Alan Greenspan, bivši predsjednik Federalnih rezervi u razdoblju od 1987. do 2006. godine, isputio je bombu u medije koja će potaknuti paniku te natjerati ljude da počešu svoje glave u nevjerici

Govoreći na kanallu Bloomberg u opsežnom 30-minutnom razgovorau, Greenspan je dao svoju ocjenu Brexita.

Bivša glavna “stolica” FED-a je rekla da je David Cameron napravio “strašnu grešku” održavajući referendum. Greenspan je objasnio da će Brexit neizbježno dovesti i do deklaracije nezavisnoti Škotske i Sjeverne Irske, isto tako.

“Mi smo u vrlo ranim danima krize koja je zacrtala svoj put”, ustvrdio je Greenspan.

Današnji komentari dolaze nakon šokantne procjene Brexita u petak, u kojoj je rekao da je ovo najgora situacija koju je ikada vidio.

“Ovo je najgore razdoblje, sjećam se otkada sam u javnoj službi. Nije ništa kao što je to, uključujući i krizu 19. listopada 1987. godine, kada je Dow pao rekordnih 23 posto. Tada sam mislio smo dnu svih potencijalnih problema. To ima korozivni učinak i neće otići. Volio bih nešto pozitivno za reći, ali….”, rekao je Greenspam za Brexit.

Kao da Greenspanova predviđanja nisu bila dovoljno zloslutna, on ih je sve uspio navesti. U svojoj procjeni situacije, Greenspan je istaknuo da će neodrživo pravo potrošnja s vremenom dovesti do krize.

“Kada dođete do određene dobi ili ste bolesni ili nešto te prirode i imate pravo na određene izdatke iz proračuna, bez ikakve reference kako će to biti financirano. Gdje je razina produktivnosti sada, mi smo sretni da imamo nešto kao blizu dva posto godišnje stope rasta. Ta godišnja stopa rasta od dva posto nije adekvatna za financiranje postojećih potreba.”

“Ne znam kako će to riješiti, ali će biti kriza.”, rekao je odlučno.

Na pitanje da li trebamo “nesreću povijesti” povezati sa Brexitom, Greenspan je odgovorio: “Vjerojatno. U Sjedinjenim Američkim Državama, socijalna naknada, što je više generički pojam, ili pravo, smatra se kao treća tračnica američkoj politici. Vi dotaknete socijalnu pomoć građanima, i vi ćete sigurno izgubiti.

Sada, za opći prikaz, da ponovimo. Republikanci ne žele dirati socijalne izdatke. Demokrati ne žele dirati. Oni ni ne žele govoriti o tome. To je ono kako bi izbori trebali izgledati u Sjedinjenim Američkim Državama. Vi nikada neće čuti niti jednu riječ s obje strane.

Greenspan zanemaruje svoju ulogu u stvaranju klasičnog ciklusa velike ekonomske krize koja osuđuje svijet na niz destruktivnih mjehura i na kraju, hiperinflacije koja će najvjerojatnije biti puštena nakon što dođe bezvrijedni novac. Gledajući unatrag, 90-godišnjak, koji očito gleda u budućnost, a ne u prošlost, ima jednostavno rješenje: zlatni standard.

Ako se vratimo na zlatni standard, i poštujemo stvarnu strukturu zlatnog standarda kao što je bila i prije 1913. godine, to bi bilo u redu. Ne zaboravite da je razdoblje od 1870. do 1913. bilo jedno od najagresivnijih razdoblja ekonomije koju smo imali u SAD-u, a to je bilo zlatno doba zlatnog standarda.

Odmah nakon donošenja Zakona o Federalnim Rezervama 1913. godine, Kongres je rasporedio odgovornost za štampanje novca, reguliranje njegove vrijednost i vrijednosti stranog novca, i popravio standard za utege i mjere, inače poznat kao članak 1., odjeljak 8. u Ustavu FED-a.

FED ubrzo je postao 4. ogranak Savezne vlade, koji je bio posve neodgovoran za svoje radnje i koji je postao tajan. Novostvorena središnja banka počela je djelovati kao jednina točka kontrole i ovlasti, utvrđivati kamatne stope u međubankarskom kreditiranju i regulirati ponudu novca u optjecaju – postavljanjem lančane reakcije koja nas je dovela do krize u kojoj smo se našli danas.
 

 
NoviSvjetskiPoredak.com

AMERIČKI EKONOMSKI ANALITIČAR MICHAEL SNAJDER: KOLAPS SAD-a JE NEIZBJEŽAN ZA ŠEST MJESECI

Javni dug SAD premašio je 19 bilijuna dolara.

Samo od 30. listopada prošle godine – povećan je za više od jednog bilijuna. Međutim, ako se tome dodaju neplaćene obveze za socijalno osiguranje, zdravstvenu zaštitu i mirovine za veterane, iznos američkog duga je na razini od 120 bilijuna dolara.

Ekonomski analitičar Michael Sneider smatra da je financijski kolaps SAD neizbježan “u narednih šest mjeseci”.

Slično misli i doktor Don Boys, bivši član Zastupničkog doma iz Indiane, koji u članku objavljenom u The Patriot Post predlaže sunarodnjacima da se pripreme za nastupajuće teške dane.

Po njegovom mišljenju, svaki Amerikanac (kao i Kanađanin) mora naučiti još jednu profesiju. Tako, odvjetnik mora naučiti kako da pravi tepihe, doktor – kako polira namještaj, prodavatelj – ovladati popravkom bijele tehnike. I, svatko od njih se mora početi baviti vrtlarstvom – ne samo iz zdravstvenih razloga. A crkve trebaju pokrenuti mirovinske projekte.

U svojim predviđanjima Boys nije usamljen.

Jim Rogers, američki milijarder i investitor, u intervjuu za Sophie & Co je upozorio da su SAD – iako su najveća svjetska ekonomija – također najveći svjetski dužnik i da je većina njihovog rasta u posljednjih nekoliko godina zasnovana na pozajmicama i tiskanju novca. On zato podvlači: Netko će morati platiti za sve to, i to će biti katastrofa za sve Amerikance, jer je sada “dug SAD krenuo ka stropu”.

Uzbuna u američkom tisku porasla je nakon objavljivanja članka u listu Time da su “SAD platno nesposobne”. Isti list je izračunao: da na plećima svakog radnosposobnog Amerikanca leži po 43.000 dolara državnog duga.

Reagirajući na ovaj članak, Bloomberg je objavio: “Amerika nije pred stečajem”. Prema njegovim izračunima, javni dug je SAD, naprotiv, umjeren i kontroliran, a zaduživanje države je generalno bilo “iznenađujuće odgovorno”.

Bloomberg posebno ukazuje da dug američke vlade ne znači dug SAD, a i ​​da je to samo trećina javnog duga. Druge dvije trećine pripadaju američkim investitorima. Na taj način, prosječan Amerikanac, ako se pođe od proračuna Time-a, ne bi trebalo platiti 43.000, već ne više od 19.400 dolara. “A to više nije tako strašno, zar ne?” – pita Bloomberg umanjujući i manipulirajući podacima.

Amerikancima bi, očito, trebao biti mnogo lakše nakon ove izjave.

Osim toga, nastavlja agencija, neki novinari govore da dug raste brže od gospodarstva. To je bilo točno za vrijeme Velike depresije, ali to vrijeme je odavno prošlo. Federalni dug sada raste oko 3%, dok gospodarstvo raste – oko 3,45% (oba parametra su nominalna). Drugim riječima, američki deficit je sada u potpunosti kontroliran, tvrdi Bloomberg.

Na listi optimista su autori najveće američke privatne Analitiko-obavještajne tvrtke Stratfor. Po njihovom mišljenju, čak i potencijalno slabljenje dolara neće nauditi zdravlju američkog gospodarstva, jer je dolar – samo jedna od komponenti američke ekonomske hegemonije. Amerikanci ostaju na vrhu zbog utjecaja koji imaju na Međunarodni monetarni fond i Svjetsku banku, kao i zbog toga što je svjetski financijski centar u New Yorku.

Američka dužnička situacija, po mišljenju Stratfora, naravno, može dostići kulminaciju tijekom naredna dva desetljeća (kao u bilo kojoj drugoj velikoj svjetskoj ekonomiji), ali jake strane američkog gospodarstva (koje, međutim, nisu navedene) pomoći će joj da se oporavi.

Global Research predlaže konkretno rješenje za izbavljenje iz dužničke jame. Zadnja karta u rukavu može biti povratak na “zlatni standard” od koga je Nixon odustao još 1971. godine.

Ako je vjerovati američkim analitičarima, SAD su akumulirale veliku količinu zlata tijekom posljednjih 25 godina, i ovaj obrt bi mogao “izbrisati” cijeli američki dug, uključujući i buduće “neispunjene obveze” (ovo se tiče zaduženosti u socijalnoj sferi).

Povratak na “zlatni standard” mogao bi ostaviti zapadni industrijalizirani svijet pod utjecajem Washingtona, ali bi bila izgubljena borba za zemlje u razvoju, koje posjeduju prirodne resurse i koje su meta Zapada. Ove zemlje, “potlačene i kolonizirane” stoljećima, vjerojatno, bi tada pristupile alijansi Kina-Rusija i lišile Zapad potrebnih resursa.

Vratimo se pesimistima. List The Fiscal Time s vjeruje da će promjena američkog predsjednika koja slijedi (u studenom, odnosno siječnju) još više pogoršati ionako tešku situaciju s javnim dugom.

Tako će, stil demokrate Bernija Sandersa na postojeću gomilu dodati “još mnogo bilijuna”, izbor Clintonove dodat će još jedan bilijun “dodatnih troškova” na ratove, a najgora solucija je – republikanac Donald Trump koji obećava ogromno smanjenje poreza.

Prema podacima Centra za poreznu politiku, smanjenje poreza po Trampovom prijedlogu koštalo bi vladu 9,5 bilijuna dolara u narednih 10 godina.

U ovom kontekstu, Trampovo obećanje – dato u intervjuu Fortune da će, ukoliko bude izabran, eliminirati javni dug za 8 godina (odnosno za dva predsjednička mandata) uz pomoć isplate kamata u gotovini – u američkom tisku nije ozbiljno shvaćeno.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Dvije trećine Amerikanaca više ne vjeruju da san o zemlji mogućnosti i sretnih ljudi još uvijek postoji. Međutim…

Na predizborima za kandidate za predsjednika SAD-a republikanski hodajući skandal Donald Trump nekoliko puta je rekao da je “američki san mrtav“, dok je praktično socijaldemokratski kandidat iz redova demokrata Bernie Sanders ustvrdio da je “američki san postao noćna mora za većinu“. I jedan i drugi referirali su se na sve veće klasno raslojavanje u SAD-u. Odakle uopće izraz, što točno označava i kakvo je objektivno stanje s američkim snom objasnio je je magazin Ozy.

Vrijednosti u koje se zaklinjalo američko društvo postojale su puno prije nego što je slogan nastao. Amerikanci su se izjašnjavali kao spremni na ideale slobode, požrtvovnosti i prilika za napredak. Konačno, povjesničar James Truslow Adams bio je onaj koji je u svom djelu iz 1931. “Ep o Americi” opisao “san o zemlji u kojoj bi život bio bolji, bogatiji i ispunjeniji za svakog, s mogućnostima za napredak za svakog u skladu s mogućnostima i postignućima”.

Izraz je posebno postao popularan sredinom 20. stoljeća u vremenima intenzivnog gospodarskog rasta. No, bilo je tu još nešto što se ticalo puke ljudske psihologije. U 1930-ima većina revolucionarnih izuma iz 19. stoljeća došla je do bitnog dijela kućanstava; telefon, električna energija, tekuća voda u svakom domu, motorna vozila. Potom je uslijedio Rooseveltov “New Deal“, zatim i Drugi svjetski rat, kroz koje se ekonomija SAD-a izmijenila u smjeru onoga što se naziva “rogom izobilja kuća, automobila i aparata”.

Pravo na život, slobodu i težnju za srećom, odjednom je uključivalo i kući s dvije garaže te visoko obrazovanje. Američki san kao kolektivna mantra, nacionalni ideološki konsenzus, naravno da je cvjetao, no u 1970-ima razvoj se počeo zaustavljati, i to ne zbog, kako smatraju neki ekonomisti, naglog izostanka inovativnosti, nego zato što je siromašnijih 90 posto stanovništva dosegnulo više manje onu razinu koju danas smatramo modernim standardom.

Praktično sav ekonomski rast SAD-a do danas više se nije ravnomjerno distribuirao, nego je vodio do raslojavanja. A ljudi nisu baš toliko glupi da ne bi bili svjesni kad polako postaju gladni ili da obolijevaju a ne mogu se liječiti. Danas dvije trećine Amerikanaca više doista ne vjeruju u američki san. Paradoksalno, ali istodobno isti toliki postotak Amerikanaca smatra da će tijekom života taj san ipak doseći.
 

 
(express.hr/uredio:NSP)

Islamska država u videozapisu objavljenom u subotu 29. kolovoza najavljuje izdavanje svoje valute za koju tvrdi da će muslimane osloboditi od “sužanjstva sotonskim bankama”

Džihadisti su predstavili zlatne, srebrne i bakrene kovanice u kvalitetno produciranom jednosatnom videu s nazivom “povratak zlatnog dinara”, valute koja se originalno koristila u ranim danima islama.

Najava stiže dva mjesece nakon što je IS objavio fotografije nove valute namijenjene samoprozvanom Kalifatu na teritoriju Iraka i Sirije i predstavlja novi pokušaj utemeljenja funkcionalne države.

IS se već hvali svojim oružanim snagama, sudstvom i drugim javnim službama uključujući škole i bolnice, iako je njihova uspješnost upitna.

Dva imperativa

Wassim Nasr, stručnjak za džihadističke mreže France 24, kaže da su iza uvođenja valute dva imperativa.

“Prvi je imperativ religijski: prema islamskim propisima, samo se zlato i srebro može koristiti kao valuta za razmjenu. Drugi je razlog izlazak iz međunarodnog monetarnog sustava koji opisuju kao robovlasnički, ali koji su prije bili obavezni koristiti da bi pristupili iračkim, sirijskim ili čak američkim valutama,” kaže.

Prema različitim procjenama IS je u posjedu značajne količine novca, bilo da je riječ o ratnom plijenu, prikupljenim porezima, otkupninama od otmica ili zaradi iz osvojenih rafinerija.

IS u video materijalu nudi brojne ilustracije i dugačka obrazloženja za uvođenje valute, a detalji o zlatnom standardu i povijesti ekonomskih teorija sugeriraju da su u pripremi sudjelovali ekonomisti.

