ZADNJA FAZA KAPITALIZMA: Egzistencija Imperijalizma je Direktno Vezana uz Vođenje Ratova

Imperijalizam je najviši stadij kapitalizma , izopačene anti – ljudske ekonomske doktrine koja sve pod Suncem svodi isključivo na brutalno ostvarivanje profita. Zašto je imperijalizam “zadnji stadij“ kapitalizma? Zato jer on punom snagom stupa na scenu onda kada se kapitalistički sistem već toliko proširio da dolazi do svojih krajnjih granica izdržljivosti.

“Od svih gorućih pitanja, moramo pronaći rješenje za glavno – mirnu koegzistenciju između zemalja s različitim ekonomskim i socijalnim sistemima. Ali imperijalizam, naročito američki imperijalizam, smatra kako pravo na to imaju samo velike sile” – Ernesto Che Guevara, 11. prosinac 1964., govor pred Generalnim Skupštinom Ujedinjenih Naroda u New Yorku.

Ovi trenutci u kojima se upravo nalazimo, odbrojavanje do novog imperijalističkog napada, “povijesni” su samo za one koji povijest poprilično slabu poznaju. Uistinu je teško pronaći jedan jedini vojni konflikt u zadnjih nekoliko desetljeća u kojem SAD nije bio inicijator ili suučesnik. Stoga nimalo ne čudi kako je današnji američki ekonomski sustav, kao i njegova esencijalna egzistencija, direktno vezan uz vođenje ratova. Američki “model” je evoluirao do te točke da danas njegov opstanak ovisi o ratnom stanju, postignuta je simbioza između ove dvije stvarnosti.

Pokojni Christopher Hitchens, prekaljeni militanti ateist, skovao je jednu frazu koja je postala i naziv njegove popularne knjige: “Religija truje sve”. Danas nećemo govoriti o religiji, ostavljamo to za drugu priliku, no mogli bismo datu frazu preformulirati u “Imperijalizam truje sve”, pa čak i pokojnog Hitchensa koji je kasnijih godina postao gorljivi apologeta za američke invazije u Iraku i Afganistanu.

Imperijalizam nije samo nekakva ofucana uvredljiva fraza koju ćemo ukomponirati s prikladnim govorom Che Guevare kako bismo naglasili animozitet prema ratnim zločinima koji se događaju i onima koji se upravo pripremaju. Imperijalizam je najviši stadij kapitalizma, izopačene anti-ljudske ekonomske doktrine koja sve lijepo pod Suncem svodi isključivo na brutalno ostvarenje profita.

Zašto je imperijalizam “zadnji stadij” kapitalizma?

Zato jer on punom snagom stupa na scenu onda kada se kapitalistički sustav već toliko proširio da dolazi do svojih krajnjih granica izdržljivosti.

Pogledajmo oko sebe – gdje se ostvaruje najveći profit?

Ako zanemarimo energente koji su esencijalni za život, primarni profiti ostvaruju se u zonama koje sve teže uopće možemo opisati i klasificirati, daleko iznad vladavine prava i zakona, u sferama spekulativnog kockarskog financijskog kapitalizma.

Zašto “visoko” tamo? Zato jer je sistem već iscrpio mogućnosti ostvarivanja uvijek veće zarade iz sektora kao što je proizvodnja. Naravno, i dalje se proizvodi, ali pod jasnim imperativom – mora se proizvoditi tamo gdje će trošak proizvodnje biti najmanji mogući. Već sada se spekulira kako će se proizvodnja početi seliti iz Kine u neke druge, nerazvijenije, dijelove svijeta.

“Ostvariti veći profit” ujedno znači i provoditi trajnu ekspanziju ili u kapitalističkom rječniku – “osvajati nova tržišta”. Mogli bismo navesti bezbroj komponenti kapitalističkog ekonomskog sustava, no niti jedna nije toliko eksplicitno nužna za njegov opstanak kao trajna ekspanzija. Ekspanzijom se osiguravaju dugotrajne investicije, sadašnjost i budućnost aktualnog sustava. No, teorija o konstantnoj ekspanziji ima jedan poprilično neugodan problem, a problem predstavlja fizički izgled naše planete Zemlje.

