Već više od desetljeća Monsanto se bavi manipuliranjem i održavanjem “liste za odstrijel” novinara, zakonodavaca i regulatora koji su se morali “maknuti” ako bi se suprotstavili zlim planovima GMO-a i otrovnih kemikalija za ubijanje korova koje sada preplavljuju svijet zaliha hrane

Svaka utjecajna osoba koja se usprotivila agendi kompanije Monsanto podvrgnuta je jednom ili više sljedećih slučajeva:

- Pokušaj podmićivanja
– Prijetnje smrću i zastrašivanje
– Uništavanje ugleda kroz dobro financirane kampanje „negativnog PR-a“
– Klevete putem koordiniranih napada kroz Wikipediju koje vode operativci Monsanta
– Uništavanje karijere, poput stavljanje znanstvenika na crne liste u znanstvenim časopisima
– Maltretiranje, objavljivati njihove kućne adrese i prijetiti njihovim obiteljima i suradnicima

Drugim riječima, Monsanto već više od deset godina vodi specijalni tim za „crne operacije“, trošeći možda 100 milijuna dolara ili više na napore da ušutka, uništi ili ubije svakoga tko ometa tržišnu dominaciju poljoprivrednog diva, piše MonsantoMafia.

Sada je kriminalna aktivnost mafije koju je Monsanto provodio godinama konačno razotkrivena dok policija zatvara krug u svezi zločina ovog zlog poljoprivrednog giganta koji je sada u vlasništvu Bayera.

Bayer je korporacija koja, čini se da sada pokušava “očistiti kuću” i okončati zločine Monsanta koji su bili usmjereni na novinare, zakonodavaca i regulatora kampanja uz pomoć zastrašivanja i podmićivanja.

Pravosuđe priprema kaznene prijave protiv operativaca Monsantovog specijalnog tima

“Francuski tužitelji priopćili su u petak kako su otvorili istragu nakon što je list Le Monde podnio tužbu u kojoj se navodi da je Monsanto – kojeg je Bayer kupio za 63 milijarde dolara prošle godine – imao popis sa 200 imena, koji je uključivao novinare i zakonodavce u nadi da će utjecati na stavove o pesticidima” – izvješćuje Reuters.

Ova “lista za odstrijel” novinara i zakonodavaca izravno se provodila u akciju sa ciljem zastrašivanja, prijetnji ili podmićivanja tih pojedinaca, baš kao što se to događa u Sjedinjenim Državama.

Zapravo, glasnogovornik Monsanta sada potvrđuje da je Monsanto mafija koristila listu kako bi ukonila svakoga tko stoji na putu Monsantove agende.

“Bilo je nekoliko slučajeva u kojima – kao što bi rekli u nogometu – nije odigrana utakmica, ali smo imali dobar rezultat” – priznao je Matthias Berninger Reutersu. Berninger je “šef javnih poslova i održivosti” tvrtke Monsanto.

Nadalje, Berninger priznaje da je Monsanto prikupio „podatke o pojedincima koji nisu bili javno dostupni“, a zatim je izdao se ispričao Bayeru za tu aktivnost.

“Nakon početnog pregleda, shvaćamo da je ovaj specijalan tim izazvao zabrinutost i kritike” – rekao je Bayer u javnoj izjavi od 12. svibnja. “To nije način na koji Bayer traži dijalog s društvom i dioničarima. Ispričavamo se zbog ovog ponašanja.”

Otkriveno je da je Monsanto angažirao timove za “crne operacije” i privatne istražitelje da “iskopaju” osobne lokacije pojedinaca i njihovih obitelji, a zatim su se bavili aktivnostima kojima su prijetili i zastrašivali te pojedince dok su ih javno ponižavali putem koordiniranog i dobro financiranog uništavanja ugleda.

Novi-Svjetski-Poredak.com

U najavljivanju “izvanrednog stanja” koje je nedavno proglasio guverner američke države Washington Jay Inslee kao odgovor na epidemiju ospica u okrugu Clark, Yahoo News je slučajno objavio da se većina bolesne djece doista cijepila protiv bolesti – još jednom dokazujući da cjepiva ne djeluju

Suprotno nepotkrijepljenoj priči mainstream medija da je ova posljednja epidemija ospica, kao i mnoge druge u prošlosti, navodno bila uzrokovana “pokretom protiv cijepljenja”, sada je očito da je to zapravo bio potpuni neuspjeh MMR cjepiva protiv ospica, zaušnjaka i rubeole što je rezultiralo razboljevanjem djece.

“Većina zaraženih su djeca, od kojih mnoga nisu bila cijepljena protiv te bolesti” – izvijestila je AFP News, te je vijest ponovno objavio Yahoo News, ukazujući da je barem dio djece oboljele od ospica primio MMR cjepivo u skladu sa smjernicama CDC-a. (Centrima za kontrolu i prevenciju bolesti) smjernice.

