Briga za okoliša i čuvanje mnogih naših prirodnih bogatstava mnogo je različitije od štovanja okoliša i zahtjevanja, pod prijetnjom sile, da svatko usvaja stroge i često totalitarne ekološke doktrine

Prvo objašnjava kako održati i očuvati naš svijet za sebe i za buduće generacije, a potonje utjelovljuje nešto što je Adolf Hitler doista provodio u sklopu nacističkog programa za cijeli svijet.

Zelena politika ili zelena ideologija je ideologija koju propagiraju stranke Zelenih u svijetu, a temelj im je ekologizam, ekologija i održiva ekonomija a za cilj ima stvoriti ekološki održivo gospodarstvo i život.

U svojoj knjizi “Zelena svastika: Ekologizam u trećem Reichu” autor William Kay nudi detaljni povijesni prikaz njemačkog ekološkog pokreta pod Hitlerom, uspoređujući ga s krajnjim lijevim ekološkim pokretima današnjice.

Vjerovali ili ne, mnogi današnji takozvani “antifašisti” zapravo prihvaćaju istu dogmu kao i najpoznatiji svjetski fašist – i to čak i ne shvaćaju.

Hitler je mrzio kapitalizam slobodnog tržišta i druge konzervativne ideje

U pet kratkih poglavlja, Kay iznosi kako fanatični aktivizam današnjih “zelenih” odražava Hitlerovo nametanje građanima u nacističkoj Njemačkoj.

Ne samo to, već mnogi ljudi pogrešno shvaćaju što je Hitler pokušavao učiniti s nacizmom kao cjelinom, pogrešno tvrdeći da je jednostavno bio spreman riješiti se Židova i vratiti nacionalizam koji – što ne može biti dalje od istine, prema Kayu.

“Antisemitizam nije bio ni Hitlerov temelj ni glavna namjera” – piše on. “Njegove strasti bile su anti-marksizam, društveni darvinizam, i u osnovi, anti-liberalizam. Židovi su bili žrtvovani. Pravi neprijatelj bio je slobodni tržišni kapitalizam.”

Hitler se protivio istinskom i klasičnom liberalizmu, koji će u današnjoj terminologiji biti najbliže sličan sa konzervativizmom.

Drugim riječima, Hitler je bio moderni liberal koji je nastojao ušutkati one koji su promicali ideje poput slobodnog tržišta i slobode govora – što znači da bi ga Antifa i druge radikalizirane ljevičarske skupine pozdravile kao vođu u današnjem svijetu.

“Bilo je mnogo njemačkih kapitalista i njemačkih liberala, ali umjesto da se suprotstavi tim ljudima, Hitler je racionalizirao svoj anti-liberalizam. Epicentar njegova neprijateljstva bila je moderna civilizacija” – dodaje Kay.

“Napadao je modernost preko Židova. Hitlerov judeo-boljševski mit je dobro poznat, ali izbjegavao se njegov judeo-liberalni mit.”

Hitler se okomio na kršćanstvo, i hvalio bezbožni Darvinizam

Hitlerova sklonost prema okolišu uglavnom je bila inspirirana od strane pseudoznanstvenika poznatog kao Ernst Haeckel, koji se smatra osnivačem ekologije.

Iako je javno navodio biblijska načela koja su bila u proturjačnosti onima koje je propagirao Haeckel, koji je bio Darvinist, potiho ih je prihvatio i Hitler, što je bio poticaj onoga što je postalo njegovo radikalnio ekološko učenje.

“I Haeckel i Hitler definiraju znanost kao omot prirodnih zakona. Oba su sakralizirala prirodu” – objašnjava Kay u svojoj knjizi.

“Ni priznati jaz između organskih i anorganskih područja. I transformacija evolucije u religiju. Oboje su napravili povredu ljudskog Prirodnog zakona i smatrali kršćane glavnim krivcima za to.”

Novi-Svjetski-Poredak.com

Glasnogovornik češkog predsjednika Miloša Zemana u četvrtak je usporedio Europsku uniju s Trećim Reichom Adolfa Hitlera u kritici regulacije tog saveza o sigurnosti hrane kojom je zabranjen sastojak kojeg europska agencija smatra opasnim po zdravlje

Jiri Ovčaček tu je izjavu dao tijekom osvrta na slučaj sastojka koji se nalazi u češkom alkoholnom piću na bazi krumpira, lokalno poznatog pod nazivom “rum”, no koje se ne smije tako nazvati zbog zabrane EU-a kojom je utvrđeno da se to ime može koristiti samo za pića od šećerne trske od koje se radi tradicionalni rum.

Piće “tuzemak” koristi kemikaliju rum-eter koja daje umjetni okus tog pića, a Europska agencija za sigurnost hrane (EFSA) tvrdi da je ona kancerogena, piše portal Prague.tv.

EFSA je donijela odluku da se korištenje tog sastojka treba ukinuti i od travnja 2015. postupno zamijeniti jer sadrži tvari koje oštećuju stanice tijela.

Ovčaček je na svojoj Facebook stranici podijelio članak češkog informativnog portala, dodavši kako je “Imperij odlučio da neće biti ‘tuzemaka’ (češkog ruma) za piće u protektoratu”.

Riječ “Imperij” u češkom kontekstu drugo je ime za Hitlerov Treći Reich, dok je “protektorat” referenca na naziv pod kojim je Češka bila poznata tijekom nacističkog režima u Drugom svjetskom ratu.

Ovčaček je dodao kako takvo djelovanje od strane nekih u EU-u uništava njezinu reputaciju.

“To pokazuje apsolutnu neosjetljivost Europske komisije”, smatra glasnogovornik.

Njegovi komentari su već ranije dovodili do kontroverzi, poput napada na premijera Bohuslava Sobotku, neke njegove ministre, pa čak i na češke medije.

Češki predsjednik Miloš Zeman sebe predstavlja eurofilom i pobornikom federalnog uređenja EU-a, no iznosio je i proruske i protuimigrantske stavove, te radi na izgradnji odnosa s Kinom, što je u kontrastu s prozapadnjačkom vanjskom politikom Češke koju je uspostavio pokojni predsjednik Vaclav Havel.
 
(jutarnji.hr)

„Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i mišljenja masa je važan element u demokratskom društvu. Oni koji manipuliraju mehanizmom društva čine nevidljivu vladu koja je istinska vladajuća moć zemlje. Nama se upravlja, naši umovi su profilirani, naši ukusi formirani, naše ideje sugerirane.“

(citat iz knjige „Propaganda“ Edwarda Bernaysa)

To je logična posljedica načina na koji je organizirano društvo. Ogromni broj ljudskih bića mora surađivati ​​na ovakav način, kako bi zajedno glatko funkcionirali i kao demokratsko društvo.

Mediji su u vlasništvu bogatih ljudi koji odlučuju što će doprijeti do javnosti. Nadalje, ukoliko ste prošli kroz elitni sustav obrazovanja, završili odgovarajuće škole, možda Oxford, naučili ste da postoje određene stvari koje naprosto nije ispravno reći, kao i određena mišljenja koja nije ispravno imati. To je uloga socijalizacije kroz elitne institucije i ako vas ne ne uspiju prilagoditi, ispadate iz igre.

Tek primjera radi, u Hrvatskoj je otvorena „Edward Bernays“, Visoka škola za komunikacijski menadžment. To je privatna visokoobrazovna institucija, prva u Hrvatskoj i na području jugoistočne Europe koja izvodi cjelovito specijalizirano obrazovanje na području komunikacijskog menadžmenta i odnosa s javnošću.

Tko je bio E. Bernays po kojemu ta visoka škola nosi ime?

Pionir ili „otac propagande“ koji 1928. piše: „Američka poslovna zajednica je bila impresionirana propagandnim akcijama. Tada su bili u problemu, jer je zemlja formalno postala demokratskija i sve više ljudi je moglo pristupiti izborima.

Kako je Amerika bivala bogatija, pristizalo je sve više imigranata i što nam je bilo činiti? Postalo je preteško vladati kao privatnim klubom. Očigledno, samo je jedan odgovor, morate imati pod kontrolom kako i što ljudi misle.“

Primjera manipulacija ima bezbroj, dotaknimo se tek djelića povijesti.

Dvadeseto stoljeće je obilježeno isprovociranim i pomno planiranim procesom kojemu je cilj pretvoriti sveukupno društvo u (anti) društvo u kojemu se „Ja“ pretpostavlja onome nekadašnjem „Mi“.

Netko će reći da je sve „teorija zavjere“, no povijesne činjenice govore drugačije.

Nećak Sigmunda Freuda, Edward Bernays je bio prvi u nizu znanstvenika koji su radili na usavršavanju „znanosti kontrole misli“. U političkoj sferi je upravo on naveo masovnu psihološku manipulaciju kao „inženjering pristanka“.

Koristeći propagandu i psihološku manipulaciju za uvjetovanje potrošača na kupnju proizvoda (tako je počelo), nazivao je to „odnosima s javnošću“.

O tome govori i četvrti dio BBC-evog dokumentarca „The century of Self“:

Dvadeseto stoljeće se opravdano može nazvati stoljećem sebičnosti. Ovaj dokumentarac upire prstom u Sigmunda Freuda i njegovog nećaka, Edwarda Bernaysa.

Već prije Prvog svjetskog rata političari i biznismeni koriste njihova saznanja i tehnike kako bi naveli ljude da im ili daju glasove na izborima ili kupuju njihove proizvode, a Woodrow Wilson Bernaysa postavlja na čelo „Povjerenstva za informiranje javnosti“ kako bi provodio proratnu propagandu.

Ovdje Bernays uvelike koristi i pretvara u praksu Freudovu teoriju da je ljudsko ponašanje vođeno nesvjesnim instinktivnim porivima.

Služeći se upravo Freudovim napucima, on cilja na nesvjesne i iracionalne osjećaje kod stanovništva i uspješno navodi inače duboko izolacionistički nastrojenu američku javnost na prihvaćanje ideje o sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu.

Bernays po svršetku rata, nakon uspješno odigrane uloge inženjeringa u ratnohuškačkoj vladinoj propagandi, u mirnodopsko vrijeme nudi svoje „usluge“ korporacijama i svesrdno pomaže u potrošačkog društva.

Cilj je kulturu „potrebe“ pretvoriti u kulturu „želje“ i natjerati potrošača da kupuje, kupuje….i pritom se osjeća bolje. Bernays, svjestan negativnih konotacija vezanih uz termin propagande, smišlja onaj „odnosi s javnošću“.

Već ’20-ih u Americi je konzumerizam uvelike zaživio, 1927. društveni kritičari izražavaju zabrinutost zbog činjenice što Amerikanci više nisu građani, već „potrošači“, a 1929. dolazi do poznatog gospodarskog sloma.

Bernaysova propaganda je uspješna, građani se zadužuju kod banaka, kupuju dionice, tržište dionica bilježi rekordne rezultate, ali se pod pritiskom kupnje posuđenim novcem ubrzo slama. Tijekom „Velike depresije“ Bernays fokusira napore na utjecaj na političke poglede javnog mnijenja.

Ni on, niti sam Freud nisu vjerovali u ljudsku jednakost. Uplašeni rastućom fašizacijom Europe u to vrijeme, obojica vjeruju kako demokracija nije siguran oblik vladavine s obzirom na činjenicu da je „čovjek podložan nesvjesnim porivima“.

Obojica vjeruju kako je čovjeka nužno kontrolirati i da demokracija može funkcionirati samo ako se kontinuirano provodi ciljani inženjering.

Potrošač će ostati trajno politički pasivan ukoliko njegova iracionalna želja bude zadovoljena uvijek novim proizvodima koje može kupiti.

1936. Nacionalni savez proizvođača upošljava Bernaysa u pokretanju ideološke kampanje usmjerene protiv „New Deala“ i protiv rastućeg „unionizma“ kojeg Alex Carey spominje u Preuzimanju rizika u demokraciji (Taking the Risk of Democracy).

Po svršetku Drugog svjetskog rata, Bernaysove usluge koristi CIA, gdje on djeluje kao savjetnik u pitanjima kako obuzdati i kontrolirati „iracionalnu agresiju“ masa. Tijekom svoje službe u CIA-i, Bernays osmišljava i provodi i kampanju za Eisenhowerovu administraciju, koja ima za zadatak uvjeriti američku javnost u direktnu „prijetnju sovjetskog komunizma“.

Dijelom te kampanje je bila i mobilizacija javnosti i dobivanje potpore Kongresa za puč protiv demokratski izabranih vlasti u Gvatemali 1954., kada je svrgnut predsjednik Jacobo Arbenz.

Tada je naime Bernays radio i u korist United Fruit Company, koja je bila zabrinuta zbog Arbenzove najave agrarnih reformi kojima bi United Fruits izgubile svoje ogromne plantaže banana u Gvatemali.

U nastavku, naravno, „odnosi s javnošću“, odnosno propaganda, bujaju kao prava industrijska mašinerija koja zapošljava cijele timove psihoanalitičara, stvaraju se ciljane grupe koje imaju za zadatak reklamu učiniti efektivnijom, privlačnijom, koje ciljaju na ono naše nesvjesno i to u svim sferama naših života.

