Svjetski poznati i priznati američki filozof i publicist, profesor lingvistike na Massachusetts tehnološkog instituta Noam Chomsky oštro je kritizirao vojnu strategiju Donalda Trumpa

Ovaj vrhunski kritički intelektualac bio je gost prve emisije iz serije “Razgovor s Koreom”, koju će na RT-u voditi 43. predsjednik Ekvadora i osnivač pokreta “Savez Pais”, doktor ekonomskih znanosti Rafael Correa.

Chomsky je o vojnoj strategiji svoje zemlje rekao:

“Pod Trumpom strategija postaje sve slabija, sve manje učinkovita i sve dezintegriranija i sve očitije gubi autoritet i težinu koju je imala na međunarodnoj areni. Također: kreće se u smjeru uništenja svijeta”.

Filozof je dodatno dodao da odnos Washingtona prema postojećoj krizi postojanja planeta karakterizira i razotkriva odnos Bijele kuće prema klimatskim promjenama.

Chomsky je uvjeren da se Sjedinjene Države drže smijera koji samo dodatno povećava opasnost.

Posebno je naglasio: “Amerika sada potiskuje Saudijsku Arabiju sa pozicije svjetskog lidera u proizvodnji fosilnih goriva. To je katastrofa! “

Chomsky je uvjeren da bi konflikt sa Sjevernom Korejom najbolje bilo razriješiti po formuli “dvostrukog zamrzavanja” koju je predložila Kina: Pyongyang zamrzava svoj nuklearni program, a SAD obustalja vojne vježbe u blizini Sjeverne Koreje koje ona s razlogom doživljava kao prijeteće.

“Ovo je prava i vrlo ozbiljna prijetnja. Zato što, pored sjevernokorejskih granice patroliraju naši zrakoplovi koji nose nuklearno oružje – B-1 i B-52.

Chomsky je upozorio svoje sunarodnjake da Sjedinjenim Državama prijeti krah zbog neoliberalizma i tržišne ekonomije:

“Mi jurimo u propast koja je uvjetovana tržišnim sustavom koji je probleme premjestio iz društva u sferu tržišta. Stoga su u Sjedinjenim Državama interesi kapitala, transnacionalnih korporacija i financijskih institucija postavljeni iznad interesa ljudi”.

Chomsky je pojasnio govoreći:

“Tvrdi se da ideologija neoliberalizma tobože širi slobodu. Istina je da nameće tiraniju. Protivnici neoliberalizma u Sjedinjenim Državama označeni su kao marginalizirani i neprijateljski raspoloženi prema Americi. Porazno je ali je istina: Čim kritizirate politički smjer u SAD-u, postajete – neprijatelj Amerike. To je svojstveno samo diktaturama.”

Chomsky je uvjeren da je trenutno vladajuća Republikanska stranka SAD-a posvećena “razaranju života ljudi” i da se zato Amerika kreće ka propasti dok ostatak svijeta pokušava činiti nešto normalno i da da to osujeti.
 
(fakti.org)

Zapadne države pljačkaju srednju klasu, prebacujući posljedice svojih odluka i odgovornost za neoliberalnu politiku na pleća običnih građana, kaže bivši urugvajski predsjednik Jose Mujica

Prema njegovom mišljenju, inozemni političari su sami izazvali ekonomsku, migracijsku i financijsku krizu.

“Smatram da nekontrolirano širenje ideja neoliberalizma u kapitalističkom svijetu, koji je doveo do krajnosti slijepe vjere u tržište, u konkurenciju i u apsolutnu slobodu za određene ekonomske igrače, koji su pridonijeli visokoj koncentraciji financija i pretvaranju financijskog sektora u virtualnu realnost koja je obuhvatila cijeli svijet – sve je to na kraju dovelo do pojave globalnih afera, čije su posljedice, da budem iskren, nepopravljive”, rekao je Mujica u ekskluzivnom intervjuu za televizijski kanal RT.

Prema njegovim riječima, rezultat ovakvih manipulacija je “potpuno bestidno pljačkanje srednje klase ogromnih razmjera koje se događa posredstvom financijskih mehanizama, te apstraktne vlasti”.

Bivši urugvajski predsjednik je naglasio da najviše stradaju niži slojevi srednje klase. “To su oni koji su ostali bez stanova ili oni koji su prinuđeni uzimati dugoročne kredite na mnogo godina unaprijed kako bi živjeli u vlastitom stanu.

To je zapravo proces eksproprijacije. Države za svoj račun pomažu propalim bankama i, primijetite to, ne propadaju bankari nego banke”, objasnio je Mujica.

Na taj način, prema mišljenju političara, vlast vanjskih zemalja nerazumno raspodjeljuje resurse nakupljene prije krize, “prebacujući čitav teret posljedica na društvo”.

Mujica je podsjetio da je u razdobljima kada je ekonomija pokazivala rast, rasla i društvena nejednakost.

Polovica svjetskog bogatstva “nalazi se u rukama šezdeset i kusur ljudi”, ali ljude su “uvjerili u novu religiju prema kojoj je opterećivanje vrlo bogatih ljudi porezima gotovo grijeh”, zbog čega nema preraspodjele sredstava.

U društvu se propagira nova teorija o potražnji koja ljudima oduzima slobodu i čini ih nesretnim, smatra Mujica.

Prema mišljenju bivšeg urugvajskog predsjednika, ljudi trebaju biti umjereni, da se prema svemu pažljivo se odnositi i uživati ​​u životu. “Ne pozivam sve da žive u pećinama, ali ljudi trebaju manje raditi. Trebaju raditi svi, ali ne mnogo, ne treba da žure, da kupuju i bacaju toliko stvari”, rekao je Muhika.

Jose Pepe Mujica otišao je u mirovinu u ožujku 2015. godine, poslije pet godina obavljanja dužnosti predsjednika države. Tijekom mandata je uspio poljoprivrednu zemlju pretvoriti u državu koja izvozi energiju, razviti ekonomiju, smanjiti državni dug i smanjiti razinu siromaštva.

Neki Mujicu zovu “najsiromašnijim predsjednikom na svijetu”, a drugi “predsjednikom kakvog bi poželjela svaka zemlja”. Ipak, bivši urugvajski lider skromno kaže da u njegovoj zemlji “ima još mnogo toga za učiniti”.

Kada je Mujica stupio na dužnost predsjednika 2010. godine, odbio se preseliti u raskošnu predsjedničku rezidenciju i nastavio živjeti na farmi u okolici Montevidea sa ženom i tronogim psom.

Devedeset posto svoje predsjedničke zarade trošio je u dobrotvorne svrhe, jer mu, kako je rekao, nije potreban sav taj novac.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Crvene zastave, protestne pjesme i najava nacionalizacije banaka u jeku Grčke krize nakratko su oživjeli veliki san dvadesetog stoljeća: san o rušenju tržišta djelovanjem više sile

Većim dijelom dvadesetog stoljeća ljevica je tako zamišljala ulazak u novu ekonomiju koja dolazi poslije kapitalizma. Silu bi primijenila radnička klasa, izlaskom na birališta ili barikade. Kao poluga bi poslužila država, a prilika bi se ukazala zahvaljujući čestim epizodama ekonomskog kolapsa.

Piše: Paul Mason, The Guardian

Međutim, sve što se u posljednjih dvadeset pet godina urušilo bile su nade ljevice. Njezine planove osujetilo je tržište; individualizam je potisnuo vrijednosti kolektivizma i solidarnosti; značajno uvećana svjetska radna snaga možda izgleda kao “proleterijat”, ali više ne razmišlja i ne ponaša se kao nekada.

Za one koji pamte tih dvadeset pet godina, a ne ljube kapitalizam, to je bilo traumatično iskustvo. U međuvremenu, tehnologija je otvorila novi put koji ostaci stare ljevice – i sve snage u njenoj orbiti – moraju prihvatiti ili izumrijeti. Izgleda da kapitalizam neće biti srušen silom. Ukinuti će se tako što će unutar starog sustava proizvesti nešto dinamičnije, u početku ne tako primjetno, nešto što će se nametnuti i oblikovati ekonomiju utemeljenu na novim vrijednostima i oblicima ponašanja. Taj novi sustav nazivam postkapitalizma.

Kao iu doba opadanja feudalizma prije 500 godina, smjenu kapitalizma postkapitalizma ubrzat će vanjski udari, a oblikovat će je pojava nove vrste ljudskog bića. Taj proces je već u tijeku.

Postkapitalizam čine mogućim tri velike promjene koje je donijela revolucija informacijskih tehnologija u posljednjih dvadeset pet godina. Prvo, smanjena je potreba za radom, zamagljene su granice između rada i slobodnog vremena i oslabljena veza između rada i nadnice. Dolazeći val automatizacije, trenutno usporen zato što naša društvena infrastruktura loše podnosi posljedice tog procesa, u velikoj mjeri će umanjiti količinu potrebnog rada – ne samo za puko preživljavanje nego i za udoban život za sve.

Drugo, informacije umanjuju sposobnost tržišta da ispravno formira cijene. Jer funkcioniranje tržišta podrazumijeva oskudicu, a informacije su dostupne u izobilju. Sustav se brani uspostavljanjem monopola – u obliku gigantskih tehnoloških kompanija – kakvi nisu viđeni posljednjih 200 godina. Ali monopoli ne mogu dugo trajati. Razvoj poslovnih modela i njihova evaluacija na temelju preuzimanja i privatizacije informacija koje je generirala najšira zajednica stvaraju nestabilne korporativne konstrukcije koje su u suprotnosti s osnovnom potrebom ljudi, da slobodno koriste ideje.

Treće, svjedoci smo spontanog rasta kolaborativne proizvodnje: pojavljuju se robe, usluge i organizacije koje ne reagiraju na diktat tržišta i menadžerske hijerarhije. Najveći informacijski proizvod na svijetu – Wikipediju – besplatno uređuju volonteri, čime su izdavači enciklopedija izbačeni iz posla, a reklamna industrija lišena prihoda u visini od tri milijarde dolara.

Gotovo neprimjetno, u skrivenim nišama tržišnog sustava, veliki segmenti gospodarskog života počinju pulsirati nekim drugim ritmom. Ali ekonomska profesija ne obraća pozornost na paralelne valute, vremenske banke, zadruge i autonomne prostore koji se umnožavaju nakon rušenja starih struktura zbog financijske krize 2008. godine.

Morate se potruditi da biste primijetili novu ekonomiju na dijelu. Jedna lokalna nevladina organizacija je mapirala zadruge, alternativne proizvođače, paralelne valute i lokalne sustave razmjene u Grčkoj i locirala više od 70 velikih projekata i stotine manjih inicijativa, od skvotova do zajedničkog korištenja automobila i dječjih vrtića. Ekonomski stručnjaci to ne smatraju za gospodarsku aktivnost – ali u tome i jeste poenta. Takve inicijative postoje zato što koriste, možda još nesigurno i neučinkovito, valute postkapitalizma: slobodno vrijeme, umrežene aktivnosti i besplatne stvari. Može se učiniti da je to nesiguran, možda i opasan temelj za izgradnju alternative sadašnjem globalnom sustavu, ali isto se moglo tvrditi za novčani i kreditni sustav u doba Edvarda III.

Novi oblici vlasništva, kreditiranja, nove vrste ugovora: u posljednjih deset godina izrasla je čitava poslovna potkultura koju u medijima nazivaju “ekonomijom dijeljenja”. Često se govori o “javnim dobrima” i “kolaborativnoj proizvodnji”, ali malo tko se zapitao što sve to znači za sam kapitalizam.

Vjerujem da nam to otvara novi put – ali jedino ako ti mikroprojekti budu podržani, promovirani i zaštićeni promjenama u ponašanju države. Za to je neophodna promjena u načinu razmišljanja – o tehnologiji, o vlasništvu i radu. Tako, gradeći elemente novog sustava, možemo reći sebi i drugima: “Ovo više nije samo mehanizam preživljavanja, moje privatno utočište u neoliberalnom svijetu; ovo je nov način života koji upravo nastaje. “

***

Kriza iz 2008. godine odnijela je 13 posto globalne proizvodnje i 20 posto globalne trgovine. Globalni rast je prešao u minus – u ekonomiji u kojoj se recesija definira kao rast manji od 3 posto. Kriza je na Zapadu proizvela depresiju dužu od one iz 1929-1933. Čak i danas, unatoč naznakama bljedunjavog opravka, ekonomisti su užasnuti mogućnošću dugoročne stagnacije. Naknadni potresi u Europi prijete da rastrgaju kontinent.

Kao rješenje ponuđeni su štednja i monetarno popuštanje. Ali to ne daje rezultate. U najteže pogođenim zemljama mirovinski sustav je uništen, starosne granice za odlazak u mirovinu približavaju se sedamdesetoj godini života, obrazovanje privatizirati, a diplomci opterećuju dugovima koje će otplaćivati ​​čitavog života. Usluge državnih službi se ukidaju, a infrastrukturni projekti odgađaju za budućnost.

Mnogi i dalje ne razumiju pravo značenje riječi “štednja” u današnjem svijetu. Štednja nije samo osam godina proračunskih rezova, kao u Britaniji, pa čak ni katastrofa koja je snašla Grčku. Štednja podrazumijeva spuštanje nadnica i životnog standarda na Zapadu dok se ne izjednače s rastućim nadnicama i standardom srednje klase u Kini i Indiji.

U međuvremenu, u odsutnosti alternativnih modela, stvaraju se uvjeti za još jednu krizu. Stvarne nadnice opadaju ili stagniraju u Japanu, južnim zemljama eurozone, SAD i Britaniji. Netransparentni bankarski sustav i dalje funkcionira i danas je čak veći nego 2008. Nova pravila o povećanju bankarskih rezervi se odlažu ili ublažavaju. U međuvremenu, zahvaljujući poplavi besplatnog novca, najbogati postaju još bogatiji.

Neoliberalizam se transformirao u sustav programiran da periodično proizvodi katastrofalne krize. Što je još gore, neoliberalizam je ukinuo obrazac koji je u posljednjih 200 godina bio tipičan za razvoj industrijskog kapitalizma – svaka ekonomska kriza stimulirala je nove oblike tehnoloških inovacija od kojih su svi imali koristi.

Neoliberalizam je prvi ekonomski model u posljednjih 200 godina koji polazi od premise o neophodnosti smanjivanja nadnica i razgradnji društvene moći radničke klase. Ako pogledamo razdoblja uspona kojima se bave teoretičari dugih ciklusa – kao što je sredina devetnaestog stoljeća u Europi, početak i sredina dvadesetog stoljeća diljem svijeta – uočit ćemo da je snaga organiziranog radništva primorala poduzetnike i korporacije da odustanu od pokušaja da zastarjele poslovne modele održe u životu spuštanjem nadnica i da inovacijama stvore novi oblik kapitalizma.

U svakom razdoblju rasta rezultat je bila sinteza automatizacije, viših nadnica i rasta potrošnje. Danas nema tlaka radne snage, a tehnologija koja je u središtu tekućih inovacija ne donosi rast potrošnje ili ponovno angažiranje stare radne snage na novim radnim mjestima. Informacija je stroj za spuštanje cijena i smanjivanje količine rada potrebnog za održavanje ljudskog života na planeti.

Zato su mnogi pripadnici poduzetničke klase postali neoluditi. Umjesto da otvaraju laboratorija za genetski inženjering oni ulažu u restorane, kozmetičke salone i tvrtke za pružanje usluga čišćenja: bankarski sustav, sustav planiranja i kultura poznog neoliberalizma najviše stimuliraju one poduzetnike koji otvaraju loše plaćena radna mjesta s dugim radnim vremenom.

Inovacija je već među nama, ali još nije pokrenula peti razdoblje kapitalističkog rasta koji teorija dugih ciklusa predviđa. Razlog je u specifičnoj prirodi informacijske tehnologije.

***

Okruženi smo ne samo inteligentnim strojevima već i novim slojem stvarnosti koji čine informacije. Na primjer, avion: kompjuteri upravljaju njegovim letom; projektiran je, testiran i “virtualno proizveden” već milijun puta; avion u realnom vremenu šalje povratne informacije proizvođaču. U avionu su ljudi koji gledaju u ekrane povezane s internetom, bar u sretnijim zemljama.

