Spisateljica Rumana Bužarovska pojašnjava trenutačno stanje u Makedoniji, ali i zašto Hrvatska i Makedonija imaju dobre odnose

Iz svog druženja s Rumenom Bužarovskom na ovogodišnjem Bookstanu u Sarajevu Lana Bastašić je poslije skribomanski objavila anegdotu o nekakvom gostu Bookstana koji ih je presreo na ulici kako bi im objasnio da je majčinstvo najveličanstveniji identitet žene. Pa bi, rekao je i to, volio čuti da se i književnice zalažu za to.

Opisala ga je kao “cijelog u laktovima, zabrinutim obrvama i ‘dobrim namjerama’” te pomislila da naprosto nije mogao više pogriješiti nego tako uletjeti njima dvjema.

Očito joj je bilo urnebesno do koje mjere čovjek nije razumio da je uletio književnicama feministkinjama.

“Ona ga gleda kao da računa u koliko bi pokreta mogla da mu polomi kičmu, a on nastavlja: ‘Jer ove današnje moderne žene iz razvijenih društava koje samo žele karijeru i ne žele biti majke… Nije to dobro’. Opet laktovi, opet obrve, opet zabrinutost za naše uteruse. Rumena ga pogleda tim svojim očima smorene Valkire i kaže mu glasom koji je za oktavu dublji od njegova:…”

Zanima me, dakle, što ste mu rekli i kako je išla anegdota?

Taj dan je Lana nastupala na panelu i, kako to obično biva na festivalima ili konferencijama, bila je jedina žena, pa je, hvala Bogu, iskoristila priliku da malo progura i neke feminističke teme. Nakon tog panela Kristina Ljevak vodila je sa mnom diskusiju o mojoj novoj zbirci, nakon čega smo Lana i ja krenule na ručak. Dvadesetak metara nakon što smo izašle iz kina Meeting Point, stale smo dinamično razgovarati o menstrualnim čašicama.

No razgovor o menstruaciji i o koristi menstrualne čašice prekinuo je taj gospodin. Ispričao nam se što nas prekida, potom je pohvalio naše nastupe, naglašavajući da je uživao u razgovorima i da se slaže s onim što smo govorile, ali bi htio, ako smije, samo ako smije, dati nam savjet. Bila sam sigurna da smo i Lana i ja pomislile isto – još jedan muškarac koji nas, pod A, prekida i, pod B, govori nam kako bismo nešto trebale činiti.

Ne mogu vam opisati koliko mi se to često događa. Nije slučajno nastao izraz ‘mansplaining’, koji smo na makedonski preveli kao ‘mažjasnuva’. Pritom je bio vrlo fin, pa zapravo dandanas ne znam je li nas samo zajebavao ili je bio ozbiljan. Predstavio se, naime, sad se ne sjećam točno, kao ‘neuki’ ili tako nešto ‘bosančeros’, i to je non-stop ponavljao dok nam je gurao svoju poantu, a to je da bismo ja i Lana trebale naglasiti bitnost majčinstva u ulozi žene.

U današnjem svijetu se, tvrdio je, majčinstvo zapostavlja, žene ne žele rađati i radije imaju kućne ljubimce. Govorio je da zbog toga što se naše emancipirane žene tako ponašaju, sad, eto, rađaju migrantkinje i tako polako okupiraju svijet. Nekoliko puta sam mu rekla: ‘Mi smo te žene’, te o kojim on priča, ali njemu to ništa nije značilo i nije prestajao brbljati dok smo stajali na raskrižju. Brbljao je i ispričavao se. U jednom trenutku Lana ga je pitala je li očinstvo najvažnija uloga jednog muškarca.

Na to se malo zbunio jer se htio prikazati kao savršen otac, ali je nekako uspio zaključiti da muškarac mora raditi kako bi uzdržavao obitelj. Stajala sam tamo istodobno i nervozna i radoznala jer s Lanom mi je bilo zanimljivo, a nekako je bilo i baš dobro da nam je ovaj debil ilustrirao sve ono o čemu ja i ona često govorimo. Nije bitno je li mu bio cilj uvrijediti nas ili ne, činjenica je da se, da su ulicom prolazili Marko Tomaš i Faruk Šehić, sigurno ne bi usudio prići im i prekinuti ih kako bi im pričao da oni nešto trebaju raditi.

U svakom slučaju, kad smo drugima kasnije pričale što nam se dogodilo, govorili su nam: pa zašto niste ovo, zašto niste ono, klasika, jer netko uvijek zna bolje od nas, i uvijek smo nekako krive. Krive smo ako ga odjebemo, krive smo ako ga poslušamo. Žene smo, krive smo.

Na tom Bookstanu imali ste promociju zbirke priča ‘Nikuda ne idem’. U nekima od tih sedam priča brutalno ste se obračunali s junakinjama. S, primjerice, Svjetlanom u ‘Vazi’, koja od nekog trenutka odbija zatomiti ijednu od svojih frustracija, ili posebno u ‘Osmome martu’, gdje Vesnin alkoholizam eskalira u društvenu disfunkcionalnost, što usput raskrinkava i neke sfere aktivističkih masovki i blaziranost diplomatskog zbora sa Zapada. Odakle potreba da pišete o ženama koje je život pregazio na ovaj način?

O ženama imam potrebu pričati jer se o nama ne priča puno i zato što u književnosti dominiraju priče o muškarcima. To sam više puta rekla, pa se ne bih htjela ponavljati. Ali pišem i o pregaženim muškarcima. Naslovna priča iz zbirke ‘Tu sam. Nikuda ne idem’ točno je takva. Jednom prilikom mi je jedan dragi prijatelj rekao kako jedva čeka da napišem nešto o muškarcima, pa, evo, tu priču sam intimno posvetila toj poruci.