Međutim, zašto pretpostavljamo da je zapravo većina djece bila povezana s lukavim tekstom članka. Da većina djece koja su obolila od ospica nisu bila cijepljena protiv ospica kao što je insinuirano, možete biti sigurni da bi Yahoo i AFP to jasno naznačili.

“Većina zaraženih su djeca, od kojih većina nije bila cijepljena protiv bolesti”, rečeno je u članku. Ali umjesto da su upotrijebili riječ “većina”, članak umjesto toga koristi riječ “mnogi” – koja, ako čitate između redova, sugerira da je barem polovica zaražene djece prethodno cijepljena sa MMR cjepivom.

Velika farmaceustska industrija stalno proizvodi bolesti poput ove kako bi preplašila roditelje

Isto vijesti navode i izjavu guvernera Jaya Insleea, koji je dao apsurdnu izjavu u javnosti tvrdeći da je ospica “vrlo zarazna zarazna bolest koja može biti fatalna za malu djecu”. To je prijedlog da roditelji bolje cijepe svoju djecu ako “Ne žele da umru”.

Ali, kao i obično, ovo je samo još jedna izopačena neistina, budući da je u prošlosti bolest bila promatrana kao da nije ništa teža od uobičajenih malih boginja.

Zapravo, u prošlosti su se prema ospicama odnosili kao prema “najboljoj” bolesti za dijete koje može dobiti ako se ipak razboli od nečega.

Dobra stvar kod prirodnog dobivanja ospica je da, nakon što se oporavite, imuni ste na bolest za cijeli život. Isto se ne može reći za MMR cjepivo, koja daje samo privremenu zaštitu.

Za guvernera Jay Insleea i maisntream medije prenošenje poruke smrti u svezi s ospicama, zajedno s proglašenjem izvanrednog stanja, samo je besmisleno širenje straha koje je upravljano od strane farmaceutskih indsutrija, koje gube značajan tržišni udio jer sve više i više roditelja odbija cjepivo za svoju djecu.

To nema nikakve veze sa sigurnošću, a ima potpune veze sa profitom industrije cjepiva, koje pate kada roditelji donesu odluku da dopuste svojoj djeci da razviju prirodni imunitet umjesto da im ubrizgavaju abortirano tkivo ljudskog fetusa, kemikalije koje uzrokuju rak i druge štetne tvari u obliku cjepiva.

Istina je da je samo 26 djece oboljelo od ospica u ovom posljednjoj epidemiji, a većina ih je već bila cijepljena.

Da je MMR cjepivo stvarno funkcioniralo, komentari guvernera Insleea bi bili valjani, i taj bi broj bio nula, a sva bi zaražena djeca bila mrtva – što se zapravo nije dogodilo. (izvor)

Novi-Svjetski-Poredak.com

Zamislimo situaciju u kojoj su ljudi masovno odbili gledati vijesti o Manchesterskom masakru. Uspkros njegovoj grozoti, terorizam (sijanje straha i uvlačenje emocija ljudi u situaciju) bi bio osujećen! Koja bi se teroristička organizacija upuštala u organiziranje događaja bez pravog PR učinka?!

Kako se nositi s događajima poput napada na civile u Manchesteru? Zapravo, kako se skinuti s te udice manipulacije bez zatomljivanja osjećajne strane nas kao cjelovitih bića? Ono čemu smo podvrgnuti jest emocionalna ucjena divovskih razmjera, kojoj se teško suprotstaviti čak i razumijevanjem načina kako se bernaysovskim tehnikama manipulira „javnim mnijenjem” u svrhu dobivanja pristanka za akcije koje prije toga nitko normalan ne bi htio vidjeti u svom dvorištu.

Bez razumijevanja širih planova, pravih mapa distribucije moći u svijetu (koja je sve samo ne nalik onome kako se predstavlja) te njenih ciljeva i metoda teško je prihvatiti da smo zapravo izloženi PR-u – „odnosima s javnošću” na način kako ih je shvaćao Edward Bernays, kojeg ne bez razloga zove „ocem spina”.

On je još 1920-ih objasnio da se stručnjak za odnose s javnošću ne bavi nekakvim tamo reklamiranjem ili uvjeravanjem, već stvaranjem događaja koji prekidaju rutinu života i kroz psihološki učinak navode ljude da razmišljaju u određenom smjeru ili prihvaćaju neke zamišljene smjerove i načine djeovanja. Preslikajte tu definiciju na najnovije događaje i vidjet ćete da im skladno pristaje.

Svašta znamo, a na zdrav razum zaboravili

Bez obrzira na informacijski okoliš, potrebno je barem povremeno uključivati zdrav razum i stalno biti na oprezu. Jer sjetimo se misli Arthura Schopenhauera, da zdrav razum može nadomjestiti svako obrazovanje, ali obrazovanje ne može nadomjestiti zdrav razum. S obrazovanjima raznih vrsta nismo deficitarni, ali s korištenjem zdravog razuma često jesmo.