Kada se gleda sa zemlje, to je i dalje ista bijela željezna ptica kao u doba Jamesa Bonda. Ali sada je to također inteligentna strojeva i čvorište mreže. Avion uključuje informacijske sadržaje i dodaje “informacijsku vrijednost” svijetu, pored svoje fizičke vrijednosti. Na prepunom poslovnom letu, gdje svi putnici pripremaju prezentacije i pišu izvještaje, putnička kabina je tvornica informacija.

Ali koliko sve te informacije vrijede? Odgovor nećete pronaći u poslovnim bilancama: prema suvremenim računovodstvenim praksama vrijednost intelektualnog vlasništva određuje se metodom nagađanja. Jedno istraživanje Instituta SAS iz 2013. godine pokazalo je da se podaci ne mogu adekvatno vrednovati na temelju troškova prikupljanja, tržišne vrijednosti, pa ni očekivanog prihoda u budućnosti. Tek računovodstvo koje uključuje neekonomske koristi i rizike tvrtke može pokazati dioničarima koliko podaci vrijede. Nešto je pogrešno u logici koju koristimo da odredimo vrijednost najvažnije stvari u modernom svijetu.

Veliki tehnološki napredak ostvaren početkom 21. stoljeća nije ograničen na nove predmete i procese. On uključuje i stare procese u koje je ugrađena inteligencija. Udio znanja u proizvodu postaje vredniji od njegovih fizičkih komponenti. Ali to je vrijednost koja se mjeri kao korisnost, a ne kao razmjenska ili imovinska vrijednost. Devedesetih godina ekonomisti i tehnolozi su u isto vrijeme došli na istu ideju: da informacije u novoj ulozi stvaraju novu, “treću” vrstu kapitalizma – vrstu koja se od industrijskog kapitalizma razlikuje onolko koliko se industrijski razlikovao od trgovačkog i robovlasničkog kapitalizma 17. i 18. stoljeća. Ali dinamiku tog novog “kognitivnog” kapitalizma nisu uspjeli opišu. Za to postoji dobar razlog. Njegova dinamika je suštinski nekapitalistička.

Tijekom i neposredno poslije Drugog svjetskog rata, ekonomisti su informacije vidjeli kao “javno dobro”. Američki zakonodavci su čak propisali da nije dozvoljeno ostvarivati ​​profit od posjedovanja patenata, već samo od proizvodnje roba. Onda smo postupno počeli shvaćati što je intelektualno vlasništvo. Kenneth Arrow, ekonomski guru svog vremena, izjavio je 1962. da je u ekonomiji slobodnog tržišta primarna svrha novih izuma generiranje prava intelektualnog vlasništva. “U mjeri u kojoj je uspješan, takav sustav jamči nedovoljnu iskorištenost informacija”, pisao je.

Koliko je to točno možete uočiti na primjeru svih do sada stvorenih modela elektroničkog poslovanja: monopolizuje i zaštititi podatke, prikupiti sve besplatne podatke generirane interakcijom korisnika, uvedi komercijalne interese u području proizvodnje podataka koji još nisu komercijalizirani, ispitaj prognostičku vrijednost prikupljenih podataka – uvijek i na svakom mjestu osiguraj da rezultate ne može koristiti nitko osim korporacije.

Kada se načelo koje je izložio Arrow okrene, njegove revolucionarne implikacije postaju očite: ako spoj tržišne ekonomije i intelektualnog vlasništva vodi do “nedovoljne iskorištenosti informacija”, onda ekonomija pune iskorištenosti informacija ne može tolerirati slobodno tržište ili apsolutna prava intelektualnog vlasništva. Poslovni model svih modernih digitalnih giganata uvjetovan je oskudicom informacija.

Ipak, informacija ima u izobilju. Umnožavanje informacijskih dobara ništa ne košta. Ono što je jednom napravljeno može se umnožavati beskonačno mnogo puta. Pjesma ili džinovska baza podataka koju koristite da biste napravili avion imaju određenu proizvodnu cijenu; ali troškovi njihove reprodukcije teže nuli. Ako uobičajeni mehanizmi formiranja cijena u kapitalizmu još djeluju, cijena bi također morala težiti nuli.

Već dvadeset pet godina ekonomisti se rvu s ovim problemom: ekonomija kakvu poznajemo podrazumijeva ograničenu raspoloživost dobara, a opet najdinamičnija sila u modernom svijetu dostupna je u izobilju i, kao što je primijetio genijalni hipik Stewart Brand, “želi biti slobodna i besplatna”.

Paralelno sa svijetom monopolizovanih informacija i nadzora koji grade korporacije i države, informacije razvijaju i jednu drugačiju dinamiku: informacije kao društveno dobro, besplatno na mjestu korištenja, koje se ne može posjedovati ili eksploatirati i ne može mu se odrediti cijena. Pročitao sam više pokušaja ekonomista i poslovnih lidera izgraditi okvir kojim će razumjeti ekonomiju koja počiva na obilju informacija u društvenom posjedu i otkrio da je sve to već zamislio jedan ekonomist iz 19. stoljeća, u doba parnih strojeva i telegrafa. Tko? Karl Marx.

***

Mjesto je Kentish Town u Londonu, veljače 1858, negdje oko četiri ujutro. Marx je odavno morao napustiti Njemačku. U Londonu je okupiran izvođenjem misaonih eksperimenata i pravljenjem bilješki. Kada su šezdesetih godina najzad dobili priliku da vide što je Marx te noći napisao, intelektualci s ljevice su priznali da to “dovodi u pitanje sva dosadašnja tumačenja Marxa”. U pitanju je “Fragment o strojevima”.

U “fragment” Marx zamišlja ekonomiju u kojoj je zadatak strojeva proizvoditi, a zadatak ljudi da ih nadziru. Došao je do zaključka da bi u takvoj ekonomiji glavna proizvodna snaga bile informacije. Proizvodni kapacitet strojeva kao što su mehanička predilica, telegraf i parna lokomotiva ne ovisi o količini rada potrebnog da se stroj proizvede već od stanja društvenog znanja. Drugim riječima, organizacija i znanje daju veći doprinos proizvodnom kapacitetu nego rad uložen u proizvodnju i upravljanje strojevima.

Imajući u vidu ono što će marksizam postati – teorija eksploatacije koja se ostvaruje krađom tuđeg radnog vremena – to je revolucionaran iskaz. To znači da kada znanje jednom postane proizvodna snaga za sebe, koja premašuje stvarni rad uložen u proizvodnju strojeva, ključno pitanje više nije “odnos nadnice i profita” već tko kontrolira ono što Marx opisuje kao “moć znanja”.

U ekonomiji u kojoj najveći dio posla obavljaju strojevi, priroda znanja koje je zatvoreno u stroja mora, piše on, biti “društvena”. Na kraju noćnog misaonog eksperimenta Marx je pokušao zamisliti konačno odredište nove putanje: stvaranje “idealne strojevi” koja traje vječno i ništa ne košta. Stroj koji se može proizvesti bez troška, ​​zaključio je, ne bi dodavala nikakvu vrijednost proizvodnom procesu i ubrzo bi, za nekoliko obračunskih razdoblja, oborila cijene, profit i radne troškove svega što dotakne.

Kada shvatite da infomacije posjeduju fizičku prirodu i softver strojeva, da cijene memorije, propusnost i procesorske snage eksponencijalno opadaju, vrijednost Marxovih uvida je očevidna. Okruženi smo strojevima koje ne traže nikakav trošak i koje, ako to želimo, mogu vječno trajati.

U bilješkama objavljenim tek sredinom dvadesetog stoljeća Marx je zamislio priljev i pohranu informacija u nečemu što naziva “općim intelektom” – koji čine umovi svih ljudi na planeti povezani društvenim znanjem, u kojem svaki novi proboj donosi korist svima. Ukratko, zamislio je nešto slično informacijskoj ekonomiji u kojoj živimo. A njeno rađanje, zapisao je, “podići će kapitalizam u zrak”.

***

Stari put koji je ljevica dvadesetog stoljeća zamišljala kao prolaz na drugu stranu kapitalizma nestao je s vidika kada se promijenio teren.

Ali otvoren je novi put. Kolaborativna proizvodnja i korištenje mrežnih tehnologija za proizvodnju roba i usluga koje funkcioniraju jedino ako su besplatne ili dijeljene ukazuju na mogući izlaz iz tržišnog sustava. Potrebno je da država stvori okvir – kao što je stvorila okvir za rad tvornica, stabilnu valutu i slobodnu trgovinu početkom devetnaestog stoljeća. Postkapitalistički i tržišni sektor će vjerojatno koegzistirati još desetljećima, ali velika promjena je počela.

Mreže vraćaju “granularnost” postkapitalistički projektu. To jest, one mogu poslužiti kao osnova jednog netržišnog sustava koji sam sebe obnavlja i ne mora se svakog jutra iznova stvarati na kompjuterskom zaslonu nekog komesara.

Za tranziciju su potrebni država, tržište i kolaborativna proizvodnja koja nadilazi tržište. Ali da bi se to dogodilo, čitav projekt ljevice, od prosvjednih skupina do velikih socijaldemokratskih i liberalnih partija, mora se rekonfigurirati. Zapravo, kada ljudi jednom razumiju logiku postkapitalistički tranzicije, takve ideje više neće biti vlasništvo ljevice – već jednog znatno šireg pokreta za koji nam je potrebno novo ime.

Tko bi to mogao učiniti? U starom projektu ljevice to je bila industrijska radnička klasa. Prije više od 200 godina, radikalni novinar John Thelwall je upozoravao ljude koji su sagradili engleske tvornice da su stvorili nov i opasan oblik demokracije: “Svaka velika radionica ili pogon je malo političko udruženje koje se ne može ušutkati odlukama parlamenta niti rasturiti odlukom suda.”

Danas je čitavo društvo jedna velika tvornica. Svi sudjelujemo u stvaranju i održavanju brendova, normi i institucija koje nas okružuju. U isto vrijeme komunikacijske mreže koje su neophodne za svakodnevni rad i stvaranje profita bruje od dijeljenog znanja i nezadovoljstva. Danas je mreža ono što se “ne može ukinuti ili rasturiti” – kao tvornice prije 200 godina.

Istina, država može zatvoriti Facebook, Twitter, čak i čitav Internet i Moblinu mrežu u vrijeme krize, ali time paralizira ekonomiju. Može čuvati i nadzirati svaki kilobajt informacija koje proizvodimo. Ali ne može ponovno nametnuti hijerarhijsko, propagandom kontrolirano i neobavesteni društvo od prije pedeset godina, osim ako nije spremna da se liši nekih od ključnih elemenata modernog života – kao u Kini, Sjevernoj Koreji ili Iranu. Kao što je rekao sociolog Manuel Castells, to bi bilo slično deelektrifikaciji zemlje.

Stvaranjem milijuna umreženih ljudi koji su financijski eksploatirani, a ukupno ljudsko znanje im leži na dohvat ruke, informacijski kapitalizam je stvorio novog pokretača povijesne promjene: obrazovano i povezano ljudsko biće.

***

To će biti više od ekonomske tranzicije. Naravno, tu su jednako neodgodivi zadaci smanjivanja emisije ugljika i rješavanja problema demografskih i fiskalnih bombi koje nas čekaju. Ali ja se ovdje koncentriram na ekonomsku tranziciju koju pokreću informacije jer je ta tema dosad bila zanemarivana. Horizontalno umrežavanje je opsesija koja se prepušta vizionarima, dok ozbiljni ekonomisti s ljevice nastavljaju kritiziraju programe štednje.

Zapravo, na terenu, u zemljama kao što je Grčka, otpor mjerama štednje i stvaranje “mreža na koje se možete osloniti” – kao što je jedan aktivista izjavio – napreduju ruku pod ruku. Postkapitalizam kao koncept tiče se prije svega novih oblika ljudskog ponašanja koje konvencionalna ekonomija ne smatra relevantnim.

Kako zamisliti promjenu koja slijedi? Jedini koherentan obrazac koji imamo na raspolaganju je smjena feudalizma kapitalizmom – a zahvaljujući istraživanjima epidemiologa, genetičara i statističara, danas o tom prijelazu znamo mnogo više nego prije pedeset godina, kada je to bila isključiva nadležnost društvenih znanosti. Prvo moramo primijetiti da su različiti modusi proizvodnje strukturirani oko različitih stvari. Feudalizam je bio ekonomski sustav strukturiran običajima i zakonima koji se tiču ​​”dužnosti”. Kapitalizam je strukturiran isključivo ekonomski: djelovanjem tržišta. Na temelju toga možemo predvidjeti da postkapitalizam – koji podrazumijeva obilje – neće biti samo modificirana verzija složenog tržišnog društva. Ali ne možemo reći mnogo više o tome kako će sustav izgledati.

Gornjom tvrdnjom ne želim samo zaobićiteško pitanje: nije nemoguće skicirati opće ekonomske parametre postkapitalističkog društva do, primjerice, 2075. godine. Ali ako to društvo bude strukturirano oko ljudske slobode, a ne ekonomije, moguće je da će ga oblikovati neke sasvim nepredvidljive stvari.

Na primjer, kada je pisao 1600. godine, Shakespeare je očito bio svjestan da tržište stvara nove oblike ponašanja i morala. Po analogiji, najočitije “ekonomsko” zapažanje za Shakspeaera 2075. bile bi promjene u rodnim odnosima ili seksualnosti ili zdravlju ljudi. Ali možda tada čak neće ni biti dramatičara: možda će se promijeniti sama priroda medija koje koristimo pričati priče – kao što se promijenila u elizabetanskog Londonu kada su napravljena prva javna kazališta.

Zamislite to kao razliku između, primjerice, Horacija u Hamletu i lika kao što je Daniel Doyce u Dickensovoj Maloj Dorit. Obojica pokazuju znakove opsesija karakterističnih za njihovo vrijeme – Horacije je opsjednut humanističkom filozofijom; Doyce je ospednut patentiranjem svojih izuma. Lik kao što je Doyce nije moguć kod Shakespeara; kod njega bi u najboljem slučaju završio u sićušnoj ulozi komične figure iz radničke klase. Ali u vrijeme kada je Dickens pisao, većina njegovih čitatelja je poznavala nekog kao što je Doyce. Kao što Shakespeare nije mogao zamisliti Doycea, tako ni mi ne možemo zamisliti kakvu vrstu ljudskog bića će stvoriti društvo kada ekonomija prestane biti glavni organizacijski princip ljudskog života. Ali neke naznake možemo naslutiti kod mladih ljudi diljem svijeta koji ruše barijere vezane za seksualnost, rad, kreativnost i sopstvo tipične za dvadeseti vijek.

Feudalni model poljoprivredne proizvodnje prvo se sudario s ekološkim ograničenjima, a zatim sa snažnim vanjskim udarom – epidemijom kuge. Uslijedio je demografski šok: zbog nedovoljnog broja ljudi za obrađivanje zemlje nadnice su porasle, a održavanje starog feudalnog sustava zasnovanog na dužnosti više nije bilo moguće. Nestašica radne snage učinila je neophodnim tehnološke inovacije. Nove tehnologije koje su omogućile uspon trgovačkog kapitalizma bile su one koje su stimulirale trgovinu (tisak i računovodstvo), stvaranje bogatstva kojim se može trgovati (rudarstvo, kompas i brži brodovi) i produktivnost (matematika i znanstvena metoda).

Kroz čitav taj proces bili su prisutni elementi naizgled tipični za stari sustav – novac i kredit – koji su poslužili kao temelj za izgradnju novog sustava. Mnogi zakoni i običaji iz vremena feudalizma rezultat su nastojanja da se novac jednostavno ignorira; na vrhuncu feudalizma kredit i kamata su smatrani đavoljom rabotom. Kada su novac i kredit srušili postavljena ograničenja i formirali tržišni sustav, nastupila je revolucija. Ono što je novom sustavu dalo energiju bile su neograničene količine besplatnog bogatstva u Amerikama.

