Statistike pokazuju da je čak 400 liječnika oduzelo sebi živote samo u godini 2016. I čini se kako se taj broj povećava iz godine u godinu, osobito među studenticama medicine i stručnjacima koji se iz bilo kojeg razloga jednostavno ne mogu nositi s profesijom

Neusporediv broj medicinskih stručnjaka izvršava samoubojstvo ovih dana, a liječnici se brinu da ne čine dovoljno kako bi se riješio problem i da ne pripremaju svoje kolege “žrtve” koji će se baviti također ovom eskalacijom krize.

Uspoređujući ga s trenutnom opioidnom epidemijom, dr. Vinita Parkash, izvanredna profesorica patologije na Medicinskom fakultetu Yale, pripovijeda priču u nedavnom članku za portal Hill o svojem mlađem kolegi koji je počinio samoubojstvo nešto više od tjedan dana prije njezinog 35. rođendana.

Dr. Parkash je bila jedna vrsta mentora žrtve. Nakon što je primila vijest o samoubojstvu, dr. Parkash kaže da je njezin vlastiti liječnički odjel nastavio sa radom kao da se ništa nije dogodilo.

To je zato što samoubojstvo liječnika postaje sve češće, nadmašujući stope samoubojstva u gotovo svakom drugom segmentu društva.

I dok stručnjaci ne mogu odrediti precizan uzrok, jedan od njih, sugerira dr. Parkash, jest erozija povjerenja javnosti u medicinsku struku.

Budući da mnogi moderni liječnici funkcioniraju kao nešto više od trgovaca tabletama Farmaceutskih industrija, povjerenje javnosti u njihovu pretpostavljenu stručnost nikada nije bilo niže nego danas.

Oko 60 posto prosječnih građana i šokantnih 80 posto liječnika sami priznaju da ne vjeruju u industriju lijekova i vjeruju da tvrtke lijekova često lažu oko sigurnosti i učinkovitosti lijekova.

To je jedva ugled kojeg medicinska industrija u cjelini želi primiti na sebe. Pa ipak, to je stvarnost sa kojom se sada suočavaju studenti medicine i medicinski stručnjaci – što jasno uzima svoj danak na njihovu dobrobit.

Statistike pokazuju da je čak 400 liječnika oduzelo sebi živote samo u godini 2016. I čini se kako se taj broj povećava iz godine u godinu, osobito među studenticama medicine i stručnjacima koji se iz bilo kojeg razloga jednostavno ne mogu nositi s profesijom.

Medicinski sustav je SLOMLJEN, i sada šteti onima zaduženim za njegovo administriranje

Ranije ove godine, Nacionalna akademija medicine objavila je rad koji je usmjeren na podizanje svijesti o samoubojstvima medicinskih sestara, posebice pozivajući na dodatna istraživanja o uzrocima.

Neki sumnjaju da je to samo slučaj velikih stopa depresije koja proizlazi iz intenzivne discipliniranosti kroz mnoge godine školovanja, samo da bi se potisnula u zahtjevni i često nezahvalan posao. No, tu su, doduše, uključeni i drugi čimbenici koji često neodgovaraju.

“Pretjerani pritisci i očekivanja na poslu, u kombinaciji sa naizgled nedostižnim ciljevima za kvalitetom i produktivnošću, kao i društvenim gubitkom povjerenja u liječnike, doveli su do gubitka značenja rada i samozaštite za liječnike” – piše dr. Parkash.

“Ovo nije norma koju su liječnici ili medicinske sestre očekivali kad su se odazvali na poziv da liječe ljude.”

Uz sve veće troškove zdravstvene zaštite, erozija povjerenja javnosti u sam sustav također stvara dodatni pritisak za medicinske stručnjake. Mnogi pacijenti imaju problema s plaćanjem liječenja ovih dana, a da ne spominjemo visoku vjerojatnost ozbiljnih nuspojava povezanih sa tretmanima koji u mnogim slučajevima čak i ne liječe.

