Raste svjetski financijski balon: Prijeti veliko pucanje!

Glavni uzroci neizbježne nove ekonomske krize bit će gotovo isti kao i oni koji su izazvali krizu 2007-2008.

A ona nije nikakva slučajnost ili greška, već scenario osmišljen na Wall Streetu, koji je malom broju ljudi donio nezamislivo bogatstvo, a bijedu milionima u svijetu

Gotovo nezapaženo je prošla vijest od prije nekoliko dana da je odlazeći njemački ministar financija Wolfgang Schauble upozorio da bi zbog rasta javnog i privatnog duga i loših kredita svijet mogao zadesiti još jedna financijska kriza.

U intervjuu za „Financial Times“ on je ukazao na formiranje novih tržišnih balona, potaknutih novcem koji su u ekonomiju upumpale centralne banke.

Schauble se praktično samo pridružio nedavnoj ocjeni nobelovaca da je nova svjetska financijska kriza neizbježna.

Za razliku od šefice američkih federalnih rezervi, Janet Yellen, koja je krajem lipnja rekla da „za naših života više neće biti financijske krize“, 18 dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju je mišljenja da svijetu prijeti nova financijska kriza poput one iz 2008. Mišljenje Janet Yellen ne dijeli ni šefica MMF-a Christine Lagarde, koja također ne isključuje novu svjetsku krizu.

Na tradicionalnom godišnjem okupljanju nobelovaca ekonomista, koje je krajem kolovoza održano u njemačkom gradu Lundau, laureat iz 2000. Amerikanac Daniel McFadden je objasnio: „Mi danas nemamo odgovarajuće instrumente da bismo nadgledali nestabilnosti, regulirali i njima upravljali. Zbog toga je nova financijska kriza jednostavno neizbježna“.

Njihove crne prognoze došle su samo desetak dana poslije slične ocjene Steve Keena, ekonomiste sa Univerziteta Kingston u Londonu, koji je bio jedan od onih koji su predvideli veliku svjetsku ekonomsku krizu iz 2007-2008. godine.

„Još jedna financijska kriza mogla bi biti vrlo blizu ako se ne usvoji znatno drugačiji pristup. Previše smo usredotočeni na državni dug, ali pravi problem je onaj privatni“, objasnio je Keen.

Da li je svijet, zabavljen krupnim političkim temama i konfrontacijama, prespavao prva nedvosmislena upozorenja zbog kojih bi opet mogao biti nespreman za nove izazove poput onih iz 2008? Zašto nam se to dešava, što je pogrešno napravljeno?

Ono na šta upozorava ministar Schauble i grupa uglednih ekonomista, nobelovaca jesu nestandardne mjere monetarne politike, kvantitativne olakšice, koje podrazumijevaju veliko ubrizgavanje likvidnosti u financijske sustave određenih zemalja.

Posljedica tog štampanja novca kojima je Europska centralna banka svakog mejseca otkupljivala u početku državne obveznice članica eurozone, a potom i kompanijske, kako bi upumpala sredstva u njihove financije da bi potaknula ekonomiju, u biti je dovela do umjetnog rušenja kamatnih stopa.

To, nosi veliki rizik da određene aktive dobiju nerealno visoke vrijednosti, a to je ono što se zove financijski balon koji može biti u području nekretnina, u području dionica na burzama ili drugim financijskim imovinama. A uslijed naglog pada nerealne vrijednosti te imovine dolazi do pucanja financijskog balona. Upravo tako je počela prethodna svjetska ekonomska kriza.

Ekspanzivna monetarna politika, koja je sprovedena prije svega sa ciljem da dođe do ekonomske aktivnosti nije donela dovoljan rast realne ekonomije. Rast privatnog i javnog duga nije toliko strašan ako u isto vrijeme imate znatno veći rast ekonomije. Toga, međutim, nema u dovoljnoj mjeri, posebice u eurozoni, napominje on.

Problem je što reformski proces nije završen, problem je što imate potencijal za kreiranje novih financijskih balona i problem je što realni sektor ne raste dovoljno dinamično, posebno u Europskoj uniji.

Umanjenju rizika od izbijanja novih kriza pomoglo bi, ako bi se najznačajnije zemlje svijeta, najvjerovatnije okupljene u G20, dogovorile da se zakonski uredi područje globalne regulacije, ali i supervizije funkcioniranja financijskog sustava.

Glavni uzroci nove krize su gotovo isti kao oni koji su izazvali krizu 2007-2008. A ona, nije nikakva slučajnost ili greška, već scenario osmišljen na Wall Streetu, koji je malom broju ljudi donio nezamislivo bogatstvo, a bijedu milionima u svijetu.

To raslojavanje i gomilanje bogatstva u suvremenom kapitalizmu nije zasnovano na ekonomskim parametrima – produktivnosti, inventivnosti, znanju … već na činjenici da je sustav postavljen tako da je „kapital pobijedio proizvodnju“.

Drugi uzročnik krize iz 2007-2008. godine koji nije otklonjen je ogroman globalni dug koji je, probio granicu 300 posto globalnog BDP-a, što je neodrživo po svim ekonomskim parametrima. Sve države su dužnije danas nego prije krize 2008. godine, te nije problem samo javni dug, odnosno dug država. Privatni dug građana i kompanija, već je izvjesno toliki je da se ne može vratiti.

Poznata financijska kuća, nizozemska grupacija za bankarstvo i osiguranje ING, objavila da je ukupan globalni dug država, stanovništva i kompanija krajem 2016. narastao na najmanje 300.000 milijardi dolara, ne računajući dug u takozvanim nebankarskim financijskim institucijama, poput hedge-fondova, osiguravajućim kompanijama, privatnim fondovima kapitala, brokerima.

Njihov dug se procenjuje na čitavih 100.000 milijardi dolara. Ovaj bankarski sustav u sjeni uglavnom je neregularan, ali zakonski nesankcioniran, i zato mnogostruko rizičniji nego regularni zbog rizičnije poslovne filozofije zajmodavaca ovih sredstava.

Treći bitan uzročnik krize je što dug raste po većoj stopi od rasta gospodarstva.

Financijska deregulacija “jaše” u punom kasu po globalnom tržištu i očigledno nema namjere da kontrolira tok ovog virtualnog kapitala. Istovjetno kao prije deset godina i svjetske krize, financijski inženjeri se bave istim poslom (prevarama) kojim ponovo uvlače čitavu globalnu ekonomiju u novu krizu.
 
(sputniknews.com)