Naime, ako krenete s jedne strane Zemlje, recimo s istoka prema zapadu, u konačnici ćete doći na istu točku. Upravo tako, naš planet je fizički ograničen, kao i sve na njemu, a prostor za beskonačnu ekspanziju naprosto ne postoji.

Kapitalizam nije mogao biti ugrožen dok je pred sobom imao velika prostranstva tek otkrivenih kontinenata, kao i dalekih kultura koje je tek trebalo podrediti sebi. No, to je sve sada u prošlosti. Naša novija ljudska povijest je povijest širenja kapitalizma na sve točke, pa i one najudaljenije, ove planete. Gdje god postoji prostor za ostvarenjem profita, on se mora podrediti – ostvarenju profita.

Traži se maksimalna iskoristivost, maksimalna efikasnost. Zašto? Zato jer je sistem već dosegnuo svoj fizički vrhunac, prostor za ekspanziju više ne postoji. Stoga, u nedostatku drugih opcija, kreće se s hiper eksploatacijom postojećeg prostora, a prostor uključuje sve – pa i svih nas.

Na globalnom frontu traži se potpuna podređenost, na to ćemo se osvrnuti uskoro, ali ta inzistiranja prisutna su i na mikro razini. Zar ih je tako teško uočiti?

Od radnika, a to ste Vi, ne traži se više samo poslušnost, podatnost, konzistentna produktivnost… niz novih “vještina” morati ćete imati ako uopće želite zadržati status radnika: perfekcionizam, konkurentnost, kreativnost, stalno povećanje vlastite produktivnost, ne samo adekvatna, već savršena proizvodnja/obavljen posao, cjeloživotno učenje i još mnogi drugi faktori. Fraza “radite na sebi” u punom izdanju zvuči ovako: “radite na sebi kako bi radili bolje za nas”.

To nam pokazuje kako je pritisak postao potpun. On se primjenjuje od najsitnije razine, od samog pojedinca, pa sve do globalnih razina koje impliciraju pokretanje ratova kako bi se sistem dodatno učvrstio, kako bi mu se osigurala snažnija egzistencija na ionako limitiranom fizičkom prostoru.

Imperijalizam je nusproizvod kapitalizma. On nastaje kao “prirodna” reakcija sistema na sve veću ograničenost. Stvara se iz činjenice da je ekspanziji došao kraj i da se sada dostupni teritorij mora urediti na način da što duže i profitabilnije služi interesima tog sistema.

Drugim riječima, svaki prostor koji još uvijek nije u potpunosti komplementaran vodećoj ideologiji, postati će – ili će se barem pokušati – uz direktnu primjenu vojne komponente imperijalizma.
Kada kažemo da “imperijalizam truje sve” onda polazimo od pretpostavke da vojna komponenta nije njegova jedina snaga kojom širi dominaciju. Podjednako su jake i medijske, kulturološke i političke komponente. Štoviše, one često djeluju zajedno i s vojnom komponentom. Što je imperijalistička američka vojska učinila nakon ulaza u Bagdad?

Opljačkali su i razbili iračke muzeje. Irački arheolog i arhitekt, Ihsan Fathi, rekao je kako su SAD “ukrali na tisuće kulturnih blaga” za vrijeme rata. “Oko 35,000 manjih i većih objekata nedostaje iz Iračkog Nacionalnog Muzeja”, rekao je Fathi te istaknuo: “Velik broj dokumenata koji su od povijesne važnosti i uz koje se ne može vezati novčana vrijednost, odneseni su od strane SAD-a”

Ovo nimalo ne čudi, jer jedna od zadaća imperijalizma je uništiti sve što predstavlja prijetnju aktualnoj dominantnoj ekonomskoj doktrini.