Problem je što liječnici i medicinske sestre možda nisu izravno odgovornei za uzrokovanje ovih stvari, ali većina ih nema pravo izbora nego da budu dio toga. Budući da lijekovi i kirurgija trenutno predstavljaju status quo američke medicinske struke, to je ono što su liječnici isključivo podučavaju, bez ikakvog drugog izbora po tom pitanju.

Ovaj slomljeni sustav je dovoljno loš za pacijente koji su postali žrtve njega samoga. No, viktimizacija se sada očito prebacuje u samu profesiju, jer medicinski stručnjaci se bore za nešto što mnogi od njih nikada nisu mogli predvidjeti prije nego što uđu stotine tisuća dolara u dugove kao studenti bez bijega iz takve životne situacije.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Kao najučestaliji recepti za poboljšanje stanja u zdravstvenom sustavu javljaju se oni koji promoviraju širenje tržišnih obrazaca i privatizaciju

Ipak, kao što je još početkom 20. stoljeća upozoravao utemeljitelj sustava javnog zdravstva na ovim prostorima Andrija Štampar, zdravstveni sustav ne može ni približno optimalno funkcionirati po tržišnim principima. Čak niti prema unutarnjim kriterijima samih osnovnih uvjeta tzv. slobodnog tržišta, piše Snježana Ivčić za Bilten.org

Hrvatski zdravstveni sustav u posljednjih dvadesetak godina “proživio” je nekoliko reformi, a posljednja je najavljena sredinom travnja 2015. godine. Kroz svaku reformu sustav se pomalo privatizirao, a logika tržišnog odlučivanja sve je više postajala dijelom sustava. Ova tendencija na djelu je od vremena ekonomske krize iz 1970-ih kada dolazi do uspona politike neoliberalizma koja se odražava na funkcioniranje zdravstvenih sustava u tzv. državama blagostanja, te u periodu od 1980-ih godina do danas postaje nešto sasvim uobičajeno.

U tom periodu počinju se pojavljivati upozorenja o općoj neučinkovitosti zdravstvenih sustava, a kako bi se ona eliminirala uvode se različiti mehanizmi: povećavanje konkurencije među davateljima usluga, financijsko stimuliranje liječnika koji povećavaju uštede, racionalizacija poslovanja, uvođenje participacije za dio zdravstvenih usluga, smanjenje opsega prava na zdravstvenu zaštitu, a uz osnovno zdravstveno osiguranje uvode se dobrovoljna i dopunska osiguranja, itd.

Svi ovi mehanizmi postupno su uvođeni i u hrvatski zdravstveni sustav, pri čemu se nikada nije problematiziralo niti raspravljalo o svrsi postojanja zdravstvenog sustava – je li njegova svrha stvaranje profita ili pružanje i osiguravanje zdravstvene zaštite građanima? Također se nije raspravljalo niti propitivalo što je zdravlje – roba ili društvena vrijednost? Je li dostupnost zdravstvene zaštite i usluga pravo svih građana ili privilegija onih koji si to mogu priuštiti? A to su temeljna pitanja o kojima bi društvo trebalo raspravljati prije uvođenja bilo kakvih promjena jer odgovori na ta pitanja definiraju kakav zdravstveni sustav želimo.

Podjela zdravlja na kapitalno i potrošno dobro

U Nacionalnoj strategiji razvoja zdravstva 2012.-2020. zdravlje se razlikuje kao potrošno dobro i kao kapitalno dobro. Zdravlje kao potrošno dobro ima izravan utjecaj na pojedinca, budući da ljudi žele biti zdravi, a zdravlje kao kapitalno dobro ima utjecaj na pojedinca i na cjelokupnu ekonomiju jer se smatra da zdravi ljudi manje vremena provode na bolovanju, odnosno sposobni su za rad i obavljanje radnih aktivnosti izravno i neizravno povezanih s tržištem. Nadalje, navodi se kako je zdravlje ljudi preduvjet funkcionalnosti ekonomije, a “ljudski kapital” je povezan sa zdravljem ljudi jer zdrav pojedinac može maksimalno iskoristiti svoj radni potencijal i povećati produktivnost.