Kombinacija svih tih čimbenika omogućila je skupinama koje su u doba feudalizma bili marginalizirane – humanisti, znanstvenici, zanatlije, pravnici, radikalni propovjednici i pisci boemi poput Shakespeara – da preuzmu vodstvo u transformaciji društva. U ključnim trenucima, u početku nevoljko, država je odustala od sprječavanja promjene i počela je stimulira.

Ono što danas potkopava kapitalizam, a što ekonomisti glavnog toka uglavnom zanemaruju, jesu informacije. Većina zakona koji se tiču ​​informacija utvrđuju pravo korporacija da ih gomilaju i pravo država da im pristupaju, bez obzira na ljudska prava građana. Ekvivalent tiskarske preše i znanstvenog metoda jesu informacijske tehnologije i njihovo prelijevanje u sve druge tehnologije, od genetike i zdravstvene zaštite do poljoprivrede i filmova, gdje one ubrzano spuštaju troškove.

Moderni ekvivalent dugotrajne stagnacije poznog feudalizma je izostanak treće industrijske revolucije. Umjesto dalje automatizacije koja ukida potrebu za radom, koncentrirali smo se, kao što primjećuje David Graeber, na otvaranje loše plaćenih radnih mjesta. Mnoge ekonomije su u stagnaciji.

Što bi bio ekvivalent novog izvora besplatnog bogatstva? To zapravo nije bogatstvo: to su “eksternalije” – besplatne stvari i blagostanje koje se generira kroz umrežene interakcije. Uspon netržišne proizvodnje, informacije koje se ne mogu posjedovati, horizontalne mreže i poduzeća bez uprave. Francuski ekonomist Yann Moulier-Boutang vjeruje da je moderni ekvivalent otkrića novog svijeta Internet koji je “istovremeno i brod i ocean”. Zapravo, on je brod, kompas, ocean i zlato, sve zajedno.

Vanjski udari koje trpi moderno doba su očigledni: problem energije, klimatske promjene, starenje stanovništva i migracije. Te promjene mijenjaju dinamiku kapitalizma i čine ga neodrživim na dulji rok. One još ne djeluju tako snažno kao epidemija kuge – ali kao što smo vidjeli na primjeru New Orleansa 2005, nije potrebna epidemija kuge da bi se razorio društveni poredak i funkcionalna infrastruktura u financijski složenom i osiromašenom društvu.

Kada se tranzicija shvati na taj način, nije nam potreban savršeno proračunat petogodišnji plan – već projekt koji ima za cilj da razvije tehnologije, poslovne modele i ponašanja koja razgrađuju tržišne sile, socijaliziraju znanje, ukidaju potrebu za radom i približavaju ekonomiju izobilju. To nazivam Projektom Nula – jer cilj je da se uspostavi energetski sustav s nultom emisijom ugljika; proizvodnja strojeva, roba i usluga s nultim marginalnim troškovima; i smanjivanje količine potrebnog rada do razine koja se približava nuli koliko god je to moguće.

Većina ljevičara dvadesetog stoljeća je smatrala da je kontrolirana tranzicija preveliki luksuz: većina je vjerovala da ništa iz starog sustava ne može opstati u novom – mada je radnička klasa oduvijek pokušavala stvoriti alternativni život unutar i “unatoč” kapitalizmu. Kada je mogućnost tranzicije u sovjetskom stilu konačno odbačena, moderna ljevica se ograničila na oporbene politike, na opiranje privatizaciji zdravstva, zakonima koji ukidaju sindikate, vađenju nafte iz škriljca i tako dalje.

Ako sam u pravu, logičan fokus za zagovornike postkapitalizma je izgradnja alternativa unutar sustava; korištenje moći države na radikalan način; usmjeravanje svih dejstava na ostvarivanje tranzicije – a ne na obranu odabranih elemenata starog sustava. Moramo otkriti što je najhitnije i što je najvažnije i prihvatiti da se te dvije stvari ponekad ne poklapaju.

***

Moć imaginacije će biti veoma važna. U društvu informacija nijedna misao, nijedna debata ili san nikada nisu uzaludni – bilo da su nastali u šatoru na planini, u zatvorskoj ćeliji ili oko stolnog nogometa u tek osnovanoj tvrtki.

Kao iu virtualnoj proizvodnji, u procesu tranzicije u postkapitalizam rad uložen u fazu projektiranja može smanjiti broj pogrešaka u fazi provedbe. A projektiranje postkapitalističkog svijeta, kao i projektiranje softvera, može biti modularno. Različiti ljudi mogu raditi na različitim mjestima, različitim brzinama, uz relativnu autonomiju. Ako bih dobio priliku da mi se besplatno ispuni jedna želja to bi bilo stvaranje jedne globalne institucije koja bi oblikovala kapitalizam: model otvorenog kod za čitavu ekonomiju. Svaki eksperiment koji bi se obavio u takvoj instituciji nužno bi je obogatio; to bi bio otvoreni kod sa onoliko polaznih točaka koliko ih ima u najsloženijim klimatskim modelima.

Najveća kontradikcije današnjice je kontradikcija između mogućnosti stvaranja besplatnih i obilnih roba i informacija, s jedne, i sustava monopola, banaka i vlada koje pokušavaju ih učine privatnim, oskudnim i komercijalnim, s druge strane. Sve se svodi na sukob između mreže i hijerarhije: između starih oblika društva koji su izrasli oko kapitalizma i novih oblika koji najavljuju ono što tek dolazi.

***

Da li je utopijsko vjerovanje da se nalazimo na rubu evolucije koja će nas prevesti na drugu stranu kapitalizma? Živimo u svijetu u kojem parovi istog spola mogu sklapati brakove iu kojem je kontracepcija, za samo pedeset godina, prosječnoj ženi iz radničke klase donijela više slobode nego što su aktivistkinje iz ere Blumsberija mogle i sanjati. Zašto nam je onda tako teško zamisliti ekonomsku slobodu?

Projekti elita zatvorenih u svijet limuzina s tamnim staklima danas izgledaju jednako prevaziđeno kao ideje milenijarističkih sekti devetnaestog stoljeća. Demokracija specijalnih jedinica za razbijanje demonstracija, korumpiranih političara, kontroliranih medija i državnog nadzora izgleda lažno i krhko kao Istočna Njemačka prije trideset godina.

Svako čitanje ljudske povijesti mora dopustiti mogućnost da se priča loše završi. Takav ishod nas progoni uu filmovima o zombijima i katastrofama, u postapokaliptičnim pejzažima filmova kao što su Put ili Elizijum. Ali što nas sprječava da zamislimo sliku idealnog života, izgrađenog na obilju informacija, nehijerarhijski radu i odvajanju rada od nadnice?

Milijuni ljudi počinju shvaćati da im je prodan san koji se kosi s onim što stvarnost može ponuditi. Njihova reakcija je bijes – i povlačenje u nacionalne oblike kapitalizma koji mogu razoriti svijet. Promatranje kako se takvi oblici javljaju, od radikalnih frakcija Sirize koje se zalažu za izlazak iz eurozone do Nacionalog fronta i izolacionizma američke desnice slično je promatranju noćnih mora koje su se ostvarile krizom Lehman Brothersa.

Potrebno nam je više od utopijskih snova i ograničenih horizontalnih projekata. Potreban nam je sustav utemeljen na razumu, dokazima i projektima koji se mogu testirati, sustav koji prati povijest i ekološki je održiv. I potrebno je da se bacimo na posao
 
 
(http://neznase.ba/uredio:nsp)

Da li je Zapad raspadom Jugoslavije htio nametnuti neoliberalizam, i kako žive današnje bivše republike? Samostalnost država plaćena neoliberalnim ropstvom! Isti scenario viđen već bezbroj puta – Doktrina šoka!

Nakon isključenja SFR Jugoslavije iz tabora socijalističkih zemalja, odnosno Informbiroa, ona je postala vrlo popularna na Zapadu, a posebno u SAD. Zbog toga ona je dugo dobivala znatnu materijalnu i nematerijalnu pomoć. Preko Fordove, Fulbright i drugih institucija vrlo veliki broj intelektualaca je odlazio na usavršavanje u razvijene zemlje Zapada, a posebno u SAD [1] i nakon povratka u zemlju su ta nova znanja primjenjivana u proizvodnji i drugim djelatnostima, što se u izvjesnoj mjeri povoljno odražavalo na ukupne gospodarske performanse.

Zbog originalnog društvenog i gospodarskog sustava i vrlo dinamičnog rasta gospodarstva, SFRJ je stekla velike simpatije u ogromnom broju zemalja u razvoju, pa je, zahvaljujući tome, postala jedan od lidera Pokreta nesvrstanih zemalja. Međutim, kada je taj pokret ojačao i kada je svojim djelovanjem u Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim institucijama i forumima se počeo suprotstavljati razvijenim zemljama, a prije svega SAD-u, simpatije u tim zemljama prema SFRJ su znatno smanjene, a u nekima od njih (prije svih u SAD) počinju se stvarati strategije kojima bi se stvorila ekonomska ili financijska kriza i tako smanjio njen ugled i veliki utjecaj u Pokretu nesvrtanih zemalja.

ZАDUŽIVАNјЕ ZА „ОМЕKŠАVАNJЕ“

Kao ilustraciju, navedimo da je na XI svjetskom kongresu sociologa tada vrlo utjecajni savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Zbigniew Brzezinski poručio “da treba ohrabriti zemlje Europske zajednice povećati odobravanje kredita Jugoslaviji, jer će povećanje njene vanjske zaduženosti u određenom trenutku poslužiti kao sredstvo gospodarskog i političkog pritiska, što je samo kratkoročno gledano štetno za zajmodavce, a dugoročno korisno za opću stvar i politiku “omekšavanja” Jugoslavije “. [2]

Ima osnova da se vjeruje da je ta preporuke prihvaćena i da je, pored ostalog, i to pridonijelo da je vanjski dug SFRJ povećan sa 5,356 (1974) na čak 20,265 milijardi dolara (1982), pa je ona u 1983. godini zapala u dužničku krizu.

Od sredine 80-tih godina ekonomska kriza u Jugoslaviji dobiva vrlo ozbiljne razmjere, a posebno se ubrzavala inflacija. I to je, pored ostalog, doprinijelo jačanju političke krize i raspadu SFRJ što je, po svemu sudeći, bilo u intersu nekih razvijenih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Navedimo, samo neke dokaze u prilog ove tvrdnje.

Nakon sve izraženije destabilizacije i sve jače inflacije, do čega je došlo dokom 1989. godine, neočekivano se krajem te godine, na sva zvona, a posebno preko teatralnog nastupa premijera savezne vlade Ante Markovića objavljuje “Program stabilizacije”, koji je koncipiran uz angažiranje tada mega zvijezde Jeffrey Sachsa, koji je svojim angažiranjem prije toga suzbio inflaciju u Boliviji.

Ostala je misterija kako, na čiju inicijativu i uz čiju financijsku potporu je angažiran tadašnji “čudotvorac” Sachs. Dva dana nakon objave tog Programa, na savjetovanju ekonomista u Opatiji desetak sudionika, a među njima su posebno bili zapaženi Davor Kračun, Žarko Papić, Branislav Šoškić, Žarko Mrkušić, Slobodan Komazec, Davor Savin, Miodrag Zec, Bogomir Kovač i Mlađen Kovačević, [3] uputili su niz vrlo ozbiljnih kritika na račun nekih elemenata tog Programa.

EKONOMSKA REFORMA IZAZVALA KRIZU

Kritike ovih i niza drugih ekonomista, pa i moje, koja su nakon usvajanja tog Programa uslijedile, pokazale su se potpuno opravdane. Naime, izvoz je sve više malaksao, uvozna roba je preplavila domaće tržište, pa je BDP u 1990. bio smanjen za 7,5 posto, u 1991. za novih 15 posto, za godinu i po industrijska proizvodnja je bila smanjena za čak 25 posto, stopa nezaposlenosti dosegla rekordnu razinu od 18 posto, a devizne rezerve su smanjene s 9,1 na samo 2,8 milijardi dolara (detaljnije u Dušanić, J. 2013; 84). I to je pridonijelo dramatičnom pogoršanju društvene i političke krize, pa je i to doprinijelo raspadu zemlje. I Jože Mencinger je potpuno u pravu kada zaključuje da je Sloveniji najveći ekonomski problem stvorila ekonomska reforma za vrijeme Ante Markovića [4].

Međutim, pobornici neoliberalizma SAD, MMF i druge međunarodne financijske institucije, a naravno i Jeffrey Sachs su tada i kasnije isticali da taj Program bio dobar, ali da je propao zbog političkih kriza.

S druge strane, niz vrlo ozbiljnih ekonomista dokazuje da su SAD i međunarodne financijske institucije, prije svih Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka (koje su bile pod ogromnim utjecajem te najmoćnije zemlje), poduzele sve što je bilo u njihovoj moći da dođe do što veće ekonomske i društvene krize u SFRJ i da se ona i preko toga rasturi, pogotovu da se što prije s političke i ekonomske scene ukloni specifičan, po mnogima uspješan jugoslavenski samoupravni socijalizam jer je on, po mišljenju američke administracije, predstavljao opasan virus koji bi mogao zahvatiti i druge zemlje koje su napuštale socijalizam.

Podsjetimo da je Mihail Gorbačov, prilikom dobivanja Nobelove nagrade najavio da će SSSR izgrađivati ​​društveno-ekonomski sustav sličan socijaldemokratskom sustavu skandinavskih zemalja, a sustav koji je bio primjenjivan u SFRJ bio je znatno bliži tom sustavu nego neoliberalnom kapitalizmu, koji su SAD, Velika Britanija i međunarodne financijske institucije, po pravilu vojnom silom, nametale zemljama Južne i Srednje Amerike i nekim zemaljama Afrike, i koji su željele, zbog vlastitih ekonomskih pohlepnih interesa, nametnuti i zemljama Istočne Europe, pa i SFRJ. O tome vrlo uvjerljivo piše poznati istraživač – ekonomist iz područja geopolitike [5] (William F. Engdahl) u svojoj knjizi A Century of War: Anglo-American Oil Politics and the New World Order, koja je u prethodnih deset godina prevedena na desetak jezika.

On u toj knjizi ističe da je SFRJ postala predmet vrlo ozbiljne pažnje američke administracije. I od tada ona sve izraženije izržava interes da se uništi jugosloveski ekonomski model. U tom cilju 1988.godine, uz dobru financijsku naknadu, šalje u Jugoslaviju tzv. “Savjetnike” iz Nacionalnog fonda za demokraciju (National Endowment for Democracy – NED). Nakon toga ova organizacija, po sugestiji “savjetnika”, troši znatna financijska sredstva, financirajući po svim dijelovima Jugoslavije razne oporbene skupine, nevladine organizacije, pa čak i neke profašističke i ekstremno nacionalističke organizacije, kao i one ekonomiste koji su podržavali mjere MMF (detaljnije u : Dušanić 2013; 88-89). Potpuno je bila ista funkcija Fonda za otvoreno društvo George Sorosa. Vrlo je vjerojatno da je po toj osnovu i Jeffrey Sachs postao savjetnik Ante Markovića.

ZАHТJЕV SАD ZА ОDCJЕPLJЕNJЕ ЈUGОSLОVЕNSKIH RЕPUBLIKА

Ima osnova za tvrdnju ovog istraživača da je sredinom 1989. godine MMF zahtijevao od premijera Markovića da što prije poduzme radikalne ekonomske mjere, do čega je došlo na samom kraju 1989. Ovaj autor dalje ističe da je nakon toga MMF diktirao vladi A. Makovića, što smije, a što ne smije činiti. U studenom 1990. Kongres SAD je usvojio Zakon po kome se obustavlja financijska podrška bilo kojem dijelu Jugoslavije koji ne proglasi neovisnost (u roku od narednih šest mjeseci). Ovim zakonom je bilo predviđeno da se svaka pomoć SAD upućuje izravno republikama, a ne saveznim institucijama. U tim godinama SAD je forsirao financijsku potporu izrazito nacionalističkim, pa i profašističkim organizacijama i to je, uz sve ostalo, dovelo do razbijanja SFRJ. (“Ukrajinski scenario”)

Kada je stvorena SR Jugoslavija, SAD je u Ujedinjenim narodima isforsirao ekonomski embargo, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice, a među njima se ističu drastičan pad BDP, izvoza robe i usluga i dramatičan pad životnog standarda. Nekoliko dana nakon uvođenja sankcija, na savjetovanju koje su u Bečićima organizirali Znanstveno društvo ekonomista i Savez ekonomista Jugoslavije u zaključcima je istaknuto da su te sankcije bile uvedene bez ikakve osnove [6].

