraja pošten, napao bi predgrađa Pariza. Jer odande dolaze teroristi, ne iz Sirije. A mi bismo stavili mađarske zastave, u znak potpore političaru koji je otrpio golem pritisak i uvrede da bi zaštitio svoj narod.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Teroristički napadi od 11. rujna 2001. su na sigurnosnu politiku SAD-a ostavili veliki trag. Prije svega u vidu česte uporabe bespilotnih letjelica u borbama, kao i špijunaže svih i svačega po čitavom svijetu

Dvanaest godina nakon terorističkih napada od 11. rujna 2001. u New Yorku se u nebo na mjestu gdje su nekad stajali neboderi World Trade Centera uzdiže jedan novi toranj. Ground Zero je odavno izgrađen. Navodni planer i režiser ovih napada Osama bin Laden je mrtav. Američka se vojska u međuvremenu povukla iz Iraka. Povlačenje snaga iz Afganistana je planirano za 2014.

Ostala je sigurnosna politika koja od tada dominira mislima i djelima američkih vlada. “Tijekom 1990-ih godina je u SAD-u vrijedio primat gospodarstva”, kaže stručnjak za političke znanosti iz Centra za američke studije u Heidelbergu Martin Thunert. To se nakon napada naglo promijenilo. “Nakon toga je zavladao primat sigurnosti. I tako je uz neke iznimke ostalo i danas”.

Tako korijene ratova uz pomoć bespilotnih letjelica ili nadzor tajnih službi nad svim i svačim treba tražiti u mjerama koje su Amerikanci poduzeli nakon 11. rujna.

“Rat protiv terora”

Otkako je tadašnji američki predsjednik George W. Bush ubrzo nakon ovih napada objavio “rat protiv terora”, tajne su službe značajno ekspandirale. Proračun za ukupno 16 tajnih službi se, kako navodi Washington Post, od 2001. udvostručio na 52,6 milijardi dolara. A zahvaljujući otkrićima bivšeg djelatnika američke službe NSA Edwarda Snowdena, svijet je saznao da tajne službe nadgledaju komunikaciju svuda po svijetu.

2002. je ustanovljavanjem Ministarstva za domovinsku sigurnost nastao treći najveći državni ured Sjedinjenih Država. Glavni zadatak oko 200.000 djelatnika je zaštita američkih građana od terorističkih prijetnji. Izdaci za američku vojsku su se od 2001. s 312,74 milijardi dolara popeli na 682,45 milijardi u 2012. To je prije svega posljedica ratova u Afganistanu i Iraku koje je SAD pod parolom “rata protiv terora” tamo vodio.

SAD nakon 11. rujna nije povećao samo svoje tajne službe, istražiteljske urede i borbene jedinice te ih međusobno bolje povezao nego je i uvelike proširio njihove ovlasti. Jedan od temelja za to je bio zakon (Patriot Act) kojeg je Kongres izglasao 25. listopada 2001. pod utjecajem napada iz rujna te godine.

Taj savezni zakon je trebao biti vremenski ograničen. Ali nakon njegova usvajanja Kongres ga je više puta produžavao. Značajni dijelovi tog zakona, koji u velikoj mjeri ograničava građanska prava, i dalje su na snazi. Tako je snagama zakona i tajnih službi omogućeno nadgledanje telefonske i internetske komunikacije te kontrola financijskih transakcija, uglavnom bez sudskog naloga. U drugim se slučajevima od sudova očekuje ili ih se čak na to obvezuje, da odobravaju zahtjeve kaznenih progonitelja čim bi se slučaj našao u sferi općeg interesa borbe protiv terorizma. Uz to je uveden posebni kazneni zakon na temelju kojeg strani državljani osumnjičeni za terorizam, ako treba i bez sudskog naloga ili podizanja tužbe, mogu biti pritvoreni na neodređeno vrijeme, na primjer u logoru Guantanamo.

Nadgledanje, mučenje, internetski rat, ciljana ubojstva

S rastom moći tajnih službi i vojske promijenile su se i njihove metode rada. Poznati su slučajevi mučenja iz Guantanama i iz logora i zatvora u Afganistanu i Iraku.

Budući da se terorizam nakon 11. rujna decentralizirao, američke borbene snage su se koncentrirale na asimetrično vođenje rata, kaže Martin Thunert. S tim u vezi stoje ciljana ubojstva, u kojima su bez sudskog procesa posebno u prvom redu likvidirani protivnici koje se smatralo potencijalnom opasnošću.

U međuvremenu su preventivni napadi američke vojske postali gotovo sami po sebi razumljivi. “Legitimnost preventivnih akcija je sve prihvaćenija”, kaže Peter Rudolf, stručnjak za Ameriku iz njemačke Zaklade gospodarstvo i politika. “Rat u Iraku se prije svega opravdavao time da se radi o isključivanju neke moguće buduće opasnosti. A korištenje bespilotnih letjelica slijedi ovu logiku”.

Bespilotne letjelice – ostavština traume 11. rujna

Predsjednik Barack Obama je upotrebu bespilotnih letjelica, s čijim je korištenjem započeo njegov prethodnik George W. Bush, značajno proširio. Zbog toga je od 2004., prema neovisnim izvješćima, u pogranničnom području između Afganistana i Pakistana poginulo 3.500 ljudi, među njima na stotine civila. Ove su letjelice izvodile napade i u Jemenu i u Somaliji.

Obama na neki način nastavlja ono što je Bush jr. počeo

Sigurnosnopolitički instrumenti i metode koji su nakon 11. rujna ustanovljeni i strateški dalje modificirani stoga danas i dalje spadaju u repertoar američke sigurnosne politike. Iako predsjednik Obama ove metode u budućnosti želi bolje regulirati, čini se prilično nevjerojatnim da će SAD u budućnosti od njih odustati.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(dw.de,youtube/uredio:nsp)

‘Bavim se ovim poslom zadnjih 15 godina. Dokazi koji su nam prezentirani na jasan način pokazuju kako su zaključci službene istrage u potpunosti krivi

Prošlo je 14 godina od najveće kazališne predstave u povijesti koja je osmišljena da promijeni svijet! Producenti te predstave prije 14 godina računali su na sva zbivanja danas, jer to je dan kada je sve počelo! Sva oslobađanja, svi ratovi, teroristi, izbjeglice, progon kršćana…

To je dan kada je počelo mijenjanje čitave planete u korist Novog svjetskog poretka! Riječ je o rušenju zgrada Svjetskog Trgovačkog Centra u New Yorku (WTC-a), djelomičnom urušavanju Pentagona i vatre u Bijeloj Kući o kojoj zna tek mali dio internetske zajednice.

Riječ je o događaju koji je detaljno isplaniran, o događaju koji je poslužio u svrhu obmane svijeta! Događaji koji su se dogodili 11.09.2001. stvorili su uvjete za vođenje beskonačnog rata protiv terorizma i okupaciju brojnih zemalja čija su rudna bogatstva pripojena SAD-u i njenim najboljim i najvjernijim saveznicima.

Ako ste još uvijek dio mase koja vjeruje propagandnim vijestima koje kažu da su ‘teroristi’ srušili ‘blizance’, predlažemo vam da pažljivo poslušate izjave oko dvije tisuće najeminentnijih znanstvenika i stručnjaka koji razotkrivaju laži s kojima je cijeli svijet brutalno bombardiran.