Kapitalizam kulturu prezire, osim “kulture” od koje ostvaruje profit. Kultura i povijest naroda i nacija svjedoče o nečemu, o nekakvim idealima koji prelaze sirovu i neljudsku utrku za profitom.

Ljudske vrline kao što su hrabrost, čast, ponos, odricanje, ljubav, strast, znanje, čovjekoljublje – to su sve nepostojeći, a samim time i prijeteći, elementi za kapitalističku dominaciju. Svaka ljudska vrlina, svaka na svoj način, sistematski je brisana, ismijavana, potkopavana nekom novom tzv. “kulturom” koja predstavlja samo obožavanje novca.

Iz geostrateške i ekonomske perspektive rušenje Bliskog Istoka ima sve potrebne argumente za aktivaciju imperijalizma na ovom prostoru, no postoje i sekundarni razlozi. Damask, Aleppo… to su kolijevke ljudske civilizacije, najstariji gradovi na svijetu koji su bili gradovi davno prije Pariza i Londona, o Washingtonu i New Yorku da ni ne govorimo.

Damask je prema arheološkim nalazištima naseljen još od 9. milenija prije naše ere. Ratovi na prostoru drevne Mezopotamije i Levanta su ratovi na prostoru kolijevke ljudske civilizacije. Ako ovih dana imperijalistička sila napadne Damask, to je napad na centar čovjekove civilizacije.

Hoće li ih ta činjenica odvratiti od napada? Ne, upravo ta činjenica biti će dodatni argument za napad na Siriju.

Imperijalizam truje sve i otrovana javnost idealna je zato jer ne pruža otpor. Svjedočimo brzom razvoju imperijalizma i svih njegovih komponenti. Pogledajmo koliki je razvoj ostvaren u svega 10 godina. Prije 10 godina američka imperijalistička vojska spremala se za napad na Irak, na svog dojučerašnjeg saveznika kojem su namijenili zadaću držanja Irana pod kontrolom.

Diljem Europe i SAD-a buknuli su zaista masivni anti-ratni prosvjedi koji se mogu usporediti s aktivizmom koji je zadnji put viđen za vrijeme vijetnamskog rata. Nisu to bili “pro-Saddam” prosvjedi, nimalo, već u prvom redu anti-imperijalistički prosvjedi. Stotine tisuća izašle su na ulice ističući kako odbijaju rat na Bliskom Istoku, mada je histerija oko 9/11 tada bila još poprilično “svježa”.

Bila je to prirodna, humana i iskrena reakcija ljudi koji su odmah prepoznali suštinu imperijalističkih planova. Naravno, prosvjedima nisu zaustavili rat koji će u konačnici koštati života preko milijun Iračana. Strahote Rata u Iraku još uvijek se otkrivaju, kao primjerice ratni zločini okupatorske koalicijske vojske koja je koristila osiromašeni uran protiv civilne populacije.

Nije bitno, znali smo kako imperijalizam nije nešto što bi se dalo zastrašiti prosvjedima, ali otpor će ostati zapamćen i svjedočiti će kako imperijalističke sile nisu imale odobrenje naroda. Taj otpor je proizašao iz iste identične situacije koju imamo i danas. Krenulo je medijsko huškanje ogromnih razmjera, krenula je nezaustavljiva propaganda i narod je reagirao na jedini smisleni način – masovnim prosvjedima.

No, od onda je prošlo 10 godina. Prije dvije godine svjedočili smo istoj propagandi, po istim principima, doslovno od točke do točke, pred napad na Libiju – i? Muk. Zastrašujuća tišina po možda prvi put u povijesti imperijalizma dala je agresorima priliku da razbijaju jednu zemlju bez imalo otpora. Anti-ratni prosvjedi, ako ih je i bilo, brojili su nekoliko desetaka osoba u gradovima od nekoliko milijuna ljudi.

