Umirovljeni nizozemski državljanin osjeća da je u sjajnoj psihofizičkoj kondiciji i smatra da je diskriminiran po dobi na tržištu rada, ali i u ljubavi pa je sudskim putem zatražio da mu se ‘otpišu’ dva desetljeća i dob spusti sa 69 na 49 godina

Nizozemsko pravosuđe nije se još susrelo s takvim slučajem, bizarnim, ali “ozbiljnim zahtjevom” Emila Ratelbanda koji je suce u Arnhemu na jugoistoku Nizozemske ostavio bez riječi.

Ratelband je zatražio da mu se u putovnicu upiše izmijenjeni datum rođenja tako da umjesto 11. ožujka 1949., stoji 11. ožujka 1969.

“Osjećam se mladim, snažnim i mišićavim i želim da mi se to i zakonski prizna jer se smatram poniženim, povrijeđenim i starosno diskriminiranim”, kazao je sucima Ratelband, osobni trener “specijaliziran za razvoj samosvijesti”.

Taj otac obitelji, ali neoženjen, pred sudom je rekao da je njegov zahtjev jednako legitiman kao i zahtjevi osoba koje traže da se u osobnim dokumentima upišu kao “treći spol”.

“Danas možemo birati posao, rod, političku i seksualnu orijentaciju. Čak imamo pravo promijeniti prezime. Zbog čega onda nemamo pravo mijenjati starosnu dob”, zapitao je Ratelband suce.

Ustvrdio je da mu je i njegov liječnik konstatirao biološku dob između 40 i 45 godina.

Iako je isprva u sudaca izazvao podsmijeh, Ratelband danas vjeruje u to da je njegov branitelj, ugledni odvjetnik Jan-Hein Kuijpers uspio “prodrmati” suce.

“Ovo pitanje nema presedana i izgledi u uspjeh su minimalni no držimo da pravosuđe s vremenom mora evoluirati”, rekao je Kuijpers.

Sud u Arhnhemu pravorijek treba izreći za četiri tjedna.

(jutarnji.hr)

Otkriveno je da su ljudi koji su, između ostalog, pili umjerene količine alkohola ili kave, živjeli duže od onih koji nisu

Nije greška a nije ni šala. Čini se da je pronađen eliksir dugovječnosti. I ne nije riječ o nekim čudnovatim biljkama već o svima dostupnim ‘otrovima’, kako se po novom nazivaju.

Konzumiranje umjerenih količina alkohola i kave povezano je s dužim životom. Pokazala je to znanstvena studija sa Sveučilišta California-Irvine.

Ključna je riječ naime – umjerena količina.

Istraživanje, nazvano “90+ studija”, počelo je 2003, a obuhvatilo je oko 1.700 “najstarijih” ljudi u grupi od 90-99 godina, kako bi se otkrio koji je ključ njihove dugovječnosti.

Otkriveno je da su ljudi koji su, između ostalog, pili umjerene količine alkohola ili kave, živjeli duže od onih koji nisu, kao i da ljudi koji su u svojim 70-tim godinama imali prekomjernu težinu živjeli duže od ljudi koji su imali normalnu, ili bili mršavi.

Nemam objašnjenje za ovo, ali čvrsto vjerujem da umjereno pijenje alkohola doprinosi dugovječnosti – izjavila je dr. Claudia Kawas, glavni znanstvenik ove studije.

Studija je pokazala da oni koji su pili dvije čaše vina ili piva svakog dana smanjivali su svoj rizik od prerane smrti za čak 18 posto, dok su oni koji su pili dvije šalice kave dnevno smanjili taj rizik na 10 posto.

Alkohol i kava nisu, međutim, jedino što je potrebno za dug život. Tjelesne vježbe, odnosno kretanje je i dalje neophodno. Isto istraživanje je otkrilo da redovnim vježbanjem, kao i fizičkim radom doprinosimo dugom životnom vijeku.

Dakle, sljedeći put kad vam netko prigovori zbog odlaska u kafić, samo im recite da želite živjeti dug i sretan život, našalili su se autori studije.
 
(dnevno.hr)

Zadnjih dana se i penzioneri bune kako su mirovine male. Moramo ih razočarati – mirovine su sasvim pristojne. Čak i dobre. Velike. Odlične. Naravno, ako ih usporedimo s mirovinama koje će imati buduće generacije, ukoliko si nešto same ne uštede

Jer ovaj mirovinski model koji je u nas primaran, međugeneracijske solidarnosti, propada već par desetaka godina i tko se bude na njega naslanjao jednom će moći pričati kako mu je otac ili djed primao punih 2500 kuna, a neki čak i 3000 kuna mirovine.

Složit ćemo se naravno da je mirovina od 1500, 2000, pa i 3000 kuna iznimno skromna – ali ako se nastavi guranje glave u pijesak, što Hrvati jako vole, za 20-30-40 godina govorit ćemo o današnjim iznosima mirovina kao debelim i dobrim primanjima.

Sada, naravno možemo početi demagogijom: „Ja sam 20-30-40 godina uplaćivao mirovinsko i sada zaslužujem dobru mirovinu!“ E, tu je prvi problem – nitko nije uplaćivao za sebe, već za tadašnje umirovljenike. Klasični mirovinski fond je običan račun gdje radnici uplaćuju da bi oni koji su tada u penziji dobivali. Nije to nikakvo ulaganje.