Ne samo svojom krivnjom – sustav i mediji se ponašaju kao da im je cilj ne dati predah dovoljno dug da čovjek može zastati i promisliti o svemu. Kad i dođe do takvog predaha prikladnog za razmišljanje, ljudima zavlada amnezija, sretni su što je sve prošlo i što su se nekako izvukli te se opet prepuštaju brojnim impulsima odvlačenja pažnje i „zabave” koje im sustav također neumorno servira.

Postavimo zato početnu radnu tezu o tome da je napad u Manchesteru još jedan od brojnih tzv. „false flag” napada kakvih smo se nagledali zadnjih desetljeća i razmotrimo je, ne naknadno nego baš u ovom trenutku dok je svuda oko nas sve prepuno emocionalnog naboja i sućuti.

Što se nas na Zapadu tiče, rekao bih da je ovoga puta posrijedi pravo suosjećanje, ne onakvo kada se sluša o krvavim zbivanjima u nekim dalekim zemljama koje si zapravo ne znamo niti predočiti kako spada (Pakistan, Sirija, Irak) pa za nas ostaju samo riječ iz novina. Ne, ovdje se radi o gradskim ulicama kakve dobro poznajemo u cijeloj Europi, o kafićima i koncertima kakvih su puni naši gradovi, o ljudima čiji su životni stil i razmišljanje sukladni našima.

Iznenadni smrtonosni prekid mirnodopske rutine

Ono što izaziva pravi užas jest činjenica tako iznenadnog i smrtonosnog prekida mirnodopske dnevne rutine. Netko se našao s prijateljem na kavi, netko je otišao na koncert, netko je tek žurio naći se s dečkom ili curom – i odjednom su postrijeljani usred opuštene jesenske večeri u petak prilikom opuštanja od radnog tjedna i očekivanja vikenda, pod gradskim svjetlima i neonskim reklamama. Na mjestu na kojem bi to svi najmanje očekivali.

S obzirom koliko opisani život nalikuje našim životima, takav će događaj kod Europljanina stvoriti pravi unutarnji užas. Njegova nepredvidljivost – zapravo činjenica da „razbija rutinu” – je zastrašujuća. Postoji li razuman način kako se postaviti u takvoj situaciji koju se može opisati kao „lose-lose” za prosječnog čovjeka? Ako ga te vijesti uvuku, bit će zastrašen i podoban materijal za davanje pogona stroju koji je generirao ovaj događaj i koji će generirati još takvih krvavih događaja.

Ako pak odluči ne zaplesati taj ples – kako to učiniti? Minorizirati tragediju? Ignorirati žrtve i činjenicu da se takva trauma širi i na sve ostale članove obitelji, na roditelje koji su besmisleno izgubili djecu i tome slično, da spomenem samo taj primjer gdje je veza među ljudima najdublja i stvara gubitak kojeg se ne može prežaliti cijeli život.

Kad smo već kod riječi „zastrašivanje”, to je ustvari hrvatski prijevod riječi „terorizam”. Podsjetimo se na trenutak biti tog pojma. S obzirom da je cilj terorizma širenje straha, neposredne žrtve nisu pravi cilj terorista. Njihov pravi cilj su svi oni koji će biti izloženi informacijama o nekom napadu i tako biti zastrašeni kako bi – tako se nadaju teroristi – djelovali ili razmišljali na određeni način. Kad se tako postave stvari, vidljivo je da je sam terostički čin tek početak, zapravo čak i manje važan dio slagalice, jer ga je nekad dovoljno i izmisliti. Puno važniji dio slagalice jest osiguravanje da informacije stignu do „ciljane publike”, da upotrijebimo još jedan PR pojam na posve neutralan način.

To u prijevodu znači da su sva medijska izvješćivanja i dani žalosti zapravo najvažniji dio terorizma. Sam događaj, koliko god grozan bio, ne bi imao nikakav učinak bez medija i sudjelovanja u medijskoj igri. Medije, naravno, nitko od nas ne može isključiti, ali ono nad čime je svatko od nas gospodar jest naša vlastita pažnja. Mi biramo na što ćemo usmjeriti pažnju, a ne što nećemo.

Jer sve bitno je sročeno na naslovnici jednih naših novina prije nekoliko dana, na kojom je velikim slovima pisalo: „Svijet tuguje i sprema se za rat”.

Treba li tome što dodati? U istoj rečenici je rečeno sve: opisane su emocije (stvorene ubijanjem i prenošenjem kroz medije), a u drugoj rečenici naveden je cilj zbog kojeg se sve to napravilo. Toliko je jednostavno.

Čemu će manchesterski napad uistinu poslužiti?