Što se dogodilo? To je pitanje na koje moramo potražiti odgovor jer ništa do sada nije imperijalizmu dalo krila kao ova stravična tišina koja je zavladala svijetom.

Neki će reći kako je problem ekonomska kriza te kako ljudi više ne stignu pratiti vanjska događanja. Ima istine i u tome, no nažalost postoje i drugi elementi. Imperijalizam truje sve i strašno brzo uči – masovni anti-ratni prosvjedi 2003. morali su se trajno eliminirati u budućim slučajevima.

Stoga nakon 2003. kreće ogromna monopolizacija medija, od malih do velikih, kompletna medijska sfera prolazi duboku i temeljitu transformaciju.

Donijeta je ključna odluka kako se više nikada ne smije desiti “slučajno” curenje objektivnih informacija u eter. Novinarstvo na Zapadu u idućim godinama doslovno je prestalo postojati. Ta profesija se danas ne može nazvati novinarstvom jer to vrijeđa one prije njih koji su se zaista bavili tom profesijom. Zaposlenik u medijima je danas obični raspačivač propagande i za to dobiva plaću.

1983. godine oko 50 korporacija je kontroliralo većinu medija koji emitiraju vijesti u SAD-u. Danas se taj broj smanjio na samo šest.

Taj proces je odrađen vrhunski, do te mjere da novi naraštaji, konzumenti propagande, ne samo da više ne prosvjeduju protiv imperijalizma, već sada i “navijaju” za njega. Prije svega 10 godina gotovo svi su znali kako je Bushevo “dovođenje demokracije” na Bliski Istok samo maska za ratne zločine, no danas nemali broj istinski vjeruje u “humanitarnu” komponentu imperijalizma što je najveća moguća antiteza.

Neki će reći kako je u današnjem informacijskom dobu “neznanje izbor”, no u praksi događa se nešto sasvim drugačije. Ljudi jesu zasipani informacijama, no nebitnim, trivijalnim, “žutim” i beskorisnim informacijama koje služe samo za popunjavanje “informacijskog kapaciteta” pojedinca kako isti nikada ne bi slučajno nabasao na stvarno stanje stvari. Transformacija medija je kompletirana i oni danas jednoglasno služe imperijalizmu kao kakvom božanstvu. Agende, pretpostavke, tvrdnje i argumenti imperijalizma jedini su koji se ikada pojavljuju u medijima.

U isto vrijeme populaciju koja je do sada već priviknuta na jeftini senzacionalizam kondicionira se korištenjem istog i u političko propagandne svrhe. Tako smo ovih dana imali priliku čitati od strane brojnih medija o novoj “knjizi” o mučki ubijenom libijskom vođi Muammaru Gaddafiju, svega nekoliko dana pred pripremu napada na Siriju, u kojoj se ističu podaci koji te, sada nam već tako davne 2003. gotovo nitko ne bi shvatio ozbiljno.

Bez imalo provjere o izvoru otvoreno se tvrdi kako je Gaddafi bio “toliko strašan monstrum” da je čak silovao i djecu, mušku i žensku, pa čak i djecu stranih diplomata (!). Silovanje se ovdje svakako događa – silovanje mozgova mase koja uvelike konzumira isključivo konkretne medije.

Imperijalizam truje sve, a um pojedinca došao je na red. Možda već sutra, ili danas, otpočne strana agresija na Siriju, a mnogi se neće ni osvrnuti, neće znati pokazati Siriju ni na karti svijeta. Jednolinijska fraza kao blokada zdravog razuma biti će jedina informacija o tamošnjim događanjima: “Dobri momci krenuli su u rušenje diktatora koji ubija djecu”.

Za mnoge će to biti i više nego dovoljno te će se vratiti natrag svojim patetičnim životima u kojima su već srozani na običnog korporativnog roba i potrošača kisika.

Konvencionalni mediji pretvoreni su u propagandne strojeve, no neki su naivno smatrali kako im u pomoć stižu komunikacijski kanali nove generacije, tzv. “društvene mreže”. No, aktualni NSA podaci pokazuju kako su i one pod potpunim nadzorom te se zapravo koriste za masovnu špijunažu pojedinaca.

