Cijene su europske, a plaće mađarske, pa se s jednom plaćom teško može preživjeti ako ste sami i podstanar

Kao u onoj pjesmi, bio sam dobar gost, a Budimpešta me “sama vodila” kud je htjela, Vörösmarty, Citadela i Lančani most.

No ljepota središta glavnog mađarskog grada skrivala je i neke i druge sjene i probleme s kojima se građani prijestolnice na Dunavu svakodnevno susreću i bore.

Puni restorani, pivo 13 kuna

Vijesti koje putem medija dolaze iz Mađarske posljednjih godinu i pol dana uglavnom govore kako je tamošnji premijer Viktor Orbán zločesto dijete Europske unije koje stalno nešto prigovara Bruxellesu, kako je zatvorio migrante u logore želeći sačuvati europsku kulturu, a glavni saveznik malo po malo postaje mu ruski predsjednik Vladimir Putin.

Iz hrvatske perspektive, Mađarska je i država s kojom se sporimo i borimo za nacionalnu naftnu kompaniju Inu i čiji se rasplet uskoro očekuje. Mene je pak u cijelom tom kolopletu političko-gospodarskih tema zanimalo kako živi prosječni Mađar – kakvo je obrazovanje, ima li posla u toj zemlji, gdje mladi izlaze, kako se zabavljaju. Te i slične teme koje rijetko, ili nikad, izađu na površinu i ne uspijevaju se probiti u prvi plan zbog važnih teških vijesti koje dominiraju.

U bliskoj ili nešto daljoj prošlosti u Mađarskoj sam bio desetak puta. Tu računam i neke davne odlaske u Nagykanizsu, kamo se masovno odlazilo po kobasice i sir, ali i posjete Budimpešti koja se u posljednja dva desetljeća jako promijenila. Moram priznati da je dolazak na granični prijelaz Goričan izgledao pomalo sablasno.

U ponedjeljak u podne ondje smo bili samo hrvatski granični policajac, njegova mađarska kolegica i ja, a na nedavne navale migranata još uvijek podsjećaju žica i čelična ograda odvučeni nekoliko metara sa strane, gdje stoje za svaki slučaj. Autocesta je u nešto boljem stanju u odnosu na prije sedam godina kad sam zadnji put tuda prolazio, a dvije trake s približavanjem Budimpešti polako prelaze u četiri i pokazuju da se približavamo glavnom gradu.

Budimpešta sa svojih gotovo dva milijuna stanovnika zaista i jest glavni grad, ovdje su gotovo svi važni događaji, tu se najviše ulaže, ostatak zemlje gravitira Budimpešti – govori mi István, mladi recepcionar u hotelu u kojem sam odsjeo.

Kad sam mu spomenuo da sam novinar iz Hrvatske i da sutradan radim politički intervju u mađarskom parlamentu, samo se nasmijao i kazao kako će mađarski problemi koje će navesti političari biti sigurno drukčiji od mađarskih problema koje imaju građani. To se pokazalo samo djelomično točnim, no zanimalo me što to muči dvadesetdvogodišnjeg Istvána koji uz rad u hotelu i studira.

Najveći su problem niske plaće i skupa stanarina i režije. Na nekim prosječnim poslovima poput mojeg može se zaraditi oko 500 eura mjesečno, a stanarina bez režija u prosjeku iznosi oko 400 eura, kad tome dodate račune za struju, vodu, plin i ostalo, jasno vam je da jedna osoba sama teško može živjeti kao podstanar – govori István i dodaje kako je grad ugodan za život, kako je siguran, a hrana u trgovinama i u restoranima nije previše skupa.

Slično je, kaže, kao i u drugim zemljama Europske unije, pa čak i jeftinije. Ali plaće su osjetno niže. I zato se deseci tisuća mladih iseljavaju iz Mađarske u potrazi za boljim životom.

U Istvánove priče o cijenama hrane i pića i osobno sam se uvjerio posjetivši mali restoran u blizini hotela. Obilan obrok koji je uključivao meso, rižu i salatu stoji oko 50 kuna, dok je veliko točeno pivo mađarsko, 13 kuna.

Iako je bio ponedjeljak, restoran je bio pun, a gosti djelomično Mađari, a djelomično turisti iz različitih država. Upravo je turizam taj koji polako ali sigurno preuzima velik dio gospodarskog kolača Budimpešte i u posljednjih se pet-šest godina snažno razvija bilježeći velik rast.

Moglo bi se reći da je Budimpešta u segmentu riječnih kruzera na tragu onoga što je Zagreb postigao u slučaju Adventa. Diana radi u središtu Budimpešte, na obali Dunava gdje turiste nagovara na vožnju brodom i razgledavanje grada iz riječne perspektive.