Postojeći model mirovina, zanimljivo nije uvelo niti jedan ljevičar – već „Željezni Kancelar“ Otto von Bismarck 1889. godine. Kako je izgledao? Svi su radnici uplaćivali, a temeljem toga bi radnik koji bi napunio 70 godina dobio državnu mirovinu. Model je bio dobar, ali ne zaboravimo da je onda napuniti 70 bilo već postignuće i da je prosječno takav radnik mogao očekivati nekoliko godina uživanja mirovine.

Mlađi koji ovo čitaju radi napretka medicine i kvalitete života mogu očekivati da će uvelike doživjeti i preko 90. Druga stvar koja je postojala i tada u Njemačkoj, ali i u nas do prije 50 godina je ogroman broj seoskog stanovništva koje je dolazilo u gradove i time mehanički stvarao nove radnike.

Usput, što mislite zašto je Bismarck „izmislio“ socijalno osiguranje i mirovine? Kako bi suzbio ljevicu. U izvrsnom članku objavljenom 1995., „Bismarckove socijalne reforme“ Vlado Puljiz navodi i genijalan citat, Bismarck u obraćanju Reichstagu prilikom rasprave o mirovinskom zakonu 1889., kaže:

“Kad budemo imali 700.000 sitnih umirovljenika koji će od države primati svoju mirovinu … kad oni budu mogli izgubiti makar 115 do 200 maraka … i to ne budu mogli spriječiti, uvjeren sam, kad učinite ovaj sitni ustupak, onda ćete naučiti običnog građanina da u Reichu vidi dobrotvornu ustanovu.”

Kancelar je znao – daj ljudima rentu i ljudi se neće buniti! Je li vam sada jasnije zašto je vlast 90-tih masovno slala ljude u razne oblike prijevremenih mirovina?

Tko će vama uplaćivati za mirovinu?

Da bi sustav međugeneracijske solidarnosti funkcionirao – morate imati barem tri radnika na jednog umirovljenika, što čak i da nije bilo masovnih umirovljenja 90-tih nije moguće održati. Niti ima prosječna hrvatska obitelj petero djece, niti tisuće radnika danas dolazi sa sela tražiti posao u grad.

Mirovina u klasičnom smislu može ići samo na gore – za 20 godina prosječna osoba će (ako ne zavrti atomski rat) živjeti još dulje, ali uz ovaj natalitet i odlazak mladih, jednostavno nema tih novih radnika koji će puniti fondove. Nema radnika koji će za 20 ili 40 godina uplaćivati budućim umirovljenicima – preciznije, ono što će uplaćivat će biti jako malo. Sustav generacijske solidarnosti je rađen za sasvim druga vremena i zato se mirovine već i danas dopunjuju izravno iz proračuna.

Država je tu uskočila Drugim mirovinskom stupom – dobra ideja, dio novca ide na vaš račun i u biti sami štedite za svoju mirovinu, ali to je samo 5% doprinosa na plaću. To je premali novac. Po planu se već trebalo uplaćivati više, ali onda bi još više nedostajalo postojećim mirovinama, a svaka vlast ipak voli par glasova više sada, nego nešto u mutnoj budućnosti.

Ukratko – ako imate 25, 35 ili 45 godina – vaše mirovine gotovo pa nema.

Što činiti?

Imate dva puta. Prvo je vjerovati državi da će vam osigurati pristojnu mirovinu. Kao što su današnji umirovljenici vjerovali. Vjerovali su toliko da su npr. 90-tih masovno kao radnici glasali za HDZ koji je nudio model pretvorbe koje smo i dobili, menadžerskim kreditima, a odbio one koji su nudili podjelu vaučera za dionice društvenih firmi svim građanima. I sada evo vjeruju da će im umjesto 2000 mirovina biti ako se baš dobro izbore 2030 kn.

Drugo je učiniti sami nešto za sebe. Odvajati sa strane, koliko se može. Treći mirovinski stup – čak se i dobiju neka poticajna sredstva, a i prinosi im nisu loši. Osiguranja. Štednje. Tko zna bolje – kupnja dionica. Ponešto u plemenitim metalima. Ako ste u primorju, neka nekretnina za ljetni najam. Nadalje, napraviti plan za mirovinu, recimo umjesto u stanu u Zagrebu bitno jeftinija kuća 50 km dalje, gdje imate još i vrt za zabavu i zdravo povrće, a i ostat će vam novca od prodaje stana. Pomaže, da ne bude sve u materijalnom, imati i više djece – lakše će vam pomoći kada vam bude trebalo.

Računajte da ako ste mlađi od 40, radit ćete ne do 67 nego do 70, pa ako imate neko zanimanje gdje se zdravlje dobrano troši, porazmislite kako steći neko drugo zanimanje. Ukratko – planirajte, nemojte se dovesti u situaciju kao generacija koja sada ima 70, koja je masovno izabrala razne šerife, izglasala pretvorbu koju je već izglasala i veselo otišla u mirovinu s 55, a sada se buni kako nema. Kako bi mogla imati? Od čijeg novca?

Vjerujete li političarima ili sebi?