Kako bi stvorili bolji uvid o tome što se zapravo dogodio na dan kada je svijet krenuo put vječnog rata protiv terorizma, koji se sve do dana današnjeg koristi za pohlepne ciljeve trebamo se podsjetiti vrlo važnih sitnica koje sigurno niste imali prilike opaziti po najvećim svjetskim medijima.

Postoje razne špekulacije oko toga zašto se sve ovo moralo dogoditi, a činjenica je da su se ovim napadom žrtvovale tisuće ljudi za nečije ciljeve, i to svakako američke! Primjerice, nakon ovog napada elita je dobila apsolutnu vlast koja se naziva ‘borba protiv terorizma’. I to je sasvim dovoljno da se pod maskom te sintagme do dana današnjeg vrši propaganda straha i porobljavanje čovječanstva!

Jer u borbi protiv terorizma, dopušteno je sve, pa i gaziti čovjeka do samog kraja, što se naposljetku i događa! Borba protiv terorizma (koji je izmišljen, ne postoji) sinonim je za borbu protiv slobode, ljudske slobode, za osvajanja te za neometano ubijanje ljudi diljem svijeta, kao i za mijenjanje karte svijeta, za depopulaciju kao ali i za kontrolu svega što nas okružuje!

I to je samo jedan od razloga zbog čega se dogodio 11. rujan!

Dalje, tog dana su u samo 1 sat s lice zemlje obrisana tri najveća brokera vladinih sigurnosnih dionica SAD-a, nakon čega je uslijedio potpuni kaos, kaos dovoljan da se opere novac od 240 milijardi dolara, te da ne postoji služba koja bi počiniteljima mogla na bilo kakav način ući u trag.
 

 
Riječ je o oko 240 milijardi dolara koje su Bushevi ljudi i najveći bankari svijeta uložili u operaciju poznatu pod imenom ‘Hammer’ čiji je istek ugovora trebao biti 12.09.2001. Riječ je o novcima uloženim u vojno obavještajnu industriju, vojne komplekse i standardne operacije preotimanja naftnog blaga onemoćalih i osiromašenih zemalja bivšeg SSSR-a, uz ulaganje u dionice sigurnosti vlade SAD-a .

Oni koji su razotkrivali projekt Hammer, poginuli su 11. rujna u napadu na Pentagon i to nikako nije slučajno. Ljudi iz Vojno mornaričke obavještajne službe SAD-a (ONI-e), pokušali su razotkriti kako su bankari i društvo oko Busha uništavali ekonomiju SSSR-a i vrijednost njihove valute.

A još je zanimljivije da se glavni ured ONI-je nalazio u dijelu Pentagona koji je stradao 11.09.2001. Dakle od 125 ljudi ubijenih u napadu na Pentagon 31% je pripadalo Mornaričkom Stožernom Centru i ONI-ju koji su aktivno radili na provjerama tko i kako financira vojni kompleks SAD-a i koji su razotkrivali mutne financijske transakcije bankara i političara na najvećim funkcijama te transakcije koje su imale veze s upravljanjem dionica vojno obavještajnih i sigurnosnih poslova, dok su unutar WTC-a najviše stradale dvije tvrtke, poimenice Euro Broker Group i Cantor Fitzgerald, brokerskim tvrtkama koje su upravljale većim dijelom sigurnosnih dionicama SAD-a. 41% ubijenih u WTC-u je pripadao radnicima i upravi ove dvije tvrtke.

Koja slučajnost? U sveopćoj pomutnji, zgrada WTC-a 6 srušene su i uništene i prostorije te datoteke El Dorado Task Forcea, koji se bavio istragama pranja novca, a ovaj ogranak carine New Yorka je najpoznatiji po otkriću prokrijumčarenih 800 milijuna dolara koji se iz Kolumbije prebacio u SAD.

Podrum WTC-a 6 je bio mjesto pohrane dokaza i datoteka El Dorada, nakon što su na mjesto nesreće stigli spasitelji i vatrogasci, ovaj podrum je pronađen potpuno prazan, a vrata sefa su bila širom otvorena. U podrumu WTC-a 4 su se nalazile velike količine zlata u bunkeru nalik onome koji je koristio El Dorado u WTC-6, no zlatne poluge nisu pronađene.

No, to nije sve, režiseri ove glomazne katastrofe jednog naroda ovim preformansom koji je nebrojeno puta u potpunosti razotkriven, stvorili su plodno tlo za današnje stanje, implementiranog straha i masovne globalne kontrole čovječanstva! Ovo ritualno žrtvovanje na tisuće ljudi poslužilo je za stvaranje svijeta kakvog imamo danas, te svijeta koji tek treba doći, a znamo da sve što je stvarano na krvi jednostavno propada pa je samim time posve jasna budućnost planete koja je obilježena ovim posve namjernim masakrom!

Godinama se raspravlja o skrivanju dokaza o nevjerojatnim pogreškama pri istrazi ovog kvazi napada, no u ovom slučaju, baš sve je bilo kontrolirano! Mediji, političari svijeta, svi su prodavali propagandnu priču iako je scenarij ovog događaja i više nego zamagljen, a jedno je sigurno: SVE JE NAMJEŠTENO!

Na tisuće stručnjaka složni: Zgrade nisu pale zbog sudara!

‘Bavim se ovim poslom zadnjih 30 godina. WTC 7 je pala na način kakvim padaju zgrade koje se ruše kontroliranim eksplozijama’, izjavio je Kamal Obeid, strukturalni inženjer Američke neovisne udruga stručnjaka pod nazivom: Arhitects & Engineers for 9/11 Truth (AE911), odnosno Arhitekti i inženjeri za istinu o 11/09, i on je samo jedan član udruge inžinjera koji broji preko 1700 stručnjaka na polju arhitekture, visokogradnje, niskogradnje, kontroliranog rušenja, eksploziva, nano tehnologije, sigurnosti, vojnog inženjerstva, metalurgije, geologije, elektrike i drugih grana znanosti. U deset godina upornog istraživanja otkrili su stvari koje lede krv u žilama svakog empatičnog ljudskog bića a koje su u potpunosti skrivene od javnosti.

’37 godina se bavim strukturalnim inženjerstvom. 25 godina vodim vlastitu tvrtku koja radi na tom polju. Najviše sam radio na konstruiranju nuklearnih elektrana, velikih komercijalnih i industrijskih zgrada. Prvi put sam postao svjestan problema u načinu na koji su se srušile zgrade WTC-a, kada su izašli prvotni radovi AE911 koji su ukazivali na neistine u oficijelnoj istrazi vlade SAD-a o istome događaju.

Ono što je najviše bolilo moje oči su brzi raspadi konekcija željezne konstrukcije zgrada WTC-a, i način na koji su se zgrade rušile, rekao je Steven Dusterwald, još jedan strukturalni inženjer i pripadnik AE911.

Casey Pfieffer, strukturalni inženjer, još jedan član AE911 je rekao slijedeće: ‘Bavim se ovim poslom zadnjih 15 godina. Dokazi koji su nam prezentirani na jasan način pokazuju kako su zaključci službene istrage u potpunosti krivi.’

‘Radio sam u najvećim arhitektonskim i graditeljskim kompanija SAD-a, dizajnirao sam i gradio komercijalne, i industrijske komplekse u Bostonu, New Yorku, Philadelphiji i Baltimoru. Kao profesor sam učio studente o materijalima koji se koriste i izgradnji, inženjerskim proračunima, strukturalnim laboratorijima i sličnim programima na tehničkom sveučilištu Vermonta, i to više od 20 godina. Gledao sam kako WTC 7 pada i ubrzava pri padu u samo 6,5 sekundi.