Kada kritizirate medije i kažete: „Gle, ovaj novinar je napisao ovo ili ono, a to nije istina!“, dotični će se naljutiti i objasniti vam kako mu nitko ne govori što i kako da piše, jer on piše što misli ili smatra ispravnim.

„Sve to o pritiscima i ograničenjima su gluposti, jer nikad nisam bio pod pritiskom”, uobičajeni je odgovor.

To zapravo može biti i točno, ali poanta je da ti novinari nikada ne bi bili unutar mainstreama, osim ukoliko se već nisu dokazali kao podobni, jer su „programirani“ reći pravu stvar. U protivnom, nikada ne bi došli u priliku reći što misle. Fakulteti su postali rasadnici ideoloških disciplina i socijalizacije kadrova koji ulaze u sustav.

I što nam govori struktura tog cijelog sustava? Kakve vijesti možemo očekivati? To je prilično jasno. Uzmimo primjerice The New York Times. Radi se korporaciji koja proizvodi, ali proizvod nije informacija, nego sama publika.

Nije im bitan novac koji će zaraditi time što ćete vi kupiti njihove novine, štoviše, sretni su što svoje priče mogu servirati na internetu posve besplatno i dostupne svima. Oni zapravo gube novac kada kupujete novine. Publika je proizvod. Proizvod su i povlašteni ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, najviše razine odlučivanja ljudi u društvu. Morate prodati proizvod na tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači, opet druge tvrtke.

Bilo da su u pitanju televizija ili novine, prodaje se publika. Korporacije prodaju odgojenu publiku drugim korporacijama. U slučaju elitnih medija to je velik i unosan posao.

Većinski vlasnik njemačkog RTL-a njemačko je privatno poduzeće Bertelsmann AG sa sjedištem u Guterslohu. Ono posjeduje 90,5 posto dionica dok je ostatak u vlasništvu malih dioničara. Ponosni vlasnik paketa od 25% dionica RTL-a u Hrvatskoj je koncern Agrokor Ante Todorić. No, Bertelsmann AG nije klasično poslovno poduzeće kojeg motivira samo profit. Vlasnici Bertelsmann AG-a su njemačke bogataške, milijarderske obitelji Mohn i Bertelsmann kroz svoju obiteljsku zakladu Bertelsmann Foundation.

A temeljni ciljevi zaklade Bertelsmann, prema njihovom vlastitom priznanju, nisu ekonomske već političke prirode. Poduzeće Bertelsmann ima stoljetnu tradiciju u izdavaštvu, u novije vrijeme i u komunikacijama, te djeluje po cijelom svijetu pod raznim imenima i firmama u svojem vlasništvu. Kada su svojedobno kupovali renomiranu američku izdavačku kuću Random House, pod pritiskom američkih novinara Bertelsmanni priznaju kako su tijekom vladavine Adolfa Hitlera bili najveći nakladnik nacističke promidžbe u Trećem Reichu. No, zaklada Bertelsmann tvrdi kako su joj primarni ciljevi „širiti demokraciju“.

Zaklada Bertelsmann je prisutna i u Hrvatskoj. 2. lipnja 2005. godine u Zagrebu je organizirala dvodnevni forum pod nazivom ‘Jugoistočna Europa na putu u EU’ na koji su, kako prenosi HINA, došli predstavnici dvadeset zemalja, deset vlada i šest međunarodnih organizacija. Predsjedatelj foruma bio je član izvršnog odbora Bertelsmann zaklade Werner Weidenfeldt, a među govornicima su bili tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, austrijski Wolfgang Schuessel, tadašnja ministrica vanjskih poslova, sada predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović, Dimitrij Rupel i drugi.

Nova TV također je u stranom vlasništvu. Većinski vlasnik Nove TV je američki Central European Media Enterprises. Najznačajniji vlasnik Nove TV većinski je vlasnik CEME Ronald Lauder, jedan od nasljednika kozmetičkog carstva Estee Lauder.

Manje poznato, ali mnogo važnije za nas je, što je Ronald Lauder bio američki veleposlanik u Beču od 1986. do 1987. godine, a prije toga u Pentagonu podtajnik Ministarstva obrane za Europu i NATO.

U svibnju 2009. Lauder prodaje 31% CEME, samim time i Nove TV, američkom divu Time-Warneru za 240 milijuna dolara, no još uvijek je većinski vlasnik.

Westdeutche Allgemeine Zeitung Medien Gruppe (WAZ), najveći je dioničar Europapress Holdinga (EPH). EPH i WAZ su izdavači najvećeg broja novina i publikacija. Njihov udio pokriva oko 60% ukupno medijskog prostora u Hrvatskoj.

Pobrojimo neke: Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Sportske novosti, Dubrovački vjesnik, Šibenski list, Globus, Auto-klub, Auto-blic, Gloria, Cosmopolitan, Moto-klub, Playboy, itd. WAZ-ov glavni izvršni direktor od 2002. je Bodo Hombach, svojevremeno jedan od najutjecajnijih političara njemačke Socijaldemokratske stranke (SDP) i čvrsti zagovornik europske politike.

Bodo Hombach bio je šef kabineta njemačkog kancelara Gerharda Schrodera od 1998. do 1999., a zatim i glavni koordinator EU Pakta o stabilnosti jugoistočne Europe (1999-2002).

Hombach svojevremeno izjavljuje: „Htio bih se od Zagreba do Dusseldorfa voziti bez putovnice“. Ispunila mu se želja.”

Najveći pojedinačni dioničar Novog lista, a čini se i Glasa Slavonije je bio misteriozni Media Development Loan Fund iz New Yorka, među čijim je financijerima i nezaobilazni, sveprisutni George Soros, famozni investitor i multimilijarder koji spada među 10 najbogatijih Amerikanaca. Tu su se nalazili i još neki opskurni fondovi iza kojih se, neki smatraju, krije CIA.

MDLF je registriran u New Yorku kao „neprofitna organizacija“ i suosnivač i izvršni mu je direktor, od samoga početka Aleksandar Vučinić, koji je na tu poziciju došao direktno iz Soroseve zaklade za koju je radio tijekom rata u Pragu. Među krupnijim vlasnicima Glasa Slavonije nalazila se i kontroverzna austrijska HYPO Alpe Adria Banka.

I na kraju, što reći o prirodi medijskog proizvoda? Očita pretpostavka je da proizvod medija odražava interes kupca i prodavača, institucija i sustava moći koji ih čine onime što jesu.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Čitava serija građevinskih objekata koji su dizajnirani u obliku nacističkog simbola izgrađena je još u 90-im godinama, a kompleks vila nalazi se između turističkih lokaliteta Specchiolla i Pantanagianni

Da nije bilo Google karata i snimki iz zraka, nitko od stanovnika Carovigna u provinciji Brindisi u talijanskoj regiji Puglia ne bi primijetio da niz vila izgrađenih prije dvadesetak godina ima oblik svastika!!!

Čitava serija građevinskih objekata koji su dizajnirani u obliku nacističkog simbola izgrađena je još u 90-im godinama, a kompleks vila nalazi se između turističkih lokaliteta Specchiolla i Pantanagianni.

Danas, 25 godina nakon što su izgrađene, snimke iz zraka otkrile su njihov oblik, zbog čega je talijanska stranka Rifondazione comunista zatražila hitno objašnjenje od lokalnih vlasti i onih koji su dozvolili »arhitektonsku gradnju u stilu Trećeg Reicha«, prenosi talijanski dnevni list La Repubblica.

Izgled vila ocijenjen je više nego li sramotnim te je već gradonačelniku Carmineu Pasqualeu Brandiju upućen formalni zahtjev da se cijeli slučaj detaljno ispita i pronađu odgovorne osobe za takvu uvredljivu gradnju koja je otkrivena tek zahvaljujući internetskom portalu globalist.it.

Posebice se u zahtjevu traži ime osobe koja je odobrila urbanističke planove, a zatim i građevinske radove. Za sada iz gradonačelnikova ureda nije stiglo nikakvo službeno priopćenje niti pojašnjenje vezano uz otkriće.

Kako iznosi La Repubblica, u svakom je slučaju jasno da čak i ako se razotkrije tko je idejni projektant kompleksa te tko je izdao odobrenje za takvu gradnju vila, bit će jako teško, ako ne i nemoguće, nakon toliko godina ukloniti čitav kompleks s obale.
 

 
(novilist.hr/uredio:nsp)

To je zbirka monologa Adolfa Hitlera kao i razgovora koje je vodio s bliskim suradnicima u razdoblju od 1941. do 1944. godine.

Sve njegove riječi zabilježili su Heinrich Heim, Henry Piker i Martin Bormann. Hitler je govorio o religiji, filozofiji, politici i brojnim drugim temama.

Između ostalog, na nekoliko mjesta spominje Hrvate u kontekstu koji nije nimalo laskav. Iako nikada nije bio na hrvatskoj obali, Hitler kaže kako je svjestan da je to dobra turistička destinacija.

Kada bi Hrvati bili dio Reicha, kao izvrsni vojnici njemačkog Führera, čuvali bi močvarna područja. Prema njima se ne bi trebai ponašati onako kako to sada čini Italija. Hrvati su jako ponosan narod i trebalo bi ih prisegom vjernosti vezati izravno uz Führera.

U tom slučaju mogli bismo se na njih potpuno osloniti. Recimo, kada ispred mene stoji Kvaternik (Slavko Kvaternik, ustaški ideolog), u njemu vidim sve ono što Hrvati jesu – čvrst u prijateljstvu, a njegova riječ obvezuje zauvijek – govori Adolf Hitler.

Ipak, povijesne okolnosti pokazuju kako je Hrvatska za njega bila izvor za pljačku i besplatnu radnu snagu.

Svaki 30. čovjek išao je u Njemačku na prisilni rad, a mnogi se nisu vratili. Riječ je o više od 200.000 ljudi iz Hrvatske i područja BiH. Također, iz NDH su nacisti eksploatirali poljoprivredne proizvode i rudu. Generalno, Hitler je na NDH gledao kao na koloniju – objasnio je jednom za Express povjesničar prof. dr Ivo Goldstein.

Njegov kolega Tvrtko Jakovina izjavio je kako je Hitlerovo mišljenje variralo i bio je sklon onima koji su mu bili saveznici, iako je imao loše mišljenje o Slavenima.

Govoreći opet o Hrvatima, privlačna mi je ideja, gledano s etničke točke gledišta, da ih treba germanizirati. S političkog gledišta ipak ta ideja nije ostvariva – objašnjava Hitler.

“Slavenski narodi u njegovoj imperiji su imali samo jedno mjesto – ono na kome se tretiraju kao roblje za sekundarne poslove. Slovake, Hrvate i slične tretirali su kao seljake koji su bili glupii ništa više od toga. U vrijeme rata izlazile su dječje slikovnice gdje su upravo te narode prikazivali u takvom svjetlu.

Ipak, njegov odnos je nedosljedan. Bugari su mu bili najbliži, pa ih je najviše cijenio, dok su Česi o kojima je govorio osobito negativno, u ratu ipak prošli s manje gubitaka nego drugi. Svatko tko je bio na njegovoj strani ponekad dodjeljuje koju pozitivnu rečenicu “

“Mađarima se lakše upravlja nego Rumunjima. Kakva šteta da umjesto Rumunja ne možemo postaviti Hrvate “, sanjari Veliki Vođa o pokornosti drugih naroda. Ubrzo potom otkriva skrivene želje.

U svojim razgovorima Hitler spominje i ideju o gotskom podrijetlu Hrvata.

Hrvati su vrlo uporni u želji da ih ne smatramo Slavenima. Oni tvrde da su potomci Gota. To što govore slovenskim jezikom za njih je samo slučajnost – nastavlja Führer.

U NDH njemački državljani bili su u bitno boljoj poziciji od ostalog stanovništva

“Oni su imali ključnu, privilegiranu ulogu pa nisu morali plaćati porez, nisu morali ići u vojsku, a čak su izbjegavali i zatvorske kazne ako su morali ići na odsluženje zbog kriminala”, objasnio je Goldstein.

Iz svega toga jasno je vidljivo da unatoč pojedinim riječima pohvale, kažu povjesničari, Hitler Hrvate gleda samo kao oruđe u stvaranju nove Europe, a nikako kao ravnopravne.

“Kad je govorio o strategiji, tvrdio je da u ovom trenutku u jugoistočnoj Europi postoje ‘dreckstaaten’ ili gov….ske državice (misleći pritom na Mađarsku, NDH, itd.), Ali će se taj sastav nakon rata po njemačkoj pobjedi, temeljito preurediti”, smatrao je Goldstein.

U svojim razgovorima Hitler spominje i ideju o gotskom podrijetlu Hrvata. “Hrvati su vrlo uporni u želji da ih ne smatramo Slavenima. Oni tvrde da su potomci Gota. To što govore slovenskim jezikom za njih je samo slučajnost “, nastavlja Führer.