Broj turista iz godine u godinu raste. Jako puno je Britanaca, Talijana, Nijemaca, Austrijanaca, ali i Amerikanaca. U razgovoru s njima saznala sam da im je Budimpešta postala alternativa za odlazak u Pariz ili London, ali i neke druge destinacije, prvenstveno zbog sigurnosti. Ovdje nije bilo terorističkih napada ili bilo kakvih drugih nereda već desetljećima – kaže Diana.

Turistički bum

A turisti su zaista na svakom koraku, iako je tek početak travnja, riječni kruzeri na Dunavu rade punom parom. U gradu sam uglavnom susretao veće ili manje skupine Talijana i Britanaca koji su ili pješačili s planom grada u rukama ili se pak vozili na biciklima i segwayima kojih je pun grad i obilazili znamenitosti.

No, osim turista, na ulicama su me dočekali i prosvjednici. Taj je put riječ bila o studentima i građanima koji su prosvjedovali protiv najave zakona o ukidanju fakulteta koji financira George Soros. Kako mi je objasnio jedan od prosvjednika, Zoltán, prosvjedima se želi upozoriti na nedemokratsku vladavinu premijera Viktora Orbána, koji, kako kaže, zabranjuje i gasi sve što mu nije po volji.

Zoltán, koji je i sam student, kaže mi kako Mađari u posljednje vrijeme često izlaze na ulice, ali ne u onolikom broju koji vođe prosvjeda priželjkuju. U oči mi je odmah upao i zanimljiv prizor na trgu ispred mađarskog parlamenta, gdje je skupina prosvjednika podignula šatore.

Tu uvijek netko prosvjeduje, a šatori se koriste kao infrastruktura bez obzira na tematiku prosvjeda – kaže mi Zoltán. U ponedjeljak su ispred parlamenta bili oni koji su u bankarskim ovrhama zbog kredita u stranim valutama ostali bez svojih domova ili su im blokirani računi.

Slušajući tu priču nisam mogao ne povući paralelu s istovjetnim događajima u Hrvatskoj. Za razliku od nas, Mađari još čekaju svoj zakon o rješavanju problema kredita u stranim valutama. Bar mi tako tvrde oni koji su se skupili u šatorima. Kad oni završe sa skupom, šatore će zauzeti oni koji se ne slažu s protumigrantskom politikom vlade, pa nakon njih neki drugi, sve dok postoji odobrenje policije za boravak na tom prostoru.

A spomenuti trg ispred parlamenta još prije samo nekoliko godina bio je parkiralište. Danas je pješačka zona i jedan od najljepše uređenih prostora u Budimpešti. Spomenici su dobili novi sjaj, parkovi, fasade i šetnice su uređeni i vidljivo je da se pokušava vratiti stari sjaj bisera na Dunavu.

Središte grada veliko je gradilište, a i nekoliko blokova dalje vidljivi su novi poslovni kvartovi koje zauzimaju prepoznatljivi logotipi poznatih svjetskih kompanija. Dio puta do hotela odlučio sam proći pješice šetajući uz moćnu rijeku i baš sam na tom povratku naletio na dvije stvari koje su me potaknule na dodatno razmišljanje. Uz Dunav prolazi i tramvajska linija broj dva, podignuta iznad razine rijeke, pa se na stanicu dolazi ispod malih mostova i pothodnika.

Gotovo da nema stanice ispod koje ne spava neki beskućnik. Točno nasuprot luksuznih hotela u vlasništvu svjetskih hotelskih lanaca koji su se smjestili na prestižnoj lokaciji i nude svojim gostima sobe s pogledom na Dunav i stari grad za nekoliko stotina eura po danu, svoje su “sobe” pronašli oni koji su iz različitih razloga ostali bez domova u nekom obližnjem kvartu Budimpešte, ali i oni koji su onamo stigli bježeći od rata na Bliskom istoku ili siromaštva Afrike.

Pokoju forintu pomoći neće odbiti, za razgovor nisu raspoloženi. Vrijeme ih je ovih dana poslužilo, sunce je podiglo temperaturu pa se boravak na otvorenom lakše podnosi, no noći su hladne pa se svatko od njih snalazi kako zna i umije.

Po tom pitanju Budimpešta se u potpunosti uklopila u trendove velikih europskih gradova u kojima je u usporedbi s, primjerice, Zagrebom broj siromaha koji spavaju na gradskim ulicama ipak osjetno veći. Samo nekoliko koraka dalje spomenik je oko kojeg je uvijek primjetan velik broj turista i znatiželjnika.

Šezdeset pari željeznih cipela postavljeno je na obali Dunava, vrlo blizu pristaništa za kruzere. Vođen znatiželjom, zastao sam kraj jedne grupe, pokazalo se Britanaca, koja je imala turističkog vodiča na engleskom jeziku.

