Svjetski dug raste triput brže od ukupnog globalnog bogatstva

Institut za međunarodne financije (IIF) sa sjedištem u Washingtonu, globalna udruga financijskih institucija, nakon isteka svakoga kvartala objavljuje svoju novu procjenu globalnoga duga ili ukupne zaduženosti u svijetu (kućanstava, poduzeća, vlada i financijskih institucija), i svakoga kvartala taj iznos obara vlastite rekorde.

Na kraju ožujka ove godine globalni dug dosegnuo je 247 bilijuna dolara, no od visine duga još je fascinantnije ubrzavanje njegova rasta – u prvom kvartalu ove godine povećao se više nego u prethodne dvije godine, a više od polovice, ili točnije 150 bilijuna, nastalo je u samo 15 posljednjih godina!

„Tamni oblaci skupljaju se na financijskom horizontu jer svjetski dug raste triput brže od ukupnog globalnog bogatstva“, napisali su analitičari američke Burze metalnog novca u siječnju ove godine. „Kad se brojke sagledaju, jasno možemo vidjeti da gomilajući dug svijet pred našim očima srlja u bankrot.“

Od svega je, međutim, najnevjerojatnije da je 1970-ih godina za jedan dolar povećanja svjetskog bruto proizvoda bio potreban samo jedan dolar novoga zaduženja.

U idućem desetljeću, 1980-ih godina, bila su potrebna dva dolara novoga duga, u 1990-ima tri dolara, u 2000-ima četiri dolara, a prošle godine jedan novi dolar BDP-a pratilo je u svijetu šokantnih 5,4 dolara novoga zaduženja.

Mnogi među vodećim svjetskim istraživačkim institutima i neovisnim ekonomskim analitičarima stoga posljednjih mjeseci pale alarme i svakodnevno odašilju upozorenja da se u svijetu napuhuje golemi dugovni „balon“ koji bi se svakog trena mogao „rasprsnuti“.

To bi značilo da mnogi dužnici odjednom ne bi mogli vraćati ili refinancirati svoje dugove, što bi onda upropastilo i njihove vjerovnike i izazvalo opću financijsku paniku, pad potrošnje i investicija, i novu globalnu ekonomsku kataklizmu.

A glavna među svim ekonomskim „iglama“ koje bi mogle „probušiti“ dužnički „balon“ jest normalizacija monetarne politike američke središnje banke Feda nakon Velike recesije 2008./2009. i rast njegove ciljane kamate na međubankovne pozajmice, a s njom i rast kamata na komercijalne kredite kućanstvima i nefinancijskim poduzećima.

Tome valja pridodati i povećanje atraktivnosti američkih državnih obveznica s većim prinosima te rast potražnje za dolarom i njegovo poskupljenje, što naglo povećava dolarski dio duga ostatka svijeta.

Forinta devalvirala 10 posto

Ali, prije katasfrofičnih prognoza valja upozoriti i na činjenicu da bez duga nema novca potrebnog za funkcioniranje suvremenog robno-novčanog gospodarstva.

Novac, onaj na depozitnim računima, naime, u najvećim i najrazvijenijim ekonomijama većinom nastaje preko kredita (poslovnih, stambenih, za aute, studentskih, nenamjenskih…) koje poduzećima, građanima i državi odobravaju privatne poslovne banke.

Novac ne emitiraju državne vlasti, kako to obično ljudi misle, vlade su zapravo korisnici depozitnog novca, osim ako nije riječ o novčanicama i kovanicama koje zaista proizvode samo centralne banke i stavljaju bankama, tvrtkama i građanima na korištenje za gotovinska plaćanja.

U tom smislu sav novac je dug i, kad bi se sav dug odjednom hipotetski vratio, iz ekonomije bi sav novac iščeznuo i morala bi se vratiti na nekadašnju robnu razmjenu, na krajnje nepraktično plaćanje proizvoda i usluga drugim proizvodima i uslugama.

No, zašto je, primjerice, američko gospodarstvo kroz najprosperitetnije godine od 1945. do 1985. odlično funkcioniralo i s dugom nefinancijskih poduzeća od „samo“ 125 do 150 posto bruto domaćeg proizvoda, a do 2016. je zaduženost relativno (prema BDP-u) udvostručilo? Riječ je o povijesnom fenomenu koji nazivamo financijalizacija ekonomije.

U desetljećima poslije Drugog svjetskog rata – objašnjava hrvatski ekonomist s američkom diplomom Neven Vidaković – krediti su u Sjedinjenim Državama, a i drugdje, bili čvrsto vezani s investicijama.

Banke su odobravale kredite samo za stjecanje neke stvarne imovine. No već početkom 1980-ih, u eri junk bonds i masovnog preuzimanja tvrtki posuđenim novcem (leveraged buy-out, LBO), a pogotovo nakon recesije koju je 2000. uzrokovalo rasprskavanje cijene dionica visokotehnoloških kompanija (dot.com bubble), poticani niskim kamatama, poduzeća i građani počeli su se kod banaka i na tržištu korporativnih obveznica zaduživati i za namjene koje nisu bile povezane sa stjecanjem trajne imovine (eng. assets).

Za dug su sve manje građena proizvodna postrojenja, kuće i slično, nego su se krediti i prodaja obveznica sve više koristili za otkup vlastitih dionica (kako bi im se podigla cijena na burzama i kako bi menadžeri „zaradili“ bonuse), za trgovanje financijskim instrumentima, „preprodaju“ kredita u zemljama u razvoju i nerazvijenim zemljama uz više prinose (eng. carry trade) ili za tekuću potrošnju.

Ukratko, krediti su se „odvojili“ od investicija i nastala je „neprirodna“ situacija koja nije održiva i koja sada brine analitičare koji strahuju da se ona ne može vratiti u „normalu“ postepeno, bez „rasprskavanja“ dugovnog „mjehura“, bez deflacije i nove velike recesije.

Naime, centralne banke vodećih zemalja i unija, Sjedinjenih Država, Europske Unije, Ujedinjenog Kraljevstva, Japana, Kine i drugih, nakon svake velike ekonomske krize spuštale bi cijenu „svojega novca“ (na računima banaka za međubankovna plaćanja) na nulu kako bi pomogli oporavak svojih ekonomija.

Ali, to ne može potrajati jer ekonomijama je za normalno funkcioniranje potrebna financijska stabilnost, a stabilnošću se smatra inflacija od oko dva posto na godinu. I štediše trebaju dobiti prinos na svoju štednju, inače ona nema smisla.

Stoga je FED već tri puta nakon Velike recesije povisio svoju kamatu, slijedila ga je Velika Britanija, dok se Europska centralna banka na to još nije odlučila. Posljedica toga je da u Americi građani već plaćaju više kamate na svoj dug nego što su plaćali pred izbijanje krize 2008. godine, a riječ je o gotovo 320 milijardi dolara na godinu.

I prosječna godišnja kamata na kredite po kreditnim karticama u SAD-u je od 2012. do danas s manje od 12 posto porasla na 13,16 posto.

“No, taj porast cijene duga neće Amerikancima biti veći problem ako će im ekonomija rasti po stopama po kojima im sada raste” – kaže Neven Vidaković.