S obzirom na to da je zdravlje u Nacionalnoj strategiji definirano kao potrošno i kapitalno dobro ne treba čuditi kada se primarna zdravstvena zaštita privatizira, a bolnice rangiraju po vrlo upitnim kriterijima. Ne treba čuditi ni kontinuirano naglašavanje kako bi pacijenti trebali biti svjesni ekonomske vrijednosti zdravstvenih usluga, a ni poduzetnici koji žele zdravstvene usluge prodavati i u trgovačkim centrima.

Dobar primjer ovakvog definiranja zdravlja i očekivanja da zdravstveni sustav funkcionira po tržišnim mehanizmima ogleda se u metodi Ministarstva zdravlja pri pokušaju rješavanja problema bolnica kojima kontinuirano nedostaje financijskih sredstava za rad i neprestano su u dugovima. Očekivanja da bolnice funkcioniraju po tržišnim mehanizmima pokazuje svoje lice i naličje. Učestale sanacije i nedavna rangiranje bolnica prema popunjenosti kapaciteta, broju operacija i pregleda, obrtaju pacijenata po postelji, stopi smrtnosti tj., uvođenje kvantifikacije neophodne za tržišno funkcioniranje, negira samu bit bolnica kao ustanova koje pružaju zdravstvenu zaštitu oboljelima. Uopće se ne postavlja pitanje koja je temeljna uloga i misija bolnice – spašavanje života ili stvaranje profita? Ako je stvaranje profita misija bolnice time se negira njezina misija spašavanja ljudskih života, a zdravstvenu uslugu pretvara u nužno zlo na putu ostvarenja tog profita.

Posebne zakonitosti ponude i potražnje

U medijima se kontinuirano naglašava kako je za oporavak zdravstvenog sustava nužno uvesti tržišne mehanizme i privatizirati što veći broj djelatnosti, pri čemu se uopće ne propituje da li zdravstvo uopće može (i smije) funkcionirati po tržišnoj logici. Naime, postoji niz razloga zašto tržišni mehanizmi nisu primjenjivi u zdravstvenom sustavu. U području zdravstva vladaju posebne zakonitosti ponude i potražnje – prodavači, naručitelji i davatelji usluga ne ponašaju se kao na tipičnom tržištu.

Upravo suprotno, pacijenti kupuju robu za koju ne znaju da li im je uopće potrebna i u kojim količinama, liječnici raspisuju dijagnoze i propisuju lijekove kojima uglavnom ne znaju cijenu, a osiguravajuća društva plaćaju fakture za usluge kojima teško određuju ekonomske ili medicinske učinke. Na strani ponude problem se sastoji u tome što liječnik raspolaže sa znatno više informacija nego pacijent.

Zbog složenosti tehničkih podataka o dijagnozi i postupcima liječenja, a djelomično i zbog stanja u kojemu se nalazi, pacijent ne može prikupiti i obraditi sve potrebne informacije o svojem zdravstvenom stanju i zato se mora osloniti na liječnika i druge zdravstvene radnike da ga informiraju o bolesti i mogućim načinima liječenja. Dakle, liječnik je uvijek u “tržišno” privilegiranoj poziciji naspram pacijenta, ali načelno tu svoju poziciju ne bi smio koristiti na štetu pacijenta.

Kanadska sociologinja Cynthis Levine-Rasky navodi još nekoliko dodatnih razloga zašto zdravlje ne može biti roba, a tržišni mehanizmi ne funkcioniraju u zdravstvenim sustavima.

Levine-Rasky smatra kako zdravlje nije izbor već potreba. Preživljavanje i ozdravljenje pacijenta ovisi o pravovremenom posjetu zdravstvenoj ustanovi i brzini pružene pomoći, a u tom slučaju osoba ne može tražiti i kupiti najbolju ponudu i uslugu na tržištu jer je pomoć potrebna odmah. Nakon pružene pomoći potrebno je i platiti cijenu usluge, a pacijenti ovise o pružatelju uslugu i ne mogu utjecati na troškove kao u modelu “slobodnog” tržišta. Nadalje, prilikom “kupovanja” zdravstvene usluge pacijenti nemaju dovoljno informacija kako bi napravili informirani potrošački izbor. Liječnici imaju potrebno znanje da naprave takav izbor i pacijenti ovise o njihovoj stručnosti te moraju vjerovati da će liječnik napraviti najbolji mogući izbor za njihovo liječenje.