Kako god, da se vratimo na to što ste me pitali. Odgovorit ću vam jednom poznatom paralelom. Naime, u Hrvatskoj se Carver puno čitao i obožavao (kod nas nije nikada dobio takav status, pa ljudi ga čak i ne znaju), pa ću, evo, uzeti primjer iz njegovih priča. Carver piše o pregaženim muškarcima jer njih dobro poznaje. Kod njega su rijetko protagonisti žene i rijetko priča iz ženske perspektive, a kad to i čini, meni je neuvjerljiv. Ali ne mislim da je to neobično, da bi ljudi razmišljali zašto on piše o pregaženim muškarcima, kao i njegov prethodnik Hemingway.

On piše o onome što zna i što poznaje, o muškarcima, na koje se u društvu i u književnosti gleda kao na, naprosto, ‘ljude’, za razliku od žena. Evo, tako i ja pišem o ženama. To radim i svjesno jer nastojim promovirati ženske priče. A pregažene su zato što se književnost najčešće ne bavi srećom.

Zašto na toliko mjesta u ovoj knjizi, u većini priča, imate likove Makedonce, Makedonke koji su se odselili na Zapad, od SAD-a do Australije? Sukobljavate li njihov život sa životom onih koji su ostali ili…? O čemu je riječ?

Godinama promatram odnos onih koji su otišli prema onima koji su ostali, a i obrnuto. Ekonomska migracija kod nas, kao i kod vas, značajna je tema. Nismo imali popis više od 10 godina, ali se navodi zabrinutost da nam se stanovništvo jako smanjilo jer su mladi pobjegli iz Makedonije. Odlazak iz zemlje je prerastao u trend, u kliše: život je drugdje uvijek bolji nego život ovdje, čak i kad nije tako.

Promatrala sam kompleks inferiornosti ljudi koji su ostali, kompleks superiornosti onih koji su uspjeli, onda osjećaj neuspjeha kod onih koji su se vratili. Pisala sam o nostalgiji, koju sam više puta sama osjetila i koja stvarno boli. Zanimao me ponizan osjećaj Makedonaca pred strancima, njihovo ‘gostoprimljivo’ ponašanje koje je zapravo samo želja da se dopadnu nekome kojega oni smatraju boljim.

U ‘Napomenama’ u svojoj novoj knjizi popisali ste u kojim su sve mjestima/gradovima nastale ove priče. Čisto lokalpatriotski zanima me koja je od ovih priča nastala u Splitu i je li taj grad ikako utjecao na to?

Sjedeći ispred hotela Bellevue u Splitu, čula sam razgovor bake sa svojom unukom koja je došla u posjet iz inozemstva. Govorila je unuci na lošem njemačkom: ‘Dajne mama hat ajne mama. Di ist di Mira’. Unuka ništa nije razumjela. Onda je baka kupila njoj i drugoj, starijoj unuci koja se je došla poslije, nekoliko slatkih pića, kao što rade roditelji koji rijetko viđaju svoju djecu: obasipaju ih masnom hranom i umjetnim napicima.

Tako mi se u Splitu stvarala ta ideja da bih htjela pisati o odlascima, o praznoći. Bila sam u siječnju. Grad je bio prazan. Noću sam u Dioklecijanovoj palači snimala odjek svojih koraka. U dnevniku sam napisala da je to grad ljudi koji razgovaraju sami sa sobom.

Koliko primjećujete da se posljednjih godina mijenja taj grad, u smislu utjecaja turboturizma, nove konzervativnosti i nacionalizma? Koliko primjećujete da se u tom smislu promijenila Hrvatska?

Često dolazim u Hrvatsku, ali to ne znači da mogu objektivno procijeniti situaciju i promjenu koja se meni čini negativna u smislu regresije prema nazadnim vrijednostima poput nacionalizma i vjere. Imam dojam da Hrvatska, kao i BiH i Srbija, još živi u nekom ratnom stanju. A Split – to je neobičan grad.

Boravila sam tamo mjesec dana kao rezidentni pisac, odnosno spisateljica (Udruga Kurs), kao što sam rekla, u siječnju, kad je grad djelovao kao filmske kulise – grandioznost koja se nikako ne uklapa sa sadržajem. Na mojem čitanju pojavio se čovjek koji mi je pristupio nakon nastupa kako bi mi nešto objasnio, poput onog tipa u Sarajevu na Bookstanu. Htio mi je reći što ustvari znači moje ime, da to znači da mi netko sere na glavu, rekao je.

Pa je onda počeo mijenjati glagol ‘se rumeni’ – ja se rumenim, ti se rumeniš… ‘oni – one – ona se-ru-mene’, poentirao je. Jedan lokalac s kojim sam se malo družila pokušavao me uvrijediti time što je govorio kako mi je ime kao sa sela, a onda me pitao osjećam li se sad kad sam u Hrvatskoj kao da sam u naprednijoj civilizaciji.

Nemam riječi. Ali, istina, u Splitu je danas stvarno lako spotaknuti se na uvrnutog tipa. No idemo na trenutačnu politiku u Makedoniji. U svibnju se navršilo već dvije godine od pada s vlasti VMRO-DPMNE. Kako je tih 11 godina izgledalo, svima je više-manje jasno. No što mislite koliko će Makedoniji trebati da se kao društvo oporavi od toga?