“U nevoljama će se naći one zemlje koje neće imati (dovoljni) rast BDP-a, koje ovise o izravnim inozemnim ulaganjima novca (kredita) i kapitala, i koje moraju kupovati dolare vlastitom domaćom valutom koja će u odnosu na dolar devalvirati” – dodaje.

To se već vidi u statističkim pokazateljima i to analitičare najviše brine. Prema podacima Instituta za međunarodne financije, ukupna zaduženost u zemljama u razvoju, bez financijskog sektora) u prvom kvartalu ove godine porasla je za 2,5 bilijuna na rekordnih 58,5 bilijuna dolara ili 218 posto njihova ukupnog BDP-a.

Državni ili javni dug najviše je porastao u Brazilu, Saudijskoj Arabiji, Nigeriji i Argentini, a tri četvrtine argentinskih i nigerijskih državnih obveznica denominirano je u američkim dolarima, što znači da ih dolarima treba i iskupiti, odnosno otplatiti dug.

Do 2020. dospjet će oko 900 milijardi dolara obveznica ili sindiciranih kredita koje će trebati iskupiti u dolarima, a što je cijena dolara viša, to je veća vjerojatnost da bi neka od tih država mogla biti prisiljena proglasiti ogluhu na svoje dužničke obveze.

Belgija prva na udaru

“Na djelu je nezgodna dinamika”, napisao je 1. srpnja na portalu seekingalpha analitičar John Rubino. “Više kamate i aprecijacija valuta u jezgri globalnog financijskog sustava uzrokuju nevolje na periferiji.”

Samo u drugom kvartalu ove godine argentinski peso i brazilski real izgubili su prema dolaru 30 i 14 posto, a turska lira i južnoafrički rand devalvirali su gotovo 14 posto. U Europi mađarska forinta je prema dolaru devalvirala 10 posto, poljski zlot 9 posto, a češka kruna osam posto.

Razlika prinosa (eng. spread) azijskih junk obveznica i onih visokog rejtinga povećala se dramatično, cijene dionica banaka u zemljama u razvoju doživjele su slom: Banco do Brasil je pao 30 posto, Banco Bradesco isto toliko, a brazilski dionički indeks Ibovespa mjereno dolarima srozao se 27 posto…

Prijetnju svjetskom financijskom sustavu, međutim, predstavljaju i neke visokorazvijene zemlje poput Italije s javnim dugom većim od 130 posto BDP-a. Premda talijanske državne obveznice u Europskoj centralnoj banci imaju „kupca posljednjeg utočišta“, on će do kraja godine posve prestati kupovati nove europske državne obveznice, a samo će refinancirati one koje dospiju.

Pritom barem do sredine sljedeće godine, ako će to okolnosti dozvoljavati, kako je najavio njegov predsjednik Mario Draghi, ECB neće ni dizati svoju kamatu.

Ali, okolnosti se i u Europi brzo mijenjaju. Financijski svijet šokiran je prošlih tjedana izvješćima kako je u Njemačkoj, zemlji u kojoj je ona već desetljećima nepoznat fenomen, inflacija skočila osjetno povrh dva posto, što znači da je preskočila stopu inflacije koju službeno „cilja“ europska središnja banka, što pak znači da bi i ECB mogao biti prisiljen dizati svoju kamatu i ranije i brže nego što je to planirao.

A tada bi prva mogla bankrotirati Belgija – kaže ekonomist Neven Vidaković – koja je svoju ukupnu zaduženost sa samo 80 posto BDP-a 1985. do danas povećala na više od tristo posto svojega BDP-a. U ništa boljoj situaciji nisu ni Irska, Portugal, Nizozemska, Grčka, Švedska, Danska, Francuska, Španjolska…

„Hoće li sumanuto napuhivanje globalnog dugovnog balona ikada prestati?“, pitao se u svibnju ove godine američki analitičar Charles Hugh Smith. „Ako se kolateral koji stoji iza duga ne povećava jednako brzo kao i dug, sposobnost dužnika da vraća dug postaje sve manja.“, piše. „Koliko se može zadužiti kućanstvo koje ima godišnji dohodak od sto tisuća dolara?“, ilustrira svoju tvrdnju Hugh Smith. „To ovisi o uvjetima zaduživanja. Ako je kamata nula, a rata fiksno jedan dolar, to kućanstvo može posuditi i milijardu dolara. No pretpostavimo da kamata poraste samo za jednu desetinu jednog postotka, što je još uvijek gotovo nula. Naše kućanstvo tada odjednom samo za kamatu duguje milijun dolara godišnje! Prema tome, jednom kada dug dosegne stratosfersku razinu, čak i kamata vrlo blizu nule može dužniku stvoriti obvezu koja će ga uništiti…“!
 
(vecernji.hr)

Grad Zagreb i Istarska županija jedine su hrvatske županije u koje se prošle godine više ljudi ukupno doselilo, nego što se iz njih iselilo

Pokazuju to najnoviji podaci državne statistike o migracijama stanovništva Hrvatske u 2017. godini.

Prema tim podacima, naime, u Grad Zagreb lani je doselilo ukupno 13.578 ljudi, što iz ostalih dijelova Hrvatske, što iz inozemstva, dok je iz metropole odselilo – opet, bilo u druge krajeve Hrvatske, bilo u inozemstvo – ukupno 12.755 stanovnika.

Ukupan migracijski saldo za Zagreb je, dakle, bio pozitivan, budući da je metropola dobila, kako pokazuju podaci DZS-a, 1.003 nova stanovnika.

U Istru je, pak, lani doselilo ukupno 3.516 ljudi, dok je iz nje iselilo 2.517 stanovnika. Kada se podvuče crta, to znači da je najzapadnija županija, prema podacima DZS-a, u procesu unutarnjih i vanjskih migracija lani dobila ukupno 999 novih stanovnika.

Najgore u Slavoniji

Sve ostale hrvatske županije bile su u demografskom minusu, što znači da je iz njih više ljudi ukupno iselilo, nego što ih se doselilo. Pritom su najgore prošle Vukovarsko-srijemska županija, koja je u unutarnjim i vanjskim migracijama izgubila 5.665 ljudi, a otprilike jednako loše prošla je i Osječko-baranjska županija, koja je u 2017. zabilježila demografski minus od 5.460 ljudi.

Alarmantno je stanje i u Brodsko-posavskoj županiji, koja je prošle godine izgubila ukupno 3.701 stanovnika, kao i u Sisačko-moslavačkoj, koja je bila u demografskom gubitku od 3.596 ljudi, pokazuju podaci DZS-a. Ukupno je mjesto stanovanja unutar Hrvatske lani promijenilo 71.580 građana.

Kada je riječ o vanjskim migracijama, odnosno o iseljavanju iz Hrvatske i useljavanju u nju, podaci DZS-a pokazuju da je Hrvatsku lani napustilo 47.352 ljudi, što je otprilike grad veličine Varaždina, o čemu je novac.hr nedavno pisao.

Radi se o najvećem broju iseljenih od ulaska u EU 2013. godine. Ovdje, međutim, valja reći kako se te brojke temelje na podacima o odjavi prebivališta, koje građani sami daju policijskim postajama, što zapravo znači da su nepotpuni, budući da mnogi novi iseljenici ne odjavljuju prebivalište.