A rat bi možda trebao riješiti problem? A možda će ovaj događaj odvući pažnu od pregovora vezanih uz TIPP, kojima se ljude svijeta predaje u ruke korporacijama? Možda će napad poslužiti daljnoj destabilizaciji Europe jer se dogodio u isto vrijeme kad iz islamskih zemalja stižu milijuni ljudi, koji će sada biti okrivljavani zbog toga, pa će se braniti od napada i inercijom stvarati nove mlade teroriste, pijune spremna za samožrtvovanje, ali ne – kako oni to misle – za dobrobit svojih nacija, nego za dobrobit manipulotora zbog koji se i nalaze tisućama kilometara od svojih razrušenih domova?

Možda će se manje pažnje obratiti na pregovore o GMO-u, koji je dugoročno daleko pogubniji za živote ljudi, nego nekoliko napada strojnicama? Također, lako je predvidjeti „paljenje” sveopćeg nadzora u Europi, baš kao što se to zbilo nakon 2001. u SAD-u.

Pogotovo će ovaj događaj minornima učiniti, recimo, ionako nepriznate akcije poput „chemtrailova”. Na njihov spomen će svaki neupućen čovjek, pogotovo nakon ovog događaja, odmahnuti rukom jer, je li, postoje pravi problemi, sva ta ubojstva po ulicama, nije sad vrijeme za umišljaje i fantazmagorije.

U biti, ovo što gledamo je jedna divovska i užasna fantazmagorija, skoro halucinacija. Ili možda vrlo sofisticirani iluzionistički trik odvlačenja pažnje. Od čega, to se trebamo zapitati.

Zamislimo na trenutak utopističku situaciju u kojoj su ljudi masovno odbili gledati vijesti o manchesterskom napadu. Uspkros njegovo grozoti, terorizam (u smislu stvaranja straha i uvlačenja emocija ljudi u situaciju) bi bio osujećen. Upravo takva taktika jedina ima moć dugoročnog smanjenja terorizma. Koja će se teroristička organizacija upuštati u organiziranje događaja bez pravog PR-učinka?

Iz svega je očito da su mediji (i politika/političari, jer oni su u sprezi i jedno bez drugog ne postoji) glavna ruka terorizma. Oni imaju moć odabrati što će širiti, a što ne. I to i rade. Zato se tako malo čulo o mnogim masovnima antiratnim prosvjedima prošlih godina, a tako puno o raznim krivotvorenim izvješćima o navodnim oružjima masovnog uništavanja u vlasništvu država koje su bile meta globalne klike koja svoju bazu ima na vrhu nekih zapadnih zemalja.

Financijeri, organizatori i pokretači terorizma

Kaotične situacije su idealne da čovjek izgubi iz vida širu sliku, jer ga navode da se fokusira na određeni događaj, dok se prava slika stvari može uvidjeti samo defokusiranjem. Dakle, gledanjem ni-u-što-posebno i dopuštanjem da se detalji slike malo “zamute” kako bi se granice detalja izbrisale u maglici, pred očima promatrača spojile i time učinile prezentnom širu sliku događaja.

Ne zaboravimo stalno imati tu širu sliku pred očima: u korporatističko-državnim strukturama (te dvije stvari je nemoguće razdvojiti, kao što i pristoji svakom fašizmu, a o tome je ovdje riječ) zapadnih zemalja nalaze se financijeri, organizatori i pokretači tzv. “islamskog terorizma”.

A korporatistička strana tih istih struktura ima vlasništvo nad medijima. Jednom svojom rukom – onom kojom iz pozadine upravlja “teroristima” dajući im infrastrukturu i organizacijsku pomoć – oni stvaraju terorističke napade. (Nije li neobično da se u svim zemljama građane sve više podvrgava svim mogućim nadziranjima, snimanjima, biometriji, navodno radi sprječavanja terorizma, a sve te metode potpuno zakažu kad dođe do pravog napada? Tko je doista pravi cilj tog nadzora: “teroristi” ili građani?) Svojom drugom rukom – onom koja upravlja medijima – stvaraju željenu sliku i emocionalni učinak na ljude.

Drugim riječima, teroristi su zapravo mediji, jer oni šire strah, što je bit terorizma.

Zloporaba najpozitivnije ljudske osobine

Ta je taktika besprijekorna i teško nadvladiva jer računa na urođenu osobinu svih ljudi, upravo onu koju upravljači sustava nikad ne pokazuju (može se samo zaključiti da je jednostavno nemaju jer su u njihovoj selekciji dominantne tražene psihopatske osobine), a to je empatija.

Mi, ljudi, suosjećamo i zato želimo dobro, pa ja paradoksalno, ili tek dijabolično, ali svakako taktički i strateški vrhunski izvedeno, da se upravo najpozitivnija osobina ljudi zlorabi protiv njih.

