Požar u jednom od najviših nebodera u Dubaiju je ostavio stanovnike zbunjenima, ali neozlijeđene. Požar je izbio u utorak navečer na u tornju pod nazivom “Baklja”

“Baklja” toranj ima 82-kata stambenih prostora i nalazi se u neposrednoj blizini marine u Dubaiju.

Prema izjavama očevidaca, u 4 sata ujutro na vanjskim dijelovima zgrade nije bilo znakova požara.
Stanari su evakuirani odmah nakon izbijanja požara i zasad nema informacija o ozlijeđenima. Toranj Torch ima 79 katova, visok je 337 metara i ima 676 stanova.

Vatrogasci i policija su zatvorili okolne ulice koje su djelomično prekrivene prašinom i krhotinama.

Dostupne snimke pokazale su kako je požar zahvatio cijeli niz katova, a navodno je izbio na 67. katu zgrade. Još uvijek nema podataka o uzroku velikog požara.

“Spavali smo i probudio nas je alarm za požar i vrištanje ljudi. Trčali smo niz stepenice i trebalo nam je deset minuta da se sjurimo s 50. kata. Vatra je bila vrlo snažna”, opisali su stanari nebodera za Telegraph dodajući kako im je rečeno kako je sve počelo na 67. katu.

Građani koji su izvan zgrade gledali kako neboder plamti na Twitteru su objavljivali svoja svjedočanstva.

“Stravično je vidjeti Torch Tower kada ovako plamti. Živim u blizini. Nadam se da su svi dobro”, stoji u jednoj od objava.

Jedan od svjedoka za Gulf News je izjavio kako se dim vidi svugdje te da su njime i pepelom prekrivene okolne ulice.

Isti je neboder i 2015. godine teško oštećen također u požaru, zbog čega do danas neki stanovi nisu bili useljivi.

Za razliku od tornja “Baklja” i nebodera Grenfell Towera, kod koji hsu požari trajali satima, Zgrada 7 je 11. rujna 2001. godine, jedna od 3 srušene zgrade uz WTC, navodno pala u vlastite temelje brzinom slobodnog pada – zbog malog požara u uredu.
 

 
(net.hr)

To je ogromna poluokrugla zgrada od stakla nalazit će se u Bruxellesu, a sagrađena je na površini od 41 hektara. Samo kabineti i urede zauzimaju 245.000m². U tom novom zdanju biće smješteno 28 vojnih misija sadašnjih država-članica

NATO će se početkom naredne godine preseliti u svoje novosagrađeno sjedište koje je koštalo milijardu eura.

Kako je priopćeno u Bruxellesu, to najvjerojatnije neće biti u siječnju i veljači, a preseljavanje će biti – etapno.

Glavni tajnik zapadne vojne alijanse Jans Stoltenberg rekao je danas ministrima 28 država-članica – s kojima se slikao ispred brončanog amblema NATO – da je to vjerojatno posljednje njihovo fotografiranje na “starom mjestu”.

Objasnio im je da će taj simbol – koji svi natovci popularno zovu “Ruža vjetrova” – biti premješten u novo sjedište saveza.

Novi kompleks NATO koji je u završnoj fazi gradnje nalazi se nedaleko od sadašnjeg – s druge strane Trga Leopolda Trećeg.

To je ogromna poluokrugla zgrada od stakla sagrađena na površini od 41 hektara. Samo kabineti i urede zauzimaju 245.000m².

U tom novom zdanju bit će smješteno 28 vojnih misija sadašnjih država-članica. Kako je primijetio Stoltenberg – naći će se mjesta i za Crnu Goru.

Svoj “kutak” – imaće i svih 19 država koje su u Partnerstvu za mir.

U novom sjedištu NATO istovremeno će raditi više od 4.000 ljudi.

Odluka o gradnji donesena je 1999. godine, a građevinski radovi su počeli 2010. godine.

 

 
(fakti.org/NSP)

Maglovitog jutra u subotu 28. srpnja 1945. poručnik William Smith je upravljao bombarderom B-25 američke vojske iznad grada New Yorka

Putovao je prema aerodromu Newark kako bi pokupio svog zapovjednika, ali iz nekog se razloga pojavio iznad aerodroma LaGuardia i zatražio izvješće o vremenu.

Toranj LaGuardije je zbog loše vidljivosti želio da on sleti, ali Smith je zatražio i dobio dozvolu od vojske da nastavi do Newarka. Posljednji prijenos iz tornja LaGuardije do aviona je bilo zlosutno upozorenje: “Sa mjesta na kojem se nalazim, ne mogu vidjeti vrh zgrade Empire State.”

Suočen s gustom maglom, Smith je spustio bombarder niže kako bi povratio vidljivost kada se našao ured Manhattana, okružen neboderima. Na početku je bombarder bio usmjeren ravno prema Glavnoj zgradi New Yorka (Central Building) ali je Smith u posljednjem trenutku uspio skrenuti zapadno i izbjeći je. Nažalost, to ga je poravnalo s drugim neboderom. Smith je uspio zaobići nekoliko nebodera dok se nije našao na putu ka Empire State zgradi. U posljednjem je trenutku Smith pokušao podignuti bomabarder i zaokrenuti ga, ali bilo je prekasno.

U 09:45 sati, deset tona težak bombarder je udario u sjevernu stranu Empire State zgrade. Veći dio aviona je udario u 79. kat. Zrakoplov je udario u urede Servisa za ratnu pomoć Konferencije nacionalne katoličke pomoći.

Catherine O’Connor je opisala sudar: “Zrakoplov je eksplodirao unutar zgrade. Prošlo je pet ili šest sekundi … Ja sam teturala na nogama pokušavajući održati ravnotežu. – a 3/4 ureda je u trenu progutao plamen. Jedan čovjek je stajao u tom plamenu. Mogla sam ga vidjeti. To je bio kolega Joe Fountain. Cijelo mu je tijelo bilo u plamenu. Uporno sam ga zvala, ‘Dođi, Joe, dođi.’ Išetala je iz toga. “Joe Fountain je preminuo nekoliko dana kasnije. Jedanaest radnika je spaljeno, neki su još uvijek sjedili za svojim stolovima, dok su ostali pokušavali pobjeći od vatre.

Jedan motor i dio podvozja su se zakovitlao preko 79. kata, kroz zidne pregrade i dva požarna zida i zatim van kroz prozore s južne strane kako bi na kraju pali na dvanaest katova visoku zgradu preko puta u 33. ulici. Vanjska je stroj uletjela u otvor lifta i sletjela na lift koji je počeo strelovito padati pomalo usporeno sigurnosnim uređajima. Nekim čudom, kada je stigla pomoć do ostataka dizala u podrumu, dvije žene koje su se unutra nalazile su još uvijek bile žive.

Dio otpada od sudara je pao na okolne ulice tjerajući tako pješake da potraže zaklon, ali većina toga je palo na prepreku zgrade na petom katu. Najveći je dio olupine ostao zaglavljen sa strane zgrade. Nakon što je požar ugašen i nakon što su uklonjeni ostaci žrtava, ostatak olupine je uklonjen kroz zgradu.

Sudar aviona je ubio 14 osoba (11 radnika u uredu i tri članova posade), a ozlijeđeno je 26 osoba. Iako integritet Empire State zgrade nije bio narušen, načinjena šteta je iznosila 1 milijun $ (današnja vrijednost od otprilike 10 milijuna $).

