Šef Europske komisije Jean-Claude Juncker došao je na summit EU u Ženevi mrtav pijan – objavio je britanski tabloid The Sun koji se pozvao na “vlastite izvore”

Međutim, još nema fotografija ili video-snimka koji je to potvrdili.

Summit je posvećen reguliranju ciparskog problema (ta otočna država je od 1974. godine podijeljena na grčki i turski dio).

The Sun je naveo da se Juncker – dolazeći na summit – “zakucavao” čas u namještaj, čas u ljude pored kojih je prolazio.

Pritom se “više nego opušteno” držao prema svojim pomoćnicima.

The Sun tvrdi: “Bilo je svima jasno da se Juncker dobro nakresao”.

Predsjednik Europske komisije se ne sumnjiči prvi put da se može “razveseliti” ne u radno vrijeme, nego i uoči važnih službenih obveza koje ima kao faktički “premijer EU”.

Prije dvije godine se pojaviila video-snimku na kojem Juncker – koji se napio – ne samo da “pleše”, nego i ljubi političare koji nailaze da se službeno pozdrave, a neke i jače udara po obrazu … Pogledajte snimku:

 

 
(fakti.org)

Međutim, to nije prava namjena ovih strojeva. Oni su dizajnirani kako bi otvorili portal u drugu dimenziju

Dr. Edward Mantil, fizičar iz CERN-a u Ženevi u Švicarskoj, koji se specijalizirao za istraživanja o subatomskim česticama i njihovom međusobnom djelovanju, rekao je da CERN ne služi za ono za što mnogi vjeruju da služi.

Sigurno znate da se u CERN-u nalazi Veliki sudarač čestica (LHC), ogromni znanstveni instrument promjera 30 kilometara koji se navodno koristi za istraživanje postanka svemira. Međutim, to nije prava namjena ovog stroja. On je dizajniran kako bi otvorio portal u drugu dimenziju.

Zamislite naš svemir kao stranicu knjige, kao dio mnogo većeg skupa svemira povezanih koricama, odnosno dimenzijama. Svaka od stranica krije svoju posebnu priču i nijedna nije u kontaktu s drugom stranicom kao što tintu s papira ne prelazi na narednu niti bilo koju drugu stranicu. Dakle, svaka stranica je univerzum za sebe.

Istraživanja ovakvog fenomena su započela još šezdesetih godina prošlog stoljeća, a mislilo se da univerzumi ne mogu ostvariti kontakt jedan s drugim sve do osamdesetih godina. Tada je uloženo nekoliko milijardi dolara u istraživanje ideje da dovoljno velika količina energije u malom prostoru može probiti stranicu i omogući nam da virnemo u drugi univerzum.

Mnogi znanstvenici su bili zabrinuti zbog tog projekta, ali su odlučili ustraati s tom idejom u ime znanosti. Tako je nastao CERN, a glavni zadatak je bio da se portal otvori i zatvori čisto da bi se dokazalo da je to moguće.

Pojavila se pohlepa za saznanjem o tome čega sve ima u novom univerzumu i uložene su ogromne sume novca u ovaj projekt. Javnosti je izložena službena priča o “razumijevanju svemira”, dok je prava istina sakrivena.

Skupina znanstvenika koja radi u CERN-u se naziva “obitelj” i mijenja se s vremena na vrijeme pošto neki članovi umiru ili odlaze u mirovinu. Dr. Mantil je član Obitelji i ispričao je što se dogodilo prošlog četvrtka:

“Bio je to običan dan. Bila su zakazana dva sudara u LHC-u, jedan u 9 ujutro i drugi u pola 7 popodne. Oba su prošla odlično i eksperimenti su označeni kao uspješni.”

“Oko 7 popodne, tim je napustio sobu za promatranje, a stroj je stavljena u mod čekanja. Zatim sam dobio poruku na svom pageru u kojoj je pisalo “dnevna soba”. Primijetio sam da je i dr Selin De Akor također dobila poruku. Uputili smo se u ovu posebnu prostoriju u kojoj su se donosile ozbiljnije odluke.”

U sobi je bio čitav tim, a na čelu stola je sjedio Otac, mlada ambiciozna fizičarka po imenu Sandra O Riley. Nju zovemo Otac zato što ona zadaje naređenja čitavom timu Obitelji. Raspoloženje je bilo prilično napeto. Ona je u jednom trenutku rekla “Danas ćemo probati sa 40 tera elektron volti”.

Njene riječi su izazvale potpunu tišinu, a zatim su se uzbunili dr Akava i dr De Akor, rekavši kako stroj ne bi mogla podnijeti toliku energiju. Svi prosvjedi su ignorirani. Otac je rekla: “Sastajemo se u kontrolnoj sobi u 22h”. Napustili smo dnevnu sobu u potpunoj tišini.

Ukoliko stroj ne bude mogao podnijeti toliku energiju, uništit će stroj vrijedan nekoliko milijardi dolara, dok ćemo inače možda konačno uspjeti otvoriti portal. U 22h smo se okupili u kontrolnoj sobi i započeli eksperiment.

Puštena je prva čestica, a zatim i druga. Energija je sve više rasla dok u jednom trenutku nije dosegla 40 TeV. Kada su se oblaci čestica mimoišli, prvo smo primijetili da je temperatura u prostoriji porasla i počeli smo paničariti. Netko je uzviknuo “Zaustavite stroj! Doći će do eksplozije! “. Međutim, Otac je rekla “Čekaj!”. Ona je pokazala na temperaturu jezgre, koja je bila sasvim normalna.

Zatim smo se svi okrenuli i pogledali u termostat prostorije na kom je sada pisalo 35C, iako smo započeli sa 20C. “Započnite sudaranje”, uzviknula je. U trenutku sudara, zasljepljujuća svjetlost je obasjala sobu, a temperatura se vratila na 20C. Nismo mogli vidjeti čak ni prst pred okom. Odjednom smo čuli stravičan vrisak. “Jeste li svi dobro?”, pitala je Selin. Ja sam uzvratio da sam dobro. Svi članovi Obitelji su se počeli javljati dok su se naše oči pokušavale priviknuti na svjetlost.

Uz zvuk pritiska gumba za izvanredne situacije, prostoriju je obasjala crvena svjetlost. Mogli smo razaznavali sjene, ali ne i odlike osobe. Prošlo je 2 minute, a Otac se nije oglasila. Nije joj bilo ni traga ni glasa. Otvorio sam izlaz za izvanredne situacije i izašao do kutije s osiguračima da isključim svjetlo i vratim normalno osvjetljenje.

Otrčao sam natrag u kontrolnu sobu i primijetio sam da ništa u prostoriji ne fali, osim što Otac nije sjedila na svom mjestu. Tamo gdje je sjedila su ostali samo njen nakit i njena odjeća, ali njoj nije bilo ni traga ni glasa. Nestala je”.

Ova priča možda prikazuje realno stanje u kakvom se mogu naći zaposlenici čestičnog ubrzivača CERN u Švicarskoj, no najbitnije je napomenuti da oni NEMAJU POJMA ŠTO RADE!
 
(webtribune.rs/uredio:NSP)

Rusija je danas najsnažnija vojna sila u Siriji, bez nje se tamo ništa neće razriješiti. Tome svjedoče i svježi kontakti američkih i ruskih vojnih izaslanika u Ženevi, koji pripremaju mirovni sporazum za Siriju, a razmotrit će ga Obama i Putin. Sporazum će morati prihvatiti i njihovi saveznici u regiji

Svjetski mediji ovih dana panično bruje o nikada većoj opasnosti od izbijanja Trećeg svjetskog rata zbog stanja u Siriji, kojeg će prouzročiti rusko-turski rat u koji će se – po sili inercije – uključiti NATO, a rezultat svega će biti – opća kataklizma.

Za razliku od sverastućeg broja katastrofičara, odmah želim naglasiti: nikakvog svjetskog rata biti neće. A kada bi do njega i došlo, to bi puno prije bilo zbog Ukrajine – iako je i tamo opasnost za nj tek nešto veća od neznatne – nego Sirije. Stvari se prečvrsto drže pod nadzorom, a da bi išta neočekivano moglo krenuti po zlu. Dakako, sukoba će biti, pa i onih krvavih, ali sve u okvirima dopuštenog i u svrhu realiziranja pojedinih započetih scenarija, poput, primjerice, daljnjeg izvoza islamskih useljenika u Europu.

Kontrolirano i ciklično američko-rusko suparništvo

Iako tako ne izgleda s obzirom na međusobnu političku retoriku Moskve i Washingtona – koja sve češće izlazi iz okvira uljuđene diplomacije – te gomilanja američkih i NATO-ovih vojnih efektiva na istočnim granicama EU-a i ruskih na svojim zapadnim granicama, dvije vojne velesile uvijek zadržavaju nužnu razinu kontakata, sada većinom iza kulisa.

I dok su zbog izbijanja ukrajinske krize uništeni u vrijeme Hladnog rata toliko značajni međunarodni instrumenti za očuvanje sigurnosti, sadašnje svođenje američko-ruskih kontakata na individualnu razinu njihovih činovnika, daleko iza objektiva TV kamera, može imati negativne posljedice po manje snažne sudionike pojedinih kriznih žarišta, u smislu njihovog žrtvovanja u svrhu „većeg dobra“. Te „kolateralne žrtve“ u Europi će biti njezine istočne države, a na Bliskom istoku najvjerojatnije Turska. One upravo postaju američki instrument za dugoročno vojno-financijsko iscrpljivanje Rusije kojim se, u konačnici, neće ostvariti željeni učinak.

Odnosi dviju vojnih velesila imaju svoju cikličku određenost koja se izmjenjuje u rasponu od vrlo loših do korektnih i obratno, ali uvijek u sebi sadrže konstantu nepovjerenja i opreza. Dvije strane su svjesne svoje odgovornosti za sudbinu svijeta, pri čemu SAD vojno nikada neće napasti Rusiju (obratno još i manje). U fazama izrazito loših odnosa, poput ove u kojoj se sada nalazimo, sve aktivnosti Moskve i Washingtona svode se na psihološki rat i igru živaca u kojima se obilato koriste mediji i propaganda, a na prvu crtu fronte isturaju se njihovi saveznici/podanici.

Sirija je danas katalizator kroz koji Rusija i SAD žele sačuvati ili osnažiti svoj utjecaj na Bliskom istoku i ograničiti ulogu onog drugog. Washington je želio uspostaviti apsolutnu vlast nad svim političkim i gospodarskim procesima u toj regiji, a neočekivano miješanje Rusije izazvalo je razdraženost SAD-a.