Pitanje povjerenja također je ključno jer pacijenti vjeruju svojim liječnicima, a ukoliko je njihov liječnik motiviran zaradom međusobni odnos povjerenja je narušen i dovodi u pitanje kvalitetu pružene zdravstvene skrbi. Pacijenti vjeruju kako je odnos liječnik – pacijent temeljen na liječnikovoj posvećenosti zdravlju i dobrobiti osobe, a ne profitu. Liječnik motiviran boljom zaradom može prepisati primjerice nepotrebne lijekove ili preporučiti skuplju terapiju kako bi povećao profit, što nije uvijek na korist i dobrobit pacijenta.

Nedavni slučaj sa liječnicima opće prakse koji su primali mito od farmaceutske kompanije te zlorabili svoj položaj i ovlasti pokazuje kakve šire društvene posljedice može imati takvo ponašanje. Liječnici motivirani profitom mogu biti u iskušenju da biraju pacijente koji zahtijevaju skuplje intervencije, dok pacijenti s druge strane očekuju da im liječnici žele pomoći jer su zainteresirani za njihovu dobrobit, a ne zato što im možda netko plaća više nego netko drugi koji će kao rezultat dobiti inferiorniju uslugu.

Lekcije s početka 20. stoljeća

Brojni su razlozi zašto zdravstveni sustavi ne bi smjeli funkcionirati po tržišnoj logici te zašto na zdravlje trebamo gledati kao na društvenu vrijednost i ljudsko pravo, a ne robu i privilegiju koju si mogu priuštiti imućniji slojevi. Zaboravlja se i izvrće činjenica da zdravlje i zdravstveni sustav ne postoje kako bi pokretali ekonomiju, već bi trebalo biti suprotno; briga za zdravlje i funkcioniranje zdravstvenog sustava trebali biti ciljevi uspješne ekonomije.

Na odnos ekonomije i zdravlja upozorio je i Andrija Štampar, liječnik i utemeljitelj sustava javnog zdravstva na ovim prostorima, u svom tekstu O zdravstvenoj politici iz 1919. godine.

Štampar već tada uočava negativni utjecaj kapitalističke ekonomije na ljudsko zdravlje i navodi kako se: “cijelo narodno gospodarstvo vodi i obogaćuje na račun narodnog zdravlja tako da nam se opći zdravstveni budžet stalno guši u deficitu.” Sličnu situaciju imamo i danas kada se gotovo svakodnevno govori o dugovima u zdravstvu, a zdravstveni sustav se predstavlja kao rupa bez dna.

Štampar upozorava na još jednu vrlo važnu činjenicu – kapitalizam samog čovjeka svodi isključivo na radnu snagu, koji se prodaje kao roba, a samim time i njegovo zdravlje ne predstavlja vrijednost po sebi već potrošno dobro. U jednoj rečenici sažeo je bit problema koji je i danas, gotovo sto godina nakon, jednako aktualan: “U kapitalističkom gospodarstvu čovjek posjeduje neku gospodarsku vrijednost, ali on sam nije nikakva gospodarska vrijednost; ako ne upotrebljuje svoju radnu snagu, ili je izgubi, onda je on poput vode i zraka.”

Zdravlje je vrijednost koju društvo treba štiti od upliva tržišta, a kako bi je štitilo potrebno je osvijestiti činjenicu da primarna funkcija zdravstvenog sustava nije akumulacija profita već osiguravanje i pružanje zdravstvene zaštite građanima. Poimanje zdravlja kao potrošnog i kapitalnog dobra kako je predstavljeno u Nacionalnoj strategiji neizostavno pokazuje svoje mane; opseg prava na zdravstvenu zaštitu sve se više smanjuje, zdravstveni sustav sve se više prilagođava tržišnoj logici, a oni koji nisu “sposobni” funkcionirati na tržištu ostaju uskraćeni za fundamentalna ljudska prava.
 