Osam mjeseci nakon pada aviona, američka je vlada ponudila novac obiteljima žrtava. Neke su prihvatile, ali ostali su pokrenuli tužbu koja je rezultirala promjenom točke zakona. Zakon o federalnom potraživanju naknada štete iz 1946. god. je po prvi puta američkim građanima dao pravo da tuže saveznu vladu.

Godine 1945. je Empire State zgrada imala reputaciju naviše građevine na svijetu (prije nje je to bila Chrysler zgrada). Sagrađena je za 14 mjeseci u razdoblju od 1930. do 1931. god., A na njoj je radilo 3700 radnika.

Troškovi izgradnje su iznosili 24,7 milijuna $ (današnje protuvrijednosti 500 milijuna $). Nakon završetka, ova je zgrada imala 102 kata i postala je prva zgrada koja je ikada sagrađena, a koja ima više od 100 katova. Danas je to ponovno najviša građevina u New Yorku nakon rušenja blizanaca 11. rujna. 2011. god.
 
(portalosuma.com/uredio:NSP)

U ruševini u središtu Zagreba navodno je funkcionirala masonska loža, osnovana 1773., pod pokroviteljstvom grofa Ivan Draškovića i uz sudjelovanje Maksimilijan Vrhovca, biskupa i glasovitog preteče ilirskoga pokreta

Derutna zgrada smještena je u samom srcu grada, a brojne teorije zavjere kažu kako su na njoj vidljivi tragovi masonskih simbola. Na vrhu ulaznih vrata nalaze se prikazi glave brkatog muškarca i zmije koju se smatra jednim od masonskih obilježja.

Maksimilijana Vrhovac se često vezuje uz ložu Prudentiu

Maksimilijana Vrhovca se često povezuje s masonima, jer je uhićen zbog sumnje u vezu s urotom Ignjata Martinovića 1795. godine, a 1913. godine je u Zagrebu bila osnovana i slobodnozidarska loža pod imenom “Maksimilijan Vrhovac”. Sa sigurnošću se zna da je bivši franjevac i sveučilišni profesor Ignjat Martinović oko 1791. god. bio mason, a da se s M. Vrhovcem dobro poznavao još od 1770.- ih, kada su obojica predavali na sveučilištu u Pešti.

U sudskoj istrazi (nakon koje su sudionici urote uglavnom bili osuđeni na smrt, a slobodno zidarstvo je bilo zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj) je M. Vrhovec tvrdio da njegovo poznanstvo s Ignjatom Martinovićem nije imalo nikakve veze ni s masonerijom, ni sa zavjerom. Ni iz iskaza drugih okrivljenika nije se moglo utvrditi da bi M. Vrhovec bio umiješan u zavjeru kojoj je svrha bila pokretanje prevrata po uzoru na Francusku revoluciju.

U “Dnevniku” M. Vrhovca nema podataka o vezi s masonima. Neki autori na temelju dokumenata koje su prezentirali članovi masonskih loža početkom 1980.- ih godina, zaključuju da je Vrhovac ipak bio povezan sa slobodnim zidarima.

Zagonetna ruševina

Premda se o zagonetnoj ruševini Vlaške 5 dedetljećima raspreda po medijima, što se gradskih vlasti tiče – oglašena je Lacković-Žigrovićevom kućom, pa 2002. uvrštena u zaštićene spomenike kulture.

Godine 2013. stavljena je pod skrb Grada te obložena kartonskom fasadom s obrisima vrata i prozora iz 1902. Skrivajući dugovječnu ruinu mnogih režima pod Gričem i Kaptolom, prokazuje sklonost ovdašnje Uprave prema lukavstvima carske Rusije: tzv. Potemkinova sela za fascinaciju političkog suverena izgubljenoga u realnom prostoru.

Vlaška 5 je, dakle, krasni primjerak “Potemkinova sela” nadomak Europskoga trga koji verbalno, duhovno i građevinski slavi hrvatsku pripadnost europskoj civilizaciji: iza papirnate kulise skriva crnu rupu privatno-vlasničkih odnosa, jaz između pravnih načela i nemogućnosti njihova provođenja.

Sa Žigrovićima je problem savršeno bjelodan i logički objašnjiv: pošto su se između dva svjetska rata odselili u Španjolsku, Kanadu i SAD, ostavljajući Vlašku 5 nacionalizaciji i “podruštvljenju” nakon 1941., nitko nije pokazao osobiti interes za njezinu eksploataciju.

Ostavljena zubu vremena, kroz komunističku eru pružala je utočište gradskoj sirotinji, bez priključka na vodovod, kanalizaciju i električnu mrežu.

Uz reafirmaciju političke doktrine o posesivnom nagonu kao motoru egzistencije, povijesna je nepravda ispravljena sudbenom odlukom nakon 1990. da se Žigrovići evidentiraju kao kućevlasnici. Pokazalo se – uzalud i promašeno.

Unatoč adresi u srcu hrvatske metropole, da bi se popunila životom, Vlaška 5 zahtijeva drastičnu novčanu investiciju u modernizaciju stambenog interijera.

I tako je zadaća njezina spašavanja opet pala na gradski proračun, uz asistenciju povijesno- kulturnih ekperata koji su zdanje krstili dvojnim nazivom Lacković-Žigrović. No otkuda najednom drugo prezime?

Po dostupnim sudbenim spisima, naime, ne postoji Lacković koji se kandidirao za suvlasnički povrat.

Štoviše, posljednji Lacković – Josephus Laczkovich – kao vlasnik Vlaške 5 registriran je u zagrebačkom katastru daleke 1809., za Napoleonove ekspanzije po Europi.

Nakon toga prezimenu se gubi svaki trag na posturu dvaju konkurentskih i stalno posvađanih gradova, Gradeca i Kaptola, usput rečeno, sjedinjenih pod istu jurisdikciju tek 1850. Odgovor je krajnje diskretno sadržan u Rješenju o gradskoj skrbi nad Vlaškom 5.

Uz vlastoručni potpis gradonačelnika Milan Bandića, akt tvrdi da su “zidne slike u zapadnom dijelu zgrade, u prostoru nekadašnje masonske lože, također izložene propadanju”.

Prije nego što je ta masonska priča dobila blagoslov političkog vrha Gradske uprave, u Hrvatskoj se sporilo oko fascinantne pretpostavke kako se podzemnim kanalima s kaptolskoga brežuljka šuljalo u Vlašku 5, gdje je svojedobno funkcionirala masonska loža Prudentia, osnovana 1773., pod pokriviteljstvom grofa Ivana Draškovića i uz sudjelovanje Maksimilijana Vrhovca, zagrebačkog biskupa i glasovitog preteče ilirskoga pokreta.

Uostalom, ništa slično nije pronađeno u arheološkim snimkama terena. Koliko je bilo zagovornika masonske teorije koja se nije mogla dokazati, toliko su bili glasni njezini osporavatelji, inzistirajući na argumentaciji opipljiva materijala.

Presudila je romantična književna fikcija, reprint romana “Republikanci” Marije Jurić Zagorke, nadahnut stvarnim povijesnim dokumentima o jakobinskoj uroti ugarskoga franjevca Ignata Martinovića protiv habsburške monarhije.

Zato se opet dogodilo točno ono što je August Šenoa tijekom svoje karijere romanopisca učinio sa srednjovjekovnom seljačkom bunom na slovensko-zagorskom području – sve do povjesničarke Nade Klaić u 20. st. koja je marljivim “bušenjem” po arhivskoj građi raščerečila vladajuće predodžbe o Matiju Gupcu – povijesna se istina oblikovala prema Šenoinoj literarnoj zamisli.

