Articles Comments

Novi Svjetski Poredak » TEORIJE ZAVJERE » Povijest civilizacije je povijest urote?

Povijest civilizacije je povijest urote?

urota-povijestI danas postoji engleski, francuski, švicarski i njemački ogranak obitelji Rotschild. Svaki od njih je kroz povijest posuđivao novac za ratove “svojim” zemljama, a kad bi pokolj završio sve zemlje dugove su vraćale toj obitelji…

U slavnoj knjizi iz šezdesetih “Jutro čarobnjaka” Louisa Pauwelsa Jacquesa Bergiera oni su, razmatrajući mnoge pojave koje su obuhvatili pojmom “fantastični realizam”, ukazujući da postoji dovoljno naznaka i podataka da naša slika svijeta nije baš točna, na jednom mjestu rekli da je povijest civilizacije povijest urote.

Ne ulazeći duboko u ono što su htjeli reći, tek ćemo parafrazirati tu misao pa se zapitati vrijedi li možda i za povijest 20. stoljeća slična formula i kakav se rezultat zapravo dobiva ako se dinamika tih zbivanja pogleda iz perspektive “teorije urote”.

Što je izraz koji sam po sebi ne znači baš ništa, a pogotovo ne znači da nije praćen i praksom. Sam izraz u promet je pustila CIA nakon ubojstva Kennedyja kako bi etiketirala sve one koji su se pitali kako je jedan metak mogao ići naprijed-natrag ili skretati te kroz tijelo ulaziti pod raznim kutovima.

Izraz je to kojim se zamagljuju jednostavne činjenice o tome kako svijet funkcionira, kao i to da se događajima orkestrira iza sjene – i to na velikoj skali. Posve logično. Kako bi drukčije uopće i moglo biti? Uzmimo samo kao primjer notorne Rotschilde.

Rothschild, a pronevjerio golemu sumu novca?!

Nedavno se pojavila vijest da je barun David de Rothschild, jedan od najbogatijih članova obitelji Rothschild, optužen na zahtjev francuskih vlasti nakon što se otkrila financijska malverzacija i pronevjera goleme količine novca koje su britanski umirovljenici povjerili bankarskim institucijama ove obitelji.

Također, pokrenuta je velika međunarodna kriminalna istraga usmjerena na švicarsku podružnicu banke Edmond de Rothschilda „tešku“ 150 milijardi eura, a čije poslove vode barun Benjamin de Rothschild i njegova žena Ariane. U istom tekstu je pisalo da danas gotovo da nema države na svijetu u kojoj nisu osnovali svoju banku i koja je središnja banka zemlje.

Vijest je dobar pokazatelj principa koji je na snazi već dugo, a govori da i danas postoji engleski, francuski, švicarski i njemački ogranak obitelji Rotschild. Svaki od njih je kroz povijest imao praksu posuđivanja novca za ratove “svojim” zemljama, a kad bi pokolj završio i mrtvi bili pokopani, sve uključene zemlje zapravo bi dugovale jednoj jedinoj obitelji.

I danas je dio njihovog načina djelovanja financiranje svih strana, ali nekada su to radili otvoreno pa su tadašnji šefovi država znali pred kime treba kleknuti, ako im je išta trebalo. Ne bojte se, i dalje znaju, samo je sve “skriveno iza lažnih imena”, da citiramo stih grupe Haustor.

I što mislite, jesu li se ti, nekada javni, Rotschildi samo povukli? Umirovili? Ili su možda sve propili? Jednostavno zatvorili “butigu”?

Prije će biti da je ona i dalje otvorena.

Najprije uspavamo žrtvu, a onda ju šokiramo

U svrhu mentalnog eksperimenta krenimo, dakle, od pretpostavke – ili potpuno izmišljene priče, ako vam je tako draže – da financijska oligarhija orkestrira smjer zbivanja i time de facto svijet usmjerava prema nekom svom željenom cilju. Nećemo ići ni u daleku prošlost niti u metafiziku i teška pitanja prirode stvarnosti.

Umjesto toga, pogledajmo tim okom globalni vremenski slijed događaja u 20. stoljeću, koji je iz te perspektive potpuno u skladu s metodom koju je Naomi Klein nazvala “doktrinom šoka”. Osnovna ideja je jednostavna – prvo opusti žrtvu, a zatim je šokiraj. I to radi opetovano, dok ti ona, sva zbunjena, ne preda svoju sudbinu i misli u tvoje ruke. Dakle, dok joj ne bude slomljena volja.