Dugo, i ne znam hoće li se ikad oporaviti. Mi smo jako disfunkcionalni. Nemamo tradiciju funkcionalnosti, nikad nismo bili više od onoga što jesmo. Kod nas vladaju laž i krađa. Ljudi smatraju da su pametni ako te uspiju prevariti.

Takvoj logici odgaja se već u školama: nemoj učiti, samo prepiši i nađi vezu za radno mjesto na kojem ništa nećeš morati raditi. Ljudi idu na posao pijani. Mi smo baš slatka mala i gadna zemlja koju volim.

Posljednjih mjesec dana iz Skoplja su stizale vijesti prvo o ruskim pranksterima koji su Zorana Zaeva ‘digli na foru’, a potom i o videosnimci iz afere Reket, nakon koje su čak i pojedini izrazito nacionalistički mediji iz Srbije imputirali makedonskom premijeru umiješanost u skandal. Što se to trenutačno događa u Makedoniji?

Ne mogu vam objasniti što se točno događa jer će, dok se ovaj intervju objavi, stanje već biti drukčije. Ali objasnit ću vam što se događa u ovom trenutku. Prije pada VMRO-a, kad se otkrilo da su se prisluškivali telefonski razgovori, formirano je Specijalno tužiteljstvo, koje se trebalo obračunati s kriminalom povezanim s tim razgovorima. To Specijalno tužiteljstvo bilo je nada Šarene revolucije: u tužiteljstvu su bile tri žene koje je BBC nazvao ‘Charliejevi anđeli’.

Glavna tužiteljica bila je Katica Janeva, sredovječna blaga udovica iz Đevđelije, bez nekakvog posebnog ugleda. Obećali su nam da će kriminalci završiti u zatvoru i da će narod dobiti natrag ukradeni novac.

Pa ništa… Svi slučajevi stoje u mjestu i samo je nekoliko ljudi završilo u zatvoru. No eto, doznali smo prije tjedan dana da je naša specijalna tužiteljica ustvari ucjenjivala i reketarila kriminalce koje je optuživala, s jednim bizarnim likom, Bokijem 13, TV voditeljem s ogromnim silikonskim usnama, Luis Vuitton torbama, srpskim naglaskom i turbofolk imidžem, koji je sad u zatvoru.

Naša vlada je na odmoru i ignorira skandal, a Katica je na slobodi. Tko zna što će se još dogoditi. Svaki dan jedan talijanski desničarski portal servira nam prisluškivane razgovore na kojima se čuje kako Boki 13 s Katicom dogovara milijunske iznose kako optuženi kriminalac ne bi išao u zatvor.

U jednom od ranijih intervjua za Express zafrkavali ste se na račun toga da ‘hrvatska publika u vašoj prozi osjeća toplinu makedonskog sunca, miris zrelog patlidžana, gravče na tavče, ‘Jovano, Jovanke’’, što je u tom kontekstu bilo urnebesno cinično. Hrvatska, čak i ovako desna i pod plimom konzervativnosti, međutim, Makedoniju dobrim dijelom doista tako osjeća. Kako tumačite taj vječni status Makedonije kao ‘naše egzotike’ na prostoru bivše Jugoslavije?

Nismo susjedi, na jugu smo, imate dojam da je kod nas toplo, da dobro pjevamo i da su nam paprike i patlidžani ukusni. Nismo imali rat i ne znate puno o nama jer smo predaleko. Mi smo neka vaša slatka provincija s kojom se ne možete posvađati.

(express.hr)

Briga za okoliša i čuvanje mnogih naših prirodnih bogatstava mnogo je različitije od štovanja okoliša i zahtjevanja, pod prijetnjom sile, da svatko usvaja stroge i često totalitarne ekološke doktrine

Prvo objašnjava kako održati i očuvati naš svijet za sebe i za buduće generacije, a potonje utjelovljuje nešto što je Adolf Hitler doista provodio u sklopu nacističkog programa za cijeli svijet.

Zelena politika ili zelena ideologija je ideologija koju propagiraju stranke Zelenih u svijetu, a temelj im je ekologizam, ekologija i održiva ekonomija a za cilj ima stvoriti ekološki održivo gospodarstvo i život.

U svojoj knjizi “Zelena svastika: Ekologizam u trećem Reichu” autor William Kay nudi detaljni povijesni prikaz njemačkog ekološkog pokreta pod Hitlerom, uspoređujući ga s krajnjim lijevim ekološkim pokretima današnjice.

Vjerovali ili ne, mnogi današnji takozvani “antifašisti” zapravo prihvaćaju istu dogmu kao i najpoznatiji svjetski fašist – i to čak i ne shvaćaju.

Hitler je mrzio kapitalizam slobodnog tržišta i druge konzervativne ideje

U pet kratkih poglavlja, Kay iznosi kako fanatični aktivizam današnjih “zelenih” odražava Hitlerovo nametanje građanima u nacističkoj Njemačkoj.

Ne samo to, već mnogi ljudi pogrešno shvaćaju što je Hitler pokušavao učiniti s nacizmom kao cjelinom, pogrešno tvrdeći da je jednostavno bio spreman riješiti se Židova i vratiti nacionalizam koji – što ne može biti dalje od istine, prema Kayu.

“Antisemitizam nije bio ni Hitlerov temelj ni glavna namjera” – piše on. “Njegove strasti bile su anti-marksizam, društveni darvinizam, i u osnovi, anti-liberalizam. Židovi su bili žrtvovani. Pravi neprijatelj bio je slobodni tržišni kapitalizam.”

Hitler se protivio istinskom i klasičnom liberalizmu, koji će u današnjoj terminologiji biti najbliže sličan sa konzervativizmom.