U jednom javnom istupanju tadašnji predsjednik Bill Clinton je “izjavio da je Kosovo za SAD vrlo važno strateško područje”, i to je tada izgledalo smiješno, ali je tek formiranjem moćne vojne baze SAD u Bondsteelu postalo jasno da je sve ono tragično što se dešavalo na području bivše SFRJ, osim Slovenije, bilo režirano iz SAD, a da su MMF, Svjetska banka i druge zemlje i institucije samo bili izvršioci naloga i želja te moćne ali ekstremno pohlepne zemlje i njenih ekstremno pohlepnih transnacionalnih kompanija.

U političkim krugovima Hrvatske i BiH zna se da je krajem kolovoza 1994. Alija Izetbegović donio Franji Tuđmanu “poruku” iz Washingtona da Hrvatska i BiH moraju stvoriti savez protiv Srba, u kojoj se ističe da su oni ruski saveznici (Dušanić 2013: 139). I naravno da su one prihvatile tu “preporuku”.

U 1995. godini iz tiska se pojavila knjiga profesora Susan Woodward (Susanna Woodward) Balkanska tragedija (Balcan Tragedy), u kojoj je ustanovila da je jedan od glavnih krivaca raspada SFR Jugoslavije i početak građanskog rata – Međunarodni monetarni fond (MMF). Ma da je ona potcenjivana, naročito u SAD, kasniji događaji i nalazi su potvrdili potpunu opravdanost tih njenih nalaza.

Prema pouzdanom američkom izvoru, samo u aktiviste i aktivnosti kontroverzne organizacije Otpor Zapad je uložio preko 70 milijuna dolara. Ako se tim sredstvima dodaju ona koje je uložio Soros, ukupna suma uložena za “demokratsko” rušenje gospodarskog i društvenog sustava SR Jugoslavije je vrlo vjerojatno prešlo 100 milijuna.

NAMETANJE KONCEPTA EKONOMSKIH REFORMI

Ako se sve prethodno navedeno ima u vidu, s pravom se postavlja pitanje da li su, osim u Sloveniji (u razdoblju 1991-2004), političari i dužnosnici u vladama, resornim ministarstvima i raznim agencijama u bilo kojoj od pet zemalja nastalih na području bivše SFRJ imali ikakvu ozbiljnu ulogu pri koncipiranju strategije i najvažnijih mjera tranzicije i ekonomske politike ili su bili “izvršitelji radova” u realizaciji dobivenih zapovijedi iz inozemstva, prije svega iz najmoćnijih zemalja i međunarodnih financijskih institucija. Da je to pitanje opravdano, postaje jasnije ako se, pored ranije istaknutog, zna sljedeće:

► Kada je u Argentini došlo do vojnog puča, dolaskom na vlast vojne hunte, relativno brzo se pojavio program ekonomskih reformi – na čak 1.400 stranica (!!!) koji su, kako se tada isticalo, učinili argentinski ekonomisti na čelu s čuvenim Domingom Kavalom [10]. Tek nakon četvrt stoljeća, nepobitno je utvrđeno da doslovno ni jedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već stručnjaci dvije američke banke (koje su imale svoje podružnice u Argentini) i naravno da realizacija te strategije nije bila u interesu naroda Argentine, već stranih, prije svega američkih transnacionalnih kompanija i banaka;

► Imajući u vidu tvrdnju nobelovca Stiglica, iznesenu u knjizi protuvrijednosti globalizacije , da su međunarodne financijske institucije, a prije svega Svjetska banka, “ohrabrivale” Argentinu održavati fiksni valutni tečaj, nameće se zaključak da je fiksiranje valutnog tečaja u svim novonastalim državama, osim Slovenije, na području SFRJ, a ta politika je imala katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice – nametnuta od strane MMF i Svjetske banke;

► Ako su se u Hrvatskoj u državnim ustanovama našli strani “stručnjaci” [11], ako su se u nizu ustanova, a posebno u Narodnoj banci SRJ našli strani savjetnici iz međunarodnih financijskih institucija (prije svega iz MMF), vrlo je vjerojatno da je tako bilo i u drugim (osim Slovenije) novonastalim državama, a oni su, vrlo vjerojatno, nametali rješenja sukladno Washingtonskim sporazumom, odnosno neoliberalizmom;

► Ako najugledniji ekonomista SFRJ prof. dr Branko Horvat pri koncipiranju gospodarskih reformi u Hrvatskoj bio potpuno eliminiran, a njegovi radovi u Hrvatskoj u 90-tim godinama bili čak i zabranjivani, može se pretpostaviti da su i ugledni ekonomisti iz Hrvatske, Srbije, BiH, Crne Gore i Makedonije također bili potpuno marginalizirani, dok su međunarodne financijske institucije i najmoćnije zemlje Zapada iz “naftalina” izvlačile uglavnom anonimce ili tzv. “Segedinske kursadžije”, koji su postali “izvršioci dobivenih sugestija”, često su te “strategije” i mjere ekonomske politike proglašavali svojim “vizijama” i djelima, kojima se još uvijek se službeno – ponose;

► Ako Hrvatskoj, po brojnim dokazima prof. dr Branka Horvata, od strane MMF, Svjetske banke i Svjetske trgovinske organizacije nametnut koncept što brže stabilizacije, privatizacije, liberalizacije vanjske trgovine (posebno uvoza, liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija i stranog kapitala, čak i špekulativnog) i uravnoteženje proračunske bilance (Horvat, 2002), možemo biti uvjereni da se to, osim Slovenije, dogodilo i sa Makedonijom, odnosno Srbijom i Crnom Gorom;

► Ako glavni kreator ekonomskih reformi u Sloveniji prof. dr Jože Mencinger kaže da su im strani stručnjaci, predstavnici međunarodnih financijskih institucija sugerirali da fiksiraju vrijednost slovenskog tolara (a oni su to odbili), vrlo je vjerojatno da su iste “sugestije” uputile i drugim državama nastalim na području SFRJ i one su ih silom prilika, zbog nužnosti dobivanja kredita, ili iz uvjerenja, prihvatili i do današnjeg dana vode politiku precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, što je imalo katastrofalne gospodarske i socijalne posljedice;

► Ako se ima u vidu tvrdnja prof. dr Horvata koja glasi “strani konzultanti sjede u našim državnim ustanovama kao što su 1945. godine sjedili sovjetski stručnjaci. Očito se radi o srozavanju zemlje na kolonijalnu razinu “(Horvat, 2002, str. 5) i ako se zna da su u prostorijama Narodne banke SR Jugoslavije i nekim drugim državnim ustanovama bili locirali strani” stručnjaci “, kao i” stručnjaci “porijeklom iz SFRJ koji su desetljećima bili na radu u inozemstvu, prije svega u MMF i Svjetskoj banci, a neki od njih su čak postali ministri ili guverneri, vrlo je vjerojatno da je tako bilo iu Makedoniji, a posebno u Bosni i Hercegovini (koja je bila i još uvijek je pod nekom vrstom protektorata). Moguće je da je među njima bilo i patriota i da su oni iz vlastitog uvjerenja forsirali mjere koje su bile u ingerenciji ustanova u kojima su bili postavljeni. Ali je vjerojatnije da su oni, prije svega, ispunjavali “sugestije” i “preporuke” međunarodnih financijskih institucija i razvijenih zemalja iz kojih su došli;

Konkretnije govoreći, koncept spržene zemlje, prije svega spržene industrije, ispoljio se preko više ili manje precijenjene vrijednosti nacionalnih valuta, nagle i pretjerane liberalizacije uvoza, brzoplete, pljačkaške privatizacije, nagle i pretjerane liberalizacije tzv. stranih izravnih investicija, visokih kamatnih stopa na uzete kredite itd., o čemu sam od 2001. godine detaljno kritički pisao u brojnim radovima, pa o tome ovdje neću ponovo pisati. Poznato je da je također vrlo kritički o tome u slučaju Hrvatske pisao prof. dr Branko Horvat, a posebno u knjizi Kakvu državu imamo a kakvu državu trebamo (Prometej, Zagreb, 2002).

SILОМ UVEDEN NЕОLIBЕRАLIZАМ

Bivša Jugoslavija, bivša SR Jugoslavija nije jedina i prva zemlja gdje se pod ogromnim utjecajem stranih faktora stvara teška ekonomska i društvena kriza s ciljem da se nametne neoliberalizam.

Trebalo bi imati u vidu da su gurui neoliberalizma Milton Friedman i tzv. “Čikaški dečki” već početkom 70-tih godina prošlog stoljeća prihvatili njegovu “teoriju krize”, po kojoj se ta ideologija može uvesti i primijeniti samo u zemljama zahvaćenih teškim društvenim i ekonomskim krizama, pa su, zajedno s vojnim osobama, nekim domaćim političarima i domaćim ekonomistima školovanim na Čikaškoj ekonomskoj školi ili su se eksponirali kao pobornici neoliberalizma, činili sve što je bilo u njihovoj moći da u nekoj zemlji dođe do što jače krize, pa i do vojnih pučeva kako bi se odmah nakon toga taj sustav, bolje reći religija, silom nametnuo. I do toga je prvo došlo u Čileu (1973) a zatim Argentini (1976) i nizu drugih zemalja.

Vojnim pučem u Čileu, uz ubojstvo preko 3.000 ljudi, ali uz znatnu pomoć američke administracije, američkih transnacionalnih kompanija i banaka i čuvene Čikaške ekonomske škole na čelu s tada čuvenim rodonačelnikom neoliberalizma, nobelovcem Milton Friedman, uveden je neoliberalizam uz primjenu tzv. “Šok-terapije”.

Prilikom posjeta Čileu i generalu Pinocheta, guru novog ekonomskog poretka, budući dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Fridman je tom zločincu i “čileanskim čikaškim momcima” – koji su bili na svim najvažnijim funkcijama koje su se odnosile na gospodarstvo, financije i vanjsku trgovinu – više puta ponovio da je “nužno odmah primijeniti ‘šok terapiju’, jer je ona jedini lijek – apsolutno. Ne postoji drugi. Ne postoji drugo dugoročno rješenje “(navedeno prema I. Klajn, s; 95, a originalni izvor: Juan Gabriel Valdes (1995), The Chicago School in Chile, Combridge University Press ).

I nakon primijenjene “šok terapije” i neoliberalizma, tj. od 1973. pa zaključno sa 1988. godinom, rasta BDP-a praktički nije bilo, veći dio resursa je otišao u ruke stranaca, nezaposlenost i pad životnog standarda ogromnog dijela stanovništva dostigli su enormne razmjere. I Čile je doživio pozitivan preokret kada je napustio neoliberalnu ideologiju i počeo prakticira neku varijantu socijaldemokracije. I američke priče o nekakvom “čileanskom gospodarskom čudu” u razdoblju 1973-1989. bile su krajnje nemoralne i bile su političko-propagandnog karaktera kako bi bile primijenjene i u drugim zemljama koje su odmah ili nešto kasnije došle na dnevni red.

U 1976. godini i u Argentini je, uz vojni puč i ubojstvo oko 30.000 ljudi, također uz maksimalnu “pomoć” američkih institucija, stranih kompanija, banaka i Čikaške ekonomske škole, silom uveden neoliberalizam, i on je, pored dužničke krize, donio katastrofalne ekonomske i socijalne posljedice. Argentina je, na primjer, odmah zapala u tešku dužničku krizu, a per capita dohodak (u stalnim cijenama) je u 1989. godini je bio za 18 posto niži nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 93). S druge strane, zemlje koje su u to vrijeme stvarno ostvarivale svoja prava gospodarska čuda forsirale su ekonomske reforme i mjere ekonomske politike koje su bile u potpunoj suprotnosti s religijom neoliberalizma.

Kao ilustraciju navedimo da je realna razina BDP-a J. Koreje u 1989. bio čak 2,75 a Tajvana 2,58 puta veći nego 1973. godine ( A. Maddison 1995: 95). Ili, u 1973. godini Argentina je imala za preko 51 posto veći per capita dohodak od J. Koreje i za oko 44 posto veći nego Tajvan, a u 1989. situacija je bila potpuno obrnuta: Argentina je imala per capita dohodak koji je iznosio samo 62 posto dohotka j. Koreje, odnosno samo 56 posto per capita dohotka Tajvana ( A. Maddison, Ibidem ). I zaista je bio čistI cinizam da je sve do kraja prošlog stoljeća na Zapadu, posebno u SAD, pisano o nekakvom “argentinskom gospodarskom čudu”.

Od kraja 70-tih godina prošlog stoljeća u MMF i Svjetskoj banci, pod ogromnim utjecajem SAD i Velike Britanije, na svim važnijim funkcijama našli su se stručnjaci neoliberalne orijentacije, i oni u ime tih institucija svim zemljama u razvoju koje su zapale u teške devizne probleme i koje su bile prinuđene da se za “pomoć” obrate tim institucijama – nametali brutalne neoliberalne mjere i obećavali su svijetle perspektive svim onim koji su bespogovorno primjenjivali te “recepte”, odnosno “deset božjih zapovijedi” danih u Washingtonskom sporazumu.

POVIJESNO ОKUPLJАNJЕ NЕОLIBЕRАLNOG PLЕМЕNА

Kada je postalo jasno da je socijalistički sustav zemalja Istočne Europe doživio kolaps, a zbog interesa razvijenih zemalja i njihovih transnacionalnih kompanija i banaka, ponovno se aktualizira teza da je korisno da dođe do što jače ekonomske i društvene krize u nekim, za Zapad važnijim i zanimljivijim zemaljama s tog područja kako bi se njima nametnuo surovi neoliberalizam.

Kao ilustraciju navodimo da je početkom siječnja 1993. godine u Washingtonu održan skup, koji je osmislio tada moćan ekonomist John Williamson ( John Williamson ), koji je četiri godine prije toga bitno utjecao na formulaciji i koji je bio kum pojma “Vašingtonski sporazum”. On je često oblikovao misije Banke i Fonda, a ovaj skup je tretirao kao “povijesno okupljanje neoliberalističkog plemena” (N. Klein: s. 286). Osim poznatog ekonomiste Dany Rodricka, koji je u svojim radovima dokazivao da su sve zemlje koje su primjenjivale šok terapiju u katastrofalnom stanju, svi ostali sudionici su bili akteri i zagovornici neoliberalizma. Williamson je želio da ovaj skup testira i prihvati, kako je on nazvao “hipotezu krize”.

Za razliku od Jeffrey Sachsa, koji je u to vrijeme bio savjetnik Jeljcina i koji sa svojim timom primjenjivao šok terapiju u Rusiji, koja je, prije svega zbog toga, bila zahvaćena užasnom krizom, pa se on na tom skupu zalagao za financijsku pomoć Zapada toj zemlji, Williamson je dokazivao da postoje nepobitni dokazi da zemlje pristaju primiti “šok terapiju” tek kada se nađu u užasnoj, kataklizmičkoj situaciji, pa je zaključio da se samo u tako strašnim vremenima pruža najbolja prilika onima koji razumiju potrebu i korist poduzimanja fundamentalnih ekonomskih reformi.

S obzirom na činjenicu da su na ovom skupu bili uglavnom ostrašćeni neoliberali i zagovornici šok terapije, normalno je što je Sachs, iako je tada bio megazvijezda među ekonomistima, ostao usamljen, tj. nitko nije podržao njegov prijedlog da se Rusija financijski pomogne iako se ona nalazila u užasnoj deviznoj krizi. Samo se ekonomist John Toye sa Sveučilišta Sussex ogradio od te Williamsonove “mudrosti”.