Uz religijske naputke, inzistiranje na zlatnim i srebrnim kovanicama ima i komercijalni smisao za džihadiste, jer će ga trgovci lakše prihvatiti nego hipotetske novčanice IS-a, navodi France 24.

“Postoje dva načina na koje IS može nametnuti svoju valutu,” rekao je Nasr. “Jedan je obveza korištenja zlatnih kovanica za sve velike transakcije između poduzetnika i vlade. Drugi da se plaće javnim službenicima isplaćuju u novoj valuti i populacija prisili da osnovne proizvode kupuje srebrnim i bakrenim kovanicama”.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)

MMF i Svjetska banka počele igrati ulogu koja će ih dovesti na zao glas krajem stoljeća – ulogu strogih utjerivača pravila liberalizirane međunarodne ekonomije diktirane iz Washingtona.

Kada je već bolesni John Maynard Keynes otputovao na američki jug u ožujku 1946. oduševio se onim što je vidio. “Ugodan zrak i jarke ljubičaste boje” Savane pružili su mu predah od hladnog i vlažnog Londona, kako je pisao po dolasku, a djeca na ulici bila su veselije društvo od “razdražljivih” i “sve umornijih” građana poslijeratne Britanije.

Keynes je bio u Savani na konstitutivnoj sjednici upravnog odbora Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, dvije institucije u čijem je osnivanju sudjelovao na konferenciji u Bretton Woodsu u srpnju 1944. Očajnički se trudio uvjeriti Amerikance da ne postave ove dvije institucije u Washington, gdje se bojao da bi bile više privjesci američke države nego prava međunarodna tijela, ali njihovo smještanje u američku prijestolnicu bilo je praktički riješena stvar, za što je bilo potrebno samo nekoliko glasova iz čudnog niza saveznika SAD okupljenih na sastanku. Keynes-ov posljednji pokušaj da obuzda jačanje američke sile nije uspio. Umro je mjesec i po dana kasnije.

Po završetku Drugog svjetskog rata, mnogi su mislili da će trajni mir biti moguć jedino ako naučimo da vodimo svjetsku ekonomiju. Činjenica da je najgori rat u povijesti uslijedio ubrzo nakon najgore ekonomske krize izgleda da je potvrđivala da međunarodna politička kriza i ekonomska nestabilnost idu zajedno.

To je četrdesetih godina bio relativno novi način razmišljanja o međunarodnim odnosima. Pregovori o mirovnom sporazumu poslije Prvog svjetskog rata uglavnom su zaobilazili ekonomska pitanja u korist političkih i pravnih – utvrđivanja teritorijalnih granica, na primjer, ili prava nacionalnih manjina.

Kada je Keynes 1919. optužio mirotvorce da ignoriraju europske ekonomske nevolje i razmišljaju o novcu samo kao o pobjedničkom plijenu, bio je ispred svog vremena:

“Nevjerojatna je činjenica da su osnovni ekonomski problemi Europe, koja gladuje i raspada se pred njihovim očima, bili jedino pitanje za koje četvorka nije pokazala interes”, napisao je Keynes u “Ekonomskim posljedicama mira”, misleći na kvartet nacionalnih lidera koji su sklopili Versajski ugovor.

Njihova indiferentnost nije bila osobito iznenađujuća: nacionalni lideri u to vrijeme nisu imali neposrednog iskustva u vođenju ekonomskih poslova izvan svojih granica. Svjetski trgovinski sustav koji je iznikao u desetljećima prije rata uvelike je funkcionirao oslanjajući se na privatni biznis i financije; zlatni standard je odredio pravila razmjene, ali države su se uglavnom držale po strani, osim kada su snižavale trgovinske barijere ili nametale izvršavanje ugovora. Kada bi stvari pošle naopako, nisu pokušavale intervenirati.

To se počelo mijenjati nakon 1918. Kako se Europa teturala od jedne do druge ekonomske krize, postalo je očito da se moraju pronaći trajnija rješenja. Ovog zadatka se prihvatila novoformirana Liga naroda, ispunjavajući ekonomske i financijske funkcije mnogo šire od onih koje su predvidjeli njeni utemeljivači: spašavanje srednjih i istočnih europskih država od poslijeratne hiperinflacije, prikupljanje i tumačenje statističkih podataka i sazivanje niza (uglavnom neuspješnih) međunarodnih konferencija o trgovini i financijama, od kojih je najpoznatija bila ona u Londonu 1933. Do tog trenutka, europska gospodarstva su počela izmicati kontroli, kako se zaraza depresije ubrzano širila po kontinentu i Britaniji, uništavajući bankarski sustav gotovo svake države koju je dotakla. Investitori su prebacivali novac od jedne do druge zemlje, ostavljajući za sobom trag u vidu jurnjave štediša na banke (Bank Run) i valutnih kriza.

U prvim godinama Drugog svjetskog rata , kada su i saveznički i stručnjaci Osovine počeli zamišljati kako bi poslijeratni svijet mogao izgledati, najvažnije pitanje za njih bilo je kako spriječiti povratak ekonomskog kaosa iz 1930. U nizu pregovora koji su počeli 1941. i kulminirali u Bretton Woods-u srpnja 1944., britanski i američki dužnosnici raspravljali su kako obnoviti stabilnu i otvorenu kapitalističku svjetsku ekonomiju na način koji bi ublažio ekscese kapitalizma i osigurao državama veću slobodu da slijede svoju nacionalnu ekonomsku politiku.

Očito je bio potreban novi oblik međunarodne uprave: stalni sustav , reguliran zakonima i pod nadzorom međunarodnih tijela, koji bi usmjeravao interakciju nacionalnih ekonomiju. Ništa slično nikada ranije nije postojalo. Taj novi, intervencionistički model organiziranog kapitalizma – po ugledu na New Deal-ovsku američku državu – bitt će proširen na čitav svijet.

Ovo nije bio lak zadatak : zahtijevao je kompletnu reviziju pravila međunarodnog financijskog poslovanja. Ali kada su britanski i američki dužnosnici otvorili razgovore, prvo su postavili politički neugodno pitanje trgovine. To je bio nesretan početak. Tridesetih godina, State Department-om je zavladala fundamentalistička tržišna filozofija tadašnjeg državnog tajnika Cordell Hull-a, a budući da se Amerika bližila otvorenoj potpori britanskim ratnim naporima 1941 – i bankrotirana i ratom izmorena Britanija postajala je sve očajnija da dobije pomoć SAD – iskrsla je prilika da se Hall-ova laissez-faire vizija sprovedu u djelo.

Člankom VII Zakona o zajmu i najmu propisano je da, u zamjenu za američku pomoć, Britanija mora odreći svih budućih diskriminacija protiv uvoza iz SAD. To je praktično značilo ukidanje sustava britanskih imperijalnih preferencijala. (Jedan konzervativni lord opisao je ovaj zahtjev kao “obrnutu Bostonsku čajanku”.)

Mnogi su imperijalne preferencijale smatrali ne samo nosećim stupom imperije, već i sredstvom za ublažavanje sasvim izgledne slabe poslijeratne britanske pozicije: odustajanje od sustava trgovinskih barijera i kontrole razmjene pretilo je izložiti Britaniju jeftinoj stranoj konkurenciji i da je ostavi fatalno vezanom za SAD ako ova padne u recesiju nakon rata (što su mnogi predviđali). Keynes se slagao s prevladavajućim mišljenjem u Britaniji kada je u ožujku 1941. primijetio da američki dužnosnici tretiraju Britaniju “gore nego što smo mi sami smatrali da valja tretirati čak i najubogiju i najneodgovorniju balkansku zemlju”.

Da li su Britanci bili prisiljeni pristati? Mnogi konzervativci i imperijalisti su vjerovali da jesu, i ovo je jedna od osnovnih tvrdnji koje Ben Steele iznosi u svojoj novoj knjizi o pregovorima koji su doveli do Bretton Woods-a. Po stilovima mišljenju, Britanija je bila prisiljena sklopiti “faustovsku pogodbu”: odustati od onoga što je naizgled jedino garantiralo produžetak njene imperijalne egzistencije u zamjenu za dovoljno novca i robe preživjeti rat. Prema Steele-u, Amerika je tako vodila ekonomske pregovore da sebi osigura poslijeratnu dominaciju. “Na svakom koraku u Bretton Woods-u,” piše Steele, “Amerikanci su podsjećali Britance, ako treba i brutalno, da u novom poretku nema mjesta za ostatke britanske imperijalne slave.”

U kolovozu 1941 Keynes, sada u ulozi savjetnika ministra financija i šefa poslijeratnog ekonomskog planiranja, vratio se s pregovora o Zajmu i najmu u Washingtonu da napravi nacrt za novo međunarodno monetarno uređenje. Tijekom nekoliko sastanaka u ljeto 1942. Keynes i njegov američki kolega, ekonomista i dužnosnik ministarstva financija SAD Harry Dexter White, prepirali su se o tome da li treba osmisliti nova monetarna pravila međunarodne ekonomije.

Bio je to neobičan spoj: Keynes, svjetski poznati ekonomist i intelektualac, protiv White-a, opskurnog tehnokrate i kasno stasalog znanstvenika, radničkog sina židovskih imigranata iz Litve, koga je američko ministarstvo financija dovelo s malog sveučilišta u Wisconsinu. Nijedan nije uživao u društvu onog drugog: Keynes se prezrivo odnosio prema, kako je smatrao, inferiornom intelektu “estetski nesnosnog” White-a, čiji mu je “grubi hrapavi glas” bio osobito neugodan. Keynes je, s druge strane, bio tipičan nadmeni engleski lord; kako je White nabacio britanskom ekonomisti Lionel Charles Robbins-u, “vaš baron Keynes sigurno piški parfem”.

Ako zanemarimo razmirice, njih dvojica su se na kraju uglavnom složili oko osnovnih ciljeva novog Međunarodnog Monetarnog Sustava: stabilizirati tečajeve; olakšati međunarodnu financijsku suradnju; zabraniti konkurentsku deprecijaciju valute i proizvoljne izmjene vrijednosti valuta, i ograničiti međunarodni protok kapitala kako bi se spriječile kratkoročne, spekulativne investicije za koje su svi vjerovali da su destabilizirale međuratni monetarni sustav.

Također su se složili oko potrebe da se uspostavi nova međunarodna institucija koja će pružati financijsku pomoć državama s trgovinskim disbalansima i provoditi pravila o vrijednosti valuta (budući Međunarodni monetarni fond – MMF), i još jedna koja će osiguravati kapital za poslijeratnu obnovu (buduća Svjetska banka). Strogo kontrolirani i regulirani međunarodni financijski sustav zamijenit će nekoordinirani i konkurentski sustav iz međuratnih godina. A kada se valute stabiliziraju – nadali su se oni – svjetska trgovina će moći nastaviti.

Jedan od najinovativnijih aspekata anglo – američkog dogovora bio je to što je za prioritet postavljena potreba pune zaposlenosti i mjera socijalne zaštite na nacionalnoj razini, kao važniji cilj duboke međunarodne ekonomske integracije. U tom pogledu dogovor je bio kejnzijanski i predstavljao je dramatičan zaokret od starih pretpostavki o načinu funkcioniranja financijskog sustava. Pod zlatnim standardom, koji je olakšao razdoblje financijske i trgovinske globalizacije krajem 19. i početkom 20. stoljeća, države nisu imale mnogo mogućnosti da reagiraju na ekonomske krize, osim smanjenja potrošnje i povećanja kamata u nadi da će cijene i nadnice toliko pasti da gospodarstvo može samo da se oporavi.

Stanovništvo je jednostavno moralo pregurati razdoblja deflacije i masovne nezaposlenosti, jer država nije mogla mnogo pomoći im: guranje ekspanzivnih fiskalnih i monetarnih mjera (što države obično danas čine) ugrozilo bi konvertibilnost državne valute u zlato. Iz tih razloga, zlatni standard je bio pogodan za devetnaestoljetni svijet gdje nije bilo mnogo organiziranih radničkih partija i sindikata, ali on više nije odgovarao zamršenom svijetu masovne demokracije. Kejnzijanska revolucija u ekonomskom upravljanju dala je državi niz novih jakih alata za odgovor na unutarnje ekonomske nevolje – ali one neće moći proraditi sve dok se igra po pravilima zlatnog standarda.

Ono što je bilo potrebno i što su Keynes i White željeli uspostaviti bio je sustav fiksnih ali prilagodljivih tečajeva, koji će omogućiti državama da vode unutarnju politiku ne brinući mnogo o tome kako će to utjecati na njihov međunarodni ekonomski položaj. Uz kontrolu kapitala, ovaj sustav će raditi na stabilizaciji valute, kao i zlatni standard, ali tako da državama osigurati više prostora za intervencionističke i socijalne metode nacionalnog ekonomskog upravljanja, koje su nešto prije toga ušle u modu iz atlantskog svijeta.

Kompromis koji su Keynes i White postigli zasnivao se na ovom osnovnom uvidu i odražavao novi (doduše kratkotrajni ) konsenzus: da država svojim građanima duguje osnovnu ekonomsku sigurnost.

Skup Monetarne i financijske konferencije Ujedinjenih Naroda, gdje se Keynes – White dogovor trebao odobriti, bio je zakazan za 1. srpnja 1944, tri tjedna nakon savezničke invazije na Normandiju. Osim očitih problema koje je taj datum predstavljao za prekooceanska putovanja, Washington je čuven po neizdrživoj ljetnoj žezi. Već bolesni Keynes inzistirao je da se sastanak održi na nekom hladnijem mjestu, ako je moguće na Stjenovitim planinama. Na savjet State Departmenta, ministar financija Henry Morgentau izabrao je luksuzni hotel Mount Washington u malom njuhempširskom selu Bretton Woods.

Na otvaranju konferencije, glavna atrakcija je po svemu sudeći bio Keynes. Prema Lionel Robbins-u, “fotografiran je iz najmanje 50 kutova … lord Keynes stoji; lord Keynes sjedi, lord Keynes razmišlja, lord Keynes lebdi …”

Kada je pravi rad počeo, tekao je ubrzanim tempom (prebrzim za Keynes-a, koji je pretrpio manji srčani udar poslije dva tjedna). Prva točka dnevnog reda bila je osnivanje dva nova međunarodna tijela. Neke nezapadne države ozbiljno su se pobunile zbog toga kako će globalna hijerarhija biti organizirana u okviru novog sustava. Najspornije pitanje bilo je kakvo će prava glasa imati različite zemlje u MMF-u – što je bilo ključno za izbor direktora i doživljavalo se kao stvar prestiža. Zapisnici sa sjednica konferencije pokazuju koliko su se strastveno neke od siromašnijih zemalja, poput Kine i Indije, borile da poprave svoju zastupljenost. Kako je jedan indijski delegat tvrdio (na kraju bezuspješno):

Nije u pitanju samo veličina Indije, niti samo stanovništvo Indije – a mogu dodati da je svaki četvrti čovjek zastupljen na ovoj konferenciji Indijac – nego Indija prema čisto objektivnim ekonomskim kriterijima smatra da je ona vrlo važan dio svijeta, a vjerojatno će biti još značajnija u predstojećim godinama.