Drugim riječima, Hitler je bio moderni liberal koji je nastojao ušutkati one koji su promicali ideje poput slobodnog tržišta i slobode govora – što znači da bi ga Antifa i druge radikalizirane ljevičarske skupine pozdravile kao vođu u današnjem svijetu.

“Bilo je mnogo njemačkih kapitalista i njemačkih liberala, ali umjesto da se suprotstavi tim ljudima, Hitler je racionalizirao svoj anti-liberalizam. Epicentar njegova neprijateljstva bila je moderna civilizacija” – dodaje Kay.

“Napadao je modernost preko Židova. Hitlerov judeo-boljševski mit je dobro poznat, ali izbjegavao se njegov judeo-liberalni mit.”

Hitler se okomio na kršćanstvo, i hvalio bezbožni Darvinizam

Hitlerova sklonost prema okolišu uglavnom je bila inspirirana od strane pseudoznanstvenika poznatog kao Ernst Haeckel, koji se smatra osnivačem ekologije.

Iako je javno navodio biblijska načela koja su bila u proturjačnosti onima koje je propagirao Haeckel, koji je bio Darvinist, potiho ih je prihvatio i Hitler, što je bio poticaj onoga što je postalo njegovo radikalnio ekološko učenje.

“I Haeckel i Hitler definiraju znanost kao omot prirodnih zakona. Oba su sakralizirala prirodu” – objašnjava Kay u svojoj knjizi.

“Ni priznati jaz između organskih i anorganskih područja. I transformacija evolucije u religiju. Oboje su napravili povredu ljudskog Prirodnog zakona i smatrali kršćane glavnim krivcima za to.”

Novi-Svjetski-Poredak.com

Predsjednik Donald Trump uvjerio je Kim Jong-una da otvori McDonalds restorane u Pyongyangu – znak da je Sjeverna Koreja spremna prihvatiti zapadnu kulturu i kapitalizam

Kao pokazatelj dobre volje, sjevernokorejski čelnik kaže kako želi da “franšiza hamburgera sa Zapada” procvjeta u zemlji, jer se napetosti između dvije zemlje olakšavaju, javlja Washingtonpost.

“To se dogodilo s brojnim različitim komunističkim kulturama”, izjavio je Jenny Town, istraživački analitičar u Stimson Centru i urednik akademskog novinskog portala o Sjevernoj Koreji.

“Kad počnu dobivati​različite kontakte sa Zapadom, mijenjaju svoje stavove – i obično počinju sa McDonaldsom ili Coca-Colom”.

Prodaj što više od hamburgera i krumpirića

Od svojih najranijih dana, McDonalds je bio više od fast-food restorana. Također je jak vektor za američku kulturu i snažan simbol globalizacije.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se lanac proširio Europom, u svojim oglasnim kampanjama koristio je slogan “Ujedinjeni okusi Amerike”.

Također je obećao dovesti američke poslovne vrijednosti – brzinu, standardizaciju i nemilosrdnu učinkovitost – u zemlje u kojima su se otvarali restorani.

To je obećanje čak dobro i provelo. McDonald’s sada posluje u 37.241 više-ili manje istovjetnih, visoko profitabilnih lokacija u 120 zemalja.

U svojoj knjizi “Grinding It Out: Making of McDonalds”, osnivač Ray Kroc naziva tvrtku “moj osobni spomenik kapitalizmu”.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Društvo kojim upravljaju zakoni nije isto kao i društvo kojem upravlja moralnost pojedinca. I u SAD ljudi nešto rade ili ne rade samo zato što je to regulirano zakonom, a ne zato što je to dobro ili loše

Ugledni znanstvenik, našim poznat po knjigama „Psihologija dobrote“ i „Psihologije patnje“, sudjeluje na konferenciji Europske federacije psihoanalitičkih psihoterapeuta.

Pitali smo Ahtara zašto je dobrota, taj ključni pojam njegovog rada, tako malo istražena u psihoanalitičkoj struci.

„Psihoanaliza je rođena u kliničkom kontekstu, kroz rad sa ljudima koji imaju problema. Mnogi od njih su bili klinički zdravi, tako da zdrav dio njihovih osobnosti nije dobio adekvatnu pažnju. Znate, kada odete kod liječnika zbog bolova u desnoj nozi, on vas neće pitati ništa o vašim laktovima. Kada smo se počeli baviti ljudima koji imaju probleme sa osnovnim funkcijama, počeli smo sagledavati i ovaj aspekt. Pacijenti sa kojima je Freud radio bili su značajno drugačiji od pacijenata koje mi vidimo danas.

#Jedan od važnih pojmova u Vašoj knjizi je pojam rezilijentnosti, otpornosti na stres. Kažete da je to enigma preživljavanja. Kako se postaje otporan na stres koji danas predstavlja način života?

Za rezilijentnost su potrebne tri stvari.

Prvo, morali smo dobiti ljubav od majke u djetinjstvu. Ta ljubav nam daje snagu i neku vrstu baterije koja nas pokreće kroz ostatak života.

Drugo, moramo imati iskustvo efikasnosti, da nešto radimo i da to donosi rezultate.

Treće je prihvaćenost od društva — od učitelja, kolega — priznanje da ste dobra osoba. Kada imate priznanje od društva, efikasnost i majčinu ljubav, onda možete reći da imate mnogo toga u sebi.

#Na primjerima glumca Christopher Reevesa i znanstvenika Stephena Hawkinga govorite koliko je ljubav bližnjih važna u rješavanju nevolja. Imate li utisak da to u današnjem svijetu sve više izostaje, da je obitelj sve otuđenija, kao i prijatelji?