Njemačka je, čak i bez zajedničkog stava EU, jednostrano donijela odluku da prizna neovisnost Hrvatske, što je razumljivo ako se zna da su te dvije zemlje u oba svjetska rata bile na istoj (gubitničkoj) strani. To priznanje je pojačalo političku i društvenu, a potom i ekonomsku krizu u samoj Hrvatskoj, ali i u BiH i SR Jugoslaviji.

NЕОLIBЕRАLIZАМ NАЈVЕĆА МUDRОSТ

Tada se u SAD i međunarodnim financijskim institucijama vjerovalo da će neoliberalizam, koji je u to vrijeme bio glavna ideologija, bolje reći religija, i koji je bio u interesu razvijenih zemalja, njihovih kompanija i banaka, biti moguće nametnuti i zemljama nastalim na području bivše SFRJ samo ako u njima kriza dobije enormne razmjere. Navedimo nekoliko dokaza.

Postoji i niz drugih ilustracija i dokaza da međunarodne financijske institucije nisu samo kroz medije stvarale privid krize nego da su poduzimale skup konkretnih mjera kako bi proizvele ozbiljne krize u nizu zemalja i tako njima nametnule neoliberalnu ideologiju.

Navedimo da je glavni ekonomist u sektoru posvećenom gospodarskom razvoju u Svjetskoj banci Michael Bruno u uvodnom izlaganju na Međunarodnom gospodarskom udruženju ( International Economic Association ) 1995. godine, na kome je bilo prisutno oko 500 ekonomista iz 68 zemalja, istaknuo da je prisutan rastući konsenzus “da velika kriza može trgnuti inače neodlučne kreatore politike i natjerati ih da uvedu reforme koje će potaknuti produktivnost”. I, što je apsurdno i tragikomično, on je naveo zemlje Latinske Amerike kao “vrhunski primjer očito korisne duboke krize” (navedeno prema N. Klein, s.292).

I, kao “najilustrativniji primjer” te konstatacije, naveo je, vjerovali ili ne -  Argentinu, u kojoj, kako on kaže, njezin predsjednik Carlos Menem i ministar financija Domingo kava “odlično koriste atmosferu izvanrednih okolnosti, pa nameću masovnu privatizaciju” (sličnost. poznata Hrvatska privtizacija). I našao je za shodno da kaže: “Naglašavam – politička ekonomija dubokih kriza sklona je da urodi radikalnim reformama s pozitivnim ishodima” (isto). Sukladno tome, on je naglasio da “međunarodne agencije moraju činiti i više osim da naprosto iskorištavaju postojeće ekonomske krize da bi nametnule Washingtonski konsenzus – potrebno je da unaprijed uskrate pomoć kako bi se dodatno kriza pojačala … Ideja da se situacija mora pogoršati prije no što se poboljša javlja se sasvim prirodno … Štoviše, produbljivanjem krize vlada bi se mogla postupno ugušiti “(citirano prema N. Klein, str. 293).

Sukladno tome, međunarodne financijske organizacije, a posebno MMF (pogotovo kad je na njegovom čelu bio ostrašćeni neoliberal Michelle Kemdesi) svojim mjerama i akcijama su dovodile mnoge zemlje Afrike i Latinske Amerike u dramatične krize. To je osobito došlo do izražaja kada je u MMF bila zaposlena masa tzv. “Čikaških momaka”, a to se dogodilo tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća, tj. u vrijeme Ronald Reagana i Margaret Thatcher, kada se sve više ispoljilo vjerovanje da je neoliberalizam najveća mudrost koju je svijet izmislio i kada je Fukujamino djelo Kraj povijesti (u kojoj je neoliberalizam bio vrlo važan sastavni dio) bio pravi hit, ekstremno veličan u razvijenim zemljama , a posebno u SAD.

O tome kako je MMF utjecao na pospješivanja, pa i izmišlja kriza u nekim zemljama u razvoju u pismu upućenom Kemdesiju vrlo uvjerljivo je pisao bivši činovnik MMF Davidson Budhau ( Davidson L. Budhoo ). U tom pismu [12] on dokazuje da su službenici Fonda često zloupotrebljavali podatke, odnosno bez osnove “dokazivali” da je ekonomsko, financijsko i devizno stanje nekih, sa stanovišta transnacionalnih kompanija, važnih zemalja, mnogo težim nego što je ono stvarno bilo i na taj način su pojačali krizu u njima i tako ih prisiljavali da uvedu “šok terapiju”, tj. brzu privatizaciju, liberalizaciju i deregulaciju, što ih je dovelo do statusa kolonije ili “banana države”.

O uzrocima teške ekonomske krize u Meksiku (do koje je došlo sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća), a posebno krize u zemljama Azije (do čega je došlo 1997. i 1998. godine) i doprinosu međunarodnih financijskih organizacija i SAD tim krizama, detaljno su pisali J. Stiglitz u dijelu Protivrečnosti globalizacije i Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka , pa o tome ovdje neću pisati.

PОHVАLЕ „АRGЕNТINSKОМ GOSPODARSKOM ČUDU“

Ono što bi trebalo istaknuti je činjenica da razvijene zemlje, prije svega SAD i Velika Britanija, moćne transnacionalne tvrtke i transnacionalne banke, ne biraju sredstva da bi se u nekoj zemlji, pogotovu zemljama bogatim prirodnim resursima, nametnuo neoliberalizam, preko koga one postaju vlasnici najvrednije imovine u tim zemljama.

Podsjećam da se nakon vojnog puča u Argentini (1976) pojavio program ekonomskih reformi na čak 1.400 stranica, koji su navodno učinili argentinski ekonomisti na čelu s Domingom Kavalom koji je, po nekom američkom časopisu svrstan među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u drugoj polovici prošlog stoljeća. Četvrt stoljeća nakon toga utvrđeno je da nijedno slovo tog programa nisu napisali argentinski ekonomisti, već činovnici dvije američke banke koje su imale podružnice u Argentini. I, naravno, da je brzo postalo jasno da američke priče o “argentinskom gospodarskom čudu” nemaju nikakvu realnu osnovu.

Po beskrupuloznosti u pohvalama na račun gospodarskih performansi Argentine posebno se isticao tadašnji predsjednik MMF Kemdesi, kada je na godišnjoj skupštini te institucije 2000. godine izjavio da slučaj Argentine treba ući u sve makroekonomske udžbenike kao ilustrativan primjer kako se gospodarstvo jedne zemlje uspješno razvija kada primjenjuje recepte MMF (a oni su bili u punom skladu s ideologijama neoliberalizma i sukladno geslom: stabilizacija, privatizacija i deregulacija). Na njegovu – ali prije svega, na žalost argentinskog naroda – ta država je iduće godine doživjela gospodarski, financijski i devizni kolaps.

____________________

Uputnice i napomene:

[1] I sam sam bio korisnik Fordove stipendije, i po tom osnovu sam proveo jednu akademsku godinu na Harvardu.

[2] Citirano prema prof. dr Predrag Jovanović-Gavrilović “Teret vanjske zaduženosti Srbije”, Ekonomski anali, tematski broj, svibanj 2005, s. 19.

[3] Detaljnije u časopisu Economist, 1-2 (1990, ss.37-95).

[4] On je to napisao u odgovorima dr Arseniju J. Dušaniću, a to je objavljeno u vrlo solidnoj knjizi Vlasnička struktura banaka, izdanje Bankarska akademija, Beograd, 2011.

[5] On je rođen u Minisoti, završio visoko obrazovanje na Princetonu, živio i radio u Stockholmu, a nakon toga u Frankfurtu na Majni.

[6] Detaljnije u Ekonomist 1-2 / 1992,

[7] Detaljnije u Jovan D. Dušanić 2013, U zagrljaju neoliberalne hobotnice, Beograd, 2013.

[8] Izvodi iz impozantne knjige Wolfganga Efenberga i Vilija Vinera (Povratak hazardera ( Wiederkehr Hasardere ) a preuzeto iz Pečata, 343/2014, str.12-13.

[9] Ibid., Str.13.

[10] On je kasnije postao profesor na nekom Američkom sveučilištu i uvršten je među 100 najpoznatijih ekonomista svijeta u prošlom stoljeću.

[11] B. Horvat (2002: 5).

[12] To njegovo pismo je 1990. god. objavljeno pod naslovom Enough is Enough: Dear Mr. Camdessus – Open Letter of Resignation to the Mananaging Director of International Monetary Fund “New York: New Horizons Press 1990, op. 2-27.

____________________

* Pod naslovom “Doprinos eksternih faktora krizi u državama nastalim na području SFRJ”, ovo je dio referata dr Mlađena Kovačevića “Dimenzije i uzroci teške ekonomske krize u državama s područja bivše SFR Jugoslavije”, Zbornik, Ekonomija i kriza, Ekonomski fakultet, Andrićgrad, Pale , 2014.
 

 
(Balkanmagazin,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Cionistički zakulisni redatelj političkih tokova u euroatlantskim okvirima, uslijed iscrpljenosti i istrošenosti vladajućih neoliberalnih i kapitalističkih struktura, sve više preko medija pod svojom kontrolom protežira lažnu političku alternativu oličenu u tzv. “Novoj modernoj euroskeptičnoj ljevici”

Nju po pravilu čine “novi, mladi i neokaljani ljudi”, koji su navodno protivnici kapitalizma i globalizacije, a čiji su najizrazitiji predstavnici partija Podemos u Španjolskoj i nova vladajuća stranka Grčke – Syriza, kao uvjerljivi pobjednik nedavnih izbora za grčki parlament.

Pobjednik, koga su u takvom svojstvu mondijalistički mediji, kao svoje nove heroje, ustoličili odavno prije izbora, izdjelovanih tempiranom političkom krizom.

Za ovu partiju glasala je četvrtina ukupnog biračkog tijela Grčke, i to uglavnom najneprosvećeniji dio grčkog naroda koji je nasjeo na nerealnu priču Alexis Tsiprasa i njegovih demagoga kako će oni po pitanju duga i mjera štednje “muški odbrusiti” Bruxellesu, a da pritom ne dođe ni do kakvih protumjera.

Uopće po pitanju Syrize kao navodno antiglobalističke opcije, riječ je naravno o podvali, a sve u cilju sabotaže istinske alternative globalizaciji, mondijalizma, neoliberalizmu i kapitalizmu.

Nacionalistička i narodno-socijalistička alternativa je prokazana od strane medija i progonjena od strane Sustava. Za razliku od nje, Syriza je miljenik cionističkih medija i borac protiv vrijednosti tradicije grčkog naroda.

Ova antinacionalna partija koja, iako se populistički i taktički poziva na “slobodarski grčki narod”, pod istim tim narodom podrazumijeva ne grčku naciju, već skup svih stanovnika Grčke, uključujući i tuđince – ilegalne imigrante iz Afrike i Azije. Zapravo, Syriza čak kritizira prethodne vlasti za “nedovoljno dobar odnos prema imigrantima”.

Dalje, po pitanju zdravlja nacije, Syriza je potpuno na desetruktivnim pozicijama sa svojim pro-narkomanskim i pro-gayevskim stavovima, vezanim za pitanja legalizacije “lakih” droga i homoseksualnih “brakova”.

Time je potpuno uklopljena u globalističke idejne postavke tzv. otvorenog društva. Zastave homoseksualnih grupa, pomiješane s Syrizinim partijskim zastavama prilikom proslave izborne pobjede, prikladno odslikavaju idejnu suštinu ovog antigrčkog pokreta.

Uopće, stavovi Syrize prema kršćanstvu i Pravoslavnoj Crkvi, slični su poziciji boljševika ili mondijalističkih ekstremista. Naime, Syriza je otvoreni neprijatelj svake javne manifestacije Pravoslavlja i zalaže se za potpunu sekularizaciju i afirmaciju ateizma.

Također, javno se zalaže i za oporezivanje Grčke Crkve kao i za oduzimanje dijela crkvene imovine kako bi se u manastire i parohijske domove uselili beskućnici (zanimljivo je da se ovi antikršćanski licemjeri ne zalažu i za to da se u iste svrhe, primjerice, konfiscirati imovina njihovih kapitalističkih medijskih pokrovitelja).

Iako je neposredno pred polaganje premijerske zakletve vođa Syrize posjetio poglavara Atenske arhiepiskopije Jeronima i uputio mu lijepe riječi, cilj ove posjete bio je čisto diplomatski.

Tsipras je svjestan da je pravoslavna tradicija duboko ukorijenjena u grčkom narodu i da bi bilo kontraproduktivno ukoliko bi odmah počeo s provedbom svih antikršćanskih stavki iz Syrizinog programa. Naime, Tsipras je posjetio arhiepiskopa Jeronima kako bi izbjegao da čin premijerske prisege položi pred križem i Evanđeljem.

Po grčkim propisima, polaganje prisege je religiozni čin, pa je Tsipras morao izdjelovati suglasnost Crkve kako bi položio sekularnu prisegu. Dakle, njegova posjeta je diplomatska, kao što je diplomatsko (što ne znači i da je ispravno) držanje vrha Grčke Crkve, vjerojatno s ciljem da se predupredi provođenje anticrkvenog dijela Sirizinog programa.

Bitno je naglasiti da Syriza uopće nije pristalica izlaska Grčke iz EU, već je samo zagovornik neprihvaćanja mjera štednje nametnutih od Bruxellesa. A i to je – vrijeme će pokazati – samo deklarativno zalaganje, jer se svakim pažljivijim sagledavanjem situacije neumitno dolazi do zaključka da je negativno nastrojenje ove stranke prema globalizaciji sasvim prividno, ograničeno i dozirano.

Uostalom, s ideološkog stajališta gledano, jasno je da je deklarativni antikapitalizam Syrize potpuno jalov, jer se ova stranka zalaže za obračun s nacionalnim i duhovnim identitetom grčkog naroda, a upravo ta borba predstavlja rušenje organske i prirodne zaštite zajednice od kapitalističke eksploatacije.

Dakle, Syriza je po svim ključnim čimbenicima svoje ideoligija, po svojim djelima i po karakteru medija koji je promiču, najobičniji cionistički i kapitalistički privjesak, kao i perjanica antikršćanskih snaga u Grčkoj.

Ona je izabrana kao nova pritajena uzdanica cionista, koja će uz masku antikapitalizma i medijsku promociju, nastaviti djelo svojih prethodnika, uz otvoreniju antikršćansku kampanju. No ne znamo da li vam je poznato, ali vjerni sinovi i kćeri grčke nacije, okupljeni u pokretu grčkog preporoda – Zlatnoj Zori, koji su unatoč izloženosti histeričnoj kampanji i progonu opstali kao treća politička snaga u zemlji, su jedini ušli u koaliciju sa Syrizom, što je zaista čudno kada se malo razmisli.

Vjerujemo da će to uslijediti ubrzo, čim spadnu maske svih lažnim borcima protiv kapitalizma i lažnim kritičarima Europske unije, koji zagovaraju još veći antikršćanski mrak od onoga koji postoji u EU tamnici.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda*

 
 
(webtribune,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19871"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Do sredine 1990-ih, neoliberalizam se proširio na čitav svijet.

Najveći dio starog socijalističkog svijeta apsorbiran je u kapitalističku svjetsku ekonomiju, bilo kroz reforme “velikog praska” ili, u slučaju Kine i Vijetnama, postepenim ali konstantnim otvaranjem i deregulacijom. Do tada su otvaranje tržišta i liberalizacija dosta odmakli i u većini zemalja u razvoju. Ovo se najčešće odigravalo brzo, ali bilo je i drugih slučajeva gdje se odvijalo postupno kroz dobrovoljnu promjenu politike, primjerice u Indiji.

Otprilike u to vrijeme, potpisani su neki važni međunarodni sporazumi koji su označili novu eru globalnih integracija. Godine 1994, sporazum NAFTA (North American Free Trade Agreement) potpisali su SAD, Kanada i Meksiko. To je bio prvi veliki sporazum o slobodnoj trgovini između razvijenih zemalja i neke zemlje u razvoju. Godine 1995, zaključena je Urugvajska runda pregovora o GATT-u, što je dovelo do prerastanja GATT-a u WTO (Svjetsku trgovinsku organizaciju).