Dvadeseto stoljeće izgleda upravo tako – desetljeće opuštanja i optimizma prekida neka globalno šokantna situacija. Nakon svakog nereda u kojem su napravljeni neki koraci prema okrupnjavanju moći slijedi desetljeće optimizma, a žrtvi (u ovom slučaju to je samo čovječanstvo) popuste pažnja i budnost stečeni u teškim vremenima. Ona se opusti i pomisli kako je najgore prošlo. I da ne može gore, jer toliko je grozno bilo. Tada slijedi novi udar.

Dvadeseto stoljeće započelo je mirno, još od kraja 19. stoljeća svijet (pogotovo europski i američki, gdje je glavna pozornica svih zbivanja) uživao je u neviđenih skoro četiri desetljeća mira. Više nego dovoljno da se svi opuste i preko noći nađu u svjetskom ratu, ispočetka potpuno nesvjesni razmjera njegove štete po ljudski duh. No, to ne znači da je oligarhija mirovala i tijekom ta četiri mirna desetljeća, osim iz naše europocentrične perspektive. Na drugom kraju svijetu, SAD je pokrenuo niz ponekad genocidnih ratova, šireći svoj imperij (Koreja, Samoa, Kuba, Filipini, Kina).

Svi smo happy, “lude godine” stvar su prošlosti?

Vratimo se u našu perspektivu i počnimo brojiti. Prvi šok: Prvi svjetski rat koji je završio 1918., ali zapravo je agonija završila oko 1920. sa završetkom epidemije španjolske gripe. Slijede “lude dvadesete”. Optimizam, charleston, moda, filmske zvijezde nijemog filma, lude frizure, ukratko – razvoj popkulture. Nakon desetak godina takvog životnog stila koji je širio optimizam i vjeru u budućnost slijedi drugi veliki šok – orkestrirana ekonomska kriza iz 1929. koja je katastrofalno, s epicentrom u SAD-u, pogodila svijet i kumovala nastanku totalitarizama na svjetskoj razini – istih po biti, ali različitih simbola i spremnih da odigraju igru zavade i novi rat.

Dok se osniva Liga naroda zemlje još bankarima vraćaju s kamatama dugove iz Prvoga svjetskog rata, novac koji im je financijska oligarhija posudila za vođenje rata kojeg su sami zakuhali.

Nakon šoka Velike depresije, kad je kriza prošla (ili su se tek svi na nju naviknuli), tijekom 1930-ih opet počinje razdoblje zabavne dekadencije, u Njemačkoj cabaret, u SAD-u jazz, zvučni film, svijet je već povezan zrakoplovima i telefonima… Redat ću asocijacije iz kolektivne svijesti jer o tome se kod doktrine šoka također radi – o djelovanju na podsvijest. I tako, točno deset godina nakon početka ekonomske krize, tog drugog velikog šoka 20. stoljeća, u Europi 1939. počinje novi svjetski rat, opet bez presedana u ljudskoj povijesti, ovog puta s golemim civilnim žrtvama i uništavanjem duboko iza linije bojišnice, pa sve do bacanja atomske bombe. Nakon njegova kraja organizira se UN kao začetak buduće svjetske vlade, dolazi do razvoja televizije, a komunizam je jači i rašireniji nego ikad, te također započinje osnivanje buduće Europske unije kroz Zajednicu za ugljen i čelik i EEZ.

Nakon ’45 globalni optimizam prožeo je i naše komuniste

I opet, nakon 1945., slijedi nekoliko globalnih godina optimizma i rasta, i opet s epicentrom u SAD-u. Nas isključujem iz tog globalnog optimizma (mada ga je bilo u političkom smislu) jer je tih godina komunizam u Jugoslaviji bio najnasilniji i rezutirao ubojstvima, protjerivanjima, zastrašivanjima, ali pokušajmo pred očima imati globalne trendove, ili pak njihove prikaze.

Što je bilo nakon desetljeća optimizma, rock’n’rolla i tehnicolora o budućnosti izvoženog u svijet iz SAD-a u vidu “američkog sna” (za kojeg doista morate duboko spavati da biste ga sanjali) koji je vladao do kraja 1950-ih? (Nije ga mogao uzdrmati čak ni krvavi Korejski rat, čija će kopija – Vijetnamski rat – nešto kasnije podići toliko buke, što govori o moći propagande: ako hoćeš neki rat učiniti nebitnim tako će i biti. I obrnuto).