NDH mu nije bila blizu ni mislima, ni srcu

Gotska teorija smatra Hrvate slaveniziranim Gotima. Splitski arhiđakom Toma u 13. stoljeću je govorio o toj teoriji, ali na vrlo klimavim i nimalo znanstveno utemeljenim činjenicama.

“Ustaške vlasti u NDH toliko su se htjele dodvoriti nacističkom gospodaru, da su izvukli tu teoriju i postavili je kao službenu u tom razdoblju. Ni tada ta ideja nije imala puno pobornika, a nakon rata je bila meta kritika, pa čak i ismijavanja”, objasnio je Jakovina.

Povjesničari se slažu kako neke Hitlerove izjave, izvađene iz konteksta, možda djeluju laskavo, ali na kraju je jasno da mu NDH nije bila blizu misli, ni blizu srca, jer se u tom razdoblju bavio puno većim problemima – osvajanja europskog tla.

Bio je neobrazovan

Ipak, kroz razgovore je vidljivo kako je razmišljao o aktualnim trenucima, a pokazao je i neobrazovanost u ključnim situacijama. “Iskopali su glavu neandertalca i uskliknuli: To je bio naš predak. Kako znaju da taj nazovi neandertalac zapravo nije bio majmun? Sve što o tome mogu reći jest da to sigurno nisu bili naši preci.

“Kada nas pitaju o našim precima, uvijek treba istaknuti Grke”, kazao je objašnjavajući kasnije da su kipovi grčkih bogova jasna vizija pravog germanskog čovjeka, jer Grci su za njega Germani i nitko u antici nije uspio dostići njihovu nadmoć.

Uspoređujući glave grčkih kipova s ​​profilom njemačkih ljudi, zaključuje Hitler dalje, sličnost je očigledna.

Trudio se pokazati svoje znanje

Njegovi suvremenici teško su podnosili takve tvrdnje, navodeći kako su razgovori s njim često bili naporni i dosadni. Povjesničar Maks Domarus kaže kako je Hitler inzistirao na potpunoj tišini dok on govori i nije dopuštao upadice ni potpitanja.

“Uvijek je Hitler taj koji govori. On može biti furer koliko god hoće, ali uvijek se ponavlja i uvijek dosađuje gostima“, navodno je jednom prilikom izjavila Magda Goebbels, supruga Hitlerovog pobmoćnika i ministra Jozefa.

Suvremenici su tvrdili kako se u društvu učenih ljudi Hitler jako trudio pokazati svoje znanje. Knjiga “Hitler ‘s Table Talk” osim na njemačkom, dostupna je na francuskom i engleskom jeziku.

U Rusiji su 2008. godine zakonom zabranili njezino posjedovanje i distribuciju zbog rasističkih komentara punih mržnje prema Rusima i Židovima.

KNJIGA “Hitler ‘s Table Talk” – možete ju na engleskom jeziku skinuti OVDJE!
 
(24sata.hr,vestinet.rs/uredio:nsp)

Piše: Valentin Katasonov

• Neki povjesničari smatraju da je bankar Hjalmar Schacht imao značajniju ulogu u upravljanju Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata nego Hitler. Samo, on nije bio javna ličnost

• Njemačka za pet godina poslije Prvog svjetskog rata dobila isto onoliko stranih kredita koliko je Amerika dobila za 40 godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu. Rezultat toga je bio: poražena Njemačka je već 1929. godine izbila na drugo mjesto u svijetu po industrijskoj proizvodnji, prestigavši ​​Englesku

• Predsjednik Reichsbanke Schacht je u jesen 1930. godine putovao preko oceana da bi sa svojim američkim kolegama razmotrio detalje plana dovođenja Hitlera na vlast. Nakon što su Hitlerova kandidatura i njegovo promoviranje bili definitivno odobreni na tajnom sastanku bankara u SAD – Schacht se vratio u Njemačku.

• Tijekom cijele 1932. godine on je radio s njemačkim bankarima i industrijalcima, tražeći od njih potpunu podršku Hitleru. I takva podrška je data. Sredinom studenog 1932. Godine – 17 najvećih bankara i industrijalaca poslalo je predsjedniku Hindenburgu pismo u kojem su tražili da imenuje Hitlera za reichkancelara

• Ruzveltovom ekonomski plan je počeo šlajfati. To je postalo jasno već 1937. godine. Jedini spas za američki kapitalizam mogao je biti svjetski rat. Gospodari novca su zato 1939. godine, koristeći sve raspoložive poluge, počeli vršiti pritisak na Hitlera da hitno započne veliki rat na Istoku

Drugi svjetski rat nije započeo “pomahnitali furer”, koji se navodno igrom slučaja našao za kormilom vlasti u Njemačkoj.

Drugi svjetski rat je projekt svjetske financijske oligarhije, anglo-američkih gospodara novca. Upravo su oni, preko takvih ustanova kao što su Federalne rezerve SAD i Banka Engleske, odmah po završetku Drugog svjetskog rata pristupili pripremama za sljedeći oružani sukob svjetskih razmjera. Meta je bio SSSR.

Važni momenti unutar tih priprema bili su Dozov plan i Jungov plan, osnivanje banke za međunarodne obračune, proglas Njemačke da prestaje s plaćanjem reparacija u skladu s Pariškim mirovnim sporazumom i prešutna suglasnost bivših saveznika (SSSR) Rusije s tom odlukom, snažan priljev stranih investicija i kredita u gospodarstvo Trećeg rajha i militarizacija njemačke privrede suprotno odredbama Pariškog mirovnog sporazuma.

Ključne figure u zakulisnoj operaciji anglo-američkih gospoddara novca bile su dinastije Rockefeller i Morgan, Montagu Norman (direktor Banke Engleske), Hjalmar Schacht (direktor Rrichsbanke i ministar gospodarstva Trećeg rajha).

Strateška zamisao Rockefellera i Morgana bila je da ekonomski potčiniti Europu sebi, a da pomoću Njemačke nafilane stranim investicijama i kreditima zadaju težak udarac sovjetskoj Rusiji i vrate je pod okrilje svjetskog kapitalističkog sustava kao koloniju.

Montagu Norman (1871-1950.) Imao je važnu ulogu posrednika između američkog financijskog kapitala i političkih i poslovnih krugova Njemačke.

Hjalmar Schachtu je bila dodijeljena uloga organizatora vojne gospodarstva fašističke Njemačke. Značajke prikrivanja zakulisne operacije gospodara novca vršili su političari tipa Franklin Roosevelt, Neville Chamberlaina i Winstona Churchilla.

U Njemačkoj je pored Hjalmar Schachta glavni izvršitelj tih planova bio Hitler. Zanimljivo je da neki povjesničari smatraju da je H. Schacht imao značajniju ulogu u upravljanju Njemačkom tijekom Drugog svjetskog rata nego Hitler. Samo, on nije bio javna ličnost.

Dozov plan, koji je usvojen na prijedlog anglo-američkih bankara, predviđao je smanjenje reparacijskog bremena Njemačke (što je vrlo teško palo Francuskoj koja je dobivala više od pola svih reparacija) i davanje Njemačkoj financijske pomoći u vidu kredita od strane SAD i Engleske navodno radi oporavka gospodarstva i kasnijeg isplaćivanja reparacija u potpunosti.

U razdoblju od 1924 do 1929. Godine, Njemačka je prema Dozovom planu dobila od SAD 2,5 milijarde dolara, a od Engleske – 1,5 milijardu. Po današnjem tečaju to je otprilike jednako bilionu dolara.

Hjalmar Schacht je, kao jedan od koautora i realizatora Dozovog plana, sumirajući rezultate realizaciju tog plana 1929. godine, sa zadovoljstvom isticao da je “Njemačka za pet godina dobila isto onoliko stranih kredita koliko Amerika dobila za 40 godina koje su prethodile Prvom svjetskom ratu”.

Rezultat toga je bio da je poražena Njemačka već 1929. godine izbila na drugo mjesto na svijetu po industrijskoj proizvodnji, prestigavši ​​Englesku.

Tijekom 1930-tih godina proces “pumpanja” njemačkog gospodarstva investicijama i kreditima se nastavio. S tim ciljem je – u skladu s Jungovim planom – 1930. godine osnovana Banka za međunarodna poravnanja (Bank for International Settlements, u daljnjem tekstu – BIS) u Švicarskoj (Basel). Zvanični cilj banke BIS je bio isplata reparacija od strane njemačke zemljama-pobjednicama. Međutim, kretanje novca kroz BIS je faktički išlo u suprotnom pravcu – iz SAD i Engleske u Njemačku.

Veći dio strateški važnih njemačkih kompanija je početkom 1930-tih godina pripadao američkom kapitalu ili je bio pod njegovom djelomičnom kontrolom. Jedan dio kapitala je pripadao engleskim investitorima. Tako je njemačka naftno-prerađivačka industrija i proizvodnja sintetičkog benzina iz ugljena pripadala američkoj korporaciji “Standard Oil” (Rockefelleri).

Adolf Hitler i Hjalmar Schacht

Jezgra njemačke kemijske industrije bila je tvrtka “FarbenindustrieAG” koja je prešla pod kontrolu “Morgan Group”. Četrdeset posto telefonske mreže Njemačke i 30 posto dionica tvrtke za proizvodnju aviona “Focke Wulf” pripadalo je američkoj kompaniji “ITT”.

Jezgra njemačke radio i elektrotehničke industrije bili su koncerni “AEG”, “Siemens”, “Osram”, a oni su prešli pod kontrolu američke tvrtke “General Electric”.

I “ITT”, i “General Electric” pripadali su financijskoj imperiji Morganovih. I na kraju, 100 posto dionica koncerna “Volkswagen” nalazilo se pod kontrolom američke automobilske korporacije “Ford”.

U trenutku Hitlerovog dolaska na vlast pod potpunom kontrolom američkog financijskog kapitala našle su se sve strateški važne grane njemačkog gospodarstva – prerada nafte i proizvodnja sintetičkog goriva, kemijska, automobilska, avio, elektrotehnička i radio-industrija, značajan dio strojne industrije (ukupno 278 tvrtki i koncerna).

Osim toga, pod kontrolu američkog kapitala dospjele su vodeće njemačke banke – “Deutsche Bank”, “Dresdner Bank”, “Donat Bank” i niz drugih.

Hitler je 30. siječnja 1933. godine postao reichkancelar. Prije toga njegovu kandidaturu pažljivo su proučili američki bankari.

Predsjednik Reichsbanke H. Schacht je u jesen 1930. godine putovao preko oceana kako bi sa svojim američkim kolegama razmotrio detalje plana dovođenja Hitlera na vlast. Nakon što su Hitlerova kandidatura i njegovo promoviranje bili definitivno odobreni na na tajnom sastanku bankara u SAD, H. Schacht se vratio u Njemačku.

Tijekom cijele 1932. godine on je radio s njemačkim bankarima i industrijalcima, tražeći od njih potpunu podršku Hitleru. I takva podrška je data. Sredinom studenog 1932. godine 17 najvećih bankara i industrijalaca poslalo je predsjedniku Hindenburgu pismo u kojem su tražili da imenuje Hitlera za reichskancelara.

Posljednji radni sastanak njemačkih finansijsera prije izbora održan je 4. siječnja 1933. godine u vili poznatog njemačkog bankara Schroedera blizu Kölna.

Nakon dolaska na vlast nacional-socijalista, financijsko-kreditni i trgovačko-ekonomski odnosi njemačke s anglosaksonskim svijetom dostižu kvalitativno novu razinu. Hitler odmah daje čuvenu izjavu da ne namjerava plaćati reparacije. To je, normalno, dovelo u pitanje sposobnost Francuske i Engleske da Americi vraćaju kredite dobivene tijekom Prvog svjetskog rata, ali je preko oceana Hitlerova izjava primljena bez bilo kakvih primjedbi.

U svibnju 1933. godine H. Schacht ide u još jednu posjetu SAD. Tamo se sastaje s predsjednikom SAD F. Rooseveltom i najvećim bankarima i potpisuje sporazum o uzimanju kredita od Amerike u vrijednosti milijardu dolara. U lipnju iste godine H. Schacht putuje u London i pregovara sa M. Normanom.

Sve se odvija kao u bajci: Englezi pristaju da Trećem Reichu daju kredite u vrijednosti dvije milijarde dolara i istovremeno se ne bune protiv prestanka servisiranja i vraćanja engleskih kredita koje je Njemačka ranije uzela. Pojedini povjesničari smatraju da je ništa manje važan razlog takve popustljivosti američkih i engleskih bankara bilo to što je SSSR 1932. godine završio prvu petoletku, koja je neočekivano za Zapad dovela do naglog jačanja ekonomskih pozicija sovjetske države. Bilo je izgrađeno i pušteno u rad nekoliko tisuća poduzeća, prije svega u teškoj industriji.

Ovisnost SSSR od uvoza strojeva i opreme u roku od nekoliko godina naglo se smanjila. Mogućnosti za ekonomsko gušenje Sovjetskog Saveza praktično su nestale. Naglasak je stavljen na rat, počela je bjesomučna militarizacija Njemačke.