Planovi za međunarodni ekonomski razvoj također su bili sporni, jer su se delegati iz Indije i drugih zemalja borili da se MMF obveže na ambiciozan program poslijeratnog razvoja u “ekonomski zaostalim zemljama”. Prilično neuspješno: ove nove institucije MMF i Svjetska banka osmišljene su tako da se vodilo računa o američkim i europskim interesima.

Američku dominaciju nad ovim sustavom jamčila je još jedna ključna činjenica: 1944. godine američki dolar je bio jedina raspoloživa dovoljno rasprostranjena valuta koja je omogućavala međunarodnu razmjenu prema novom “zlatnom standardu razmjene”. Ovo je trebala biti modificirana verzija zlatnog standarda koja bi praktično omogućila državama da odrede vrijednost svoje valute u odnosu na dolar onako kako smatraju da treba (ovisno od toga da li im je prioritet ekonomski rast, na primjer, ili kontroliranje inflacije), dok se dolar mogao zamijeniti za zlato po fiksnoj stopi od 35 dolara za uncu. To je značilo da će, po okončanju rata, američki dolar praktično postati svjetska rezervna valuta – što je ostao do danas (iako više nije vezan za zlato).

Ovakav aranžman će Americi omogućiti povlašteni položaj da se prema svijetu “besplatno” zaduži , kako je kasnije govorio Charles de Gaulle, ali će funkcionirati samo dok Amerika bude prepoznavala svoj ​​nacionalni interes u održavanju zlatne konvertibilnosti. Harry Dexter White očito nije predvidio scenarij po kome se to ne bi desilo, ali upravo se to dogodilo sedamdesetih godina, kada se deficit stvoren financiranjem rata u Vijetnamu toliko nagomilao da je počelo jurišanje na zlatne rezerve SAD.

Godine 1971., Richard Nixon je uklonio vezanost dolara za zlato “Zlatni standard” – praktično okončavši Bretton Woods – jer nije želio da podigne kamatne stope zaustaviti odljev zlata, što bi vjerojatno izazvalo recesiju (bližili su se izbori). Do tada, uspjeh zlatnog deviznog standarda je bio prilično dobar: u godinama dok je bio na snazi​​, imali smo stabilan tečaj, nezapamćen globalni ekonomski rast, preporod svjetske trgovine i relativno nisku nezaposlenost. U tom razdoblju također su stvoreni brojni različiti modeli socijalne države – u Europi, SAD i Japanu – baš kao što su ekonomisti u Bretton Woods-u namjeravali.

***

Što ako kažemo činjenicu da je jedan od tih ekonomista bio sovjetski doušnik? Zajedno sa svojim poznatijim kolegama Alger Hiss-om i Whittaker Chambers-om, White je bio odgovoran za predavanje povjerljivih američkih dokumenata Rusima tijekom rata, uglavnom u vezi s informacijama za koje je smatrao da će pomoći SSSR-u osigurati pozamašan poslijeratni zajam. White-ovi postupci doveli su ga pred Odbor Zastupničkog doma za antiameričke aktivnosti 1948. ali razmjere i razlozi njegove suradnje ostali su nejasni. Većina povjesničara smatra da je on igrao relativno malu ulogu, i da su njegovi postupci bili vođeni ne toliko ideologijom koliko željom da pomogne ratnim saveznicima. Ako poslijeratni mir bude ovisio od trajne američko – sovjetske suradnje, vladalo je mišljenje, bolje je zadržati dobre odnose s Rusima.

Globalizacija s kraja 20. stoljeća pokrenuta je dok se kejnzijanski konsenzus raspadao. Države su bile primoravane navući, kako kaže Tomas Fridman, “zlatnu luđačku košulju” u vidu jednoobraznih tržišnih mjera, kako bi održale nacionalnu konkurentnost u liberaliziranoj svjetskoj ekonomiji. Zagovornici Keynes i White kreacije tvrde da bi novi regulatorni sustav po ugledu na Bretton Woods ublažio oštrice globalizacije u interesu državnog i nacionalnog socijalnog sustava.

Steele-ova kritika Bretton Woods-a napisana je jednim dijelom u namjeri da obuzda njihov entuzijazam: uvijek će postojati nepomirljive napetosti između vođenja nacionalne ekonomske politike, piše on, i poštovanja međunarodnih pravila. To je usud sustava Bretton Woods-a i biće usud svakog njegovog nasljednika. Trajni sustav međunarodne monetarne suradnje, tvrdi on, ne može postojati bez nekog oblika zlatnog standarda koji sprječava države da petljaju sa svojim valutama. (On tvdi da bi u budućnosti tome mogla poslužiti neka digitalna zamjena za zlato.)

Ali Bretton Woods je također bio sustav osmišljen da jamči jednoj sili, Sjedinjenim Američkim Državama, nesrazmjeran utjecaj u diktiranju pravila po kojima će se voditi svjetska poslijeratna ekonomija. Američki dolar je ustoličen kao globalna rezervna valuta, a institucije Bretton Woods-a izgrađene su tako da osiguraju SAD posljednju riječ o tome kako će te institucije raditi.

Keynes je s pravom bio zabrinut u Savani 1946. da će ti organi na kraju raditi ne toliko kao međunarodne institucije, koliko kao sredstva za osiguravanje dominacije SAD. Ali stvari se nisu razvijale točno onako kako je on predvidio. Tek su po ukidanju sustava Bretton Woodsa sedamdesetih godina MMF i Svjetska banka počele igrati ulogu koja će ih dovesti na zao glas krajem stoljeća – ulogu strogih utjerivača pravila liberalizirane međunarodne ekonomije diktirane iz Washingtona.

Od tog trenutka, države koje su primale pomoć MMF-a prisiljavane su da izvršavaju tipičan niz disciplinskih i liberalnih političkih naloga: uklanjanje kontrole kapitala i carina, privatizacija, deregulacija, razbijanje sindikata i obuzdavanje javnog duga. Neoliberalne dogme zamijenile su etatističke i kejnzijanske ideje koje su izvorno rukovodile ovim institucijama. Osamdesetih i devedesetih godina, MMF je postao sluškinja Washingtonskog konsenzusa, zahtijevajući da se različite nacionalne ekonomije svijeta oblikuju u skladu s njegovim strogim pravilima. To nije bilo ono što su Keynes i White imali u planu.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(pescanik, youtube.com/uredio: nsp)

Unatoč činjenici da postoje bezbrojne prave krize i pravi ekonomski problemi u cijelom svijetu za koje bi ljudi trebali biti ozbiljno pripremljeni, proizvedena histerija oko navodnog majanskog proročanstva o kraju svijeta 21. prosinca je dominirala naslove i stvorila paniku među značajnim brojem ljudi.

Evo deset razloga koji sugeriraju da 21. prosinca neće biti najavljeni kraj svijeta kakvog poznajemo.

1) Pristaše sudnjeg dana se ne mogu dogovoriti oko katastrofe koja će zadesiti zemlju na 21. prosinca. Hoće li to biti pojava Planeta X ili kombinacija sakaćenjem globalnih superoluja i ekstremnih vremenskih prilika? Za razliku od Y2K, koji je bio jednom, mjerljiva prijetnja u proročanstvu Maya dolazi bez posebne najave, ostavljajući kraj svijeta i proročanstvo otvoreno za divlje i netočne špekulacije.

2) Astronom i NASA-in znanstvenik David Morrison stavio je na YouTube video sadržaj, “Detaljno pobijanje pet zasebnih apokaliptičnih scenarija na svojoj internetskoj stranici, uključujući udar meteora, solarne oluje i tzv. izmjenu magnetskih polova, pri čemu bi se zemljini magnetski i rotacijski polovi preokrenuli”. A ako vi ne vjerujete NASA-i, postoje milijuni astronoma amatera koji su stalno surfaju po zvijezdama i oni bi primijetili bilo kakvu nebesku prijetnju Zemlji, mnogo tjedana ili mjeseci unaprijed.

3) Uspostava medija i industrije zabave na zapadu je iskoristila histeriju 2012. za svoje komercijalne i novinske svrhe. Budite uvjereni, da je prijevara kada je sam sustav namjerno gura. Realne prijetnje za život ljudi poput pada vrijednosti dolara, nestašice hrane ili prijetnje privatnih mirovinskih fondova, uključujući 401k i IRA-a su previše stvarni, ali nisu dovoljno “seksi” da se pretvorili u blockbuster hollywood-skih filmova ili udarni termin specijalnih dokumentaraca. Realne prijetnje našem okolišu kao genetski modificirana hrana, Chemtrails ili nestabilni nuklearni reaktori su marginalizirani u korist opsjednutosti besmislenim fantazijama o Armagedonu.

4) Maje same nisu bile previše pametne kao kultura u usporedbi s drugima, pa zašto bismo trebali posvećivati veliku pozornost na ono što su uopće rekle? Maje nisu bile u stanju ni izmisliti kotač i mislile su da je život san bogova, što je razlog zašto su oni rutinski uz pomoć ljudskih žrtava odbijali strah da bi se Bogovi mogli probuditi i svijet se završiti. Zašto bismo se trebali upuštati u isti zavedeni strah takve primitivne kulture?

5) Ako ne mislite da bi se trebala obraćati pozornost na Maje, onda to također ukazuje  da je Armagedon na neki način još isključen. Tijekom nedavnog govora, Nacionalno vijeće staraca Maya, Xinca i Garifuna istaknuo je da kraj majanskog kalendara nema veze s kraja svijeta, uz napomenu da to samo predstavlja kraj jednog ciklusa koji dovodi do početka novog. “To je vrijeme kada se najveći veliki ciklus mayanskog kalendara – 1.872.000 dana ili 5,125.37 godina – preokreće i počinje novi ciklus”, istaknuo Anthony Aveni , stručnjak za Maye i arheoastronom na Colgate Univerzitetu u Hamiltonu, u New York-u.

6) Proročanstva Maja sadrže apsolutno nula dokaza da će se bilo kakva katastrofa zapravo dogoditi 21. prosinca. “Vrlo je malo drevnih tekstova koji se odnose na 21. prosinca 2012. kao kalendarske prekretnica, ali ne sadrži proročanstvo o propasti”, kaže John Henderson , profesor antropologije na Sveučilištu Cornell.

7) Mayanski vođe su jednom već iskoristili proizvedenu histeriju o kraju svijeta kako bi njihovi podređeni slijedili naredbe. Posjedujući napredna znanja kada će se solarne pomrčine dogoditi, starješine su tvrdile da će zmija jesti sunce i da samo slušanjem naredbi starješina će dopustiti da se sunce vrati. Gledanje naknadne pomrčine Sunca, seljaci su vjerovali muljaži, misleći da starješine imaju božanske moći da sunce nestane – i tako osigurali potpunu poslušnost.

8 ) Većina pojedinaca upozorava da se zavjera Armagedona radi za osobnu dobit. U Kini, “umjetnici ove zavjere uvjeravaju umirovljenike da predaju svoju ušteđevinu u posljednjem činu milosrđa”, prenosi Telegraph . Drugi prodaju setove zapreživljavanje “kraja svijeta” (divna kontradikcija u terminima).

9) Neki ljudi su koristili navodni kraj svijeta u 2012. kao izgovor za vrlo realne tiranije koje vidimo da se odvija na dnevnoj bazi na bezbroj različitih načina. Armagedon histerija je oteta kao korisno psihološko opravdanje za lijenost i odugovlačenje kada su u pitanju obrazovanje drugih ili osobna pripreme za prave krize s kojima bi se svijet mogao suočiti u narednim godinama.

10) Mnogi kršćani su izdvojili 21. prosinca 2012., kao datum Armagedona ili drugog dolaska Krista. Međutim, to ignorira sama Biblija, koja prilično jasno navodi da kraj svijeta neće biti predviđen od strane čovjeka. “Nitko ne zna dan ili čas kad će se ove stvari dogoditi, čak ne znaju ni anđeli na nebu ili Sin sam. Samo Otac zna “, navodi Marko 13:32.

Predviđanje da svijet neće završiti na 21. prosinca je predviđanje koje se jako teško može istaknuti. Međutim, histerija 2012. je zanimljiva studija, potvrđujući činjenicu da će mediji samo pričati o takvoj “prijetnji” kada to stvarno ne predstavlja prijetnju uopće – dok se ignoriraju ili omalovažavalju vrlo ozbiljni problemi koji predstavljaju realnu opasnost za budućnost naše vrste.

 

 

 
 
izvor: www.infowars.com/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11884"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Internetom se kao strijela širi još jedna verzija senzacije koja je do nedavno imala šifrirani naziv “21.12.12″. Sada je kod te senzacije naziv promijenjen, te se ona naziva “23.12.12″.

Nova verzija senzacije o “kraju svijeta”

Mediji već nekoliko mjeseci aktivno preuveličavaju temu mogućeg zaustavljanja “stroja za tiskanje novca” Federalnog sustava rezervi SAD (FED SAD) do koga treba, kao, doći 21.prosinca 2012. Kao, baš tog dana treba prestati važnost 99-godišnjeg ugovora o zakupu “stroja za tiskanje novca” koji su zaključili privatni bankari i vlasti SAD-a krajem 1913. godine. Zatim se crtaju različiti scenariji “kraja svijeta” do koga neizbježno mora doći poslije 21.12.2012.

Krajem rujna se pisalo u članku <”Kraj svijeta” i Federalni sustav rezervi> u kome se pokazaloo da je informacija o “kraju svijeta” do koga treba doći 21.12.12. nova novinarska “patka”. Između ostalog, skrenuo sam pozornost autorima “patke” da se 99 godina od potpisivanja Zakona o Federalnom sustavu rezervi navršava ne 21., već 23. prosinca. Poslije toga su se njihovi autori prestrojili, tako što su šifrirani naziv senzacije zamijenili na “23.12.12.”.

Točno mjesec dana prije događaja koji očekuju mistično raspoloženi ljudi, odnosno 2012/12/23, na sajtu “Rat i mir” pojavio se senzacionalni članak “23. prosinac 2012. – Šta je tu sporno? “

Prvo da konstatiramo da autor članka M.Žukov točno govori o tome da je Kongres SAD u zakon unio ispravku prema kojoj licenca o korištenju “stroja za tiskanje novca” postaje vremenski neograničena. Međutim, uz određene uvjete, Kongres ima pravo tu dozvolu opozovati.