Ako mislite da je ovo pretjerivanje, zamislite kako bi se većina ljudi odnosila prema čovjeku koji bi izjavio da ne mari za manchesterske napade, da ne želi to gledati i da ga to uopće ne zanima. Jednoglasno bi ga proglasili bezosjećajnim tipom, samoživim i egoističnim, mada je upravo on učinio ono što jedino ima smisla ako se ne želi pridonositi širenju terorizma: uklonio je sebe iz kanala i uklonio je sebe kao primatelja.

Iz te formule slijedi da bi upravo iz pijeteta prema mrtvima, da njihove smrti ne bi bile (kako se to frazira) “uzaludne” (molim vas, koja se to žrtva na kraju priče ne pokaže uzaludnom?), upravo to bilo ono što bi svaka osoba trebala napraviti. Početi ignorirati vijesti i prestati davati pristanak da se manipulira njegovom empatijom kao i prestati pristajati da mu se usađuje krivnja i da se njome manipulira.

Nije li doista morbidno da smrt svih ovih ljudi postane gorivo za stroj koji stoji iza organiziranja njihovih ubojstava? Bi li oni to zaista željeli, kad bi ih se moglo pitati i kad bi imali razumijevanje o tome kako funkcioniraju stvari? Ili bi možda s one strane života poručili da ne nasjedamo, da se ne uključujemo u sveopće orkestrirano žaljenje za njima, jer time samo samo skrećemo vodu na mlin njihovima ubojicama.

Ako mrtve želimo obezvrijediti, onda ćemo se uključiti u medijsku histeriju, spuštati zastave na pola koplja i tome slično. Ako želimo konačno reći “ne” bešćutnim manipulatorima i ubojicama, onda ćemo se na te događaje obazirati što manje. Najbolje ih je što brže zaboraviti, kao da se nikad nisu dogodili. Tako će ukupna šteta biti manja.

Naravno, u postojećem emotivnom i neinformiranom okruženju takva je ideja neprihvatljiva i potpuno politički nekorektna, što najvjerojatnije znači da ima neke veze s istinom. Ali ne zaboravimo, riječ je o zlouporabi naše empatije. Mediji imaju iste vlasnike kao i ratovi pa je ignoriranje medija prava borba protiv terorizma jer su suvremeni veliki korporatistički ili državni nadzirani mediji najvažniji dio terorizma. Bez njih ne bi imalo smisla postavljati bombe i kalašnjikovima rešetati kafiće.

Sjećam se neke situacije o navodnoj bombi koja je bila postavljena ili eksplodirala prije koju godinu u Zagrebu, bez žrtava. Ako se taj događaj zbio, bio je minoran i trajao je sekundu. Ali je pisanje o njemu trajalo tjednima. Isto tako se sjećam američkog istraživanja količine straha u djeci u SAD-u u usporedbi s djecom iz ratnih zona Bliskog istoka. Ono je pokazalo da su djeca u opasnijim zonama u daleko manjem strahu, dok su djeca u sigurnijim državama u većem strahu jer, kao i svi Amerikanci, gledaju televiziu.

Ta paralelna stvarnost je za njih prava stvarnost i kao kaugumu razvlači i prežvakuje svaki detalj. Za razliku od njih, klinac na Bliskom istoku lišen televizije, ako nije osobno nazočan, može niti ne saznati za neku eksploziju. Ili ako se to i dogodi, saznat će to kao informaciju koju me je netko ispričao, bez dodatnih patetikom i emocijama obojenih okolnih sadržaja, koji zapravo ne nose informaciju nego joj samo daju emocionalnu snagu i boju.

U nadahnutom i za svoje vrijeme politički pomalo nekorektnom filmu Antuna Vrdoljaka „Kad čuješ zvona” u jednom trenutku Pavle Vujisić, stanovnik zabačenog sela koji je „partizan” (srpske nacionalnosti), nađe se u sukobu sa susjednim skoro istoimenim selom u kojem su na vlasti „ustaše” (muslimani). Objašnjavajući svoje viđenje te za njega apsurdne situacije, on neprilagođenom političkom komesaru Borisu Buzančići kaže da bi najradije razrušio sve ceste jer „sve zlo stiže cestama”.

Sve zlo stiže cestama, a mediji su suvremene ceste

Zapravo je bio u pravu, a suvremene ceste su mediji. Parafaraziranjem možemo reći da sve zlo stiže kroz velike medije. Oni nas izlažu emocionalnoj ucjeni, zbog koje si ne možemo pomoći nego postajemo srednji dio glavne manipulatorske formule koja glasi: „problem – reakcija – rješenje”. Mi smo „reakcija”, mi tražimo daljnje akcije ili dajemo pristanak za njih.