(bilten.org/uredio:nsp)

Očekuje se pola milijuna mrtvih od sustava liječenja od raka samo ove godine u SAD-u! Među liječnicima sve veća stopa samoubojstava, ali i sve veća stopa ovisnosti o alkoholu i drogama

Rak, jedan od najmasovnijih ubojica ljudi današnjice. Drugi vodeći uzrok smrti u svijetu, posebice u SAD-u. Samo u 2015. godini biti će oko milijun i 657 tisuća novih godina, a od raka će umrijeti oko pola milijuna ljudi samo u SAD-u! To su šokantni podaci nacionalnog instituta za zdravstvo.

I dok se gotovo svi tretmani liječenja sastoje isključivo od kemoterapije i operacije, rijetki su oni liječnici koji će, pod cijenu novca ljudima reći istinu o kemoterapiji. Jedan od njih je dr. Petar Gidden koji je dao svoje obrazloženje istraživanja objavljenog u časopisu Journal of Clinical Oncology. Ovo istraživanje prošlo je neopaženo iako je u njemu rečeno sve!

Istraživanje objavljeno u ovom cijenjenom medicinskom časopisu, na neznanje šire javnosti, potvrdilo je da kod odraslih ljudi u razdoblju od 12 godina nakon primanja kemoterapije rak nije izliječen u čak 97% slučajeva! Baš nitko, osim dr. Giddena nije postavio pitanje, zašto se onda kemoterapija još uvijek koristi?

Međutim, dr. Gidden govori kako je razlog za to samo jedan jedini, a to je NOVAC. Gidden je istaknuo da mnogi ne znaju da su kemoterapijski lijekovi jedinstveni po tome što ih liječnici moraju kupovati od farmaceutskih tvrtki a zatim ih oni moraju prodavati pacijentima da bi uopće ostvarili profit. Dakle, u ovom slučaju nema izravnog mita, već liječnici izravno zarađuju na kemoterapiji, naravno, samo ukoliko prodaju!

Kemoterapija je neučinkovita u 97% slučajeva. Kad bi Ford proizvodio motore koji eksplodiraju u 97% slučajeva mislite da bi takva tvrtka još uvijek poslovala? Naravno da ne, kaže Gidden, ali to nije slučaj s terapijom koja ubija ljude.

Australska studija koja se bavila učinkom citotoksične kemoterapije na stopu preživljavanja od pet godina nakon uzimanja terapije kod odraslih ljudi koji su oboljeli od malignih bolesti potvrdila je da je ukupan učinak citotoksične kemoterapije 2.3% u Australiji i 2.1% u SAD-u. Dakle jasno je da je doprinos kemoterapije u liječenju raka minoran.

Gidden navodi ovaj problem kao samo jedan primjer takozvanog zdravstvenog sustava kojemu je važniji profit a ne zdravlje ljudi.

‘Ovo je samo vrh ledenog brijega kontrole koju farmaceutska industrija ima nad nama, ljudima, poručuje Gidden.

Drugi liječnik koji dijeli sličnu perspektivu je dr. Leonard Coldwell. Za njega je kemoterapija bojni otrov medicinskog sustava. ‘Oni bombardiraju čitav čovjekov organizam i onda vam kažu da je rak u remisiji.

On napominje da se statistika stopa izlječenja raka odnose na preživljavanje unutar pet godina od primanja terapije.

‘Kemoterapija uništava sve biokemijske i bioelektrične funkcije u tijelu’, kaže Coldwell. S obzirom na to da u vašem tijelu ništa više ne funkcionira vi više nemate ni rak, vi mislite da ste izliječeni. Ali s godinama kako se tijelo oporavi, rak se vraća i vi ste mrtvi, napominje Coldwell. ‘To je napad smrtonosnim oružjem, rewkao je i dodao da kad nekoga ozračite, to će izazvati ožiljke, a ožiljak više nikada ne može postati zdravo tkivo.

Problem je u načinu na koji se liječnike obučava. NE. LIJEČNICI NIKAD NE UČE KAKO LIJEČITI LJUDE, kaže Coldwell. Oni samo uče kako kemijskim sredstvima ili operacijama suzbiti simptome. Oni se nikad ne bave uzrocima.’