S druge strane, Moskva želi utjecaj na Bliskom istoku u smislu sukreiranja njegove budućnosti sukladno njezinim nacionalnim interesima. Pritom ne treba imati iluzije kako ruske vlasti ne znaju da će se ozbiljna nestabilnost na Bliskom istoku zadržati još godinama. Isto tako, Rusija zna da će se ta nestabilnost neizbježno prelijevati i na Europu i Srednju Aziju te zato ne želi odbaciti mogućnost svoje aktivne nazočnosti na tom prostoru i odreći se utjecaja na tamošnje političke i vojne procese. Moskva će u toj regiji projicirati svoju silu shvaćajući važnost Sirije, ne samo u smislu nadzora nad milijunima emigranata koji se spremaju na put u Europu i ubacivanja terorističkih skupina. Jer Bliski istok je, za one koji to ne znaju, uvijek – i u doba Ruskog carstva – bio najveći prioritet za rusku politiku, čak puno više nego sama Europa (Otomansko i Perzijsko carstvo, islamski čimbenik, komunikacijski putovi itd.).

Danas s punom sigurnošću možemo reći da se Rusija ni pod koju cijenu neće povući iz Sirije – i to Washington zna. O tome svjedoče njezini najnoviji potezi – usprkos razvikanoj opasnosti od turske kopnene intervencije, koju je „nemoguće“ spriječiti zbog „neobuzdanog“ Erdogana i nedavnog terorističkog napada u Ankari. Radi se o dovlačenju u Siriju najnovijih ruskih zrakoplova 4++ generacije, te upućivanja u stalno bojevo dežurstvo u sirijsku luku Tartus novoizgrađenih brodova naoružanih balističkim raketama „Kalibr“.

Rusija je danas daleko najsnažnija vojna sila u Siriji – i bez nje se tamo ništa neće razriješiti. Tome u prilog idu i najnoviji kontakti američkih i ruskih vojnih izaslanika u Ženevi (iza zatvorenih vrata) koji pripremaju mirovni sporazum za Siriju, a tekst sporazuma zajednički će razmotriti predsjednici Obama i Putin. Njega će (ukoliko bude volje, prije svega SAD-a) morati prihvatiti i njihovi saveznici u regiji i na sirijskom terenu, a ako se to ne bude željelo – što je realnija opcija – sporazum će ipak spriječiti mogućnost izravnog vojnog sudara Rusije i SAD-a, tj. NATO-a, a sukob će svesti u okvire Sirije i u njoj sukobljenih političkih i vojnih elemenata kojima će svaka od glavnih sila pružati svoju potporu.

Kolateralna žrtva najprije može postati Turska

„Turska: kopnena akcija – sada!“, stoji na naslovnici turskih novina Daily Sabah, u čijem se članku upozorava na „preljevanje čaše strpljenja“ zbog velikih turskih terorističkih žrtava (prije svega onih od 17. veljače u Ankari i 20. srpnja u pograničnom gradu Suruchu), te se navodi kao vlada mora donijeti „smjelu odluku“, pri čemu se misli na slanje vojske u Siriju protiv „terorista“ Kurda, kao i izgradnju „sigurnosne zone“ na sjeveru te zemlje.

Taj vladi blizak list ide još i dalje, predlaže da se Amerikance dovede pred izbor: ili početak zajedničkih udara po kurdskim postrojbama narodne samozaštite u Siriji (YPG), ili ukidanje mogućnosti američkim vojnim zrakoplovima korištenja zračne luke „Injirlik“ u južnoj turskoj regiji Adana. Ucjena se nastavlja riječima – “ako je mr. Obama tako zainteresiran za suradnju s YPG-om, neka prebaci svoje zrakoplove u zračnu luku ‘Mennah’ na sjeveru Sirije, koju su nedavno osvojile kurdske snage” (od postrojbi terorističke organizacije „Jabhat al-Nusra“, op.a.).

Naravno da su takve medijske izjave prethodno usklađene i dio su psihološko-propagandnog rata Ankare i Washingtona usmjerenog prema Moskvi. Ali Turska, koja već mjesecima vodi žestoku policijsko-vojnu kampanju protiv vlastitih Kurda na jugoistoku zemlje, zaigrala je opasnu igru „plesa po žici“ i s prekograničnim Kurdima, kojima, osim SAD-a, politički i vojno pomaže i Rusija.

Neomarksistički Kurdistan i Turska kao ‘failed state’

Sirijski Kurdi postali su ključni „igrač“ unutarsirijskog sukoba, ne samo zbog svoje brojnosti (10 posto ukupnog stanovništva) već i zato što su, osim sirijske vojske, oni (p)ostali jedina realna vojna snaga sposobna za borbu protiv islamističkih snaga. K tome, Kurdi žive na kompaktnom teritoriju od iračke granice uzduž granice s Turskom sve do zapada Sirije. Sve to Turskoj predstavlja glavnu ugrozu, iako nijedan metak s položaja sirijskih Kurda nije prešao tursku granicu. Radi se isključivo o strahu Ankare da će sirijski Kurdi iskoristiti danu im prigodu i osnovati vlastitu državu koju će povezati s Iračkim Kurdistanom, a onda je i za turske Kurde otvoren put k nacionalnom ujedinjenju (što bi značilo i krah Turske kao države u njezinim današnjim granicama).

Turska i prema američkom analitičaru Davidu Goldmanu može postati sljedeća bliskoistočna „propadajuća država“ (failed state), što je rezultat njezine pogrešne politike prema Kurdima još od vremena Mustafe Kemala Atatürka do danas. Zapadni vojni analitičari smatraju kako Turska teško može očuvati sadašnje granice upravo zbog kurdskog separatizma.

Kurdi u Turskoj danas imaju velikih problema i s iskazivanjem vlastitog nacionalnog identiteta, a da o kulturnoj, a kamoli političkoj autonomiji i ne govorimo. Zbog nepostojanja sluha središnje vlade, njihove političke težnje poprimaju sve radikalnije oblike borbe koji prijete prelijevanjem iz ruralnih jugoistočnih regija u gradske sredine zapadne Turske, u kojima također egzistira brojna kurdska zajednica (npr. u Istambulu čak trećinu stanovnika čine Kurdi, kao i u turskoj dijaspori u Njemačkoj).

S takvim stanjem vlastima se sve teže boriti i čini se kako se velike ambicije predsjednika Erdogana (o Turskoj kao neootomanskom imperiju i središtu sunitskog bliskoistočnog svijeta) sada tope poput proljetnog snjega upravo na vrućem sirijskom tlu, čijem je kaosu u velikoj mjeri i sam doprinio. Erdogan se u ime svojih ideja (preciznije, ideologije premijera Ahmeta Davutoglua pretočene u tursku nacionalnu strategiju) odrekao velikog prijatelja, sirijskog čelnika Bashara al-Assada, proglasio ga nemilosrdnim diktatorom i glavnim neprijateljem sirijskog naroda te započeo sponzorstvo islamističkih salafitskih organizacija, prije svega onih bliskih panarapskom pokretu „Muslimanska braća“ sa sjedištem u Rijadu i koji uživa financijsku potporu Saudijske Arabije.

Iako Ankara danas politički nadzire čelnika iračkih Kurda Masouda Barzanija iz Kurdske demokratske stranke (svojedobno mu je omogućavala šverc iračke nafte preko svog teritorija), pitanje je koliko će to još dugo biti u stanju. Barzani je Turskoj dopustio i razmještaj njezinih vojnih postrojbi na sjeveru Kurdistana (za borbu protiv snaga Kurdske radničke stranke) i sjeverno od Mosula (gdje navodno uvježbava kurdske „peshmerge“ za borbu protiv ISIL-a).

Ali Barzani nije vječan, a irački Kurdi nisu jedinstveni glede njegove suradnje s Ankarom, koja upravo zatire njihove sunarodnjake u Turskoj. Postoji i snažno proiransko krilo Kurda oko grada Sulejmanie, a vrlo je upitno hoće li se Irački Kurdistan zadržati u okvirima široke autonomije unutar Iraka ili će postati kurdski „Pijemont“ i centripetalna sila kurdske nacionalne integracije.

Kurdska autonomija u Siriji (tzv. Rozhava), danas predstavlja glavni turski problem, neovisno što je sirijskih Kurda najmnaje u odnosu na njihov ukupan broj koji se kreće između 35-40 milijuna (svega do 2,5 milijuna). Ali problem po Ankaru svodi se na to, što kurdska autonomija niče pod vodstvom neomarksističkog „Demokratskog saveza Kurdistana“ (PYD) koji surađuje s turskom „Radničkom strankom Kurdistana“ i ima svoje vojno krilo (ranije spomenuti YPG). Imaju čak i zasebne ženske brigade YPJ koje se jednako žestoko bore protiv islamista. Borba sirijskih Kurda u sebi, osim ideje za nacionalnom slobodom, nosi i ideološki karakter kroz sudar marksističkog i islamističkog poimanja svijeta na širem bliskoistočnom prostoru, a što je pravi „nož u leđima“ predsjednika Erdogana.

Kurdska „Rozhava“ ima potporu i službenog Damaska uz tri preduvjeta: ne razmještati svoje vojne postrojbe „preširoko“; uvesti raskol u tzv. sirijskoj umjerenoj oporbi zbog svoje ključne vojne snage i organiziranosti; vršiti pritisak na Tursku zbog svoje povezanosti s „Kurdskom radničkom strankom“.

Kurdsko pitanje – ključ problema Bliskog istoka

Iako dio turskih Kurda zastupa ideju osnutka kulturne autonomije, većina ih se zalaže za uspostavu „velikog Kurdistana“ koji bi s njima ujedinio i 8 milijuna iranskih, 7 milijuna iračkih i 2,5 milijuna sirijskih Kurda.

To su dvije političke platforme s kojima službena Ankara mora računati. Kurda u Turskoj je dovoljno da iznutra u zemlji naprave veliki nered koji će ugroziti njezinu sigurnost, paralizirati gospodarski razvoj (investicije i turizam), a dugoročno je i posve dezintegrirati.

Jedini razumni izlaz za Tursku bili bi razgovori i pokušaj dogovornog rješenja (jer se protiv čitavog jednog naroda nemoguće boriti) ali predsjednik Erdogan je radije zaigrao opasnu igru istodobnog otvaranja dviju protukurdskih fronta: kod kuće i u Siriji. Na taj je način ušao u geopolitičku slijepu ulicu, poremetivši odnose i s važnim arapskim državama (poput Egipta i Iraka), a da se o potpori koju sirijskim Kurdima pružaju Rusija i SAD i ne govori.

Ruski ulazak u Siriju prinudio je SAD na njezinom terenu tražiti nove saveznike (izvan rebrendiranih islamista), a izbor je pao na jedino moguće riješenje – Kurde. Pa iako se ovih dana predsjednik Obama javno sve više distancira od sirijskih Kurda (proglašava ih „nenužnim“ saveznicima) i formalno se više priklanja turskim pozicijama u odnosu na njih, to još uvijek ne znači previše. Jer najava Saudijske Arabije da bi mogla isporučiti rakete zemlja-zrak tzv. umjerenoj sirijskoj oporbi traži puno vremena – jer potrebno je osigurati instrumente zaštite njihovog korištenja i protiv američkih zrakoplova, a s islamističkim snagama to nije lako postići.