Željezne cipele, saznajem, simbolično predstavljaju žrtve strijeljanja za vrijeme nacističke vladavine 1944. – 1945. godine. Strijeljani su većinom mađarski Židovi i bačeni u Dunav. Samo pedesetak metara od zgrade parlamenta. Naoko jednostavan spomenik u sebi zapravo krije svu dubinu stradanja i tragedije koju se može pronaći u bilo kojoj državi. I služi kao upozorenje generacijama koje dolaze.

Na najbližoj stanici ušao sam u narančasti tramvaj samo da ga usporedim s onim zagrebačkim i moram priznati da su naši tramvaji noviji, udobniji i brži. Autobusi su pak jednake boje kao i u našem glavnom gradu, plavi, izgledaju gotovo identično, a po načinu vožnje moglo bi se zaključiti da su i vozačke ispite polagali na istom mjestu.

Karta za javni prijevoz stoji deset kuna, vrijedi u jednom smjeru za oba prijevozna sredstva. Na odlasku iz hotela pozdravljam se s Istvánom, studentom koji baš poput svojih vršnjaka u Hrvatskoj radi kako bi se osamostalio i krenuo u život.
 

 
(vecernji.hr)

Ranije ovog tjedna je Europska unija priopćila da je za još šest mjeseci produžila sankcije protiv 146 ruskih i ukrajinskih pojedinaca i 37 tvrtki

Tri osobe koje su u međuvremenu preminule su uklonjene s popisa, navodi se u priopćenju. Zamrzavanje imovine i zabrana putovanja je također produžena do 15. rujna 2016. godine.

Vijeće EU je reklo da su sankcije Rusiji produžene zbog “nastavka podrivanja ili prijetnje teritorijalnom integritetu, suverenitetu i nezavisnosti Ukrajine.”, prenosi RT.

Europske sankcije protiv Rusije su uvedene početkom 2014. godine zbog navodne umiješanosti Moskve u sukob u istočnoj Ukrajini i zbog ujedinjenja Krima s Ruskom Federacijom. Sankcije su dizajnirane tako da ciljaju na ruski financijski, energetski i obrambeni sektor, kao i protiv nekih državnih dužnosnika, poslovnih i javnih osoba.

Moskva je odgovorila nametanjem embarga na poljoprivredne proizvode, hranu i sirovine protiv zemalja koje su se pridružile sankcijama protiv Rusije. Od tada su obje strane u više navrata produljivale i proširivale sankcije.

Međutim, u posljednje vrijeme neki europski političari i tvrtke postaju sve skeptičniji po pitanju sankcija, ističući da je dokazano da su politički neučinkovite i ekonomski štetne i za Rusiju i europske zemlje.

Prošli tjedan je i američki predsjednik Barack Obama produžio sankcije Washingtona protiv Rusije za još godinu dana.

Činjenica je da sankcije nisu uništile rusku ekonomiju, iako se više ne bilježi znatan ekonomski rast kao prošlog desetljeća i zabilježen je proračunski manjak od 2,6%, a pad BDP za 3,7% u odnosu, što su problemi s kojima se ruska vlada još uvijek može nositi, a promjena trenda u pozitivnom smislu se predviđa već ove godine. S druge strane, Vladimir Putin i njegovi suradnici politički nikad nisu bili jači i prema podacima Levada Centra čvrst stav prema Zapadu je samo ojačao poziciju čelnika Kremlja i vladajuće stranke Ujedinjena Rusija.

S druge strane, Europska unija također uspijeva izdržati udar ruskog embarga, iako većina zemalja zbraja gubitke u pojedinim sektorima. No, bez obzira na sve, trgovina naftom i plinom neometano teče, dok multinacionalne korporacije i sklapaju nove ugovore s ruskim energetskim divovima, najpoznatiji je “Sjeverni tok II”, projekt kojeg su dogovorili Gazprom, EON, Shell i OMV. Krajem prošlog mjeseca je u Rimu potpisan i Memorandum o razumijevanju oko isporuka plina iz Rusije preko Crnog mora do Grčke i Italije, a ugovor su potpisali talijanska kompanija Edison, grčka DEPA i ruski Gazprom, prenosi talijanska La Repubblica.

Sve u svemu, netko je u ovoj igri ipak gubitnik, a nije teško pogoditi o kojoj je zemlji riječ. Ne uzimajući u obzir ruske medije, jer će mnogi graknuti da se radi o propagandi Kremlja, dovoljno je pročitati osvrt na situaciju u toj zemlji britanskog The Guardiana i kolumnu koju je prije tri dana objavio najstariji američki tjednik The Nation.