Ključ za razumijevanje slobodnih umjetničkih maštarija, i kod Šenoe i kod Zagorke, jeste najpodobniji politički trenutak u kojemu su publicirani.

Zagorkini “Republikanci” prvi put su objavljivani 1914., u ratnom slomu Austro-Ugarske, pa je zgodno došao svaki fragment antihabsburškog djelovanja na hrvatskim terenima.

Istina koja probija iz saborskih zaključaka, dekreta, u konačnici – vojne misije bana Jelačića u 19. st., svjedoči o obratnoj tendenciji: hrvatski političari, zakićeni plemićkim titulama, dali su poveći doprinos obrani habsburške krune od ugarskih “republikanaca”.

Ignat Martinović, bez vlastitog izbora etnički Hrvat, bio je uvjetovan društvom u kojemu se rodio: preštanskim građanstvom u usponu.

Razotrkiven kao osnivač dvaju revolucionarnih skupina u Mađarskoj, tijekom istrage o njegovim podrivačkim aktivnostima netko je uzgred spomenuo Maksimilijana Vrhovca.

Ali se u istragama koješta kaže. Ne samo da su obojica pripadala crkvenoj organizaciji, nego je tadašnja zagrebačka biskupija bila podređena mađarskoj nadiskupiji.

Njihovi susreti prilično su prirodni. Ipak, grof Drašković, biskup Vrhovec, potom Iliri, kako čitamo u dostupnim dokumentima, navijali su upravo za Beč, uvjereni kako Mađari zajedničku hrvatsko- ugarsku državu, kraljevinu, “orsag”, koriste da činovničkim kadrovima i službenim jezikom zavladaju ovdašnjim javno-upravnim institucijama.

Teško da se biskup Vrhovec, sljedbenik obrazovnih i socijalnih reformi habsburškoga modela, uortačio s ugarskim jakobincem.

Bilo kako bilo, u svemu tome dokazana je egzistencija dvaju Lackovića na prijelazu 17. u 18. st., u razdoblju šokiranih monarhista pobunom francuskih masa 1789.

Nad Zagrebom, podijeljenim na svjetovno naselje Gradec i crkvenu rezidenciju Kaptola, lebdjela je sjena Josipa II., štovatelja Voltaiera.

Inspiriran volterovštinom donio je niz proglasa i zakona, obvezujućih za sve habsburške zemlje, bez obzira na državnopravni status njihove autonomije.

Za domaću političku elitu najvažnije – velike reorganizacije u sustavu obrazovanja i odgoja, koji su stavljeni pod kontrolu države.

Jedan od vodećih ciljeva tog prosvjetiteljstva, koji se vukao još iz vremena Adama Baltazara Krečelića, ticao se, navodno, mračnog praznoverja i zatucanosti formalno neškolovanog puka.

Po srednjovjekovnoj tradiciji, gradski prostor bio je uvelike napućeniji od registriranog stanovništva, krcat anonimnim podstanarima iz uže i šire ladanjske okoline.

Ako su “dotepenci” nekoć smještaj plaćali naturalno, najtežim kućnim poslovima u korist svojih stanodavaca, u drugoj polovici 18. st. u purgerske hiže probijala se fiskalna renta.

Na Vlašku ulicu, naseljenu kmetovima crkvene organizacije na Kaptolu, najsnažnije se reflektirao “edikt o toleranciji“, koji je legalizirao Židove i kršćanske “šizmatike”, jedne – tradiciomalno žigosane kao lijenčine sklone trgovačkim prevarama i lihvi, druge – kao krivovjerce, lažljivce i opsjenare.

Utoliko je zanimljivije da ni jedan od dva grada nije imao svratišta. I kratkotrajni gosti, puki prolaznici, bili su prisiljeni noćenje plaćati u kakvoj purgerskoj kući, nerijetko dijeleći sobu – ponekad i krevet – sa svojim domaćinom.

Kako konstatira Franjo Buntak, nakon 1781. godine, kad je “edikt” proglašen u Beču, konačno se pojavljuju registrirani grčki trgovci, Židovi, dižu se prva konačišta.

Pojava stimulativno deluje na graditeljstvo. U rastućoj nelikvidnosti carsko-kraljevske blagajne (koja održava tlačni i naturalni oblik isplate dužnosti i dugovanja), ladanjsko plemstvo Banske Hrvatske otkriva značajne dohodovne potencijale u građevinske investicije za stambeno iskorištavanje.

Dvojbeno je koliko Beč i Pešta shvaćaju motive praktične čeljadi u udaljenoj provinciji, dok se zarada gomila u “mošnje” i “ladice” kućnog budžeta.

Na van se, pak, vidi užurbana barokna obnova na gričkom i kaptolskom brdu o kojoj govore povijesni nalazi. Donedavno majušna podanička “ves” koja “tlači” za Crkvu, Vlaška ulica, od vrata obzidane biskupsko-kanoničke centrale ubrzano se širi do Kvaternikova trga.

Istodobno, to pitanje ugošćavanja prerasta u sve dramatičnje sukobe: obvezni da besplatno smjeste carske mjernike, izaslanike i vojsku, obje strane dokazuju da za to nemaju uvjeta.

Riječ je o kontekstu u kojemu je zabilježen prvi spomen kuće u Vlaškoj 5. Za njezino postojanje danas znamo zahvaljujući Ivanu Lackoviću iz 1788. godine, nadležnom sucu Juraju Dragovaniću koji se žali na klizanje kaptolske utvrde – stražnjim zidom oslonjena je na bedem koji opasuje kaptolski brijeg pa njegovo urušavanje ugrožava statiku Lackovićeva zagrebačkoga zdanja.

No prebiva li Lacković stalno u današnjoj Vlaškoj 5 – to nikad nećemo doznati. Sudbeni autoritet oslovljava ga kao “lejdinenda”, oficira, a to znači da službuje negdje u Krajini koja se proteže od Koprivnice do Karlovca.

Da je hrvatski plemić, tu nema nikakve sumnje. Svi pisani tragovi njegova podrijetla vode u Turopolje, gdje su svoje “pravice” stekli u predhabsburškoj eri ugarske dinastije, uostalom, jednako kao “slobodni kraljevski grad” na Griču i susjedna crkva.

Ipak, zahvalna memorija koja se njegovala u Lackovićevu zavičaju, Velika Mlaka, Josipa II. samo je smetala u njegovim nacrtima pravne globalizacije habsburškog univerzuma.

Da je Lacković samo turopoljski plemić, seljak koji svoj urod mutira za novac na najbližoj tržnici, ne bi trebalo pitati za njegov stav o jakobinskim stratima Ignata Martinovića.

No plemić koji se posvetio vojničkoj karijeri, teško je nalazio vremena za ekonomske aktivnosti na svojoj “plemenštini”. Živeći u krajiškim utvrdama, između učestalih ratnih mobilizacija, egzistencijalno je ovisio o plaći i budućoj mirovini Vojnog ratnog vijeća.

Upotrebu njegova feuda, njegova poljoprivrednog imanja, nužno je prepuštao najbližim rođacima ili zakupcima ili je ostajao zanemaren pod dračem i šumom.