A ako bi se saudijske „prijetnje“ i ostvarile, još je dug put da razjedinjena sirijska oporba dosegne onu razinu organizacijske kohezije i vojne moći koja bi dovela do toga da ona preuzme ulogu koju danas kao američki i ruski saveznici imaju sirijski Kurdi u borbi protiv „Islamske države“. A o tome bi Erdogan u interesu očuvanja Turske morao voditi računa.

 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Veliki broj ljudi smatra da je ovaj video-snimak, koji je postavljen na Youtube dokaz da se nešto čudno događa u CERN-u

Ipak, mnogo je više onih koji misle da je snimka dokaz da postoje pravi majstori u digitalnoj obradi slike.

Ova nesvakidašnja pojava je navodno zabilježena u Ženevi u Švicarskoj i mnoge ljude je zaintrigirala, pogotovo ako se zna da je snimak nastao (navodno, opet mora se reći) iznad Velikog sudarača čestica CERN-a (Europsko vijeće za nuklearna istraživanja).

Više ljudi postaje svjesno da CERN projekt ima agresivne ambicije za istraživanje nepoznatog “tamnog svemira” i mnogi su ukazivali na znakove koji su uznemirili ljude. 

U sjedištu CERN-a se nalazi simbol statue Šive (hinduistički Bog destruktivnosti) ples kozmičkesmrti i razaranja se može jasno vidjeti ispred CERN-ovih objekta. 

Da li je ovo simbolička objava CERN-ove ultimate namjere novog doba uništenja ovog planeta?

Na snimci je, vidjet ćete, vidljiv bijeli oblik koji uleće u središte vrtloga.

No, iako je ovo možda i kompjuterski generirana snimka, mislite li stvarno da ubrzivač čestica u CERN-u ne može napraviti ovakav efekt. Stanite i razmislite malo.

Pogledajte što se to (navodno) dogodilo na nebu iznad Švicarske:
 

 
(telegraf.hr,youtube.com/uredio:NSP)

Ujedinjeni narodi planiraju do 2030. godine obilježiti svaku osobu na planetu, od novorođenčadi na dalje, i to putem biometrijskih osobnih iskaznica, a za prikupljanje podataka prikupljenih čitanjem ovih iskaznica bit će zadužena Švicarska, gdje će se u Ženevi nalaziti središnja banka podataka

Ova odluka dolazi u sklopu 17 globalnih ciljeva UN-a, koje su iznijeli krajem rujna ove godine, a koji zapravo predstavljaju predložak za Novi svjetski poredak, što je vrlo alarmantno pogotovo kada se malo bolje prouče pod-točke globalnih ciljeva. Na primjer, točka 16.9 postavlja sljedeći cilj: “Do 2030. godine, osigurati pravni identitet za sve, uključujući i upis rođenja.”

UN već naporno radi prema provedbi tog cilja, osobito među populacijom izbjeglica i to uz pomoć korištenja biometrijskog identifikacijskog sustava koji se koristi za prikupljanje podataka lica, zjenice ili otiska prsta, u čemu im pomaže tehnološka kompanija Accenture te se prikupljeni podaci šalju u Ženevu, u centralnu bazu podataka. UN se nada da će ovaj program moći primijeniti na svaku osobu na svijetu te da će na taj način postići svoj zadani cilj.

Naime, prema izvještaju UNHCR-a, bar 1,8 milijardi odraslih osoba diljem svijeta trenutno nema neki službeni dokument što naravno predstavlja problem kod pristupa osnovnim uslugama i u pitanjima prekogranične identifikacije. Izvještaj dalje navodi kako je ovo ekonomski izvedivo rješenje koje se može koristiti u velikim razmjerima što nudi nadu da će UN postići ovaj cilj do 2030. godine sa svojom “identifikacijom za razvoj” (ID4D) inicijativom.

Zanimljivo je da je ova inicijativa izvorno pokrenuta upravo od strane Svjetske banke, a oni su ponosni što će raditi rame uz rame s UN-om kako bi se se “pravni identitet” našao u rukama svih ljudi na planetu…

Za sada, sve je to naravno uokvireno pod “humanitarni” pothvat, no hoće li to tako i ostati? U nekom trenutku, univerzalna biometrijska identifikacija će postati obaveza svih nas, no što ako tu obavezu odbijemo? Možemo predvidjeti da će to one koji odbiju diskvalificirati iz svih sfera, od traženja do zadržavanja posla, otvaranja bankovnog računa, kreditnih kartica, državnih plaćanja i slično.

Dakle, postat će izopćenici iz društva, jer elita želi da su svi “u sustavu” kojeg mogu kontrolirati i kojim mogu manipulirati. Ujedno, to je i razlog zašto se polako, ali sigurno obeshrabruje korištenje novca u cijelom svijetu. Primjerice Švedska, tamo je situacija već takva da se bankomati povlače čak i iz najviše ruralnih mjesta.

Švedska vlada podržava bankarski sustav koji neumoljivo kreće prema posve bezgotovinskom gospodarstvu pod zaključkom: “Ako morate platiti u gotovini, nešto nije u redu.” Kada se ne koristi gotovina, to znači da sve vaše gospodarske aktivnosti prolaze kroz banke gdje se mogu nadgledati, pratiti i regulirati.

Svaki put kada elita predlaže nešto za naše “dobro”, to nekako uvijek rezultira time da oni sami dobivaju više snage i kontrole. Nadajmo se da će se ljudi probuditi i vidjeti što se događa, glavne smjernice prema novom svjetskom poretku se odvijaju ispred naših očiju, no usprkos tome, o tome se premalo piše i govori. Jesmo li odustali od temljenog prava svakog čovjeka – od prava na slobodu?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexsus-svjetlost.com,youtube/uredio:nsp)

Njemačka odlučila sahraniti dominaciju naftonosnih gospodara. Ovoga puta, izumitelja automobila koji ne koristi benzin ili naftu, još nije netragom nestao ili poginuo pod nerazjašnjenim okolnostima, kao i svi prije njega. Ovog puta je on svoj izum iznio javnosti

Još od početka 20. stoljeća, naftni karteli, koje kontroliraju revizori, maltretiraju i ušutkavaju izumitelje alternativne energije koji predstavljaju prijetnju po naftne kartele. Jedan od najvećih izumitelja alternativne energije koji je ušutkan bio je Nikola Tesla, piše gizmag.com

Za razliku od tradicionalnih automobila koje pokreće benzin, Quant e-Sportlimousine radi pomoću sustava protočnih baterija koji je osmislio NanoFlowcell i koji može doseći nevjerojatnih 920 konjskih snaga (680 kilovata).

Električni automobil Quant e-Sportlimousine koji je prvi puta predstavljen na ovogodišnjem salonu automobila u Ženevi ovih je dana dobio odobrenje za testiranje na cestama Europe!

Ovo futurističko sportsko vozilo dolazi iz Lihtenštajna, a njegova posebnost je što radi na gorive ćelije pogonjene gorivom od morske vode, a od sada se može u potpunosti legalno voziti na cestama u Njemačkoj.

Prema tvrtki Nanoflowcell, proizvođaču automobila, brzina od 100 km/h dostiže se već za 2.8 sekundi, dok je ukupni domet vozila zapanjujućih 600 kilometara, a najveća brzina kojom može kretati je 350 km/h. Quant e-Sportlimousine napravila je njemačka tvrtka Quant.

Kao što smo ranije spomenuli Quant e-Sportlimousine prvi puta je predstavljen u Ženevi kada je dočekan sa velikim skepticizmom, no nedavnim odobrenjem za vožnju na javnim cestama, ponovno se probudio interes za vozila na morsku vodu.

KAKO RADI?

Sigurno se pitate kako sve to radi? Elektrokemijska reakcija nastala spajanjem dvaju tekućina i metalnih soli koje imaju funkciju elektrolita šalje se u gorivu ćeliju gdje se počinje stvarati električna energija koja se pohranjuje u superkondenzatore i šalje u četiri električna motora ove jurilice.

Tehnologija protočne baterije postoji već desetljećima, ali su izvjesni proizvođači automobila tek nedavno dobili dozvolu da počnu s pravljenjem automobila koji koriste tu tehnologiju.

Ovaj tip alternativne energetske tehnologije će na kraju prevladati automobile koji idu na benzin, zato što je tehnologija protočne baterije mnogo učinkovitija i čistija od benzina.

Učinkovitost ovog sustava dostiže skoro 80%, za razliku od benzinskog motora koja je oko 25% (wikipedia), pošto automobil jedva da posjeduje pokretne dijelove, a proizvedeni gubici topline su beznačajni u odnosu na automobile koje pokreću litij-ionske baterije “.

Ove nove vrste alternativne energetske tehnologije ublažit “energetsku krizu” i povesti nas u novo doba u kojem možemo živjeti bez razmišljanja o tome da li nam je dostupna jeftina i čista energija.

The Mind Unleashed je napisao:

“Auto pokreće sustav protočne baterije, koji predstavlja dio NanoFlowcell tehnologije. Sustav radi na sličan način kao hidrogenska baterija, osim što se za čuvanje struje koristi slana voda.

Nunzio La Vecchia iz Nanoflowcella javlja: “Pretvaranje prototipa u vozilo za masovnu proizvodnju veliki je izazov. Sigurni smo da ćemo uspjeti u ovoj misiji sa već potvrđenim i budućim partnerima. Iznimno smo ponosni na činjenicu da je ovako mala tvrtka razvila vizionarsku tehnologiju koju može primijeniti u praksi. No ovo je samo početak našeg putovanja”.

Iz Nanoflowcella su javili kako su ušli u partnerstvo sa Bosch Engineeringom s kojim će zajednički raditi na razvoju tehnologije te najavljuju predstavljanje barem četiri nova prototipa u bliskoj budućnosti.
 

 

 
(croenergo.eu,webtribune.rs,youtube/uredio:nsp)

Stvoren za “zaštitu zdravlja” ili zbog interesa moćnih multinacionalnih farmaceutskih i kemijskih kompanija. Koliko oni štite čovjekovo zdravlje, pročitajte u nastavku…

Kodeks danas sadrži više od tristo normi o prehrambenim proizvodima i dodacima prehrani. Navodno je stvoren kako bi se “štitilo zdravlje potrošača” i “osigurala dobra praksa u trgovanju hranom”. Je li to doista tako, u ovom svijetu zamijenjenih teza?

Prehrambeni kodeks (Codex alimentarius), prema službenom objašnjenju, uveden je radi brige o sanitarnoj sigurnosti prehrambenih proizvoda. To je zbirka međunarodnih normi, smjernica i preporuka o prehrani koje je prikupila i razradila Komisija za Prehrambeni kodeks, tijelo formirano 1962. u okviru dviju institucija UN-a: Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO), i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO).