Pojasnimo to malo – naime, prije 10-ak godina krenuto je u sustavnu eliminaciju diverziteta medija te su svedeni na svega nekoliko korporativnih vlasnika koji kroje sve važne vijesti. No, imperijalizam truje sve, pa se i njegovo trovanja nastavlja i dalje – nakon rušenja medija na red je došla i ona zadnja razina: pojedinac. Sada je pojedinac predmet špijunaže, njega, u njegovom domu se nadzire, prate se njegove tendencije, interesi, izjave, samim time i njegova intimna promišljanja. Nepodoban pojedinac biti će doveden u red, kao i mediji prije njega, kao i države prije njih.

Ništa što egzistira na svijetu više nije izvan dometa imperijalističke agende, pa čak i osobna promišljanja i stavovi. Imajući sve to u vidu, taj silni razvoj dominacije koji više ni pojedinca u njegovom domu ne ostavlja netaknutog, moramo zaključiti kako je anti-imperijalizam u našem današnjem dobu najhumanija i najveća vrednota. Anti-imperijalizam više nije samo borba protiv imperijalističke proizvodnje, kapitalizma, već i borba za opstanak čovječanstva u svakom pogledu.

Imperijalizam pred vratima Damaska

Imperijalizam smatra kako je do sada potrovao dovoljno da može činiti što želi, pa i prodati priču o navodnom kemijskom napadu u Siriji. Nevjerojatne teze se sklapaju kako bi se za napad okrivilo sirijske vlasti. No, po svemu sudeći izgleda kako je cijeli napad bio pomno osmišljena operacija koja je imala za cilj pokrenuti stranu vojnu intervenciju.

Ako američki dužnosnici mogu tvrditi, bez dokaza, da su “sigurni” u odgovornost sirijskih vlasti, to pokazuje kako za dokaze niti ne mare.

UN istraga za njih je farsa, nebitan detalj oko kojeg se ni ne obaziru. Američki državni tajnik John Kerry tvrdi kako je prošlo previše vremena od navodnog napada do početka istrage te kako zbog toga istraga nije “kredibilna”.

Kako Kerry zna koliko vremena treba proći od napada da bi istraga bila kredbilna? Sami UN istražitelji tvrde kako nije prošlo previše vremena te kako se uzorci mogu prikupiti.

Napad se dogodio neposredno nakon dolaska UN inspektora u Damask. SAD su znali da vlasti u Damasku ne mogu tek tako, na prvu vijest, odmah pustiti UN inspektore na teren koji se nalazi pod kontrolom pobunjenika.

Sada se taj vremenski period od 5 dana ističe kao “dokaz” da sirijske vlasti nešto skrivaju, pa i više od toga – taj detalj koristi se kao “dokaz” da su sirijske vlasti počinile napad.

Imperijalne sile, predvođene SAD-om, znaju kako ne mogu ni domaćoj ni svjetskoj javnosti više “prodati” priču o “običnoj” humanitarnoj intervenciji, pa se stoga povodi dižu na višu razinu. Po identičnom modelu kao i ranije, javnost se bombardira uznemirujućim slikama – u ovom slučaju mrtve djece u navodnom napadu. Niti jednom se ne spominje hipotetska mogućnost da su te civile možda pobili militanti koji se bore protiv sirijskih vlasti.

Pobunjenici, koji su od samog početka logistički, vojno, politički i na sve druge načine, poduprijeti od strane Zapadnih sila, nalaze se pred slomom. Kako da imperijalizam dopusti ovaj slom? To je za njih nedopustivo, od prvog dana bilo je jasno kako SAD nikada neće dopustiti poraz svojih ambicija u Siriji, i aktualne vijesti to potvrđuju.