Koliko god bio sentimentalan prema svojim obiteljskim korijenima hrvatskog Turopoljca, u tom sukobu Beča i Pešte svaki je krajišnik imao nešto prelomiti – baš kao Josip pl. Jelačić u idućem stoljeću – odlučivši se za lojalnost caru.

Ne ulazeći u spekulacije o duševnim mukama kontradiktornih uloga, povijest je sačuvala obrise originalnog Lackovićeva zdanja u Vlaškoj 5.

Ne samo zahvaljujući oštećenjima s kaptolske strane, nego zahvatima vlaške općine po svojoj cesti, Ivan Lacković je angažirao zidarskog majstora Josipa Pazelta, Nijemca ili Židova iz Slovenije, da sudbenim instancama zorno predoči oštećenja građevine i pokuša ishoditi obeštećenje.

Skica je sačuvana. Otkriva zapanjujuće dimenzije objekta 1789. godine, dvostruko većeg nego danas, svakako grandioznijeg od susjednih hiža.

Viša za cijeli kat od aktualne ruine, mogla se uspoređivati s palačama na dva zagrebačka brežuljka.

Nema teorije da se zdanje nije mjerkalo ispod oka draškajući pitanje: otkud maloplemiću iz Turopolja (“šljivaru”, govorio bi Šenoa) novci za pothvat dostojan isključivo aristokratskih tajkuna i feudalnih korporacija.

Premda sumnjičavost nije bez racionalnih temelja, za masonsku teoriju, pak, važnija je zaklonjena “utroba” kuće.

Nakon Pazeltova renoviranja, kojim je skraćena za kat, najbliže izvornoj skici sačuvan je dvorišni fragment na zapadu: tu su mračne “katakombe”, tvrde aktualni teoretičari podzemnih društvenih sila, dekorirane sad oljuštenim freskama koje nemaju drugog objašnjenja nego do simboličkog uresa masonske lože.

Još su bile u relativno dobrom stanju 1941. godine, kad ih je fotografirao Gjuro Szabo, ustvrdivši da predstavljaju “razvoj ljudskog života”.

Budući da na jednoj slikariji majmun čuči na palmi, proizlazi da je Szabo slikarsko djelo preradio osnovnim darvinističkim naukom prirode i društva.

Za života Lackovića, Vrhovca i Pazelta, Darwina nitko nije ni sanjao. Teološke premise definirale su antropološke prikaze.

Utoliko Szabino znanje iz 20. st. nije moglo imati nikakve veze sa slikarskim rješenjima 18. st. Uostalom, na freskama su pastoralni prizori ljudskih aktivnosti u samoniklim šumarcima koji okružuje graditeljske umjetnine.

Prostor u kojemu se nalaze mračan je i uzak, primjeran razgranatim podrumima toga vremena, prilagođenim raznim vrstama konzerviranih plodina.

U konačnici i najzanimljivije, univerzalni masonski simboli – šestar i kutomjer – izvorno su znakovi zidarskog ceha. U inat masonskim željama, njih ovdje nema, premda još ne bi dokazivali masonsko-jakobinsku urotu.

Štoviše, termin “mason” izvedenica je zidara koji operira čvrstom sirovinom palače i tvrđave. Sam po sebi, upućuje da su mlađi naraštaji masonerije, konstruktora političkog svijeta, nastali na podlozi slobodno-zidarskih, takoreći “frilenserskih” angažmana građevinskih majstora. U godinama kad je rekonstruirao Lackovićevu kuću, Pazelt je upravo bio “frilenser”, vjerojatno jeftiniji od cehovskih pripadnika.

Stigao je u Zagreb na poziv jedne neidentificirane udovice. Kako se njome oženio, čekala ga je borba za učlanjenje u zagrebački zidarski ceh koji je pred njega postavio niz kompliciranih arhitektonskih zadaća nastojeći dokazati da je nedovoljno stručan.

Ne samo da domaća aristokracija, vlasnici nepreglednih vlastelinstava, nije trpjela otvoreno bogaćenje maloplemića, nego se ni zagrebačkim zanatlijama nije sviđala inozemna navala poslovnih takmaca.

Sve u svemu, ako freske iskazuju nešto više od potrebe za dekoracijom podrumskog mraka koji je tada moguće osvijetliti samo titravom svijećom, onda odgovore treba potražiti u Pazeltovoj biografiji: sudbini lutalice u potrazi za privremenim poslodavcima u Sloveniji i Hrvatskoj.

Ne znači da masonskih družina nije bilo. Funkcioniranje hijerahije i obreda opisano je u memoarima njihovih članova. Tijekom 18. st. širili su se kao pomodna pošast aritokratskih krugova koji vrijeme nisu trošili na ratove i potragu za radnim mjestom.

Pa premda je pojam masonskoga bratstva svakako uključivao zov za ravnopravnošću, nije to bio egalitarizam bez granica, ruku pod ruku s prezrenim “misera plabsom”, nego sa staleškom elitom raznolikih etnosa.

Nije isključeno da je Prudentia doista djelovala u Vlaškoj ulici. Čak je moguće da je Lacković od masonske družine ubirao dobar najam.

U svakom slučaju, scena nije potrajala, jer več 1820. godine Vlaška 5 pripada obiteli Čegetak, zatim Klemenčić, onda Baumgartner…

Prvi Žigrović pojavljuje se na samom kraju 19. st. Riječ je o Mirku Žigroviću, susjedu Đure Deželića, s kojim nastupa vrijeme javno priznatog ugostiteljstva među maloplemićima.

Fotografija snimljena 1902. godine ne govori jednu važnu činjenicu: da se u kući cijelo vrijeme nalazila pivnica, uvelike privlačnija za dokonu gospodu od jakobinskih revolucija.
 
(express.hr/uredio:nsp)

“Do 2060. ako vas pregazi kamon, to neće biti veliki problem za vašu karijeru. Činjenica da ste poginuli nije velika stvar jer je vaš mozak i dalje povezan s mrežom. Dakle, kupiti androida u najbližoj trgovini, učitajte svoj ​​um na njega i nastavite raditi kao da se ništa nije desilo. To vas čini elektronski besmrtnim.”

Isaac Asimov, autor znanstveno-fantastičnih klasika kao što su “Ja, robot” i “Kraj vječnosti” 1964. godine je prisustvovao Svjetskom sajmu u New Yorku. Na sajmu je prikazan tehnološki napredak od početka 20. stoljeća. To je navelo Asimova da se zapita kako će se svijet razvijati u narednih pedeset godina.

Rezultat toga je esej pod nazivom “Posjeta svjetskom sajmu 2014. godine” gdje Asimov predviđa tehnološki napredak u različitim područjima. On, između ostalog, predviđa 3D filmove, bežićne kućne aparate, automobile za koje nisu potrebni vozači i ekrane za video pozive, čitanje knjiga i proučavanje dokumenata.

Ostala predviđanja tek trebaju biti budu ispunjena. Asimov je predvidio da će do 2014.godine većina ljudi živjeti pod zemljom ili pod vodom kako bi što bolje iskoristili zemljinu površinu za poljoprivrednu proizvodnju.

Predvidio je i robote koji će obrađivati ​​zemlju i automobile koji će voziti iznad asfalta umjesto po njemu.

***

Isaac Asimov (Petroviči, 2. siječnja 1920. – New York, 6. travnja 1992.), je amerikanac živovskog podrijetla – pisac fantastike i biokemičar.