Reći ćete: „Pa što ovaj priča, odakle mi za još odvajati za mirovinu!“ E, pa tu vas čekam. Da je PDV 20%, a ne 25%, da li bi mogli razliku uplatiti za buduću mirovinu bez da vam išta više nedostaje? Mogli bi. Da nema trošarina na aute, da li bi tih 10.000 kn za trošarinu mogli oročiti na 20 godina (najjednostavniji primjer) umjesto da ih date državi? Mogli bi. Da su doprinosi na plaće manji – bi li mogli 200 kn uplatiti evo u Treći mirovinski stup. Mogli bi. Uplatama tako na 2-3 mjesta mogli biste fino popraviti vaš standard za 20-30 godina, posebno ako počnete na vrijeme.

Drugi način je naravno ovo što imamo – ogromni porezi, država koja uzima sve i sva i država koja će vam eventualno iz proračuna (jer uplata narednih generacija će biti sve manje!), ako uopće bude novca u proračunu, dati neku crkavicu od mirovine.

Ovdje dolazimo do biti stvari: sustav međugeneracijske solidarnosti se matematički raspao. Nemamo i nećemo imati tri milijuna radnika i milijun umirovljenika kako bi isti normalno radio. Ostaju vam dva puta: Jedan put je podržavati državu visokih poreza i vjerovati političarima kako će vam kada namire sve svoje udijelite neke novce za dane u mirovini. Ali ima i drugi put, tražiti državu malih poreza. U državi malih poreza bi vama osobno ostalo više novca i kako biste mogli sami u što većoj mjeri izdvojiti i pripremiti se za doba kada ne budete u mogućnosti biti potpuno ili barem dijelom radno aktivni.

U pitanju su dvije filozofije, dva koncepta, uvjetno rečeno lijevi, jaka država koja uzima sve i sva i dijeli kako misli i liberalni – gdje novac ostaje vama i vaša je odgovornost raspolagati njime. Kome više vjerujete, državi ili sebi? To vam je, ne samo oko mirovina, temeljno pitanje u Hrvata.
 
(index.hr)

Josef Milerad, šveski pedijatar, pregledao je velik broj migranata koji za sebe tvrde da su djeca koja su bez pratnje došla u Švedsku

“Nekima od njih je definitivno između 30 i 40 godina”, kaže on, a čak 40% njih je između 20 i 25 godina. No, “djecu” ne možete protjerati niti im odbiti azil, a oni dokumenata nemaju…

Oko 31.000 tražitelja azila u Švedskoj su trenutno registrirani od strane tamošnje Agencije za migracije kao “nepraćeni maloljetnici”, dakle djeca koja su došla u Švedsku bježeći od rata bez pratnje roditelja.

Ali prema Mileradu, koji je dao izjavu za švedski Expressen, ta brojka je osjetno preuvećana: on tvrdi da su neki od njih puno, puno stariji od 18 godina, pa i dvostruko, ali tvrde da su maloljetni kako bi lakše dobili azil.

Milerad kaže da je kao liječnik, pedijatar, stručno pregledao veći broj djece koju su vlasti svrstale pod maloljetnike, i proveo testove. Po njegovom profesionalnom sudu, gotovo 40% njih ima između 20 i 25 godina, a neki su i blizu – četrdesete!

On je naime radio kao liječnik u nekim od prihvatnih centara za migrante, surađujući s vlastima. Njegove tvrdnje potvrđuju ono što je nedavno rekao jedan drugi švedski državni službenik koji radi s migrantima, a koji zbog straha da će biti proglašen rasistom nije htio da mu novine objave ime – a to je da su švedske vlasti i neke koji imaju sijedu kosu svrstale u maloljetnike, jer su oni tvrdili da su maloljetni, a nisu imali nikakve dokumente!

“Smatram da će se moje profesionalno mišljenje, čak ako i ne mogu to potkrijepiti dokazima, pokazati točnim – postoji jasna razlika između 16-godišnjaka i 20-godišnjaka”, kaže on.

A tu razliku pedijatar može lako uočiti. Problem nije samo u tome što odrasli koriste resurse namijenjene djeci, već što se 30 i 40-godišnjaci smještaju u iste sobe s djecom, a politička korektnost omogućava kriminalcima, isilovcima, pedofilima, i brojnim drugima da se uvuku među djecu i tako ne samo iskoriste njihove beneficije i privilegije, već i ugroze one koji su u toj priči stvarno i ugroženi – prave maloljetnika iz Sirije.

Na naslovnoj fotografiji su neki od migranata koji su počinili teške zločine silovanja i ubojstava, a tvrdili su da su – maloljetni. O dvojici od njih s manjih fotografija sam i pisao, a svi su, što je razvidno iz samih fotografija, osjetno stariji od onog koliko tvrde da su stari.

Uostalom, sjetite se migranata koji su prolazili kroz Hrvatsku: gotovo svi su bili rođeni 1. siječnja. Čak 70 posto migranata koji su stizali u Tovarnik nisu imali niti jedan dokument sa sobom. Kad su ih djelatnici hrvatske policije tražili osobne podatke, svi su davali kratke i potpuno identične odgovore: dokumente smo izgubili, a rođeni smo 1.1., uglavnom 2000. ili 1999.

Samo su oni očito puno stariji davali neku drugu godinu, ali nikad manju od 1990, iz nekog razloga. Dakle, oni lažu o godinama, većinom i o državi iz koje dolaze, a dokumente su izgubili, ali ne i mobitele i bankovne kartice kojima su dizali novac koji ih je u određenim državama čekao (ako ste se kad pitali zašto su svi oni unaprijed znali ne samo svoju odredišnu zemlju, nego i put kojim trebaju do nje doći, odgovor je: novac na bankomatima, u određenoj državi). Je li onda teško pretpostaviti da masovno lažu o godinama i kad dođu na odredište?