Imperijalne sile su se ujedinile s najgorim regionalnim akterima, najvećim reakcionarima, ekstremistima, pa i teroristima. Ovo nije prvi put, ova nakaradna simbioza egzistira već desetljećima i služi kao još jedan dokaz kako fašizam, u ovom slučaju fundamentalistički, i kapitalizam idu ruku pod ruku.

Nema svrhe da sada ponovno prepisujemo kompletnu kronologiju rata u Siriji, oni koji su do sada željeli točne informacije o pozadini sukoba već ih znaju, oni koji čitaju ovaj tekst po prvi put i nisu upoznati s detaljima mogu pregledati našu arhivu tekstova o sirijskom sukobu do sada.

Jer, kocka je izgleda bačena, već je kasno za argumente o tome koliko je suludo i naivno vjerovati da je sirijska vojska u ovakvom trenutku – kada se nalazi na korak do vojne pobjede – odlučila sve upropastiti uporabom kemijskog oružja.

Svi tvrde kako će napad na Siriju početi uskoro, imajući u vidu povijesne primjere, to znači da će napad zaista i početi te od sada situaciju treba promatrati kroz tu perspektivu, kroz činjenicu da je imperijalizam već krenuo iz indikretnog u direktni obračun sa Sirijom.

Svi dosadašnji planovi imperijalističkih planera oko Sirije su propali.

Sirijska vojska nije poražena, nije se raspala, narod nije ustao protiv vlasti i svoje pogrešne kalkulacije imperijalne sile morale su spašavati dovođenjem “starih saveznika”, radikalnih islamističkih ekstremista, na sirijski front. No, čak ni infiltracija terorističkih skupina u Siriju nije ozbiljnije ugrozila ni sirijsku vojsku ni sirijske vlasti.

Za imperijalističke planere sada više nema drugog rješenja, jedini način da spase svoju agresivnu kampanju u Siriji je izvesti direktne napade na položaje sirijske vojske kako bi spasili svoje militante koji se gotovo svugdje – naročito oko Damaska – nalaze u obruču i prijeti im slom.

U medijima se pojavljuju informacije kako će napasti “samo” raketama te kako nemaju u planu iskrcavati trupe ili izvoditi napade zrakoplovima.

To je obična propagandistička laž, oni imaju plan za sve vrste ratovanja protiv Sirije, pa i iskrcavanje na njen teritorij ukoliko ovim napadima ne uspiju promijeniti ravnotežu sukoba na terenu.

Napad na Siriju biti će kriminal jer krši međunarodni zakon. UN Vijeće Sigurnosti nakon ovog, sada već poprilično izvjesnog, napada, može komotno prestati s radom jer očito više ne služi ni za što. Rusija je imala dobru ideju, “legalistički” se suprotstaviti ratu gladnoj imperiji, no sada vidimo kako od takvog pristupa nema ništa.

Bilo bi divno i krasno da se slovom međunarodnog zakona mogu regulirati sukobi u svijetu, no nabujali imperijalizam se više ne osvrće ni na šta. Jedina kočnica bila bi protu-sila, a ona u današnjem svijetu ne postoji.

Rusija je potvrdila kako ne planira ići u rat zbog sukoba u Siriji, mada bi Rusija strateški gubitkom Sirije izgubila mnogo. Ista stvar vrijedi još i više kada je riječ o Kini.

Druga priča je Iran. Napad na Siriju na neki način je zapravo i napad na Iran pošto su dvije zemlje izuzetno bliski saveznici.

Gubitkom Sirije Iran bi bio otvoren direktnom napadu imperijalizma. Pretpostavimo da Rusija i Kina mogu “čekati” još koju godinu prije no što sile imperijalizma stignu na njihova vrata, no Iran ne može. Za Iran će ovo biti prijelomni trenutak, najvažniji od Revolucije 1979. – imaju samo dvije opcije: pokoriti se ili braniti se. Znamo što znači jedno i znamo što znači drugo.

Spletom okolnosti Iran i Sirija našli su se u situaciji kada će morati braniti sebe, a samim time i cijeli svijet, od imperijalizma.