Uostalom, ja sam i ranije pisao da su se uvjeti za opoziv odavno stekli te da američki zakonodavci ne samo da imaju pravo, već su i obvezni licencu opozvati ne čekajući “mistični dan”.

Osnivački ugovor FED-a

Citirat ćemo Žukova: “Kao i bilo koje privatno poduzeće, FED je formiran preko ugovora o osnivanju. I taj ugovor, obzirom da predstavlja javni dokument, treba biti dostupan javnosti, i da se čuva u Biblioteci Kongresa SAD.

Pitanje svih pitanja: da li ga tamo čuvaju? Da li je stvarno dostupan? Zašto nigdje u mreži nema njegove skenirane kopije ili zašto se nigdje ne citira njegov tekst?

Zašto ga nema ni u blogu Živi Žurnal Andreja Filatova, u kome Filatov detaljno, praktički kompletno, citira zvaničan stav SAD, štiteći američki financijski sustav sa strašću, koja se vrlo rijetko može osjetiti čak i kod rezidenata SAD “. (Objašnjenje: Andrej Filatov – naš bivši sugrađanin koji je odavno prešao u Sjedinjene Države, živi na Floridi i vodi na ruskom jeziku Živi Žurnal koji je posvećen isključivo FED-u SAD – V-Katasonov).

Da konstatiramo da nemogućnost pristupa ne samo običnih ljudi, već i američkih zakonodavaca Ugovoru o osnivanju FED-a postaje “hranjivo tlo” za najrazličitije konspirološke inačice, izmišljotine i pretpostavke.

Nije takvu sablazan izbjegao ni M.Žukov. On inzistira da kraj svijeta zaista može nastupiti, mada se ograđuje: “može nastupiti”, ali nije obavezno. “Može nastupi” zato što je period od 99 godina valjda zapisan u dokumentu o osnivanju FED-a.

Eto tako. Naš autor osobno nije vidio dokument o osnivanju, ali je “izračunao” da u ugovoru treba biti upravo navedeni period.

Autor to objašnjava na prilično čudan način: zato što je trebalo da osnivači unesu u osnivački kapital korporacije članarinu u zlatu.

Kao, tada je svuda u svijetu važio zlatni standard, zato i nije bilo moguće da se papirni novac štampa ukoliko nema pokrića u zlatu.

To je točno. Ali – zašto je trebalo da se zlato daje na razdoblje od 99 godina? Evo zašto: “Na koji period bi mogao biti ponuđen osnivački kapital u zlatu kako bi se osigurala emisija novca FED-a?”

Naravno – ne na 100 godina, već upravo na tih 99, kako je bilo prihvaćeno u praksi tadašnjih poslovnih odnosa “. Prenio sam masu literature, ali nigdje nisam našao potvrdu da je tako bilo “prihvaćeno u praksi poslovnih odnosa”.

Zlatni osnivački kapital i dioničari FED-a

A zatim se nižu izjave navedenog autora koje apsolutno pripadaju fantastici: “… kako bi se sakupio kapital za formiranje FED-a u zlatu – trebalo je pronaći ulagače. I oni su nađeni, kao što su bili nađeni i za prvu (1791 – 1811.) I za drugu (1816 – 1834.) Centralnu banku SAD. Izvor pronalaženja zlata u dvije navedene banke je poznat – to su bile europske kraljevske obitelji, u koju spada i kraljevska obitelj Velike Britanije “. u bilo kojem udžbeniku o novcu može se pročitati kako je formiran Federalni sustav rezervi SAD.

On se, zna se, u početku sastojao od 12 Federalnih banaka za pričuve (FED) čiji se osnivački kapital formirao iz komercijalnih banaka koje su postajale članovi FED.

One su u kapital FED unosile i dio svog zlata. Ja ne isključujem mogućnost da su u kapitalu FED-a sudjelovali (i sada sudjeluju) članovi kraljevskih obitelji Velike Britanije i drugih europskih zemalja, ali ne izravno, već posredno, preko sudjelovanja u kapitalu onih komercijalnih banaka koje su ušle u sastav FED-a.

Da podsjetim da zakon dozvoljava da u kapitalu FED-a sudjeluju i privatna (fizička) osoba, međutim njihovo sudjelovanje ne može premašiti 25 tisuća dolara, i ona nemaju prava da sudjeluju u donošenju odluka korporacije.

1913.godine Kongres je Ameriku predao u vječito dužničko ropstvo privatnom Federalnom sustavu rezervi, tako što je FED-u omogućio da štampa novac i kontrolira američki ekonomski sustav. Prvo je bilo pušteno 203.053 dionica Federalnih rezervi. Približno 65% njih je pripadalo strancima, a preostalih 35% (približno 72.000 dionica) je podijeljeno američkim bankama, i to:

1. National City Bank = 30.000 dionica;

2. Chase National Bank (kasnije – banka Chase Manhattan) = 6000 dionica;

3. National Bank of Commerce (docnije – Morgan Guaranty Trust) = 21.000 dionica;

4. First National Bank = 15.000 dionica.

Broj dionica koje pripadaju obitelji Rockefeller (to su prve dvije banke) je bio približno jednak količini dionica koje su pripadale Morganovim (sljedeće 2 banke), tj.. po 36.000 dionica.

Među stranim dioničarima glavni su bili: Londonska i Berlinska banka Rothschildovih; pariška banka “Braća Lazari” (Lazard Brothers); talijanske banke koje pripadaju Izraelu Mozesu Sifu (Israel Moses Sieff); Hamburška banka Warburga (Warburg).

U razdoblju između prvog i drugog svjetskog rata među krupnim dioničarima FED-a su se Wallstreet-u pojavile banke kao Kuhn Loeb, Lehman Brothers, Goldman Sachs.

Amerikanac Eustace Mulins, jedan od najdubljih istraživača FED SAD u svojoj glavnoj knjizi   “Tajne privatnog Federalnog sistema rezervi” (Eustace Mullins «Secrets of the Privately Owned Federal Reserve») dao je sljedeću podjelu glavnih dioničara Federalnog sustava, koja uključuje i obitelji i pojedinačne banke (stanje iz sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća):

1.Obitelj Rothschildovih;

2. Lazard Frerez (Eugene Mayer);

3. Izrael Moses Sieff;

4.Banka “Kuhn Loeb”;

5.Banka Warburg;

6.Banka “Lehman Brothers”;

7.Banka “Goldman Sachs”;

8. Obitelji Rockefellerovih i Morganovih.

Mulins zaključuje da dionički kapital FED nije rasturen, već se nalazi u rukama vrlo uske grupe obiteljskih klanova.

Na prvo mjesto on stavlja obitelj Rothschildovih, a na drugo – Rockefellerovih. Suvremeni istraživač financijskog sustava SAD Nikolas Hager daje nešto drugačiji “razmještaj” dioničara: kod njega su na prvom mjestu Rockefellerovi, a Rothschildi su na drugom (pogl. Nikolas Hager: “Sindikat. Povijest formiranja tajne svjetske vlade i metode njenog djelovanja na svjetsku politiku i ekonomiju “. Prijevod s engleskog; Izd. Moskva: Stolica-Print 0,2007).

Senzacija: “ruski trag” u Federalnom sustavu rezervi

Kako vidimo – tvrdnja M.Žukova da su europski monarsi bili “zlatni” dioničari FED-a predstavlja čistu fantaziju. Ali, naš autor je pošao još dalje. “Gvint” njegove publikacije je u sljedećem: glavni iznos u zlatu u kapital FED je, kako se ispostavlja, dao ruski car Nikolaj Drugi. Nije nam prvi put da nailazimo na slične “patke”.

U knjizi “Zlato u ekonomiji i politici Rusije” (M., izd.. “Ankil” 2009.) morao sam da se oprostim od velikog broja bajki o “carskom zlatu”, pa i bajke o “uplati u zlatu” Nikolaja Drugog u američki FED. Također i od toga da je “carsko zlato” iz sefova FED prebačeno u zlatne rezerve MMF-a … itd, i tome sl..

Na žalost, sve do danas slične “patke” izlijeću povremeno iz stranica knjiga V.A.Sirotkina. Usput, carska obitelj je stvarno posjedovala izvjesnu količinu zlata (oko 5,5 t) u inozemstvu – u engleskoj banci Bering.

Zna se da se ono tamo nalazilo do 1917. godine, a zatim podaci o sudbini zlata poslije te godine postaju vrlo proturječna. Ne isključujem da je neki njegov djelić o kojima se ne priča glasno stvarno mogao naći u sefovima banaka koje su bile u sastavu FED-a.

Posvemu sudeći, priču o zlatu koje je Nikolaj Drugi (kao) unio u osnivački kapital FED, M.Žukov je posudio od V.Sirotkina, ali je on uz sve, dodao i “izračunao” “nasljednike” našeg cara kojim, kako on smatra, na današnji dan pripadaju nebrojena bogatstva Federalnih rezervi (navodi se iznos do 2 bilijuna dolara).

Autor piše: “… u izvodima EGRJuL (Jedinstveni državni registar pravnih osoba Ruske Federacije – VK) postoji nekoliko pravnika čiji zbirni osnivački kapital više puta premašuje i konsolidirani proračun Rusije, i njezin BDP, tj.. radi se o bilijunima dolara.

“Naša žustra” internet-javnost “je već uspjela” pronaći “jednog od navedenih pravnih osoba (doslovno samo nekoliko sati od pojavljivanja publikacije M.Žukova).

To je Dobrotvorni fond “Svjetski Institut kršćanskih Istraživanja Države i Prava „P.A.Stolipin“. Predsjednik tog fonda je neki građanin G.Dolgoruki-Simanski. Prezime je vrlo zvučno, carsko, ali sama ličnost vrlo sumnjiva.

Mogu navesti i potpunu titulu kojom sebe naziva dotični građanin: Arhimandrit Georgij Veliki Princ Knez Georgij Peti Dolgoruki-Simanski, (Bikov) Rjurikovič, Monomah, od Kolovoza cara porijeklo, 40. generacija … Vladar – Knez Ukrajine (Malorusije) i Rusije Veliki Knez Kijevski i Černigovski Kralj Galička i Vladimorsko-Volinski Knez Krimski i Vladar Pskovska Veliki Knez Smoljenska, Rjazanski, Polocke, Rostovski, Jaroslavski, Suzdaljski, Muramski, Ljvovski, Seversk, Tmutarakanski Hetman i Pokrovitelj donskih i Kubanskih kozaka Zastupnik Pravoslavlja i Zaštitnik Islama u Rusiji.

Dolgoruki-Simanski posjeduje mnogo različitih tvrtki s interesantnim nazivima. Građanin Dolgoruki-Simanski izaziva šok ne samo svojim jarkim titulama, već i time, što se osnivački kapitali fondova i tvrtki koje on osniva mjere stotinama milijardi rubalja. To ne znači da je on drugi Rothschild koji neprimijećeno živi u Rusiji.

Radi se, očito, o maniji veličine, ali io tom, da rusko zakonodavstvo dozvoljava da se prilično slobodno ocjenjuje imovina koja se unosi kao osnivački kapital. Primjerice, tri stolice se mogu procjeniti na milijardu rubalja.

Ali – to je već druga tema koja nas vuče na stranu od FED-a. Prema mišljenju Žukova, domaćini FED su se krajem 2012.godine brinuli samo kako bi izbjegli povrat zlata i druge imovine građanima tipa Dolgorukog-Simanskog. Mislim da autor griješi, jer gazde Federalnih rezervi brine nešto sasvim drugo.

Federalne rezerve su stvarno van zakona

Prema podacima izvješća o nedavno obavljenom auditu ispostavilo se da je FED tijekom posljednje krize razdijelio najvećim bankama kredite na iznos preko 16 bilijuna dolara.

Pritom dio kredita (od preko tri bilijuna dolara) tajno je dan stranim bankama – bez usaglašavanja sa Kongresom SAD, što američko zakonodavstvo kategorično zabranjuje. Ni jedan cent odobrenih kredita u trenutku audita nije bio vraćen Federalnim bankama za pričuve.

Predsjednik FED-a Ben Bernanke do sada (skoro će proći godina i pol dana otkako je objavljen izvještaj o auditu) nije uspio ni predsjedniku, ni kongresmenima, ni američkom narodu poslati koliko-toliko razumljivo objašnjenje o učinjenom lopovluku. Zar to nije dovoljno jak razlog da se, ne čekajući da stigne mistični 23. prosinca ove godine, prikrije privatni kiosk pod nazivom FED.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11771"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Ugasite sve račune u bankama ako ste u mogućnosti , nemojte nikada više ići u dozvoljeni minus na tekućem računu, nemojte nikada više uzimati kredite od banke, nemojte sudjelovati u fondovima, dionicama i ostalim špekulativno-financijskim podvalama. Nije li to ispravno gospodine Rothschild, Rockefeller, Soros?

Ovo društvo, bez obzira na to mislim li sad na ovaj mali i predivni dio zemaljske kugle u kojem živimo ili na čitav svijet, boluje od teške bolesti, koja je na sebe vezala 1000 simptoma. Njihovo otklanjanje ili tek prikrivanje ne će učiniti naše živote zdravijim, možda će ponekom od nas umiranje učiniti manje bolnim. Bolest koja se kao tumor u metastazi naizgled nezaustavljivo širi svijetom, nije nastala sama.

Stvorili su ju je umovi ljudi koji će zauvijek ostati u sjeni i koji se nikada ne će kandidirati za Nobelovu nagradu. Ne postoji takva nagrada za pohlepu. Bolest se zove – dug.

Ljudi koji su prigrabili moć razmnožavanja i upravljanja, postaju gospodari života i smrti, a predsjednici država, premijeri, ministri financija, guverneri narodnih banaka i slične birokrate samo su medij prenošenja i manipulacije uzročnikom. Bit će onih čitatelja koji će se razočarati što tekst ne posvećujem nekoj od tema koje sam nazvao znakovima bolesti ili temama koje ideolozima specijalnog rata koji bijesni svijetom služe za skretanje pozornost s pravog problema.

Ne podcjenjujem teme važne za zdravo društvo, za koje se još uvijek nadam da će jednom postati okruženje mojeg života. Svjestan sam njihove važnosti, ali one na red dolaze tek kad obračunamo s bolešću, ljudima koji su ju proizveli, a ljude koji ju svjesno ili nesvjesno prenose svijetom stavimo u karantenu. Novo prekopavanje kostiju i traženje krivca u pojedincu, grupama, narodima, ideologijama, povijesnim trenucima i spletovima okolnosti pojavljuje se kao tema uvijek kada pozornost treba skrenuti s nečeg važnog.