Sve je to bullshit. Ako ne vjerujete, napravite eksperiment. Pokušajte se potpuno isključiti iz čitanja novina i praćenja bilo kakvih vijesti. Brzo ćete uočiti kako se vaš svijet odjednom smanjuje na ugodnu razinu. Sastoji se od ulica kojima prolazite, članova vaše obitelji, susjeda, kolega s posla, prijatelja, glazbe, knjiga ili filmova po vašem izboru. To je ono što doživljavate i osjećate iz prve ruke, to je stvarni svijet oko vas. Ugodno je malen, blizak i nekako zaštićujuć. Drugi za vas niti ne postoji.

A takvih stvarnih svjetova ima milijarde, baš koliko i ljudi. Ne postoje bombe koje mogu istovremeno eksplodirati u svima njima, osim kroz medije. Koji su teroristički po definiciji jer šire strah, a na kraju krajeva doista i pripadaju pravim teroristima ovog svijeta. Kroz njih dobivate „second hand” robu ili čak i krivotvorine, kao one lažne „markirane” komade odjeće koji stižu iz Kine.

Taj će svijet, koji se sastoji od namještenih ili izmišljenih „događaja”, na žalost, utjecati na vaš stvarni svijet. Ali ne koliko mislite jer se taj utjecaj može smanjiti ako mu ne dopustimo ulaz u naš stvarni svijet, prepun druženja, humora i ljepote, jer to je naša prava priroda.

Možda bi od svih ovih pretragičnih događaja bilo neke svrhe kad bi nas trgnuli da se konačno skinemo s te udice na kojoj se bacakamo kao netom uhvaćena riba. Neučinkovito i besmisleno, dok nas ribolovac ubacuje u svoju kantu i nosi prema roštilju.
 
(dnevno.hr)

Postoji mnogo načina da se poradi na svojoj uvjerljivosti – od toga da radimo na svojim vještinama komunikacije pa sve do pravih tehnika manipulacije. Postoje tri najjednostavnije metode manipulacije čiji su posrednici psihološki čimbenici. Evo kako oni djeluju. Metode manipulacije za početnike

Naravno, ovdje je riječ o njima samo u informativno-edukativnom smislu (da se upozna njihov mehanizam) i preventivnom (da se onemogući njihova upotreba). Mnogi bi se složili s time da su u pitanju prilično zle metode.

1. Manipuliranje strahom – zaplašivanje, pa rasplašivanje

Ovu tehniku, koja se s razlogom smatra najpodmukliji od svih, psiholozi zovu “strah pa olakšanje” (eng. “fear-then-relief”) tehnikom. Ona se oslanja na manipuliranje ljudskim emocijama. Sastoji se iz toga što osoba A koja manipulira najprije učini nešto što je vrlo stresno za neku osobu B (“fear”), a zatim utječe na to da osoba B odahne i shvati da nije u opasnosti (“relief”). Nakon ovih iznenadnih promjena u emocionalnom reagiranju, osoba B biva razoružana, čime postaje manje sposobna za donošenje promišljenih i racionalnih odluka, a postaje i podložna prihvaćanju različitih zahtjeva i prijedloga.

Primjer:

U knjizi “Znanost socijalnog utjecaja” navodi se nekoliko primjera koji su ispitivali ovu tehniku. U jednom od njih, kupci u tržnom centru bili su preplašeni nakon što bi im stranac prišao s leđa i dodirnuo ih po ramenu. Kada bi se okrenuli, shvatili bi da je njihov (navodni) napadač slijep čovjek koji je samo želio da pita koliko ima sati. Nakon uviđanja da opasnosti nema i posljedičnog olakšanja, druga osoba – zapravo partner “slijepog” čovjeka – pitao je te iste ljude da li bi kupili i potpisali čestitke za političku dobrotvornu akciju. Oni koji nisu imali bliski susret sa slijepim čovjekom i iskusili su vožnju na emocionalnom “strah-pa-olakšanje” roller-coasteru lakše su pristajali na to u odnosu na ljude iz kontrolne skupine kojima nije manipulirano.

“Strah-pa-olakšanje” tehnika najčešće je prikazana u klasičnoj igri dobrog i lošeg policajca: najprije vas jedna osoba prestravi, a onda vas druga spasi, nakon čega ste mnogo raspoloženiji za razgovor. Sa ovime se srećemo u svakodnevnom životu, od tehnika zastrašivanja, agenata osiguranja pa sve do onih koji ne biraju sredstva kako bi stigli do svog cilja.

2. Manipuliranje osjećajem krivnje – društvena razmjena

Ovo je strategija kojoj često pristupaju profesionalni prevaranti i neetični marketinški ekonomist koji je je jednostavno zovu društvenom razmjenom (eng. “social exchange”). U knjizi “Dinamika persuazije”, opisuje se kao: međuljudska strategija utjecaja na druge tako što osoba A osigurati osobi B nagradu, bila ona psihološka ili materijalna; zauzvrat, kada osoba A osobi B zatraži nešto za uzvrat, osoba B osjeća pritisak da popusti pred zahtjevom osobe A.