Lakoći dobivanja američkih kredita pridonijelo je i to što je praktički istovremeno s dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj u SAD došao na vlast predsjednik Franklin Roosevelt. Njega su podržali isti američki bankari koji su u jesen 1931. godine podržali Hitlera. Novopečeni predsjednik nije mogao ne odobriti velikodušnu kreditnu gestu u korist novog režima u Berlinu. Usput, mnogi su isticali veliku sličnost između “novog ekonomskog tečaja” Roosevelta u SAD i ekonomske politike Trećeg reicha u Njemačkoj. Nema ničeg čudnog u tome. Konzultanti i autori ekonomske politike u obje države bili su isti ljudi, u prvom redu iz američkih financijskih krugova.

Ipak, Rooseveltov “novi ekonomski tečaj” prilično se brzo počeo suočavati s problemima. Amerika se 1937. godine ponovno našla u vrtlogu krize, pa su američki industrijski kapaciteti 1939. godine bili uposleni tek 33 posto (u jeku krize 1929-1933. – 19 posto). Ocjenjujući situaciju u SAD 1939. godine, jedan od najbližih Rooseveltovih savjetnika R. Tagvel pisao je:

“Vlada 1939. godine nije mogla postići nikakav uspjeh. Sve je bilo nejasno do Hitlerovog upada u Poljsku. Maglu je mogao rasčistiti samo moćni vjetar rata. Sve druge mjere koje su Rooseveltu bile na raspolaganju ne bi dale nikakav rezultat”.

U takvim uvjetima jedini spas za američki kapitalizam mogao je biti samo svjetski rat. Gospodari novca su 1939. godine, koristeći sve raspoložive poluge, počeli vršiti pritisak na Hitlera da hitno započne veliki rat na Istoku.

Važan instrument politike gospodara novca tijekom Drugog svjetskog rata bila je Banka za međunarodna poravnanja (BIS). Ona je služila kao isturena karaula američkog kapitala u Europi i karika koja povezuje anglosaksonski i njemački kapital, svojevrsni offshore centar kozmopolitskog kapitala koji mu je pružao zaštitu od političkih vjetrova, ratova, sankcija i sl. Iako je BIS osnovan kao dioničko društvo, njegov imunitet od državnog miješanja, pa čak i oporezivanja kako u vrijeme mira, tako i rata bio je zajamčen međunarodnim sporazumom potpisanim 1930. godine u Haagu.

Glavni inicijatori osnivanja BIS bili su bankari iz njujorške banke saveznih rezervi iz najbližeg okruženja Morganovih, direktor Banke Engleske Montagu Norman, njemački financijeri Hjalmar Schacht, Walter Funk (kasnije zamijenio H. Schachta na mjestu predsjednika Reichsbanke) i Emil Poole.

Osnivači BIS, koji su potpisali statut banke, bile su središnje banke Engleske, Francuske, Italije, Njemačke, Belgije, kao i više privatnih banaka. Njujorška banka saveznih rezervi, koja je aktivno sudjelovala u osnivanju BIS, iz političkih razloga nije bila među osnivačima. U ime SAD Statut BIS potpisale su privatne banke “First National Bank of New York”, “JP Morgan and Company” i “First National Bank of Chicago” – svi su oni pripadali imperiji Morgan. Japan je također bio zastupljen u BIS u liku privatnih banaka. U razdoblju 1931-1932. godine Banci za međunarodna poravnanja priključilo se 19 središnjih bannaka zemalja Europe.

Prvi predsjednik BIS bio je bankar iz klana Rockefellera – Gates W. McGarrah. On je 1933. godone napustio tu funkciju. Zamijenio ga je Amerikanac Leon Fraser, čovjek Morganovih. Tijekom Drugog svjetskog rata predsjednik banke je bio isto Amerikanac – Tomas Harrington McKittrik.

O tome kako je BIS radio u interesu Trećeg rajha mnogo je pisano. U ratnim godinama BIS je osiguravao plaćanje između Njemačke i drugih zemalja, uključujući one s kojima je Njemačka bila u ratu. Poslije Pearl Harbora tijekom svih ratnih godina BIS se i dalje spominjao u svim službenim registrima kao Korespondentska banka Njujorške banke saveznih rezervi. U ratnim godinama BIS je bio pod kontrolom nacista, ali je predsjednik banke bio Amerikanac Tomas Harrington McKittrik.

Dok su na frontovima ginuli vojnici, u Baselu su se održavali sastanci rukovodstva BIS na kojima su sudjelovali bankari iz Njemačke, Japana, Italije, Belgije, Engleske i SAD. Tamo je, u švicarskom “bankarskom offshore centru”, vladalo potpuno razumijevanje, tamo su intenzivno surađivali predstavnici zaraćenih strana.

U ratnim okolnostima BIS je bio mjesto gdje se slijevalo zlato koje je Njemačka opljačkala u različitim zemljama Europe. U ožujku 1938. godine, nakon ulaska hitlerovaca u Beč, veći dio zlata koje su opljačkali u Austriji preselio se u sefove banke BIS. Istu sudbinu doživjele su zlatne rezerve Češke nacionalne banke – 48 milijuna dolara. To se dogodilo još prije početka Drugog svjetskog rata. Nakon njegovog početka, u Banku za međunarodna poravnanja počelo se slivati zlato iz koncentracijskih logora i od pljačkanja civilnog stanovništva u okupiranim zemljama (nakit, zlatne krunice, tabakere, pribor za jelo i sl.).

Radi se o takozvanom nacističkom zlatu, koje je obično pretapalo u zlatne poluge i slalo u BIS, druge švicarske banke ili izvan granica Europe. Poslije Pearl Harbora, to jest nakon ulaska SAD u rat, u Banci za međunarodna poravnanja je, prema navodima američkog znanstvenika C. Hajama, pohranjeno nacističko zlato u vrijednosti 378 milijuna dolara.

Priča o pljački češkog zlata pomoću BIS-a zaslužuje da bude detaljnije ispričana. Detalji te operacije rasvijetljeni su nakon što je Banka Engleske skinula oznaku tajnosti s dijela svojih arhiva 2012. godine.

U ožujku 1939. godine Hitlerove snage zauzele su Prag. Nacisti su, prijeteći oružjem, tražili da im se preda nacionalno blago zemlje – zlatne rezerve koje su se procjenjivale na 48 milijuna dolara. Preplašeni članovi uprave banke rekli su da je zlato već predano Banci za međunarodna poravnanja. Kako se kasnije ispostavilo, zlato iz Basela je zatim prebačeno u trezor Banke Engleske.

Po naredbi iz Berlina zlato je prebačeno na račun Reichsbanke u BIS, ali je fizički ostalo u Banci Engleske. Zatim je Banka Engleske počela vršiti različite operacije sa zlatom po nalozima koji su dolazili iz Berlina (iz Reichsbanke) u BIS, a zatim preusmjeravani u London.

To je bio kriminalni dogovor tri strane: Reichsbanke hitlerovske Njemačke, Banke za međunarodna poravnanja i Banke Engleske. Između ostalog, u Engleskoj je 1939. godine izbio pravi skandal, pošto je Banka Engleske vršila operacije sa češkim zlatom po nalozima koji su dolazili iz Berlina i Basela, a ne od češke vlade.

Konkretno, u lipnju 1939. godine, tri mjeseca prije objave rata između Velike Britanije i Njemačke, Banka Engleske je pomogla Nijemcima da prodaju zlato u vrijednosti 440 tisuća funta i preusmjere dio njemačkih zlatnih rezervi u New York (Nijemci su bili uvjereni da u slučaju njihove agresije na Poljsku Sjedinjene Države neće objaviti rat).

Nedozvoljene operacije sa češkim zlatom Banka Engleske vršila je uz prešutnu suglasnost vlade Velike Britanije, koja je bila upoznata s tim. Premijer Neville Chamberlain, ministar financija John Simon i drugi visoki dužnosnici vrdali su i izvlačili se, pribjegavajući otvorenoj laži (navodno, zlato je vraćeno njegovom vlasniku ili uopće nije ni dano Reichsbanci).

Tek su nedavno otvorene tajne arhive Banke Engleske potvrdile da su prvi funkcioneri države lagali, štiteći sebe, Banku Engleske i Banku za međunarodna poravnanja. Bilo je lako da se koordinira zajedničko kriminalno djelovanje zato što je direktor Banke Engleske Montagu Norman, koji uopće nije skrivao svoje simpatije prema fašistima, tijekom cijelog rata bio predsjednik upravnog odbora BIS,.

Na međunarodnoj konferenciji 1944. godine u Breton Woodsu (SAD), gdje su se razmatrali planovi o budućem svjetskom financijskom poretku, neočekivano je isplivalo pitanje neprihvatljive uloge BIS u svjetskom ratu i rada te banke za fašističku Njemačku.

Zanemarujući mnoge detalje, reći ću da je na konferenciji uz velike teškoće usvojena rezolucija o zatvaranju BIS (više delegata i promatrača pokušavalo je da osujeti usvajanje takve rezolucije). Međutim, gospodari novca su odluku međunarodne konferencije izignorirali. A na svu kompromitirajuću dokumentaciju koja se odnosila na rad BIS u ratno vrijeme stavljena je oznaka tajno. To također pomaže da se danas krivotvori povijest Drugog svjetskog rata.

I na kraju par riječi o bankaru i finansijeru Hjalmar Schachtu (1877-1970.)

On je bio ključna figura koja je upravljala ekonomskom strojem Trećeg rajha, izvanredni i opunomoćeni predstavnik anglo-američkog kapitala u Njemačkoj.

Schachtu je 1945. godine suđeno u Međunarodnom vojnom tribunalu u Nürnbergu, ali je 1. listopada 1946. godine oslobođen optužbi. Schacht je izašao suh iz vode isto kao i Hitler, koji se iz neobjašnjivih razloga nije našao 1945. godine na popisu glavnih ratnih zločinaca. Štoviše, Schacht se, kao da se ništa nije dogodilo, vratio u bankarsku sferu Njemačke, osnovao i stao na čelo bankarske kuće “Schacht GmbH” u Düsseldorfu.

Reklo bi se, detalj koji ne zaslužuje pozornost, ali ta činjenica nam još jednom pomaže da shvatimo da su Drugi svjetski rat pripremali i djelomično sumirali njegove rezultate anglo-američki gospodari novca i njihovi ovlašteni predstavnici u Njemačkoj. Isti ti gospodari novca žele prekrojiti povijest Drugog svjetskog rata, ali i njegove rezultate.
 
(webtribune.rs/uredio:nsp)

Nacistička Njemačka poražena je 1945, a većini vođa te monstruozne države suđeno je u Nürnbergu, kaže službena povijest. Međutim, pojedini teoretičari zavjera tvrde da su mnogi nacistički dužnosnici preživjeli rat, pregrupirali se, a onda stvorili Podzemni Reich

Ta tajanstvena organizacija, vjeruju mnogi, već skoro 70 godina kontrolira najveće svjetske sile i utječe na tijek najvažnijih svjetskih događaja.

- Krajem kolovoza 1943. dr Aleksander Loudon, nizozemski veleposlanik u Washingtonu, rekao je da su nacistički lideri shvatili da će izgubiti rat i da se pripremaju da postanu tajna organizacija. Njihov cilj više nije pobjeda u ovom sukobu, već priprema za sljedeći veliki rat – napisao je novinar Curt Riess još 1944. godine.

Jeziva prognoza

On je tada najavio da će Adolf Hitler stradati u nekom od svojih bunkera i da njegovo tijelo neće nikad biti pronađeno, što će “podzemlje” iskoristiti da od njega s vremenom napravi heroja.

- Koliko će vremena biti potrebno nacistima da se vrate na površinu, nije lako reći. Talijanskom podzemlju bilo je potrebno pola stoljeća da bi ispunilo svoje ciljeve, irskom cijelo stoljeće, a ruskim socijalistima 25 godina. Nije dovoljno oslabiti Njemačku, a ojačati SSSR ili obnoviti Francusku, jer Njemačka neće dugo ostati slaba. I dok ova država jača, živjet će i cvjetat će nacističko podzemlje. I neće ih spriječiti granice. Ako ne zaustavimo nacističko podzemlje, biti će ih u svakoj zemlji svijeta – upozorio je Riess u jeku rata.

Korak dalje u ispitivanju otišao je američki novinar Paul Manning. U knjizi “Martin Bormann – nacista u egzilu” (1980) naveo je da je plan na koji je Riess upozoravao ostvaren, da je došlo do stvaranja Podzemnog Reicha, i da je na njegovom čelu nekadašnji Hitlerov tajnik.

Otkrivanje vođe

- Martin Bormann je Reichsleiter (nacionalni vođa ili vođa Reicha) u egzilu, legalno postavljeni vođa “države”. On je živ i najzaslužniji je za poslijeratni uspon Zapadne Njemačke. Dokazi o tome da je preživio postidjeli bi vlade koje su mu pomogle da pobjegne, ali i industrijske i financijske lidere koji su imali koristi od njegovog oštroumlja i koji su prebacili kapital u neutralne zemlje, kao i biznismene s četiri kontinenta koji su dobro zaradili od 750 korporacija koje je on osnovao i u koje je prebacio novac, patente i obveznice – napisao je Manning.