To smo prepoznali odavno, a prepoznali smo i ljude koji kao po zadatku uvijek u “pravom trenutku” iznova pokreću temu i stvaraju paravan za neko zlodjelo prema društvu u kojem živimo. Hoće li otvaranje tema Jasenovca, Bleiburga, mnogih jama u kojima počivaju naši preci i političkih suđenja u prošlosti riješiti bilo koji problem ili će samo skrenuti pozornost i dati gospodarima zla šansu da nastave sa svojim paklenim planom? Suđenja herojima u Den Haagu ili već započeta suđenja i ona koja će uskoro doći na sudove u Hrvatskoj i nekim drugim (susjednim) zemljama za mnoge od nas su životna egzistencijalna tema, no ona danas moderatorima javnog mijenja služi samo zato da održati pozornost izvan žarišta stvarnog problema.

Prečesto je upravo dug posljednji metak u cijevi koju ranjeni i posrnuli ratnik uperi u sebe. O tome postoje stotine svjedočanstava, ali se o njima šuti. Suđenja HDZ-u, bivšem premijeru, suradnicima, ministrima i mnoge senzacionalističke vijesti koje se uz njih vežu uporno skreću našu pažnju na sebe. Kada za to dođe vrijeme pokazat će se važnost razotkrivanja tih afera i ukazati na tragove koruptivnog lanca kojemu su oni bili karike, no danas se njima služe kako bi održali privid objektivne informiranosti, a u stvari prikrili problem koji su nam upravo ti kuriri zla donijeli.

Zavrijedila je ta korumpirana grupa i njihovi jataci, koji se nalaze i u drugim partijama i svim strukturama društva posebnu pažnju, no to ćemo drugom prilikom. Bit će još afera, pokretat će se suđenja, sex skandali, rastave, pisati o brakovima celebrytija…odvlačiti će našu pažnju od najvećeg egzistencijalnog problema današnjice, dužničke ovisnosti i bezperspektivnosti koju ona izaziva. Zašto nitko nema hrabrosti otvoreno i javno uprijeti prstom u pravi problem? Kad to netko spomene javnost zašuti, nestane, pobjegnu.. Obraćamo li se ljudima ili nojevima? Sve to me silno podsjeća na dane kad smo kretali u borbu protiv pristupanja u megakoorporaciju t.zv. EU, koja je samo predgrađe pakla koji nam spremaju kreatori bolesti o kojoj pišem.

Riječ je o velikoj prijevari čiji korijeni sežu u vremena daleko prije osamostaljenja Hrvatske. Po potrebi ista se naziva prigodnim imenima poput: recesija, kriza, revolucija, rat (građanski rat, međudržavni, svjetski), privatizacija, ujedinjenja ili razvrgavanja. Puno je imena, tehnike slične, a mijenjaju se samo izvršitelji: faraoni, carevi, sultani, diktatori, revolucionari, kancelari, premijeri, predsjednici, brookeri, guverneri banaka, a sjedili oni u senatima, parlamentima, predsjedništvima ili komisijama, dođe nam na isto.

Osnovno je pravilo da generacija ili dvije stvaraju, a zatim postrojbe plaćenika smišljaju problem i pokreću spiralu koja nas usisava, prožvače, otima nam vrijednosti. Preživjeli bivaju ispljunuti, a ostaci razbacani, na način i s namjerom da iz našeg sjemena izrastu žrtve novog budućeg pustošenja. Uzrok je uvijek isti, a to je pohlepa.

Sredstva ostvarenja su slična, a zajednička karakteristika je nasilje i međusobna sprega pohlepnika – nasilnika. Prijevara sadrži i naznaku “konačnog rješenja” koje će navodno zaustaviti ciklično ponavljanje uništenja. Zvijer pohlepe treba kontinuirano hraniti, prinositi žrtve svoga rada i svojom odanošću pohlepi možda ćemo kupiti trajni mir ili barem odgoditi tornado koji uvijek prijeti. Dakako da nije tako, zvijer treba sasjeći mačem, odrubiti joj glavu, zapravo sve glave koje su iz njezinog odurnog tijela izrasle. U inačici utopije, u kojoj trenutno živimo, postoji privatno vlasništvo i njegovi vlasnici, no oni su u zbilji najobičnija fikcija.

Vlasništvo postoji, no ono je prezaduženo, opterećeno hipotekom, porezima, dodatnim nametima i tako postaje indirektno vlasništvo banaka ili države. Država i nacionalne banke su opet dužne drugim bankama, koje su opet dužne trećim i tako u nedogled.

To praktično znači da nikad i nigdje ne postoje stvarni i neotuđivi vlasnici nekretnina, dragocjenosti, intelektualnih prava ili znanja. Vlasnici su nevažni, svijetom gospodari jedna druga skupina, posjednici dugova. Posjednicima dugova ne treba vlasništvo. Oni imaju sve što vlasništvo donosi. Imaju sredstva kojima otimaju plod tuđeg rada, a ostavljaju probleme, brige i nedaće. Posjednici dugova postaju posjednicima svih vrijednosti društva. Tko su oni, gdje sjede i kako se zovu gotovo da i nije važno. I oni imaju svoju spiralu međusobnih dugovanja, a povezuje ih opet ona jedina ista zajednička osobina – pohlepa. Posjednici dugova imaju ogroman motiv da putem svojih marioneta u političkom i javnom životu zaustave svaku naznaku promjene stanja.

Privremeno akumulirana bogatstva u rukama marioneta ciklično se oduzimaju, sprječavajući tako njihov utjecaj na budućnost društava koja im omogućavaju kratkoročno kraljevski život. Cijeli svijet, a time dakako i hrvatsko društvo, nalazi se u škarama međusobnih dugovanja. Tretira nas se kao jedinke i narod sklone prezaduživanju, neradu i lagodnom životu bez pokrića. Prešućuje se da se cijeli svijet nalazi u identičnoj situaciji neizdrživog prezaduženja. Dug se plasira kao način života pojedinca, obitelji i zajednice. Tamo gdje pojedinac nema uvjete individualnog zaduživanja u njegovo će to ime učiniti netko drugi.

Puno je primjera, nije ih potrebno nabrajati, a bolest nije od jučer, no danas je metastazirala i prijeti sveopćim uništenjem zaraženog organizma. Mehanizmima stvaranja međusobnog dugovanja, banke (lokalne, narodne, međunarodne) promovirane su u egzekutore naših života putem izmišljanja “proizvoda” u obliku kredita, jamstava, baza podataka dužnika, procjena vrijednosti nekretnina i boniteta, reprograma kredita te drugih oblika parakontrole poslovanja pravnih subjekata i života pojedinca.

U procesu stvaranja neodrživog dužničko-vjerovničkog odnosa pojedinca bitnu ulogu imaju i javna poduzeća, državni nameti te pojedinci i grupe koje se zloupotrebom zakonskih mogućnosti i općenito lošeg moralnog stanja društva (privremeno) bogate, a pri tom nemilosrdno generiraju dugovanje širokih društvenih slojeva i ne dozvoljavaju zajednici ni najmanju šansu da se dovede u stanje samoodrživosti. Dug je najmoćnije oružje današnjice, daleko moćnije od svog postojećeg i potencijalno postojećeg atomskog, kemijskog i biološkog naoružanja.

Dug s lakoćom postaje vlasnik znanja, vlasnik svake puške, granate, aviona i bojnog broda. Posjednik duga postaje posjednikom radnika, seljaka, profesora, inženjera, znanstvenika, književnika, ratnika, novinara, političara. Polaže prava na ideologije, crkvu, ideje i vjere. Preuzima kontrolu nad pojedincem, obitelji i društvom. Posjednik duga postaje gospodarom prosvjete, kulture, kreiranja i tokova informacija, on je gospodar hrane, zdravlja i energije.

Postaje gospodar sadašnjosti i kreator budućnosti. Teško je danas pronaći bilo koga tko neće sebe i svoje probleme prepoznati u navodima iznesenim u ovom tekstu. Pitanje je trenutka kada će neodrživa situacija eskalirati, a problemi doći do stanja neodrživosti, te kad će nova stihija krenuti. Ako ostanemo razjedinjeni, vrtlog će nas povući i samljeti, a samo nam sreća može pomoći da preživimo. Učinimo suprotno od njihove nakane i neka zajednički problem u koji smo dovedeni obmanama o neizbježnosti življenja u dugu, postane motiv okupljanja i koordiniranog otpora.

Promjena je moguća i u biti vrlo jednostavna. Prekinuti niti kojima upravljaju društvom u cjelini i strgnuti dužničke okove kojima nas drže kao roblje. Suprotstaviti se amoralnim i interesnim grupama koje zajednički i koordinirano vrše pritisak na sve nas. Jedino moguće rješenje nalazi se u nama. Mi smo ti koji trebamo promijeniti stav prema svijetu koji nas okružuje i sebi kao aktivnim čimbenicima društva, te stvaranjem svijesti o događanjima oko nas. Slijedi nam zajednička borba za poništenje umjetno stvorenih, a zatim napumpanih i praktično nepostojećih dugova i zaduženja. Jedini efikasni način otpora je udruživanje s ciljem zajedničke i koordinirane zaštite, te stvaranje održivih financijskih i društvenih odnosa.

Šansa za stvarni otpor je u zajedništvu. Potrebno je postati dijelom skupine spremne na otpor i zajedništvo, bez obzira na svjetonazorske, vjerske, nacionalne, stranačke ili druge podjele, kojima se “gospodari života i smrti” često služe kao metodologijom manipulacije i vladanja. Naša budućnost, ali i mirna starost ovise o generacijama koje dolaze. Vjerujmo u mlade i dajmo im šansu. Njihova rješenja su često najbolja.

Jedno od njih je nasmijati se problemu u lice, a nakon toga čvrstim korakom i odlučno krenuti naprijed. Kirurški zahvat može nas riješiti metastaze, ali samo ako dobro dijagnosticiramo bolest i prepoznamo zaražena mjesta. Tumor se rješava kirurški, a zatim slijede terapije. Rez je prvi korak, nakon njega slijedi terapija cijelog društva. Banke su zločinačke organizacije koje pljačkaju, kontroliraju i ugnjetavaju ljude i države, a za to koriste bezvrijedne papiriće koje danas poznajemo kao novac! Banka je jedina institucija na svijetu koja ima legalno pravo da STVARA novac iz ničega te da pomoću njega PLJAČKA stvarna materijalna dobra od ljudi praveći od njih dužnike.

99% ljudi na svijetu ne zna odakle dolazi novac i tko ga stvara, pogrešno misleći da je centralna banka države jedina institucija koja može ‘stvarati’ novac. Banke, odnosno cijeli monetarni sustav je glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Ako banka ikada zapadne u krizu tada ucjenjuje državu jer bi kao propast banke značila i propast države, odnosno banke prebacuju rizike poslovanja na društvo, a istovremeno ubiru enormne profite kad posao cvjeta.

Danas smo svjedoci takve politike koja se stručnim terminom zove ‘bailout’: vlada SAD-a poklanja preko triljun dolara poreznih obveznika (tisuća miljardi) bankama kako bi ih spasila od propasti. Bankrot Grčke i Irske su slični primjeri, gdje je kriza umjetno izazvana.

Krize, recesije i inflacije se periodično ponavljaju jer je to očekivani i priželjkivani rezultat (‘greška’) ovakvog trulog monetarnog sistema koji danas vlada u svijetu. Ova ‘greška’ je namjerno ugrađena u sustav, kako bi pojedincima omogućila da se bogate na leđima većine ljudi, tako da danas pola svjetske populacije doslovno gladuje, ostatak jedva spaja kraj s krajem pod teretom dugova, a samo 5% populacije posjeduje većinu svjetskog bogatstva i zemljinih resursa i uživa u blagodatima, te kreditira one ostale, iako sama planeta Zemlja ima dovoljno resursa da prehrani i deset puta više stanovnika nego što nas danas ima (7 miljardi 2010.g.)

Nakon uzaludnih prosvjeda u listopadu/studenom 2010.g. u Francuskoj i Irskoj kada je bankarska oligarhija nametnula svoje uvjete u socijalnoj politici (mirovine tek od 65.g i ostale restriktivne mjere) u jednom neobaveznom intervjuu bivši nogometaš Eric Cantona u trenutku lucidnosti izlaže odličnu ideju: umjesto prosvjeda na ulicama, banke se mogu ‘uništiti’ zatvaranjem računa. Cantona predlaže da 07.12.2010.g. svi zatvorimo naše račune kod banaka.

Ovaj intervju izaziva pravu malu revoluciju obespravljenih, nezaposlenih i očajnih ljudi koji se organiziraju u pokret Stop Banque. Ovom prilikom pozivam sve slobodnoumne, nezaposlene, ugnjetavane i obespravljene ljude da se pridruže pokretu STOP BANKAMA i da napokon shvate da je međunarodna bankarska oligarhija jedan od glavnih uzročnika naše bijede. Mislim da ovim kriminalcima treba pokazati što znači volja malog čovjeka, pa vas pozivam da uradite ono na što još imamo pravo izbora: “Realno ne očekujem da ćemo im ugroziti poslovanje, ali dovoljno je da i jedan čovjek nešto pozitivno napravi i da za sobom pokrene lavinu događaja, ako ništa drugo onda je ovo prava stvar koju radimo za sebe i našu djecu, za našu braću i sestre koji su dovedeni do ruba egzistencije pod teretom dugova, rastućih kamata, fluktuacije tečaja i ostalih lihvarskih podvala koje svakodnevno gutamo. Nadam se da im nećemo više biti robovi i doživotni dužnici i da ćemo moći s ponosom pričati našim unucima da smo se borili za pravu stvar”.

Kako bi Goran Bare rekao: OSLOBODI SE!

Ovaj članak nije usmjeren protiv ljudi koji rade u bankama, dioničara, mešetara i općenito ekonomista, već protiv sistema u kojem smo svi mi žrtve kako god okrenuli. U daljnjem tekstu ću probati posložiti i analizirati obilje materijala koji govore o kriminalnoj prirodi bankarskog sustava. Novac se desecima tisuća godina koristio u robno-novčanoj razmjeni. Novac je imao univerzalnu robnu vrijednost, odnosno predstavljao je vrijednost onog materijala od kojeg je izrađen (zlato, srebro). Tadašnje kovanice je izdavao vladar (država). Karikirano rečeno, umjesto da čuva 30 bačvi vina, čovjek je mogao pohraniti 10 zlatnika i biti siguran da će i za 100 godina oni imati jednaku ili možda veću vrijednost jer je vrijednost bila u samom zlatu od kojeg je sačinjen zlatnik bez obzira hoće li kraljevstvo/država propasti koja ih je izdala.