WTO obuhvaća mnogo više područja (npr. zaštitu intelektualnog vlasništva, kao što su patenti i žigovi i trgovina uslugama) i ima veće ovlasti nego GATT. U EU je napredovala ekonomska integracija, sa završetkom projekta “jedinstvenog tržišta” 1993. godine (s takozvane “četiri slobode kretanja” – roba, usluga, ljudi i novca) i 1995. pristupanjem Švedske, Finske i Austrije. Krajnji rezultat je bio stvaranje međunarodnog trgovinskog sustava koji je bio mnogo naklonjeniji slobodnijoj (iako ne potpuno slobodnoj) trgovini.

Također, ideja globalizacije bila je ključni koncept tog doba. Međunarodna ekonomska integracija se, naravno, odvijala od šesnaestog stoljeća, ali prema novom globalizacijskom narativu ovaj proces je sada ušao u potpuno novu fazu.

To je omogućila revolucija u komunikaciji (internet) i transportu (avio-promet, kontejnerski transport), koji su doveli do “odumiranja udaljenosti”.

Prema tvrdnjama globalizatora, države više nisu imale drugog izbora osim prihvatiti novu realnost i potpuno se otvore za međunarodnu trgovinu i investicije, istovremeno liberalizujući domaće gospodarstvo. Oni koji su se opirali ismijavani su kao “savremeni ludisti” koji misle da mogu vratiti davno prošlo vrijeme i preokrenu tehnološki napredak. Knjige s naslovima Svijet bez granica, Svijet je ravan i Jedan svijet, spremni ili ne odražavale su suštinu ovog novog diskursa.

Početak kraja: Azijska financijska kriza

Euforija s kraja osamdesetih i početka devedesetih nije potrajala. Prvi znak da u “vrlom novom svijetu” nije sve kako treba pojavio se s financijskom krizom u Meksiku 1995. Previše ljudi je investiralo u meksičke financijske vrijednosne papire očekujući da će ova zemlja, pošto je bezrezervno prihvatila tržišnu politiku i potpisala sporazum NAFTA, postati najnovije ekonomsko čudo. Meksiko su spasile vlade SAD i Kanade (koje nisu željele da se njihov novi slobodnotržišni partner sruši) kao i MMF.

Godine 1997, uslijedio je veći udar s azijskom financijskom krizom. Neke dotad uspješne azijske zemlje – takozvane “MIT ekonomije” (Malezija, Indonezija i Tajland) i Južna Koreja – zapale su u financijske nevolje. Uzrok je bilo pucanje mjehura aktive (cijene aktive porasle su iznad svog realnog razine, na temelju nerealnih očekivanja).

Iako su bile opreznije od drugih zemalja u razvoju u otvaranju svojih ekonomija, ove države su prilično drastično otvorile svoja financijska tržišta krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Pošto više nisu imale tolika ograničenja, njihove banke su se agresivno zaduživale kod bogatih zemalja s nižim kamatnim stopama. Banke bogatih zemalja smatrale su da nije rizično kreditirati države sa višedesetljetnim odličnim ekonomskim uspjehom.

Kako se prilivalo sve više stranog kapitala, cijene aktive su skočile, što je poduzećima i kućanstvima u azijskim zemljama omogućilo da se još više zaduže, koristeći svoju sada vredniju imovinu kao kolateralu. Ovaj proces se uskoro pretvorio u samo-ispunjeno proročanstvo, budući da su rastuće cijene aktive opravdavale dodatno zaduživanje i posuđivanje. Kada je postalo jasno da su takve cijene aktive neodržive, novac je povučen i uslijedila je financijska kriza.

Azijska kriza ozbiljno je pogodila ove države. U gospodarstvima gdje se rast od 5 posto (po glavi stanovnika) smatra recesijom, proizvodnja je 1998. pala za 16 posto u Indoneziji i 6-7 posto u ostalim zemljama. Desetine milijuna ljudi ostalo je bez posla u društvu gdje nezaposlenost podrazumijeva bijedu, imajući u vidu slabu socijalnu državu.

U zamjenu za novčanu pomoć MMF-a i bogatih zemalja, pogođene azijske zemlje morale su pristati na velike promjene – sve u pravcu liberalizacije svog tržišta, naročito financijskog. Iako je gurnula azijske ekonomije u smjeru tržišta, azijska kriza – poput brazilske i ruske koje su odmah za njom uslijedile – posijala je prvo sjeme nepovjerenja u posthladnoratovski tržišni trijumfalizam.

Počelo se ozbiljno govoriti o reformi globalnog financijskog sustava, a diskusije su bile vrlo slične onima poslije globalne financijske krize 2008. Čak su i mnogi vodeći zagovornici globalizacije, poput kolumniste lista Financial Times Martina Wolfa i tržišnog ekonomiste Jagdish Bagvatija, počeli preispitivati mudrost dozvoljavanja slobodnog međunarodnog protoka kapitala. Globalna ekonomija nije bila u sjajnom stanju.

Lažna zora: od internet buma do velikog stišavanja

Kada su krize zauzdane, razgovor o globalnoj financijskoj reformi je zamro. U Americi, velika Kontrareakcija nastupila je 1999. ukidanjem legendarnog njudilovskog Glass Steagall zakona, koji je strukturno razdvojio komercijalno i investicijsko bankarstvo.

U 2000 uslijedila je nova panika, kada je internet mjehur – pošto su akcije internet kompanija, bez ikakvog izgleda da će u doglednoj budućnosti postati profitabilne, narasle do apsurdno visoke razine – pukao u SAD. Panika je ubrzo popustila, pošto su Federalne rezerve intervenirale i agresivno smanjile kamatne stope, što su ubrzo učinile i središnje banke drugih bogatih zemalja.

Od tada, činilo se da prve godine tisućljeća protiču glatko u bogatim zemljama, naročito u SAD. Rast je bio konstantan, iako ne baš spektakularan. Izgledalo je da će cijene aktive (cijene nekretnina, dionica itd..) Zauvijek rasti. Inflacija je i dalje bila niska.

Ekonomisti – uključujući Ben Bernankea, predsjednika upravnog odbora Federalnih rezervi od veljače 2006. do siječnja 2014. – govorili su o “velikom stišavanju”, jer je ekonomska znanost konačno savladala nagli rast i pad. Alan Greenspan, predsjednik upravnog odbora Federalnih rezervi od kolovoza 1987. do siječnja 2006, zvali su “maestro” (što je ovjekovječeno u naslovu njegove biografije autora Bob Woodward, poznatog po Watergate-u) jer je skoro kao alkemičar mogao upravljati permanentnim ekonomskim bumom, a da ne potakne inflaciju ili financijski potres.

Polovicom prvog desetljeća 2000-ih, ostatak svijeta je konačno počeo osjećati “čudesni” rast Kine iz prethodna dva desetljeća. Godine 1978, na početku ekonomskih reformi, kineska ekonomija činila je samo 2,5 posto svjetske ekonomije. Kina je imala minimalan utjecaj na ostatak svijeta – njen udio u svjetskom izvozu robe iznosio je samo 0,8 posto. Do 2007. ove brojke su porasle na 6 i 8,7 posto. Sa relativno malo prirodnih resursa a zaprepašćujuće brzim rastom, Kina je počela usisavati hranu, rude i gorivo iz ostatka svijeta, a efekt njenog značaja počeo se sve jače osjećati.

Ovo je pomoglo afričkim i latinoameričkim izvoznicima sirovina, omogućivši konačno ovim gospodarstvima da nadoknade vrijeme koje su izgubile 80-ih i 90-ih. Kina je pritom postala veliki vjerovnik i investitor u nekim afričkim zemljama, što je ovima dalo prostora u pregovorima s institucijama Breton Woodsa i tradicionalnim donatorima pomoći kao što su SAD i europske države. U slučaju latinoameričkih zemalja, ovaj period je obilježilo napuštanje neoliberalne politike koja je napravila toliku štetu u mnogim zemljama. Brazil (Lula), Bolivija (Morales), Venezuela (Chavez), Argentina (Kirchner), Ekvador (Korea) i Urugvaj (Vasquez) su najistaknutiji primjeri.

Pukotina u zidu: globalna financijska kriza 2008.

Početkom 2007. primjećuju se prvi znaci panike oko otplate hipotekarnih kredita koji se eufemistički nazivaju “drugorazrednim” (čitaj “s većom mogućnošću da ne budu vraćeni”). Ove kredite su davale američke financijske tvrtke u prethodnom razdoblju rasta nekretnina.

Ljudima bez stabilnog prihoda, sa sumnjivom kreditnom poviješću, pozajmljivan je novac koji nisu mogli priuštiti, pod pretpostavkom da će cijene nekretnina nastaviti rasti. Računalo se da će oni, ako se nešto dogodi, moći vrate kredit prodajom kuće. Pri tom, tisuće ili čak stotine tisuća ovih visokorizičnih hipotekarnih kredita spojeni su u “kompozitne” financijske proizvode, zvane MBS i CDO, koji su prodavani kao niskorizične hartije, pod pretpostavkom da su šanse da veliki broj dužnika istovremeno zapadne u nevolju sigurno mnogo manje nego s pojedinačnim dužnicima.

U početku, problematični stambeni krediti u SAD procjenjivani su na 50-100 milijardi dolara – što nije mala suma, ali sustav lako je apsorbira (kako su tada mnogi tvrdili). Međutim, kriza je izbila punom snagom u ljeto 2008, kolapsom investicijskih banaka Bear Stearns i Lehmann Brothers. Ogroman val financijske panike preplavio je svijet. Otkriveno je da su neka od najpoznatijih imena u financijskoj industriji u velikoj nevolji, jer su stvorila i kupovala ogromne količine sumnjivih kompozitnih financijskih proizvoda.

“Kejnzijansko proljeće” i povratak tržišne ortodoksije – s osvetom

Prvobitna reakcija velikih ekonomija bila je sasvim drugačija od reakcije poslije Velike depresije. Makroekonomske mjere bile su kejnzijanske utoliko što su dozvolile da se napravi veliki proračunski deficit – makar tako što nisu smanjivale potrošnju usporedo s padom poreznih prihoda i u nekim slučajevima povećavajući državnu potrošnju (Kina je to uradila najagresivnije).

Velike financijske institucije (npr. Kraljevska banka Škotske u Velikoj Britaniji) i industrijske tvrtke (npr. GM i Chrysler u SAD) spašene su društvenim novcem. Centralne banke spustile su kamatne stope na povijesni minimum – recimo, Banka Engleske smanjila je kamatnu stopu na najnižu razinu od svog osnutka 1694. Kada više nisu mogle spuštaju kamatne stope, upotrijebile su takozvano kvantitativno popuštanje – što praktično znači da centralna banka stvara novac ni iz čega i pušta ga u ekonomiju, najčešće kupujući državne obveznice.

Međutim, tržišna ortodoksija ubrzo se vratila s osvetom. Svibanj 2010. je bio prekretnica. Pobjeda konzervativaca u Velikoj Britaniji i nametanje programa pomoći Grčkoj signalizirali su povratak stare doktrine proračunske ravnoteže.

Štedljivi proračuni, gdje se potrošnja drastično kreše, nametnuti su u Velikoj Britaniji i takozvanim PIIGS gospodarstvima (Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska). U Americi, republikanci su uspjeli natjerati Obaminu vladu da prihvati ogroman program kresanja potrošnje 2011. Uz potvrdu antideficitarnog opredeljenja središnjih europskih zemalja u vidu europskog Sporazuma o fiskalnoj stabilnosti iz 2012, to je označilo nastavak kretanja u tom pravcu. U svim ovim zemljama, naročito u Velikoj Britaniji, politička desnica koristi argument uravnoteženja proračuna kao izgovor da ozbiljno razgradi socijalnu državu, što joj je oduvijek bio cilj.

Posljedica: Izgubljena desetljeća?

Kriza 2008. donijela je katastrofalne posljedice, a kraj se još uvijek ne vidi. Četiri godine nakon izbijanja krize, krajem 2012, proizvodnja po glavi stanovnika ostala je niža nego 2007. u dvadeset dvije od trideset četiri članice OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj), kluba bogatih zemalja (i šačice zemalja u razvoju) sa sjedištem u Parizu.

BDP po glavi stanovnika 2012 kada se izuzme efekt inflacije, bio je 26 posto niži nego 2007. u Grčkoj 12 posto niži u Irskoj 7 posto niži u Španjolskoj i 6 posto niži u Velikoj Britaniji. Čak i u Americi, koja se uspješnije oporavila od krize nego druge zemlje, prihod po glavi stanovnika 2012. bio je 1,4 posto niži nego 2007.

Sa štedljivim proračunom, izgledi za gospodarski oporavak u mnogim ovim zemljama su slabi. Problem je u tome što radikalno kresanje državne potrošnje u stagnantnoj (ili čak opadajućoj) ekonomiji koči oporavak. To smo već vidjeli tijekom Velike depresije. Posljedica je da će najvjerojatnije proći dobar dio desetljeća prije nego što se mnoge od ovih zemalja vrate na razinu iz 2007. One se trenutno vjerojatno nalaze na polovici “izgubljene desetljeća”, kakvu su imali Japan (devedesetih) i Latinska Amerika (osamdesetih).

Procjenjuje se da je kriza ukupno proizvela 80 milijuna novih nezaposlenih ljudi diljem svijeta. U Španjolskoj i Grčkoj, nezaposlenost je skočila s oko 8 posto prije krize na 26 posto i 28 posto u ljeto 2013. Nezaposlenost mladih premašuje 55 posto. Hrvatska ih slijedi u korak. Čak i u zemljama s “blažom” nazaposlenošću, kao što su SAD i Velika Britanija, službena stopa nezaposlenosti dostigla je 8-10 posto.

Premalo i prekasno? Izgledi za reformu

Unatoč razmjerima krize, reforme su bile spore. Unatoč činjenici da se uzrok krize krije u pretjeranoj liberalizaciji financijskog tržišta, financijske reforme su bile prilično blage i uvodile su se vrlo sporo (tijekom nekoliko godina, dok su američke banke u vrijeme New Deal-a imale rok od godinu dana da svoje poslovanje usklade sa mnogo oštrijim reformama). U nekim financijskim područjima, poput trgovine kompleksinim financijskim proizvodima, nije bilo nikakvih reformi.

Naravno, ovaj trend bi se mogao preokrenuti. Uostalom, u SAD i Švedskoj poslije Velike depresije, reforme su uvedene tek nekoliko godina nakon ekonomske krize i poteškoća. Birači u Nizozemskoj, Francuskoj i Grčkoj otjerali su s vlasti zagovornike štednje u proljeće 2012; talijanski birači su to isto učinili 2013. EU je uvela neke financijske propise, ozbiljnije nego što su mnogi vjerovali da je moguće (npr. porez na financijske transakcije, ograničenje na bonuse u financijskom sektoru).

Švicarska, koja se često smatra utočištem superbogatih, usvojila je 2013. zakon koji zabranjuje visoke nagrade za najviše rukovodioce sa osrednjim performansama. Iako još mnogo toga ostaje da se napravi u vezi s financijskom reformom, ovakvi propisi bi se smatrali nemogućim prije krize.
 
(pescanik/uredio: nsp)

Odnos između znanja i vlasti se mijenja. “Znanje je moć” je bila ponosna parola koja je za neko vrijeme nadživjela prosvjetiteljski svijet iz kojeg je nastala. Čak je i orvelovski obrt – da je neznanje moć – predstavljao kompliment vjerovanju u moć znanja.

To vjerovanje je podrazumijevalo da se tamo gdje je moć nalazi znanje, i da je zato znanje neophodno tamo gdje se koncentrirana društvena moć provodi u djelo, dakle tamo gdje je vlast, odnosno: na vlasti.