Ranije je The Guardian predvidio da će zbog ostavke Aivarasa Abromavičiusa, ministra gospodarstva Ukrajine, zemlja neminovno potonuti u još dublju krizu, ali je iz najnovijeg osvrta jasno da gore od ovoga ne može biti.

Naime, početkom ove godine je ukrajinski predsjednik Petro Porošenko čestitao zemlji na preživljavanje svoje prve zime bez kupnje ruskog plina. No, Ukrajina je umjesto toga kupovala europski plin koji je, kako je Poroshenko ponosno naglasio, bio 30% skuplji.

U ovom se priopćenju prepoznaje glavni problem s kojim se suočava ukrajinski gospodarstvo. To čak i nije korupcija, ozbiljan problem kojeg malo tko može riješiti u kratkom roku, nego sumanuti ideološki izbor da se prekinu sve veze s Rusijom, zemljom koja je povijesno bila glavni trgovinski partner i glavni investitor u Ukrajini.

U nešto više od godinu dana, životni standard u Ukrajini je pao za pola, vrijednost valute pala je za više od dvije trećine, a inflacija je skočila na 43%. Ipak, čak i s gospodarstvom koje je takoreći propalo, ukrajinska vlada inzistira na ekonomskim politikama koje se nikako ne mogu nazvati nego samoubojstvom.

Od raskida ugovora s Rusijom 2014. godine, ukrajinska industrija obrane i zrakoplovstva industrija izgubila 80% svojih prihoda. Ponos Kijeva, proizvođač zrakoplova Antonov je bankrotirao, a proizvođač motora za rakete Yuzhmash sada radi samo jedan dan u tjednu.

Raskidanjem bankarskih odnosa s Moskvom, Kijev je sebi uskratio vitalna ulaganja i ekonomski spas. Zemlju održavaju u životu doznake koje kući šalju Ukrajinci koji rade u Rusiji, njih sedam milijuna, koji su poslali u zemlju 9 milijardi dolara samo u 2014. godini. To je trostruko veća svota od ukupnih inozemnih ulaganja u Ukrajinu tijekom prošle godine.

Galopirajuće zaduživanje je samo pogoršalo problem. Vlada u Kijevu je tražila da joj se otpiše 20% od duga u euroobveznicama u listopadu prošle godine, a vodi pregovore za sljedeću tranšu kredita kojeg MMF Ukrajini trebao dati još u prosincu, ali ga još nije odobrio.

Drakonski uvjeti nametnuti za malo dodijeljenog novca često previđaju. Činjenica je da će Ukrajina taj dug otplaćivati do 2041. godine , a buduće generacije će zapadnim kreditorima davati polovicu rasta BDP-a u zemlji, koji bi trebao iznositi 4% godišnje.

Zajednička nit koja povezuje iracionalno ekonomsko ponašanje vlade je razumljiva želja da se inati Vladimiru Putinu. Ali je prosječan ukrajinski građanin koji plaća cijenu tog inata.

Postoje ozbiljne sumnje da će Porošenko promijeniti ovaj pristup. U svom prvom govoru 2016. najavio je nove prioritete ukrajinskog gospodarstva. Vlada namjerava okončati subvencioniranje proizvodnje i industrije, a umjesto toga će promicati ulaganja u informacijske tehnologije i poljoprivredu.

Međutim, nikome nije jasno gdje će prodati te proizvode, jer je potpisivanjem sporazuma o slobodnoj trgovini s Europskom unijom Ukrajina izgubila svoj ​​povlašteni pristup svojem najvećem tržištu – Rusiji.

U međuvremenu, Bruxelles je odlukom dopusti da samo 72 ukrajinske tvrtke izvoze robu na područje Europske unije. Od tog, 39 dozvole su za izvoz meda. Međutim, što se događa? Ukrajina je godišnju kvotu za izvoz meda u EU ispunila već u prvih šest tjedana 2016. godine.

Niti je jasno kako Porošenko planira ukrajinsku poljoprivredu planira učiniti globalno konkurentnom, kada njegov ministar poljoprivrede ističe da je četiri od pet poljoprivrednih poduzeća u stečaj. Također je nejasno tko će platiti za poljoprivredne strojeve, kojih se 80% uvozi.

Takve politike su dovele neprestanog pada popularnosti vlade popularnosti i 70% Ukrajinaca tvrdi da zemlja ide krivim putem i 85% kaže da ne vjeruje premijeru Jacenjuku. Porošenkova popularnost je sada niža od njegovog prethodnika, Viktora Janukoviča, uoči pobune na Maidanu i njegovog svrgavanja.