No, nije isključeno i da je lani vjerojatno nešto više ljudi odjavilo prebivalište u Hrvatskoj, ali tek nakon što su već koju godinu proveli u inozemstvu i vidjeli hoće li se i kako snaći u novoj sredini.

Najviše otišlo u Njemačku

Najviše Hrvata koji su lani iselili u inozemstvo, 63,9 posto, otišlo je u Njemačku. Među zemljama u koje su u 2017. selili hrvatski državljani značajne udjele, po 5,9 posto, drže i Austrija i Irska.

Iseljavanje u Austriju posebno je zanimljivo, budući da se radi o jedinoj članici EU-a, koja nam još nije otvorila vrata svog tržišta rada. Znatan broj iseljenika iz Hrvatske otišao je i u BiH, 5,1 posto, te u Srbiju, 4,9 posto, pokazuju podaci DZS-a.

Istodobno, u Hrvatsku je lani doselilo 15.553 novih stanovnika, od čega je otprilike polovina onih s hrvatskom putovnicom, velikim dijelom iz BiH. Kada se broj doseljenih iz inozemstva oduzme od broja iseljenih u inozemstvo, proizlazi da je Hrvatska lani imala negativan migracijski saldo od 31.799 osoba.

Pritom su sve županije, osim Istarske, imale demografski minus u vanjskim migracijama. U Istru je, naime, lani iz inozemstva doselilo 1.859 ljudi, dok je iz nje u inozemstvo iselilo 1.543 ljudi.

Čak je i Grad Zagreb lani imao negativan saldo u vanjskim migracijama, budući da je u metropolu iz inozemstva u 2017. doselilo 3.715 ljudi, dok je u inozemstvo iselilo 6.814 građana.

I u vanjskim i u unutarnjim migracijama prošle godine više su sudjelovali muškarci nego žene. Nešto manje od polovice ukupnog broja iseljenih u inozemstvo, ili 48 posto njih, bilo je, pokazuju podaci DZS-a, u dobi od 20 do 39 godina.

Kako vidimo, Vlada u zemlji samo govori o mjerama zaustavljanja iseljavanja mladih, no to sve ostaje na riječima. Iseljavanje je samo rezultat uništavanja države u proteklih 28 godina, te se moramo zapitati kako će se onda to riješiti preko noći? Jednostavno…. nikako! Kao da je to sve dio nekog master plana kojim se želi uništiti građani ove zemlje.
 
(novac.jutarnji.hr)

SAD razmatra mogućnost odbacivanja pravila Svjetske trgovinske organizacije, usvajanjem relevantnog zakona, izvijestili su američki mediji

Predsjednik SAD-a će, ako ovaj zakon bude usvojen, dobiti mogućnost da utječe na povećanje ili smanjenje carina, bez odobrenja Kongresa.

U intervjuu za Sputnjik Pusan Dat, profesor ekonomije i političkih znanosti na Visokoj poslovnoj školi u Singapuru, objašnjava koje se sve opasnosti kriju iza moguće odluke SAD da prestanu poštivati pravila WTO-a.

Kolika je moguće da Kongres zaista dozvoli Trumpu da realizira taj zakon?

Mislim da je to vrlo ozbiljna igra. Sve je počelo od uvođenja carina i ako sada Trumpova administracija zaista počne raditi na izlasku iz WTO, to će dovesti do pravog trgovinskog rata i krize kakvu nismo vidjeli još od 1930. godine.

Dalje, to će dovesti do potpune nesigurnosti i nepredvidljivosti u svjetskoj ekonomiji. Svi će stradati, sve države će imati samo štete. Pravila WTO su do sada smatrana neprikosnovenim, to je ono što je situaciju držalo pod kontrolom. Ako ova pravila više ne budu važila, onda bi bilo koja prognoza i bilo koje očekivanja u svjetskoj trgovini bili potpuno besmisleni.

Za sada Kongres nije još postavio Trumpu klipove pod noge, jer ipak je on na čelu Republikanske stranke. Trebalo bi, međutim, razmisliti tko je zapravo glavni u Trumpovoj administraciji.

To su njegova dva savjetnika Peter Navaro i Robert Lighthizer, koji su inače veoma skeptični prema WTO. Osobno, odavno očekujem da oni počnu osporavati ne samo pravila, veći način kako ta organizacija regulira sporove. Čini mi se da će prvi slučaj koji im ne bude odgovarao iskoristiti za moguću raspravu koja bi vodila ka njihovom izlasku.

Predsjednik Trump već dosta dugo kritizira rad WTO. Da li mislite da ima osnove za njegove kritike?

Ne mislim tako. Postoje određeni sektori gde će carine biti previsoke. Ali u EU, Japanu ili Kini, u svakoj državi unutrašnji lobi jača i zalaže se za zaštitu trgovine. U određenim sektorima je primjećen visok stupanj protekcionizma, kao na primjer u poljoprivredi.

Važni su opći stupanj i obim carina. Može se konstatirati da su europske carine protiv SAD prilično niske, isto je i u Kanadi i u Japanu. Trump bira sektor gde su tarife visoke zbog spleta faktora i onda to koristi kao pregovaračku taktiku.

Da li smatrate da on to baš čini radi pregovaranja? Jer carine na aluminij i čelik su također neki vidjeli kao pregovarački adut, pa ipak novih pregovora nije bilo i novi sporazumi nisu sklopljeni.

To je pregovaračka taktika jer Trump razmatra trgovinske sporove i trgovinu u cjelini kao igru sa istim ishodom. Zato države ne bi trebalo da čine bilo kakve ustupke, jer će ih Trump prihvatiti i tražiti sve više, smatrajući da su ustupci pokazatelj slabosti.

Mislim da je on svojim prethodnim koracima pokušao shvatiti logiku partnera. Smatram da EU, Kina i Kanada čine ispravne korake, pregovarajući sa pozicije sile.

Da li mislite da možda u budućnosti ovakvi koraci mogu zadati ozbiljan udarac Americi iz perspektive međunarodne trgovine?

SAD imaju relativno zatvorenu ekonomiju. One zapravo ne trguju mnogo sa drugima. Najveći dio trgovine se obavlja unutar granica. Zato ako dođe do konflikta između SAD i Kine, veću štetu će osjetiti Kina, jer su oni mnogo više pvisni od izvoza.

SAD su u većoj mjeri samodovoljne, ne zavise ni od izvoza ni od uvoza. Istovremeno, od ovakvog stanja će štetu osjetiti potrošači.

Trgovinski rat će biti realiziran kroz povećanje cijena, a kompanije, posebno transnacionalne korporacije koje posluju globalno, suočit će se sa prekidanjem prethodno uspostavljenih proizvodno-distributivnih lanaca, ostajat će bez bitnih karika i zbog toga će imati brojne probleme.

Da li će se trgoinski problem odraziti na geopolitički utjecaj i globalnu sliku SAD?

Već se odrazio i to se moglo primjetiti još od ožujka, od kako traju pregovori o carinama. U početku su države pokušavale pronaći kompromis, i dogovoriti se.