Razmjenjivanje usluga i činjenje stvari za druge ljude je jedno od osnovnih karakteristika ljudskog društva, ali se njima može manipulirati od strane agresivnih ljudi.

Primjer:

Netko može vas podsjeća na to kada vam u prošlosti učinio uslugu i to koristi u svoju korist kada mu nešto treba. U jednom eksperimentu ispitanicima je najprije dana prilika da obmane istraživača (naravno, da on to, navodno, ne zna), a neki od ispitanika su je prihvatili. Međutim, kasnije je svim ispitanicima upućen zahtjev da nešto učine, a broj onih koji je na to pristao bio je daleko veći u skupini onih koji su prevarili istraživače i zbog osjećaja krivnje željeli da se iskupe.

3. Mali pa veći zahtjev – tehnika “nogom u vrata”

Ova tehnika manipulacije vrlo je perfidna, a istovremeno neprimjetna i jednostavna. Koristeći metodu “nogom u vrata”, netko vas može zamoliti da mu učinite malu i jednostavnu uslugu, nakon koje slijedi pravi, po pravilu, veći zahtjev.

Primjer:

Primjer su prosjaci koji vas najprije pitaju koliko ima sati, a tek onda traže novac. Time što pristanete da im ispunite jedan zahtjev, vjerojatnije je da ćete pristati i na sljedeći. Kao kada se upustite u razgovor s ljudima koji vam dolaze na vrata, a time postaje vjerojatnije da ćete ih, recimo, pustiti da uđu unutra.

Neka istraživanja pokazuju da – što je zahtjev neobičniji, to je veća vjerojatnost da će se na njega pristati. U jednom od istraživanja, ispitanike je na ulazu u jedan supermarket zaustavljala žena i molila ih da joj pričuvaju kolica puna namirnica samo “na sekund”. Ona bi objasnila da su ključevi njenog automobila kod njenog muža koji se izgubio negdje u supermarketu, a s obzirom da kolica imaju pokvaren kotač, jako ih je teško gurati. A ona bi voljela pronaći svog muža bez da mora gura teška i pokrvarena kolica. Oni ljudi koji bi najprije pristajali da joj pričuvaju kolica češće su pokazivali spremnost da joj i dalje izlaze u susret.

Kako se obraniti

Kada je riječ o obrani od neke od ovih tehnika, ne postoji recept. Sama svijest o tome da postoje i poznavanje mehanizama po kojima djeluju može učiniti da ih ubuduće prepoznajemo i da budemo obazrivi. Na primjer, ako nas prvo netko prestraši, a zatim učini da odahnemo, iznenadna emocionalna promjena koja pritom nastaje može nam upaliti alarm u glavi da je u pitanju tehnika zaplašivanja, pa rasplašivanja. Budite obazrivi i kada vam netko traži da mu učinite neku sitnicu, a zatim traži učiniti još nešto za njega. To ne znači da ljudima ne treba pomagati i da bespogovorno treba odbijati sve zahtjeve da nekome pomognemo, već treba biti svjestan da bi poslije malog zahtjeva lako mogao uslijediti veći. Osjećaj krivnje je također snažan motivator da prihvaćamo tuđe zahtjeve, a psihološki mehanizam koji ga okida prilično je snažan motivator ljudskog ponašanja.

Čak i ako na neki način pristanemo da budemo izmanipulirani – na primjer, znamo da će uslijediti veći zahtjev nakon manjeg i svjesno prihvaćamo da uđemo u igru, velika je razlika u tome da li smo svjesni što se događa ili ne. U svakom slučaju, svatko od nas se sasvim sigurno može prisjetiti nekih od situacija kada je na svojoj koži osjetio neku od opisanih tehnika, a sama svijest o tome koji su mehanizmi po srijedi može učiniti da sljedeći put ne budemo naivne žrtve manipulacije, već da imamo kontrolu nad time što se događa i ne dozvolimo da upadnemo u zamku koja je smišljena vrlo perfidno i ne ostavlja nam mnogo prostora za samostalne akcije.

Recept za obranu, kada bi postojao, mogao bi glasiti: Svijest i oprez, a ne paranoja!
 

 
 
(psihoverzum.com, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=13868"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U svom obraćanju pred Udrugom američkih novinskih izdavača, John F. Kennedy je govorio o “monolitnoj i nemilosrdnoj zavjeri” koja vlada svijetom. Taj govor je bio očito onaj koji zapečatio njegovu sudbinu.

*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 

Ispod se nalazi transkript govora Johna F. Kennedyja
Govor je održan pred Udrugom američkih novinskih izdavača, 27. travnja 1961:

“Sama riječ “tajnovitost” je odbojna u slobodnom i otvorenom društvu, i nama je kao narodu urođeno i povijesno da smo protivni tajnim društvima, tajnim zakletvama i tajnim postupcima. Zaključili smo davno da opasnosti od prekomjernog i neopravdanog prikrivanja relevantnih činjenica daleko nadmašuje opasnosti koje su navedene da ga opravdavaju. Čak i danas, mala je vrijednost u protivljenju prijetnji zatvorenog društva imitirajući svoja proizvoljna ograničenja.