Kako je sažeto u jednom mišljenju francuskog Senata, stvaranje Prehrambenog kodeksa “bilo je posljedica, s jedne strane, napretka bioloških i kemijskih znanja i spoznaja koje se odnose na prehrambene proizvode, pa su omogućile da se njihova svojstva dublje analiziraju i puno bolje upoznaju i, s druge strane, uporabe novih tehnika i metoda proizvodnje zasnovanih na tim novim spoznajama”.

Kodeks svoj nastanak svakako djelomično duguje napretku kemijske industrije, prije svega farmaceutske i fitosanitarne grane.

U početku je proklamirani cilj Prehrambenog kodeksa bio ujednačenje prehrambenih norma kako bi se uklonile prepreke trgovanju. Prva mješovita konferencija Organizacije za prehranu i poljoprivredu i WHO-a o dodacima prehrani održana je 1955. godine, a to je upravo i najspornije područje Kodeksa, koji danas sadrži više od tristo normi o prehrambenim proizvodima i dodacima prehrani.

Prema FAO-u, Kodeks je ustanovljen kako bi se “konkretizirali zajednički napori dviju organizacija osnivateljica (FAO i WHO)” na području kontrole kvalitete prehrambenih proizvoda. Po statutu, zadaća mu je “upućivati prijedloge glavnim direktorima Organizacije za prehranu i poljoprivredu i Svjetske zdravstvene organizacije, koji će ih konzultirati u svim pitanjima vezanim za primjenu mješovitog programa FAO-a i WHO-a o prehrambenim normama”. Što se tiče samog programa, on ima za cilj “štititi zdravlje potrošača” i “osigurati dobru praksu u trgovanju hranom”. Je li to doista tako, u ovom svijetu zamijenjenih teza?

Brojni odbori za kontrolu prehrane

Paul Anthony Taylor, direktor za međunarodne odnose zdravstvene zaklade doktora Matthiasa Ratha, kaže da je “jasno da se u Kodeksu daje prednost gospodarskim interesima, i da se interese industrije – posebno farmaceutske, kemijske i genetičke – stavlja ispred ljudskog zdravlja.” Tvrdi da taj program danas predstavlja glavnu frontu političko-ekonomskog rata za kontrolu nad izvorima prehrane kroz cijeli proizvodni proces – od proizvođača do potrošača ili kako se to obično kaže – “od polja do stola”. Smatra da je prava svrha Kodeksa kontrolirati i odlučivati o onome što bismo trebali (ili ne bismo trebali) jesti, i stvarno i pravno.

Prehrambeni kodeks sastavljen je od skupa takvih normi. Kako bi ih sve obradio, sustav obuhvaća dvadeset i sedam odbora koji se redovito sastaju u različitim zemljama. Devet odbora bavi se općim pitanjima, a trinaest drugih posvećeno je prehrambenim proizvodima. Odbori se sastoje od dužnosnika koje imenuju razne države članice UN-a i stručnjaka iz različitih područja.

Komisija Prehrambenog kodeksa sastaje se svake dvije godine, ponekad u Rimu, koji je sjedište Organizacije za prehranu i poljoprivredu (FAO), a ponekad u Ženevi, koja je sjedište Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), a te organizacije ga i financiraju. Prema P. Tayloru, “Kodeks 86% svojeg proračuna namiruje od Organizacije za prehranu i poljoprivredu, u iznosu od 7,2 milijuna dolara, te 14% (1,2 milijuna dolara) od Svjetske zdravstvene organizacije.”

Odbori Prehrambenog kodeksa razmatraju brojne aspekte proizvodnje i trgovine prehrambenim proizvodima: voća i povrća, ribljih proizvoda, mlijeka i mliječnih proizvoda, šećera, žitarica, mesa, dijetetskih proizvoda, biljnih bjelančevina, masti i ulja, ostataka pesticida, dodataka prehrani, ambalaže i označavanja naljepnicama, prehrambene higijene … Te norme i direktive zatim usvajaju generalni direktori FAO-a i WHO-a.

Primjer “zaštite” potrošača vinskih proizvoda

Rijetko se događa da se zdravlje potrošača podudara s ekonomskim interesima prehrambene industrije. Naprotiv, oduvijek su interesi prehrambene industrije težili sniženju troškova proizvodnje, što za sobom nužno povlači smanjenje kvalitete na svim razinama, od sirovine (uzgoja i kultivacije), preko prerade, do pakiranja.

Tipičan je primjer vinarstva: korporacije koje su uspješne na međunarodnom planu rade upravo obratno od onoga što bi za proizvodnju kvalitetnog vina trebalo: vinogradi se sade bilo gdje, bez obzira na vrstu tla, u njima se upotrebljava previše fitosanitarnih i kemijskih proizvoda (u svrhu povećanja prinosa); fermentacija i sam proces spravljanja vina u podrumarstvu također su kemijski potpomognuti; a vina kao konačni proizvod puna su sulfata i raznih aditiva kako bi se rokovi za skladištenje i transport do konačnog potrošača maksimalno produžili; pri dolasku u trgovine vina ne samo da su bez arome, već su i opasna po zdravlje, toliki je postotak štetnih i otrovnih tvari koje sadrže. (Otuda ona grozna glavobolja ujutro.)

Osim toga, Kodeks, kojim se dozvoljava korištenje takvih tvari u vinima ne nalaže da se njihova prisutnost spomene na etiketama boca. Kako je ono rečeno: “štititi zdravlje potrošača”? Licemjerje je možda preslaba riječ. Jer su najbolji vinogradari svijeta sačuvali tradicionalnu izvrsnost i zanatski pristup, a zauzvrat moraju platiti za dobivanje certifikacijske naljepnice koja potvrđuje da njihovo vino ne sadrži ništa osim prirodno fermentiranog grožđanog soka. Jedno od područja uporabe normi Prehrambenog kodeksa odnosi se i na označavanje proizvoda naljepnicama.

Zaštitita zdravlja potrošača svakako bi podrazumijevala obvezu proizvođača da na ambalaži navedu sve sastojke koji se nalaze u proizvodu. Reći ljudima što jedu trebao bi biti minimum i uvjet bez kojeg se ne može, bar bi tako očekivao naivni čitatelj Kodeksovih statuta i proglasa. Ali otrovni ostaci, GMO, hormoni rasta, antibiotici, desetine opasnih aditiva kojih je industrijska hrana prepuna – o tome se ne govori niti su navedeni na ambalaži.

Svemoć Prehrambenog kodeksa

Naprotiv, Prehrambeni kodeks smatra korisnijim po zdravlje potrošača spriječiti proizvođače da na proizvodu navedu eventualne prednosti svoga proizvoda. P. A.Taylor tvrdi da “već postoji nekoliko tekstova Kodeksa koji izričito nameću ograničenja za navođenje pozitivnih učinaka po zdravlje koje se na ambalaži prehrambenih proizvoda, odnosno dodataka hrani može, odnosno smije navoditi.

Primjerice, na sastanku FAO-a u Rimu u srpnju 2005., komisija Prehrambenog kodeksa usvojila je niz direktiva o vitaminima i mineralnim solima kao dodacima prehrani. Tim se direktivama definiraju maksimalne razine vitamina i mineralnih soli koje se mogu nalaziti u proizvodu, a te razine neki opisuju kao smiješne.

Prema istim se direktivama zabranjuje svako spominjanje na ambalaži da vitamini i mineralne soli mogu spriječiti, ublažiti ili zaliječiti određenu bolest. Ovakva zabrana nesumnjivo pojedinim proizvodima s visokom stopom vitamina i mineralnih soli uskraćuje jake argumente za prodaju, a neizravno škodi i kupcu, baš kao i to što – nasuprot tome – kupac ne zna je li kupio GMO-proizvod ili meso tretirano hormonima i umočeno u antibiotike.

No, te 2005. godine u Rimu, odlukama Prehrambenog kodeksa u vezi vitamina i mineralnih soli usprotivili su se i Svjetska zdravstvena organizacija i Organizacija UN-a za hranu i poljoprivredu. Te dvije institucije sastavile su izvješće pod naslovom “Režim, prehrana i kronična bolest koja uzrokuje slabljenje organizma”, u kojem iznose stav da su dodaci prehrani bitan čimbenik u sprječavanju i liječenju kroničnih bolesti. U tom se tekstu inzistira na vezi između prehrane i zdravlja, i zaključuje da se “kronične bolesti mogu velikim dijelom izbjeći. Premda bi za razjašnjavanje nekih mehanizama mogla biti potrebna daljnja istraživanja, veze s režimom prehrane dovoljno su znanstveno dokazane da se na tom području opravdava poduzimanje neodložnih mjera.” No, te je dokaze dr. Rolf Grossklaus, predsjedavajući Odbora za prehranu i dijetetske proizvode Prehrambenog kodeksa, odbacio potezom ruke. Umjesto toga je zagovarao norme kojima se ispitivanje ili objavljivanje prednosti prehrambenih dodataka zabranjuje.

Financijski interesi vezani uz norme Kodeksa toliko su jaki da si on može dopustiti ignoriranje i preziranje preporuka dviju osnovnih svjetskih organizacija za prehranu i zdravlje, bez ikakvih posljedica, mada se ne bih kladio ni u to da pravog sukoba niti nema, tek malo popravljanja imidža UN-ovih organizacija koje bi mogle, da žele, jednostavno uskratiti financiranje neposlušnom Kodeksu.

Brojni aditivi “čine čuda” od bezvrijedne hrane!

Primjer odstupanja od javno proklamiranih namjera u odlukama Odbora o dodacima prehrani Kodeksa jest i odobravanje uporabe kemijskih proizvoda čija je sama prisutnost u industrijskim prehrambenim proizvodima dokaz njihove prosječnosti i čak bezvrijednosti s aspekta hranjivosti i okusa. Većina tih aditiva služe samo maskiranju manjkavog okusa i sumnjivog izgleda proizvoda (voća, povrća, gotove hrane, prerađevina…) koje nalazimo u širokoj distribuciji.

Način njihove proizvodnje, prerade, transporta i skladištenja nanosi im nepopravljivu štetu u smislu propadanja kvalitete – a te štete aditivi nastoje prikriti pred očima potrošača time što proizvodu dodaju boju, teksturu, ukus; riječju, bolji izgled). Što se tiče njihove neškodljivosti, to je druga priča: više takvih proizvoda potencijalno je kancerogeno, ali optmisti još čekaju da Kodeks sastavi direktivu kojom će zabraniti barem – aspartam.

Jedna od službi Organizacije UN-a za hranu i poljoprivredu – Mješoviti stručni odbor za dodatke prehrani (JECFA) – zadužena je za odlučivanje jesu li određeni dodaci prehrani opasni ili nisu. Upravo taj odbor procjenjuje dopuštenu dnevnu količinu koja se na temelju tjelesne težine može konzumirati svakoga dana kroz cijeli život bez većeg utjecaja po zdravlje. Ti stručnjaci FAO-a ocijenili su da aspartam ne utječe na ljudsko zdravlje, čak ni kada ga se sustavno uzima cijeli život.