Coldwell također napominje da je među liječnicima sve veća stopa samoubojstava, ali i sve veća stopa ovisnosti o alkoholu i drogama. ‘Liječnici s vremenom shvaćaju da nemaju nikakve alate pomoći, te da ubijaju ili su ubili svoje pacijente’, kaže Coldwell.

‘Kad upišete medicinski fakultet prvu godinu ili dvije stvarno ste uzbuđeni, dajete sve od sebe, sve dok ne shvatite da što god da vi učinili pacijentovo stanje pogoršava ili se sami izliječe.’ dodaje Coldwell koji je uvjeren da se puno više bolesti može izliječiti ukoliko pacijenti odustanu od kemoterapije, te potraže alternativno rješenje, kao što je sprječavanje kiselosti organizma!
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Meksički narko karteli? Kolumbijski karteli? Afganistanski lordovi makova? Ulični posrednici? Ulični dileri? Šalite se? Oni su sitna riba. Pogledajte profesionalce, krupne ribe.

Časopis Medical News Today je 22. lipnja 2013. objavio: “Većina Amerikanaca na propisanim lijekovima”. “7 od svakih 10 Amerikanaca su lijeku na recept, a više od polovice građana zemlje uzima najmanje dva lijeka na recept, navodi se u analizi koju je provela klinika Mayo i Istraživači Olmsted Medicinskog Centra”.

To je 210 milijuna muškaraca, žena i djece – koji su “zakačeni”. Nešto o čemu narko karteli mogu samo sanjati.

Najčešće korišteni medicinski lijekovi? Redom: antibiotici, antidepresivi i opijati. Zadnja dva lijeka ukazuju da Amerikanci pokušavaju promijeniti svoje stanje uma i ubiti bol uz pomoć čovjeka u bijelom kaputu; ulični diler je daleko, daleko iza njega.

Evo zanimljiv citat iz Medical News-a: “… gotovo jedna četvrtina žena između 50 i 64 godina uzimaju antidepresive …”

Farmaceutski narko karteli, naravno, iskorištavaju taj nepovoljan položaj. “Dileri u Bijelim kutama” su podržani od strane vlade, osiguravajućih društava, medicinske zajednice, medicinskih časopisa, Wall Street-a, bankama, farmaceutskim tvrtkama, medijima, medicinskim školama, bolnicama, i velikim fondacijama.

To je pravo natjecanje. Što će ulični karteli učiniti po tom pitanju? Ugasiti prodaju ljudima? Kvragu, siguran sam da neki od meksičkih i kolumbijskih narko bosova imaju svoje liječnike i uzimaju Zoloft i Paxil sami.

Citati iz drugog članka Medical News Today su izvijestili da je u 2011, došlo je skromnog povećanja u broju recepata za lijek izdanih u SAD-u.

Povećanje je donijelo ukupno broj od: 4.020.000.000

Da, u 2011, liječnici su prepisali ukupno 4.020.000.000 recepata za lijekove u Americi.

To je u prosjeku oko 13 recepata na svakog čovjeka, ženu i dijete u godini dana.

To je otprilike jedan novi recept svakog mjeseca za svakog Amerikanca.

Medical News Today je zaključio: “… industrija treba biti ohrabrena zbog rasta broja recepata i potrošnje”. Da, sigurni smo da industriji lijekova iskaču čepovi šampanjca.

Govorimo o lijekovima na recept ovdje. Mi ne govorimo o broju tableta koje Amerikanci uzimaju godišnje. Ovdje također ne računamo lijekove “iznad pulta” koji se mogu slobodno kupiti.

Farmakopoeia, sajam u 2011. godine održan u Britanskom muzeju, procjenjuje da “prosječni broj tableta koje osoba uzima u svojem vlastitom životu u Velikoj Britaniji je preko 14.000″. To je rezultat lijekova na recept. Uključujući i lijekove iznad pulta, 14.000 komada tableta može porasti do 40.000 tableta koliko prosječan čovjek uzme u životu.

Koji su učinci svih tih lijekova?