Da, ali postoje i drugi primjeri, recimo Helen Keller koja je bila slijepa, a postala je autor, čitaoc i sve ostalo. Svi oni nisu imali samo dobre stvari u djetinjstvu, bili su tu i drugi ljudi, pored njihovih roditelja, koji su ih voljeli. Imali su ljubav i kasnije, kad su odrasli. A ako dobijete ljubav u djetinjstvu i u odraslom dobu, onda možete izdržati mnogo toga.

#Verujete li da danas ima dovoljno ljubavi?

Ja je imam. Mislim da je ima. Uvijek je u povijesti bilo dobrih ljudi i onih loših. Također, svatko od nas je i dobar i loš. U povijesti postoje ekstremi, ali to postoji u svakoj osobi. Danas postoji razlika koja se svodi na to da je sada sve mnogo vidljivije.

Mnogo je informacijskih sustava, tako da ako sedmoro ljudi bude ubijeno na nekom mjestu, cijeli svijet će znati. Prij dvjesto godina, mogli ste ubiti petsto ljudi, nitko za to ne bi znao. Dakle, sve je vidljivije, i ono dobro i ono loše.

To donosi prednosti, uči nas mnogim stvarima, ali također ima i loše posljedice, jer proizvodi puno zavisti. Ljudi koji žive u Africi nisu znali kako ljudi žive u Engleskoj i Americi. Sad to vide i postaju bijesni, pitaju se zašto Bog to njima nije dao.

#Na jednom mestu u knjizi govorite o „robotskoj anonimnosti našeg perioda“. Već ta formulacija prilično isključuje i dobrotu i ljubav i altruizam. Da li je dobrota moguća u „robotskoj anonimnosti“?

U svakom kapitalističkim društvu postoji napad na dobrotu zato što u kapitalizmu posjedovanje stvari postaje važna vrijednost. Imati veliki automobil, mnogo novca, veliku kuću, postane mnogo važnije i druge vrijednosti pate.

U multietničkim društvima također postaje vrlo problematično šta je dobro, a šta loše, jer ljudi donose različite definicije vrijednosti i zato moralnost postaje problematična, a zakoni počinju postajati važni.

Društvo kojim upravljaju zakoni nije isto kao i društvo u kojem upravlja moralnost pojedinca. Dok sam ja sam odrastao u Indiji, nikad nisam čuo za to da je nešto zakonito ili protuzakonito. I u Sjedinjenim Državama ljudi nešto rade ili ne rade samo zato što je to dozvoljeno ili nije dozvoljeno zakonom, a ne zato što je to dobro ili loše.

#Kako se liječi bolesni svijet, doktore?

Svijet je oduvijek bio bolestan. Koliko je ljudi samo ubijeno u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Mi danas ne ubijamo toliko ljudi. Izgleda kao da smo nasilniji, ali u prošlosti smo bili gori nego danas. Nama sada tako izgleda zato što su kamere svuda, internet postoji i razgovaramo o tome, ali oduvijek smo bili nasilni, samo je to nasilje bilo manje poznato ili manje viđeno.

Nemamo video-snimke iz svjetskih ratova, a milijuni ljudi su tada ubijeni. Sada se radi o 3200 ljudi stradalih 11. rujna 2001. godine i to je velika vijest. A za vrijeme Velikog rata bilo je dva do tri milijuna, ali nije bilo fotografija i to nije bila vijest.

#Koliko je običan čovjek danas sposoban da se oporavi od trauma koje su često društveno uvjetovane, od gubitka posla, siromaštva?

Kao što su i diskriminacija na osnovu rasne i nacionalne pripadnosti ili pripadnost manjinskoj grupi. To zavisi od različitih stvari. U svakoj osobi postoji volja da bude zdravija i da napreduje svakog dana.

Bol je neminovna, patnja takođe. Pitanje je šta radimo sa njima. Ako imamo prijatelje i dobru obitelj i još dobar izgled, i talenat, i novac — to puno pomaže.

Ako znate kako da svirate violinu, da plešete, da pišete, da slikate, možete biti ludi i traumatizirani, ali to opet vodi boljim ishodima.

Ako ste lijepi, imate veće šanse. Ima velikih studija o ulozi lepote u prognozi mentalnih poremećaja. Lijepi ljudi imaju više šanse u društvu. Ako ste ludi i ako možete birati između toga da budete ludi i ružni ili ludi i lijepi, ja vam preporučujem da budete ovo drugo.

#U knjizi govorite i o tome da je dobrota često ismijavana od strane onoga tko je prima, smatra se glupošću i slabošću.

Postoje ljudi koji žele uništiti nečiju dobrotu, zato što ona u njima izaziva previše zavisti, a ima i onih koji žele uništiti vlastitu dobrotu zato što se plaše da je ona njihova slabost. Ljudi mogu uništiti sve — i svoju i tuđu dobrotu.

#Koje vrijednosti treba jačati da bi svijet, pa i mi sa njim, bio bolji? Ima li nam lijeka, gospodine Ahtar?

Od Bude naovamo otkriće kaže da je bol neminovni dio života. Bol je neminovna zato što ne mogu sve naše želje da budu ispunjenje. Buda je predložio da smanjimo svoje želje. To je jedino rješenje, ali današnji svijet ide u suprotnom smjeru i stalno povećava želju.