Međutim, onda su shvatili da je Trumpova administracija nepošteno vodila pregovore i onda je i druga strana zauzela drugačiji stav i mislim da je to u redu.

Sada oni jednostavno ne shvaćaju ozbiljno ni obećanja ni prijetnje SAD. To je sve već dovelo do smanjenja uloge Washingtona, i to kao nekoga tko je zapravo i stvorio međunarodni sustav trgovine.

Ako SAD na kraju zaista izađu iz WTO, organizacije u čijem je stvaranju Amerika odigrala značajnu ulogu, oni će onda, kako sad stvari stoje, time prepustiti međunarodnu arenu drugim državama, baš kao što je to Kina.
 
(sputniknews.com)

Hrvatska je ušla u klub 28 zemalja Starog kontineta, ali nije iskoristila sve prilike koje nam je nudilo tržište veće od 500 milijuna stanovnika i danas smo iza Bugarske najsiromašnija članica Europske unije

Prije pet godina Hrvatska je ušla u članstvo Europske unije na krilima velikih očekivanja o rastu ekonomije i životnog standarda zahvaljujući članstvu u tom ekskluzivnom klubu. Dok se tada očekivalo sustići razinu standarda Slovenije, s podsmjehom se govorilo o Česima koji na more nose svoj kruh i paštete putujući u starim Škodama, danas realna konvergencija ostaje iluzija.

Jasno je da se nemamo čime pohvaliti jer s postojećim stopama rasta BDP-a oko 3 posto, gotovo najslabije u Uniji, Hrvatska sve više nazaduje. Nakon Bugarske po BDP-u per capita, najsiromašnija smo članica.

Uz postojeću dinamiku ekonomije, razine na kojima su zemlje poput Češke i Slovačke danas sustići ćemo za desetak godina, a Austriju za nevjerojatnih 26 godina.

Zašto Hrvatska nije više profitirala od članstva i uhvatila vlak bržeg rasta već se hvalimo onim što ekonomske početnice nazivaju rastom po inerciji?

“Zato što je Hrvatska jedina zemlja u povijesti europskog proširenja koja je nakon pristupa doživjela široku društvenu regresiju. Dogodio se pad povjerenja u institucije, rast klijentelizma i korupcije”, smatra ekonomist Željko Lovrinčević.

Dodaje da razloge za izostanak konvergencije vjerojatno treba tražiti u trenucima kad se Hrvatska izborila protiv naknadnog monitoringa, posebno u sferi pravosuđa.

“U tome je uspjela na vlastitu štetu. Pokazalo se da je to bila loša odluka jer smo cijenu platili kvalitetom institucija i zaustavljanjem borbe proziv kriminala i korupcije, a to je osnovica koja čini poduzetničko okruženje i privlačenje stranih investicija”, kaže Lovrinčević.

Opća regresija prelila se u sve sfere društva pa se proteklih godina sve više povlače paralele s Poljskom. U takvom ambijentu uz jačanje radikalno konzervativnih struja i ograničavanje građanskih prava manjina Hrvatska je 2016. počela poprimati obrise distopijskog svijeta knjige Ive Brešana Država Božja 2053.

“Moj je dojam da su političari i gospodarsko-interesne grupe namjerno ograničavale pojavu konkurencije i međusobno podijelile rentu od ulaska u EU, a Bruxelles podcijenio tvrdokornost tih krugova vjerujući da će otvaranje vrata to donijeti samo po sebi. Spoj regresivnih društvenih procesa i slaba ekonomija koincidirale su s demografskim trendovima što je dovelo do značajne emigracije” – zaključuje Lovrinčević.

Premijer Andrej Plenković, premda je u vlastitoj stranci teško progurao ratifikaciju civilizacijskog dokumenta poput Istanbulske konvencije u 21. stoljeću, smatra da je problem u percepciji i lošoj slici koju stvaraju mediji, a ne realnosti, iako je istovremeno za usporedbu životnog standarda uzeo afričke zemlje, a ne recimo, Luksemburg.

Od ulaska u Uniju iz Hrvatske se odselilo oko 230.000 ljudi o čemu smo saznali iz stranih, ali ne i domaćih statistika. Pogrešna ili ne, percepcija o Hrvatskoj takva je da je tek 200-tinjak očajnih imigranata iz vala u 2015. svoju budućnost vidjelo u Hrvatskoj.

Iako je izostanak reformi stajao cijelo društvo prilike za brži rast standarda, nestanak barijera prema tržištu od 500 milijuna stanovnika neminovno je pogurao ekonomiju. Izvoz je porastao po dvoznamenkastim stopama postavši glavni pokretač oporavka.

S Europom nas vežu snažne trgovinske veze; čak dvije trećine robne razmjene odvija se sa zemljama eurozone iz kojih dolazi više od 66 posto stranih investicija. Skok izvoza široko je bio rasprostranjen po sektorima, a primjetno je jače porastao kod malih i srednjih tvrtki koje su relativno najviše plaćale troškove povezane s granicama. S druge strane, izvoz je profitirao i zbog turizma.

Za razliku od prije krize kad se bazirao na zaduživanju, rast je danas na zdravijim nogama. Prije svega, poboljšala se cjenovna i necjenovna konkurentnost tvrtki, s okretanjem sve većeg broja poduzeća k izvoz u pa se on sve više počeo diverzificirati. Članstvo nam je širom otvorilo vrata i prema EU fondovima čija se apsorpcija polako ubrzava.

Prošle godine neto saldo s Unijom iznosio je 1,2 posto BDP-a i taj će iznos očekivano rasti s godinama. Zasad je to nedovoljno da se prelije u veći rast, no mogao bi kompenzirati uštede na javnim investicijama zbog konsolidacije.

Viceguverner HNB-a Vedran Šošić upozorava da je Hrvatska i prije EU rasla po sporijim stopama. “Ulazak u EU ima pozitivne efekte, ali nije čarobni štapić da preko noći promijenite strukturu ekonomije”, kaže Šošić.

Među najvećim uspjesima ekonomske politike od ulaska u EU jest fiskalna konsolidacija i izlazak iz Procedure prekomjernog deficita što su agencije nagradile rastom rejtinga. Zahvaljujući rasterećenjima i boljoj naplati proračun je u 2017. prvi puta od samostalnosti završio u primarnom suficitu, a javni dug smanjen je na 78 posto BDP-a.

Preslagivanje državne blagajne rezultirao je s procikličnim dizanjem potrošnje i eksplozije prava odabranim društvenim skupinama, poput branitelja i rashoda za vojsku. Na opasnosti jahanja na procikličkom valu ukazala je i Europska komisija upozorenjem da se pogoršava strukturni deficit.

Drugim riječima, što će se dogoditi kad ekonomija krene nizbrdo, a visoki rashodi ostanu zacementirani? No, o klimavim nogama domaće ekonomije najbolje govore i dalje prisutne, prema smanjene, makroekonomske neravnoteže. Dug pada, ali ne zato što država drastično reže rashode već zbog rasta BDP-a i povoljnog refinanciranja obaveza, a nezaposlenost se smanjuje zbog iseljavanja…

Pet godina nakon ulaska u EU u javnosti se čini da najveći dobitnici, barem trenutno, oni koji se iselili. Taj fenomen uz demografsko starenje povećava pritisak na tržište rada, poslodavce, ali i mirovinski i zdravstveni sustav.