Bio je iznimno plodan autor, bavio se znanošću, popularnom znanošću, kriminalističkom književnošću i spekulativnom fikcijom (uglavnom znanstvenom fantastikom, ali i fantastikom) te je napisao ili uredio preko 500 knjiga te preko 90.000 pisama i razglednica. Zajedno s Robertom Heinleinom i Arthurom Clarkeom čini poznatu Veliku trojicu pisaca znanstvene fantastike toga vremena. Najpoznatije mu je djelo serijal o Zakladi (Fondaciji) u koji je uklopio i serijale o Galaktičkom carstvu i robotima.

***

Dr. Ian Pearson je britanski inženjer i futurolog kojeg je Radio Slobodna Europa zamolio da u Asimovom stilu predvidi kako će izgledati život za pedeset godina, točnije 2064.godine.

Stambene zgrade

Asimov je predvidio da će sve veći broj ljudi do 2014. godine živjeti pod zemljom ili pod vodom.

Međutim, Pearson kaže da će rast stanovništva i povećana urbanizacija dovesti do pojave “mega-gradova” s više od 50 tisuća stanovnika i smještanjem ljudi gore, a ne dolje:

“Jedno od rješenja koje su ljudi već uzeli u obzir je gradnja vrlo, vrlo visokih zgrada u kojima će ljudi živjeti, i do kilometar visine. Takve zgrade trenutno ne možemo graditi jer ne postoje materijali koji su dovoljno snažni za to, ali 2050 – 2060.godine ćemo imati mnogo materijala na bazi ugljika, kao što je grafeon, koji su jako jeftini i snažni, tako da ćemo moći početi graditi zantno više zgrade. “

Kućanski aparati

Asimov je predvidio da će 2014.godine postojati uređaji koji će praviti obroke po narudžbi i ublažiti dosadu kućnih poslova.

Međutim, uređaji u 2014. godini se više odnose na komunikaciju nego na kućne poslove. Pearson predviđa još veću minijaturizaciju uređaja i vjeruje da će većina ljudi nositi tzv. digitalni nakit, kao što je piercing ili naušnica, koji ima dovoljno memorije za sve potrebne komunikacijske funkcije:

“Svi informacijski sustavi koje trenutno posjedujemo će na kraju stati u predmet koji je manji od naušnice ili piercinga. Dakle, bilo koja vrsta nakita će uskoro moći zamijeniti sve naše informacijske sustave. Zaslon će da se nalazi u našim aktivnim kontaktnim lećama. Bićemo u mogućnosti samo tipkamo prstima u 3D prostoru. Dakle, stvarno nema razloga da nosite uređaje koje možete fizički nositi i gledati. Oni vam jednostavno ne trebaju.”

Robotika

Asimov, autor znanstveno-fantastičnog klasika “Ja, robot”, predvidio je prednosti, ali i opasnosti razvoja robotike. On je prvi upozorio na etička pitanja vezana za uporabu inteligentnih robota.

Pearson kaže da je robotika jedna od područja u kojoj se već dogodio vidljiv napredak, zahvaljujući umjetnoj inteligenciji i novim materijalima. On kaže da će roboti budućnosti biti vrlo sofisticirani i daleko od nezgrapnih metalnih strojeva koje se obično pojavljuju u filmovima:

“Vjerojatno neće biti toliko žica, šarafa i gumbića i mnogo je vjerojatnije da će se koristiti polimerni gelovi spojeni s nekom vrstom plastičnog kostura. Dakle, izgledat više kao ljudska bića nego kao tradicionalni roboti prikazani u znanstveno-fantastičnim filmovima. Imati će vrlo snažne kompjutere koji će biti povezani s njima putem tzv.oblaka tako da inteligencija neće morati biti ugrađena na tijelo robota. Ideja da je robot sam po sebi pametan je primitivna. Robot je samo uređaj, a sva pamet se nalazi u mreži. Očekujem da ćemo imati neke vrlo sofisticirane androide i druge vrste robota do 2064. godine.”

Energija

Asimov je bio pretjerano optimističan kad je predvidio postojanje nuklearnih postrojenja za fuziju u eksperimentalnoj fazi u 2014.godine. Također se nisu ostvarila njegova predviđanja da će pustinje u Arizoni, Negovu i Kazahstanu biti pretvorene u ogromne solarne elektrane.

Međutim, Pearson kaže da će upravo te dvije stvari biti glavni izvori energije u svijetu koje će fosilna goriva zamijeniti jeftinijim, obnovljivim izvorima energije:

“Postoje šanse da ćemo do 2064. godine već imati nuklearne reaktore za fuziju koji će funkcionirati prilično uspješno i uz pomoću kojih ćemo proizvoditi jeftinu energiju. To je u suštini utopijski san o energiji koji smo svi čekali. Kada premostimo neke tehnološke barijere s kojima se trenutno suočavamo, možda će biti jeftinije proizvoditi energiju uz pomoć solarnih sustava nego eksploatacija nafte iz zemlje. Većina nafte za koju znamo da postoji će ostati pod zemljom jer je jednostavno preskupo eksploatirati naftu u usporedbi s korištenjem drugih oblika energije. “

Prijevozna sredstva

Asimov je predvidio da će jedna od glavnih atrakcija na Svjetskom sajmu 2014. godine biti “mali robotizirani automobili” koji lebdi metar iznad zemlje.

Pearson kaže da su “leteći automobili” prva stvar za koju svi pitaju futurolog. On kaže da će zbog sigurnosnih razloga vozači 2064. godine koristiti električne automobile koji će se ipak držati asfalta:

“Ne vidim razlog zašto bi svi trebalo da letimo uokolo. To nam nije potrebno. Ako pogledate što ćemo sve biti sposobni učiniti na površini zemlje kada počnemo koristiti elektroničke automobile, oni će moći voziti udaljeni nekoliko centrimetara jedni od drugih, možda čak i nekoliko milimetara. I ako napravite male cijevi s dovoljno prostora da ljudi mogu udobno sjediti u njima, možemo imati 75 puta više auta na ulicama nego s današnjom tehnologijom. “

Oružje

Asimov u svom eseju nije raspravljao o budućnosti oružja, samo je rekao: “Ako dođe do nuklearnog rata, budućnost neće biti vrijedna rasprave.”

Pearson ne isključuje mogućnost novog svjetskog rata koji će početi u Aziji i na Bliskom Istoku ili čak i niza građanskih ratova između ljevice i desnice na Zapadu:

“Mislim da će biti prilično gadno. Već imamo neke vrlo opasne tehnologije koje se koriste u svrhu ratovanja. Kemijsko oružje je vrlo neugodna stvar s kojom se ne treba igrati. Nuklearno oružje i biološko oružje je jednako opasno. Trenutno se razvijaju mnoge stvari uz uporabu nanotehnologije. Zaista mislim da će sljedeći rat biti izuzetno neugodan za svakoga.”

Zabava

Asimov je predvidio da će ljudi 2014. godine čekati u redu za 3D filmove.

Pearson kaže da će ljudi uvijek biti zainteresirani za ljude i predviđa da će se do 2064. nastaviti razvoj tradicionalnih oblika zabave kao što su filmovi, predstave i koncerti. Ali, neke stvari će se promijeniti:

“Jamčim da ćemo i 2064. godine slušati glazbu i ići u kazalište. Sredstva za distribuciju će se sigrno promijeniti s razvojem tehnologije. Kada 2064. godine pomislite na neku pjesmu, ona će početi svirati u vašoj glavi. Ne znate kako i nije vas briga kako, ali biće tako. Još jedna vrsta zabave koju trenutno nemamo biti će povezivanje vaših snova s ​​tuđim snovima. To već sada u nekoj mjeri možete učiniti s tehnologijom prepoznavanja misli koja će 2064. godine biti vrlo zastarjela. Moći odabrati ono što ćete sanjati i projicirati slike i zvukove izravno u vaš mozak, te ćete moći ćete povezati svoje snove s ostalima.”