Ovo je inače bila masivna moderno građena struktura od 47 katova. Jedini način na koji zgrade dobivaju ubrzanje pri kolabiranju je ako se prije samog rušenja zgrada pomno obradi na inženjerski način i ako se precizno postave eksplozivi na nosivoj konstrukciji diljem zgrade. Drugim riječima WTC 7 je pala zato što je srušena kontroliranom eksplozijom’, izjavio je Williem Rice, inženjer i umirovljeni profesor, a dr. Robert Bowman, umirovljeni potpukovnik ratnog zrakoplovstva SAD-a, umirovljeni direktor strateške inicijative za obranu pri ministarstvu obrane SAD-a izajvio je: ‘Imam doktorat u aeronautici i nuklearnom inženjerstvu koje sam dobio na Cal Techu.

Postoktorat sam dobio u Belgiji na temu analize elemenata. Radio sam kao zamjenik dekana na pet sveučilišta. Po meni, zgrada WTC-a 7 se urušila na način kako to rade zgrade koje su pomno srušene eksplozivom, i to zgrade koje su u stvari bile u perfektnom stanju prije eksplozivnog demoliranja. Po meni je to ogroman dokaz da službeno izvješće o rušenju WTC-a nije istinito.’
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Dokazi pokazuju da se krstareći projektil koji dolazi iz pravca Južnog Tornja morao srediti photoshopom, kako bi se prekrila slika “trupa zrakoplova” i kako bi se gledatelj uvjerio da je avion čudesno preživio put kroz čeličnu strukturu, izašavši neoštećeno na drugom kraju

Pojavio se skup snimaka s više kamera koji pokazuje kako je trebao izgledati trup zrakoplova koji je neoštećen dolazio iz pravca Južnog Tornja.

Sve ovo djeluje prilično uvjerljivo dok se ne suočimo s činjenicom da je ovakav događaj nemoguć i da su mediji međusobno surađivali kako bi pogrešno predstavili slike i priču, koristeći razne lažne svjedoke i obradu slika kako bi prikrili pravu istinu laži o 11. rujna.

Negdje u šestoj minuti snimke možete uočiti kako različiti kutovi kamera otkrivaju “projektil” koji dolazi iz pravca Južnog Tornja.

Navodni putnički avion koji je pogodio Južni Toranj ponašao se više kao daljinski upravljan “projektil” koji je obrađen photoshopom da bi izgledao kao komercijalni Boeing 767. Pogreške pri obradi slike otkrivaju “pravi” projektil u nekoliko kadrova.

“Ja sam bivši zrakoplovni kapetan sa preko 9.000 sati letenja, kako na Boeingu 747-400, tako i na Boeingu 737-300.

Nakon proučavanja snimaka s Youtube-a, mogu bez oklijevanja reći da je zrakoplov pod brojem B-767 radijskom kontrolom (bez pilota) usmjeren ka zgradi Svjetskog trgovačkog centra.

“Čahura” postavljena na dnu aviona, proizvedena je od strane korporacije “Martin Marietta” u Los Angelesu. Ovu čahuru zrakoplovstvo SAD koristi za opremanje zrakoplova 22 godine unatrag i jasno se može vidjeti u amaterskim snimkama, trenutak prije sudara s tornjem”, ispričao je kapetan Thomas Detheridge, bivši pilot komercijalnih letova.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 

 
(webtribune.rs,youtube/uredio:nsp)

Još prije nekoliko godina se govorilo da će SAD – ako ne uspiju izazvati veliki rat u Europi, ili da je na neki drugi način opljačkaju – morati poći na vlastitu zemlju

Piše: Jevgenij Jušćuk

DEFAULT znači neispunjavanje zakonske obveze (ili uvjete) kredita ili zajma prema drugoj strani.

Samo, SAD – da ponovimo – ne mogu sebi dozvoliti da to učine tek onako i da za duže vrijeme potkopati svako povjerenje u svojoj zemlji.

Dakle: potrebno im je nešto što bi svi doživjeli kao “višu silu”. U povijesti SAD već postoji primjer takvog “rješenja”. To je uništavanje njujorškog WTC trgovačkog centra na 9/11 koje je omogućilo prekrojavanje političke karte svijeta. Atomska eksplozija u nekom od američkih gradova hipotetički bi bila neoboriv argument za default.

To je, uostalom, standardna praksa prevaranata:

“Mi bismo vam sve vratili, ali nam ne dozvoljava viša sila. Zato svi oprostite: Hvala svima, možete ići – novca nema”.

To bi SAD-u dalo priliku da devalvira dolar, da na desetine puta smanji vrijednost i da tako faktički ponište svoje dugove i da sve počnu iznova.

Nije zato slučajno što je Islamska država, koja se s razlogom smatra čedom Sjedinjenih Država, baš ovih dana priopćila da sprema “atomsku eksploziju u SAD”

Amerikanci su počeli – na to upućuje cijeli niz okolnosti – da rade na tome da bi izveli defaultvlastite zemlje, ali da to “ostatku svijeta” izgleda uvjerljivo. Oni to ne mogu uraditi tek tako.

A da su SAD na pragu vrlo ozbiljne krize – ne upozoravaju samo ruski ekonomisti koji bi se mogli osumnjičiti da se bave propagandom. O ozbiljnoj krizi svoje zemlje govore i američki ekonomisti, kao i veliki američki biznismeni. Ovo se – kad je SAD u pitanju – ne događa prvi put, a ima svoje i unutarnje i vanjske osobnosti.

Bankarski kapital, koji danas upravlja Sjedinjenim Državama (a zahvaljujući njihovom liderstvu – i većim dijelom svijeta) – zasnovan je na dužničkim kamatama. Amerikanci tiskaju novac i pretvaraju ga u kredite i tako osiguravaju i rast svojih kapitala i dužničko ropstvo onih kojima su taj novac dali.

A da bi se posuđeni novac vraćao s kamatama – SAD-u je potrebno stalno širenje tržišta. Jer, ako nema širenja tržišta – nema ni rasta prodaje, a to vodi krizi proizvodnje i novac ne može biti vraćen bankarima. Anglosaksonci su taj problem do sada rješavali na dva načina.

Kao prvo, uvijek su gledali da se dočepaju novih tržišta. Zato su bile likvidirane cijele imperije tijekom Prvog svjetskog rata, a potom je uslijedio i krah Britanske imperije u Drugom svjetskom ratu. Likvidacija imperija je stvarala nove države kojima su bili potrebni krediti. (primjer raspada Jugoslavije i zaduživanje bivših članica)

Njih su imali oni kojim u ratovima nisu sudjelovali jer su ratovi – i izravni troškovi i fizičko uništavanje gospodarstva. Tako su postupili i sa onim što je ostalo poslije SSSR koji se raspao bez “vrućeg” rata.

A kao drugo: pomoću ratova je bila likvidirana zatvorenost tržišta. Jer, cijeli kontinenti su bili pretvoreni u ruševine. A u vizuri bankara – to su bile gigantske teritorija za gradnju. Ljudima su poslije ratova bile potrebne kuće, automobili, odjeća, kućna tehnika i još mnogo toga. Novca nije bilo, pa su se pojavili krediti koji su i ekonomski i politički pokorili cijele narode. (primjer država bivše Jugoslavije)

Ovaj sustav funkcionira već više od 100 godina, a za Amerikance je bonus – dotok kapitala i stručnjaka u SAD kad god izbije rat u Europi.

