Robert Mugabe, lider oporbene stranke, vlada Zibabweom 35 godina od kada je naslijedio prvog predsjednika zemlje Canaana Bananu. Postao je poznat i ugledan tijekom 1970-ih kao vođa ZANU-a (The Zimbabwe African National Union)

Kada je Zimbabwe 1980. godine stekao nezavisnost, iako kontroverzna ličnost, Mugabe je u Africi smatran herojem koji se izborio za samostalnost ove države. Još je od 1990. godine manipulacijama pokušao izigrati sve one koji nisu u njegovoj partiji.

Ubojstva, napadi i teror nad svima koji ne podržavaju Mugabea započinju 2000. godine. Napadana su imanja bijelaca koji su podržavali opoziciju (MDC – Pokret za demokratske promjene), te je započet krvavi slijed ubojstava prvo bijelaca, a potom i crnačkih aktivista i radnika.

Navedeni je krvavi pir praćen masovnim oduzimanjem zemlje od bogatih bijelaca. Međutim, pitanje je li Robert Mugabe diktator ili ne, nije u vezi s eksproprijacijom zemlje, već s njegovim odnosom prema crnom stanovništvu. SAD, Europa i Velika Britanija optužuju Mugabeovu administraciju da je korumpirana, da loše vodi državu i financije, te da ugrožava ljudska prava.

Zimbabweu ekonomska kriza nije strana

U 2008. je godini Zimbabwe pretrpio hiperinflaciju koja je u jednom trenutku dovela do rasta cijena prije nego što je vlada odbacila svoju valutu rand u korist dolara. Između 2009. i 2011. godine, rast BDP-a u prosjeku je iznosio 7,3%, što je Zimbabwe napravio jednom od najbrže rastućih ekonomija.

S druge strane, službeni dug Zimababwea u travnju je prošle godine iznosio 7 milijardi $ i 200% BDP-a, dok se do kraja godine popeo na 11 milijardi $. Očajnički je bilo potrebno da dođe do politike privlačenja izravnih stranih investicija. Službeno, novčana pomoć iz inozemstva prošle godine obogatila ekonomiju za otprilike 837 milijuna dolara, ali se mnogi slažu da je stvarna brojka dvostruko veća što je povećalo nacionalnu proizvodnju za više od 10%.

Međutim, ekonomski je stres toliko težak da po prvi put, u više od deset godina, postoji realna mogućnost političkih promjena u zemlji. Nagli pad standarda, slaba proizvodnja, vanjski dug zemlje, kao i neadekvatna unutarnja politika, razlozi su zašto je zemlja koja je bila jedna od najbrže rastućih ekonomija u svijetu, danas na rubu kolapsa. Vrijednost je randa pala za 15% u odnosu na dolar u ovoj godini. U Južnoj Africi 3 milijuna stanovnika Zimbabwea radi zarađujući novac koji gubi svoju vrijednost na tržištu.

Ekonomija Zimbabwea uglavnom je utemeljena na poljoprovrednoj proizvodnji i, zbog kolonijalne politike, kao iu većini drugih afričkih zemalja, ostala je nerazvijena. Mugabe, čovjek koji je nekada smatran herojem, danas se smatra “diktatorom i tiraninom”, a njegov je režim okarakteriziran kao “tamno doba”.

Vlada Zimbabwea u ovom je trenutku suočena s problemima u gospodarstvu, dok teži popraviti napredak u razvoju tržišne privrede. Sankcije koje su uvele MMF, EU i Ministarstvo financija SAD-a utjecale su na vladu Zimbabwea, usmjerenu na zamrzavanje 200 računa i imovina koje su povezane s Mugabeovu režimom. Ipak, teška vremena prisiljavaju vladu da donese teške i potencijalno opasne odluke. Sada je Zimbabwe “zalutao na putu”: ne može posuditi novac niti ga ispisati. Odbacivanjem svoje valute, Zimbabve je izgubio ne samo kontrolu nad monetarnom politikom, nego i važan amortizer ekonomskog razvitka. Ako zemlja želi koristiti valutu druge zemlje, ona mora zaraditi gotovinu kroz izvoz, ulaganja ili novčane pošiljke.

Upletenost u rat u Demokratskoj Republici Kongo dovela je do odljeva stotina milijuna dolara iz gospodarstva. Podrška MMF-a uskraćena je zbog neplaćanja dugova i nepridržavanja programa reformi i probijanja proračuna. S druge strane, ni prirodne prilike nisu ništa pogodnije za razvoj gospodarstva. Dominantna strategija u svijetu jeste globalizacija čiji je cilj pretvoriti svijet u jedno globalno tržište. Taj se proces još uvijek odvija pod kontrolom SAD-a i institucija koje su pod utjecajem SAD-a, kao što su MMF, Svjetska banka, NATO i političko-ekonomske grupacije razvijenih zemalja.