I dok manje od 2% Ukrajinaca zemlju opisuju kao “stabilno”, nova pobuna se čini neizbježnom. Do sada je režim uspijevao dati objašnjenja kojima je odvlačio pozornost javnosti od vlastite uloge u ukrajinskoj ekonomskoj propasti.

Prvo je objašnjenje ruska aneksija Krima i pobuna na istoku, što se obično navodilo kao glavni razlog pada BDP-a. Iako je istina da su te dvije stvari prouzročile značajne ekonomske štete zemlji, vlade je sve dodatno upropastila vlastitim odlukama. Kijev je, unatoč inzistiranju u tvrdnji da su istočne regije dio Ukrajine, presjekao sve gospodarske veze s njima i kaznio stanovništvo zbog veza s Rusijom.

Još jedan omiljeni argument aktualne vlade u Ukrajini da zemlja jednostavno nije imala izbora, nego odgovoriti na “rusku agresiju” nametanjem svojih sankcija. “Ljepota” ovog argumenta je da on nema nikakvog ekonomskog smisla, osim što u političkom smislu “čini velikima” one koji su na vlasti.

Uništavanje ukrajinske industrijske baze, koja je uglavnom koncentrirana na istoku, ravnoteža ekonomske i političke moći se pomiče u zapadne krajeve, koji su, zbog svojih suprotnih i prilično upitnih političkih stavova, bili marginalizirani.

Prednosti ove politike su očite. Stvaranje osjećaja neprestane krize omogućava sadašnjoj vladi da tvrdi kako mora ostati na vlasti i da jedina ima ispravnu politiku viziju. Jedino je pitanje može li takva strategija uroditi plodom prije nego gospodarstvo zemlje nepovratno propadne.

Što se Zapada tiče, bez obzira na političke simpatije, nijedna zapadna vlada ne smije tolerirati namjerno osiromašenje stanovništva u političke svrhe. Rizik da Ukrajina postane propala država je ogroman, što će za nekoliko milijuna uvećati rastuću europsku izbjegličku krizi, a to je previsoka cijena.

Najbolji način da se izbjegne takav ishod je priznati ekonomski opstanak da Ukrajine ne ovisi o zapadnom spašavanju, nego o obnovi ruskih investicija tamo. Zapadni političari trebaju inzistirati da ekonomska racionalnost ima prednost nad ekonomskim nacionalizmom i učiniti sve da se pomogne Ukrajini.

Dok se to ne dogodi, to je teško zamisliti bilo kakva ulaganja u budućnost Ukrajine kao zemlje, uključujući prevareni i osiromašeni ukrajinski narod, za The Guardian piše Nicolai Petro, akademik specijaliziran za ruske i ukrajinske poslove, trenutno profesor političkih znanosti na Sveučilištu u Rhode Islandu, koji za kraj dodaje da je u nešto više od godinu dana “ukrajinska valuta izgubila je 350% svoje vrijednosti”, odnosno, da je tečaj dolara u odnosu na grivnu porastao za oko 350%.

Kijev sve više podsjeća na američku koloniju

Trenutno se u Ukrajini vode rasprave tko bi mogao postati novi premijer, a mogućnost da ga odredi američka administracija povećava dojam da se glavni odluke Kijeva donose u Washingtonu.

Pišući za američki tjednik The Nation, vanjskopolitički urednici Stephen F. Cohen i John Batchelor su nastavili tjedne rasprave o novom američko-ruskom Hladnom ratu, ali s osvrtom na Ukrajinu.

Kijev tone u političku i gospodarsku krizu, a Washington se zalaže da Natalija Jaresko, američka državljanka, trenutno ukrajinska ministrica financija, zamijeniti iznimno nepopularnog Arsenija Jatsenjuka na mjestu premijera.

Cohen pita zašto zemlja od preko 40 milijuna stanovnika treba imati toliko stranaca na visokim dužnostima u vladi.

Rezultat je da Kijev sve više sliči američku koloniju ili protektorat.

Nakon od Zapada podržane “Revolucije na Maidanu” u borbe za “neovisnost” u veljači 2014. godine, zemlja je sada u smrtnoj borbi. Ukrajina se suočava s građanskim ratom i ekonomskom propasti, a prema nedavnoj izjavi visokih dužnosnika Europske unije zemlja ne mogla težiti članstvu u EU.

Jedan od glavnih ciljeva vođa Maidana, prema europskim diplomatima će možda biti ostvariv “u narednih 20 do 25 godina”.

“Gotovo 10 000 ljudi je poginulo, a milijuni su raseljeni za nesretni cilj koji nije bio pametan od samog početka”, piše Stephen F. Cohen.