Međutim, već je pročitano da je SAD dobitnik u svim europskim ratovima. Zato je sada mnogo manje nego ranije onih koji su spremni da se upuste u nove avanture u američkom interesu. Suvremene komunikacije omogućuju da se ova istina ljudima predočava uvjerljivo, operativno i da im se dostavlja “na adresu”. Zbog svega, SAD sada djeluje u tri pravca.

1. Pokušavaju opljačkati Europu

Za to im je potrebno prekinuti ekonomske veze Europe s Istokom: s Rusijom i zemljama koje su još istočnije od nje.

To se najbolje moglo osigurati pomoću linije fronta, ali su priključenje Krima Rusiji i faktičko razoružavanje ukrajinske armije u Donbas taj scenarij, u najmanju ruku, vremenski razvukli ili ga, čak, učinili nemogućim.

Jer, nije lako naći u Europi zemlju koja bi bila u stanju se psihološki i mentalno upustiti u rat s Rusijom, s obzirom da bi takav rat “obećavao” primjenu makar taktičkog atomskog oružja.

2. Potpaljuju regije u kojima trenutno ne mogu zadržati svoje liderstvo

Primjer za ovo je Bliski Istok koji smišljeno i isplanirano uvode u kaos. A i Ukrajinu, također.

Logika SAD-a je shvatljiva: ako se ta regija više ne može “musti” – onda bar konkurente treba lišiti mogućnosti da se pomoću tog regiju ojačaju. Ovo su postupci slični dizanju u zrak tvornica u ratovima i mostova pred povlačenje.

3. Sprema scenarij s defaultu, za slučaj da na neki efektni način ne izađu iz krize

Nešto više i podrobnije zato o ovoj trećoj varijanti (scenariju). Još prije nekoliko godina se govorilo da će SAD – ako ne uspiju izazvati veliki rat u Europi, ili da je na neki drugi način opljačkaju – morati poći na vlastiti default

Samo, SAD – da ponovimo – ne mogu sebi dozvoliti da to učine tek onako i da za duže vrijeme potkopati svako povjerenje u svojoj zemlji. Dakle: potrebno im je nešto što bi svi doživjeli kao “višu silu”.

U povijesti SAD već postoji primjer takvog “rješenja”. To je uništavanje njujorškog WTC trgovačkog centra koje je omogućilo prekrojavanje političke karte svijeta. Atomska eksplozija u nekom od američkih gradova hipotetički bi bila neoboriv argument za default.

Jasno je da proglašavanje defaulta u zemlji kakva je SAD zahtijeva nešto veće od napada aviona na nebodere. Atomska eksplozija u nekom od američkih gradova hipotetički bi bila neoboriv argument za default.

To je, uostalom, standardna praksa prevaranata: “Mi bismo vam sve vratili, ali nam ne dozvoljava viša sila. Zato svi izvinite: Hvala svima, možete ići – novca nema”. To bi SAD dalo priliku da devalviraju dolar, da mu desetine puta smanje vrijednost i da tako faktički ponište svoje dugove i da sve počnu iznova.

Još bi od drugih dobivali i humanitarnu pomoć. Amerikanci raspolažu medijima koji bi sve ovo mogli zamaskirati. Zbog čega na ovo ukazujem baš sada?

Zato što je Islamska država, koja se s razlogom smatra čedom Sjedinjenih Država, baš ovih dana priopćila da sprema “atomsku eksploziju u SAD”. Dakle: u vrijeme neuspjeha Amerikanaca organizirati novi rat u Europi i u uvjetima “cajtnota” za američku ekonomiju.
 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

U prvim satima i danima nakon tragedije moglo se čuti svakakvih detalja, koje je uvijek zanimljivo skupljati jer se tada najlakše provuku kroz mrežu službene priče koja postaje sve čvršća i gušća kako vrijeme prolazi, i kako je mediji čine sve stvarnijom u ljudskoj svijesti

By Krešimir MIšak

Mada statistički gledano let zrakoplovima predstavlja siguran način putovanja te je broj ljudi nastradalih u zrakoplovnim nesrećama višestruko manji od broja nastradalih u, primjerice, automobilskom prometu, ipak su upravo zrakoplovne nesreće uvijek privlačile pažnju i – slobodno se može reći – izazivale užas. Zbog svoje masovnosti kad se dogode, zbog bezizglednosti u kojoj se nalaze ljudi zatočeni visoko u zraku u metalnoj cijevi i vjerojatno još niza drugih faktora.

No, u posljednjih petnaestak godina posebna vrsta zrakoplovnih nesreća počela je plijeniti pažnju. One imaju zajedničke osobine – okolnosti pod kojima su se dogodile nikad nisu do kraja razjašnjene, a nesreće su bile i medijima eksploatirane tjednima i secirane do detalja. Uz sve navedeno, neke su sasvim jasno bile dio aktualnih političkih igara pa je prema “zaključcima” koji su iz njih izvođeni i korišteni za usmjeravanje raznih akcija bilo lako zaključiti otkud vjetar puše. Kod nekih drugih skriveni ciljevi nisu bili jednoznačno vidljivi.
Ako se sjetimo teze Edward Bernaysa da se stručnjak za odnose s javnošću bavi stvaranjem događaja koji drastično prekidaju rutinu života, te prihvatimo očiglednu ideju da je čitav naš društveni okoliš oblikovan propagandom, jasno je da su zrakoplovne nesreće same po sebi potencijal za pobuđivanje ljudske pažnje i emocija. A nesreća u Francuskoj je najveća na francuskom tlu nakon pada nadzvučnog zrakoplova Concorde u lipnju 2000. godine kada je poginulo 113 ljudi.

Planirane nikad razjašnjene nesreće za koje su krivi “oni drugi”

U proteklih petnaestak godina u takve nesreće spadaju navodno oteti zrakoplovi koji su 2001. udarili u nebodere WTC-a u New Yorku; potom nesreća 10. travnja 2010. u kojoj je poginuo predsjednik poljske vlade i dvadesetak ministara, parlamentarnih zastupnika, generala itd., nakon što su vjerojatno malo previše tjerali po svom; da ne zaboravim let Malaysia Airlinesa MH370 koji je bez traga jednostavno nestao 8. ožujka 2014. iznad Južnokineskog mora; potom je, nevjerojatnom igrom podudarnosti, zrakoplov iste tvrtke – let MH17 – srušen 17. srpnja 2014. nad Ukrajinom, za što se pokušavalo okriviti rusku vladu, mada su mnogi ukazivali na poteškoće takvog scenarija i da je to bio pokušaj demoniziranja protivnika od strane zapadnih sila (poglavito SAD-a) koji podržavaju ukrajinski režim kojeg neki opisuju kao profašistički. Nakon ta četiri kontroverzna slučaja, niz se nastavlja nedavnom nesrećom Airbusa 320 njemačke tvrtke Germanwings, let 4U9525, koji se 24. ožujka 2015. srušio u francuskim Alpama, na jugu zemlje, u regiji Barcelonnette, dok je letio na liniji Barcelona – Düsseldorf.