Milerad potvrđuje ono o čemo se dugo već govori. Testovi starosti koje su provele švedske vlasti kako bi provjerili starost imigranata pokazali su se naivnim i nedovoljnim, naime, pa on inzistira da se imigranti podvrgnu medicinskim testovima, uključujući rengen, kako bi se znanstveno i nedvojbeno dokazala njihova stvarna starost.

“Djeca imigranti koji su stvarno mlađi ili srednji tinejdžeri su oni koji plaćaju najveću cijenu tih laži. Na taj način resursi koje je Švedska odvojila za djecu odlaze njima”, kaže on.

Paradoks je da je zapad solidaran s djecom imigrantima, ali njihovi stariji sunarodnjaci, očito, s vlastitom djecom baš i nisu solidarni – naime, kradu im iz usta, doslovce.

No zašto švedske vlasti i pedijatri o tome ne govore? Jer se boje da će biti optuženi za rasizam. Razumljivo, on je također u intervjuu rekao da se boji da će biti proglašen “ksenofobom”, što je u današnjoj Švedskoj optužba ravna onoj za vještičarenje u srednjem vijeku, i vodi ravno u ekskomunikaciju iz društva i gubitak posla.

Po njemu, razlog zašto njegovi kolege ne govore o tome, a on je uvjeren da bi njihovi rezultati testova bili isti, je upravo strah od osude društva, usude li se reći istinu očitu svima. Zatvoriti oči i biti kukavica je uvijek lakše nego se suprotstaviti ideologiziranoj i radikaliziranoj bijesnoj rulji.

“To je nevjerojatno emocionalno nabijena stvar”, kaže zato Milerad pomirljivo, dodajući kako se racionalni argumenti i činjenice jednostavno ignoriraju.

“Mnogi su tako kategorički odani današnjim uvjerenjima kako je to neetički stavljati pod pitanje, ali nadam se da ćemo negdje u budućnosti moći voditi bolje činjenično potkrijepljenu i informiranu raspravu o drugim aspektima tog pitanja (izbjeglica)”, kaže on.

A zbog svojih neopreznih riječi, već se našao na udaru čuvara liberalne vjere u Švedskoj kao heretik.
 
(dnevno.hr)

Talijanski istraživači otkrili su ključ dugog i zdravog života! Izgleda da odgovor leži u dobroj mikrocirkulaciji koja je odgovorna za prenošenje kisika i hranjivih tvari do stanica i uklanjanje toksina, navodi se u istraživanju Inicijative za rezultat starenja Cilenti (CIAO)

Profesor Salvatore Di Zoma i njegov tim proveli su istraživanje u kojem su provjerili zdravlje dugovječnih prosječne starosti 92 godine. Čini se da je dotok krvi u njihove organe jednako učinkovit kao kod 30 godina mlađih ljudi.

Stručnjaci su zaključili da dugovječni u krvi imaju nisku razinu peptidnog hormona adrenomedulin (Bio-ADM).

Ovaj hormon je pokazatelj dobre mikrocirkulacije. “Vrlo niske koncentracije ovog biomarkera ukazuju na dobro funkcioniranje sustava endotela i mikrocirkulatora, što omogućuje dobru krvnu perfuziju organa i mišića”, objasnio je Di Zoma.

Kod ljudi kod kojih je u krvi nađena visoka koncentracija bio-ADM-a, vazodilatacija (dilatacija krvnih žila, što snižava krvni tlak) i očuvanost krvnih žila su u mnogo gorem stanju.

“Uzbuđeni smo zbog povezanosti razine peptidnog hormona bio-ADM-a i dobre mikrocirkulacije kao indikatora za dobru kvalitetu života”, priopćio je Andreas Bergman koji je bio ključni igrač u razvoju projekta bio-ADM-a.

“Ako se bio-ADM pokaže kao pouzdan biomarker za dugovječnost, to otvoriti put ka sustavnoj analizi faktora koji doprinose dugovječnosti”, zaključuje Bergman.

Znanstvenici obično za ključne faktore koji određuju životni vijek smatraju genetsku predispoziciju, fizičku aktivnost i prehrambene navike.
 
(sputniknews.com)

Otok Okinawa u Japanu, odmah sjeverno od Tajvana, odavno je već “vruća točka”  tajne dugovječnosti

On je bez premca po svojem zdravlju, duhovnosti i spoju uma i tijela. U stvari, Okinawa je među prvima u svijetu stanovnika.

To nisu bilo kakvi prosječni stari ljudi. Ovdje na Zapadu, povezujemo starost s jadom, bolom u zglobovima, demencijom i staračkim domovima, ali na otoku Okinawa, stogodišnjaci su sretni i iznenađujuće neovisni.

Bolesti poput Parkinsonove, Alzheimerove bolesti, autizma, raka, dijabetes i bolesti srca se ne pojavljuju kod ovih ljudi, barem ne do 90. godine!

Zanimljivo je da, kada je Okinawa uklonila iz svog društva životne stilove i obrede i usvojila američki ili zapadni način života, njihova dobna granica je počela biti paralelna sa onom građana SAD-a.