Dok se sve više čini da će država buduće probleme mirovina ‘zakrpati’ demontažom drugog stupa, a dug i deficit popeglati s 90 milijardi kuna mirovinske štednje, nered u zdravstvenom sustavu u kojem 80 posto novca odlazi na plaće, stvorio je više od 8 milijardi kuna dugova, uz svakodnevni pad kvalitete zdravstvenih usluga.

Protuteža tim trendovima jedino je veća produktivnost i to je područje u kojem moramo hvatati korak sa susjedima poboljšavajući konkurentnost i jačajući ljudski kapital. Na Doing business ljestvici Svjetske banke u 2018. pali smo na 51. mjesto među 190 zemalja. Osim što je jedna od prvih adresa stranim investitorima za procjenu lakoće ulaganja, to je i svojevrsna ‘check’ lista potrebnih reformi o kojima se puno govori, a malo ili ništa ne radi.

O njima je sve već napisano odavno; reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava, olakšavanje administrativnih i drugih barijera za poticanje poduzetništva, reforma javne i teritorijalne uprave, digitalizacija države, nagrađivanje zaposlenika javnih i državnih službi prema učinku, ukidanje fiskalnog tereta, smanjenje troška rada, napuštanje sustava političkih uhljebljenja, a sve na teret privatnog sektora… Ono što novinari i stručnjaci ponavljaju kao papagaji godinama, rejting agencije pitaju kad dođu u periodične posjete, a ulagači uzalud čekaju pa odlaze u susjedne zemlje.

Pokazuje to i različita dinamika uspjeha pojedinih sektora. Oni na koje utječu kretanja u EU, poput turizma, trgovine na malo i dijelom, prometa, rasli su po bržim stopama oko 5% godišnje. Za razliku od njih, oni koji najviše ovise o reformama Vlade poput industrije, graditeljstva i poljoprivrede imali su rast oko 1,5%. Velik uteg primjetno je i nerješavanje kroničnih gubitaša zbog straha od gubitka glasova; tu su u prvom redu Petrokemija i brodogradilište Uljanik, čije će saniranje u jednom dahu ‘pojesti’ sve efekte posljednjeg poreznog rasterećenja.

Nastavak porezne reforme koja se tempira za početak 2019. odražava sve bliže izbore i rast populizma: smanjenje PDV-a za jedan bod i zasad nejasno rezanje opterećenja rada, ali de facto širenjem porezne baze da se održi sve veći pritisak financiranja povlaštenih skupina i guranja starih problema pod tepih.

Svjetlo na kraju tunela ili, kako neki ocjenjuju, posljednji trajekt s pustog otoka, mogao bi biti euro o čijem uvođenju uskoro započinju razgovori s Bruxellesom. U Hrvatskoj narodnoj baci izračunali su da bi dugoročne koristi male otvorene ekonomije s 500 milijardi kuna bruto deviznog duga orijentirane na EU bile daleko veće od troškova.

Jesmo li za to spremni i sposobni? Prije nekoliko mjeseci Vlada je potpisala Fiskalni pakt, koji su stručnjaci pozdravili kao sjajnu platformu za provedbu reformi i ograničenje državne potrošnje. Onda se ispostavilo da je to samo mrtvo slovo na papiru jer smo za dva ključna poglavlja tražili – izuzeće.

U proteklih 20 godina, Hrvatska je rasla prosječno 1,7 posto, Rumunjska 3 posto, a druge uspješne tranzicijske zemlje više od 4 posto pa pet godina članstva možemo pitati je li Hrvatska bila neuspješna u tranziciji.

Bez toliko spominjanih reformi, stopa rasta teži prema potencijalnih 1,3 posto, a tom brzinom neće nikad stići Europu. U tom slučaju trebala bi nam 21 godina da korak uhvatimo trenutnom razinom dohotka po stanovniku u Slovačkoj ili čak 58 godina u Austriji. Da stvar bude gora, ta je potencijalna stopa rasta izračunata na službenim demografskim statistikama koje ne odražavaju val iseljavanja.

Onim Česima s početka priče odavno se u Hrvatskoj više nitko ne smije kad dolaze u Škodama Superb iako se i dalje u japankama penju na Velebit. Sad gledamo u leđa Rumunjskoj, zemlji u kojoj do jučer zaprežna kola usred grada nisu bila neobičan prizor. Hoćemo li i na desetu godišnju ulaska u EU o Rumunjskoj govoriti kao danas o Češkoj?
 
(poslovni.hr)

Ni majstorima iz Srbije i Bosne i Hercegovine nismo više pretjerano zanimljivi – u Hrvatskoj se zadržavaju kratko i tek smo im usputna stanica za zapadnu Europu

Negdje prije godinu i pol, Igora Staraja, građevinskog poduzetnika iz Opatije, nazvao je kolega na čijem je gradilištu iskrsnuo problem. Usred betoniranja posvađala su se dva njegova radnika i jedan je izgubio živce te se iznenada pokupio kući.

Nije mu imao tko ubacivati cement u miješalicu, a posao je trebao biti završen do kraja dana. Iako su Starajeva specijalnost električarski radovi, uletio je svojem kolegi i poslao mu na ispomoć jednog od svojih radnika.

Komentirali su kasnije probleme s kojima se, manje-više, svi građevinski poduzetnici u Hrvatskoj u posljednje dvije godine redovito susreću. Hrvatski majstori građevinari masovno odlaze na Zapad, u Irsku i Njemačku.

Ni majstorima iz Srbije i Bosne i Hercegovine nismo više pretjerano zanimljivi – u Hrvatskoj se zadržavaju kratko i tek smo im usputna stanica za zapadnu Europu. Poduzetnici su osuđeni na neprofiliranu radnu snagu koja lako odustaje od građevine i daje otkaze, ponekad već nakon samo nekoliko dana na gradilištu, na pomoćne radnike koji nisu kvalificirani za obavljanje majstorskih poslova. Starajev kolega izgovorio je tada rečenicu koja će tom opatijskom poduzetniku dugo odzvanjati u glavi: “Da vidiš samo kako Indijci rade. Dobro bi nam došli ovdje”.

Suprug je došao kući s idejom: ‘Dovest ćemo radnike iz Indije’. Ja sam samo odgovorila: ‘Dobro’, sjela za računalo i krenula istraživati. Guglala sam ‘indijski radnici’, ‘indijska kultura’ i slično. Otkrila sam da jako puno radnika iz Indije radi u Dubaiju i Saudijskoj Arabiji. Nakon nekoliko mjeseci stupili smo u kontakt s tvrtkom u Indiji, sa sjedištem u Mumbaiju, koja se već 43 godine bavi izvozom indijske radne snage na strana tržišta. Zove se Sterling Technical Stuffing LTD. Oni su postali naši partneri, potpisali smo ekskluzivni ugovor za Hrvatsku i Europu i, evo, prvi radnici su stigli – kaže nam Jasna Staraj, suvlasnica u tvrtki Inflow. koja je, prva u Hrvatskoj, zaposlila pet Indijaca građevinara.