Sjedite i gledate televiziju i stalno izlaze reklame za drugi televizor. Vama se sviđa vaš televizor, ali kad vidite drugi, pomislite da bi ga trebali imati, iako vam uopće nije potreban. Ono što Buda kaže je da će mir doći uz smanjenje želja, a ono što svijet reklama, svijet kapitalizma kaže je:

„Mi ćemo povećati vaše želje, izazivati u vama želje koje nisu postojale, a čim kupite novi televizor, stiže sljedeći“.

Amerikanci su ovo otkrili vrlo rano, kad su počeli svake godine izbacivati nove modele automobila. Isti automobil, samo se promjene sitnice i vi odmah pomislite da vam je auto star i da morate imati novi. Ne morate, ali oni to izazivaju u vama.

Lekcija kaže da sreća dolazi kroz to što imate manje želja, uprkos svijetu koji u vama izaziva više želja. Nešto potiče iz kapitalizma, jer ta ekonomija počiva na pretvaranju ljudi u potrošače, a nešto potiče od toga što je svijet postao otvoreniji i financijska nejednakost je vidljivija.

Ljudi u siromašnim zemljama žele živjati kako ljudi u bogatim zemljama. Postoje ta dva načina koji izazivaju želje i zbog toga su ljudi nesretni.

#Da li ste optimist, verujete li da svijet može smanjiti spisak želja?

Optimist sam, mislim da stvari mogu buiti dobre. Mislim da ljudi mogu biti dobri. Da možemo živjeti sa manje stvari. Ranije sam kupovao mnogo toga, sad više ništa ne kupujem.

Da budem iskren, dijelom je to zbog mojih godina, jer kad ostarite ne treba vam više ništa.
 
(sputniknews.com)

Svjetski poznati i priznati američki filozof i publicist, profesor lingvistike na Massachusetts tehnološkog instituta Noam Chomsky oštro je kritizirao vojnu strategiju Donalda Trumpa

Ovaj vrhunski kritički intelektualac bio je gost prve emisije iz serije “Razgovor s Koreom”, koju će na RT-u voditi 43. predsjednik Ekvadora i osnivač pokreta “Savez Pais”, doktor ekonomskih znanosti Rafael Correa.

Chomsky je o vojnoj strategiji svoje zemlje rekao:

“Pod Trumpom strategija postaje sve slabija, sve manje učinkovita i sve dezintegriranija i sve očitije gubi autoritet i težinu koju je imala na međunarodnoj areni. Također: kreće se u smjeru uništenja svijeta”.

Filozof je dodatno dodao da odnos Washingtona prema postojećoj krizi postojanja planeta karakterizira i razotkriva odnos Bijele kuće prema klimatskim promjenama.

Chomsky je uvjeren da se Sjedinjene Države drže smijera koji samo dodatno povećava opasnost.

Posebno je naglasio: “Amerika sada potiskuje Saudijsku Arabiju sa pozicije svjetskog lidera u proizvodnji fosilnih goriva. To je katastrofa! “

Chomsky je uvjeren da bi konflikt sa Sjevernom Korejom najbolje bilo razriješiti po formuli “dvostrukog zamrzavanja” koju je predložila Kina: Pyongyang zamrzava svoj nuklearni program, a SAD obustalja vojne vježbe u blizini Sjeverne Koreje koje ona s razlogom doživljava kao prijeteće.

“Ovo je prava i vrlo ozbiljna prijetnja. Zato što, pored sjevernokorejskih granice patroliraju naši zrakoplovi koji nose nuklearno oružje – B-1 i B-52.

Chomsky je upozorio svoje sunarodnjake da Sjedinjenim Državama prijeti krah zbog neoliberalizma i tržišne ekonomije:

“Mi jurimo u propast koja je uvjetovana tržišnim sustavom koji je probleme premjestio iz društva u sferu tržišta. Stoga su u Sjedinjenim Državama interesi kapitala, transnacionalnih korporacija i financijskih institucija postavljeni iznad interesa ljudi”.

Chomsky je pojasnio govoreći:

“Tvrdi se da ideologija neoliberalizma tobože širi slobodu. Istina je da nameće tiraniju. Protivnici neoliberalizma u Sjedinjenim Državama označeni su kao marginalizirani i neprijateljski raspoloženi prema Americi. Porazno je ali je istina: Čim kritizirate politički smjer u SAD-u, postajete – neprijatelj Amerike. To je svojstveno samo diktaturama.”

Chomsky je uvjeren da je trenutno vladajuća Republikanska stranka SAD-a posvećena “razaranju života ljudi” i da se zato Amerika kreće ka propasti dok ostatak svijeta pokušava činiti nešto normalno i da da to osujeti.
 
(fakti.org)

Američki komemorativni Fond sjećanja na žrtve komunizma započeo je sociološko istraživanje koje nije samo šokiralo samo njih

Ovo istraživanje je pokazalo da čak 44 posto mladih Amerikanaca bi radije živjelo u socijalizmu nego u američkom kapitalizmu.

A 7 posto, prvenstveno u komunističkom društvu.

Da sve bude još šokantije i strašnije za prokapitalistički i hegemonistički usmjerene Amerikance, ispostavilo se također da 23 posto anketiranih (u dobi od 21 do 29 godina) Josifa Staljina smatra herojem, a Lenjina – 26 posto …

Direktor Fonda Marion Smith s neskrivenom zabrinutošću je upozorila:

“Među Amerikancima rođenim u razmeđu između prošlog i ovog stoljeća – povećava se postotak onih koji se okreću od kapitalizma i priklanjaju socijalizmu. Čak i komunizmu kao životnom odabiru. Ovo je posljedica nepismenosti naše omladine.”