Mi smo u potrazi na vrhovnim trojanskim konjem koji truli iznutra iz Amerike u druge industrijalizirane zemalje. Ratovi, ili bez ratova, ekonomska deprivacija, gospodarski prosperitet, lijekovi i dalje rade svoj posao, oslabljuju, narušavaju i terminiraju život.

Mnogi izvori se mogu se citirati kako bi potvrdili ovu procjenu.

Na 8. siječnja 2001, LA Times je objavio članak autorice Linde Marsa: “Kad dobri lijekovi škode.” Marsa je citirala istraživanja dr. David Batesa, koji su pokazali da u SAD-u, ima 36 milijuna ozbiljnih nuspojava na medicinske lijekove godišnje.

Dana 26. srpnja, 2000, Journal of American Medical Association je objavio zapanjujuću procjenu štete medicinskih lijekove u povijesti: “Da li je američki zdravstveni sustav doista najbolji na svijetu?” Autor je dr. Barbara Starfield, od javnosti poštovana, zdravstveni istraživač na Sveučilištu Johns Hopkins School of Public Health.

Starfield zaključila iz istraživanja da medicinski lijekovi ubijaju Amerikance po stopi od 106 tisuća godišnje. To je više od milijun umrlih na deset godina.

(Za razliku od toga, Wall St. Journal izvještava 3.094 smrtnih slučajeva od predoziranja heroinom u 2010.)

Starfield nam daje konzervativno skicu trojanskog konja koji je postavljen u središtu industrijaliziranog svijeta.

Uništavanje društva od strane medicinskih lijekova ide puno dalje od onoga što neki ljudi zovu “prekomjerno propisivanje lijkova na recept”. To nije samo nagib u pogrešnom smjeru. To nije samo pogreška u prosudbi složena od strane brojnih liječnika koji raspršuju lijekove.

Oni svi ljubazni izrazi ukazuju da se situacija može ispraviti kroz pokazivanje dobre volje i razuma. To se nikada neće dogoditi.

Zemlje svijeta su doslovno napadnute od strane farmaceutskih tvrtki i njihovih vojnika liječnika. To je kemijski rat.

Da, čak i počnete vidjeti svjetlo na kraju tunela, stotine milijuna ljudi se moraju dodati na listu onih koji već slijede zdraviji život kroz prirodna sredstva.

Čak ni najgori diktatori i masovni ubojice u povijesti nisu sanjali o danu kada će se građani postrojiti i potraživati sve više i više kemikalija koje im uništavaju živote.
 
(activistpost/uredio: nsp)

Liječnici tvrde da država troši novac na nepotrebne lijekove koji su krivi za do 20.000 smrtnih slučajeva godišnje. Farmaceutska industrija je najunosnija, najviše cinična i najmanje etička od svih industrija.

Polovica svih lijekova koji se propisuju od strane liječnika u Francuskoj ili su beskorisni ili potencijalno opasni za pacijente, prema dvojci uglednih liječnika specijalista. Oni krive moćne farmaceutske tvrtke za održavanje ovih lijekoca u prodaji koji samo stvara ogroman trošak u zdravstvenom sustavu i poreznim obveznicima.

Profesor Philippe Even, direktor prestižnog Instituta Necker, i Bernard Debré, liječnik i saborski zastupnik, kažu da bi uklanjanjem onog što oni opisuju kao suvišne i opasne lijekove s popisa onih plaćenih od strane francuske zdravstvene službe, će se uštedjeti i do € 10 milijardi eura godišnje. To bi također spriječilo do 20.000 smrtnih slučajeva povezanih s lijekovima i smanjilo bi bolničke troškove do 100.000 osoba, tvrde oni.

U svojoj knjizi od 900-stranica “Vodič za 4.000 korisnih, beskorisnih ili opasnih lijekova”, Even i Debre ispituju učinkovitost, rizike i troškove farmaceutskih lijekova dostupnih u Francuskoj. Među onima koji su navodno bili “potpuno beskorisni” su statini, piroko konzumirani lijekovi za snižavanje kolesterola. Crna lista od 58 lijekova, za nju liječnici tvrde da su opasni, uključuju i anti-inflamatorike i lijekove propisane za ove bolesti: kardiovaskularna stanja, dijabetes, osteoporoza, kontracepcija, mišićne grčeve i ovisnosti o nikotinu.