Što je točno njihova tajna? Iako geni igraju ulogu, čini se da životni stil ima najveći doprinos. U 2000. godini, objavljena je studija o nekim fascinantnim činjenicama o dugovječnosti:

1. Biljna prehrana

Okinawa je lijep tropski otok (koji pomaže svačijem raspoloženju), ali postoji još veća tajna njihova uspjeha. Budući da su biljke bliže ekvatoru, gdje šteta sunca može biti veća, da bi se zaštitile one proizvode veće količine fitokemikalija i antioksidansa da bi preživjele.

Ove hranjive tvari ne samo da štite biljke od sunčevih zraka, već i od životinja i insekata također. Te fitokemikalije zapravo uklanjaju slobodne radikale i eliminiraju upale iz našeg tijela! Građani Okinawe jedu i do 10 porcija voća i povrća dnevno – sve organsko!

2. Ograničeni na ne-životinjske proteine

U Okinawi, populacija slijedi prehranu na biljnoj bazi, i sami uzgajaju vlastitu hranu. Njihova prehrana se temelji 80% na biljnoj bazi sa 20% rezerviranih za ribu i, povremeno, svinjetina, ako postoji poseban obred. Također, meso je bez antibiotika, hormona i okrutnost koje postoje na Zapadu u tvorničkim farmama.

3. Prehrana bogata flavanoidima (estrogenim tvarima iz hrane) i dobrim mastima

Oni jedu prirodne žitarice, korjenasto povrće, slatki krumpir, lisnato zeleno povrće, i tone ne-GMO fermentirane soje (90% je GMO soje u SAD-u).

Hrana kao što je miso, lan, ili tempeh su izvrsni za jetru i menopauzu. Žene doživljavaju menopauzu, naravno, uz manje komplikacija.

Druga tajna je gorka tikva ili Goya. Kao što naziv implicira, to je vrlo gorka dinja! Sadrži vitamine B skupine, vitamin C, kalcij, magnezij, cink, fosfor, željezo i beta karoten.

Sadrži fitonutrient koji se zove karantin i spoj koji oponaša inzulin – polipeptid P, koji uzrokuje nižu razinu šećera u krvi i može biti lijek za dijabetičare.

4. Kalorijska ograničenja

Oni prakticiraju tehniku ​​pod nazivom Hara Hachi Bu, gdje se oni ne prejedaju.

U prijevodu to znači 8 dijelova od 10, što znači da prestaju jesti kad su 80% puni. Kalorijsko ograničenje je sporna tema, ali istraživanja su pokazala da ograničenje, bez pothranjenosti, može proizvesti mjerljive prednosti i potencijalnu dugovječnost.

Jer jedna stvar, vi ćete izgubiti na težini, i to je dobra stvar za većinu Amerikanaca i Europljana. Kalorijska ograničenja također aktiviraju autofage, što je proces u kojem se starije, mrtve stanice gutaju i očiste od strane drugih stanica kako bi tijelo radilo u tip top formi.

Ako je tijelo neučinkovito kod uklanjanja starog otpada, onda ta prljavština može dovesti do neurodegenerativnih i srčanih bolesti. Druge studije ukazuju na “hormeze”, što znači da se potiče korist od niskog intenziteta bioloških stresora.

Ova teorija predlaže da kalorijski ograničena dijeta izaziva imunološki sustav i povećava obrambeno stanje zbog izazivanja male količine stresa koji dovodi do uključivanje gena dugovječnosti kroz znanstveno dokazanu epigenetiku (neki geni su isključeni i uključuju se na temelju prehrane, okoliša, misli, itd).

5. Dnevna tjelovježba

Oni prakticiraju svakodnevno vježba koje ne samo da su korisne za tijelo, već i um, isto tako. Znaš kako se divno osjećati kada završite neki sportski trening ili sat joge?

Zamislite da to radite svaki dan sporijim tempom, u otočnom okolišu. Većina ljudi prakticira Tai Chi, karate, vrtlarstvo, ples, jogu, ili borilačke vještine, za koje se zna da spoja um i tijelo u više duhovni proces.

Isto tako, nitko ne puši! Oni također imaju mali postotak oboljelih od osteoporoze (ne, oni ne piju puno mlijeka, koje ne zaustavlja osteoporozu), jer oni jedu više biljaka koje su pune kalcijem! Oni tada za sveukupno zdravlje kostiju aktiviraju vitamin D i provodeći vrijeme na suncu.

6. Pozitivan stav

Kad istraživanja, Okinavci su dosljedno dobivali više ocjene u borbi protiv stresa i stresnim situacijama, kao i na njihov ukupni pogled na život. Na otoku oni uživaju u sporijem tempu života i bliskom zajedništvu. Laboratorijski rezultati pokazuju nisku razinu homocisteina, upalne aminokiseline prisutne u onih s bolestima srca. Stanovnici Okinawe imaju 80% manji rizik od srčanog udara!

7. Usko povezane zajednice

Mi smo društvena bića kojima je potrebna ljubav i podrška od prijatelja i najmilijih. Do 80% starijih ljudi na Okinawi žive sami ili sa supružnikom, no oni nikad ne odustaju od njihove povezanosti sa društvenim centrima i sudjelovanja u igrama, sportovima ili zajedničkim vježbama.

Takve društvene skupine se zovu Moai skupine. Na Okinawi, starenje se gleda s poštovanjem, a stari ljudi i dalje pomažu u funkcioniranju zajednice.