Ovo je, naravno, zgodno objašnjenje jer potpuno zaobilazi mogućnost da mladi Amerikanci dobro znaju za zločine svoje države: za bombardiranja u Vijetnamu, za osiromašeni uran u Jugoslaviji, za podržavanje islamskih terorista u Libiji, Iraku i Siriji i neonacista u Ukrajini, za organiziranje uličnih prosvjeda u Gruziji i Venezueli te za gospodarske blokade Kube, Irana i Sjeverne Koreje …

Uostalom, istraživanje spomenutog američkog Fonda je otkrilo i da 26 posto Amerikanaca herojem smatra i Che Guevaru, 23 posto Kim Jong Una, 18 posto Karla Marxa, i 12 posto lidera Venezuele Nicolasa Madura.

Za zapadne fondove koji proučavaju “zločin komunizma” – to uopće nije ugodno.

Međutim, oni uporno odbijaju priznati da su navedeni postoci povezani sa stoljetnim ropstvom u SAD-u, opijumskim ratovima protiv Kine, podržavanjem diktatura u Španjolskoj, Portugalu i zemljama Južne Amerike, sa financiranjem Trećeg Reicha … itd.
 
(fakti.org)

Prema još uvijek privremenim podacima o upisima, koje je portal srednja.hr dobio iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, u ovoj školskoj godini upisano je 40.115 učenika (300-tinjak manje nego prošle godine), a nastava se zbog nedostatnog broja učenika neće izvoditi u sedam područnih škola

Njih sedam nalazi se u šest županija: Područna škola Siča i Područna škola Lucija Capan u Karlovačkoj, Područna škola Slovinska Kovačica u Koprivničko-križevačkoj, Područna škola Mošćenice u Primorsko-goranskoj, Područna škola Ramljanje u Splitsko-dalmatinskoj, Područna škola Livade u Istarskoj te Područna škola Vodovađa u Dubrovačko-neretvanskoj županiji.

Dakle, dok smo prije petnaestak godina imali oko 50.000 prvašića u generaciji, prije desetak 45.000 učenika, u zadnjih pet godina imamo negdje iznad 40.000, s tendencijom opadanja broja prvašića.

U 19 županija u 90 područnih i 5 matičnih škola u tekućoj školskoj godini nije upisan ni jedan učenik. Ipak, u tih 95 škola nastava će se izvoditi budući da ih u višim razredima pohađa 753 učenika u 140 razrednih odjela.

Uz navedene škole u kojima je ugašena nastava te uz 95 onih u kojima nije upisan nijedan prvašić, imamo i 21 područnu školu s ukupno dva učenika te njih 120 s do pet učenika.

Najviše tih škola s do pet đaka nalazi se u Primorsko-goranskoj županiji, njih čak 12. Slijede ih Virovitičko-podravska i Splitsko-dalmatinska s po 11 ovakvih škola, u kojima svi učenici stanu u jedan automobil.

U Gradu Zagrebu s druge strane nema ovakvih škola, a u Međimurskoj županiji je tek jedna područna škola s manje od pet učenika. Iz Hrvatske iseljavaju cijele obitelji, a posljedice su itekako vidljive.

*Iz Hrvatske bježe cijele obitelji

Državni zavod za statistiku objavio je u srpnju službene podatke o migracijama i iseljavanju iz Hrvatske za 2016. godinu. Prema njihovim podacima u inozemstvo je odselilo 36.436 osoba. Najveći broj odselio je u Njemačku – njih 56,1 posto. Slijede BiH (7,7 posto), Austrija (6,1 posto), Irska (5,5 posto) i Srbija (4,4 posto).

Treba naglasiti da ovi podaci Državnog zavoda za statistiku nisu potpuni i da je ta brojka u stvarnosti puno veća. Naime, DZS prikuplja podatke od MUP-a koji registrira samo one koji su prije selidbe u inozemstvo odjavili prebivalište u Hrvatskoj. Tako se stvaran broj iseljenih iz Hrvatske ne zna, međutim evidentno je da je ta brojka daleko veća od ove koju nam prezentira DZS.

Samo se u Njemačku lani doselilo 54.245 osoba iz Hrvatske, dok je 2014. u Njemačku odselilo 57.006 Hrvata.
 
(index.hr)

Čitav veliki život i djela “osloboditelja” Bolivara bili su i ostali posvećeni antiimperijalzmu

Antiimperijalizam je njegov zaštitni znak, ono što ga definira. Svaka rečenica iz koje izbija pobuna, svaki pohod, svaka borba prsa u prsa, svaki proglas … sve je bilo usmjereno protiv imperijalističke hegemonije.

Bolivar se protivio svakom obliku strane dominacije. Taktički savezi koje je sklapao s Enlgezima, primjerice, uvijek su bili utemeljeni na jasnim principima od kojih Bolivar nikada nije odstupao.

Nezavisnost i suverenitet naroda predstavljaju srž bolivarske političke ideologije.

Kao genije koji je donio promjene vremenu u kojem je živio, Bolivar je predvidio začetak jedne nove imperije – Sjedinjenih Američkih Država. Uzalud je tražio od Santandera (1) da ne uključuje SAD u Amfiktionski kongres koji je održan 1826. u Panami (2).

U pismima koje je slao kolumbijskom generalu, vatreno se suprotstavljao ovoj sili u usponu.

Dana 5. kolovoza 1829. godine, Bolivar u Guajakilu (Ekvador) piše pismo pukovniku Patriciu Campbellu u kojem iznosi antiimperijalistička upozorenja primjenjiva na sve epohe i zemljopisne širine.