Ova je kriza posebno aktualna uglavnom zbog toga što je vlada odgovorala na svaku prethodnu krizu sužavanjem mogućnosti. 1990-ih, kada su bili suočeni s dužničkom krizom, Mugabe je proglasio bankrot. 2000-ih je Mugabe nastavio sa sve većim tiskanjem novčanica, što je dovelo do hiperinflacije, a kasnije i do odbacivanja valute Zimbabwea. Ekonomija je potpuno krahirala.

Prema kritičarima, Mugabeova loša ekonomska politika dovela je do kaosa u zemlji. Zimbabve je danas zemlja s najvećom inflacijom u svijetu. Zemlja je u političkoj izolaciji i bez perspektive. Mugabe nije priznao izborne rezultate nekoliko puta te je spletkama održavao sebe i svoju partiju na vlasti.

Kroz povijest, hiperinflacije se nisu događale isključivo zbog povećanja novčane mase nego zbog neuobičajenih vanjskih faktora. Primarni uzroci su drastičan pad proizvodnje, korupcija, promjene režima, ustupanje monetarne suverenosti i gubitak rata.

Iako se hiperinflacija najčešće smatra monetarnim problemom, eksplozivni je rast novčane mase uglavnom posljedica navedenih čimbenika. Zaključno, treba reći da loše upravljanje resursima i financijama države može uništiti bilo koju ekonomiju. Mudro upravljanje korištenjem fiskalnih mogućnosti koje pruža monetarni sustav može ići u smjeru ostvarivanja pune zaposlenosti, socijalne pravednosti i održavanja stabilnosti cijena.
 
(poslovnisvijet.ba,youtube/uredio:nsp)

Preko 40 godina, printali smo novac i proširivali kreditni sistem da bi potaknuli rast ekonomije. Tijekom tog perioda, kako smo prekrivali papirima pukotine koje se se otvarale u sistemu, nastavljali smo pratiti rast ekonomije u nominalnim uvjetima. Ne rješavajućim osnovna pitanja, ekonomska pukotina je rasla u enormnu rupetinu koja je zahtjevala povećanje količine kredita i monetarnu ekspanziju da bi održali privid blagostanja. Kriza iza krize, mogućnosti da se razriješe masivne nejednakosti su jednostavno odgurnute u budućnost, omogućavajući tim nejednakostima da se izmješaju i ujedine. Dok se većina mišljenja odnosila da je slom i krah 2008. godine  kao najviša točka monetarnog ciklusa i krize, bojimo se da to nije tako. Od 2008. godine, ekonomska politika je bila bazirana na kreditima i monetarnoj ekspanziji se nije promjenila i nastavila je gurati eskalirajuću krizu u budućnost.

Ljudsko ponašanje je previše povezano za nas da bi promjenili puteve ponašanja, bez obzira kako mislimo da smo različiti i promjenjivi. Čak i najpametniji čovjek može postati zaveden od kratkovidnih brzih rješenja. Ljudska priroda je oblikovana tako da riješava probleme odmah (npr. kako pobjeći lavu puzajući kroz selo ) na trošak trajanja rješenja ( npr. preusmjereni resursi i ulaganja vremena i energije da bi sagradili zaštitni zid oko sela ). Zbog ljudske tendencije, povijest je razbacana među ostacima mrtvih novčanih valuta kratkovidnih politika.

U buđenju ovih destruktivnih laži, prosječne osobe, čija je ušteđevima izbrisana kolapsom novčane valute. Razmislite o tome samo jedan trenutak:

u medvjeđem (padajućem) tržištu, portfelj vam može pasti od 10 do 50%, ali portfelj se može još uvijek oporaviti s vremenom. U kolapsu novčane valute, čitava ušteđevina koja je akumulirana tijekom jednog života će biti izbrisana. Nema oporavka od kompletnog kolapsa novčane valute.

Primjeri kompletnog kolapsa novčane valute
Zašto bi investitori i porosječan čovjek zaštitio sebe od onog što se danas čini kao događaj udaraca manje vjerojatnosti/visoki udarac (npr. crni labud) ? Kriza valutne kauzule se ponavlja sa začuđujućom frekvencijom.

Mađarska, 1945-1946

Nakon završetka 2. Svjetskog rata, između kaosa kontinuiranog uništavanja, Mađarska je iskusila najgoru hiperinflaciju ikada zabilježenu. Na najbržem tempu, Mađarski pengo je izgubio pola vrijednosti svakih 15 sati. Znači, inflacija je bila 50% svakih 15 sati.