Bilo bi strašno da ih se u potpunosti prepusti da sami vode ovaj rat, jer jasno je da sami ne mogu protiv ujedinjenih Zapadnih sila. Rusija i Kina se neće direktno uključiti u sukob, to je sigurno, no povijest im ne dopušta da se ponašaju kao pasivni promatrači.

Rat u Siriji je orkestriran izvana i oni koji su pokrenuli snose direktno odgovornost za sve žrtve. Rat se mogao zaustaviti, Rusija, Kina, Iran i Sirija nudile su mirovni proces, organizaciju Ženevske mirovne konferencije.

Anti-sirijske sile odbile su mir i žele rat, još veći rat i još krvaviji rat. Želja za ratom je tolika da izgleda kako huškači ne bi imali ništa protiv da izbije i rat svjetskih razmjera. Rusija je jučer poručila kako se to neće dogoditi, no zato bi mogao izbiti opasan i krvav regionalni rat na prostoru Bliskog Istoka ako krene napad na Siriju.

Mnogo toga je “unaprijeđno” od rata koji je pokrenut protiv Iraka 2003. do danas, pa mogli bismo reći kako je unaprijeđena i funkcija samog predsjednika.

Protiv George W. Busha bilo je čak “lako” pobuniti se. Ubrzo je postao omražena figura diljem svijeta zbog rata u Iraku i Afganistanu. No, kada je riječ o Obami – dobitniku Nobelove nagrade za mir (!) – situacija je znatno drugačija.

Nitko nije pretjerano voljan prosvjedovati protiv demokratskog predsjednika. Iz te perspektive možemo zaključiti kako je za anti-imperijalistički otpor bolje da na vlasti u SAD-u budu Republikanci, jer u suštini njihova vanjska politika je  identična. To vidimo i sada kod ove eskalacije oko Sirije, iz jedne i druge stranke glasno se navija za rat, tek poneki glas poziva na otpor, a jako rijetki – možda tek dvoje, Kučinić i Paul – tvrde kako SAD ne bi trebali ići u rat.

Mogli bismo od države do države analizirati kakav će utjecaj potencijalni napad na Siriju imati. Dovoljno je reći kako neće biti države u regiji na koju ovakav rat neće utjecati. Najsnažnije će utjecati na susjedne zemlje: Irak, Tursku, Izrael, Libanon i Jordan. Na Iran će utjecati ovisno o iranskoj odluci. Posljedice će se svakako osjetiti i u Egiptu o kojem se upravo u vrhu američke vlade vode brojni razgovori.

Zaljevske monarhije i dalje misle kako su sigurne i da kaos njih neće zahvatiti, no ni to nije garantirano.

U pripremi je ratni zločin protiv Sirije, a sile imperijalizma danas su toliko moćne – ili se barem tako osjećaju – da su u stanju najaviti početak napada nekoliko dana unaprijed, dok ostatak svijeta, naročito onaj razuman ostatak svijeta, može samo gledati i čekati…

A tek sirijski narod, možemo li uopće zamisliti kako je njima? Nakon svih patnja i muke koje su prošli zadnje dvije godine, sada im se možda sprema ono najgore. Izmišljeni su pojmovi poput “humanitarna intervencija” i “kolateralne žrtve”. Ogromna većina stanovnika Sirije odbija ovakvu intervenciju. Teško je vjerovati da i “domaći” pobunjenici mogu odobriti ovako nešto, da na njihovu zemlju vrši napad strana sila. No ima onih koji misle da su vojne pobjede uz pomoć SAD-a nešto poželjno ili čak vrijedno isticanja.

Prisjetimo se večeras, i sutra ujutro, i opet noć iza, milijuna ljudi u Damasku i diljem Sirije koje progoni samo jedna misao: hoće li naša zemlja postati novi Irak? Sirijci su itekako svjesni što to znači “postati novi Irak”, svjesni su kako bi ta ekstremno tragična sudbina mogla sada zadesiti i njihovu zemlju.