Rodni identitet

Rodni odnosi i rodni identitet su jedna od područja kojima se Asimov nije bavio u svom eseju. Međutim, s obzirom na to koliko su se ogromne promjene desile u području hormonske terapije i operacija s ciljem promjene spola, Pearson kaže da će doći do dramatičnih promjena u razumijevanju toga što znači biti muškarac, a što žena:

“Time započinje jedno potpuno novo razdoblje u odnosima među spolovima, pri čemu imamo mogućnost izbora spola na svakodnevnoj osnovi. Međutim, izbor neće biti samo između muškarca i žene, kao što je to danas jer smo već počeli brišemo te granice. Ništa nas neće zaustaviti kad budemo imali tehnologiju stvaranja novih spolova i novih načina vođenja ljubavi između tri ili četiri različita spola, umjesto samo dva.”

Egzistencijalna kriza

Asimov je predvidio da će psihologija biti ključna medicinska grana 2014. godine i da će čovječanstvo patiti od kronične dosade zbog sve veće automatizacije.

Pearson s druge strane smatra da će automatizacija osloboditi ljude svih oblika fizičkih poslova i ostaviti im dovoljno vremena za kreativne težnje, ali vjeruje da će uvijek postojati nešto na što će se ljudi žaliti:

“Prilično je sigurno da će se budućnost rada temeljiti na međuljudskim odnosima pri čemu smo u izravnoj interakciji s drugim ljudima. To nije dosadno, to je nešto što ljudi vole raditi. Što se tiče budućih egzistencijalnih kriza, ljudi su uvijek vrlo dobri u pronalaženju bijede u radosti. Mislim da je jedan od problema o kojem ćemo brinuti u budućnosti taj osjećaj da, uz sve ove fantastične mogućnosti koje nam nudi tehnologija, ne dobivamo maksimum od života koliko bismo mogli. To već postaje prijetnja i ljudi se već suočavaju sa stresom zbog ‘prevelikog izbora’.”

Besmrtnost

Asimov je ispravno identificirao rast populacije kao jedan od najozbiljnijih problema s kojima ćemo se suočiti u budućnosti uz napomenu da će ljudi živjeti sve duže zbog tehnoloških napredaka.

Ono što nije uspio predvidjeti je vječni život ili ono što Pearson naziva “elektronskom besmrtnošću” u kojoj tijelo može prestati funkcionirati, ali um nastavlja živjeti povezujući se s umjetnim tijelom ili jednostavno kao dio računalnog sustava:

“Otprilike do 2050. doći ćemo do točke u kojoj će se oko 90% posto našeg razmišljanja događati izvan našeg mozga. Do 2060. ako vas pregazi kamon, to neće biti veliki problem za vašu karijeru. Činjenica da ste poginuli nije velika stvar jer je vaš mozak i dalje povezan s mrežom. Dakle, kupiti android u najbližoj trgovini, učitati svoj um na njega i nastaviti raditi kao da se ništa nije desilo. To vas čini elektronski besmrtnim. Možete napraviti i nekoliko kopija sebe. Možete imati nekoliko kopija vašeg uma online. Kada jednom dobijemo tu mogućnost izbora, to stvarno mijenja čitavu budućnost čovječanstva.”

 

 
(b92.net, youtube.com/uredio: nsp)

Materijal koji ćete gledati je besplatni dokumentarni online film scenarista i redatelja Dylana Averya, u produkciji s Korey Rowom i istražiteljem Jasonom Barmasom.

Film prikazuje teoriju zavjere o 11. rujnu. Teorija koju predstavljaju govori o već poznatoj činjenici da je napad na WTC bilo djelo vlade SAD-a, a ne terorista. U nastojanju da film sadrži što više točnijih informacija o događaju pokrenute su mnoge nezavisne istrage o 9/11.

Ovaj dokumentarni film vam donosi još neviđene scene i intervjue s vatrogascima i svjedocima koji su prvi došli na mjesto događaja.

Također donosi i izjave drugih svjedoka i zaposlenih ljudi koji su bili na mjestu događaja i začuli sekundarne eksplozije na nižim katovima zgrade nakon udara aviona. Za neke teorija zavjere, za neke velika prevara ubačena u isplanirani scenarij. Ne morate podržati nijedno mišljenje, činjenice govore same za sebe.

Danas je 12. godišnjica napada na Ameriku. Od te 2001. svaki sljedeći 11. rujan neće biti kao onaj prethodni. Više neće biti samo jedan prosječni kasnoljetni dan već sjećanje na pogibiju 2900 ljudi. Moć medija je u tome da oni serviraju priču i većina ljudi u nju povjeruje.

Znanstvenici pak, kao i većina razumnih ljudi, zahtjevaju dokaze, postavljaju pitanja i inzistiraju na odgovorima. Za početak odgovor na pitanje: Gdje je oružje za masovno uništenje?, dok je i sam 11. rujan za sobom ostavio brojne repove  i nikad odgovorena pitanja. Slijede samo neka od njih…

11. rujna 2001. u Pentagon je udario leteći objekt izazvavšii eksploziju u kojoj je poginulo 189 ljudi. Cijeli događaj zabilježile su sigurnosne kamere lokalne prometnice, obližnje benzinske crpke i hotela.  Sve snimke su vrlo brzo zapljenjene,  još dok su u zgradi odjekivale neobjašnjive eksplozije. Zaposlenik benzinske crpke Jose Velasquez je svjedočio:

„I’ve never seen what the pictures looked like. The FBI was here within minutes and took the film.“ Nitko nije vidio trenutak kada je avion na Letu 77 udario u Pentagon, ili oni koji su možda vidjeli ne žele/mogu progovoriti. Sa mjesta nesreće, iako je isto protivno  federalnom zakonu i strogo kažnjivo, promptno je uklonjena nekolicina (vjerojatno ključnih) dokaza, tako da prava istraga o uzrocima nesreće nije nikada izvršena. Tako se samo pretpostavlja da je Let 77 udario u Pentagon i pod vrlo sumnjivim i znanstveno neobjašnjivim okolnostima doslovce nestao.

Svjedoci:

Mnogi zaposlenici Pentagona koji su radili u drugim djelovima zgrade svjedočili su  da su i nakon udara osjetili i čuli ekspolozije u zgradi. Niti jedna takva izjava svjedoka nije uzeta u obzir prilikom sastavljanja komisijskog izvješća o napadu 11. rujna na zgradu Pentagona. (9/11 Commision Report)

Glavni problem kada govorimo o 11. rujnu su nedostaci dokaza. Tako su oni manjkali i u „slučaju Pentagon“ gdje na mjestu nesreće nisu pronađeni vitalni djelovi aviona poput motora i trupa koji su otporni na velike udarce i najčešće budu nađeni na poprištu sličnih avionskih nesreća.