8. Pronaći “Ikigai”

Ikigai znači “tvoj cilj.” Umirovljenje je strani pojam na Okinawi. Njihovo uvjerenje je da treba učiniti život vrijednim življenja, bez obzira to koliko ste stari. Vi pomažete drugima i nastavljate uvijek tražiti ponovne misije.

9. Njegovanje duhovnosti

Duhovnost, ne religija, je glavni dio života u Okinawi. Postoje jutarnji rituali, meditacijske skupine, te nastavak osjećaja pripadnosti grupi koja radi zajedno kako bi postigla nešto više od njih samih. Oni ne srame glazbe ili plesa i vjeruju da to budi dušu.

10. Istočni i zapadni medicinski pristup

Za razliku od razmišljanja na Zapadu gdje postoji pilula za svaki simptom, naporan rad kojim se postiže zdravlje se često izbjegava, Stanovnici Okinawe kombiniraju oba aspekta kako bi se postigli sveukupno zdravlje.

Oni također upotrebljavaju šamanske iscjeliteljske prakse, duhovnost i neke zapadne metode također. Oni vjeruju u vitalnost i zdravlje ljudi njihovih sela. Posebno, starije žene igraju aktivnu ulogu kao i vjerski vođe i duhovni šamani u selima. Drevno bilje poput onih koje se koriste u Ayurvedi i tradicionalnoj kineskoj medicini se koriste u svakodnevnom životu. U stvari, kurkuma se konzumira u velikim količinama (uglavnom u čaju) i cijenjena je po svojim antioksidansima i detoksifikaciji jetre jetre.

Mi bi svi mogli naučiti neke lekcije načina života od mudrih i nježnih ljudi sa otoka Okinawa u Japanu.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Promatrali smo u čudu, kako mlada djevojka, u svojim ranim dvadesetim, prelijepo svira klavir, iako joj je prije toga “glazbeni mozak” i veći dio desne hemisfere, kirurški odstranjen

Godine 1968, doktor John R. Platt, eminentni neurolog, biofizičar i socijalni psiholog, objavio je da naš mozak nema, kako se do tada mislilo 12-14 milijardi moždanih stanica, već sto milijardi.

Postoji oko tisuću međusobnih veza ili sinaptičkih spojeva po živčanoj stanici, ili oko tisuću trilijuna međuspojeva ukupno. Ako bismo koristili po trideset tisuća novih spojeva svake sekunde našeg života, ne bismo uspjeli da ih sve iskoristimo.

Iznad svega ovoga, u svakoj pojedinačnoj stanici (ovo uključuje otprilike deset trilijuna stanica u ostatku tijela) kapacitet informacija zapisanih u DNK predstavlja broj koji je trideset puta veći od ukupnog broja pismo zapisanih u Enciklopediji Britanici.

Za matematičara je to oko 6 x 109. Ako bi se rastegnula DNK u svih deset trilijuna stanica i povezala da čini neprekidni niz, dobila bi se putanja koja nadmašuje širinu cijelog Sunčevog sustava!

Na pitanje jednog profesora, inače zagovornika organske evolucije: “Kako teorija evolucije objašnjava razvoj ljudskog mozga koji ima sposobnost da rješava probleme mnogo veće od onih s kojima će se tijekom života susresti?

“Prema evolucijskoj teoriji organizam razvija samo one sposobnosti koje su mu neopodne.” Bio je iskren i objasnio da evolucionistička teorija nema valjano objašnjenje za ovu pojavu.

A onda je on upitao:

“Zašto vjerujete da mozak ima kapacitet koji ne možemo upotrijebiti tijekom cjelokupnog životnog vijeka?”

Učinilo nam se da smo vidjeli iskricu u njegovom oku kad je postavio to pitanje i pomislili smo da možda očekuje teološko objašnjenje budući da je znao da smo religiozni.

Naravno, nismo imali srca da ga razočaramo, pa smo odgovorili: “Vjerujemo da kad je Bog stvorio prvog čovjeka po svom obličju, nije imao namjeru da ga poživi šezdeset, sedamdeset pa čak ni sto godina. Bog je planirao da čovjek živi vječno.”

Zato ga je opremio mozgom kojem ne bi bio problem da se fascinira beskonačnim svemirom kroz beskrajnu vječnost!

Ljubazno, ali ozbiljno, profesor je rekao: “Možda ste u pravu.” I mi čvrsto vjerujemo da jesmo. Slažemo se s autorom koji je napisao: “Svako ljudsko biće koje je stvoreno prema Božjem obličju, obdareno je istorodnom silom kao i sam Stvoritelj individualnošću, silom da misli i čini.

Ljudi u kojima je ova sila razvijena jesu oni koji prihvaćaju odgovornosti, preuzimaju inicijativu i imaju utjecajan znak. Cilj pravog odgoja je razvijanje ove sile; obučavanje mladih da budu ljudi koji misle svojom glavom, a ne da budu puki odsjaj ideja drugih ljudi.”

Ta jedinstvenost i individualnost ljudskog bića je vodila čuvenog neuro-istraživača John C. Eklesa da pred kraj predanog istraživačkog života izjavi slijedeće:

“Pošto materijalistički pogled na svijet nije u stanju objasniti našu jedinstvenost, prinuđen sam da jedinstvenost sebe samog tj. svoje osobnosti pripišem činu natprirodnog duhovnog stvaranja.