U tom pismu on razmišlja o tome na što su sve spremne Sjedinjene Države kako bi spriječile neovisnost, jedinstvo i jačanje Naše Amerike. Bio je uvjeren da su spremne na apsolutno sve.

“… I što sve ne bi učinile Sjedinjene Države?”, pita se on u agoniji dok piše redove ovog pisma nastalog prije točno 188 godina, tražeći odgovor od pukovnika. “… I što sve ne bi učinila ta zemlja koja je izgleda samim proviđenjem predodređena da u ime slobode sije bijedu diljem Amerike?”

Ovo predviđanje je ostalo krvlju urezano u antologiju svjetske revolucionarne misli.

Antiimperijalizam kod svih nas bolivarskih boraca i socijalista, nije samo hir usmjeren protiv Sjedinjenih Američkih Država. Nipošto. To je čvrsto uvjerenje sa znanstvenom osnovom, koje teži da se suprotstavi izvitoperenosti suvremenog doba koja prijeti da uništi i samu egzistenciju ljudske vrste.

Imperijalizam je dijalektička posljedica kapitalizma, u kojoj zakonitosti akumulacije i koncentracije kapitala dovode do formiranja monopolističkih transnacionalnih kompanija i političko-vojne hegemonije u službi tog istog kapitala. Zbog toga se imperijalizam može okarakterizirati kao permanentna tendencija ka nasilju i agresiji koja je usmjerena protiv bilo kojeg izraza otpora koji prijeti da ugrozi njegove ciljeve.

Slogan kojim je Bolivar najbolje izrazio antiimperijalistički stav je: “Jedinstvo, jedinstvo, jedinstvo”.

Njime je Osloboditelj želio naglasiti da samo ujedinjenost i savez progresivnih snaga mogu zaustaviti neutoljivu hegemonističku proždrljivost. Taj je slogan danas aktualniji nego ikad i poziva nas da se izdignemo iznad mizerne subjektivnosti.

Danas, kao nikada ranije u ljudskoj povijesti, jedinstvo naroda i revolucionarno jedinstvo čine najefikasnije oružje protiv imperijalističke shizofrenije. Nuklearne prijetnje, ratovi, uništavanje ekosustava, trgovina drogom – sve navedeno ima porijeklo i uzrok u fenomenu imperijalizma. Na čovječanstvu je da mu se odupre.

***

1. Kolumbijski general Franciscko de Paula Santander je u to vrijeme bio potpredsjednik Velike Kolumbije, dok je Bolivar bio predsjednik. U Venezueli i drugim zemljama Latinske Amerike vlada uvjerenje da je izdao Simona Bolivara šurujući s Amerikancima.

2. Kongres u Panami je nazivan Amfiktionskim u znak sjećanja na ligu susjeda, odnosno savez drevnih grčkih plemena u arhajskom razdoblju grčke povijesti.
 
(fakti.org)

Donedavno nepoznata skupina danas broji oko 8.500 članova, a sebe nazivaju “Crni blok”

Takozvani “Crni blok” nije jedinstvena prosvjedna skupina, nego se tako naziva posebno nasilna grupa aktivista, kakva je obilježila prvi dan summita G20 u Hamburgu.

U crni se blok svrstavaju militantni anarhisti koji na prosvjedima nose crnu odjeću, a lice skrivaju maskama kako ih se ne bi moglo prepoznati.

Takva taktika crnom bloku omogućava da izgleda kao jedina ujedinjana masa ljudi iako je sastavljena od različitih ljevičarskih skupina i frakcija.

Po njemačkom zakonu ilegalno je nositi masku na prosvjednim skupovima.

Članovi bloka protive se onome što nazivaju “ružnim licem kapitalizma”, ali i restriktivnim policijskim mjerama. Mete njihovih napada najčešće su banke, izložbeni saloni luksuznih automobila i supermarketi.

Analitičari kažu da se se ljevičarskim skupinama na ovakvim prosvjedima zadnjih godina pridružili i ekstremni desničari.
 

 
Njemačke sigurnosne službe procijenile su prošle godine da u zemlji ima oko 8,500 potencijalnih članova crnog bloka.

Anarhisti su prvi put napali na summitu G8 u Genovi 2001. i ondje dva dana vodili krvave bitke s policijom. Jednog nasilnika policija je ubila.
 

 
(jutarnji.hr)

BROJ SAMOUBOJSTAVA DOSTIGAO REKORDNU RAZINU ZA POSLJEDNJA TRI DESETLJEĆA

Broj Amerikanaca s psihološkim problemima dosegnuo je rekordnu razinu i premašio je 8 milijuna.

Ovo je podatak američkih Centara za kontrolu i profilaktiku bolesti.

Kako prenosi New Scientist, u Sjedinjenim Državama više od 8 milijuna odraslih (od 18 do 64 godine) ima probleme s psihičkim zdravljem. A to je 3,4 posto cjelokupnog stanovništva zemlje.

Centri za kontrolu i Profilaktika već šest desetljeća svake godine prave nacionalnu “zdravstvenu anketu” koja sadrži i pitanja tipa: koliko često ste osjećali tugu koju ništa ne može otjerati i – koliko ste imali osjećaj da je uzaludno sve što činite?

New Scientist navodi da je broj ljudi s psihičkim problemima porastao zbog ekonomske recesije 2007-2009, a da su im do 2014. usluge psihologa i psihijatara postajale sve nedostupnije.

New Scientist navodi i izjavu epidemiologa Judith Weisman da je broj samoubojstava u Sjedinjenim Državama sada najveći za proteklih 30 godina.
 
(fakti.org)