On je objasnio da je Martin Bormann službeno umro 1. svibnja 1945. Međutim, u to, kako piše, nisu bili uvjereni ni sovjetski agenti ni lovci na naciste poput Simon Wiesenthala.

- Bormanova organizacija i dalje ima ogroman ekonomski utjecaj. Bogatstvo se neprestano ulijeva u trezore njihovih korporativnih entiteta u Južnoj Americi, SAD i Europi. Ta organizacija je najveći zemljoposjednik u Južnoj Americi, a kontrolira i cijelu njemačku tešku industriju, kao i fondove kojim je upravljao Herman Schmitz, partner Rockefellerovih u kompaniji “Standard Oil”. Tijekom svog života Martin Bormann je uradio mnogo toga, ali najponosniji je na to što je, unatoč porazu u ratu, uspio ostvariti cilj koji je definirao u kolovozu 1944. – da komercijalnom kampanjom Njemačkoj osigura status svjetske ekonomske velesile. I da pobijedi – piše Manning.

Ekonomski utjecaj

Publicist Dave Emory vjeruje da su od novca opljačkanog tijekom rata nacisti preko Bormanove organizacije stvorili pravu podzemnu imperiju i da su svoje ljude postavili na visoke položaje u mnogim državama Južne Amerike, ali i u Njemačkoj i SAD. Prema njegovim tvrdnjama, Podzemni Reich stoji iza mnogih sukoba i prevrata u svijetu.

On vjeruje da su bili iza raspada Jugoslavije, a da sada stoje iza sukoba u Ukrajini, zahvaljujući kojem su zapadne i navodno antifašističke zemlje promovirale sljedbenike ukrajinskog fašiste Stepana Bandere i doveli ih na vlast. Kako objašnjava, oni promoviraju i Muslimansko bratstvo i slične ekstremističke islamističke organizacije, a cilj svega je stvaranje novog, nacističkog poretka u svijetu.

Teške optužbe nevjerojatne tvrdnje američkog publiciste
CARLSON: BUSH JE ŠPIJUN RAJHA

Povijesne knjige koje Amerikanci čitaju ne sadrže nikakve informacije o tome što se događalo iza zatvorenih vrata tridesetih godina prošlog stoljeća, kad su se nacistički špijuni infiltrirali u institucije na Wall Streetu putem Hitlerove banke i financirali Njemačku. Nedavno je otkriveno da je Prescott Bush, otac jednog i djed drugog američkog predsjednika, osuđen zbog trgovine s neprijateljem u vrijeme rata, piše publicist John Carlson.

Međutim, on dodaje da postoji još veća tajna vezana za obitelj Bush.

- Povjesničari ne pišu kako su Prescott Bush i George Bush u stvari George Scherff i George Scherff junior, nacistički špijuni koji su rođeni u Njemačkoj, a zatim se infiltrirali u Americi. Bush je u Bijeloj kući radio sve što je mogao pomoći njemačkim korporacijama i njemačkoj vladi. Tek nedavno je SS-ovac Otto Skorzeny pokazao fotografije s obitelji Scherff i rekao da su na slikama s njim Prescott, George i Barbara Bush, rođeni u Njemačkoj.

Oni rade za naciste i njemačke interese u SAD. Na obitelji Bush je krivnja za propast Amerika poslije Drugog svjetskog rata – tvrdi Carlson.

On kaže i da su se krajem Drugog svjetskog rata, dok su ruske trupe približavale Berlinu, nacistički obavještajci priključili američkoj obavještajnoj službi i da je Podzemni Reich s vremenom preuzeo kontrolu nad CIA.

Velika zavjera
REICH SRUŠIO JUGOSLAVIJU?

Iza rušenja SFR Jugoslavije devedesetih godina stajao je Podzemni Reich, objavio je Dave Emory još 2001.

- Program Reicha započet je obnovom hrvatskog nacionalizma, ali i nacionalizma u Bosni i Hercegovini. Na sve to Njemačka je imala najveći utjecaj. Franjo Tuđman je još 1987. posjetio Berlin, gdje je ugovoreno odvajanje Hrvatske od Jugoslavije. U tom razdoblju Hrvatska je dobila dvije milijarde dolara od Malteških vitezova. Tada je došlo do uskrsnuća ustaštva, fašističkog pokreta koji je u Drugom svjetskom ratu bio blizak Hitleru – kaže Emory.

Na sličan način je, kako navodi, rađeno i u BiH, gdje su podgrijana sjećanja na nacističku Handžar diviziju, ali i na Kosovu i u Makedoniji.

Rasni rat
STVORILI AIDS DA UNIŠTE “NIŽE” RASE

Mihail Gorbačov je pokušao uprti prstom u Njemačku i okriviti je za širenje AIDS-a. Preko diplomata iz nekadašnjeg Konga, a zatim Zaira, Rusi smatraju da su znanstvenici koji su radili za zapadnonjemački OTRAG izolirali virus iz zelenih majmuna i od njega napravili onaj koji će ubijati ljude – napisao je Joseph P. Farrell u knjizi “Reich crnog sunca” .

Teoretičari zavjera vjeruju da su upravo ljudi iz Podzemnog reicha stvorili HIV kako bi uništili one koje su smatrali nižom rasom.

Tko je Martin Bormann

- Rođen 1900. u gradu Wegelende u Njemačkoj
– U ožujku 1924. osuđen na godinu dana zatvora kao sudionik u ubojstvu Waltera Kadova
– U zločinu pomogao svom prijatelju Rudolf Hessu
– Partiji NSDAP priključio se 1927. godine
– Reichsleiter postao 1933. godine
– Tajnik Rudolfa Hesa ​​bio od 1933. do 1941.
– Hitlerov tajnik postao 1941.
– Postao jedan od najmoćnijih ljudi Trećeg reicha
– Prema službenim podacima, poginuo ili se ubio 1. svibnja 1945. godine
– Njegovo tijelo nije pronađeno, pa mu je u Nürnbergu suđeno u odsutnosti
– Simon Wiesenthal je šezdesetih objavio da je Bormann živ i da se krije u Južnoj Americi
 
(vestinet/uredio:nsp)

SS-ovci u uniformama Huga Bossa u BMW-ima su dolazili do logora sa Siemensovim plinskim komorama za koje je plin proizvodio Bayer, dok je Porsche gradio supertenk

Velike i slavne njemačke kompanije koje vladaju današnjim tržištima desetljećima su brižno skrivale svoju neslavnu ulogu u doba nacizma. No, mračna prošlost suradnje s Hitlerom polako izlazi na vidjelo.

Vjerojatno nema osobe u zapadnom svijetu koja barem jednom u životu nije popila Aspirin, kao što će se teško pronaći ona koja nije probala Coca-Colu. Mnogi imaju Volkswagenove, Opelove, Fordove ili BMW-ove automobile, neki se na poslu voze u Thyssen-Kruppovim dizalima, nose Hugo Boss odijela i koriste IBM-ova računala, možda su osigurani kod Allianza, a u pauzi pojedu neki Nestleov proizvod.

Ali tek rijetki razmišljaju o tome ili uopće znaju da su te kompanije samo neke od onih koje su lukrativno poslovale s nacističkim režimom, mnoge i tijekom rata, kada su čak kao radnu snagu koristile ratne zarobljenike i prisilne radnike iz okupiranih zemalja. Bez potpore vlasnika pojedinih navedenih kompanija, Adolf Hitler možda nikad ne bi ni zasjeo na vlast.

Među tvrtkama i industrijalcima iz Njemačke koji su ostavili najdublji trag u nacističkom režimu jedan od najutjecajnijih bio je Ferdinand Porsche. Sastao se s Hitlerom 1934. kako bi utanačili detalje razvoja “narodnog automobila”, Volkswagena, za koji je njemački Führer tražio da bude aerodinamičan, kao Buba…

VW, Allianz, Adidas…

Tako je prije Drugoga svjetskog rata rođen danas kultni automobil, a tijekom rata, kada se Porsche prebacio na dizajniranje i proizvodnju tenkova i dugih vojnih vozila, smatra se da su četiri od pet radnika koji su radili u njegovim tvornicama u Stuttgartu i Wolfsburgu bili prisilni radnici. Ferdinand je navodno imao direktnu liniju prema Heinrich Himmleru, kad god bi mu zatrebalo još radne snage iz logora.

Direktnu vezu s koncentracijskim i logorima smrti imala je još jedna kompanija – osiguravateljski div Allianz. Budući da je šef Allianza Kurt Schmitt bio Hitlerov ministar ekonomije, dobili su praktički monopol na osiguranje u državi, a to je išlo tako daleko da su osiguravali sve zgrade i zaposlenike Auschwitza.

Nakon Kristalne noći 1938. godine, velikoga koordiniranog pogroma Židova širom Reicha, premije za uništenu židovsku imovinu Allianz je isplatio Trećem Reichu. Štoviše, Allianz je osiguravao imovinu oduzetu Židovima koji su bili slani u logore, ali nakon rata odbijao je isplatiti police životnog osiguranja za one koji se iz logora nikada nisu vratili. Razlog? Krajnje ciničan i groteskan: nepostojanje smrtovnice, kao da su ih SS-ovci izdavali na ulazu u plinske komore.

Ti isti SS-ovci na sebi su nosili crne uniforme koje je dizajnirao član nacističke stranke, stanoviti Hugo Boss, još tamo 30-ih, samo osam godina nakon što je osnovao kompaniju. Osim zastrašujućih crnih uniformi Schutzstaffela, osmislio je i uniforme za Hitlerovu mladež te SA, a posao je išao tako dobro da je i on trebao prisilne radnike iz Poljske i Francuske. Čizme za vojsku je pak proizvodio Adolf Dassler, koji će kasnije osnovati – Adidas.

- Naravno da je moj tata bio nacist. Tko nije u ta doba? – rekao je 1997. Hugov sin Siegfried Boss.

Nisu mnogi, ali zato jesu Günther i Herbert Quandt, otac i sin na čelu tvrtke Bayerische Motoren Werke, poznatije kao BMW. Štoviše, bili su osobno bliski s Hitlerom, a Günther je neko vrijeme bio u braku s Magdom Göbbels. Njihovi potomci i danas su vlasnici BMW-a, a od ove godine su i službeno najbogatiji Nijemci, kombinirano teški 31 milijardu eura.

Kruppovi topovi

BMW je priznao da je koristio i do 30 tisuća prisilnih radnika tijekom rata (iako im neki povjesničari pripisuju 50 tisuća), koji su izrađivali motore za Luftwaffeove zrakoplove te motocikle za kopnenu vojsku i Waffen SS, kao i municiju, baterije, oružje. Obitelj je imala udjele i u proizvođaču baterija VARTA te Daimler-Benzu, proizvođaču Mercedesa, u kojima se najčešće vozila nacistička elita.

Najveći profit od nacista ostvarivao je ogromni konglomerat pod imenom IG Farben, nakon General Motorsa, U.S. Steela i Standard Oil of New Jerseyja svojedobno četvrta najveća tvrtka na svijetu. Među ostalim, proizvodili su Zyklon B, plin korišten za masovna ubojstva u logorima. Jedna od podružnica (među kojima su bili i BASF te Agfa) bio je i današnji farmaceutski div Bayer, koji se prvo pročuo time što je sintetizirao lijek protiv kašlja Heroin, ali je pravu slavu stekao lijekom nazvanim Aspirin. Sintetizirao ga je zaposlenik po imenu Arthur Eichengrün, ali pošto je bio Židov, Bayer je kao tvorca Aspirina uvijek isticao njegova podređenog, Felix Hoffmana. Naravno, i Bayer i ostatak IG Farbena ekstenzivno je koristio prisilne radnike.

Baš kao i Siemens. U tvornicama sagrađenima u blizini Auschwitza i Buchenwalda izrađivali su skoro sve zamislivo za njemački ratni stroj. Stotine tisuća prisilnih radnika radilo je na dijelovima za željezničku, komunikacijsku i energetsku infrastrukturu Trećeg Reicha. Upravo je Siemens proizvodio plinske komore za logore istrebljenja. Velika fertutma nastala je 2001. kada je tvrtka pokušala zaštititi ime Zyklon, želeći prodavati proizvode poput usisivača. Zbog Siemensove povezanosti s holokaustom, to podsjećanje na Zyklon B nije dobro odjeknulo u javnosti, pa su odustali.
 

 
(jutarnji,youtube.com/uredio:nsp)

I. Europski izbori potvrdili su tendenciju koja se već godinama uočava diljem kontinenta: spektakularni uspon ekstremne desnice. Riječ je o pojavi nezapamćenoj još od 1930-ih.