Odobrenje za korištenje aspartama Reaganova je administracija u SAD-u (na čelu akcije bio je George Bush stariji) dobila od Uprave za hranu i lijekove (FDA) nakon niza manipulacija i zakulisnih radnji, a FDA se tome ustrajno protivila punih šesnaest godina. Evo i zašto – Europska direkcija za sigurnost prehrambenih proizvoda (EFSA) procjenjuje da maksimalna dnevna količina aspartama u hrani ne smije prijeći 40 mg/kg. Istodobno, prema Prehrambenom kodeksu dozvoljen je maksimalni dnevni unos od:

– 1000 mg/kg u dijetetskim pripravcima (što obuhvaća i one „namijenjene u medicinske svrhe”), džemovima, želeima, marmeladama, žitnim pahuljicama za doručak, desertima (na bazi mlijeka, jaja, žitarica, škroba, na bazi voća i masti, svježem siru, kuhanom voću (u konzervama ili staklenkama), sladoledima na bazi mlijeka i vode, smrznutom povrću, prženom i kuhanom, konzerviranom ili u staklenkama, sušenim proizvodima, gustim i bistrim juhama;

– 1200 mg/kg u pireu od povrća, raznim voćnim namazima;

– 2000 mg/kg u raznim začinskim preljevima (dresing) i umacima, ušećerenom voću, sušenom i smrznutom voću;

– 3000 mg/kg u namazima na bazi kakaa, u octu, slatkišima, nugatima i namazima na bazi badema;

– 4000 mg/kg u kruhu i drugim pekarskim proizvodima;

– 5500 mg/kg u dodacima prehrani;

– 6000 mg/kg u mlijeku u prahu i drugim praškastim nadomjescima za pripremu toplih napitaka;

– i 10.000 mg/kg u žvakaćim gumama(!)

Ni toksičnost aspartama, kao ni njegovu moguću smrtnost uporabom na dugi rok, nije teško provjeriti; na tu temu napisano je nekoliko knjiga. No, to ne sprečava Europsko vijeće za informiranje o prehrani (EUFIC) da zaključi kako taj zaslađivač nije štetan: “Osamdesetak zemalja u cijelom svijetu, kao i još nekoliko regulatornih agencija, primjerice Mješoviti stručni odbor FAO/WHO za dodatke prehrani UN-a (JECFA) ili američka Uprava za hranu i lijekove (FDA) proglasile su aspartam bezopasnim za potrošače, uključujući dijabetičare, trudnice i dojilje, te djecu.” Uz preporuku tih dečki doista se može mirno spavati, pa čak i žvačući kaugumu.

Ne kopaj dalje, pazi što radiš!

Tijekom 1990-ih, Alain Guillot, tadašnji predsjednik francuskog Nacionalnog udruženja za ekološku poljoprivredu (koji je organizirao je prvu eko-tržnicu u Francuskoj, u Brancionu 1972., a njegovi napori su zaslužni za etiketu AB – oznaku ekološke proizvodnje) vodio je oštre pregovore s francuskom administracijom radi dobivanja službenog priznanja za ekološku poljoprivredu.

Krajem 1995. i početkom 1996. snažno se, kod službi tadašnjeg ministra poljoprivrede, zalagao za objavljivanje podrobnijih informacija o prehrambenim proizvodima na ambalaži. Opisao je razgovor s jednim od dužnosnika, Gilbertom Jolivetom, u to vrijeme predsjednikom Nacionalnog odbora za etikete i certifikate, koji mu je jednog dana u prolazu dobacio:

“Što se tiče aditiva i konzervansa, mislim da to neće proći, nisam siguran da će ovi gore to prihvatiti.”

Na Guillotovo inzistiranje, Jolivet je dodao: “Želite ljudima reći istinu o tome što jedu i piju? Što biste vi htjeli? Revoluciju? Mislim da više nemamo o čemu razgovarati.” Kao je Guillot nastavio s uvjeravanjem, Jolivet mu je čvrsto stavio ruku na rame, pogledao ga u oči i rekao: “Ne idite predaleko. Pazite što radite.” Iskustvo je koje prepričao Guillot primjer je mnogih više ili manje prikrivenih prijetnji osobama koje su na vidjelo pokušale iznijeti razne informacije.

Kontrolirati život jer bolest je – posao

Prehrambeni kodeks navodno zastupa zdravlje, ali hrana sadrži desetke raznih fitosanitarnih proizvoda i dodataka koji su odavno trebali biti zabranjeni. Pod krinkom osiguranja kvalitete hrane, on osigurava da nekoliko multinacionalnih grupacija preuzme potpunu kontrolu nad onime što ljudi imaju mogućnost i pravo konzumirati, a da proizvodi koji nisu došli iz multinacionalnih tvornica agrobiznisa nestanu s jelovnika.

Radi se o kontroli opskrbe svijeta hranom “od polja do stola”. Kroz kontrolu pristupa zdravoj prehrani i prirodnim lijekovima, nekolicina multinacionalnih, najčešće farmaceutsko/kemijskih tvrtki, koje stoje iza Prehrambenog kodeksa, imaju priliku kontrolirati živote ljudi.

Možemo to zvati i još jednim vidom trgovanja bolešću, jer zdrav čovjek nije kupac lijekova niti sintetičkih prehrambenih proizvoda, a prehrana oslobođena ostataka pesticida, umjetnih aditiva i drugih onečišćivača po definiciji ovisi o smanjenju, ako ne i o potpunoj eliminaciji kemijskih proizvoda iz hrane.

Farmaceutska industrija, hineći unapređivanje zdravlja, sustavno razvijaju bolesti (ili ideje bolesti) da bi stvorila tržište za prodaju lijekova. Čini se da multinacionalne farmaceutske i kemijske kompanije koje su proizvođači prehrambenih dodataka, ali i sintetičkih pesticida i drugih kemijskih fitosanitarnih proizvoda za poljoprivredu – koji moraju proći kroz proces odobravanja jer ne postoje u prirodi – žele kontrolirati (ne)zdravlje ljudi na nikad dosad zamisliv način.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Samo u zadnje vrijeme je bilo 13 potresa jačine preko 6 Richtera. Neki od njih su bili prilično jaki, kao recimo onaj u Nepalu koji je bio jačine između 6,6 i 7,8 Richtera

Šteta je bila ogromna, da ne spominjemo broj stradalih od nekoliko tisuća. Posljednji potres jačine 7,1 do 7,5 Richtera je pogodio Papua Novu Gvineju, ali srećom nije uzrokovao veću štetu.

Ono što se sasvim slučajno poklapa s ovom tektonskom aktivnošću jeste da je CERN u Ženevi, Švicarska, nedavno ponovno pokrenuo svoj Veliki sudarač čestica (LHC), baš prije nego što su počeli ovi potresi.

LHC je najjači i najveći sudarač-ubrzivač čestica na planeti, a dok ga većina znanstvenika smatra ključnim za daljnja otkrića o univerzumu, neki poput Stephena Hawkinga upozoravaju na štetu koju on može nanijeti planeti, čovječanstvu i vremensko-prostornom kontinuumu.

Samo par mjeseci nakon otkrića Higsovog bozona ili takozvane “Božje čestice” u srpnju 2012. godine, CERN je završio svoj prvi kontinuirani rad tijekom kojeg je izvršeno oko 5 milijardi sudara energijom od 8 teravolti. Samo 400 od svih ovih sudara je proizvelo neke rezultate.

Danas su skoro udvostručili energiju sudara na 13 teravolti. Plan je izvršiti još jedan kontinualan rad od tri godine, a CERN je ovoga puta najavio da je cilj “hvatanje tamne tvari” i “otkriće drugih dimenzija”.

Iako bi bilo lijepo da saznamo pravu istinu o univerzumu i nama samima, sigurno ne bi trebalo to raditi po cijenu našeg planeta.

Jednostavno rečeno, LHC u CERN-u stvara najveće magnetsko polje na čitavoj planeti, veće i od onog koje stvara sama planeta. Možda se povezivanje LHC-a sa seizmičkom aktivnošću promatra samo kao spekulacija, ali se mora uzeti u obzir djelovanje magnetizma na slojeve Zemlje.

Svaki put kada se u CERN-u napravi sudar, energija koja se oslobodi uzrokuje ogromne magnetske vibracije na Zemlji, zbog čega postoji velika vjerojatnost da ti sudari na neki način utječu na nedavne potrese.

Interesantno je da je nakon veće aktivnosti LHC-a 2010. godine nastao potres jačine 8,8 Richtera u Čileu, koji je bio jedan od 6 najrazornijih u povijesti.

Nadajmo se samo da nas želja za znanjem neće rasturiti u paramparčad ili dovesti do toga da nas proguta neka crna rupa.
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio:nsp)

Ovi ljudi iz LHC-a i vlade koje ih plaćaju se igraju sa silama života, silama koje stvaraju i uništavaju. Oni nisu svjesni u što se petljaju. Ovi ljudi drže naše živote i našu budućnost u svojim rukama

Ovi znanstvenici pokušavaju rekonstruirati Veliki prasak, prvobitnu eksploziju koja je stvorila cijeli svemir tolikom jačinom da su se zvijezde i planete rasule i da se i dan-danas udaljavaju od centra eksplozije.

Što biste vi učinili kada biste mogli spriječiti katastrofalne događaje unaprijed?

Naša je moralna obveza da djelujemo kako god možemo.

Budućnost je u našim rukama, a ulozi nikad nisu bili veći. Veliki sudarač čestica koji je razvio Europski centar za nuklearna istraživanja (CERN) je opasna stvar, a objasnit ćemo vam i zašto.

Najveći svjetski sudarač čestica i akcelerator čestica se nalazi u Europskom centru za nuklearna istraživanja (CERN) u 25 kilometara dugom tunelu napravljenom u vidu džinovskog kruga zakopanog 100 metara ispod zemlje. On se nalazi na francusko-švicarskoj granici blizu Ženeve.

On je koštao Europu i SAD na stotine milijuna dolara. Veliki sudarač čestica (LHC) je ponovno pokrenut 5. travnja nakon što je dvije godine bio ugašen.

Unutar LHC-a se sudaraju dvije zrake protona pri velikim brzinama. Prvobitni cilj bio stvaranje takozvane “božije” čestice – Higsovog bozona – što je i ostvareno 2012. godine.

Znanstvenici se sada nadaju da bi mogli rekonstruirati Veliki prasak, otkriti tamnu materiju, druge dimenzije i još mnogo toga. Kako bi to izveli, znanstvenici pojačavaju snagu zraka čestica.

Interesantno je da je na ove projekte, koji nisu otkrili ništa od praktične važnosti, utrošeno na milijarde dolara, materijala i energije.

Razmislite malo o tome. Vlade ne ulažu na milijarde dolara, vrijeme i energiju u “beskorisne” teoretske projekte osim ako postoji neki praktičan razlog, specifična namjera ili cilj.

Cilj projekta je bio jasan od samog početka. Veliki sudarač čestica se svodi na stvaranje života i kontroliranje stvarnosti.