U Sjedinjenim Državama jedinog krivca za ovu tragediju vide u “Putinovoj Rusiji”, ali Cohen tvrdi da su Obamina administracija i vodstvo EU jednako, ako ne i više, odgovorni za žalosno stanje u kojem se sada nalazi Ukrajina.

Batchelor pita je li dugogodišnja rusofobija tjerala Washington na tako žarko protivljenje suradnje Ukrajine s Moskvom, a sada u odnosu na djelomično primirje u Siriju.

Cohen smatra da se rusofobija u Americi može pratiti još od pogroma Ruskog Carstva i dolaska mnogih Židova u Ameriku prije 1917. i Oktobarske revolucije, a ti su osjećaji oživjeli i intenzivirani su za vrijeme 40 godina dugog Hladnog rata, te jasno da još uvijek igraju veliku ulogu.

“No, sadašnje američko demoniziranje Putina je još važnije, jer je zarazan i, uglavnom, faktor bez presedana”, piše Stephen F. Cohen.

Dakle, imamo dva osvrta uglednih zapadnih analitičara o situaciji u Ukrajini, oba kao da najavljuju novi pristup prema Rusiji.

Stephen Cohen i John Batchelor su razgovarali i o jačanju Komunističke partije Rusije uoči predstojećih izbora za Državnu Dumu u rujnu ove godine i kažu da je i Vladimir Putin to primijetio, što se vidi iz njegove kritike Lenjina u siječnju ove godine, kada je rekao “da je Lenjin postavio atomsku bombu u same temelje Kremlja”.

Izvučena iz konteksta, ova je izjava dovela do prijepora između ruskih komunista i Kremlja, a europski pseudo-ljevičari su je iskoristili za napad na “fašistoidnog i konzervativnog Putina, koji se drznuo dirnuti u vođu socijalističke revolucije”. Naravno, nitko se nije udostojio pročitati cijeli govor u kojem se istinito tvrdi “kako je svojim pogrešnim potezima Lenjin stvorio preduvjete za sukobe i antagonizme koji su, nakon njegovog raspada, pogodili sve zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza i još uvijek stvaraju probleme u regiji”.

No, važnije od unutarnje politike u Rusiji i problema koji je već nestao na relaciji KP Rusije i Kremlja, jest priznanje da je Ukrajina propala država, američka kolonija ili protektorat koja ništa dobra nije vidjela od “okretanja Europskoj uniji i Zapadu”, te da je možda bilo bolje da se Maidan nikada nije ni dogodio. No, kotač povijesti se ne može vratiti unatrag, a koliko će i hoće li uopće Ukrajinci uspjeti izdržati ovaj teret, vidjet će se.

Najtužnije u svemu da je sve navedeno i što se danas događa u Ukrajini predvidio i očajnički na početku “EuroMaidana” u Kijevu u studenom 2013. godine pokušao objasniti bivši ukrajinski premijer Nikolaj Azarov.

Azarov je u popularnoj emisiji Shuster Live u prosincu 2013. više od tri sata objašnjavao povezanost ruske i ukrajinske ekonomije, složenost odnosa u ukrajinskom društvu i izjavio da bi se, potpisivanjem Sporazuma o pridruživanju s Europskom unijom, Ukrajina neizbježno suočila s kolapsom gospodarstva i društvenom krizom. Naime, Azarov je tada govorio o sporazumu kojeg je mjesec dana ranije odbio potpisati Janukovič, što je bio okidač za takozvanu “Revoluciju EuroMaidana”.

“Napravili smo takvu odluku kada je postalo jasno da ćemo se, ako budemo potpisali ugovor, suočiti s krizom. To je bilo potpuno jasno i to odgovorno tvrdim. Nismo mogli ništa za napraviti, nego promijeniti naše namjere i pokušati pronaći druge oblike potpore za Ukrajinu”, rekao je tada Azarov i dodao “kako je velika pogreška što javnost odmah nije dobila objašnjenje za ovaj vladin potez”.

Rekao je i “kako je uvjeren da će povijest će pokazati da su bili u pravu”, ali i da “Ukrajina nije definitivno odustala od sporazuma, te da će ga svakako potpisati, ali pod povoljnijim uvjetima”.

Sve što je te večeri govorio stari ukrajinski političar, objašnjavajući stavku po stavku, sektor po sektor ukrajinskog gospodarstva, obistinilo se, a situacija je gora nego je predviđao. Ne može se reći da je Ukrajina tada bila zemlja blagostanja i prosperiteta, ali s podacima koje je ovih dana iznio The Guardian, Ukrajinci također mogu reći “da im je bilo bolje kad im je bilo gore”.