Taj slučaj dijeli neke odlike navedenih prethodnika. Mediji su ga puni od jutra do mraka, što, primjerice, nije bio slučaj s padom zrakoplova Indonesia AirAsia Flight 8501 (također Airbus A320) koji se 28. prosinca 2014. srušio u Javansko more. Nakon te nesreće nađene su obje crne kutije, što se nije dogodilo niti u jednom od navedenih kontroverznih slučajeva. Očigledno je da je riječ o pravoj, neplaniranoj nesreći. Što se tiče pada u Francuskoj, još jedna detalj najnoviju nesreću povezuje sa sličnim prethodnicima, a to je silan napor svih medija da nađu krivca, u ovom slučaju kopilota-samoubojicu. Pritom se okolnosti u kojima se zbio pad aviona toliko bizarne i nikad prije viđene, da je razumno – na temelju prethodnih slučajeva – zapitati se postoji li i neko drugo objašnjenje, logičnije od pilota koji se zabio u planinu zbog depresije od prije šest godina ili pak ljubavnih jada.

Što se stvarno događalo na letu Barcelona – Düsseldorf?

Na letu 4U9525 bila su 144 putnika i šest članova posade. Ono što se moglo saznati iz vijesti jest da je zrakoplov prije pada letio gotovo deset minuta spuštajući se, a da piloti ni u jednom trenutku nisu kontaktirali kontrolu letenja i zatražili pomoć. Radarski je kontakt izgubljen u 9.39 sati, nakon što se avion u samo deset minuta spustio s visine od 11.000 metara na 2250 (prema stranici Flightradar24), a letio je brzinom od 700 kilometara na sat. U prvim satima i danima nakon zbivanja moglo se čuti svakakvih detalja, koje je uvijek zanimljivo skupljati jer se tada najlakše provuku kroz mrežu službene priče koja postaje sve čvršća i gušća kako vrijeme prolazi, i kako je mediji čine sve stvarnijom u ljudskoj svijesti.

Podaci iz transpondera zrakoplova Germanwingsa, rečeno je, pokazuju da je netko ručno namjestio autopilot na visinu nižu od 30 metara. Organizacija FlightRadar24 koja prati avionski promet kroz automatske odgovore transpondera kazala je da se u 9,30 „može vidjeti da je autopilot ručno promijenjen s 11.500 metara na 30 metara“. Priča kaže da je kopilot Andreas Lubitz ručno počeo proceduru spuštanja kada se našao sam u pilotskoj kabini i nije odgovorio kada su kapetan i posada lupali po zaključanim vratima. Jedan stručnjak nabrojio je sve mogućnosti takvog scenarija: “Ako piloti nisu spriječili da se zrakoplov zaleti u planine, ili su bili bez svijesti ili mrtvi, ili su odlučili umrijeti ili su umoreni”. Sad samo treba zaokružiti točan odgovor.

Naravno, avioni imaju crnu kutije da bi se moglo rekonstruirati uzroke nesreća kako bi ih se u budućnosti moglo spriječiti, a i da bi se utvrdila krivnja. Prateći vijesti – kako domaći i strani mainstream, tako i alternativne medije – skupio sam blizu 600 stranica teksta. Kad sam ga pročistio od izraza sućuti, priča o poginulima i slično, ostalo je stotinjak stranica materijala, koji sam dodatno pročistio mičući mnogobrojne dijelove koji su se ponavljali. Prvo sam ustanovio (potvrdio) uobičajeno – da sve svjetske vijesti barataju s istih nekoliko podataka i izjava, što zorno govori da se tu o nekakvom novinarstvu ne može govoriti, prije o prepisivanju kojem se čak može ući u trag, a ovoga puta on je vodio do New York Timesa koji je mnoge kasnije ‘općepoznate’ detalje prvi objavio, a svi ostali samo prenijeli. Eto, toliko je lako manipulirati vijestima. Živjelo slobodno novinarstvo.

Crne kutije i medijski izvor scenarija o svađi

Dok sam se probijao kroz materijale i pokušavao ih složiti kronološki, stalno me zbunjivalo pitanje crnih kutija kojih je čas bilo, čas ne, čas su bile neupotrebljive, čas ne. Zapravo nisam mogao povezati otkuda uopće stižu navodne snimke iz kokpita. Pomislio sam da sam se možda izgubio u kronologiji. New York Times je u srijedu, dan nakon nesreće, „prenoseći riječi neimenovanog istražitelja“, prvi iznio priču da snimke zvukova iz pilotske kabine njemačkog zrakoplova pokazuju da je jedan od pilota napustio pilotsku kabinu i nije se u nju mogao vratiti prije početka pada zrakoplova te je pokušavao razbiti vrata. New York Times je provjereno propagandno glasilo elite, pa i nije čudilo da je, koliko sam mogao dokučiti, taj „neimenovani istražitelj“ prvi medijski izvor scenarija o svađi.

Kasnije je i direktor Ureda za istragu i analizu (BEA) francuske agencije za zrakoplovne nesreće, Remi Jouty, na konferenciji za novinare, ispričao istu priču, a kao izvor je naveden snimač podataka o letu koji pohranjuje sve zvukove iz pilotske kabine i omogućuje da se čuju svi zvukovi i govor u pilotskoj kabini. Potom je, sredinom tjedna (srijeda-četvrtak) u kojem se zbila nesreća u vijestima, na portalima koji su kronološki po satima pratili zbivanja, rečeno da je „na mjestu pada zrakoplova pronađena i druga crna kutija. Točnije, pronađeno je njeno kućište, ali ne i sadržaj.“ No, u nedjelju navečer na središnjim vijestima na televiziji na svoje sam uši čuo i vidio kako je voditelj rekao – da još nije pronađena druga crna kutija?!

Uz mogućnost da je riječ o pogrešci u navodima na portalima, na tiskovnoj konferenciji u srijedu, dva dana nakon nesreće, Remy Jouty je rekao da je CVR (Cockpit Voice Recorder) jedina od dviju crnih kutija Airbusa koji se u utorak srušio na jugu francuskih Alpa koja je zasad pronađena. Nakon navodnog preslušavanja te snimke istraga o padu Airbusa krenula je u potpuno drugom smjeru. Odbačene su teorije vezane uz mehaniku zrakoplova, a sve snage usmjerene su ka ponašanju pilota. Snimke su govorile da su se vrata kabine u jednom trenutku i otvorila, ali je pilot iz kokpita ulaz blokirao sjedalicom, što je opet zanimljiv detalj iz perspektive kasnijih vijesti u kojima je pilot koji je bio izvan kabine pokušao nekakvom „sjekirom“ ili „metalnim predmetom“ provaliti u kabinu jer nije mogao ulaznim kodom otvoriti vrata. Same kontradikcije.

Kada sam u nedjelju na središnjim vijestima čuo kao glavnu vijest da druga crna kutija nije pronađena, bio sam potpuno zbunjen. Jesam li sve krivo pohvatao? No, provjerom sam ustanovio da je u danima nakon nesreće doista na više mjesta pisalo sljedeće: „U poslijepodnevnim satima u srijedu pronađena je i druga crna kutija aviona Germanwings, koji se srušio jučer u francuskim Alpama. Riječ je o kutiji koja registrira podatke o letu, dok je jučer pronađena kutija iz kokpita koja snima razgovore pilota i kopilota. Kako piše BBC, pozivajući se na informacije New York Timesa i CBC-a, i druga kutija je jako oštećena.“.