Sirija se ima pravo braniti protiv ove agresije svim silama. Protiv nje se priprema udružena koalicija pro-američkih zemalja i sukladno tome svaka zemlja sirijski saveznik ima pravo djelovati protiv ove agresije. Ako imperijalizam trijumfira nad Sirijom postati će nezaustavljiv, a snovi o multi-polarnom svijetu možda će i zauvijek nestati.

Svaka država i svaki čovjek kojem je draga sloboda i neovisnost mora shvatiti da će rat u Siriji biti prijelomni trenutak koji će odrediti nastavak ljudske povijesti. Teško je zamisliti scenarij u kojem imperijalizam može biti vojno pobijeđen, to je nemogući scenarij. No, realno gledajući zapadna intervencija ima konkretnih problema – stanovnici nisu pokazali neku volju za prosvjedima, ali ankete pokazuju da ipak u velikoj većini ne odobravaju agresiju protiv Sirije.

Nadalje, zapadni kapitalizam i dalje je u teškoj ekonomskoj krizi mada se o tome u posljednje vrijeme rijetko govori.

Sirija mora izdržati ovaj udarac, ne dopustiti da je napredno oružje moralno slomi i – mora se nadati čudu. Kakvom čudu? Tko zna. Ako agresor pošalje tursku vojsku na Siriju, možda dođe do pobune unutar njihovih redova.

Pojedine skupine u Jordanu poznate su po svom anti-imperijalističkom stavu i neće tek tako dopustiti da se Jordan koristi kao poligon za invaziju. Situacija u Libanonu je na rubu rata, moglo bi doći do znatnijih napada na izraelski teritorij zbog čega bi zapadna intervencija mogla još jednom razmisliti koliko je ovo mudro – jer sigurnost Izraela uvijek je bila prioritet.

Turski narod žestoko se protivi svakom uplitanju u sirijska unutarnja pitanja, kod njih anti-ratni prosvjedi neće izostati. Narodi Europe u zadnjih nekoliko tjedana, zahvaljujući Snowdenu, saznali su kako su njihove vlade samo obične marionete za interese SAD-a i neprijatelji vlastitog naroda.

Zapadni plan dominacije ruši se u Egiptu, Libiji i Tunisu, za njih je slom Sirije imperativ. Unatoč ogromnoj vojnoj nadmoći, ovo nije vrijeme za malodušnost, Siriju ne treba otpisivati kao poraženu prije no što je vrući rat uopće otpočeo. Sjetimo se koliko je mjeseci – unatoč znatno slabijim i geografski lošijim uvjetima od sirijskih – odolijevala libijska Zelena vojska na čelu s Pukovnikom Muammmarom Gaddafiijem. Možda zvuči pretenciozno, ali sjetimo se Vijetnama gdje su SAD također potpalili građanski rat prethodno intervenciji – i izgubili.

Sirija se bori za goli opstanak, ali nemojmo zaboraviti da je imperijalizam u istoj situaciji – mada izgleda kako oni napadaju “iz daleka”, činjenica jest kako je i za zapadni imperijalizam ovo sukob u kojem su ulozi “biti ili ne biti”. Opstanak Sirije naglo bi doveo do novog multipolarnog poretka u svijetu, a snaga SAD nastavila bi padati. Amerika je u krizi i ovo je njihov glavni ispit na kojem će pokušati dokazati svoju dominaciju. Oni koji prognoziraju da će u tome sigurno uspjeti su isti oni koji su prognozirali pad Assada kroz “nekoliko tjedana” još u proljeće 2011.

Posljedice ovog sukoba mogle bi biti kolosalne na međunarodni poredak, nažalost – sudeći prema zapadnoj retorici koja je danas i jučer došla do usijanja – izgleda kako će biti poznate poprilično brzo.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(advance,vestinet,youtube.com.com/uredio: nsp)