U skorije vrijeme postoji velika želja da se “uhvatiti” tamna materija, što znači da je ona od vrlo velikog značaja.

Vlada se nada da će dobiti:

1) Nešto što se može prodati ili od čega se može zaraditi.

2) Moć i kontrolu – sposobnost upravljanja primarnim silama.

3) Oružje, pa čak i oružje masovnog uništenja koje može uništiti bilo što s nevjerojatnom preciznošću.

4) Imovinu, resurse, nekretnine, zemlju – novi život, novi planet, nove univerzume, nove svjetove koje je moguće osvojiti, nove narode koje je moguće porobiti.

Povijest je pokazala da će od ovoga imati koristi samo bogataši i vlast.

Jedan od glavnih sponzora LHC-a, Amerika, odgovorna je za više smrti i uništenja nego bilo koja druga država na Zemlji. A što je s ostalim sponzorima?

Može li se znanstvenicima vjerovati?

Popularni mit je da su znanost i znanstvenici objektivni i neutralni, ali znanost je vrlo kompetitivna. Znanost se obično ne svodi na želju za istinom već želju da se bude prvi, da se dobiju novac, moć i čast.

Boreći se za svoje titule i privilegije, znanstvenici su spremni na sve da održe svoju moć i položaj.

Međutim, novac za njihove podvige uglavnom dolazi od federalnih vlasti ili industrije i to s određenim ciljem.

Znanstvenici su samo dodatak na ciljeve nacionalne i vojne sigurnosti.

Zašto bi LHC mogao biti opasan?

Za početak, LHC posjeduje magnet sa magnetskim poljem 100.000 puta jačim od Zemljinog. Navodi se da ovaj magnet mora zagrijavati vrlo polako i pažljivo sa temperature od -271 °C na sobnu temperaturu. To nekad traje i mjesecima.

A što se desi ako se ne zagrije polako? Kakav utjecaj ima magnetsko polje LHC-a na magnetsko polje Zemlje?

Ukoliko bi nešto pošlo po zlu, koliko bi vremena bilo potrebno da se spriječi katastrofa?

Što ako se ponovi nesreća od 10. rujna 2008. godine? Za manje od minute je nastala šteta od 40 milijuna dolara, ali moglo je biti i gore.

Čitav sustav je tada zaustavljen kada je val doslovno pritisnuo gumb za izvanredno zaustavljanje. Tek tada su u kontrolnoj sobi shvatili da se nešto dogodilo.

Što bi bilo da gumb nije pritisnut? Što bi se dogodilo sa Zemljom? Da li bi nastao potres?

Kako je moguće da je napravljen takav sustav koji ne posjeduje nikakve senzore koji upozoravaju na ovakve situacije?

Da li je netko pomislio na to što bi se dogodilo kada bi zraka bila usmjerena u pogrešnom smjeru? Navodi se da ta zraka može napraviti rupu od 400 metara u bilo kojem materijalu. Što bi bilo kada bi ta zraka pogodila čovjeka? To je savršeno vojno oružje, s obzirom da je nevidljivo.

Sljedeća stanica je oružje koje koristi tamnu materiju. Zamislite samo oružje koje može koristiti tamnu materiju ili da je uništava. Takvom oružju nitko ne bi mogao stati na put.

Materija ima sebi jednaku a suprotnu antimateriju, a one se uništavaju pri kontaktu. Prema principu simetrije, u trenutku Velikog praska bi se sva materija i antimaterija trebala sudariti i nestati. To se nije dogodilo, čemu smo i sami dokaz, a 14 milijardi godina kasnije ima mnogo više tvari nego antimaterije u svemiru.

Što je s manipulacijom gravitacije i dodatnim dimenzijama? Znanstvenici navode da je gravitacija mnogo jača, ali da mi to ne možemo osjetiti jer osjetimo samo dio sile, dok ostatak prolazi kroz mikroskopske dodatne dimenzije svemira. Što bi se dogodilo ako bi znanstvenici uspjeli aktiviraju gravitaciju u njenoj punoj snazi? Koliko bi ona jaka mogla postati?

Dalje, otkrivanje tih dodatnih dimenzija je pokrenulo zabrinutost o mogućem nastanku crnih rupa koje bi mogle progutati čitavu Zemlju.

Jedan Amerikanac je podnio tužbu za zaustavljanje LHC-a, rekavši da postoji 50% šanse da država bude uništena ako se stvore crne rupe. Rekli su da je lud.

Kako znanstvenici znaju da su crne rupe bezopasne? Zašto bi ove crne rupe bile drugačije od crnih rupa u svemiru?

Sa uzbuđenjem se priča o nekim drugim dimenzijama, ali nitko ne zna što bi točno moglo postojati u ovim teoretskim realmima. Tko zna tko ili što bi mogao da nas čeka s druge strane i da li bi takav podvig bio ravan samoubojstvu.

Sve u svemu, ovi znanstvenici pokušavaju rekonstruirati Veliki prasak, prvobitnu eksploziju koja je stvorila cijeli svemir tolikom jačinom da su se zvijezde i planete rasule i da se i dan-danas udaljavaju od centra eksplozije.

Ovi ljudi iz LHC-a i vlade koje ih plaćaju se igraju sa silama života, silama koje stvaraju i uništavaju. Oni nisu svjesni u što se petljaju. Ovi ljudi drže naše živote i našu budućnost u svojim rukama.

Zašto se javnost ne protivi ovom projektu?

Problemi i mane ovog projekta su dovoljno očigledni da ih primijeti i neko bez akademskog obrazovanja. Potreban je samo zdrav razum.

Veliki sudarač čestica i čitav kompleks u CERN-u moraju biti zaustavljeni !!!

Pogledajte samo koje sve opasnosti vrebaju i koliki je ulog. Mi imamo moralnu obvezu da djelujemo kako god znamo i možemo na temelju znanja koje trenutno posjedujemo. U suprotnom možda nećemo ni moći pogledate u budućnosti i da shvatimo što smo učinili i što smo mogli spriječiti. Ova trula znanost nas vodi u propast.

Nina Biti (globalresearch.ca)
 
*stisnite “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Iako se nafta danas smatra najvažnijim starteški energentom, a biznis s naftom najprofitabilnijim, trgovina hranom – kao vitalnim energentom živih bića od suštinskog je značaja za vladarsku elitu.

Samo onaj tko kontrolira proizvodnju i promet životnih nammirnica za svoje podanike može imati apspolutnu kontrolu nad živom radnom snagom odnosno nad svojim robovima.

Naravno, to su znali još drevni vladari, a njihovo znanje i vještinu kontrole prometa namirnica preuzela je današnja oligarhija. Održavanje monopola u trgovini hranom koje se vrši preko nekoliko trgovačkih kartela se zato uopće nije promijenilo, iako se neupućnima stalno preko medija serviraju velike priče o demokraciji i slobodnom tržištu. Ali, to su samo iluzije.

Malo je poznato da su čak tisućama godina stari trgovački putevi kojima je vršena razmjena prehrambenih dobara sa Istoka i Zapada i danas gotovo na isti način pod kontrolom trgovačkih kartela onako kako su to bili u drevnom Babilonu, Egiptu, Grčkoj, Rimu …

Trgovački karteli koji su se još u srednjem vijeku u Europi bavili ovim poslom i koje su sačinjavale neke od starih europskih trgovačkih obitelji i danas funkcioniraju i to na istom principu. Promijenjena su samo poslovna sjedišta kartela i njihovih kompanija, i danas je glavno sjedište svih svjetskih najvećih trgovaca u Londonu (u staroj jezgri grada nazvanom City of London).

Formalno su oni pod okriljem Kuće Windsor, ali suštinski britanska kraljica kao ni britanska kraljevaka obitelj ne donose odluke kojima se karteli povlađuju. Ova trgovačka struktura (nama robovskoj javnosti uglavnom je nepoznata), iznad je kraljice koja ih samo reprezentira u javnosti i mora tražiti dozvolu prilikom ulaska u njihovu gradsku jezgru koje se posjećuje u građanskom odijelu. Na čelu trgovačkog dijela Londona se nalazi Gradonačelnik Londona koga oni postavljaju i sami se nazivaju Krunom.

Michael Bear, bivši gradonačelnik Londona (inače rođen u Keniji) koji je ovako pozdravio britansku kraljicu Elizabetu II stojeći na stepenštu tako da je i simbolično bio viši od nje. Kraljica je u građanskom odijelu, a gradonačelnik u svečanoj odori. Za posjetu trovačkoj jezgri Londona, kraljica mora traži i dobije odobrenje Gradonačelnika. Način izbora gradonačelnika Londona je tajna, a imenovanje se vrši svake godine na jednoj specifičnoj zatvorenoj ceremoniji u tišini i bez mogućnosti prigovora. Tipično jezuitski

Kuća Windsor, također, samo je formalno na čelu svih masonskih društava i ostalih tajnih struktura i mreža koje su razapete po čitavom svijetu i praktično kontroliraju globalno tržište i sve strateški važne poslove za opstanak KRUNE koju opslužuje čitava britanska imperija. KRUNA je praktično nasljednik svih trgovačkih poslova srednjovjekovnih venecijanskih trgovaca.

O tome kako rade ovi karteli koji između ostalog kontroliraju trgovinu hranom u čitavom svijetu (ostavljajući pojedina područija godinama bez hrane) pokušao je sagledati Richard Freeman koji je svoju obavještajnu studiju publicirao još krajem 1995. godine u članku “Executive Intelligence Review”. Nazvao je tekst: “Globalni prehrambeni kartel Windsor-a: Instrument za ubijanje glađu”.

Iz ovog izvješća predočićemo neke zanimljivosti koje pokazuju tko zaista stoji iza EU i tko kroji njeno zakonodavstvo, zašto balkanske zemlje kao i mnoge druge poljoprivrdene zemlje u Europi moraju uvoziti (uglavnom nekvalitetnu) i skupu hranu (iako Hrvatska može hranu izvoziti) i vidjet ćete za koga zapravo rade “veliki” balkanski tajkuni poput Kostića, Miškovića ili Ivice Todorića.

Freeman je tako otkrio da deset do dvanaest kompanija, kojima pomaže još nekoliko desetaka manjih drži danas čvrsto monopol u svjetskoj trgovini hranom. Oni dominiraju u opskrbi skoro svih žitarica – od pšenice, kukuruza, zobi, ječma do šećerne trske i raži. Oni kontroliraju i trgovinu mesom, mlijekom (posebno mlijekom u prahu koje je praktičnije za skladištenje i čuvanje), jestivim uljima, mastima, voćem i povrćem i svim drugim vrstama hrane.

Sve tvrtke su povezane preko kartela, a njima se upravlja iz Kuće Windsor-a u Londonu, tvrdi Freeman. I svi karteli rade u interesu europske oligarhije odnosno nekoliko starih europskih obitelji koje su stoljećima poslovno i rodbinski povezivale. Oni upravljaju tržištem svim energentima (uključujući hranu), sirovinama i mineralima.