Zimbabwe, 1998-2009

Svačiji omiljeni predsjenik ( sa hobijem ekonomista), Robert Mugabe, je izvršio prepad na centralnu banku da bi prikrio poreze koji su izgubljeni u ekonomskim “reformama”. Na vrhuncu, Zimbabwe dolar je ozgubio pola vrijednosti svaki dan. [highlight color="yellow"] Znači, inflacija je bila 50% svakih 24 sata. [/highlight]

Jugoslavija, 1989-1994

Popunjavajući proračunske rupe, naštampanim novcem, Jugoslavija je iskusila kolaps valute dinara, u najvećem ritmu, u kojem je dinar izgubio pola vrijednsti svakih dan i pol. [highlight color="yellow"] Znači, inflacija je bila 50% svakih 36 sati. [/highlight]

Njemačka, 1921-1923

Vjerovatno najanaliziraniji kolaps valute u povijesti, hiperinflacija Weinmarska Republika-e je nedvojebeno bila rezultat deficita proračuna koji je stvoren nakon 1. Svjetskog rata. Osobito, isplate masivne reparacije koje su morali plaćati, već tada slaba njemačka marka je gurnuta dalje u kompletni kolaps. Doduše, krajnje uništenje njemačke srednje klase je snosilo direktne posljedice, njemačka hiperinflcaija je možda i pogurala napredovanje Hitler-a i koračanje prema 2.Svjetskom ratu.

Grčka, 1942-1944, 1953

Grčka danas dominira u ekonomskim vijestima, ali toj zemlji nije stran financijski kolaps, kao što se prema uzorku, to dešavalo kroz povijest. Na najgoroj točci grčke 1942-1944 inflacije, mjesečna inflacija je bila zapanjujućih 13.800%. [highlight color="yellow"] Znači, inflacija je bila 450% svakih 24 sata. [/highlight]

Ovih pet primjera su jedni od najgorih slučajeva u zadnjih 100 godina. Gledajući unazad, čak i više, vidimo kolaps valute u više navrata kroz carstva i administracije kroz povijest: Rim, Kina, Francuska, i (čak možda i ) SAD.

Zajednički razlozi kolapsa valute

Na kraju svega, kriza valute je obično uzrokovana kratkoročnim “rješenjima” strukturanog dohotka ili problema izdataka (npr. deficit proračuna). Ostatak  (npr. su troškovi koji pokrivaju pravo, paćanje troškova carstva, kupnja prostitutki i palača za aristokrate?) su samo detalji.

Kada problem deficita nije bio očit, vlade su koristila prošireni kredit i sankcije valutnog sistema i pogrešno razmišljajući  da su savladali njihovu ekonomsku sudbinu. Kada je deficit bio očit, vlade su obično rješavale problem uz pomoć štampanja novca, bolje nego se prilagoditi bolnom vraćanju duga. Na žalost, s vremenom, problem deficita je bio očit, ali je bilo prekasno da se popravi.

Dno je nastupilo kad su vlade napravile sve što su mogle, poučene iskustvom iz prošlosti, da bi postigli trenutno zadovoljenje na račun dugoročnih rješenja. Izguravajući kao bolno rješenje u prošlost, vlade su jednostavno pomiješale originalni problem do trenutka kada nije bio više rješiv printanjem novca. Na žalost, oni koji su patili od ovakvih procesa – bez obzira koliko dugo je trebalo da ih se riješi – srednja klasa je uvijek bila ta koja je spašavala domaću valutu na svojim fiksnim prihodima.

Američka kriza valute na križanju puteva

Danas, SAD je na križanju puteva. Dok nitko ne niječe dugove SAD-a i velike brojke dificita, postoji jaz neslaganja o jačini i brzini problema. Paul Krugman je prozvao za više fiskalne i monetarne stimulanse, raspravljajući  da SAD mora brinuti o deficitu kada se povrati normalan život i blagostanje. U opoziciji, Ron Paul je zahtjevao da se obuzda neumjerena potrošnja novca i to odmah. Obojca su jako pametni ljudi; očito je da je tvorce američke filozofije zatekao nacionalni uteg rata. Moment takve bitke ne može biti gori.

Realnost  sadašnje situacije je grozan:

Ciklus od 30 do 50 godina kreditne ekspanzije koj je producirao prekomjerna dugovanja za financijska dobra – obveznice, dionice, nekretnine i roba – sada se to sve obezvrjeđuje jer je pretjeran rizik cijene novca na najnižoj granici. Svjedočimo smrti izobilja i rođenju jednostavnosti, koje može bit jedno duže vrijeme. – Bill Gross 2012

Ne postoje sredstva za izbjegavanje kolapsa koja je uzrokovala kreditno zaduživanje. Alternativa je jedina u tome da ako je kriza došla ranije kao razultat dobrovoljnog napuštanja daljnjeg kreditnog zaduživanja ili kasnije kao krajnja i totalna katastrofa valutnog sistema. – Ludwig von Mises