Pohlepni gramzivci su shvatili da mogu puno više zaraditi od običnog radnika, seljaka ili trgovca ako posuđuju novac ili ga razmjenjuju za određenu naknadu. Posluju na tržnici na tzv. stolcima (banco na talijanski) od čega kasnije nastaje naziv BANKA koja označava instituciju koja se bavi posuđivanjem (kreditiranjem), čuvanjem (depoziti) i razmjenom novca. Prvi počeci ovakvog bankarskog sustava su bili u renesansnoj Italiji u 14-tom stoljeću. U tom razdoblju je Italijom vladalo tzv. Crno Plemstvo (‘Black Nobility’) odnosno skupina plemičkih familija koje su se udružile u zločinačku organizaciju s ciljem koncentracije moći, novca i bogatstva u svojim rukama. Smatraju se začetnicima/pretečama masonskog, iluminatskog pokreta, komiteta 300, mafije, Bilderberg družbe i ostalih polutajnih parapolitičkih kriminalnih organizacija koje danas vladaju svijetom.

Banka je u početku samo posuđivala zlatnike koje je posjedovala ili od depozita onih koji su kod nje čuvali svoje zlatnike. Nakon nekog vremena, shvatilo se da su zlatne ili srebrne kovanice nezgrapne u svakodnevnom platnom prometu, pa su bankari došli na ideju da klijentu umjesto samih zlatnika izdaju komad papira – potvrdu (novac) kojeg je mogao koristiti za plaćanje, a donosioc te potvrde je uvijek mogao doći u banku i na osnovu nje tražiti isplatu u zlatu. Ovaj sistem je poznatiji kao zlatni standard (Gold Standard) i vladao je skoro sve do početka 20-tog stoljeća.

U ovom periodu inflacija, deflacija, recesija i ostali nusprodukti financijskog sistema kakvog danas znamo nisu bili poznati. Na primjer srebrni US dolar je vrijedio isto kao i prije 100 godina. Na početku 20-tog stoljeća umjesto srebrnih i zlatnih kovanica u robno-novčanim transkacijama uglavnom je u optjecaju paprini novac, a onaj tko ima novac je obeshrabren da ga promijeni u zlato, već je izdavatelj novca (država) jamčila da iza papirnog novca postoje državne zlatne rezerve u ekvivalentnoj vrijednosti. 1913.g. izvršen je državni udar u SAD-u kada je bez kvoruma i protivno Ustavu, kongres SAD-a usvojio zakon o Federalnim rezervama kojim se privatnicima omogućuje da kontroliraju Federalne Rezerve SAD-a (centralnu banku) odnosno da sami štampaju novac bez ikakve odgovornosti (više o ovom sistemu koji je danas prisutan u svakoj državi na svijetu u sljedećem poglavlju).

Direktna posljedica ovog transferiranja monetarnih ovlasti iz ruku senata/kongresa i vlade u ruke privatnih bankara je umjetno izazvana velika depresija (Great Depression) 30-tih godina 20-tog stoljeća koja je pogodovala pojedinim bankarima u uništavanju konkurencije i dodatnom osnaživanju i bogaćenju na teret ionako siromašnih građana. Nakon Drugog svjetskog rata na Bretton Woods konferenciji, većina zemalja uvodi svoj vlastiti papirni novac koji nema nikakvog pokrića u zlatnim rezervama (‘fiat money’), ali ga vezuju za US dolar koji je vezan za zlatni standard.

Odnosno US dolar se mogao promijeniti u fiksnom odnosu za istu količinu zlata. US dolar je postao svjetska rezervna valuta. 1971.g. vlada SAD-a na čelu s Nixonom i pod operativnom paskom Henry-a Kissingera ukida zlatni standard što tjera većinu država da ukinu fiksnu vezu domaće valute s US dolarom. Danas je papirni novac svake države u biti potvrda s kojim se omogućuje plaćanje robe i ostalih usluga, a čiju vrijednost garantira država. Onaj tko posjeduje papirni novac (euro, dolar, kuna) nikada ne zna da li će taj novac vrijediti isto i za mjesec dana, a kamoli i za 100 godina.

Vrijednost novca garantira država, što znači da u slučaju propasti iste, novac postaje bezvrijedan papirić. Kako papirni novac nije podržan niti jednom ekvivalentnom robnom vrijednošću (zlatom), ovo omogućava ogromne mogućnosti manipulacije novcem (i ljudima) od strane države, banaka i ostalih financijskih institucija, a onaj tko posjeduje novac je izložen hirovima (mračnim planovima) bogatih bankara i financijera.

Današnji monetarni sistem svake moderne države je prepušten privatnim bankama. Izabrana vlada i sabor ne mogu kontrolirati emisiju i raspodjelu novca odnosno nemaju nikakav ili vrlo mali utjecaj na monetarnu politiku. Samim tim, možemo izvesti zaključak da za koga glasovali na izborima, STVARNA vlast nikada nije ugrožena. Citat: “Dozvoli mi da izdajem i kontroliram nacionalni novac i onda me neće brinuti tko pravi zakone” – Mayer Amschel Rothschild.

Svaka država ima centralnu banku (Hrvatska Narodna Banka u Hrvatskoj) koja vodi monetarnu politiku neovisno o trenutnoj vladi, ali je pod kontrolom sabora. Centralna banka je odgovorna za štampanje papirnog novca i kovanica za čiju vrijednost jamči država, a može se upotrijebiti kao platežno sredstvo. Ovo se zove primarna emisija novca i ona sudjeluje s oko 5% u ukupnoj masi novca. Svaka privatna banka ima pravo na osnovu kredita koji izdaje, STVORITI na svom računu 70% novca od vrijednosti kredita.

Ovaj novac ne postoji u fizičkom obliku, već se zavodi u knjige i dodaje na račun banke odnosno na račun korisnika kredita. Ovo se zove tzv. sekundarna emisija novca i ona čini ogromni udio u ukupnoj količini novca u optjecaju (preko 95%). Pojednostavljeno rečeno, ako netko zatraži kredit od banke, od recimo 1000 US dolara, banka na svome računu mora imati samo 300 US dolara (obvezne rezerve), dok ostatak može jednostavno ‘ukucati’ na račun klijenta. Napomena: postoci su prozvoljni i različiti od države do države. Nažalost, danas je sistem još podliji jer se ne koriste apsolutni postoci obvezne rezervi, već komplicirani sistem, koji efektivno omogućava da se od 1000US dolara stvarnog depozita u banci, stvori 100.000 US dolara novog novca (100 puta više).

Ovo je nečuveno i neshvatljivo: institucija (banka) koja nije državna ima mogućnost da KREIRA novac iz NIČEGA što se ne tretira kao KRIMINALNO DJELO! Pitam se da li mogu i obični građani primjeniti isti recept: recimo kupiti auto i platiti samo trećinu ili pak stotinu cijene? Ljudi po čitav život mukotrpno rade da stvore materijalnu vrijednost, a ovdje imamo KRIMINALNE udruge (banke) koje jednim klikom kreiraju novac iz ničega. Ono što je najgore je da je to potpuno legalno (po zakonu), ali svakako nije legitimno ni pošteno.Centralna banka NEMA NIKAKVA utjecaja kome će, kada i koliko kredita banke davati.

Jedini utjecaj koji centralna banka ima na privatne banke je iznos obveznih rezervi, odnosno novca koji banke STVARNO moraju imati na svome računu, taj iznos se obično kreće oko 20-30% od ukupnog kreditnog plasmana. Banke određuju ukupnu količinu novca u optjecaju: više kredita, više novca = gospodarski rast, manje kredita, manje novca = kriza. Defacto, banke drže prst na okidaču kada treba početi ili prestati recesija. Normalno, da onaj tko zna kada dolazi kriza može vrlo dobro zaraditi na tome. U nastavku teksta ću ukazati na par primjera kako određeni pojedinci uvijek zarađuju, bez obzira jeli trenutno recesija ili ekonomski rast. Kada građanin vrati prvu ratu kredita, to se zbraja na postojeće rezerve banke te povećava kreditnu sposobnost banke Kada dužnik nije u stanju vratiti kredit od koga je 70% virtualni novac, odnosno kojega banka NIKADA nije posjedovala, tada banka PLIJENI (čitaj: pljačka) materijalna dobra dužnika u punom iznosu kredita zajedno s pripadajućim kamatama.

Monetarni sustav svake države je koncipiran da u opticaju (primarne i sekundarne emisije novca) jednostavno nema dovoljne količine novca da SVI ONI KOJI SU UZELI KREDIT imaju mogućnost da i otplate kredit zajedno s kamatama. Jednostavno je matematički nemoguće. Procjena je da jedan od četiri dužnika neće biti u stanju vratiti kredit. Što znači da svakim uzimanjem kredita imate 25% šansi da ga nikada ne vratite, odnosno da vam banka zaplijeni ono što ste stavili pod jamstvo. Ovo je vrlo izraženo kod dugoročnih kredita (stambeni) u kojima ukupne kamate možda čak dostižu i iznos glavnice.

Banke samostalno odlučuju o visini kamatnih stopa bez ikakva upliva države. Postoji zakon koji propisuje maksimalnu kamatu koja se može odrediti (14% godišnje u Hrvatskoj). Kako bi i ovaj propis zaobišli, banke uvode tzv. posebne troškove obrade kredita, interkalarne kamate i ko zna kakve mehanizme, tako da nitko nikada ne zna koja je u biti realna kamatna stopa, tako da u zadnje vrijeme koriste pojam efektivna kamatna stopa ili EKS koja je u pravilu za par postotnih poena veća od one ‘nominalne’ koja se reklamira. Kamatne stope bi trebale biti određene tržištem, ali nema zakona koji spriječava banke da se ne dogovore, iskoriste svoj monopolistički položaj i zajednički nametnu visine kamatnih stopa. To se upravo događa u Hrvatskoj gdje je prosječna kamata oko 8-10%, dok te iste banke koje su uglavnom u stranom vlasništvu na svojim domicilnim tržištima rade s duplo ili čak troduplo manjim kamatama.

Kamatne stope su uglavnom promjenjive, što znači da prilikom potpisivanja ugovora o kreditu možete pristati na jednu kamatu, a ovisno o volji banke na kraju možete plačati puno veću kamatu. Dužnik koji uzima kredit vezan za stranu valutu (CHF) je isto izložen tečajnim fluktuacijama koje su u domeni financijskih institucija odnosno banaka i njihovih vlasnika. Nažalost, dosta ljudi u Hrvatskoj je osjetilo svu moć bankarske batine na svojim leđima u obliku povećanja kamata na kredite te na sada prenapuhanom tečaju švicarskog franka (01.01.2010. CHF=4.91Kn – 01.12.2010. CHF=5.70Kn).

Dužnik je doveden u situaciju da osim glavnice mora na kraju isplatiti i kamate u skoro istom iznosu kao i glavnica. Banke mogu usmjeravati kredite u onaj smjer koji im odgovara odnosno prema gospodarstvu zemlje iz koje banka potjeće. Primjer je Hrvatska gdje su najmanje kamatne stope i najprivlačniji krediti za strane automobile dok je najteže ili čak nemoguće dobiti kredit za pokretanje vlastite proizvodnje.

Ovo je naročito izraženo u zemljama tzv. Trećeg svijeta u kojem je bankarski sustav u 90% ili 100% postotnom vlasništvu stranih banaka koji nemaju interesa podržavati domaću ekonomiju i poticati eventualnu konkurenciju stranim korporacijama u kojima i same banke imaju vlastite interese. Najbolji primjer ovakvog banakarskog neo-imperijalizma je hrvatski primjer gdje je 90% banaka u stranom vlasništvu. Kartično poslovanje i takozvani dozvoljeni minusi su zlatni rudnik za banke jer svakom kunom kojom idete u dozvoljeni minus podižete kreditnu sposobnost banke odnosno mogućnost stvaranja novca, a i sebe izlažate maksimalnim kamatama koja vam banka naplaćuje (11.99% u ZABA).

Sigurno bih mogao nabrajati cijeli dan nelogičnosti i nepoštenje ovog monetarnog sistema, ali po meni su najbitnija dva elementa: “Ovo je nepravedan sistem koji omogućuje bogaćenje bez rada pojedincima (vlasnicima banaka), stjecanje stvarnog materijalnog bogastva preko nepostojećeg virtualnog novca i stvarnu moć u pojedinoj državi bez izlaska na izbore”.

Kreditiranjem s virtualnim novcem koji nema nikakvu realnu vrijednost iza sebe, se stvara neravnoteža, odnosno dužničko ropstvo koje tjera dužnike (pojedince, poduzeća, države) da u utrci za otplatom kredita i kamata neprestano moraju povećavati svoj rad, vršiti ekspanziju odnosno ostvarivati rast koji bi pokrio dug i ostvario neku novu vrijednost. U svijetu s limitiranim resursima ovakvo što je neodrživo na duže staze, stoga čovjek čovjeku postaje neprijatelj (u potrazi za bolje plaćenim poslom), država državi postaje neprijaljatelj (u potrazi za novim resursima) i neminovno je da u ovoj ‘utrci’ samo rijetki pobjeđuju, te da je danas rezultat da je pola svjetske populacije na rubu gladi, ostatak spaja kraj s krajem, a samo 5% ljudi uživa u bogatstvu i izdaje nove kredite.

Banke i njihov virtualni bezvrijedni novac se može smatrati i kao ‘tiho oružje’ kojim se cijele nacije i države mogu pokoriti bez ispaljenog metka. Taktika je sljedeća: država se natjera ili namami da uzme ogromne kredite koje ne može vraćati, a koji se ne ulažu u proizvodnju i stvaranje novih vrijednosti, već otplatu starih dugova, krpanje proračunskih rupa ili za ulaganje u ogromne infrastrukturne projekte od kojih domaće stranovništvo ima male koristi, a na kojima rade izabrane strane kompanije odnosno one kompanije čiji su vlasnici isti kao i banka koja daje kredit. Rezultat je da novac ‘ostaje u kući’ tj. samo mijenja uknjižbu, a kreira se tzv. ‘problem država’ koja ne može vračati zastrašujuće kamate i kredit jer dobiveni novac večim dijelom nikada nije ni vidila pa nije ni imala šanse da isti uloži u proizvodnju odnosno stvaranje neke nove vrijednosti.

U ovom trenutku država je praktično kapitulirala i bez ispaljenog metka predala suverenitet kriminalnoj organizaciji odnosno stranoj banci koja u zamjenu za otpis duga traži prirodne resurse dotične zemlje na korištenje ili bilo kakve druge materijalne ili političke ustupke (koncesije, vojne baze i slično). Ukoliko predsjednik države ili vlade odbije kooperaciju, biva eliminiran. Primjer je ubojstvo predsjednika Ekvadora Jaime Roldós Aguilera i predsjednika Paname Omar Torrijosa 1981.g. koji su se ispriječili na putu bankarskoj mafiji Ovo je detaljno dokumentirano u knjizi Johna Perkinsa “Confessions of an Economic Hit Man”. Međunarodni monetarni fond MMF (International Monetary Fund) i Svjetska Banka (World Bank) su dvije krovne svjetske organizacije koje okupljaju banke koje se bave iznudom, kamataranjem, ucjenom i direktnom represijom svih država, a naročito država Trećeg svijeta odnosno država u razvoju.