Sudjelovali u velikim projektima

Armirači, tesari, knauferi, električari… To su sve poslovi za koje nismo mogli naći hrvatske radnike. Raspisivali smo natječaje preko HZZ-a, ali uzalud. Imamo nekoliko radnika koji su godinama kod nas, ali sve je više posla, a sve manje radne snage. Nikada nismo kasnili s poslovima, ali uvidjeli smo da bi moglo biti problema. Morali smo poduzeti nešto i rješenje je došlo doista u zadnji čas – govori Jasna Staraj.

Jasna i Igor imaju tvrtku Inflow zajedno sa slovačkim partnerom, Miroslavom Hricem. Igor je u građevini već 20 godina, a sudjelovali su i sudjeluju u poznatim građevinskim projektima, kao što je gradnja Kulturnog centra Drago Gervais u Opatiji, POS-ovih stanova na Hostima, dvorane u Matuljima, Interspara na Kastvu, dječjeg vrtića u Opatiji… Lani su se bacili na rješavanje papirologije za indijsku radnu snagu i prvi majstori već su tu.

Sve pohvale i Policijskoj upravi primorsko-goranskoj, i našoj ambasadi u Indiji, u New Delhiju, i odvjetničkom uredu ML Legal i Lukšić Kokić, svi su zajedno odradili sjajan posao i radne dozvole su ishodovane. Vlasnici naše partnerske tvrtke iz Mumbaija došli su za Novu godinu prvi put u Hrvatsku. Prije 20 dana našli smo se u Italiji, družili smo se, naše i njihove obitelji. Za sada je iz Indije došlo pet radnika, još ih pet ima vize i stižu kroz 10 do 15 dana, ishodovali smo 21 dozvolu za rad, a u procesu ih je više od četrdeset. Prvi plan nam je dovesti stotinjak radnika iz Indije, a onda se, prema potrebi, to može i širiti – rekla nam je Jasna Staraj.

Inflow je tvrtka koja zapošljava Indijce te izvodi kooperantke poslove, za sada s tvrtkom GP Krk, na čijem je gradilištu na Škrljevu petorka iz Indije počela raditi. Starajevi su im osigurali smještaj, stan s tri odvojene kupaonice od 190 četvornih metara u Klani, u zaleđu Opatije. Iako su stigli tek prošli tjedan, Jasna kaže da su ih stanovnici Klane sjajno prihvatili.

Bodrili hrvatsku reprezentaciju

U subotu su, zajedno s lokalnim stanovnicima, u kafiću gledali utakmicu i bodrili hrvatsku reprezentaciju. Dobili su dresove i odmah su postali navijači Hrvatske, iako nogomet nije njihov sport. Oni svi prate kriket. Prve riječi koje ih je naučio jedan gospodin u Klani su ‘Forza Fiume!’. Jako su zadovoljni. Gospodin i gospođa u čijem stanu odsjedaju nahvalili su njihovo ponašanje, ljudi u kafiću druže se s njima. Za srijedu su dogovorili ponovno gledanje utakmice. Inače, oni su sada prvi put čuli za Hrvatsku, nisu ni znali da Hrvatska postoji. Vrlo malo predodžba imaju o Europi uopće, znaju za Rim, Pariz, Francusku, i to je manje-više to. Kažu da im je dolazak u Europu bio san koji im se sada ostvario. Kada im je rečeno da idu u Europu, nisu mogli vjerovati – priča Jasna Staraj.

Posjetili smo ih na njihov prvi radni dan na gradilištu pozadinskih skladišta Luke Rijeka u Škrljevu, gdje radove izvodi GP Krk. Indijski radnici slažu željezne konstrukcije za armirani beton, a njihov poslovođa Dejan Ignjić kaže da su nevjerojatno vrijedni i precizni. Prvi radni dan bili su neka vrsta atrakcije na gradilištu, ostali radnici dolazili su ih upoznati i fotografirati pa je Indijcima bilo pomalo neugodno.

Čim smo došli, Manickam Jegadeesan prišao nam je i rekao da je Hrvatska prekrasna te da je posao odličan.

Ovo je bio moj san, užitak je biti ovdje. Predobro je. I hladno je, nije kao u Dubaiju – rekao je.

Dvojica od njih imaju supruge i djecu.

Obitelji su nam prezadovoljne – kažu.

Jasna Staraj kupila im je mobitele, da se mogu čuti sa svojima, a organizira im i dostavu vegetarijanskog ručka na gradilište.

Ekstremni uvjeti Indijci kažu da je hrana odlična, kao i smještaj. Iako to ne govore, uvjeti rada za indijske radnike u Dubaiju, Saudijskoj Arabiji ili Kataru daleko su gori nego u Hrvatskoj, o čemu postoje brojni dokumentarci i novinski članci. Tamo su smješteni u barakama i rade na ekstremnim temperaturama.

‘Daju sve od sebe’

Iako nam Jasna Staraj nije otkrila kolika im je plaća, kaže da je u rangu prosječnih hrvatskih plaća u građevini. Indijci, prema njezinim riječima, rade prosječno radno vrijeme, osam sati na dan.

Presretni su. Rekli su mi da su im se snovi ostvarili. Kažu: ‘This is my company, I’ll work for my company’ – Ovo je moja tvrtka, radit ću za svoju tvrtku. To im je filozofija. Daju sve od sebe – govori Jasna Staraj.

Ako u nekom trenutku nema nekog konkretnog posla, čekaju da im se povjeri novi zadatak.

Htio sam im dodati materijal, ali odmah su skočili i uzeli ga sami. Ne daju mi da išta fizički radim pored njih – kaže njihov poslovođa Ignjić.

Naravno, s obzirom na takvu radnu etiku, odmah su stekli simpatije svih na gradilištu.

Jasna Staraj kaže da je uvoz radne snage iz Indije win-win situacija, i za hrvatske radnike i za Indijce i za domaće poslodavce.

Nitko ne može reći da nekome uzimaju radna mjesta jer se ta radna mjesta naprosto ne mogu popuniti. Ponuda je veća od potražnje. Oni su prezadovoljni, plaće su im dobre, radni uvjeti su im dobri, smještaj im je dobar, u Europi su, imaju priliku raditi i prehranjivati svoje obitelji. Naši radnici su sada više rasterećeni, mogu se prebaciti na poslove upravljanja. Mi, pak, imamo dovoljno radnika za nove projekte, sve možemo stići na vrijeme, ugovarati više poslova – govori Jasna Staraj.

Dodaje da je to sve skupa odlična reklama za Hrvatsku – Indija je ogromna zemlja i dobro je da Indijci imaju svijest da Hrvatska uopće postoji i da je dio Europe.

Njezin suprug Igor vjeruje da je ovo tek početak.

- Već kada odete u Italiju, vidjet ćete da sve poslove i na građevini i u uslužnim djelatnostima rade Indijci, Pakistanci, Bangladešani, Filipinci… Mi već dvije godine imamo ogroman problem s nedostatkom radne snage. Siguran sam da je ovo rješenje na svačiju korist – zaključuje Igor Staraj.
 