Stručna Federacija Medicinskih Industrijalaca su osudili liječničke stavove kao “pune zabluda i netočnosti”.

“Ova knjiga pomaže kao alarm onima koji su nepotrebno bolesni od lijekova i rizici koji vode ako prestanu sa tretmanom” rečeno je u njihovoj izjavi.

Christian Lajoux, predsjednik Federacije Industrijalaca je izjavio: “To je opasno i neodgovorno … stotine njihovih primjera nisu ni precizni niti pravilno dokumentirani. Ne smijemo zaboraviti da država izvršava stroge kontrole na lijekovima, a u Francuska ima specijaline agencije odgovorne za zdravlje bolesnika i kontrolu informacije koje se daju pacijentima. “

Profesor Even je rekao za Guardian da se većina lijekova koji se kritiziraju u knjizi su proizvedeni od strane francuskih laboratorija. On je optužio da farmaceutska industrija gura lijekove prema liječnicima koji ih zatim guraju na bolesnike. “Farmaceutska industrija je najunosnija, najviše cinična i najmanje etička od svih industrija”, rekao je on.

“To je kao hobotnica s pipcima koja se infiltrirala u donošenje odluka zdravstvenih tijela, Svjetske zdravstvene organizacije, Vlada, parlamenata, visoke administracije zdravstva, bolnica i medicinske struke.”

“To je to učinjeno s prešutnošću, a povremeno i korupcijom medicinske struke. Nisam samo govorio o lijekovima, već o cijeloj medicini, farmaceutska industrija je ta koja se sada okružuje cijeli liječnički krajobraz u našoj zemlji.”

Francuzi konzumiraju lijekove vrijedne € 36 milijardi eura svake godine, ili oko 532 € eura na svakog građana koji ima prosječno 47 kutija lijekova u ormaru svake godine. Država pokriva 77% troškova, u Velikoj Britaniji potrošnja na lijekove je oko £ 271 po osobi. “Ipak, u Velikoj Britaniji ljudi imaju isti životni vijek od oko 80 godina i nisu ništa manje zdraviji”, rekao je Even.

Autori su naručeni od strane bivšeg predsjednika Nicolasa Sarkozyja da napišu izvješće o Medijator aferi, lijeku razvijenom za bolesnika s dijabetesom, ali propisanom kao pomoć u mršavljenju, koji je povezan sa smrtnim slučajevima stotine pacijenata koji su razvili srčane probleme.

Međutim, Even je optužio industriju da ima stav brzog bogaćenja u izradi lijekova te je rekao da je ona zainteresirana samo za jurnjavu prema lakom profitu, “Oni nisu otkrili mnogo u posljednjih 30 godina, ali su multiplicirali proizvodnju, koristeći trikove i laži.”

“Nažalost, nitko od njih nije zainteresiran za izradu lijekova za rijetka stanja ili, recimo, za zarazne bolesti u zemljama bez novca, jer to nije veliko tržište. Niti su zainteresirani za razvoj lijekova za stanja kao što su Alzheimerova bolest ili Parkinsonova bolest, jer to je previše teško i ne postoji brzi profit.”

“Farmaceutska industrija je postala zainteresirana samo za neposredne, u kratkoročne dobitke. Na Wall Street-u, farmaceutska industrija je treća nakon naftne industrije i bankarstva, te se svake godine povećava za 20%. Ona je naime unosnija od rudarske industrije dijamanata.”

Upitan da objasni ovisnost o lijekovima francuskog naroda koje je očito, Even je rekao: “U posljednjih 40 godina pacijenti su rekli da su im lijekovi potrebni, tako da su ih oni sami tražili. Danas imamo liječnike koji žele dati ljudima lijekove i bolesnim odobama koje ne traže lijekove. Nema ničeg objektivnog ili realnog u tome. “

On je dodao: “Nema ništa revolucionarno u ovoj knjizi. Ovo je sve poznato već neko vrijeme.”
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)