Glavni cilj ovih banaka nije pomoći rastu gospodarstva i blagostanja u tim zemljama što im je kao deklarativni cilj, već uništenje bilo kakve šanse za industrijski i tehnološki razvoj, odnosno očuvanja tehnološkog i industrijskog monopola i koncentracije moći koje pojedine države (korporacije) danas imaju. Kao dokaz ove moje tvrdnje samo ću iznijeti podatak da ove dvije udruge banaka postoje od završetka Drugog Svjetskog rata, znači nekih 65 godina (danas je 2010.g.), a da NE POSTOJI NITI JEDNA DRŽAVA NA SVIJETU KOJOJ SU KREDITI OVIH BANAKA POMOGLI, odnosno u kojoj danas vlada gospodarski rast, blagostanje i prosperitet, a siromaštvo je iskorijenjeno.

Dapače, svaka država koja je primila ‘pomoć’ ovih udruga banaka je doživjela rast siromaštva, deindustralizaciju, raspad poljioprivrede, a stanovništvo je dovedeno na rub gladi. Stariji primjer je intervencija MMF-a u Argentini (Argentina’s Economic Collapse), a noviji primjeri je bankrot Grčke i Irske u kojima domicilne vlade više ne kroje nikakvu politiku, već strani bankari određuju tko će, što će i kada će proizvoditi, po kojim cijenama prodavati, kada će se ići u penziju, a tko će imati pravo na zdravstvenu skrb, a tko neće, odnosno drugim riječima vlast u ovim državama ne obnašaju demokratski izabrani predstavnici već strani bankari kojima je prvi cilj zaštitii i osigurati svoje interese, a nije im ni na kraj pameti pomoći običnom čovjeku.

Najgora stvar koja se podvaljuje ljudima je da ove institucije dolaze u ulozi spasitelja, a u stvarnosti imaju ulogu osvajača. Najbolje se to vidi na primjeru Irske: u svim medijima se navodi da će MMF i EU POMOĆI Irsku s 100 miljardi eura. Čovjek bi pomislio iz medijskih natpisa da banke možda daju nepovratnu humanitarnu pomoć, ali normalno to nije istina, oni samo daju kredite koje će kasnije masno naplatiti i to ne samo kamatama nego i politički unovčiti.

Duga je povijest tlačenja naroda u svijetu s prenapuhanim kamatama, umjetnim igrama na tržištu (naftne krize iz 70-tih) u kojem je dozovljeno da kreditor proizvoljno mijenja kamate, obračunava ogromne zatezne kamate na kašnjenje isplate duga ili prisili dužnika na tzv. reprogramiranje duga i dovede dužnika u bezizalaznu situaciju. Ogromna moć koja je koncentrirana u bankarskim krugovima, omogućava im da manipuliraju cijenom nafte, tečajem dolara, eura i ostalih važnih valuta te i na taj način umjetno napušu zaduženja svojih dužnika. Najpoznatije otimanje strateškog resursa države od iznimne važnosti je Britansko preuzimanje vlasništva nad Sueskim kanalom 1875.g. kada Isma’il Pasha pritisnut ogromnim vanjskim dugom Egipta prodaje (daje) udio u vlasništvu nad Sueskim kanalom Britancima (Suez Canal Company).

Interesantno je da se kao financijer iz sjene koji je pomogao ovaj poduhvat Britanije opet pojavljuje mafijaško-bankarska familija Rothschildovih. Povijest bilježi nekoliko uzaludnih pokušaja otpora potlačenih naroda Trećeg svijeta (u kojem živi preko 80% svjetske populacije) ovim bankarskim zločincima. Pokret nesvrstanih (Non-Aligned Movement – 85 zemalja) 1976. objavljuje Deklaraciju iz Kolomba(Šri Lanka) u kojoj se jasno ukazuje na problem prezaduženosti najnerazvijenih i najjače pogođenih država.

Cilj ove deklaracije je bio da se problem duga zemalja Trećeg svijeta podigne na političku razinu kako bi siromašne zemlje imale priliku šansu za pošteni i ravnopravan gospodarski razvoj bez tereta ogromnih dugova koji su umjetno prenapuhani tzv. naftnim šokom iz 70-ih. Predlaže se osnivanje Međunarodne banke za razvoj koja bi provodila poštenu politiku raspodjele prihoda kao alternativa MMF-u i Svjetskoj Banci.

U esenciji, ova deklaracija je predstavljala političku volju večine stanovnika Zemlje da se ukine postojeći monetarni sustav i uvede novi i pošteniji sustav na obostranu korist kako najsiromašnijih nacija, tako i u korist bogatih industrijskih zemalja.

Deklaracija je izazvala nevjerovatan šok u zapadnim bankarskim krugovima, dolar je izgubio na vrijednosti, što je izazvalo reakciju bankarskih krugova koji su pomoću glavnog operativca za ‘mračne poslove’ Henry Kissingera izvršili državne udare u tri zemlje, glavne predvodnice ove političke inicijative: u Indiji je nakon 6 mjeseci od iznošenja ove Deklaracije s vlasti ‘svrgnuta’ Indira Ghandi (raspala se njena stranka), u Šri Lanci se organiziraju masovni štrajkovi pod patronatom stranke koja je izravno financirana od strane anglo-američkih tajnih službi te premijarka Bandaranaike (drugi incijator Deklaracije i prva žena premijer na svijetu) napušta vladu 1977.g., a gvajanski ministar Frederick Wills koji je bio treći najjači nositelj ove Deklaracije mora podnijeti ostavku na svoj položaj. Na ovaj način su s scene maknuti glavni protagonisti Deklaracije i sama prijetnja bankarskom sustavu odnosno MMF-u.

Ovdje moram istaknuti da pokret nesvrstanih danas predstavlja jedinu svijetlu političku organizaciju na ovoj planeti, ukazujući na mnoge probleme koji su uzrok ratova, gladi i siromaštva na svijetu: nepravedna struktura UN-a u kojem par najvećih zemalja kroje sudbinu ostatka svijeta, nepravedan monetarni sustav koji štiti interese bogatih, a siromašne čini još siromašnijim, kršenje ljudskih prava SAD-a ratom u Afganistanu i Iraku te tzv. ratom protiv terorista. 1982.g. izbija tzv. kreditna kriza Trećeg svijeta (Third World Debt Crisis): zemlje dužnice Trećeg svijeta uhvaćene su u nemilosrdne škare sve gorih trgovinskih uvjeta za njihovu izvoznu robu, sve manjih prihoda od izvoza i strahovito većih iznosa sredstava potrebnih za servisiranje njihovih dugova.

Ova kriza je umjetno izazvana naftnim šokovima koje su prisilile zemlje da ogromne količine dolara utroše u naftni deficit. Kad je postalo jasno da će zemlje dužnice Latinske Amerike ubrzo puknuti pod nepodnošljivim novim opterećenjem otplate duga, utjecajni krugovi oko Margaret Thatcher i Reaganove vlade su počeli pripremati jedan ‘primjer’ koji će zemlje dužnice odvratiti od pomisli nevraćanja svojih dugova velikim bankama SAD-a i UK-a. Primjer je bio vojna intervencija Britanije na beznačajnim Falklandskim otocima (Falklandski rat 1982.g.).

Argentina je pod utjecajem SAD-a nakon dugogodišnjih neuspješnih pregovora s UK, proglasila svoj suverenitet nad otocima, misleći da ima punu potporu SAD-a. Međutim, ovo je samo bio izgovor za vojni pohod Ujedinjenog Kraljevstva i stvaranje od Argentine primjera za druge zemlje dužnice koje bi se eventualno pobunile i odbile vraćati dug.

Naime, Argentina je u tom razdobilju bila treći dužnik u svijetu s vanjskim dugom od oko 38 miljardi dolara i zemlja koja je bila najbliže nemogućnosti vraćanja duga.

Fascinantno je da cijele armije, tajne službe i ostala infrastruktura stoji na raspolaganju bankama kako bi zaštitile njihov interes. U očajničkom pokušaju da spasi Meksičko gospodarstvo i izbaci strani bankarski utjecaj predsjednik Meksika Lopez Portillo, 1. rujna 1982.g. objavljuje da se privatne banke u Meksiku nacionaliziraju uz plaćanje odštete vlasnicima kao dio mjera za spas nacionalne ekonomije. Ovo je bio presedan u svjetskoj povijesti, koji se naravno nikad nije ponovio. Nažalost Lopez Portillo je bio na kraju mandata tako da je ova njegova inicijativa u startu bila osuđena na propast, ali je vrijedi zabilježiti kao jedan od rijetkih pravih primjera borbe protiv banaka.

Dana 1.10.1982.g. Lopez drži povijesni govor u skupštini Ujedinjenih naroda kojim je precizno oslikao situaciju u svijetu u svezi prenapuhanih dugova zemalja Trećeg svijeta, a koja je i danas prisutna u još ekstremnijoj formi: “Postoje jedne škare koje prijete da će prerezati zamah razvitka postignut u nekim zemljama i presjeći mogućnost razvitka u ostalim zemljama.

Obustava vraćanja kredita nije ni na čiju korist i nitko je ne želi. Ali, hoće li do nje doći ili ne, to je izvan odgovornosti zemalja dužnika. Zajedničke situacije stvaraju zajedničke pozicije kojima nije potrebna konspiracija ni intriga. Meksiko i mnoge druge zemlje Trećeg svijeta ne mogu udovoljiti dogovorenom roku otplate pod jako drukčijim uvjetima koji sada prevladavaju.

Mi zemlje u razvoju ne želimo postati vazali. Mi ne možemo paralizirati svoja gospodarstva ni gurnuti svoje narode u još veću bijedu kako bismo vraćali dug čije se servisiranje utrostručilo bez našeg sudjelovanja i odgovornosti, a pod uvjetima koji su nam nametnuti.

Naša nastojanja da se razvijamo kako bismo pobijedili glad, bolest, nepismenost i ovisnost, nisu prouzročila ovu međunarodnu krizu.” Uplašeni mogućnošću bojkota i nevraćanja dugova od strane zemalja Trećeg svijeta privatne banke prvi puta u povijesti koriste propagadni spin u kojima svoje privatne kredite i rizike stavljaju na leđa društva odnosno državnih institucija izjavama da bi nevraćanje dugova moglo ugroziti međunarodni bankarski sustav. Uplašeni ovakvom mogućnošću SAD, UK i ostale države nameću MMF-u ulogu svjetskog policajca u procesu utjerivanja dugova koji je postao najusklađenija operacija organizirane pljačke u modernoj povijesti.

Danas smo svjedoci istog scenarija kada države novcem poreznih obveznika moraju pokrivati gubitke privatnih banaka pod prijetnjom da bi alternativa bio kolaps svih financijskih institucija. Danas se ovo zove Bailout. Točne brojke se ne znaju, ali procjenjuje se da je samo SAD utrošio preko trilijun dolara (tisuću miljardu) za spas privatnih banaka.

Nevjerovatno, ali istinito. 1982.g. suprotno brižljivom njegovanom dojmu u zapadnoeuropskim i američkim medijima, zemlje dužnici plaćale su svoj dug mnogostruko, doslovno krvlju i poslovičnu posljednju paru davale lihvarima modernog doba iz New Yorka i Londona. Nije bilo točno da su nakon kolovoza 1982. veliki dužnici Trećeg svijeta odbili plaćati dugove. Pištolj im je bio prislonjen na glavu pod pritsikom MMF-a da potpišu ono što su banke eufemistički nazvale reprogramiranje duga s vodećim privatnim bankama među kojima su prednjačile Citicorp i Chase Manhattan iz New Yorka. Krajnji rezultat je bilo ogromno povećanje iznosa duga, usprkos činjenici da iz tih banaka ni jedan peni novog zajma nije stigao u Latinsku Ameriku.

Ukupni se vanjski dug svih zemalja u razvoju , dugoročni i kratkoročni, stalno povećavao nakon 1982., s nešto iznad 839 miljardi dokara na skoro 1300 miljardi dolara 1987. godine. Cijelo to povećanje praktički proizlazi iz dodatnog opterećenja prouzročenog uvjetima ‘refinanciranja’ neplativog starog duga. Pod režimom MMF-a Meksiko je bio prisiljen srezati svome narodu vitalne lijekove, prehrambene namirnice, gorivo i druge potrepštine. Ljudi, a vrlo često i novorođenčad, bespotrebno su umirali zbog nedostataka najosnovnijih lijekova iz uvoza. Jednaki se proces odvijao u Argentini, Brazilu, Peruu, Venezueli i u večini zemalja Afrike, uključujući Zambiju, Zair, Egipat i velike dijelove Azije.

Prema podacima Svjetske banke, u razdoblju između 1980. i 1986. skupina od 109 zemalja dužnika platila je kreditorima samo na ime kamata na svoj inozemni dug ukupno 326 miljardi dolara. Na ime glavnice toga istoga duga otplaćeno je 332 miljarde dolara, što je ukupno s uplatama na ime kamata iznosilo 658 miljardi dolara, a sve to na ime otplate početnog iznosa duga od 430 miljardi dolara. Ali usprkos tim ogromnim otplaćenim iznosima, tih je 109 zemalja 1986. godine još uvijek dugovalo kreditorima svotu od 882 miljarde dolara. Tako je djelovala magija združenih kamata i fluktuirajučih tečajava.

Još je šokantniji aspekt ukupne dužničke krize iz 1980-ih godina bila činjenica da večina toga novca nije uopće napuštala njujorške i londonske banke. Po riječima jednog izravnog sudionika u tim procedurama, bivšeg peruanskog ministra za energiju Pedra Pabla Kuczinskog, koji je preuzeo unosan položaj u njujorško-švicarskoj banci Credit Suisse First Boston: “večina novca nikada nije vidjela Latinsku Ameriku. Od 270 miljardi dolara kredita koje je Latinska Amerika uzela između 1976. i 1981., ustanovili smo da je Latinska Amerika stvarno dobila samo 8.4% toga iznosa i to su bila jedina sredstva koja je Latinska Amerika mogla utrošiti na proizvodne investicije.