Početkom 1960-ih, nakon više od desetljeća proklamirane pozitivne vjere u budućnost, ritam šokova kao da se ubrzava. Na samom početku desetljeća Kubanska kriza i slika svijeta na rubu nuklearnog rata. Razvoj “kontrakulture” ili kulture madih u skladu s tavistockovskom strategijom stvaranja što više podjela u društvu, po raznim frakturama.

No, sredina 1960-ih već je imala i nove aspekte eskapizma i optimizma – Beatles, Rolling Stonesi, hipi pokret i ideje ljubavi među ljudima, spuštanje na Mjesec. No, već krajem tog desetljeća eskalira pitanje Vijetnamskog rata, redaju se atentati na politčare s pozitivnim ugledom, društvom se širi trauma i osjećaj bliskosti smrti, kako je to opisao bubnjar grupe The Doors u svojoj biografiji pod stare dane. Sve to je početkom 1970-ih bilo podebljano umjetno stvorenim naftnim šokovima koje su učetverostručile cijenu nafte i eskalacijama arapsko-izraelskih ratova na Bliskom istoku.

Najvažnije je živjeti sa stilom, a tamo neki rat – fuj!

Kad je u drugoj polovici 1970-ih pamalo završilo to burno razdoblje koje je počelo oko sredine 1960-ih, pred kraj iznjedrivši pesimistični izdanak punk, opet slijedi desetljeće optimizma. Sjetimo se 1980-ih – šarena moda, disco-klubovi su svakidašnjica, eskapizam i zabava dominiraju, hitovi su Sunshine Reggae, Modern Love, When Tomorrow Comes, glazba je vedra i slavi uživanje u životu i bezbrižnost, u filmovima se putuje kroz vrijeme, osjećaju se naznake futurističke tehnološke budućnosti koja tek kuca na vrata, a koja će konačno dovesti do oslobođenja ljudi.

Ne zaboravimo da su mediji od samog nastanka u rukama financijske ologarhije koja ih koristi za političku propaganda, ali još važnije – za propaganda stilova života. Čak je i krvavi iransko-irački rat postao tek usputna vijest u novostima koja više nikoga nije uzbuđivala. Budućnost se nedvosmisleno smiješila i svi su se uzdali u nju. Vrhunac optimizma 1980-ih bilo je rušenje Beerlinskog ida i pad komunizma, događaji orkestriran kao i svi ostali. Na trenutak se činilo kao da će svijet konačno postati sretno mjesto. Kakva zabluda. Jer tek nešto više od desetak godina od prethodbog “klastera” kriza, počinju novi šokovi.

Prvo, ratovi u raspadajućoj Jugoslaviji, u srcu Europe, gdje ih nitko više nije očekivao, kao nastavak dirigiranog raspada te zemlje, a paralelno i jako reklamiran prvi irački rat. Nakon što je i to prošlo, opet, u drugoj polovici 1990-ih, dolaze godine optimizma, kako se čini – sve kraće i kraće. Optimizam širi globalni ekonomski rast, pojava interneta, biotehnologija i drugih tehnologija koje svoj eskapistički izraz u pop-kukturi imaju u pojavi nevjerojatno masovnih techno ili rave-partija koji su nudili trans plesa, neku vrst tehnološkog šamanizma. Činilo se da ovoga puta tehnologija konačno i u praksi postaje put u sretnu budućnost.

Triježnjenje nakon transa

I onda, nakon opuštanja, 2001. godina i rušenje “Blizanaca” u New Yorku, a potom i drugi irački rat, pa “rat protiv terorizma”. Paralelno se svijet straši mitom o utjecaju čovjeka na klimatske promjene, a svijet se zbog promocije mita o terorizmu i raznih “false flag” napada podvrgava dotad neviđenoj kontroli kroz tehnologiju nadzora koju je omogućila ista ona tehnologija koja je prije samo manje od deset godina bila izvor optimizma vezanog uz budućnost pa su je svi prigrlili.

No, neko vrijeme nakon 9/11 ljudi su se opustili ili tek naviknuli na novo stanje, a utjehu je pružao ekonomski rast za kojeg se činilo da mu nema kraja. Ali još brže nego prije, kao da se ritam ubrzava, na samo kraju desetljeća slijedio je novi šok – globalna ekonomska kriza nastala izdavanjem nenaplativih hipotekarnih kredita, stvorena namjernim snižavanjem kriterija za izdavanje kredita od strane… – pa sad već znate koga. Onih s početka priče. Tj. najvećih svjetskih banaka.