Danas i letimičan pogled na to tko i kako nama vlada nemilosrdno otkriva da su se vlast i znanje rastali ili, optimistički gledano, razišli. U Sloveniji, svaki predsjednikov javni nastup pokazuje da su prosvjetiteljstvo i njegove parole mrtva prošlost – što vrijedi i za nastupe većine onih na više manje prestižnim vladajućim položajima po čitavom Balkanu.

Ali ne budimo previše osobni. Ne ide nam loše zato što nama vladaju nesposobni, neznalice i nekompetentni. Nesposobni, neznalice i nekompetentni vladaju jer upravo oni najbolje ispunjavaju zahtjeve sustava. (To što smo ih odabrali je, pak, uvreda koju smo odlučili da sami sebi nanesemo.)

Degradacija vlasti i uništavanje obrazovnog sustava, na primjer, nisu neki posredni, nenamjerni, sekundarni efekti neoliberalnog režima, niti neizbježna žrtva na koju nas prisiljava krizna situacija jer drugačije nažalost ne može. Ne, to su izrazi logike sustava u kome značaj znanja opada, sustava kome više nije potrebno kvalitetno i široko dostupno obrazovanje, sustava koji se, na kraju krajeva, oslanja na fleksibilnu, a ne na kvalificiranu radnu snagu.

Pogledajmo ovaj problem tamo gdje se globalni sustav kristalizira, u SAD. Taj kristal je bespilotna, dronovska demokracija. U dronovskoj demokraciji vrijedi pravilo da se vrh političke vlasti u normalnim okolnostima rukovodi logikom izvanrednih okolnosti.

Decizionizam, donošenje odluka od životnog značaja, nevezano za vladavinu prava i tipično za izvanredne slučajeve, nalazi se u srži redovitog funkcioniranja demokratskog sustava. U pitanju su životne odluke zato što se odlučuje o životu i smrti. Ove odluke su od centralnog političkog značaja jer ne određuju samo sudbinu neprijatelja, nego određuju i tko su neprijatelji – što je po određenom shvaćanju politike sam pojam politike. (Takvo shvaćanje politike inače povezujemo s nacizmom, ali se ono u posljednjem desetljeću udomaćilo u najdemokratskijim državama.)

Ove odluke se legitimiraju ratom (” protiv terorizma “), što je s konceptualnog gledišta ispravno, ali zbunjuje to što se rat ne vodi u ratnim nego u redovitim uvjetima. Ako je vrh državnog aparata u ratu usred redovito funkcionalnog demokratskog sustava, rat je redovni sastojak demokracije.

Neodvojivo od opisane logike odlučivanja jeste da se odluke donose bez znanja građana. Sada je normalno da građani ne znaju što radi vlast, jer po logici izvanrednih okolnosti i ne treba znati. Ne znaju ni tko, ni gdje, ni kada i po kakvim (ako ih ima) zakonima, ni zašto i zbog čega donosi odluke koje ih uvlače u rat na život i smrt.

Demokracija podrazumijeva građansko neznanje kao jedan od svojih osnovnih elemenata i ona ga proizvodi. To naravno nije isključiva karakteristika demokracije. Ironija je u tome što je demokracija postala upravo ono što u idealnim uvjetima ne bi trebalo biti. Njen glavni stup trebao bi biti informirani građanin. Sada je građanin predmet prikupljanja informacija – u razmjerima koje u povijesti nisu zapamćene. (NSA špijuniranje)

Ali ključno u dronovskoj demokraciji je to što ni sama vlast ne zna što radi. Točno je, naravno, da je znanje svakog oblika vlasti ograničeno, činjenično kao i načelno. Načelno su na ograničenom znanju vlasti insistirali Friedrich Hayek i družina, kada su tridesetih godina prošlog stoljeća formulirali neoliberalizam. Pitanje znanja je za njih bilo presudno. Pošto je znanje države bilo nedostatno odnosno ograničeno, tvrdili su oni, država se mora odreći ambicije da uređuje ekonomiju. Ali nikad nisu tvrdili da država ne treba imati dovoljno znanja da vodi politiku. Dronovski demokrati, intelektualno patuljasti potomci prve generacije neoliberala, ne znaju što rade kada donose odluke koje definiraju prirodu državne politike.

Ni visoki državni dužnosnici koji donose odluke o bespilotnim napadima ni operativci koji na kraju procesa ispaljuju rakete, najčešće ne znaju na koga točno nišane, a još manje koga ubijaju.

Odluke se često temelje na fragmentarnim podacima koje obavještajci, koji su više nego jednom pokazali da ih nije teško prevariti, dobivaju od nepouzdanih i neprovjerenih izvora. Odluke se donose na temelju nagađanja i pretpostavki, ponekad i iz osvete. Kriteriji za određivanje neprijatelja i procjenu stupnja opasnosti koju on predstavlja su nepouzdani i njihova upotreba nipošto nije savjesna. Ne radi se o tome da su pogreške moguće. Prema riječima bivšeg šefa CIA grupe zadužene za Bin Ladena, operativci “ne žele znati koga će ubiti”.

Ubijanje je samo odustajanje od toga da se od ubijenih dobiju saznanja. Pod prethodnim američkim predsjednikom neprijatelje su mučili da bi od njih nešto saznali. Pod sadašnjim ih ubijaju. Tako čovječanstvo napreduje: odustali smo od mučenja, jer je nezakonito i velikom dijelu javnosti neugodno, i zamijenili ga vansudskim egzekucijama (pri čemu smo nešto i uštedjeli).

U državnom vrhu, dakle, odlučuju o egzekucijama ne znajući točno koga će ubiti. Isto tako ne znaju ni šta će postići takvom vrstom ubijanja. Studije pokazuju da dronovske egzekucije nisu sredstvo za postizanje strateških ciljeva, nego sredstvo čija upotreba zacrtava ciljeve i strategiju. Dronovima ubijamo zato što možemo, ne znajući što želimo time postići, niti šta zaista postižemo. Po analogiji, predsjednici Balkanskih državica ne govore zato što ima nešto za reći, nego zato što može govoriti.

Drugi kristal logike globalnog sustava koji ću samo nakratko spomenuti jesu centri financijske moći. U krizu nas nije dovelo takozvano klasično bankarstvo, nego kreativni dio “financijske industrije”, financijske špekulacije. Nakon šest godina analiza i razmišljanja (kao i glumljenja neznanja i izvrdavanja) odluke koje su dovele do financijske i ekonomske krize mogu se opisati kao kockanje.

Kao što je za dronovsku demokraciju karakteristična koegzistencija najsuvremenije tehnologije i neznanja, tako su ovdje vrhunska tehnologija i visoka matematika upregnute u igre na sreću, upregnute u osnovno neznanje o tome što donose prihvaćene odluke.
 
(dnevnik.si/uredio: nsp)

Hrvatska je plodno tlo za teorije zavjere svake vrste, ali najveća stvarna zavjera dolazi iz neoliberalane prirode političkog sustava i vješto se prikriva, slažu se hrvatski bioetičari.

Sve te zavjere, od “Komiteta 300″ do admirala Davora Domazeta Loše, znak su nezrelog društva u kojem je za sve kriv netko drugi, kao u religiji đavao, a zatvaramo oči pred pravim socijalnim, ekonomskim i drugim problemima kojih smo puni “ko pas buva”, kazao je profesor moralne teologije sa splitskog Katoličkog bogoslovnog fakulteta fra Luka Tomašević.

Profesor etike sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Ante Čović misli da je “ne teorija, nego praksa zavjere” dominantna u ustroju globalnih društava koje je nazvao totalitarni neoliberalizam. Njegova totalitarna priroda, rekao je, vidi se po težnji za ovladavanjem svim sferama života, ali se služi manipulacijama, skriva represiju i želi se prikazati kao “slatkasti” sustav.

On sam ne radi zlo, kao što ga ne radi ni demon u religiji, nego nas zavodi i lomi dok ga mi sami ne prihvatimo, kazao je Čović na skupu održanom u Malom Lošinju. Ako se služimo klasičnim modelima promatranja, tražeći fiksnog nositelja nasilja – đavla ili partijskog sekretara – to nećemo vidjeti, jer se danas radi o mreži nositelja, dodao je.

Pitamo se u čudu tko je razorio funkcije javne države? Ovdje pomoćnik ministra, tamo osoba za izdavaštvo… uvijek netko manje važan, ali uvijek moćan i arogantan, kazao je Čović.

Glavni akter ove “realistične teorije zavjere” je globalno vladajući sistem moći koji sačinjavaju tehnoznanost, ekonomija i politika, smatra docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Hrvoje Jurić. Pojašnjava da se zavjera krije u tome što stalno slušamo “opće dobro”, “opći prosperitet” ili “javni interes”, a događa nam se samo “zlo i naopako”.

Po njemu, tehnoznanost je neodgovorna znanost koja je podloga globalnim ekonomsko-političkim manipulacijama. Osim materijalne baze ona politici osigurava odgovarajući svjetonazor i ideologiju, te joj sasvim konkretno i kratkoročno asistira s različitim tzv. “stručnim mišljenjima”.

Neoliberalističku ekonomiju čine multinacionalne korporacije i mreža nadnacionalnih ekonomskih institucija poput MMF-a i Svjetske banke. Ono što se nekoć poduzimalo masovnom industrijalizacijom, danas se čini pretvaranjem pojedinaca i država u “dužničke robove”, kaže Jurić. Istaknuo je kako “birokratsko-partitokratsko-militarističku politiku” utjelovljuju “godzile” poput EU-a i SAD-a, u koje se uklapaju i “mala čudovišta”, među kojima su i države poput Hrvatske.

Prema Čoviću, jedan od prvenstvenih ciljeva “mreže” je ovladavanje ustanovama i procedurama za ostvarivanje opće volje na svim društvenim razinama, tako da se do nje ne dolazi kroz procedure nego je “mreža” nameće manipulacijama. “Primjerice, u sferi duhovnosti nameće diktat ispraznih ispravnosti U svakom slučaju, ona nastoji ubiti sva kritična djelovanja”, zaključio je Čović.

Fra Luka Tomašević kazao je kako “mreža” nameće vrijednosti bez vrijednosti i ideologiju novca, propagiranjem jednog strašnog ateizma, te nas svode na potrošače, na kruhoborce.

Profesor splitskog Ekonomskog fakulteta Petar Filipić predstavio je rezultate ekonomske analize hrvatskog sustava visokog školstva i istaknuo ključni paradoks: u Hrvatskoj koja izdvaja svega 0,84 posto bruto društvenog proizvoda za znanost, ima 11 studenata na jednog nastavnika po čemu je čak šesta u svijetu! No taj se novac nemilice troši izvan sustava izvrsnosti i znanstvenih istraživanja, uglavnom na plaće zaposlenika, od kojih je čak četiri tisuće ne-nastavnika, pa ga “izjeda korupcija na štetu javnih interesa”.

Filipović je upozorio kako Vlada i resorno ministarstvo, vodeći neoliberalnu politiku, znatno doprinose eroziji sustava znanosti i visokog školstva, te uništenju akademske tradicije temeljene na neovisnoj znanosti i zajedničkom duhu unutar sveučilišta.

Povika na hrvatsku znanost nastaje jer je nositeljica hrvatskog identiteta, ocijenio je Tomašević. Treba, smatra, izbrisati sjećanje i ubiti sve vrednote prošlosti, od Marka Marulića do komunizma. “Kad ste čuli da je Marulić u svoje vrijeme bio najpametniji čovjek u Europi, od koga su učili europski kraljevi? Nikada!”, poručio je Tomašević i dodao: “Danas je najveći neprijatelj komunizam, jer je on dorastao nešto povezati”.

Prava zavjera za Hrvoja Jurića vidljiva je na primjeru biotehnologije i genetički modificiranih organizama, koji se pravdaju rješenjem svjetske gladi, iako ona nastaje zbog nepravedne distribucije hrane na svjetskoj razini.

Umirovljeni profesor agronomije s Visokog gospodarskog učilišta u Križevcima Marijan Jošt naveo je primjer Argentine kao žrtve GMO-a, u kojoj su zasijane velike površine GMO sojom, čija rodnost s godinama vidno opada, a mnogi Argentinci su se suočili s ozbiljnim zdravstvenim problemima i zemljom zatrovanom herbicidima i pesticidima.

Sve to ne može nadoknaditi nikakav ekonomski uspjeh, jer profit ionako pripada multinacionalnim korporacijama, dok je uništeno mnogo malih farmera, zaključio je Jošt.

Jurić je kazao da je i Hrvatska izložena prijetnjama GMO-a, iako je 2001. trebao biti donesen Zakon o zabrani GMO-a. O tome je vladao konsenzus, ali nije nikada donesen. U tome je ključnu ulogu odigrala američka politika, što potvrđuju interni diplomatski izvještaji američke ambasade u Hrvatskoj, koji su postali javno dostupni zahvaljujući Wikileaksu, kazao je. Iz toga se vidi tko vodi politiku zavjere, zaključio je Jurić.

Dok se Jurić uzda u integrativnu i odgovornu znanost te snagu udruga, Tomašević najveće uporište vidi u crkvenom pokretu teologije oslobođenja, koji se pod utjecajem marksizma razvio u Južnoj Americi, a on u integralni humanizam kome pripada i papa Franjo.

Franjo je odgovor Crkve na ponašanje neoliberalizma u svijetu i ona je jedina institucija koja je do sada adekvatno odgovorila neoliberalizmu, ustvrdio je Tomašević.
 

 

 
(jutarnji.hr, youtube.com/uredio: nsp)

I pored ekonomske krize koja je punom snagom pogodila SAD i Europu 2008, politički lideri se nisu mnogo trudili da preispitaju neoliberalne ideje koje su u velikoj mjeri zaslužne za balone i njihovo pucanje, a kamoli da se pomire s time koliko je “Velika umjerenost” zapravo bila neumjerena.

Naprotiv, neoliberalne ideje su i dalje jedine ideje na raspolaganju. Na financijskim burzama, gdje je kriza počela, regulacija je i dalje žalosno nedovoljna, dok su neoliberalne ideje jedine u igri – bilo one za “tržišno poboljšanu” regulaciju ili za veći laissez-faire.

Najčudnije je, međutim, kako su na krizu odgovorile zemlje eurozone, prihvaćajući “tržišnu disciplinu” putem štednje, osuđujući time sebe na usporen ili nikakav rast. Ovo je potpuno obrnuto od slučaja Sjedinjenih država, koje su postigle bolje ekonomske rezultate iako su bile rastrgane između republikanskih fundamentalista koji zagovaraju štednju i pragmatičnije državno rukovodstvo usmjerenog na rast.

Naše je pitanje, dakle, sljedeće: kako objasniti otpornost neoliberalnih ekonomskih ideja? Kako to da su takve ideje od osamdesetih godina ne samo preživjele već i postale dominantne?

Neoliberalizam podrazumijeva vjeru u konkurentska tržišta, uz potporu globalne slobodne trgovine i pokretljivog kapitala, utemeljenu u tržišno orijentiranoj, ograničenoj državi, koja promovira fleksibilnost tržišta radne snage i nastoji smanjiti oslanjanje na socijalnu pomoć dok privatizira javna dobra.

Slogani na koje treba motriti kod takvog neoliberalizma su liberalizacija, privatizacija, deregulacija i delegiranje odgovornosti nevećinskim institucijama poput “nezavisnih” regulatornih agencija i središnjih banaka. Ističe se značaj individualne odgovornosti, prednost konkurencije i centralnosti tržišne alokacije. Neoliberalna mantra predstavlja državu kao vječiti problem, tržište kao rješenje – čak i danas, unatoč činjenici da je krizu izazvalo upravo tržište, a ne država.

Zašto onda, u svjetlu krize, nije bilo većih promjena u idejama, bilo kroz povratak u neokejnezijanizam, zaslužan za poslijeratno “Zlatno doba” ili kroz pokušaj s nečim novim? Kako objasniti činjenicu da neoliberalizam i dalje dominira govorom i razmišljanjem o državi i tržištu?