Kao glavni operativni ogranak Kuće Windsor nalazi “World Wide Fund for Nature” (Svjetski fond za prirodu) kojim formalno upravlja vojvoda od Edinburgha, princ Filip. Njegov djed Georg I je bio grčki kralj danskog podrijetla koga je Britanska imperija namjestila Grcima kao kralja koga je “izabrao” grčki parlament.

Zbog svog njemačkog porijekla i rodbinske veze s nekim nacistima, princa Filipa mnogi Englezi ne vole i vide ovako

Freeman, međutim otvoreno kaže da se ovaj Fond u stvari bavi orkestracijom etničkih sukoba ili implementiranjem terorističkih akcija bilo gdje u svijetu gdje postoje interesi oligarhije uspostaviti kontrolu nad nekim prirodnim resursima ili u regiji gdje prolazi neki važan trgovački put. Princip koji koriste je oproban: podjeli, zavadi i pošalji do zuba naoružane “mirovne snage” – pa vladaj!

Svjetski fond za prirodu ima kao svoj logo – pandu. Vrlo simpatično. Čitav fond se formalno bavi zaštitom divljih životinja, posebno ugroženih vrsta diljem svijeta. U tom cilju Fond šalje često naoružene plaćenike u Afriku i druge dijelove svijeta da se bore protiv “lokalnih krijumčara” i “trgovaca divljim životinjama” ili “pomorskih pirata”, što je samo maska ​​za ubijanje lokalnih čelnika, i plemenskih poglavica koji neće da surađuju s Londonom i zaštitnika nacionalnih interesa afričkih plemena. Ova perfidna prevarantska predstava tipična je izmišljotina jezuitskih mozgova.

Veliki broj ovakvih orkestriranih sukoba izveden je nakon Drugog svetsklog rata u Africi i Aziji, a kronična nestašica hrane u pojedinim regijama je upravo njihova politika. Periodično poskupljenje hrane na svjetskom tržištu ili obaranje cijena ako se na tržištu pojave drugi ponuđači iste robe, posebice sirovina, glavna je poluga kojom ovi karteli drže monopol u trgovini hranom. Istina je da hrane na planeti ima dovoljno za sve.

Firme u okviru svakog kartela su navedene na slici. One samo odražavaju sliku različitosti i “slobodnog tržišta”, ali su u stvari sve članice jednog zatvorenog sindikata sa istim poslovnim ciljem – održavanje trgovačkog monopola. Skicu je napravio Freeman.

Kod mnogih članova upravnih odbora u raznim tvrtkama koje su navadeni na skici fukcije se preklapaju, pa neki sjede u upravnim odborima tvrtki koje su tobože veliki konkurenti na tršištu. U stvari, njihova uloga je da nadziru sve. Njihov vjekovni primarni zadatak je razaranje svih nacionalnih interesa i slabljenje nacionalnih ekonomija (gospodarstava) kako niti jedna ne bi mogla ostvariti potpunu suverenost. Države koje su same sebi dovoljne su najveći neprijatelji ovih trgovačkih kartela.

Korištenje hrane kao oružja staro je tisućama godina i poznato još iz Babilona, ​​Rimske imperije, Grčke … Istu tehniku ​​nadzora u prometu hane imali su venecijanski trgovci i razni njihovi familijarni izdanci uključujući obiteljske grane koje su živjele u Antwerpenu, moćne burgundski vojvode, nizozemske i britanske Levant tvrtke (turske trgovce koji su u srednjem vijeku radili za engleske i nizozemske interese) , Istočno-indijsku i Zapadno-indijsku kompaniju.

Drevni vlastelini kontrolirali su svaki tarnsport žitarica i drugih prehrambenih namirnica na cestama, lukama, mostovima, gradskim kapijama. Smišljani su i bogovi žetve i plodnosti (primjerice Demeter u Grčkoj ili Sibela) u čije ime je vlastela uzimala seljacima zemljišne prinose. Praktično je sve bilo “u božijim rukama” i “po božijoj volji”. I narod se toj sili, u strahu i neukosti, potpuno povinuo.

U drevnom Rimu kontrola žitarica je bila osnova imperijalne politike. Rim je bio centar trgovine hranom, a okupirane kolonije-Galija, Britanija, Španjolska, Sicilija, Egipat, Sjeverna Afrika i Mediteranska obala morale su slati u Rim sve svoje zemljišne prinose. Sve je prvo išlo u Rim. I Rim je to prodavao kome je htio. Potražnja za žitaricama koju je nametala rimska uprava bila je često mnogo veća nego što je zemlja mogla podnijeti, pa su mnoga obradiva zemljišta u Sjevernoj Africi postala neiskorištena.

Nakon križarskih ratova 1202-1204, venecijanski trgovci preuzeli sve žitne transportne puteve. U trinaestom stoljeću glavni venecijanski putevi su imali dva sabirna centra za hranu na istoku i to su bili Konstantinopolis (Istanbul) i Aleksandrija u Egiptu. Sva roba je stizala iz tih luka u Veneciju i onda je duž rijeke Po išla dalje u Lombardiju, pa preko Alpa je prevožena u Francusku. Venecijanski trgovci su onda svoj utjecaj proširili i na mongolsko carstvo i kasnije dalje na istok.

Od petnaestog stoljeća moćni venecijanski trgovački kartel (udružene obitelji) ustupili su veliki dio svoje trgovačke imperije moćnom burgundski vojvodstvu, čiji je poslovni centar bio Antwerpen. Trgovačka venecijanska imperija se tako proširila i obuhvatila je Francusku, Amsterdam, Belgiju i veliki dio današnje Švicarske.

Od ove venecijansko-lombardsko-burgundske poslovne veze potiče svaki od šest spomenutih trgovačkih prehrambenih kartela koji i danas funkcioniraju i praktički je svaki od njih na neki način naslijeđen kao obiteljski biznis.

Sve današnje prehrambene kompanije napravljene su tako po istoj strukturi poslovanja kako su ih imale drevne tvrtke iz Mezopotamije, antičkog Rima, Venecije i Britanije. Bolje reći, njihova drevna infrastruktura je preslikana u strukturu današnjih transnacionalnih kompanija. Iako je nekada sustav njihovog rada počivao na robovlasništvu, gdje je vlastela imala svoje posjede i svoje robove koje je hranila i opskrbljivala tako da su oni apsolutno i vitalno bili ovisni o vlastelinu, ništa se ni danas nije promijenilo. I danas vitalne potrebe svakog pojedinca u EU ili SAD ovise od ovih kompanije koje određuju i količine hrane na tržištu i njihovu cijenu.

Freeman navodi da je pet današnjih kompanija bukvalno preuzelo baš tu venecijansku poslovnu mrežu. To su tvrtke: Cargill, Continental, Louis Dreyfus, Bunge and Born i André.

Venecijanski trgovci su u literaturi opisni kao bezdušne i nemilosrdne sjecikese i derikože.

Od osamnaasetog i devetnaestog stoljeća Britanski Levant (Turska kompanija) i Istočno-indijska tvrtka preuzele su mnoge od tih venecijanskih trgovačkih putova. U 19. stoljeću tvrtke Baltic Mercantile i Shipping Exchange sa centralama u Londonu postale su glavni instrument za ugovaranje poslova u transportu žitarica iz svih regiona.

Povjesničar Lyndon Hermyle LaRouche je s timom svojih suradnika, povjesničara, također napravio jednu zanimljivu studiju nastojeći otkriti gdje su nestale moćne srednjovjekovne venecijanske trgovačke obitelji i otkrio je da su u razdoblju od oko 300 godina sve diskretno migrirale u London. Engleska je tako porobljena i stavljena u službu ovih međunarodnih trgovaca. I danas Englezi služe njihovim interesima.

Oligarhija danas ima četiri globalne regije preko kojih se obavlja izvoz svih vrsta hrane i oni kontroliraju sve četiri. Te globalne regije su: SAD, EU (posebno Francuska i Njemačka), države britanskog Commonwealtha (Australija, Kanada, Južna Afrika, Novi Zeland, Indija, Pakistan), Argentina i Brazil u Južnoj Americi.

Stoljećima su karteli radili na preuzimanje kontrole tržišta preko ova četiri regije koji imaju oko 15 % posto svjetske populacije. Ostatak svijeta, preko 6 milijardi, ovisi od izvoza hrane iz ovih regija

Evo, šta je Freeman još otkrio o ovim kompanijama.

Kompaniju “The Continental Grain” danas vodi milijarder Michael Freiburg sa svojim sinom Paulom. Freiburg je kompaniju osnovao 1813 u Arlonu, u Belgiji. Preselio je sjedište u Antwerpen, a zatim 1920. u Pariz i London. Danas imaju ured u New Yorku i jaku francusko-švicarsku bazu.

Léopold Louis Dreyfus koji je rođen u Francuskoj, 1852. osnovao je trgovački posao sa žitom u Baselu, u Švicarskoj. Izuzev za vrijeme Drugog svjetskog rata, u 20. stoljeću Dreyfus-ovo je sjedište bilo u Parizu i radio je na trgovačkim poslovima (koji su uključivali stare lombardske i burgundske puteve). Oni su praktički naslijedili biznis ovih srednjovjekovnih trgovačkih monopolista.

Bunge i Born su nastavili poslove Bunge obitelji iz Amsterdama 1752. Tvrtka je konačno preseljena u Antwerpen (danas je sjedište tehnički smješteno u Sao Paolo u Brazilu i na Nizozemskim Antilima).

Kompaniju “André” osnovao je Georges André u Nionu u Švicarskoj i danas joj je sjedište u Lausanni.

Cargill tvrtka je najveća žitna kompanija na svijetu sa sjedištem u Minneapolisu u Minnesoti. Osnovao ju je Škot William Kargil u Iowi 1865 i od 1920-tih je vodi obitelj McMillan. Ali, istinska poslovna poveznica je u Europi gdje je Kargil medjunarodna trgovačka izvršna kompanija, Tradax Inc. koja ima sjedište u Ženevi.

Tradax je osnovan 1956. i registriran je u Panami. Obitelj McMillan je uvijek bila u službi Britanije. John Hugh McMilan, predsjednik Kargila od 1936 do 1957 imao je titulu “nasljednog Viteza komandera Pravde u suverenom redu Svetog Johna (Malteških vitezova)”, što je jedan od najmoćnijih redova britanske Krune i Vatikana.

Tradax ima odjeljke po čitavom svijetu uključujući Argentinu, Njemačku, Japan. Ona je glavni izvršitelj trgovačke operative za “američki” Cargill sa čijim novcem najviše i radi, dok glavni profit ide Cargill-u. Osnovni financijski izvor Tradax-a, kako to otkriva Freeman, je banka Crédit Suisse, sa sjedištem u Ženevi i koja se vodi kao najveći svjetski perač novca.