Teološki govoreći, svaka ličnost je neponovljiva Božja kreacija koja se usađuje u rastući fetus u vremenu između začeća i rođenja. To je činjenični dokaz unutarnjeg jezgre jedinstvene individualnosti koji nije moguć bez ‘Božanske kreacije’.

Priznajemo da nijedno drugo objašnjenje nama nije logično; niti genetska jedinstvenost sa svojom fantastično nevjerojatnom kombinatorikom; niti diferencijacija pod utjecajem faktora sredine koja ne determinira nečiju jedinstvenost, već je samo modificira. Zaključak je od neprocjenjivog značaja.

On iznova učvršćuje naše vjerovanje u postojanje ljudske ličnosti kao čovjekove cjelokupnosti i njenog čudesnog podrijetla u Božjem stvaranju.

Po njoj prepoznajemo Boga ne samo kao transcedentnog Tvorca svemira, Boga u kakvog je Einstein vjerovao, već kao Oca punog ljubavi kome dugujemo sebe same.

Ovim izražavam svoje napore da s dubokom poniznošću razumijem ličnost sebe samog, kao biće koje je u stanju da doživi vlastitu stvarnost.

Nudimo vam ovo u nadi da ćemo mi ljudi biti u stanju otkriti tu vjeru koja preobražava u značenju i značaju ovu predivnu avanturu koja je svakome od nas darovana u našem malom mikrokozmosu, kroz naš predivni mozak koji je naš kontrolni centar u procesima spremanja kreativnosti i uživanja u odnosima s drugim bićima.

Neki neuro-znanstvenici vjeruju da na rođenju mozak sadrži najveći broj neurona (živčanih ili moždanih stanica) tijekom cijelog života. (Ovo je vjerojatno istina za mnoge osobe, ali ne i za sve)

Od tada, kažu ovi znanstvenici, moždane stanice izumiru nevjerojatnom brzinom, posebno u nekim dijelovima mozga. Ustanovljeno je da kora velikog mozga, uključujući motornu koru i frontalne režnjeve, gubi oko pedeset tisuća neurona svaki dan.

Ali ako odemo malo dublje u moždanu strukturu, postoji mali ili nikakav gubitak stanica. Iako ne znamo pravi razlog smrti ovih stanica, možemo načiniti znanstvenu pretpostavku na temelju sličnog procesa gubitka moždanih neurona u poznim godinama. Ono što zasigurno znamo jest da ako prestanemo koristiti moždane stanice, one izumiru.

Ovo je rezultat 28-ogodišnje studije u kojoj je praćeno četiri tisuće stanovnika države Washington. Princip je jasan: “Iskoristi ili izgubi!”

Naravno, iako je neupotreba važan, nije i jedini čimbenik gubitka. Destruktivne strane tvari, nedostatak kisika, nedovoljna i hranidbeno siromašna prehrana, infektivne bolesti, neodgovarajuće okruženje i ozljede glave, također u velikoj mjeri doprinose gubitku ovih dragocjenih stanica.

Ovaj gubitak za sobom vuče neizbježne posljedice – slomljen mozak! – Kao što su onesposobljenost, napredujući degeneracija, mentalna konfuzija, iskrivljeni doživljaj i gomila emotivnih poremećaja! Znanstvenici su pronašli važnu stvar.

Ustvari, kad neuron u mozgu umre, mozak istog momenta odašilje “komunalnu jedinicu” makrofaga, da počiste mrtvo tkivo prije nego što ono “zagadi” moždano okruženje.

Mozak onda naredi vojsci rezervista astrocitima da se pripreme za desant i ispuste tovar “faktor rasta neurona” (nerve growth factor) čim za to dobiju zeleno svjetlo.

Proučavaoci mozga su otkrili da mozak čeka da mi, ili netko tko brine o nama, izda naređenje. Ovakvo naređenje izdajemo svaki put kad se natjeramo na razmrdavanje našeg tijela i mozga. Baš tako!

Mi sami, ili netko tko nas voli i brine o nama, smo u stanju da iscjeljujemo!

Svojim očima smo vidjeli dijete koje nije imalo centar za sluh, gledanje i druge velike i važne moždane strukture; dijete koje je trebalo da nikad ne progleda, da nikad ne začuje zvuk, ili uradi išta osim ležati paralizirano u krevetu do kraja života.

Promatrali sam njegovu majku kako ga dugo vremena s ljubavlju snažno masira. Gledali smo kako mu pridržava glavu i prsni koš, dok ga ohrabruje da zapuze – da pokuša uporabiti ruke i noge.

Promatrali smo je kako njegov svijet ispunjava predivnim zvucima i prizorima, sve vrijeme dok ga snažno masira. I vidjeli smo njegovo puzanje!

Vidjeli smo da je odgovorilo na prizore i zvukove koje mu je uputila! Vidjeli smo, i to dobro! Snimci njegovog mozga su pokazivali da je razvoj zaustavljen na razini primarnog moždanog tkiva, na samom početku.

On je imao tako malo za ponuditi. Ali, kao odgovor na majčinu stimulaciju, taj jednostavni i nerazvijeni mozak je izdao naređenje vojsci astrocita da se razbježe svud po mozgu i oslobode faktor rasta neurocita, kako bi iznikli novi moždani putevi i veze između nekolicine neoštećenih teritorija.