U mnogim zemljama ovaj pokret je dobio između 10% i 20% posto glasova; danas je u tri zemlje (Francuskoj, Britaniji, Danskoj) već dostigao 25% do 30% posto. Štoviše, utjecaj krajnje desnice je veći od njenog biračkog tijela: njene ideje kontaminiraju i “klasičnu” desnicu, pa čak i dio socijalno neoliberalne ljevice.

Francuski slučaj je najozbiljniji, jer je uspjeh Nacionalnog fronta nadmašio čak i najpesimističnija predviđanja. Kako je nedavno napisano u uvodniku na sajtu Mediapart, “pet minuta je do dvanaest”.

II. Krajnja desnica je vrlo raznolika i kreće se od otvoreno nacističkih stranaka poput “Zlatne zore” u Grčkoj do buržoaskih sila koje su savršeno integrirane u institucionalnu političku igru, poput UDC u Švicarskoj.

Zajednički su im šovinistički nacionalizam, ksenofobija, rasizam, mržnja prema imigrantima – naročito “neevropljanima” – i Romima (najstarijem narodu ovog kontinenta), islamofobija i antikomunizam.

Tome se u mnogim slučajevima mogu dodati antisemitizam, homofobija, mizoginija, autoritarnost, preziranje demokracije i eurofobija. Što se tiče drugih pitanja – na primjer, stavova za ili protiv neoliberalizma i sekularizma – ovaj pokret je podijeljen.

III. Bilo bi pogrešno vjerovati da su fašizam i antifašizam pojave koje pripadaju prošlosti. Naravno, danas nemamo masovne fašističke stranke koje se mogu usporediti s NSDAP u Njemačkoj 1930-ih, ali ni tada se fašizam nije ograničavao samo na ovaj model: španjolski frankizam i portugalski salazarizam veoma su se razlikovali od talijanskog i njemačkog modela.

Veliki dio današnje Europske krajnje desnice djeluje u izravno fašističkom i / ili neo-nacističkom okviru: to vrijedi za grčku “Zlatnu zoru”, mađarski Jobbik i ukrajinske stranke Svoboda i Desna sektor; ali i nešto drugačije, za francuski Nacionalni front, austrijski FPO, i belgijski Vlaams Belang, čiji su osnivači održavali bliske veze s povijesnim fašizmom i snagama koje su kolaborirali s Trećim rajhom.

U drugim zemljama poput Nizozemske, Švicarske, Britanije i Danske – krajnje desničarske stranke nemaju fašističko porijeklo, ali s fašizmom dijele rasizam, ksenofobiju i islamofobiju. Jedan od argumenata kojim se često dokazuje da se krajnja desnica promijenila i da više nema mnogo veze s fašizmom jeste njeno prihvaćanje parlamentarne demokracije i izbornog puta do vlasti.

Prisjetit se da je izvjesni Adolf Hitler postao kancelar Njemačke legalnim glasanjem u Reichstagu, i da je maršala Petena za šefa države izabrao francuski parlament. Kad bi Nacionalni front došao na vlast izbornim putem – što nažalost više nije hipoteza koja se može odbaciti – što bi ostalo od demokracije u Francuskoj?

IV. Ekonomska kriza koja razdire Europu od 2008. gotovo svugdje (osim u Grčkoj) više je pomogla krajnjoj desnici nego radikalnoj ljevici.

Ove dvije sile su neusporedive, za razliku od europske situacije tridesetih, kada je u mnogim zemljama antifašistička ljevica rasla usporedo s fašizmom. Današnja krajnja desnica je nesumnjivo profitirala od krize, iako ona ne objašnjava sve: u Španjolskoj i Portugalu, dvjema državama najteže pogođenim krizom, krajnja desnica je ostala marginalna.

I u Grčkoj, iako je “Zlatna zora” eksponencijalno rasla, to se odvijalo u sjeni uspona Sirize, koalicije radikalne ljevice. U Švicarskoj i Austriji, zemljama koje je u velikoj mjeri kriza zaobišla, rasistička krajnja desnica često dobiva preko 20% posto glasova. Tako da se treba čuvati ekonomističkih objašnjenja koja često daje ljevica.

V. Povijesni čimbenici su nesporno odigrali neku ulogu: duga antisemitska tradicija rasprostranjena u nekim zemljama; izdržljivost kolaboracionističkih struja iz Drugog svjetskog rata; i kolonijalna kultura koja prožima stavove i ponašanje dugo nakon dekolonizacije – ne samo u bivšim imperijama, nego u skoro svim europskim državama. Svi ovi faktori djeluju u Francuskoj i pomažu da se objasni uspjeh stranke Marin Le Pen.

VI. Koncept “populizma” koji koriste neki politolozi, mediji, pa čak i dio ljevice, potpuno je neadekvatan za objašnjavanje ove pojave i služi samo širenju konfuzije.

Ako se u Latinskoj Americi od 30-ih do 60-tih termin populizam upotrebljavao da definira nešto sasvim konkretno – vargasizam, peronizam itd. – Njegova europska upotreba od 90-ih do danas sve je manje jasna i precizna. Populizam se definira kao “politička pozicija koja se svrstava uz narod protiv elite”, što važi za skoro svaku političku stranku ili pokret.

Kada se upotrebljava za stranke krajnje desnice, ovaj pseudokoncept ih – svjesno ili nesvjesno – legitimira, čini prihvatljivim, ili čak primamljivim – jer tko još nije za narod protiv elite? – Pažljivo izbjegavajući uznemiravajuće izraze: rasizam, ksenofobija, fašizam i ekstremna desnica. Neoliberalni ideolozi također svjesno mistifikatorski koriste “populizam” da spoje krajnju desnicu i radikalnu ljevicu, pa ih označavaju kao “desničarski populizam” i “ljevičarski populizam”, budući da su i jedni i drugi protiv neoliberalnih mjera, “Europe” itd.

VII. Ljevica u cjelini, s rijetkim izuzecima, ozbiljno je potcijenila ovu opasnost. Nije vidjela podizanje smeđeg vala, pa tako nije vidjela ni potrebu da preuzme inicijativu u antifašističkoj mobilizaciji. Za određene struje na ljevici, koje krajnju desnicu tumače kao puki nusprodukt krize i nezaposlenosti, moraju se napasti uzroci, a ne sama fašistička pojava. Takvo tipično ekonomističko rezoniranje razoružalo je ljevicu pred desničarskom rasističkom, ksenofobičnom i nacionalističkom ideološkom ofenzivom.

VIII. Nijedna društvena skupina nije imuna na smeđu kugu. Ideje krajnje desnice, naročito rasizam, zagadile su veliki dio ne samo sitne buržoazije i nezaposlenih, nego i radničke klase i mladih ljudi. Ovo je naročito primjetno u slučaju Francuske.

Ove ideje nemaju veze s realnošću imigracije: podrška nacionalnom frontu, na primjer, bila je osobito visoka u nekim ruralnim područjima koje nikad nisu vidjele nijednog imigranta. A Roma imigranata, koji su nedavno bili predmet histerične rasističke kampanje – uz nesebično sudjelovanje tadašnjeg “socijalističkog” ministra unutarnjih poslova Manuela Valsa – ima manje od dvadeset tisuća u čitavoj Francuskoj.

IX. Druga “klasična” ljevičarska analiza fašizma jeste da se u suštini radi o instrumentu krupnog kapitala za gušenje revolucije i radničkog pokreta. Budući da je radnički pokret danas vrlo oslabljen i da revolucionarna prijetnja ne postoji, krupni kapital nema interes da podrži desničarske pokrete, pa tako rizik od smeđe ofanzive nema.

To je još jedno ekonomističko tumačenje koja ne uzima u obzir autonomiju nekog političkog fenomena – birači zaista mogu izabrati stranku koja nema potporu krupne buržoazije – i po svemu sudeći zanemaruje činjenicu da krupni kapital može prilagoditi na najrazličitije političke režime bez mnogo predomišljanja.

X. Ne postoji čarobna formula za borbu protiv krajnje desnice. Moramo biti inspirirani – uz odgovarajuću kritičku distancu – antifašističkim tradicijama iz prošlosti, ali moramo i biti kreativni kako bismo reagirali na nove oblike ove pojave.

Moramo znati da kombiniramo lokalne inicijative s dobro organiziranim i strukturiranim unitarnim sociopolitičkim i kulturnim pokretima, i na nacionalnoj i na kontinentalnom planu. Ponekad je moguće udružiti se s duhovima “republikanizma”, ali organizirani antifašistički pokret može biti učinkovit i vjerodostojan samo ako ga predvode snage izvan dominantnog neoliberalnog konsenzusa.

To podrazumijeva borbu koja se ne može ograničiti samo na jednu zemlju, već se mora organizirati na razini Europe u cjelini. Borba protiv rasizma, kao i solidarnost s njegovim žrtvama, jedna je od osnovnih komponenti ovog otpora.
 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)

Hitler nije namjeravao osvojiti čitav svijet, nije se spremao za svjetski rat, zato što nije stvarao toliku vojnu silu sposobnu da oduzme svijet onima kojima je pripadao. Hitler je namjeravao živjeti s Englezima u miru, a ratovati s Rusijom. Ipak, s Rusijom je bio ekonomski u dobrim odnosima.

Upravo zato je njegova priprema za rat bila za globalne razmjere loša, i Wehrmacht je potrošio zalihe streljiva poslije dvadeset dana borbe, još u Poljskoj, a vojničku opremu i municiju za rat s Rusima dale su mu Engleska i Francuska.

Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio da započne svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju s SSSR, Engleska i Francuska su počele ga na sve moguće načine potiču na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju.

To je za Gorbačova bila gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za dalje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacija spriječe ubijanjem njenog nositelja.

Poštovani gospodine Starikov, vaša knjiga “Tko je primorao Hitlera da napadne Staljina “otvara nova povijesna pitanja i dovodi u sumnju službenu povijesnu ocjenu Drugog svjetskog rata. Za početak Vas molimo da prokomentarišete Vašu tezu da je Njemačka bila nespremna za Drugi svjetski rat i da to ilustrirate podacima, koje molimo da malo šire obrazložite: da je poslije tri tjedna napada na Poljsku, Njemačkoj počelo ponestajati avio-bombi, a poslije šest tjedna kampanje u Francuskoj, njemačkoj armiji je počela ponestajati streljiva.

- Kako bi se vodio svjetski rat, treba shvatiti dvije sasvim očite stvari. Kao prvo – za njega se treba spremati, i to temeljito spremati, pošto će taj rat dugo trajati. Ipak je to SVJETSKI RAT. I drugo, što treba shvatit – da biste u tom ratu pobijedili, morate potući one koji su u trenutku njegovog početka najjača velesila. Takvih čak može biti i nekoliko.

Zamislimo da je 1970. godine neka zemlja pokušala osvojiti čitav svijet. Očito bi morala potuči s dvije velesile: SSSR i SAD. Danas – s jednom, SAD. Skupa sa ulizicama i saveznicima. A sada se upitajmo koja zemlja je bila najjača 1939. godine? Poslije poraza Njemačke i uništenja Rusije tijekom Prvog svjetskog rata, najjača velesila bila je Velika Britanija, čija saveznica je bila nešto manje moćna Francuska. Znači, planirajući SVJETSKI RAT, Hitler je morao planirati rat s tim zemljama. A što je u stvarnosti?

Naredbu za pripremu rata protiv Poljske izdao je … travnja 1939. godine, to jest četiri mjeseca prije početka rata. A što je s planovima ratovanja s Englezima i Francuzima? Njemačka ih 1. rujna 1939. godine uopće nije imala. Priznaćete, čudan je to agresor koji čak nema ni planove za rat. Na pitanje da li je Hitler bio budala, odgovor je negativan. Ne, nije bio.

Očito da nije namjeravao ratovati s Engleskom, nije htio ratovati s Morem. Hitler je maštao da i sam postane dio civilizacije Mora. Otud i planovi izgradnje brodova Trećeg reich. Da je Hitler želio osvojiti čitav svijet, to jest uništiti hegemoniju Engleske u svijetu, bili bi mu potrebni brodovi, brodovi, i opet brodovi. A bez moćne mornarice započinjati borbu s Londonom za prednjačenje u svijetu glupo je i bezizgledno.

Potrebni su ne samo “polupomorski” saveznici poput Italije i Japana, potrebna je i vlastita mornarica. Gledamo program izgradnje brodova koji je odobrio Adolf Hitler. Admiral Reder, zapovjednik njemačke mornarice, ponudio je Führeru na izbor dva plana razvoja njemačke mornarice:

- Prvi je pretpostavljao ubrzanu izgradnju podmornica u najkraćem roku;

- Drugi, poznat kao plan “Z”, bio je predviđen za duži rok, pošto se obrazlagalo “da u narednih deset godina rat neće započeti”. Prema tom planu, trebalo je izgraditi čitavo mnoštvo velikih brodova. Hitler je upravo njega izabrao. I premda je plan bio predviđen za deset godina (do 1948. godine), zatražio je da se ostvari tijekom šest godina. Znači, sudeći po izabranom planu razvoja mornarice, Hitler čak ni teoretski nije trebao ratovati s Engleskom prije 1944 – 1945. godine.