–>CNN-ov reporter: („No trace of Flight 77“):
“It might appear that way, but in my close up inspection there is no evidence of plane crashing anywhere near the Pentagon. The only site is the actutal side of the building that was crashed in. The only pieces left that you can see are small enough that you can pick it up  in your hand. There are no large tail sections, wing sections…Nothing like that anywhere around which will indicate that intire plane crash into the Pentagon.“

Službena verzija događaja:

Mnogo jednostavnije od svega zvuči službeno izvješće koje se može sažeti u izjavu:
„Intence heat from the jet fuel vaporize intire plane.“ (Zrakoplov je udario u zgradu i ispario  pod djelovanjem velike topline izazvane eksplozijom.)

Struka i znanstvenici:

Znanstvenici teško prihvaćaju takvu verziju događaja. Tvrde da je znanstveno i gledajući očima fizike nemoguće objasniti da 12 tona čelika i titana ispari za nekoliko sekundi koliko je potrebno kerozinu da izgori. Stoga su na mjestu nesreće trebala biti nađena bar dva relativno neoštećena avionska motora, što i jest slučaj u 99% sličnih avionskih nesreća, ali ne i u ovom.

Pitanje: Pet godina nakon; zašto u javnost nije puštena niti jedna snimka sigurnosnih kamera ako je to što se dogodilo zaista istina? Tada bi se se stalo na kraj sumnjama i možda objasnile neke, prvenstveno znanstvene, nelogičnosti.

Zagonetno rušenje WTC 7 nebodera

Činjenice:

Malo tko zna da se 11. rujna u New York-u uz nebodere blizance urušio i njihov susjed-  47 -katni neboder Svjetskog trgovačkog centra WTC 7. U njemu su bili smješteni uredi Ministarstva obrane, Porezne Uprave, Tajne službe, FBI-a te bunker za hitne slučajeve tadašnjeg njujorškog gradionačelnika Giulianija. Uglavnom, vrlo čuvana zgrada.
Iako su sve zgrade koje okružuju neboder WTC 7 ostale netaknute, on se urušio poput kule od karata u svega 6,6 sekundi. U spomenuti neboder nikada nije udario zrakoplov. Iako se radi o 47-katnici njezino rušenje nije niti spomenuto u službenom komisijskom izvješću o napadima 11. rujna. (9/11 Commision Report)

Službena verzija događaja:

U službenom objašnjenju zašto se urušio neboder WTC 7 navodi se da su ostaci koji su padali sa nebodera WTC 1 i WTC 2 uzrokovali unutarnje požare u zgradi. Požar je kao takav naveden kao službeni uzrok urušavanja 47- katnice.

Struka i znanstvenici:

U slučaju rušenja nebodera WTC 7 znanstvenici i stručnjaci ističu kako se do 11. rujna od uzroka požara nije srušila niti jedna zgrada! Navode mnogobrojne  primjere kako su neboderi gorili i 18 sati, da bi im izgorjelo više od 20 katova, ali nikada se nisu srušili. Kada bi uzeli u obzir postojanje vrlo male vjerojatnosti da se to ipak dogodi, smatra se znanstveno i čisto statistički nemoguće da se taj događaj ponovi 3 puta u istom danu. 

No stavivši sve to na stranu, znanstvenike najviše muči činjenica ne zašto, već kako su se srušila sva tri nebodera u New Yorku pa tako i WTC 7.  Stručnjaci za kontrolirano rušenje zgrada (controlled demolition engineers) kao i fizičari i inžinjeri građevinarstva slažu se u jednom: Uzrok rušenja i način rušenja zgrade WTC 7 nikako se ne poklapaju. Kažu kada bi bilo istina što navode kao uzrok rušenja zgrade ona bi pala sa strane, a nikako simetrično- ravno kako se vidi na snimkama. Upozoravaju da se na mnogobrojnim detaljima snimke urušavanja WTC 7 uočavaju elementi koji bacaju sumnju na to da je posrijedi klasično kontrolirano rušenje objekta.

Pitanje:

Ako je nekontrolirani požar na jednom dijelu zgrade uzrok rušenja nebodera WTC 7 zašto se isti urušio gotovo simetrično, a ne na stranu na kojoj je izbio požar? Također, kako je moguće da se samo rušenje dogodilo gotovo bez otpora čeličnih pregrada i masivnih betonskih stupova tako da je rušenje 47. katnice trajalo samo 6,6 sekundi, blizu brzine slobodnog pada? (pogledaj www. wtc7.net)

Nestanak blizanaca

Činjenice:

Negdje u ljeto 2001. (dva mjeseca prije napada!!) Twin towersi su osigurani protiv terorističkih napada i to na oko 3,2 bilijuna $. Zgrade su sve do toga dana bile neosigurane za tu vrstu napada, vjerojatno zato jer su njihovi konstruktori odgovorno tvrdili kako su konstruirane da izdrže potrese, uragane i višestruke udare Boeinga 707 (koji je tada bio najveći putnički zrakoplov). U jesen iste godine u svaki neboder udara jedan Boeingov avion, a zgrade se nakon 20-ak minuta ruše savršeno simetrično ka svojim temeljima.

Na mjestu nesreće u rekordno kratkom roku pojavili su se „stručnjaci“, a ostaci čeličnih jezgrenih  stupova otpremljeni su u Aziju na taljenje.

Dakle, protivno federalnom zakonu, nije se izvršila nužna istraga mjesta nesreće kako bi se utvrdio stvarni razlog rušenja nebodera. Pet godina nakon, javljaju se slučajevi umiranja vatrogasaca koji su više sati proveli u ruševinama i to od trovanja prašinom koja je nastala rušenjem tornjeva, za koju je Vlada, ne želeći dizati paniku, odgovorno tvrdila da je bezopasna iako je ona bila puna žive i azbesta. Slično kao i u ostalim napadima premalo je dokaza (za što se očito netko pobrinuo) da bi se sa sigurnošću tvrdilo što je točan uzrok rušenja tornjeva svjetskog trgovačkog centra.

Svjedoci:

Mnogobrojni svjedoci koji su se za vrijeme udara aviona nalazili u tornjevima i brže bolje iz njih izišli tvrde kako su pri izlazu čuli nizove kakskadnih eksplozija. Također mnogobrojna su svjedočenja vatrogasaca i spasioca potvrdila da se u zgradi neposredno prije rušenja dogodio niz manjih eksplozija. Neke audio/video snimke su puštene u javnost, a neke nisu. Jednu od poznatijih koja je puštena u javnost je SVJEDOČENJE VATROGASCA o nizu kaskadnih eksplozija. No mnoge snimke (zbog sigurnosnih razloga ?!?) nisu puštene u medije.

Službena verzija događaja:

Službena verzija identična je onoj pri rušenju nebodera WTC 7. Kao uzrok rušenja tornjeva nije naveden udar aviona već požar. Službena verzija kaže kako je gorući kerozin tako vruć da je rastalio nizove čeličnih jezgernih stupova i greda i tako se je oslabljena zgrada srušila poput palačinke i što je vrlo bitno tako da su gornji katovi urušavali donje i tako sve do dna.

Struka i znanstvenici:

Znanstvenici i građevinski stručnjaci ističu kako je vatra najsumnjviji dio kada se govori o rušenju WTC tornjeva. Ističu kako mediji i dan danas govore kako je gorući kerozin u stanju rastaliti čelik, a to jednostavno nije tako: „Even today the media report that the steel melted. It is argued that the jet fuel burns very hot, especially with so much fuel present. This is not true! The temperature of the fire at the WTC was not unusual, and it was most definatly NOT capable of melting steel.“

Eksplozija kerozina nije nikako mogla generirati tempreraturu (koja bi se proširila čitavom površinom!!!) dovoljno visoku da rastali čelik!