Nestanak memorijske kartice

Na stranu sad s problemom prebrojavanja crnih kutija – nekoliko dana nakon pada pojavila se informacija da je pronađen oklop druge crne kutije, koja bilježi sve tehničke podatke o aktivnostima u avionu, no da u oklopu nije pronađena memorijska kartica. Pisalo je: „Što se s njom dogodilo zasad nije jasno, ali moguće je da je nestala prilikom silovitog udarca aviona u planinu koji je bio toliko jak da je spomenuti oklop, baš kao i prva crna kutija, teško oštećen, premda je dizajniran da bude otporan na izuzetno snažne udarce“.

Mike Adams s NaturalNewsa je napisao kako je New York Times u vezi njemačkog incidenta napisao da memorijska kartica s jedne od dviju crnih kutija nedostaje te da je vjerojatno „uništena udarom“. “Istražitelji dosad nisu uspjeli izvući podatke iz jedne crne kutije, a druga je užasno oštećena i nema memorijske kartice iz nje“, izvijestio je NYT. Ako pročitate logiku te rečenice, pitao se Adams, čini se da nikakvi podaci nisu izvađeni niti iz jedne crne kutije. Ali potom, u istom tekstu, NYT također izvještava: “Remi Jouty (…) potvrdio je da je zvuk glasova izvađen iz crne kutije…” Čekaj, znači ipak su ekstrahirali zvučne informacije iz jedne od crnih kutija?

Dakle, zapravo imamo priču o dvije crne kutije: jedna koja ima ili nema zvučne podatke i druga za koju trebamo vjerovati da je otvorena, ali nema memorijske kartice jer je uništena – iako je bila unutar crne kutije koja je skoro neprobojna za svaki tip uništenja. A potom je u vijestima rečeno da se druga kutija još uvijek traži.

Što se tiče navodne memorijske kartice koja je ispala, to je misterij za sebe. Crne kutije su dizajnirane upravo zato da prežive udare aviona i da ništa što je unutar njih ne bude uništeno, to im je svrha. Skoro je nemoguće uništiti crnu kutiju bez primjene ekstremnih metoda. Da citiram jedna tehnički časopis: “Crna kutija mora biti u stanju izdržati ubrzanje 3400 veće od sile gravitacije u odnosu na vlastitu težinu“. To je sila jednaka ili veća od one koju crne kutije “dožive” tijekom padova aviona.

No, New York Times je sugerirao, suprotno svakoj logici, da je crna kutija nađena, ali da, kad su je otvorili, u njoj nije bilo memorijske kartice, što znači da je „izletjela ili uništena“. To pomalo podsjeća na slična čuda iz vremena 9/11 kad su sve crne kutije navodno također bile uništene udarom zrakoplova, ali je poslije na pločniku nađena putovnica terorista koja je nekim čudom izletjela iz aviona i preživjela udar. Preživjela je temperature koje tope čelik i ruše zgrade, ali crna kutija – dizjanirana da to učini – nije uspjela. Što možda govori o tome od kako kvalitetnih materijala se danas rade putovnice. U slučaju rušenja u Francuskoj, istražitelji su morali otvoriti crnu kutiju da bi ustanovili da je memorijska kartica nekako izletjela. Ali kako je onda izletjela kroz zatvorenu kutiju? Teleportacijom? Čarolijom?

Odjednom se preobrazio u pilota-samoubojicu?

Puno jednostavnije objašnjenje jest da je netko izvadio memorijsku karticu iz crne kutije. Ako se pogleda povijest kontroverznih avionskih nesreća koje se povezuju s tajnim operacijama, vidljivo je da u svim takvim slučajevima crne kutije nisu nađene: 9/11, Malaysia Airlines itd. Nije potrebno biti genij – netko ne želi da svijet sazna što je zabilježeno na toj kartici. A na nju se bilježe svakojaki tehnički detalji leta, zvukovi iz kokpita, dnevnik letnih zapovijedi, varijable okoliša, detalji sigurnosnog sustava pilotske kabine, kontrola tla, visine, brzine i svega što može bit korisno za rekonstrukciju događaja.

To bi značilo da je pad organiziran i da je netko na tlu, na unaprijed znanoj poziciji pada, mogao čekati i izvaditi karticu. Crne kutije nije teško pronaći među razmrvljenim dijelovima. Zbog narančaste boje teško ih je ne vidjeti čak i u kršu metalnih ostataka, jer su dizajnirane da viču „Nađi me“ u kaosu krhotina. Uz to, za otvaranje crne kutije potrebni su posebni alati. Treba je ručno otvoriti i odvidati kako bi se uopće došlo do memorijske kartice čiji je smještaj tako dizajniran da podnese velike udar, eksplozije, toplinu… Postoji i još jedno logički prihvatljivo rješenje – možemo se slobodno zapitati i je li uopće u toj crnoj kutiji bilo memorijske kartice?

Carsten Spohr, predsjednik Uprave Lufthanse, govoreći u Kölnu novinarima da „ovako nešto niti jedan sigurnosni sustav ne bi mogao spriječiti“, dodao je i to da oni vrlo pažljivo biraju svoje zaposlenike te da je 28-godišnji Andreas Günter Lubitz prošao sve moguće testove i bio 100 posto spreman. Ipak, zaključak istrage francuskog državnog tužitelja Bricea Robina je da je ručno počeo spuštati zrakoplov i nije reagirao kad je njegov kapetan lupao po vratima pokušavajući se vratiti u pilotsku kabinu.

Svijetom su počeli kružiti naslovi poput „Pilotova sabotaža uvjerljivo objašnjenje nesreće“. Jer pilot mora biti pri svijesti da bi bilo kome onemogućio ulazak u kokpit, zbog mehanizma koji omogućava pilotu ili kopilotu da blokiraju ulazak kolegama. Na navodnoj snimci iz crne kutije, rekao je francuski državni tužitelj, “možemo čuti pilota koji je zamolio kopilota da preuzme kontrolu nad zrakoplovom. Tada se čuje micanje sjedalice unazad i zvuka zatvaranja vrata. Pilot je vjerojatno otišao na zahod“. Kad je ostao sam Lubitz je pokrenuo proces poniranja zrakoplova. “Takav potez na takvoj visini može biti samo namjeran”.

Nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. vrata kokpita sigurnosno su pojačana u svim zrakoplovima te ih posada može otvoriti posebnom lozinkom, rečeno je. No, u slučaju prijeteće situacije, piloti mogu zaključati vrata čak i ako se izvana upotrijebi pravilna lozinka. Na upit smatra li to samoubojstvom, Robin je odgovorio: “Ljudi koji žele počiniti suicid to obično naprave sami. Ne bih to nazvao samoubojstvom”. Robin je rekao i to da je Lubitz bio pri svijesti prije udara, jer se na snimkama čuje da mu je “disanje bilo normalno. Nije rekao ni riječ”. Cijelo to vrijeme kapetan je lupajući po vratima pokušavao ući u kokpit, dok se iznutra nije čulo ništa. Jedan se komentator na internetu čak sarkastično zapitao kakav je to plan za rušenje zrakoplova koji se temelji na tome hoće li pilot ići na WC.

Lubitz je živio u Montabauru, gradiću od 12.000 stanovnika u Falačkom Porajnju. I sad opet kreće inačica priče o „lone gunneru“, usamljenom ubojici ili samoubojici kojeg su svi susjedi znali kao pristojnog i srdačnog čovjeka. A što ako su ga znali kao takvog jer je doista bio takav, bez skrivenih samoubilačkih strana?