Pri tome je Hitler praktično zabranio gradnju podmornica, jeftin i djelotvoran način da se “izjednače izgledi” s Britanijom. I poslije toga su nam govorili kako je on odlučio “osvoji čitav svijet” i započeo ostvarivanje svoje želje 1939. godine. A odnos snaga na moru bio je na dan 1. rujna 1939. godine ovakav:

Nosači zrakoplova: Engleska – 7, Francuska – 1, Njemačka – 0; teške krstarice: Engleska – 15, Francuska – 7, Njemačka – 2; lake krstarice: Engleska – 49, Francuska – 12, Njemačka – 6; eskadrilni razarači: Engleska – 183, Francuska – 59, Njemačka – 22; razarači: Engleska – 0, Francuska – 12, Njemačka – 20; podmornice: Engleska – 65, Francuska – 78, Njemačka – 57; torpedni čamci: Engleska – 27, Francuska – 9, Njemačka – 20; monitori: Engleska – 3, Francuska – 0, Njemačka – 0.

Stanje glede podmornica bilo je još žalosnije nego što brojke pokazuju. Veliki admiral Reder izvještavao je Hitlera da je za rat s Engleskom potrebno 300 podmornica. Ali kada su Engleska i Francuska objavile Njemačkoj rat 3. rujna 1939. godine, Nijemci su imali svega 57 podmornica, od čega 23 u stanju borbene sposobnosti. To jest, ionako ih je bilo triput manje nego kod saveznika, a onih u stanju borbene sposobnosti – čitavih pet puta manje.

Nameće se jednostavan zaključak – Hitler nije namjeravao osvojiti čitav svijet, nije se spremao za svjetski rat, zato što nije stvarao snagu sposobnu da oduzme svijet onima kojima je pripadao. Hitler je namjeravao živjeti s Englezima u miru, a ratovati s Rusijom. Upravo zato je njegova priprema za rat bila vapajući loša, i Wehrmacht je potrošio zalihe streljiva poslije dvadeset dana borbe, još u Poljskoj. A vojničku opremu i municiju za rat s Rusima dale su mu Engleska i Francuska.

No, također, zračna kampanja Luftwaffe-a (njemačkog zrakoplovstva) na Englesku je bila sa vojnog aspekta krajnje čudna. Osim bombardiranja Londona, koje je probudilo otpor i volju britanskog stanovništva, koliko znamo, Luftwaffe nije kao u drugim zemljama, pristupio sistemskom uništavanju aerodroma, luka, vojnoindustrijskih kapaciteta, industrijske i prometne infrastrukture. Da li je ovaj zaključak ispravan, i kako ga Vi komentirate?

- Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio započeti svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju s SSSR-om, Engleska i Francuska su ga počele na sve moguće načine podstrijehivati na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju. Hitler je, sa svoje strane, pošto je do nogu potukao Francusku, pokušavao “urazumiti” London i završiti rat. Nekoliko puta je nudio mir Zapadu, ali su Englezi uvijek odbijali.

Bombardiranje Engleske u ljeto 1940. godine vršeno je s polovicom, čak četvrtinom snaga. To je bila nekakva “prisila na mir”, a ne udar na infrastrukturu u cilju uništavanja i lišavanja rukovodstva. I koliko su ti njemački napadi bili razorni i strašni? Prema zvaničnim podacima, u Londonu je tijekom “Bitke za Englesku” poginulo 842 i ranjeno 2.347 osoba.

U najpoznatijem njemačkom zračnom napadu na engleski grad Coventry 14. studenog 1940. godine poginulo je 568 osoba. Svakako, svaki poginuli je za žaljenje, ali vidimo da te brojke, u usporedbi s brojem žrtava bombardiranja u Rusiji, Jugoslaviji i Njemačkoj, uopće ne izgledaju upečatljivo. Engleska je tijekom čitavog Drugog svjetskog rata izgubila 388.000 ljudi, od čega 62.000 civila.

To znači da u žrtve njemačkih bombardiranja tijekom čitavog Drugog svjetskog rata možemo ubrojati svega 62.000 Britanaca. Da li je to puno ili malo? Sve postaje jasnije u usporedbi. Francuska pod njemačkom okupacijom nije za savezničku avijaciju predstavljala cilj broj jedan. Zato je tamo od engleskog i američkog bombardiranja za četiri godine (od ljeta 1940. do ljeta 1944. godine) poginulo 30.000 ljudi.

Ali kada je došlo do iskrcavanja u Normandiji, avijacija Britanije i SAD je počela neusporedivo češće bombama ravnati francuske gradove i sela radi uništavanja njemačke vojske. Uslijed toga je tijekom tri ljetna mjeseca 1944. godine, tijekom kojih su Nijemci izbačeni iz Francuske, od bombi svojih oslobodilaca poginulo još 20.000 Francuza (svukupno – 50.000). Samo u Staljingradu je tijekom jednog strašnog dana 23. kolovoza 1942. godine poginulo oko 50.000 civila.

A gubici njemačkih civila uslijed bombardiranja i dan-danas su tajna iza sedam pečata. Ukupan broj nitko ne navodi. Zato što je užasavajući. Da je u Drugom svjetskom ratu pobijedila Njemačka, Churchillu, Rooseveltu i savezničkim rukovoditeljima avijacije bilo bi zajamčeno mjesto na optuženičkoj klupi i smrtna presuda za stotine tisuća žrtava. Ali povijest pišu pobjednici.

Zato su u Nürnbergu sudili drugim zločincima, za druge zločine, a oni koji su uništavali njemačke gradove, skupa sa svim njihovim žiteljima, otišli su u mirovinu. Samo u Drezdenu je tijekom dva dana bombardiranja poginulo oko 150.000 civila.

Centralno ali suštinsko pitanje koje Vi postavljate u svojoj knjizi je – zašto je Njemačka napala Sovjetski Savez, kada to nije bilo u njenom interesu. Vi čak kao ilustraciju navodite izjavu Hitlera Hermann Rauschning-u, koja je nama bila potpuno nepoznata, a u kojoj je Hitler, na pitanje što će biti u slučaju vojnog saveza Engleske, Francuske i Rusije, odgovorio: “Tada će meni, prosto, doći kraj”. Zašto je, unatoč tome, Hitler napao Sovjetski Savez?

- Engleska nije htjela mirovne pregovore. Hladnokrvno je bombardirala njemačke gradove. Pokazivala je odlučnost da se bori do kraja. Sa njom se moglo ratovati, čak je i pobijediti, ali je Adolf Hitler, pretresajući te mogućnosti, sebi postavljao dva pitanja. Po koju cijenu će biti postignuta ta pobjeda? I ono najvažnije – zašto?

Njemačkoj je predstojala teška borba bez vidljivog kraja, a na Istoku je SSSR, makar i trenutno lojalan, spokojno rješavao svoje strateške zadatke. Odmah pošto je Hitler do nogu potukao Francusku, Staljin je riješio problem Pribaltika: Letonija, Litva i Estonija su ušle u sastav SSSR. Isto tako vraćena je i Besarabija koju je zauzela Rumunjska.

Sovjetskom Savezu je sasvim odgovarao rat na Zapadu, rat Hitlera, koga su stvorili Angloamerikanci, sa svojim bivšim gazdama. Ali, da li je takav obrt događaja odgovarao samom Adolfu Hitleru? Čitavog života žudio je uništiti komunizam i ući u savez s Anglosaksonci, a umjesto toga sve se dešavalo obrnuto.

I tada je 10. svibnja 1941. godine u Veliku Britaniju, tobože na vlastitu inicijativu, odletio Hitlerov najbliži suborac Rudolf Hess. To je bio očajnički pokušaj da se sklopi mir između Njemačke i Engleske. Zapravo taj Hessov cilj nije nikakva tajna: “On (Hes – N.S.) je znao i shvaćao Hitlerov unutarnji svijet – njegovu mržnju prema Sovjetskoj Rusiji, njegovu strastvenu želju uništiti boljševizam, njegovo oduševljenje Engleskom i iskrenu želju da živi u prijateljstvu sa Britanskom imperijom … “.

Do napada na SSSR preostalo je nešto više od mjesec dana. Hitler je morao odlučiti hoće li se “Barbarossa” provesti ili ne. I taj udar nije bio unaprijed odlučen. Sve do Hessovog leta nije bila donesena nikakva konačna odluka o napadu na SSSR: “Naredba o udaru na SSSR u skladu s planom Barbarossa pojavila se tek 10. lipnja”. Adolf Hitler nikad ne bi započeo rat na dva fronta. Zašto je ipak započeo? Zato što je u trenutku udara na SSSR bio uvjeren kako nikakvog drugog fronta nema niti će biti! To je i predstavljalo ishod Hessovog leta.

Važno je shvatiti kako u čitavom zagonetnom slučaju s letom furerovog zamjenika u Englesku tajnu ne predstavlja Hitlerov prijedlog, već britanski odgovor na njega!

Englezi su zajemčili svoju neutralnost, blagonaklonu za Hitlera, u njegovom budućem ratu sa SSSR. Kao i sklapanje za Njemačku dugoočekivanog mira pošto Rusija bude do nogu potučena …

“Njemački fašisti su u stvari zato i poslali u Englesku poznatog Hess-a ​​kako bi uvjerio engleske političare da se pridruže sveopćem pohodu protiv SSSR. Ali su se Nijemci žestoko preračunali. Bez obzira na Hessove napore, Velika Britanija i SAD su se /…/ obrnuto, obredovale u istom taboru s SSSR protiv hitlerovske Njemačke”, rekao je Staljin u Moskvi, opsjednutoj od strane fašista.

To i jeste odgovor. Kako se u takvim prilikama Adolf Hitler mogao preračunati? Jer, da je engleska vlada kategorički odbacila furerove prijedloge i nedvosmisleno odbila s njim pregovarati, čemu se šef Njemačke mogao nadati, nego da počne rat na Istoku? Otkud bi Hitler mogao smatra kako će se London “pridružiti” sveopćem pohodu na SSSR, da je imao englesko odbijanje?

Čisto je bezumno napadati na Sovjetski Savez u okolnostima kada Engleska ne želi mir. Ali zato, ako Englezi jamče svoje nemiješanje u sukob, obećavaju makar i to da će mirno sjediti na svom Otoku, ako ne čak i da ratuju zajedno s nacistima protiv Rusa, onda je to – izlaz iz ćorsokaka! Samo treba Rusiju potući do nogu i mir s Engleskom biće sklopljen.

Da bismo našim čitateljima ilustrirali nelogičnost napada na Sovjetski Savez, molimo Vas da nam nešto više kažete o tome, o čemu inače u knjizi piše, da je Sovjetski Savez bio pouzdan trgovinski i gospodarski partner Njemačkoj, da joj je isporučivao naftu, pšenicu i druge strategijske sirovine i materijale koji su bile od vitalne važnosti za njemačku vojsku i gospodarstvo – sve one materijale za kojima se, nakon napada na SSSR u Njemačkoj sve više osjećao deficit.

- SSSR nije bio saveznik Njemačke. SSSR je bio trgovinski partner Njemačke. Pri tome je trgovao i sa Engleskom i Francuskom. Englezi su sve svoje ratove vodili po istom načelu: blokirali bi mornaricom obalu, gušeći protivničku zemlju blokadom. Kopnena trgovina sa SSSR omogućavala je Njemačkoj da izbjegne gušenje blokadom.

Nijemci su preko teritorije SSSR mogli prevoziti važnu robu za svoje gospodarstvo, kupujući je po čitavom svijetu. Sve to odjedanput je završeno 22. lipnja 1941. godine. Umjesto trgovinskog partnera, Njemačka je dobila smrtnog neprijatelja, vlastitim rukama stvorivši saveznika Englezima.

Ključno pitanje je – tko je financirao njemačku ratnu mašineriju u njenom pohodu na istok, tko je osiguravao kredite za oružje i streljivo, i sa kojim ciljem? Ako je netko financirao, preko koga su išli ti financijski transferi? Kakva je uloga Švicarske i njenih banaka u tome?

- Nitko ne zna točan iznos novca uloženog u obnovu Njemačke. Razne procjene govore o približno 28-30 milijardi dolara do 1930. godine. Zanimljivo je da ukupne ratne reparacije Njemačke za isto razdblje iznose nešto više od 10 milijardi maraka. I takve prilike su nastale upravo onda kada su Njemačku počeli smatrati potencijalnim kandidatom za novo satiranje Rusije.

U Njemačko gospodarstvo su upumpavali znatno više sredstava nego što su uzimali. Naravno, takvav srazmer doprinosio je obnovi industrijske proizvodnje u Njemačkoj, koja je već 1927. dostigla predratnu razinu. Upumpavanje sredstava vršeno je u skladu s dvjema planovima: Jungovim i Davesovim.

Njihovo djelovanje privedeno je kraju 1932. godine, a Njemačka je faktički oslobođena plaćanja reparacija, premda je isplatila tek neznatan dio. Zašto? Zato što će u siječnju 1933. godine kancelar postati Adolf Hitler, kome predstoji da izvede ekonomsko čudo. A za to mu je potreban novac.