Za kraj, što ako u Ukrajini zaista dođe do nepovratnog kolapsa gospodarstva i društva u cjelini i prema europskim granicama krene val ekonomskih izbjeglica usporediv s onim iz Bliskog istoka? Hoće li se Washington brinuti zbog toga? Odgovor je poznat svima, osim vazalskim vladama zemalja EU i dokazano imbecilnoj vladi predsjednika Petra Porošenka u Kijevu.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:NSP)

Hrvatski ekonomski napredak od 1990. možemo slobodno proglasiti nazadovanjem

Odrastati u Splitu u osamdesetima podrazumijevalo je da ste svako ljeto u prilici svjedočiti neuobičajenim multikulturnim slikama na splitskom Pazaru. U to ste vrijeme po Pazaru mogli uočiti strateški razmještene Čehe, Slovake i Poljake, koji su prodavali posuđe, termosice, madrace na napuhavanje za plažu, posteljinu i drugu robu za upotrebu u kućanstvu, a sve u svrhu ostvarivanja sitne zarade kojom bi se pokrili troškovi ljetovanja te možda nešto i zaradilo.

Česi, Slovaci i Poljaci koji su Splićanima prodavali robu iz vlastitih zemalja nisu ljetovali u hotelima i nisu se hranili po restoranima. Oni su bili predmet ili sažaljenja ili izrugivanja jer su prodavali robu koja se nama činila sumnjivo loše kvalitete da bi si mogli priuštiti smještaj u unajmljenim sobama i hranu iz lokalne samoposluge (ako već nisu bili dovoljno domišljati da hranu donesu sa sobom).

Dandanas na temelju možda baš i tih slika sa splitskog Pazara postoji politički nimalo korektan stereotip o češkim turistima koji od kuće donose paštete i kobasice. Stereotip koji je vjerojatno stariji i od autorice ovog teksta, nastao je kao odraz činjenice da je socijalistička Jugoslavija po mnogim ekonomskim pokazateljima bila znatno naprednija od drugih socijalističkih zemalja srednje i istočne Europe.

Početni šok

Prošlo je dvadeset i četiri godine od zadnje prijeratne turističke sezone, a ekonomski odnos snaga na splitskom Pazaru u potpunosti se promijenio. Česi, Slovaci i Poljaci danas samo kupuju, a Splićani su ti koji se bave prodajom.

Na prodaju nisu samo razni proizvodi vezani za turističku potrošnju, već i privatnost mnogih splitskih domova u širem centru grada, koje se vlasnici odriču spavajući tijekom ljeta kod rodbine i prijatelja, a sve u svrhu podebljavanja osiromašenih kućnih budžeta. Očito je stoga da se u te dvadeset i četiri godine mnogo toga promijenilo.

Premda su sve bivše socijalističke zemlje otad do danas preživjele početni šok od prelaska sa socijalističkog na tržišno uređenje ekonomije, tranzicijske reforme pomodno dizajnirane po mjeri doktrine washingtonskog konsenzusa, produljeno razdoblje ekonomske ekspanzije, povremene omanje recesije, jednu veliku globalnu ekonomsku krizu, a u hrvatskom slučaju i rat, očito je da pozitivne ekonomske promjene nisu bile ravnomjerno raspoređene u svim zemljama. Ako ćemo suditi po mjerilu splitskog Pazara, čini se da građani Hrvatske, kada ih usporedimo s građanima nekoliko drugih bivših socijalističkih zemalja, danas žive relativno lošije nego u vrijeme socijalizma.

Nostalgičari bi stoga sigurno zaključili da nam je u socijalizmu bilo bolje, dok bi oni koji preferiraju liberalni kapitalizam bez dvojbe tvrdili da je baš socijalizam kriv za naše nazadovanje.

Ekonomska povijest pokazuje da ni jedni ni drugi nisu u pravu jer je ekonomska zaostalost cjelokupne srednje i istočne Europe kronološki gledano puno starija u usporedbi s pojavom socijalizma. Agnus Maddison u svojoj knjizi “Svjetska ekonomija: milenijska perspektiva” procjenjuje da je regija srednje i istočne Europe (u što se ne uključuje Rusija) u 1500. godini ostvarivala samo 54 posto BDP-a 12 najrazvijenijih zemalja zapadne Europe.

Tristotinjak godina kasnije jaz u dohotku između te dvije skupine zemalja se produbljuje, pa regija srednje i istočne Europe ostvaruje samo 48 posto BDP-a svojih zapadnih susjeda, dok je 1913., uoči početka Prvoga svjetskog rata i četrdesetak godina prije uvođenja socijalizma, regija ostvarivala jedva 41 posto dohotka zapadnoeuropskih zemalja.

Jaz u dohotku

Prvih tridesetak godina socijalizma jaz u dohotku se nije produbljivao, no krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća došlo je do novog produbljivanja jaza, što je u konačnici prouzročilo i krah socijalizma.