(novac.hr)

Veliki priljev imigranata doveo je do velike zabrinutosti građana što je AfD iskoristio kako bi na izborima prošle godine ušao u parlament i postao najveća oporbena stranka

Nekoliko tisuća prosvjednika iz cijele Njemačke okupilo se u nedjelju u Berlinu na skupu za “slobodu i demokraciju”, događaju koji je organizirala krajnje desna parlamentarna stranka Alternativa za Njemačku (AfD), a protuprosvjed s druge strane rijeke okupio je također više tisuća ljudi.

Poslijepodne, pristaše AfD-a marširali su od glavnog kolodvora prema Brandenburškim vratima, uzvikujući najdražu parolu stranke: kancelarka Angela “Merkel mora otići” i “Mi smo narod”.

S druge strane rijeke Spree, kod Reichstaga, tisuće sindikalista, običnih građana Berlina te članova nekih udruga i stranaka konkuriralo je desnici, te spriječilo pristaše AfD-a da prođu ranije zacrtanim putem blokiravši im jedan most.

Za sigurnost se brinulo oko 2 tisuće policajaca.

Sudionici povorke koja je krenula prema Brandenburškim vratima očekuju govore čelnika stranke Joerga Meuthena i Alexandera Gaulanda.

AfD procjenjuje da je na skup stiglo oko 5 tisuća ljudi, dok su ranije najavljivali da će ih biti tisuću.

Ta je stranka započela kao euroskeptična platforma, no 2015. je dobila nove političke bodove nakon što je Merkel najavila politiku otvorenih vrata za izbjeglice i migrante iz Sirije i Afganistana.

Veliki priljev stranaca doveo je do velike zabrinutosti građana što je AfD iskoristio kako bi na izborima prošle godine ušao u parlament i postao najveća oporbena stranka, osvojivši 12,6 posto glasova.

No uspjeh stranke je stvorio i pokret otpora koji čine skupine koje su se ujedinile pod krovnu organizaciju “Stop mržnji”.
 

 
(jutarnji.hr)

Hrvatski ekonomist Gojko Drljača iznio je mračnu viziju razvoja ekonomije u Hrvatskoj

Pišući o skandalu „Agrokor“, Drljača kaže da je kombinacija osobne pohlepe pojedinaca i nesmotrenosti političara pokrenula lavinu novog populizma, čiji su nositelji vodeće stranke HDZ i SDP.

„Prognoziram da ćemo u roku od 2 do 4 godine gledati pokušaj formiranja prve prave populističke vlade, nešto slično onome što upravo s pažnjom pratimo u Italiji, samo primitivnije i opasnije. I to iz dva razloga — prvo, naši populisti su gori od talijanskih, a hrvatske državne institucije su puno slabije od onih sa Apeninskog poluostrva. Posljedica će biti to da će Hrvatska postati najsiromašnija članica EU, i dugo ostati na začelju, osim ako se ne ’spasimo‘ hitnim prijemom Srbije u obitelj europskih nacija. Kako napredujemo, u roku od 5 do 10 godina stići će nas i prestići čak i ta Srbija“ – cinično zaključuje Drljača.

Analitičar kaže da to što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović podržala premijera Andreja Plenkovića predstavlja kontinuitet čudnog hrvatskog državništva.

Drljaču je na sve podsjetila izjava Kolinde Grabar-Kitarović kojom je pokušala opravdati kupovinu vojnih zrakoplova starih 30 godina:

„I ja bih najradije kupila ’mercedes‘, ali si onda ne mogu priuštiti hranu i mnoge druge stvari“.

„Kad sam čuo tu izjavu, upitao sam se zbog čega smo onda kupili ’mercedese‘ stare 30 godina, ako nemamo ni za hranu ni za druge stvari? Po čemu je to, ako nemamo za hranu, bolje kupiti staru kramu s ’nišanom‘ na haubi od, recimo, kupovine novije i skromnije ’škode oktavije‘ koja će, bar, sigurno voziti još deset godina?“ – pita se Drljača.

On smatra da je hrvatska predsjednica ovom izjavom pokušala zamutiti činjenicu da je Hrvatska pala na nivo „bijedne afričke državice koja, naravno, nema za moderne avione pa mudro kupuje leteće krntije“.

„Venecuelizacija je, bojim se, naš put — pad standarda, nemaština, nestašice, hiperinflacija… Odmah nakon sljedećih izbora. U mraku Balkana sljedit ćemo Albaniju kao svjetli primjer. Zašto sam tako siguran? Pa nitko ozbiljan se neće više upustiti u pokušaj upravljanja ovom zemljom“.

Nitko nije ni primijetio da jedan od najuspješnijih poduzetnika pokušava javnost dozvati pameti, ali nitko ne čuje. Citirat ću ipak za kraj u ovom napadu očaja te Tedeschijeve, molećive apele, ali potpuno je jasno da niti njegovi vapaji ni na koji način više ne mogu upaliti:

“Ovu dramu kojoj svjedočimo nije zakuhala ni Vlada, ni mailovi, ni savjetnici, nego neodgovorna i neprofesionalna uprava… Prestali smo govoriti o tome tko je stvorio rupu od dvije milijarde eura. Jučer sam čuo jednog saborskog zastupnika iz oporbe koji je rekao pola milijarde nečega, kuna, eura. Iako nisam siguran da zna izbrojiti do 20. Gospodin očito ima potrebu govoriti bez razumijevanja sadržaja, i to je najveći problem našeg društva”.

Tedeschi je zaboravio reći da ozbiljnih problema s razumijevanjem sadržaja imaju i oni koji raspolažu s nekoliko desetaka savjetnika i cijelom vojskom državnih službenika koji rade za njih: i predsjednik i predsjednica.

Analizu je kratko završio ovim riječima: „Jao, dakle, nama“.

Hrvatska na samom dnu ljestvice konkurentnosti, od nas lošije samo Mongolija i Venezuela

Hrvatska je po konkurentnosti u 2018. godini pala za dva mjesta u odnosu na godinu ranije te se sada nalazi na 61. mjestu među 63 države u svijetu, pokazuje najnoviji IMD-ov godišnjak svjetske konkuretnosti.

Od Hrvatske su, prema konkurentnosti, tek dvije zemlje svijeta lošije – Mongolija i Venezuela. Hrvatska je na šezdeset i prvom mjestu, što je pad od dva mjesta u odnosu na prošlu godinu.

Rezultati su to najnovijeg IMD-ovog godišnjaka svjetske konkuretnosti. SAD, Hong Kong i Singapur na vrhu su ljestvice zemalja koje dobro upravljaju svojim resursima i kompetencijama.
 
(sputniknews.com,dnevnik.hr)

Mogu li građani preživjeti katastrofu? Stručnjaci kažu da bi napori za dostribucijom hrane slični onima iz I. i II. Svjetskog rata u današnjem svijetu doživjeli kolosalni kolaps

U to doba građani su bili ohrabreni da uzgajaju vlastite vrtove i napravili sve kako bi smanjili bacanje hrane.

“Davanje vašeg udijela” bilo je neophodno, a činjenica je bila implicirana.

Kao što objašnjavaju izvori, mnogi su razlozi zbog kojih bi velike razvijene velike kapitalističke zemlje poput Amerike mogle teško preživjeti ekonomsku propast.