Sav je preostali novac ostao u bankama, nikad nije ni stigao u Latinsku Ameriku, samo je promjenio knjige.” Prethodni tekst je dovoljno jasan, brojke govore same za sebe, bitno je istaći da se ovakve dužničke krize i općenito ekonomski šokovi ponavljaju periodično, danas (2010.g.) upravo živimo u tzv. recesijskom periodu ili još jednoj dužničkoj krizi. Zaključak: banke su glavni instrument ekonomske stagnacije, krize, siromaštva i gladi u svijetu. Vidljivo je da one ne ugrožavaju samo ekonomije drugih zemalja (Trećeg svijeta) već svoje rizike prebacuju na leđa građana svoje domicilne zemlje koji moraju svojim novcem pokriti gubitke privatnih banaka pod prijetnjom općeg kolapsa. KRAH SE BLIŽI, A NA JEDNOJ RAZINI TO TREBA POZDRAVIT JER SADAŠNJI JE SUSTAV ZATVORSKA ĆELIJA SA SEDEM MILIJARDI LJUDI. POSTAVLJA SE PITANJE ŠTO UČINITI KADA DO TOGA DOĐE. HOČEMO LI SLIJEDITI SCENARIJ “PROBLEM – REAKCIJA – RJEŠENJE” KOJI ĆE POKUŠAVATI NAMETNUTU ROTHSCHILDI? ILI ĆEMO SE UGLEDATI NA ISLAND?

Jedna od glavnih tehnika masovne manipulacije pri pokušaju uvođenja orvelovske države može se opisati kao “nema drugog izbora” “nemamo nikakvog izbora” “jedino rješenje je …” i tome slično. Ono što želite da se dogodi, prikazujete kao jedini mogući odgovor na dana (umjetno izazvana) zbivanja. Kada je u rujunu 2008. bankovni slom opustošio svjetsko gospodarstvo vlade raznih država govorile su da “nemaju izbora” te da moraju sanirati banke i financijske institucije koje su krah i izazvale.

Nisu vođene nikakve rasprave ili razgovori o drugim načinima reagiranja, a budući da su bankarski agenti bili postavljeni na financijske položaje u pojedinoj vladi, interesi naroda nisu imali baš nikakvih izgleda. Uslijedilo je najveće prebacivanje bogatstva u poznatoj ljudskoj povijesti: od naroda bankarima, od mnoštva šačici – a nije bilo “nikakvog drugog izbora?” Posljedice tog “jedinog rješenja” mogu se vidjeti u Sjevernoj Americi i Europi gdje se tamošnja gospodarstva koprcaju u živom blatu, tražeći slamku spasa.

U osnovi isti plan ostvaruje se s obje strane Antlantika i diljem svijeta, s neznatnim razlikama, a isti projicirani ishod planiran je za svakog. Problem su sustavno osmišljavali oni koji kontroliraju bankovni i financijski sustav preko rothšildskih agenata poput Alana Greenspana, predsjednika Američkih Federalnih rezervi od 1987. do 1006., koji nastavlja provoditi takvu politiku u “Fedu” preko svog kao pas poslušnog nasljednika, posve beskorisnog Bena Bernankea. Ta proračunata pljačka javnog balaga sasvim je očita i jasna. U Europi to ide ovako: Srušiš bankovni sustav kako bi pokrenuo željeni slijed zbivanja.

Ubaciš trilijune eura u banke “da ih spasiš” i prihvatiš njihove toksične dugove kao jamstvo. Tako si u tren oka , privatni dug pretvorio u državni (javni) dug. Vlade vrtoglavo jure prema bankrotu zbog svih dugova uključenih u saniranje banaka i zato što MMF i Središnja europska banka, inače u vlasništvu istih ljudi koji i te banke posjeduju, stupaju na scenu kako bi izbavili države pomoću dodatnih zajmova (dugova). MMF i ECB primoravaju vlade da svojim građanima nametnu opake programe štednje i rasprodaju državna dobra privatnim korporacijama u vlasništvu istih ljudi koji su u vlasništvu MMF-a, ECB-a i banaka.

Europska unija zahtjeva kontrolu privreda svih svojih članica i stvaranje središnje kontroliranih “Sjedinjenih Europskih Država” kako bi riješile problem kojeg su i stvorili oni što kontroliraju Europsku uniju (isti ljudi koji posjeduju MMF, ECB i banke). Sve se to dogodilo a stotine milijuna života ozbiljno je ugroženo zbog tvrdnje da nema “drugog izbora” osim saniranja banaka koje su problem i proizvele. Ali narod Islanda je pokazao da su to besmislice.

O Islandu ste dosta slušali 2008. kada je njegov bankovni sustav pretrpio neviđen i nevjerojatan krah. Bilo je to razmjerno veličini islandskog gospodarstva, najveći bankovni slom u ekonomskoj povijesti. Danas se o islandu vrlo malo čuje zbog načina na koji se njegovo stanovništvo koje broji 320.000 ljudi pozabavilo s ogromnim izazovima s kojima se odjednom suočilo. Ne spominjite Island – Pssst! Stav o tome kako “nema drugog izbora” najviše ugrožava neka alternativa koja djeluje… prijetnja u vidu dobrog primjera. Razmjeri islandskog kraha bili su šokantni. U godinama koje su prethodile 2008.

Island je prihvatio “Greenspanovu doktrinu” privatizacije bankarskog sustava i uklanjanja sustava kočnica i ravnoteža koji se odupirao nesputanoj , raspojasanoj pohlepi. Inozemne ulagače privukle su više stope povrata u računima znanim kao “IceSave”, ali time je Islandski strani dug porastao do strahovitih , očito neodrživih razina. Godine 2003. dug je bio 200 puta veći od nacionalnog dohotka, a u 2007. je bio veći za 900 posto.

Bila je to katastrofa koja se nadvila nad Island, čije nastupanje nije trebalo dugo čekati. Pa pogledajmo što se zbilo sa Islandskim bankama. Nije bilo šanse da ta fiskalna fantazija preživi svjetski slom iz 2008. Tako su tri glavne Islandske banke: Glitnir, Landbanki i Kapthing nacionalizirane kada su propale, a vrijednost islandske krune naspram eura pala je za 85%. Ali danas, svega tri godine kasnije, islandska privreda oporavlja se od razmjerno najvećeg kraha u povijesti zato što …Islanđani te banke nisu sanirali, pustili su ih da propadnu. Oni koji su problem uzrokovali snosili su i posljedice. Do takvog je ishoda došlo zbog toga što je islandski narod odbio preuzeti odgovornost za ono što su prouzročile banke. Zbog žestokih javnih prosvjeda tadašnji premijer Geir Hilmer morao je odstupiti, a ostavku je dao 2009. postavši prvi islandski koji je optužen i kojemu se sudilo zbog nesavjesnog rada. Ovo su na prvi pogled uočljive tri temeljne razlike između onoga što se dogodilo na Islandu i država koje su provele saniranje ugroženih banaka.

Kada su na primjer, irske banke doživjele slom, zbog njihove pohlepe i korupcije, Irska vlada smiješnoga premijera sanirala ih je u tako zapanjujućem stupnju da je Irska sada u stisku oštrih mjera “štednje”, zapavši u dugove prema MMF-u i Središnjoj europskoj banci preko grla, a Irska je privreda uništena što će i ostati za mnoga nadolazeća pokoljenja. Nasuprot tome, Island je jednostavno pustio banke da propadnu. Cowen je rekao da će on odstupiti s mjesta irskog vođe, ali tek nakon što dogovori ogroman zajmovni paket s MMF-om i ECB-om sa svim popratnim uvjetima i odredbama.

Dakle, onima koji su problem i izazvali dopušteno je da nametnu “rješenje” dovodeći od još većih problema golemim povećanjem javnog duga preko vlade. Nasuprot tome, Islanđani su svrgnuli s vlasti političare koji su nadzirali financijski debakl prije nego li su uspjeli učiniti isto što i Cowen. Vođi čija je nesposobnost bilo zbog korupcije ili pak kriminala, nasukala Irsku omogućeno je da slobodno ode i nastavi sa svojim ne sumljivo lagodnim životom, dok je irskom narodu prepušteno da se nosi s posljedicama. Nasuprot tome, Islandskoj verziji Cowena sudi se zbog onoga što je učinio. I novodošla ljevičarska vlada na islandu je 2009. isprva krenula rutom “pa, nemamo izbor” ali narod ni ovaj put za tako nešto nije htio niti čuti, ključni su upornost i neprihvaćanje “ne” kao odgovora.

Nova je vlada predlagala usred prijetnji iz Britanije i drugih zemalja, da će otplatiti 3,5 milijuna eura duga privatnih banaka, plus kamate, što je ekvivalent 100 eura mjesečno po svakom Islanđaninu u sljedećih 15. godina. Prosvjedi su pojačani a šef države, predsjednik Olafur Ragnar Grimsson, odbio je svojim potpisem ozakoniti plan otplate te prihvatio zahtjeve javnosti za referendumom o tom prijedlogu. S obzirom na puls javnosti referendum se nije mogao izbjeći, pa je u proljeće 2010. otprilike 93 posto Islanđana glasalo za odbacivanje prijedloga da javnost otplaćuje dugove privatnih banaka.

Vlada je morala udovoljiti željama stanovništva te su pokrenuti kazneni procesi protiv osoba u pozadini bankarskog sloma, uključujući i bivšeg premijera. Islanđani su također tražili da Ustav zaštiti zemlju od međunarodne strukture moći te je izabrano 25 ljudi, nepovezanih s političkim strukturama, da takav dokument i sastave.

Eto što se sve može postići u koliko ljudi ne odustaju sve dok se pravda ne zadovolji. Iskod: Islandska se privreda budi iz svoje noćne more, dok one zemlje (sve ostale) koje su sanirale banke i učinile javnost odgovornom za privatne dugove upadaju u sve dublji glib. Island bi sada trebao povući svoju molbu za pristupanje Europskoj uniji jer bi pridruživanjem EU poništio sve dobro što je dosad postigao.

Zadnje ispitivanje javnog mnijenja pokazuje da 64 posto Islanđana želi pocijepati tu molbu, ali pritom moraju biti nepokolebljivi kao što su bili i kod saniranja banaka. Islandski predsjednik Olafur Ragner Grimsson također je naglasio ono na što u ovim biltenima ukazujem posljednjih nekoliko mjeseci – agencije za procjenu kreditnih sposobnosti su prava sramota i čisti hohštapleraj. Na polju kreditnog rejtinga kompanija i država vladaju tri agencije – Moodys Investors Service i Standard and Poors (koji zajedno nadziru 80% tržišta) te Fitch Investors Services (15 posto).

To su agencije koje su prije 2008. najobičnijem smeću davale trostruki A rejting., a Islandskim su bankama davale besprijekoran “zdravstveni list” netom prije negoli su propale. I svemu tome unatoč, iste te agencije sada odlučuju o sudbini čitavih naroda putem kreditnog rejtinga kojeg daju pojedinoj zemlji. One rade u dosluhu s dinastijom Rothschild tako što snižavaju rejting ciljanih zemalja, a insajderi se naveliko bogate kladeći se na sniženje kreditnog rejtinga neke države kada znaju da se to sprema.

Svjetski financijski sustav nije tek obična kockarnica koja se igra s ljudskim životima iz minute u minutu, stolovi su namješteni da ne mogu bolje, jer rotšildske mreže ne samo da kontroliraju sustav, one su ga osmislile. Za njih, sustav je kibernetička stvarnost koja određuje energetske tokove onoga što nazivamo novcem. Oni osiguravaju da rijeke novca neprestano pritječu u njihovom smjeru, i što dalje od ogromne većine ljudi. Njihovo glavno sredstvo za postizanje tog cilja je dostupnost ne postojećeg teoretskog novca pod nazivom “kredit”. Metodologija je zbilja jednostavna. Prazne državne blagajne i presahli kreditni tokovi zbog saniranja bankarskog sustava multi – trilijunskim iznosima.

Ponovni krah gospodarstva , uz nemoć vladajućih struktura da išta poduzmu. Potom se rotšildski kartel i njegova potrkala u vladi dogovore o tome kako je “jedini izbor” za rješenje problema restrukturiranje cjelokupnog bankarskog i financijskog sustava, uz uspostavu središnje svjetske banke s nadležnošću nad čitavim globalnim financijama. KRAH SE BLIŽI, A NA JEDNOJ RAZINI TO TREBA POZDRAVIT JER SADAŠNJI JE SUSTAV ZATVORSKA ĆELIJA SA SEDEM MILIJARDI LJUDI. POSTAVLJA SE PITANJE ŠTO UČINITI KADA DO TOGA DOĐE. HOČEMO LI SLIJEDITI SCENARIJ “PROBLEM-REAKCIJA-RJEŠENJE” KOJI ĆE POKUŠAVATI NAMETNUTU ROTHSCHILDI? ILI ĆEMO SE UGLEDATI NA ISLAND?

Svaki prosvjed, ili promjena, ili revolucija, u koliko nije utemeljena na popisu ispod, nema nikakve šanse da išta promijeni. Ovi stupovi sistema moraju pasti, ili će u suprotnom blokirati bilo kakvu vrstu ljudske transformacije. Kraj stvaranju novca na zaslonu računala i naplaćivanju kamata. Kraj zaduživanju vlada kod privatnih banaka nepostojećim novcem zvanim “kredit” , kraj plaćanju kamata ljudi na taj novac “koji nikada nije, niti neće postojati”. Vlade ( a taj se koncept mora radikalno promijeniti) mogu izraditi vlastitu valutu – beskamatnu Kraj privatnim bankama i izdavanju nepostojećeg novca pod nazivom “kredit” jer jedino što stvaraju je “novac” kao dug od samoga početka.

Kraj kasinima kao što je Wall Street i City of London, nemilosrdnom kockanjem sa financijskim i robnim tržištem kao i sa životima milijardama ljudi diljem svijeta. Kraj sve profesionalnijim lobističkim skupinama koje zarađuju za život kao i njihovi klijenti živjeci od korupcije. Kraj vladama bez ugovora, u kojima lažljivi političari mogu obećati ljudima da će učiniti ovo, a kada dobiju potporu i nakon što se smjeste u urede, čine upravo suprotno. Kraj centraliziranoj moći u svim područjima našeg života i početak diverifikacije moći na zajednice kako bi mogle odlučivati o vlastitom životu. Koje će dobro doći iz preraspodjele ležaljka na Titanicu? Nikakvo.

Bankovni sustav kojeg poznajemo nema potrebe da bude mijenjan, on mora u potpunosti nestati. To je kazneno djelo temeljeno na prijevari i iznudi. O njegovoj zamjeni treba biti odlučeno od strane stanovništva – ne od onih koji su ga stvorili i koji potajno žele izmanipulirati, stvoriti nove globalne strukture financijske kontrole utemeljene na “Svjetskoj Centralnoj Banci”
 
(koca111.blogspot.com/ uredio:NSP)