Ove nove veze, na novom teritoriju, nastale kao odgovor na odgovarajući i kontinuirani trud, oslobodile su nove kemikalije kako bi se električna pražnjenja mogla prenositi i time omogućiti novonastalim enzimima da ovom djetetu omoguće koristiti svoje udove, oči i uši.

Promatrali smo u čudu, kako mlada djevojka, u svojim ranim dvadesetim, prelijepo svira klavir, iako joj je prije toga “glazbeni mozak” i veći dio desne hemisfere, kirurški odstranjen.

Njezini kirurzi su vjerovali da će ostati paralizirana i vezana za krevet u ostatku svog života.

Ali ona je inzistirala da nauči svirati klavir.

I određenim, odgovarajućim i usmjerenim naporima, naučila je. Ima još mnogo toga da se nauči o misterioznom i strahopoštovanja dostojnom mozgu.

Iz knjige “Kako unaprijediti mozak”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs,youtube/uredio:nsp)

Upoznajte čovjeka pod imenom Li Ching Yuen, koji je živio fantastitčnih 256 godina! Ovdje nije u pitanju mit niti izmišljena priča

Kako se navodi u članku New York Times-a iz 1930. godine, Wo Chung-Chi, profesor sa Chengdu sveučilišta, otkrio je bilješke Imperijalne kineske vlade iz 1827. godine u kojima ona čestita Li Ching Yuen-u njegov 150. rođendan, a zatim i dokument iz 1877. u kojem mu čestitaju 200. rođendan.

Li Ching Yuen je najpoznatiji po tome što je doživio izuzetnu duboku starost, odnosno navodima da je doživio 197 ili čak 256 godina, što ga čini daleko dugovječnijim od Jeanne Calment, koja se službeno smatra najstarijom živućom osobom ikada.

Dopisnik New York Times-a je 1928. godine napisao kako su mnogi starci iz Lijevog susjedstva rekli da su njihovi djedovi poznavali Li-a kad su bili dječaci, a da je Li u to vrijeme bio odrastao čovjek.

Priča se da je Li Ching Yuen započeo svoju karijeru sa 10 godina, sakupljajući biljke iz planinskih predjela, pri čemu je otkrio da one potpomažu dugovječnost.

On je skoro 40 godina preživljavao na prehrani koja je uključivala hrastovu sjajnicu (ling-chi gljiva), goji bobice, divlji ginseng, He Shou Wu (Fallopia Multiflora), Gota Kola (azijska Centela) i vino od riže. On se 1749. godine, kada je imao 71 godinu, pridružio se kineskoj vojsci postavši učitelj borilačkih vještina. Kažu da su Li-a veoma voljeli u njegovoj zajednici, da se oženio 23 puta i imao preko 200 djece.

Prema općeprihvaćenim pričama u njegovoj provinciji, Li je rano naučio čitati i pisati i već sa 10 godina je putovao u Kansu, Šansi, Tibet, Anam, Sijam i Mancur u potrazi za ljekovitim biljem. On se time bavio prvih stotinu godina, a onda je počeo prodavati biljke koje su ubrali drugi. On je prodavao bilje koje je koristio za svoju prehranu i rižino vino.

Prema riječima jednog od Li-evih učenika, Li se jednom prilikom susreo s čovjekom starim 500 godina, koji ga je naučio Qigong vježbama i dao mu preporuke za prehranu koje su mu pomogle da produži svoj život.

Jesu li Qigong vježbe i prehrana bogata ljekovitim biljem najveća tajna dugovječnosti? Teško je otkriti, obzirom da nas Zapad uči da se starenje može “pobijediti” visokofrekventnim infracrvenim uređajima i najboljim lijekovima.

Li-a su upitali koja je njegova tajna. On je prosto odgovorio:

“Utišajte srce, sjedite kao kornjača, hodajte živahno kao golub i spavajte kao pas”.

Li je tvrdio da su unutarnji mir i smirenost uma u kombinaciji s tehnikama disanja tajne nevjerojatne dugovječnosti. Očigledno, njegova prehrana je također igrala veliku ulogu.

Uz prosječan život u zapadnom svijetu od oko 70-85 godina, pomisao da bi netko mogao živjeti i preko 100 godina čini se pomalo čudna, a kamoli preko 200 godina. Zašto ne vjerujemo da bi netko mogao živjeti tako dugo?

Moramo uzeti u obzir da postoje ljudi koji ne vode naporan život, ne moraju se nerviraju zbog dugova, ne udišu zagađeni gradski zrak i redovito vježbaju. Ne jedu prerađene šećere, brašno niti bilo koju hranu koja na sebi ima pesticide.

Oni ne jedu masno meso, slastice pune šećera i genetski modificiranu hranu. Ne koriste antibiotike. Ne konzumiraju alkohol i ne puše duhan. Pored toga što ne jedu brzu hranu, oni često konzumiraju superhranu i biljke koje pozitivno djeluju na naše organe i imunološki sustav.

Oni također provode vrijeme u prirodi uvježbavajući tehnike disanja i meditirajući, poboljšavajući time svoje mentalno, fizičko i emocionalno zdravlje.

Da i mi radimo sve te stvari, život dulji od 100 godina bi vjerojatno bio normalna pojava. Ako bismo tretirali svoje tijelo kako treba, tko zna koliko bismo dugo živjeli.
 

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)