Uz činjenicu da je stanovništvo daleko manje patriotski nastrojeno nego u prošlim desetljećima, imamo cijelu generaciju naslovljenih, licemjernih i zlobnih ljudi koji pokušavaju ukoniti krucijalna ljudska prava.

Današnja djeca ne bi se mogla nositi s činjenicom da naša sadašnja vlada neće moći provesti opskrbu hranom u slučaju katastrofe, iako je svrha osigurati dovoljno hrane za sve – budite uvjereni, doći će do pobune.

U najmanju ruku, oni bi vjerojatno plakali na ulici o tome kako je život nepošten.

Možda bi političari predložili nešto poput novog kineskog društvenog sustava bodovanja: samo oni koji se smatraju dostojnima dobivaju hranu.

Ljudi više nisu samodostatni

Naravno, postoji više od jednog načina da se država razbije tijekom vremena katastrofe kada će opskrba hranom biti vrlo bitna.

Koliko ljudi znaš da uzgajaju svoj vrt? Možda poznajete nekoga tko uzgaja bilje na prozoru, ili možda ima čak i nekoliko biljaka rajčica ili nečeg drugoga – ali dani kada ste imali kućni vrt koji je mogao hraniti vašu obitelj su u velikoj mjeri odbrojani.

Broj ljudi koji žive u gradovima i predgrađima eksponencijalno je porastao posljednjih nekoliko desetljeća.

I u nekim područjima, ljudima se čak zabranjuje uzgoj vrta u vlastitim dvorištima, što znači da vlade diljem nacije zapravo potiču ljude da postanu još više ovisni i sva manje samodostatni.

I nije samo ekonomski kolaps taj u kojem ćete biti nespremni: za većinu je koncepcija pripremanja za katastrofe toliko besmislena i bolesna.

Čak i kad su ljudi zabrinuti zbog događaja poput tornada, uragana i potresa, zapanjujuće se malo ljudi zapravo koji se trude pripremiti se za takve katastrofe.

Puno anketa pokazalo je da Amerikanci, čak i na područjima pogođenim katastrofalnim događajima, mogu biti zabrinuti zbog loših stvari koje se dešavaju, ali ne žele ništa učiniti u svezi toga.

Kao što se jedan stručnjak rekao, “nema veze između toga koliko se bojite i vaše vjerojatnosti da imate zalihe za slučaj katastrofe”.

Možda djelomično zbog onoga što istraživači nazivaju “optimističnim pristranostima”, ljudi jednostavno ne žele vjerovati da im se loše stvari mogu dogoditi.

Podaci su također pokazali da većina ljudi vjeruje da će ih vlada spasiti kad se nešto loše dogodi. Ali je li to sigurno?

U ekonomskom kolapsu ili još goroj nesreći, vlada jednostavno ne mora imati sredstva za pružanje pomoći svima.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Kineski carinski službenici zabranili su uvoz 469 tona krutog otpada iz SAD-a, čiji je uvoz nedavno zabranjen i poslali smeće natrag u Ameriku, izvijestila je tiskovna agencija Xinhua

Inspektorima u Hangzhou, glavnom gradu istočne provincije Zhejiang, pronašli su otpad koji se sastojao od otpadnog papira pomiješanog s otpadnim metalnim dijelovima i korištenim bocama za piće, navodi agencija. Isporuke čvrstog otpada su zabranjene od strane Pekinga.

Carinske vlasti zahtijevale su da se smeće vrati u Ameriku što je prije moguće.

Krajem 2017. Kina je zabranila uvoz 24 vrste krutog otpada u zemlju u sklopu borbe protiv onečišćenja okoliša.

Prije je Kina bila globalni uvoznik smeća, uključujući i Sjedinjene Države, koje su bile jedan od najvećih dobavljača.

Kina je već dugo godina najveća zemlja za reciklažu smeća u svijetu koja obrađuje više od 50 posto globalnog izvoza otpadnog plastičnog materijala, papira i metala u 2016. godini.

Te godine su Sjedinjene Države platile Kini 5,2 milijarde dolara za recikliranje 16 milijuna tona otpada.

“Velike količine prljavog otpada ili čak opasnog otpada miješa se sa krutim otpadom koji se može koristiti kao sirovine”, izjavio je Peking, objašnjavajući svoju odluku Svjetskoj trgovinskoj organizaciji. “Zagađenje okoliša u Kini je sada ozbiljno.”

Kada je kinesko gospodarstvo bilo slabije nego danas, bilo je jeftinije da zemlja s niskim troškovima rada reciklira materijale. Međutim, kako je gospodarstvo raslo, obrada smeća postala je sve manje i manje profitabilna osim što je došlo do velikog zagađenja.

Izvješća koja su došla u javnost govore da nakon zabrane uvoza otpada, razvijene zemlje posebice SAD, imaju probleme sa uklanjanjem smeća.

Steve Frank iz kompanije Pioneer Recycling u Portlandu, Oregon, izjavio je za NPR da “ostatak svijeta ne može nadoknaditi tu prazninu (koju je napravila Kina)”.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Većina ljudi su doista ovce i prate masu bez razmišljanja, te se pokoravaju naredbama

Umjesto da stanemo i kažemo vlastita uvjerenja, često se odlučimo uklopiti i ne talasati previše.

Udruživanje sa mnoštvom nam omogućava da lakše prođemo sve probleme bez razmišljanja, čak i ako to znači odricanja od vlastite moći, prava i dostojanstva u tom procesu.

U strahu od izolacije, ne postavljamo pitanja i ne izazivamo autoritet, čak i kad oni rade stvari koje su moralno i etički pogrešne.

Psiholog Stanley Milgram sa Sveučilišta Yale predstavio je tu tužnu stvarnost ljudskog ponašanja u eksperimentu društvene usklađenosti koji je pokazao kako će obični ljudi mučiti druge pod društvenim pritiscima neke osobe.

Milgram se pitao zašto su nacisti bili tako lako podložni naradbama i provodili mučenja i ubijali nevine ljude. Njegov eksperiment nam je dao pogled u usklađenu prirodu ljudske psihologije.

Eksperiment koji je prikazan u Milgramovoj knjizi “Poslušnost autoritetu: Eksperimentalni pogled” iz 1974. godine, pokazuje da kada su ljudi pod utjecajem autoriteta, tada ih se lako prisiljavalo da više puta ozlijede druge ljude.

U eksperimentu je Milgram zatražio dobrovoljce da elektrošokovoma povrijede stranca. Volonteri nisu znali da će šokirani stranci biti zapravo glumci koji se pretvaraju da su povrijeđeni.

Čak i nakon što su vidjeli vidljivu bol kod druge osobe, dobrovoljci bi ih nastavili elektrošokirati tek kad im je naredila autoritarna osoba u laboratorijskom kaputu.

Čak i kada su žrtve odglumile srčane napade, samo mali postotak volontera se odlučio suprotstaviti naredbama autoriteta.

Većina je nastavila mučiti svoje žrtve. Prema Dylanu Charlesu za Waking Times, “Predloženi zaključak je da ljudi nisu sposobni sami misliti kad dobiju podređenu ulogu u nekoj autoritarnoj hijerarhiji …”
 
NoviSvjetskiPoredak.com