Evo samo nekoliko brojki koje pokazuju kakav zadatak je stajao pred Hitlerom kada je došao na vlast. Proračunski troškovi za naoružanje porasli su od 1933. do 1939. godine gotovo deset puta (s 1,9 milijardi maraka na 18,41 milijardi maraka).

Porast udjela u proračunu je ništa manje upečatljiv: s 24% na 58%. Radi usporedbe, glavna svjetska “opasnost” koja je tobože namjeravala osvojiti čitav svijet, komunistički SSSR, trošio je 1934. godine na vojne potrebe 9% posto svog proračuna, Francuska – 8,1% posto, Japan – 8%, Engleska (koja je kao i uvijek namjeravala ratuje tuđim rukama) – 3%.

Kao što nam je iz povijesti poznato, Adolf Hitler je svoj zadatak obavio. U nevjerojatno kratkom roku – tijekom svega šest godina koliko je bio na vlasti – uspjelo mu je izgraditi vojnu mašineriju nevjerojatne moći. To povjesničari zovu nacističkim ekonomskim čudom. Vatreno se raspravljalo: je li neosporan rast njemačkog gospodarstva u Hitlerovo doba bio realan ili je prije podsjećao na ekonomsku piramidu kada najbolji izlaz iz ćorsokaka postaje rat.

Ma koliko čudno izgledalo – nijedna strana te apstraktne rasprave nije u pravu. Rast i opadanje njemačke privrede uopće nije određivan unutrašnjim razlozima. Uspjehe nacista financirao je i organizirao čitav tadašnji “civilizirani svijet”, kako zemlje Zapada vole nazivati njihovi poklonici. Zato Hitler nije određivao ni rokove prestanka rasta ili nastavka razvoja njemačke industrije.

Jer očito je da, Njemačka bez pomoći sa strane nije mogla dugo podnositi paprene troškove naoružanja. Prema tome, postojala su samo dva izlaza: ili ulijevanje novih sredstava sa strane u njemačko gospodarstvo, tj.. njeno daljnje sponzoriranje, ili otpočinjanje rata s Rusijom, zbog čega su Hitlera i odgajali. Gospodari svijeta – Anglosaksonci – nimalo ne vole uludo trošiti novac.

Za njih je čisto ekonomski (čak ne politički!) Bio unosniji brzi početak vojnog sukoba. Što prije počne, tim će manje novca morati ulijevaju u bezdano ždrijelo hitlerovske vojne mašinerije. Zato bi početak rata 1938. godine bio bolji nego 1939. godine, a 1939. bolji nego 1940.

Svi smo mi odrasli ljudi i shvaćamo da nikakva čuda u gospodarstvu ne postoje. Tako i nevjerojatni Hitlerovi uspjesi na svjetskoj pozornici nisu bili uvjetovani njegovim genijalnim talentima kao diplomate ili državnika, već time što su Engleska, SAD i Francuska unaprijed s njim dogovorile prepuštanje svojih pozicija.

Jedno od pitanja koje vi postavljate je zašto su njemački avioni imali engleske motore. Kako je to moguće?

- Realno je Luftwaffe 1936. imao dvokrilac Ne 51. To nije ništa drugo do “poljoprivredni avion”. Čak je korišten u početnoj fazi Drugog svjetskog rata, premda se još u Španjolskoj pokazao kao beznadno zastario u usporedbi sa sovjetskim lovcima kojima su bili naoružani republikanci .

Ali za njemačko ratno zrakoplovstvo 1936. godine Ne 51 uopće nije bio starudija, već nešto sasvim novo. Povijest tog aviona počinje tek 1931. obraćanjem Ministarstva prometa Njemačke, po porudžbini Rajhsvera, tvrtki “Henkel” s molbom da razviju dvokrilac jednosjed.

Prvi let oglednog uzorka izveden je studenog 1932. godine, da bi serijska peoizvodnja tog zrakoplova započela tek u proljeće 1934. godine. Ali pošto Hitler još nije bio oglasio stvaranje Luftwaffe-a, imali su civilne oznake i registraciju. I dvije godine kasnije Hitler će s tim najnovijim “poljoprivrednim avionima” prestrašiti čitavu Europu?

Oni njemački avioni koje smo navikli vidjeti na sličicama i u filmovima, stići će u njemačku vojsku kudikamo kasnije od onog vremena kada ih se Zapad počeo “strašiti”. Idemo redom. Najmasovniji i najpoznatiji njemački lovac Drugog svjetskog rata bio je Messerschmitt Bf109.

Izrada njegovih prototipa počela je tek krajem 1934. godine, a ogledni uzorak “Messer” izveo je prvi let 28. svibnja 1935. godine. Strahoviti nacistički borbeni avion, zasad u jednom primjerku, imao je engleski motor “Rolls-Royce”, „Kestrel V“. Zašto engleski, upitat ćete? Jednostavno zato što njemački motori iste vrste još nisu bili gotovi. Te su britanski “drugovi” pomagali. Jer, Engleska je u to vrijeme bila glavni svjetski izvoznik oružja i vojnih materijala …

I nije samo jedan ogledni uzorak imao britanski motor. Svi serijski Messerschmitt avioni u početku su imali te motore, sve dok njemačka industrija nije proizvela dovoljan broj vlastitih:

“Od 28 vrsta njemačkih vojnih aviona 1935. godine njih 11 imalo je engleske i američke motore, koje su isporučivale firme ‘Rolls-Royce’, ‘Armstrong-Sidle’, ‘Pret-Whitney’ i dr.. “.

Uspješna letačka ispitivanja učinila su lovac Willy Messerschmitt favoritom. Međutim, njemački piloti su Bf 109 isprva dočekali s nepovjerenjem. Zašto? Zato što su navikli na otvorene kabine svojih “poljoprivrednih aviona”, a u tom lovcu se pilotska kabina hermetički zatvarala!

Ali nama nisu važni strahovi njemačkih pilota, nego datumi masovnog prispijeća lovaca u letačke jedinice, u ono vrijeme kada su ih se “bojali” šefovi Engleske i Francuske. Statistika proizvodnje tih aviona, nažalost, ne pruža temelj za takve strahove: 1936. godine – dva ogledna uzorka, 1937. godine – 54 komada.

Prije nekoliko godina, povodom godišnjice sporazuma između Ribbentropa i Molotova, zapadna tisak je vrlo negativno povijesno ocijenila taj dogovor. Da li su samo sporazum Ribbentrop-Molotov, ili i drugi povijesni sporazumi Nijemaca i Rusa predmet kritike anglosaksonskih povjesničara, ali i političara?

- Sporazum o nenapadanju SSSR-a s Njemačkom sasvim je pobrkao karte Engleskoj, koja je namjeravala nahuška Hitlera na SSSR. Umjesto toga, Njemačka se s Rusijom sporazumjeli. Otud i mržnja prema tom dokumentu, u kome se radi samo o jednoj stvari: dvije zemlje neće međusobno ratovati. To je sve. Ničeg više tamo nema. A originale navodno potpisanih tajnih protokola nitko NIKADA nije vidio. Postoje nekakve fotokopije. Osobno sam uvjeren da su to krivotvorine, sačinjene u vrijeme vladavine izdajnika Gorbačova.

Također, šokantna je i Vaša tvrdnja o misiji Rudolfa Hess-a. Zašto je Rudolf Hess iskočio padobranom u Engleskoj? Da li je to bio individualni akt “bolesnog čovjeka” ili je on predao osobnu poruku Hitlera Churchillu, i kako objasniti njegovo samoubojstvo u poznim godinama?

- Zanimljiva činjenica: odmah poslije Hesovog leta 10. svibnja 1941. godine, već sutradan, moćni napadi njemačke avijacije na Englesku iznenada su sasvim prestali, i obnovljeni su tek siječnja 1943. godine. Sada o sudbini samog Hessa. On je 17. kolovoza 1987. godine, kao posljednji živi rukovoditelj Trećeg rajha, napustio ovaj svijet.

Rudolf Hess je u trenutku smrti u zatvoru Spandau imao gotovo 93 godine. U zatvoru je odležao već 46 godina. Svi oni koji su zajedno s njim po presudi Nirnberškog tribunala dospjeli u zatvor, već odavno su ga napustili. On je od 1966. godine bio jedini sužanj zatvora Spandau.

Odležavši 8 godina od 15, pod izgovorom slabog zdravlja, na slobodu je izašao diplomata Konstantin von Neurath. Zatvor su napustili admiral Denic i šef “Hitlerjugenda” Baldur fon Sirah, odležavši svojih 20 godina. A Rudolf Hess je i dalje ostajao tamo. Zašto? Zato što je osuđen na doživotni zatvor, reći će čitatelj. I … pogriješiti će.

Ista takva doživotna presuda nije bila smetnja za oslobođenje admirala Rederi poslije svega 10 godina, i ministra gospodarstva Trećeg rajha Waltera Funka, koji je odležao 12. Oni su pušteni na slobodu zato što nisu posjedovali tako strašnu tajnu kao Hess. Jer je samo on znao što su Englezi obećali Hitleru, i zašto im je Hitler povjerovao …

A i Hessov smrt bila je vrlo zagonetna. Devedesetogodišnji oronuli starac pokušao se tijekom šetnje ubiti i objesio se, omotavši električni kabel oko vrata. Hessov čuvari pokušali su da mu dati umjetno disanje, i to toliko usrdno da su mu slomili prsni koš i rebra. Pokojnikov sin je, ne vjerujući zvaničnom izvještaju engleskih stručnjaka za sudsku medicinu iz britanske bolnice u koju je tijelo dopremljeno, naložio ponovnu obdukciju.

I treba reći da je imao ozbiljne razloge za to. Hess se uvijek nalazio pod nadzorom, a na dan smrti čuvar ga je napustio doslovno nekoliko minuta. “Za to vrijeme oronulom starcu je uspjelo napisati oproštajno pismo, privezati produžni kabel za prozorsku rezu, provuče glavu kroz omču i zategnuti je – pošto je na vratu ostao vodoravan trag – i da padne ili se baci na zemlju?”

Tijekom ponovne obdukcije koju su izvršili njemački liječnici, na vratu leša otkriven je drugi trag od kabela. Ispalo je da je devedesetogodisnjem starcu uspjelo “objesiti” se – dvaput. Tragovi na vratu i ozljede unutarnjih organa vrata nedvosmisleno su svjedočili da je Hess zadavljen. A prethodno su ga otpozadi udarili po glavi, uslijed čega se pojavio hematom na potiljku, čudan i neobjašnjiv u slučaju samoubojstva …

Zašto su morali ubiti starca, i tko je to ubojstvo izvršio? Hessov sin Wolf Rüdiger ni trenutak nije posumnjao u to da su njegovog oca ubili Englezi. Strašna tajna britanske diplomacije, koja je Hitlera zagrijala za napad na SSSR, nije smjela otkriti. A neposredni uzrok ubojstva postala je neobuzdana brbljivost Mihaila Sergejevič Gorbačova.

Taj nestručan političar potpisao je smrtnu presudu ne samo vlastitoj državi, nego i tadašnjem nacisti. Stvar je o tome što su se već poodavno čuli glasovi koji pozivaju na Hessovo puštanje iz zatvora. Glavni protivnik toga uvijek je bio SSSR, čiji stav je bio vrlo jednostavan – nacistima nije mjesto na slobodi.

Znajući da Sovjetski Savez neće dati suglasnost za Hessov izlazak iz zatvora, Velika Britanija je mogla izigravati dobrog isljednika i uvijek izjavljivati kako nije bila protiv njegovog oslobađanja. I, evo, počela je “Perestrojka”, “Novo mišljenje”, i Mihail Sergejević, ništa ne shvaćajući u povijesti i politici, izjavljuje svojim zapadnim prijateljima kako je spreman da im učini nešto ugodno i slaže se sa Hessovim puštanjem.

To je za Gorbačova bio gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za dalje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacije spriječe ubijanjem njenog nositelja.

Svi materijalni dokazi uzroka smrti Rudolfa Hessa ​​- kućica u vrtu, kabel i namještaj, čak i sam zatvor Spandau – uništeni su odmah poslije njegove smrti. Britanska vlada je odredila da spisi u Hessovom predmetu ostanu povjerljivi do 2017. godine. Ali zašto? Što bi se moglo otkriti u zapisnicima njegovih saslušanja? Što to ima Velika Britanija kriti, ako je, kako nas uvjeravaju, odlučno odbila pregovarati s nacistima?

Obrnuto, te spise trebalo bi kačiti na svaki stup, tiskati u svim novinama. Jer to je dokaz progresivnosti i demokratičnosti maglovitog Albiona. Kakav veleban povod za propagandu: mi, Englezi, kategorički smo odbacili sve prijedloge krvavog Adolfa Hitlera! A umjesto toga najstroža povjerljivost. Nelogično? Ne, logično. Zato što ODBIJANJA nije bilo, već je bila SUGLASNOST sa Hitlerom.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)