Evo izvadaka iz medija:

Lubitzevi susjedi i znanci iz Montabauru rekli su novinaru Reutersa da je bio “normalan momak” i “pristojan mladić”. Kolega iz letačkog kluba Peter Raucker rekao je: “Bio je dečko kao svaki drugi. Imao je puno prijatelja, nije bio usamljenik” te da “nije pokazivao nikakve znakov depresije”. Habibalah Hassani, koji vodi pizzeriju blizu stana Andreasa i njegove djevojke za MailOnline je rekao: “Bili su vrlo dragi i prijateljski mladi par. Ona je bila pristojna i atraktivna žena. Došli bi možda jednom ili dva puta tjedno. Uvijek je ostavljao velike napojnice, bio je vrlo velikodušan.” Stanovnici Montabaura, rečeno je, teško mogu povjerovati da je Lubitz, kakvog su poznavali, ubojica svojih kolega i putnika. Umjesto toga govore o fanatiku fitnesa, koji je otrčao frankfurtski polumaraton 2011., 2012. i 2013. godine, zajedno sa svojim ocem, ostvarivši najbolje vrijeme od jednog sata i 37 minuta.

Klaus Radke, direktor zrakoplovnog kluba LSC Westerwald, kojega je Lubitz bio član, opisao ga je kao “normalnog” te “pristojnog, zabavnog, ljubaznog mladića”. Rekao je da je bio vrlo ponosan što je profesionalni pilot i da je bio “normalan, otvoreni čovjek” kad je prošle godine s djevojkom kod njega bio na roštilju. Šokiran idejom da je Lubitz mogao zabiti zrakoplov u planinu, rekao je: “Od malih nogu je ovdje vježbao letenje. Bio je vrlo miran i vrlo precizan mladi čovjek.”

Johannes Rossbach, 23-godišnjak koji živi dvoja vrata dalje od Lubitza, rekla je kako ga je stalno viđala kako džogira kroz susjedstvo: “Bio je vrlo ljubazan. Uvijek bi rekao ‘zdravo’ ili ‘doviđenja’. Sigurno ništa u vezi njega nije bilo čudno.” Članovi posade Germanwingsa koji su letjeli s Lubitzom nekoliko dana ranije rekli su da se činio potpuno normalnim i dodali: “Razgovarali smo s posadom koja je letjela s njim nekoliko dana ranije i rekli su da je bio opušten i normalan. Ni na koji način se nije ponašao čudno. Bio je prijateljski i otvoren i nije bio nikakvih znakova za zabinutost”.

No, u vijestima je rečeno i to da je “navodno 2009. nakratko pauzirao tijekom pilotske škole zbog ‘burnout’ sindroma ili depresije, što je jedan od njegovih kolega povjerio Der Spiegelu”, ali čini se “da ipak nije patio od mentalnih problema. Lubitz nije pokazivao znakove bipolarnog poremećaja, niti bilo kojeg poremećaja ličnosti, nije se drogirao, pio alkohol. Uredno je prošao sve medicinske testove”. U nekim vijestima se spominje 2008., što je sve skupa dosta prije 2015. godine. U kasnijim vijestima ove riječi poput „navodno“ su nestale, odajući dojam da se nešto sa sigurnošću zna. Rečeno je i da je policija u stanu našla dokaze da je bio mentalno bolestan, ali nije precizirano koje. Samo nam vi vjerujte. Tu je “mentalnu bolest” navodno skrivao od tvrtke.

Kako sam se udubljivao u temu, ideja da se onaj mladi čovjek kojeg su opisivali znanci, susjedi i prijatelji zabio u planinu zbog depresije što ga je ostavila cura sve je manje držala vodu. Vidljiv je napor da se izmiješaju vremenske linije i vrijeme depresije smjesti ili poveže s vremenom pada aviona. Događaj od prije šest godina, kad je Lubitz uzeo šestomječenu pauzu od treniranja, dok se oporavi od depresije, više pokazuje odgovornost, a osim toga – to je bilo prije punih šest godina! Andreas Lubitz je, po svemu sudeći, bio mlad, zdrav, sretan i dobro uravnotežen čovjek koji je volio svoj posao i svoj život.

Daljinsko navođenje pada zrakoplova?

Ako smijem još razmišljati naglas – zašto nije jednostavno okrenuo nos aviona oštro prema tlu nego se deset minuta spuštao pod blagim nagibom? Čak ni snimke iz kokpita ne pokazuju indicije samoubilačkog ponašanja. Dok se avion spuštao prema francuskom Alpama, on nije rekao ništa. Samo se moglo čudi da “diše normalno”. Nema vriskova, ljutnje, pa čak ni ubrzavanja disanja koje bi se očekivalo u tako napetoj smrtonosnoj situaciji. Netko bi mogao još pomisliti… da je bio u nesvijesti. Sve mi se čini da su baš pošteno oblatili jadnog mladića.

Na web-situ Before it’s News moglo se pročitati razmišljanje da je avion srušen daljinskim upravljanjem. Jedini način da se to prikrije upravo bi i bila priča da je to učinio pilot-samoubojica. Naime, da se pilot onesvijestio, zrakoplov bi nastavio letjeti ravno sve dok ne bi ostao bez goriva. Ne bi počeo ponirati niti bi se zabio u planinu. Dakle, pilot je morao biti pri svijesti, ako avion nije daljinski navođen, inače priča nema smisla. A to znači da je nužno morao biti samoubojica.

I opet je New York Times bio taj koji je među prvima objavio da je “snimač glasa pokazao da je kopilot disao sve do trenutka udara, ukazujući na to da je bio pri svijesti i svjestan toga što radi.” Kako disanje uopće to potvrđuje?

Na istom web-siteu moglo se pročitati da se u vrijeme oko 11. rujna 2001. znalo da postoje tri tipa zrakoplova koji su kao standardnu opremu imali sustav za daljinsko upravljanje kao preventivnu mjeru protiv otmica zrakoplova – Boeing 757, Boeing 767 i Airbus A320. Autor navodi da su svi Boeing-i 757 i 767 prizemljeni na više od mjesec dana nakon 9/11 da bi se s njih skinuli ti antiotmičarski daljinski navođeni sustavi, navodno zato da ih se ne bi hakiralo i zloupotrijebilo za daljinsko navođenje. Zrakoplovima Airbus A320 dopušteno je da zadrže taj sustav jer su njihovi pristupni kodovi bili daleko sigurniji i tada neprobojni.

Nakon 9/11 brige o zračnoj sigurnosti potakle su Boeing da razvije i testira neprobojni daljinski upravljani autopilotski sustav koji je patentiran 2006. To, naravno, nije prva autopilot-tehnologija, ali je prva dizajnirana specifično u antiterorističke svrhe. Kad je vladine agencije aktiviraju iz daljine, nju čak niti pilot koga bi se eventualno mučilo ne bi više mogao ugasiti. Sustav čak sadrži senzore na vratima kokpita koji aktiviraju autopilota ako se određena količina sile upotrijebi protiv vrata. Insajderi iz Boeinga kažu da bi se u sljedeće tri godine moglo takve sustave instalirati u avione.