Drugim riječima, socijalizam nije temeljni uzrok ekonomske zaostalosti zemalja srednje i istočne Europe, premda je pridonio povećanju te zaostalosti. Razloge za zaostalost regije kojoj pripada i Hrvatska ne treba stoga tražiti samo među uobičajenim ekonomskim krivcima, već u razmatranje treba uzeti širu kombinaciju povijesnih, institucionalnih, društvenih i geografskih čimbenika koji utječu na gospodarske ishode zemalja regije.

Prelaskom na tržišno uređenje gospodarstva bivše socijalističke zemlje počele su sustizati svoje zapadne susjede i tako smanjivati ekonomsku zaostalost cjelokupne regije.

Ne ulazeći u diskusiju je li ekonomska konvergencija koju je regija ostvarila održiva ili ne, valja reći da je krajem 2012. prosječni BDP po stanovniku regije dosegao 55 posto prosjeka zapadnoeuropskih zemalja. Pritom nisu sve zemlje napredovale jednako uspješno, a, pogađate, jedna od manje uspješnih je baš Hrvatska.

Ako ćemo mjeriti po bruto domaćem proizvodu po stanovniku, prilagođenom za paritet kupovne moći (taj pokazatelj životnog standarda indicira koliko iznosi stvarna kupovna moć dohotka u zemlji nakon što se uzmu u obzir razlike u cijenama proizvoda i usluga među zemljama), na samom početku tranzicije građani Češke, Slovenije i Hrvatske su uživali u uvjerljivo najvišem životnom standardu.

Dvadeset i dvije godine kasnije, ako je suditi po istom pokazatelju, svi građani zemalja srednje i istočne Europe žive bolje. Oni u prosjeku mogu tijekom godine dana kupiti roba i usluga u prosječnom iznosu od 16.800 eura, što je znatno više od 6420 eura kupovne moći ostvarene 1990. čak i kada uzmemo u obzir inflaciju. No, za razliku od 1990., ljestvica najuspješnijih izgleda nešto drugačije.

Građani Češke i Slovenije i dalje imaju bolji životni standard od građana Hrvatske, no osim njih, bolji standard sada imaju i Slovaci, Estonci, Litavci, Mađari i Poljaci. Drugim riječima, mjerilo ekonomskog odnosa snaga splitskog Pazara je dobrim dijelom precizno detektiralo da hrvatski ekonomski napredak ostvaren od 1990. godine pa do danas u komparativnim terminima možemo slobodno proglasiti nazadovanjem jer je velika većina drugih zemalja u istom razdoblju ostvarivala znatno veće stope ekonomskog rasta i životnog standarda.

Bruto domaći proizvod po stanovniku, međutim, nije ni jedino, niti najbolje mjerilo životnog standarda građana. Građanima je puno opipljivije mjerilo standarda neto plaća jer je ona neposredni pokazatelj dohotka ostvarenog od rada, za razliku od bruto domaćeg proizvoda koji mjeri dohodak ostvaren od svih faktora proizvodnje.

Skromno povećanje

No, da bismo na osnovi podataka o neto plaći ustanovili živimo li danas bolje nego u socijalizmu, od porasta neto plaće u razdoblju od 1990. do 2012. treba oduzeti inflaciju kako bismo dobili indikaciju o realnom povećanju kupovne moći u zemlji.

Kada to napravimo, dobijemo podatak da se u protekle 22 godine kupovna moć stanovnika srednje i istočne Europe mjerena kumulativnim povećanjem realne neto plaće povećala za prilično skromnih 20 posto, pri čemu ne treba zaboraviti da je to povećanje praćeno eksplozivnim porastom zaduženja kućanstava.

Taj prosjek skriva značajne razlike među zemljama, pa je tako u Bugarskoj i Litvi kupovna moć dohotka od rada još uvijek manja u odnosu na onu zabilježenu na samom kraju socijalizma (premda je izbor proizvoda i usluga neusporedivo veći), dok se kupovna moć u odnosu na socijalistička vremena značajnije povećala samo u Češkoj i Letoniji.

Povećanje realne neto plaće u Hrvatskoj ne odstupa značajno od regionalnog prosjeka i iznosi 22 posto, što bi značilo da smo za svaku godina života i rada u tržišnom gospodarstvu “nagrađeni” povećanjem realne nadnice od samo jedan posto. Možemo stoga zaključiti da je povećanje realnog dohotka od rada u većini bivših socijalističkih zemalja nakon prelaska na tržišnu ekonomiju bilo prilično suspregnuto i, ako ćemo gledati iz perspektive 1990. godine, zasigurno prilično razočaravajuće.
 

 
(jutarnji.hr, youtube.com/uredio: nsp)