Mi predlažemo pet linija analize u objašnjavanju takve izdržljivosti: fleksibilnost osnovnih neoliberalnih principa; raskorak između neoliberalne retorike i stvarnosti, snagu neoliberalnog diskursa u raspravama; moć interesa u strateškoj uporabi ideja; i silu institucija u utemeljivanju neoliberalnih ideja.

Prvo, uopćenost osnovnih neoliberalnih principa, usmjerenih na konkurentna tržišta i ograničenu državu, čini neoliberalizam iznimno prilagodljivim različitim okolnostima i potrebama. Tako se neoliberalizam mogao kretati od ideje “povlačenja” države radi oslobađanja tržišta tijekom osamdesetih pod konzervativnim liderima, do “ispravljanja” da bi slobodno tržište bolje funkcioniralo pod progresivnim rukovodstvom devedesetih. Pri tom je neoliberalizam uspio apsorbirati naizgled kontradiktorne ideje, kao u slučaju socijalne države, gdje je poslije prvobitnog obračuna sa socijaldemokratskim idejama, preko pokušaja pasivnog smanjenja socijalnih izdataka i ukidanja zaštite radnih mjesta, inkorporirao takve ideje koje zahtijevaju aktivnu uporabu socijalne države u pospješivanju tržišta kroz “aktivne mjere na tržištu radne snage”.

Konačno, isto tako je uspio proći takvu metamorfozu da se ideje diskreditirane u prethodnim razdobljima uvijek iznova pojavljuju pod novim maskama, kao što se diskurs o “zdravom novcu” iz dvadesetih godina prošlog stoljeća ponovno javlja sedamdesetih u obliku monetarizma, kao i krajem 2000-ih u vidu “održivog duga”.

Drugo, neoliberalizam često funkcionira samo u retorici, ali ne i kad se provodi u stvarnosti. Naime, mnoge neoliberalne mjere – kao što su smanjenje javne potrošnje, reforma socijalne pomoći i smanjenje regulatorne zaštite – nije lako provesti, a politički su izuzetno nepopularne.

Ovo objašnjava zašto su se obećanja o kresanju države uglavnom pokazivala kao prazna, pogotovo kako restrukturiranje države nije dovodilo do smanjenja njenog obima, niti je nužno snižavala javnu potrošnju. Deregulacija je umjesto kresanja države, jednostavno dovodila do druge vrste reregulacije. Ali umjesto kao slabost, ovo se može shvatiti kao prednost, pošto nedosljedno provođenje može poslužiti neoliberalnim političarima i kao poziv na akciju, apel za više neoliberalizma.

Treće, neoliberalne ideje su uglavnom bile uspješnije u političkim debatama i diskursu, odnoseći pobjedu u “borbi ideja” protiv slabijih alternativa. U nekim slučajevima, ta snaga dolazi iz naizgled zdravorazumske prirode neoliberalnih argumenata. Na primjer, apeliranje na “valjanost” zdravih financija pomoću metafore o domaćinskoj ekonomiji – usporedba kućnog proračuna s državnim proračunom – može imati više odjeka među običnim građanima nego nelogičan kejnzijanski prijedlog da se u vrijeme visokih deficita i zaduženosti više troši.

U drugim slučajevima, neoliberalni uspjeh može se pripisati redefiniranju postojećih problema – recimo, kriza javnog duga umjesto krize banaka; preko narativa – kako je javno rasipništvo problem, a stezanje remena rješenje; do mitova – za Nijemce, da je stezanje remena jedini način da se izbjegne rizik hiperinflacije iz ranih 1920-ih godina, čime se ignorira rizik deflacije i nezaposlenosti s početka 1930-ih, što je dovelo do uspona Hitlera. Jednako je važno da neoliberali možda nisu toliko jaki koliko su njihovi protivnici slabi. Gdje su se, na kraju krajeva, partije lijevog centra nalazile sve ovo vrijeme, posebno u Europi, tijekom krize eurozone? Naime, tek su nedavno europski socijaldemokratski lideri se počeli zalagati za rast, čak i dok istovremeno i dalje nameću mjere štednje.

Četvrto, moćne interesne koalicije često preuzimaju neoliberalne ideje za ostvarenje svojih strateških ciljeva, bilo da vjeruju u njih ili ne. Ekonomski subjekti mogu imati materijalne koristi, prije svega kroz niže poreze ili kroz nove mogućnosti koje otvaraju “deregulacija” i privatizacija. Političari također mogu imati koristi od neoliberalnih ideja u stjecanju ili zadržavanju političke moći, dok institucionalni akteri – regulatori, guverneri i slični – stječu samostalnost i veću vlast.

Pri tom, postoji tendencija samoosnaživanja, jer što se neoliberalizam više utemeljuje, utoliko je veća vjerojatnost da će takvi akteri postati još privrženiji neoliberalnim idejama, ili zauzeti stav “ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se”, kao što je lijevi centar prihvaćao neoliberalne ideje od devedesetih godina na ovamo.

Peto, neoliberalne ideje crpe snagu iz svoje institucionalizacije pravila i propisa, kao i u organizacijama, uključujući i “nevećinska” neovisna regulatorna tijela, kao što su neovisne središnje banke, međunarodne bonitetne agencije, i tijela za postavljanje standarda izvan kontrole nacionalnih država.

Pri tom, u Europskoj uniji sukcesivni paktovi za stabilnost u eurozoni – Od Pakta za stabilnosti i rast koji je devedesetih blagoslovio mastrihtske kriterije za monetarnu uniju, do različitih paktova tijekom krize eurozone – trude se otežati preokretanje neoliberalnih ideja o fiskalnoj konsolidaciji, bez obzira na njihov neuspjeh u rješavanju krize.

Ovih pet linija analiza dovode nas do jednog konačnog pitanja: imajući u vidu svu ovu žilavost, postoji li izlaz iz neoliberalizma? Jedan smjer može biti unutarnji kolaps, kako proturječnosti svojstvene neoliberalizmu postaju sve jasnije – poput one između ideala ograničene države i prakse gdje država igra važnu ulogu u poticanju tržišta.

Drugi bi mogao biti odbacivanje izvana, kako prekršena obećanja, zapravo promašaji neoliberalizma postaju građanima sve očigledniji. Još jedan mogući izlaz je jačanje idejnih alternativa neoliberalizmu, na primjer, s novim pristupima ekonomskoj politici koji stavljaju građane iznad, a ne poslije ekonomije.

Također je moguće da neoliberalizam izgubi podršku moćnih interesnih skupina, ili da se pojave nove koalicije. Možda će se socijaldemokrati početi okupljati oko novog niza ideja. Na kraju, možda će se dogoditi to da se institucije neoliberalizma razbiju, zamjene, ili evoluiraju kao rezultat novih interesnih koalicija s novim idejama za rješavanje problema. Ali za bilo koje od ovih rješenja, situacija će se vjerojatno morati još mnogo pogoršati prije nego što ugledamo bilo kakvo novo svjetlo na kraju tunela.
 
(pescanik.net/uredio: nsp)

• Neoliberalna politika koja je svjetske moćnike učinila ovoliko bogatim je politika siromašenja svih ostalih
• Bogato financirani od strane milijunaša, zagovarači neoliberalizma su postigli zapanjujući uspjeh: politički. U ekonomskom smislu su propali
• Kako su zarade stagnirale, ljudi su svoje prihode dopunjavali zaduživanjem. Rastući dug hranio je deregulirane banke, a posljedica smo svi svjesni. Što je izraženija nejednakost, kako je navedeno u izvještaju UN, to je ekonomija manje stabilna, a stope njezina rasta niže
• Politika kojom neoliberalne vlade pokušavaju smanjiti deficit i stimulirati ekonomiju je – kontraproduktivna
• Potpuni neuspjeh ovog globalnog eksperimenta ne predstavlja prepreku da se on ponavlja. To nema nikakve veze sa ekonomijom. Jedino s čim to ima veze je – moć
• UN: “Ponavljanje nekih starih lekcija o pravednosti i participaciji jedini je način da se konačno prevlada kriza i krene putem održivog ekonomskog razvoja”
• Mene ova priča osobno ne dotiče. Ali, zapanjen sam zbog toga što ni Britanija, ni Europa, ni Sjedinjene Države nisu naučile lekciju. Zaključio sam da je cijela struktura neoliberalne ideje prijevara

Mora da su dosta krvarili zbog nas. Tijekom 2012. sto najbogatijih ljudi u svijetu postali su bogatiji za 241 milijarde dolara. Sada su “teški” 1,9 bilijuna (tisuća milijardi) dolara: nešto malo manje od godišnjeg BDP-a Velike Britanije.

Ovo se nije dogodilo slučajno. Rast bogatstva superbogatih je izravni rezultat politike.

Evo nekoliko poteza: smanjenje poreznih stopa i nametnutih poreza; vladino odbijanje da nadoknadi pristojan dio prihoda od rudnih bogatstava i zemljišta; privatizacija javne imovine i stvaranje “ekonomske naplatne rampe”; liberalizacija zarada i uništenje kolektivnog pregovaranja.

Politika koja je svjetske moćnike učinila ovoliko bogatim je politika siromašenja svih ostalih. To se u teoriji nije moglo predvidjeti. Ekonomisti Friedrich Hayek, Milton Friedman i njihovi učenici – u tisućama poslovnih škola, MMF-u, Svjetskoj banci, OECD-u i u gotovo svakoj suvremenoj vladi – tvrde da što se manje oporezuju bogati, brane radnici i preraspodjeljuje bogatstvo, svi će biti prosperitetniji.

Svaki pokušaj da se smanji nejednakost naštetio bi efikasnosti tržišta, sprječavajući “nadolazeću plimu koja podiže sve brodove”. Ovi pioniri su 30 godina provodili svoj globalni eksperiment i sada imamo rezultate.

Potpuni promašaj.

Prije nego što nastavim, istaknuo bih da smatram da stalni ekonomski rast nije ni održiv, ni poželjan. Ali, ako je rast vaš cilj – cilj na koji svaka vlada tvrdi da se pretplatila – ne možete od njega napraviti veći kaos nego da superbogate pustite da izađu iz okvira demokracije.

Prošlogodišnji izvještaj Konferencije UN za trgovinu i razvoj trebalo je da bude nekrolog za neoliberalni model koji su osmislili Hayek, Friedman i njihovi učenici. Izvješće nedvosmisleno pokazuje da je njihova politika proizvela suprotne rezultate od onih koje su oni očekivali.

Kako se neoliberalna politika (smanjenje poreza bogatima, privatizacija državne imovine, deregulacija tržišta rada, smanjenje socijalne pomoći) počela stezati od 1980-ih na ovamo, stopa rasta je počela opadati, a nezaposlenost rasti.

Izraziti rast u bogatim zemljama tijekom 1950, 60-ih i 70-ih bio je moguć zbog razaranja bogatstva i moći elite nakon Velike Depresije i Drugog svjetskog rata. Njihov pad dao je ostalih 99% jedinstvenu šansu zahtijevati preraspodjelu, državnu potrošnju i socijalna davanja, a sve to je stimuliralo potražnju.

Neoliberalizam je bio pokušaj da se ove reforme zaustave. Bogato financirani od strane milijunaša, zagovarači neoliberalizma su postigli zapanjujući uspjeh: politički. U ekonomskom smislu su propali.

U zemljama OECD-a, oporezivanje je postalo regresivnije: bogati su plaćali manje, siromašni više. Kao rezultat toga, prema tvrdnjama neoliberala, trebala se povećati ekonomska učinkovitost i investicije, što bi svima donijelo bogatstvo. Desilo se suprotno.

Kako su se smanjivali porezi bogatima i poduzećima, opadala je kupovna moć i države i siromašnijih građana, a s njom i potražnja. Kao rezultat toga pala je razina investicija, kao i očekivani rast.

Zagovarači neoliberalizma su također inzistirali da će nekontrolirana nejednakost prihoda i fleksibilne zarade smanjiti nezaposlenost. Međutim, u bogatim zemljama i nejednakost i nezaposlenost su se pogoršale.

Nedavnom skoku nezaposlenosti u većini razvijenih zemalja – najgori koji je zabilježen u svim recesijama posljednja tri desetljeća – prethodio je najnižu razinu zarada od Drugog svjetskog rata. Opet udarac za teoriju neoliberalizma. Teza se nije obistinila iz istog očiglednog razloga: niže zarade smanjuju potražnju, što povećava nezaposlenost.

Kako su zarade stagnirale, ljudi su svoje prihode dopunjavali zaduživanjem. Rastući dug hranio je deregulirane banke, a posljedica smo svi svjesni. Što je izraženija nejednakost, kako je navedeno u izvještaju UN, to je ekonomija manje stabilna, a postotak njezina rasta niži.

Politika kojom neoliberalne vlade pokušavaju smanjiti deficit i stimulirati ekonomiju je kontraproduktivna.

Planirano smanjenje najviših stopa poreza na dohodak (sa 50% na 45%) neće podići državne prihode, niti potaknuti privatno poduzetništvo, ali će se obogatiti špekulanti koji su upropastili ekonomiju: Goldman Sachs i druge banke sada razmišljaju odgoditi isplatu bonusa kako bi to iskoristile.

“Ponavljanje nekih starih lekcija o pravednosti i participaciji”, kažu UN jedini je način da se konačno prevladati kriza i krene putem održivog ekonomskog razvoja “.

Mene ova priča osobno ne dotiče. Ali, zapanjen sam zbog toga što ni Britanija, ni Europa, ni Sjedinjene Države nisu naučile lekciju. Zaključio sam da je cijela struktura neoliberalne ideje prijevara.

Zahtjevi ultrabogatih su presvučeni u sofisticiranu ekonomsku teoriju i provođeni su bez obzira na ishod. Uz to, potpuni neuspjeh ovog globalnog eksperimenta ne predstavlja prepreku da se on ponavlja. To nema nikakve veze sa ekonomijom. Jedino s čim to ima veze je – moć.

A Hrvatska? Duplo više mulijunaša nego prije 10 godina!

U proteklih šest godina od kada gospodarska kriza trese Hrvatsku broj ljudi čije bogatstvo prelazi 167 milijuna kuna povećao se i trenutno ih ima 250. Oni raspolažu s 41 milijardom kuna. Prije deset godina u Hrvatskoj ih je bilo 128, a prema procjenama do 2023. godine trebalo bi ih biti 293.

Rezultati su to izvješća “The Wealth Report 2014″ koje je objavila konzultantska kuća za pitanja imovine sa sjedištem u Londonu, Knight Frank. U imovinu multimilijunaša Knight Frank ubraja kuće za stanovanje, nekretnine, dionice i druge vrijednosne papire, umjetničke kolekcije, zlato, jahte, vino, satove i ostale predmete putem kojih najbogatiji nastoje sačuvati i uvećati imetak, piše Glas Slavonije.

S druge strane sve je više siromašnih radnika. Hrvatska je, prema istraživanju Europske komisije najsiromašnija u EU uz Bugarsku i Grčku. Na 1000 građana siromašno je njih čak 209. Petina od 800 tisuća mladih u Hrvatskoj u povećanom je riziku od siromaštva, njih je, dakle, oko 150.000. Čak 85 tisuća radnika koji su zaposleni su siromašni jer mjesecima ne primaju plaću, a siromašnim se smatraju samci koji mjesečno raspolažu s manje od 2100 kuna, ili primjerice bračni par s dvoje djece čiji je mjesečni budžet manji od 4221 kune.

Zavod za zapošljavanje trenutno broji oko 296 tisuća osoba, no krajem rujna ta će se brojka povećati nakon što završe sezonski poslovi.

U Hrvatskoj je sve više siromašne djece. Njihov broj se u zadnje dvije godine povećao za deset posto i trenutno ih je u Hrvatskoj oko 45 tisuća.

U Hrvatskoj je siromašno 26 posto osoba starijih od 65 godina, 17% osoba u dobi od 17. do 54. godine, 42% jednočlanih kućanstava u kojoj živi žena 41%, kućanstava u kojima živi samac stariji od 65 godina, 40% kućanstva u kojima živi samohrani roditelj i dijete, 15% kućanstava u kojima žive dva roditelja i dijete.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet/uredio: nsp)