Ideja je sljedeća: ako bilo tko pokušao na silu ući u pilotsku kabinu, autopilot se može aktivirati ručno ili senzorima tlaka instaliranima u vratima kokpita, uklonivši mogućnost da teroristi koriste zrakoplov kao navođeni projektil, te vodeći zrakoplov do najbliže vojne baze ili aerodroma. Jednom kad je aktiviran, autopilotski sustav ne bi se moglo poništiti iz aviona. Kontrola s tla tada može voditi zrakoplov do njegova cilja pomoću radio valova, GPS satelita i postojećih pomoći za slijetanje znanih kao “funkcija za autoslijetanje”. Jedan autor piše kako je na internom dijelu web-sitea Boinga 2002. čitao kako su piloti pisali o tom sustavu i kako je sa svih zrakoplova maknut nakon 9/11. Oni piloti koji su imali iskustva s Airbusom su napisali da na tim zrakoplovima sustav još uvijek postoji jer nije kompromitiran (njihovi kodovi su sigurniji). Osim takvog daljinskog sustava navođenja, moglo se pročitati i da je, ako to nameću okolnosti događaja, sustav programiran i za kontrolirano rušenje u područja u kojima će stvoriti najmanju moguću kolateralnu štetu.

Hitni pristupni kod za ulazak u kokpit

Jedna od enigmi kod pada Airbusa Germanwingsa jest zašto piloti nisu javili ništa što se događa s avionom iako su padali 8 do 10 minuta. Što se tiče nemogućnosti ulaska u kokpit, u jednom televizijskom izvješću rečeno je da ručno premošćenje vrata kokpita traje samo pet minuta. To bi ostavilo 3 do 5 minuta da se uđe u kokpit i ispravi avion jer je on padao 8-10 minuta.

Na web-siteu Before It’s News Scott Creighton raspravlja o tom pitanju nakon što je proučio priručnik za posadu za Airbus 320 (i “uploadao” ga – Operating-Manual-Cockpit-Door) koji mu je na njegovu molbu dala tvrtka Royal Jordanian Airlines. On piše da Airbus A320 ima pristupni kod za hitne slučajeve potrebe ulaska u zaključanu kabinu – pilot ukuca kod i trideset sekundi kasnije vrata se, bez obzira na sve okolnosti, otključaju na pet sekundi. U dijelu koji se bavi hitnim pristupnim kodovima, kaže Creighton, piše da je procedura otključavanja “neminovna”, što znači da je se ne može zaustaviti djelovanjem iznutra. Služi tome da naoružano osiguranje može ući u zrakoplov ako ga netko preotme i zaključa se unutra. To bi značilo da se suicidalni kopilot ne bi mogao unutra zaključati na način kako je tužitelj objasnio tisku. No, ako se vrata kabine nisu mogla otvoriti normalnom procedurom za hitne slučajeve, možda su nekako drukčije bila onesposobljena.

Probajmo s “možda”. Možda je netko s pristupom digitalnim kodovima napravio promjene kodova, dok je daljinski navodio rušenje zrakoplova? Creighton kaže i da nije istina da kontrola leta nije mogla kontaktirati posadu – pozivajući se na aeromedicinski letački priručnik – jer su posadama svih globalnih komercijalnih zrakoplovnih tvrtki pri ruci satelitski telefoni. Kaže da je umjesto lupanja po vratima, pilot imao dovoljno vremena da satelitskim telefonom nazove koga god bi smatrao potrebnim jer se ti telefoni nalaze na raznim mjestima u avionu.

Ne znam je li to tako, kao što ne znam niti je li ijedna informacija iz službenih vijesti uopće točna, kao niti koja bi bila svrha rušenja ovog zrakoplova. Jedan prijatelj je, recimo, primijetio kako su iznenada vijesti o avionu praktički izbrisale sve vijesti o prosvjedima u Frankfurtu protiv Europske središnje banke. Tko zna? No, u jedno sam siguran – ovaj slučaj Airbusa 320 ima sve odlike namještaljke.

Da li ste stvarno toliko naivni: Da li stvarno mislite da je kabina bila zaključana?

Vrlo je vjerojatno da je posada Germanwings-a mogla ući u kabinu u bilo kojem trenutku. Ova sposobnost je normalna za A320, a avio-kompanija nije obavijestila javnost o tome da je ovaj sustav programiran drugačije.

Ta informacija je inače “povjerljiva” pošto bi u teoriji mogla pomoći otmičarima zrakoplova. Problem je što avione ne kradu otmičari već sigurnosne agencije. Scenarij s otmičarima je pogodan za televiziju i ostale medije, pošto “mrtvi ljudi ne govore”.

Ova priča o samoubojstvu je u suštini ista priča sa malo drugačijim zapletom, tvrdi Gordon Duff nezavisni kolumnista.

Provedeno je istraživanje o funkcioniranju vrata kabine zrakoplova A320, tj. pregledano je uputstvo za upravljanje. Predstavljamo vam isječak upute za letenje koje je izdala tvrtka Royal Jordanian Airlines:

“Vrata sa šarkom koja se otvaraju prema naprijed razdvajaju kabinu od putnika. Vrata posjeduju tri električna sustava zaključavanja koje kontrolira osoblje. Pri normalnim uvjetima, kada su vrata zatvorena, ona se automatski zaključavaju. Kada postoji zahtjev da se uđe u kabinu, osoblje može odobriti ulaz otključavanjem vrata, koja ostaju zatvorena dok se ručno ne otvore.

Ako osoblje ne odgovara na zahtjev za ulaz, vrata može otključati osoblje kabine ukucavanjem šifre od 2-7 znamenki (koju programira avio-kompanija) na tipkovnici”.

Također postoji mogućnost vremenskog odlaganja koje onemogućava tipkovnicu za unos šifre, a koje zračni tvrtka može programirati po izboru.

Obzirom na neformalnost Germanwings-a, vrlo je vjerojatno da ovo vremensko odlaganje nije bilo programirano u tipkovnici. To znači da je posada kabine, odnosno pilot i kopilot, mogla u svakom trenutku da ukuca šifru za ulazak u kabinu i uđe čak i ako su vrata bila zaključana.

U međuvremenu, postoji još jedna informacija koja nije objavljena. Naime, navodi se da je pilot lupao u vrata kabine, pokušavajući ući unutra i mainstream mediji su odmah prenijeli ovu verziju priče. Međutim, navodi se i da zračna kontrola nije mogla stupiti u kontakt s posadom iako su svi članovi posade kod sebe imali satelitske telefone.

Umjesto da lupa na vrata, pilot je jednostavno mogao razgovarati s NORAD-om (Sjevernoamerička sigurnosna komanda zračnog prostora), koji bi se pobrinuo za prisilno slijetanje zrakoplova.

Prema uputama za letenje, u slučaju da je nekom od putnika potrebno ukazati medicinsku pomoć, osoblje aviona će pitati putnike je li u avionu prisutan netko tko je stručan za to, a ako je odgovor negativan, obavještavaju se medicinske agencija putem satelitskog telefona radi informiranja o tome što treba učiniti.

Sustav za spriječavanje otmice

Postoji sustav koji je u uporabi već godinama, a koji sprječava avione da budu oteti i namjerno slupani u određenu metu.

U slučaju da je ovakva situacija neizbježna, sustav programiran predvidjeti sudar u području u kojem će doći do najmanje kolateralne štete.

Nakon svega ovoga, priča o samoubojstvu postaje prilično neprobavljiva, zar ne?
 
 
(dnevno,webtribune/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=20549"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]