Izvjesni Dan Morgan je 1979 napisao knjigu “Trgovci žitaricama”. Tu je otkrio da Kargil izvršna tvrtka Tradax sa sjedištem u Ženevi nije tu samo da bi Cargill izbjegao plaćanje poreza u SAD i ostalim zemljama (vlastela ne uzima danak sama od sebe) već i zato da bi zbunila svakoga tko pokuša prati poslovne transakcije koje vodi Cargill.

Tako je Morgan zapisao: “Kada Cargill prodaje tovar žita nizozemskom proizvođaču hrane za životinje, žito prvo transportira Misissipi rijekom, stavlja ga na brodove u luci Baton Rouge (u Louisiani) i šalje u Rotterdam (Nizozemska). Na papiru … trgovačka ruta je kompleksnija.

Cargill prvo prodaje žito Tradax International-u u Panami, koji će onda “iznajmiti” Tradax iz Ženeve kao svog europskog agenta. Tradax iz Ženeve onda aranžira prodaju nizozemskom mlinaru preko svoje pomoćne tvrtke Tradax u Nizozemskoj. Sav profit će biti uknjižen Tradax -u u Panami, a to je luka bez poreza. Tradax iz Ženeve će zaraditi samo “nadoknadu za uslužne poslove” i za poslove carinskog posredovanja na temelju sporazuma između Tradax-a u Panami i Tradax-a u Nizozemskoj “.

Tako izbjegavajući poreze i inspekciju, Cargill koristi mrežu kompanija prenijeti velike isporuke robe bilo gdje na svijetu u trenu. (Ali isporuku robe mogu i spriječiti u trenu).

Oni imaju unutarnju obavještajnu strukturu kao što je ima CIA. Koriste za svoje privatne poslove komunikacijske satelite, satelite za promatranje vremenskih prilika, koriste podatke koje primaju od 7000 obavještajnih izvora diljem svijeta, iz nekoliko stotina ured itd. .. Očigledno, one državice koje nazivamo porezni raj izmislila je vlastela zbog sebe i svog biznisa. I sve tvrtke koje se tamo registriraju su njihove. A mogu se formalno voditi i na “Petra Petrovića” iz Srbije ili Hrvatske. Svi ti “Petrovići” su samo njihovi službenici.

Britanski kartel za kontrolu trgovine hranom ojačao je svoj utjecaj nakon Drugog svjetskog rata. Ova kontrola je posebno išla preko SAD, gdje je Minneapolis, pod kontrolom obitelji Pillsbury i Peavey, zamijenio Mađarsku kao najvećeg svjetskog mlinara.

Prije Drugog svjetskog rata količina žitarica koje su išle u izvoz ili prelazile ocean rijetko je prelazila 30 milijuna tona godišnje. Američki udio je tada obično bio 10 milijuna tona ili manje.

Drugi svjetski rat je opustošio svijet i stvorena je masovna glad posebno u Europi i danas se održava i Trećem svijetu. (Afrikanci praktično moraju raditi i izvozi sve svoje sirovine zbog hrane). Američkim programom “Hrana za mir”, svjetska trgovina žitaricama je porasla, a samo SAD su izvezle 1979. godine 160 milijuna tona. Već 1995. to je bilo 215 tona žitarica. Ovome treba dotati desetine milijuna tona mliječnih proizvoda, mesnih proizvoda i druge vrste hrane. Ne zaboravimo da su SAD bile i ostale najveća kolonija britanske krune.

Tako danas imamo “Velikih Šest” žitnih kompanija koje čine glavni žitni trgovački kartel. To su: Cargill (sa sjedištem u Minneapolisu i Ženevi); Continental (iz Njujorka); Louis Dreyfus (iz Pariza); Bunge and Born (sa sjedištima u Brazilu, Nizozemskoj, i Holandskim Antilima) André (Švicarska) i Archer Daniels Midland / Töpfer (Ilinois – Hamburg).

Archer Daniels Midland je kupnjom Töpfer-a, hamburške njemačke žitne tvrtke, značajno povećao svoju prisutnost u svjetskoj trgovini žitaricama. Topher trgovački poslovi su bili u regiji Venecija-Švicarska-Amsterdam-Pariz uz jako partnerstvo Rothschild banke, najmoćnije banke londonske Krune i Vatikana.

Prvih pet su potpuno privatne tvrtke koje vode obitelji koje su vlasnici. One ne iznose u javnost veličinu kapitala kojim raspolažu, ne objavljuju svoj godišnji financijski izvještaj. Njih nema na raznim popularnim top-listama najbogatijih ljudi svijeta, baš kao što na njima nema Rothschilda, ni Rockefeller-a, Morgan-a …

Na tim popisima se nalaze samo njihovi uspješni djelatnici, poput Bill Gates-a, ruskih tajkuna i raznih egzotičnih “okrunjenih” glava kojima je na glavu krunu stavio upravo neki od ovih kartela. Njihovo poslovanje je tajna. Freeman vjeruje da samo Cargill i Continental kontroliraju čak 50 posto svjetske trgovine žitaricama.

Cargill je predstavnik svih žitnih kompanija i makar mali uvid u njegovo poslovanje otkriva i način rada drugih. Cargill je tvrtka broj jedan i u trgovini pamukom, najveći je američki vlasnik žitnih silosa (ima ih oko 340) broj jedan američki proizvođač kukuruzne baze, visoko proteinske hrane za životinje (preko svoje pomoćne tvrtke Nutrena Mills), pakira meso, najveći je proizvođač puretine itd. . .

Cargill ima vlastitu flotu od oko 420 barži za prijevoz žitarica 11 šlepera (remorkera), 2 velika broda koji plove Velikim Jezerima, 12 prekooceanskih brodova, 2000 željezničkih teretnih vagona i 2000 tankera.

Cargill stavlja svoje ljude na razne utjecajne pozicije u političke institucije diljem svijeta.

Daniel Amstutz koji je 25 godina radio za Cargill, bio je podtajnik SAD za poljoprivrdeu i izvoz poljoprivrdenih dobara i sa tog mjesta je odlučivao o američkoj eksportnoj politici žitarica. Kasnije je postao šef američke komisije za trgovinu u GATT-u (General Agreement on Tariffs and Trade). U međuvremenu, Nestor Rampaneli, bivši menadžer u tvrtki “Bunge i Born” postao je argentinski ministar za gospodarstvo kod predsjednika Karlos Menem-a 1989. On je inicirao tranziiju argentinske ekonomije od državnog nadzora ka “slobodnom” tržištu gdje vladaju moćne monopolističke “ajkule”. To se danas događa i sa zemljama bivše SFRJ. To je suština tranzicije. Sve postaje neovisno od države.

Iz ovoga jasno možete zaključiti zašto je tržište u Hrvatskoj uvijek puno, primjerice južnog voća, čiji uvoz vazalna država mora plaćati, iako nekim ljudima nije u stanju ni krumpir, ni brašno osigurati besplatno. Oni danas hrane i Srbiju i Hrvatsku i BiH i u tome im posao obavljaju lokalni tajkuni koje kontrolira i instruira masonerija.

“Njihove” (tajkunske) firme su zato i registrirane na raznim dalekim otocima. Na istim lokacji su registriranje njihove skupe jahte, koje moraju da kupuju jer na taj način vraćaju novac gazdama, kada “kupuju” basnoslovno skupe stanove, oni se obično nalaze u Londonu ili Monaco-u, gdje u stvari prenose ogroman novac svojim gazdama. Koji bi pravi biznismen iz hrvatske svoj novac ulagao u londonske nekretnine, kada na njihovu cijenu ni na koji način ne može utjecati.

Izgradnja silosa za žito u Ukrajni, koju je sebi pripisao MK Komerc je jedan takav posao koji je izvela ova oligarhija kako bi seljacima u Ukrajni preuzela žitarice i stavila ih pod svoju kontrolu. Naši “veliki” tajkuni su samo sitni pilićari ove stare oligarhije, a mnogi zapravo i ne znaju za koga uu velikoj piramidi rade. Njihov rad kontrolira i osigurava lokalna takozvana služba “državne sigurnosti” (u stvari vlastelinske sigurnosti) dok savjetodavnu funkciju i financijsku i drugu operativu obavlja lokalna masonerija. O velikom pranju novaca MK Komerca dosta toga je istražio i objelodanio pokojni Otporaš, Branimir Nikolić. I, naravno robovske (takozvane demokratske) pravosudne i sigurnosne institucije su sve morale zataškaju.

Normalno bi bilo da sve zemlje koje imaju viškove hrane svoje proizvode izvoze. I to bi cijenu hrane na svjetskom tržištu drastično smanjilo. Zato ovi moćni karteli raznim smicalicama čine sve da ih u tom poslu marginaliziraju.Tako se nameću razni standardi u korištenju određene vrste sjemena, pakiranju hrane, težini pojedinih artkala kako bi se dobila dozvola za prodaju na primjer na EU tržištu.

Sad shvaćate zašto Hrvatska koja može hraniti pola Europe, hranu mora uvoziti. Tako su sve male zemlje u stvari vazalne zemlje. One moraju uvoziti hranu preko ovih kartela po njihovoj cijeni ili mogu gladovati. Individualna mala poljoprivredna gospodarstva su u Srbiji posljednjih deset godina najviše uništena.

I tu Hrvatska nije usamljena.

Freeman navodi da su za dvadeset godina (do 1995) milijuni poljoprivrednika u SAD, Kanadi, Australiji i Argentini zbrisani. Isto je urađeno u Indiji. Primjerice 1982., SAD je imala 600 tisuća nezavisnih farmera. Već 1995. taj broj je bio manji od 225 000. Tržište hrane je skoro potpuno monopolizirano. Poljoprivrednici su plaćeni ispod paritetne cijene, a to je cijena koja pokriva troškove proizvodnje plus višak dovoljan za investiciju u sljedećem pozvodnom procesu.

Koliko državnici u SAD o ovome ništa ne znaju i ne pitaju se govori podatak da je 1983. Robert Bergland, američki ministar za poljoprivredu (kod Jimmyja Cartera 1976 – 1980) u jednom intervju izjavio:

“Cargill ima stav da SAD tretiraju kao svoju žitnu koloniju … Kada su 1970. Rusi okupirali Afganistan i kada je Jimmy Carter tražio informale koliko je žitarica Rusija kupila od SAD … mi nismo mogli da mu kažemo, jer nismo znali “.

Ali Cargill i druge kompanije iz kartela to su znale. Kada su 1976. Cargill, Continental i drugi prodali Rusima rekordnih 12,4 milijuna tona američkog i kanadskog žita (i tako stvorili nestašicu u SAD) administracija predsjednika Gerald Ford-a saznala je o toj prodaji tek nakon što je posao završen. Ove žitaice se očito uzgajaju u SAD, ali Anglo-nizozemsko-švicarski kartel na čijem čelu je britanska Kruna raspolaže s tim kako njemu odgovara.
 
 
(ivonazivkovic.net/uredio:nsp)

banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata, osiguranje