Nakon tog šoka nije se više dalo puno daha. Prvo dašak lažnog optimizma kroz operaciju propagandno zvanu “arapska proljeća”, koja su predstavljanja kao oslobođenje velikog dijela svijeta od tiranije, ali u to vrijeme je većina ljudi već “prokužila” da je riječ o namještaljci.

Već koju godinu nakon “arapskih proljeća”, kao logičan nastavak rušenja društvenih struktura u tim zemljama počinje tzv. “imigrantska kriza”. I dok ona tek uzima daha, u tišini se marljivo radi na potpisivanju transatlantskog ugovora kao temelja buduće euroameričke korporatističke države, a već je spremna i nova ekonomska kriza. Zapravo je to ona ista otprije desetek godina, kad su države natjerane na saniranje gubitaka banaka i tako troškove krize s banaka prebacili na svoje građane, ali su pritom “ispucali” sve što su mogle. Ovo njezino produbljenje zato se naziva “krizom s dvostrukom dnom”.

Iz čitave ove matematike proizlazi da se stroj ubacuje u šestu brzinu. Kad bi se pokušalo na temelju doktrine šoka tijekom 20. stooljeća izvesti kakvu projekciju, možda bi ona govorila da Europu u bliskoj budućnosti očekuju mnogobrojni oružani sukobi lokalnih razmjera, baš kao i SAD.

Bit će to dobar povod za još veće jačanje nadzora, ukidanje gotovog novca pod krinkom borbe protiv financiranja terorizma, jačanje europske policije (Europola) i europske vojske koja će uvoditti red, ali u konačnici će i i policijska i vojna organizacija biti korišteni protiv građana kojima njihove države neće moći pružiti pomoć jer će do tada sve ingerencije biti predate nadnacionalnim strukutrama izgrađenim na višestoljetnojj akumulaciji moći i novca te vlasništvu nad svim glavnim financijskim institucijama i najvećim bankama.

Ubrzo će transatlantski sporazum, osim ekonomske početi dobivati i političku dimenziju, s idejomm ujedinjena SAD-a i Europe u jednu državu, dio koje će tada možda već biti i Kanada i Meksiko. To će biti praćeno padom socijalne države i pauperizirnjem ljudi te njihovu držanju u stanju stalne ekonomske nesigurnosti i ovisnosti (vidi ‘outsourcing’ kao početak trenda).

Globalni stroj ubačen je u 6. brzinu

U isto vrijeme trebalo bi ih se početi još jače penalizirati za bilo kakav razvoj kroz karbonske bodove koji će vrlo brzo postati karbonski elektronski novac, s osobinama bez presedana u povijesti novca koje će zahtijevati cjelodnevnu kontrolu aktivnosti svakog pojedinca.

Pritom će temperatura na Zemlji opadati, djelomično zbog toga što se nalazimo u razdoblju zahlađenja koje bi trebalo trajati barem do 2037. ako se prati dinamika kruženja vode u Pacifiku zvana “pacifička dekadna oscilacija”, a klima će se dodatno hladiti (jeste li primijetili kako je zadnjih proljeća hladno čim zađe sunce?) intenzivnim stvaranjem lažne naoblake kroz program kemijskih tragova ili “chemtrailova”, koji odbijaju sunčevu svjetlost.

Istina je da je ovo viđenje pesimistično, ali je i realno, kad se sagleda dinamika šokova i njihov sve jasniji cilj – totalitarizam kroz spregnutost čovjeka i tehnologije (transhumanizam, čipovi, pametni gradovi, internet, umjetna inteligencija s robotima kao sučeljem…).

No, svaki sljedeći šok je nemoguć ako se zna da dolazi pa ga se očekuje. Izoštrena pažnja i nevezivanje uz bilo što na temelju spoznaje da se sve oko nas u hipu može promijeniti svakako može biti dobar nadomjestak za strah i osjećaj gubitka kontrole. Ako postoji spremnost i na najneugodnija iznenađenja, tada te akcije neće biti iznenađenja i izgubit će značajan dio učinka. Koliko se uopće puta može prodati isti štos?

Kako bi se kolokvijalno reklo: Možemo mi to. Pod “to” moglo bi se staviti, recimo, “zadržati ljudskost i razlog za život”. Možda iz toga izađe i štogod pametno? Uostalom, sve ovo drugo smo već probali i nikome se baš posebno ne sviđa.
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Filed under: TEORIJE ZAVJERE · Tags: , , , , , , , , , ,