Kao i u slučaju WTC 7  sumnjiv je način rušenja tornjeva pri kojem je on savršeno simetričan, iako se radi o neboderu preko sto katova. Na slici sa strane vidi se toranj u urušavanju i sumnjivi oblaci dima koji izlaze iz zgrade 10 ak katova niže od mjesta urušavanja [pogledaj sliku ] . Otkuda oni tako nisko? Također znanstvenici se slažu da pri klasičnom urušavanju uvijek ostane desetak metara čelične konstrukcije jezgre vezane za temelje, međutim zgrada se urušila do temelja, ostavljajući iza sebe samo prah i pepeo i veliku količinu pravilnih čeličnih komada.

Također, ako je istina ono što se navodi u službenoj verziji događaja da su „gornji katovi urušavali donje i tako sve do dna“ onda je po zakonima fizike nemoguće da se zgrada uruši u 10 sekundi, što je brzina bliska brzini kojom bi tijelo padalo slobodnim padom sa te visine. „The 80 floors falling one to another should make some resistance. It’s pure physics and Gallileo law of falling objects.“- kaže profesor fizike Steven E. Jones.

Za kraj dva zanimljiva citata:

Iz dokumenta o razvoju nacionalne sigurnosti objavljenog u rujnu 2000. godine [Rebuilding Americas Defenses“]
„The process of transformation, since it brings revolutionary change, is likely to be a long one, absent some catastrophic and catalyzing event-like a new Pearl Harbor.“

Predsjednik George W. Bush u noći 11. rujna obraća se naciji riječima:
„The Pearl Harbor of 21st century took place today“
 

 
(naranca.com, dokumentarnifilmovi.net/uredio: nsp)

TRANSKRIPT:

Ovih 19 otmičara, pobožni vjerski fundamentalisti koji su voljeli piti alkohol, šmrkati kokain, i živjeti s striptizetama ružičaste kose, uspjeli su srušiti tri zgrade sa 2 zrakoplova u New York-u, dok u Washingtonu, pilot koji se nije mogao nositi ni sa jednomotornom Cessna-om je mogao upravljati Boingom 757 padajući sa 3000 metara radeći vijak od 270 stupnjeva, nakon čega se izravnao sa zemljiom, udario u Pentagonov ured gdje su se radili proračuni i analize državnog budžeta, gdje su DoD djelatnici radili na tajnom nestanku 2,3 trilijuna dolara koje je ministar obrane Donald Rumsfeld objavio “nestalim” iz Pentagonove kase, a konferenciji za novinare je objavljena dan prije, 10. rujna, 2001.

Srećom, izvor vijesti je znao tko je to učinio u roku nekoliko minuta, sveznalice su znale u samo nekoliko sati, uprava je znala u jednom danu, a dokaz je doslovno pao u FBI-evo krilo. No, iz nekog razloga hrpa ludih teoretičara zavjera je zatražio istragu o najvećem napadu na američkom tlu u povijesti.

Istraga je odgođena, bila nedovoljno financirana, postavljena da propadne, i sukob interesa kao zataškavanje od početka do kraja. Dokazi su dobiveni na temelju iskaza iznuđenih kroz mučenje, evidencija koje su uništene.

Dokazi nisu spomenuli postojanje zgrade WTC7, Able Danger, Ptech, Sibel Edmonds, OBL i CIA-e, i antiterorističke vježbe u slučaju otimanja zrakoplova i zabijanja u Svjetski Trgovački Centar koja je simulirana upravo u isto vrijeme kada su se ti događaji zapravo događali.

Pentagon je lagao kao i CIA, isto tako i Bushova administracija, i za Busha i Cheneya … dobro, nitko ne zna što su to rekli, jer su svjedočili u tajnosti “off the record”, ne pod prisegom, iza zatvorenih vrata. Nije smetalo da se pogledate tko financira napade jer je to pitanje “od malog praktičnog značaja”.

Ipak, 9/11 Komisija je doista briljantno odgovarala na sva pitanja javnost (osim pitanja većine članova obitelji žrtava) i krivnja svih ljudi koji su odgovorni (iako nitko ne toliko da bi izgubio svoj ​​posao), utvrđivanje napada je bio “neuspjeh mašte”, jer “Mislim da je itko mogao zamisliti da avioni lete u zgrade”, osim Pentagona i FEMA-e i NORAD-a i NRO-a.

DIA (Defense Intelligence Agency) je uništila 2,5 TB podataka o mogućim opasnostima, ali to je u redu, jer to vjerojatno nije važno.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
DIP je uništio svoje zapise o istrazi o insider trading (trgovini dionicama) prije napada, ali to je u redu, jer uništavaju zapisa jedne od najvećih istraga povijesti je samo dio rutinskog evidencije.

NIST (National Institute of Standards and Technology) je proglasio tajnom podatke koji su se koristili za njihov model rušenja WTC7, ali to je u redu, jer znajući da su napravili svoj ​​model kolapsa zgrade 7 – “da bi to ugrozilo javnu sigurnost “.

FBI je tvrdio da se svi materijali u svezi s njihovomm istragom o 9/11 treba držati u tajnosti od javnosti, ali to je u redu jer FBI vjerojatno ima što skrivati​​.

Ovaj čovjek nikada nije postojao, niti ništa što je imao reći vrijedno vaše pažnje, a ako ti kažeš drugačije, postaješ paranoični teoretičar zavjere i zaslužuješ da te izbjegava cijelo čovječanstvo.

Osama bin Laden je živio u špilji tvrđave u brdima Afganistana, ali nekako se izvukao van. Onda se on skrivao u Tora Bora-i, ali nekako se izvukao. Nakon toga je živio u Abottabadu godinama, skrivao se od najopsežnije špijunske mreže koja zapošljava tisuće ljudi i najsofisticiraniju tehnologiju u povijesti svijeta, koja je objavila video materijale na kojem je Laden izgledao sve mlađe i mlađe, prije nego li je napokon odlučni tim marinaca upao u njegovu tvrđavu, u kojoj se on nije opirao uhićenju i koristio je svoju ženu kao ljudski štit, i u toj situaciji, specijalna jedinica se uspaničila i ubila Ladena nenaoružanog.

To je ipak najbolja moguća verzija događaja kojeg su tajne službe objavile u javnosti. Nakon njegovog ubojstva oni su ga bacili u ocean, prije nego li su ikome rekli za to. Onda je nakon toga nekoliko desetaka članova tog istog tima poginulo u padu helikoptera u Afganistanu.

Ovo je priča o 9/11, koju su objavili masovni mainstream mediji, isti ti mediji koji su vam objavili istinu o ubojstvu JFK, vanzemaljcima, bebama iz inkubatora, i ostalim stvarima za koje niste sigurni kako su se desili.

Ako slučajno imate bilo kakvih pitanja u svezi službene priče o 9/11 kakvu je servirala vlada … vi ćete “postati” budala, paranoičan, čovjek sa folijom na glavi, mučitelj pasa, mrzitelj djece, i biti će te proklinjani od svih…. sve u svemu – teoretičar zavjere.

To je bila javna objava od strane: Prijatelja FBI , CIA , NSA , DIA , DIP , MSM , Bijele kuće , NIST , i 9/11 komissije. Jer neznanje je snaga, samo za njih.
 

 
(youtube.com/uredio: nsp)