“Čak i danas, mala je vrijednost u osiguranju opstanka našeg naroda ako naša tradicija ne preživi s njim. I ta vrlo ozbiljna opasnost, koja je najavila potrebu za povećanom sigurnosti, će se zgrabiti od onih zabrinutih da bi proširila svoj smisao samih granica službene cenzure i skrivanja. To ja ne namjeravam dopustiti u onoj mjeri u kojoj je to u mojoj kontroli. I nema službenika moje uprave, bilo da je njegov čin visoki ili niski, civilni ili vojni, koji treba tumačiti moje riječi ovdje večeras kao opravdanje da se cenzuriraju vijesti, da obuzdaju neslaganje, da prikriju svoje pogreške ili uskratiti iz tiska javne činjenice koje oni zaslužuju znati.”

“Jer smo suprotstavljeni širom svijeta od strane monolitne i nemilosrdne urote koja se oslanja na tajna sredstva i širi svoju sferu utjecaja – na infiltraciju umjesto invazije, na subverziju umjesto izbora, na zastrašivanje umjesto slobodnog izbora, na gerilace po noći umjesto vojske po danu. To je sustav koji ima regrutirane ogromne ljudske i materijalne resurse u izgradnji čvrstog pletiva, vrlo učinkovitog stroja koji kombinira vojne, diplomatske, obavještajne, ekonomske, znanstvene i političke operacije. Njegova priprema je u tajnosti, i nije objavljena. Njegove pogreške su zakopane, a ne istaknute. Njegovi disidenti su ušutkani, a ne hvaljeni. Njegovi troškovi i izdaci se ne dovode u pitanje, glasina se ne printa, niti jedna tajna nije razotkrivena.”

“Bez rasprave, bez kritike, bez uprave i nijedna zemlja ne može uspjeti – i nijedna republika ne može preživjeti. To je razlog zašto atenski zakonodavac Solon odredio zločin za svakog građanina koji bježi od rasprave i polemike. I to je razlog zašto je naš tisak zaštićen od strane Prvog (naglašeno) amandmana – jedini posao u Americi koji je posebno zaštićen Ustavom – ne prvenstveno da zabavlja i uveseljava, ne da naglašava trivijalnost i osjećajanost, ne zato da “daje javno ono što želi” – već da informira, pobuđuje, da odbija, da izrazi naše opasnosti i naše mogućnosti, da pokaže naše krize i naše izbore, da vodi, da educira, a ponekad čak i pobudi bijes javnog mnijenja.”

“To znači veću pokrivenost i analizu međunarodnih vijesti – to više nije daleko i strano, već nadohvat ruke i na lokalnoj razini. To znači veću pozornost na poboljšanju razumijevanja vijesti, kao i poboljšani prijenos. A to znači, konačno, da vlada na svim razinama, mora ispuniti svoju obvezu da nam omogući najveće moguće informacije izvan granica najuže nacionalne sigurnosti …”

“I to je tako sve do tiskarskog stroja – do rekordera u čovjekovim djelima, čuvar svoje savjesti, kurir njegovih vijesti – da ćemo tražiti snage i pomoći, uvjeren da ćemo uz vašu pomoć čovjeku biti ono za što je bio rođen: slobodan i nezavisan “.

Oliver Stone pokazuje u filmu “JFK” skupinu koja je ubila predsjednika. To je onda kad se nađu u parku uz Washington Memorial i pitaju se “tko bi imao moć učiniti sve ovo”, i vraćaju se natrag i njih dvojica postaju dvije male točkice na klupi u parku. Od vrha do dna zaslona, ​​na lijevoj strani možete vidjeti cijeli simbol spomenika, obelisk pravog tajnog društva nadasve mala masonska institucija vanjskog trijema na dnu. Pravi dječaci.

Pravi dječaci su ustanova kako vidite. To su oni koji su ga ubili. Nakon toga će uslijediti govor koji je dao JFK u Waldorf Astoria hotelu u New Yorku 27. travnja 1961. On je dao ovaj govor pred Udrugom američkih novinskih izdavača. Trajanje je oko 19 minuta ili približno tako. Uvijek ste ga imali.

Oni su još uvijek ovdje danas i govor je bio taj koji zapečatio njegovu sudbinu. To je bio pravi razlog zašto je ubijen JAVNO. Javno pogubljen s lukavstvu kako su rekli Visoki masoni. To je učinjeno vješto na otvorenom dok se vozio na suncu i njegova glava je bila tamo na čistini.

 
(knowledgeoftoday.org)