Ukrajina, Sirija, Gaza, Irak – to su trenutno krizna žarišta u svijetu. Zajedničko im je to da je za njihovo shvaćanje i rješavanje potrebno zaboraviti na neke stare maksime, smatra Alexander Kudascheff.

Svijet je potrešen dramatičnim krizama. Primjerice u Ukrajini. Ili još više na Bliskom istoku, mada novo primirje između Izraela i Hamasa ljudima daje pet dana predaha. U Siriji se građanski rat nastavlja ubilačkim intenzitetom, mada u međuvremenu najvećim dijelom daleko od očiju javnosti. U toj zemlji koja se raspada će uskoro biti dosegnut broj od 200.000 mrtvih.

A u sjevernom Iraku se upravo iznova crtaju geografske karte od strane jedne nepojmljivo brutalne soldateske koja u ime Alaha prelazi sve granice. I koja kontrolira područje od Aleppa do granica kurdskog područja u na sjeveru Iraka: prostor takozvane “Islamske države”. Ta “Islamska država” želi uništiti postojeći poredak. Ona ne priznaje granice niti država niti vlada – za nju važi samo njeno poimanje Kurana.

Potrebna je podrška dosadašnjim protivnicima

I to dovodi diplomaciju pred nove dileme, jer odjednom stari način razmišljanja i stare spoznaje više ne vrijede. Sjedinjene Američke Države pružaju podršku Kurdima i time indirektno šijitima u Bagdadu i Teheranu u borbi protiv sunitskih terorista iz redova “Islamske države” (IS).

Tu pomoć Amerikanci međutim daju bez velikog entuzijazma, budući da oni u stvari teže promjeni vlasti i politike u Bagdadu te da su njihovi odnosi s Iranom još uvijek vrlo zategnuti. A u Siriji Washington više baš i nije siguran želi li rušenje tiranskog Assadovog režima, jer bi to otvorilo put pobjedi islamističkom Al-Nusra-Frontu protiv kog se Bijela kuća u sjevernom Iraku vojno angažira. Na djelu je diplomatski nered za uređenje kojeg nitko ne raspolaže s jednostavnim odgovorima.

Obama, nositelj Nobelove nagrade za mir, vrlo rano se odlučio za povlačenje iz Iraka. On ne vjeruje u učinkovitost vojnih intervencija – i svejedno sada mora intervenirati. Uloga SAD-a na Bliskom istoku je erodirala.

Ranije su Amerikanci važili za nezamjenjive – zbog njihove uske strateške povezanosti s Izraelom te konzervativnim arapskim autoritarnim režimima u Egiptu, Jordanu i Saudijskoj Arabiji. No Obama važi za slabog, neodlučnog, nesigurnog i nedovoljno probojnog predsjednika.

Čak ni u Izraelu ga više ne slušaju, kao što to pokazuje bezuspješna ping-pong diplomacija njegovog neumornog ministra vanjskih poslova Kerrya u posljednjih dvanaest mjeseci. Izrael jest i ostaje partner Sjedinjenih Država, ali u međuvremenu djeluje samostalnije no ikada ranije.

Europa mora riješiti ukrajinsku krizu

U velikoj europskoj krizi oko Ukrajine se Putin pokazuje kao majstor taktičke neprovidnosti. Želi li on nakon Krima posegnuti i za istočnom Ukrajinom? Ili želi to područje samo destabilizirati? Ili pak namjerava taj dio Ukrajine najprije destabilizirati kako bi ga potom anektirao?

(klikni za povećanje)

Je li taj izazov upućen samo neželjenoj vladi u Kijevu ili se iza svega krije neskrivena ambicija jednog novog ruskog imperijalizma koji prodire u prostor političkog vakuuma koji su stvorile Sjedinjene Države koje se sada prije svega bave samima sobom i Europska unija koja djeluje vrlo oprezno i vrlo neodlučno?

Sankcije Zapada pokazuju prve efekte, ali klima je ledena i samo telefonski razgovori njemačke kancelarke s Putinom neće biti dovoljni kako bi se razmrsio ukrajinski čvora. Budući da je Rusija isključena iz kruga zemalja G 8, sada u prvom redu EU mora tražiti put ka Kremlju.

A Njemačka, koja od početka godine, nekad malo glasnije, nekad nešto tiše, raspravlja o potrebi većeg političkog angažiranja u svijetu, biva gurana u novu ulogu – ulogu zemlje predvodnice. Sve se više sluša ono što kaže Berlin.

No sada Berlin mora predvoditi. Njemačka vlada ne može usmjeravati politiku EU iz drugog plana, u nadi kako neće morati preuzimati odgovornost. Njemačka mora jasno pokazati gdje stoji i za što se zalaže: kako oko ukrajinske krize, tako još i više na sjeveru Iraka.

Kada “Islamska država” svoje ciljeve ostvaruje uz pomoć gotovo neviđene brutalnosti, kada kolje ljude, masovno ubija i protjeruje, onda se Berlin ne može sakriti iza svog ugodnog blagostanja i nadati se kako će isplatom nekoliko milijuna eura i s nekoliko konvoja humanitarne pomoći uspjeti primiriti svoju savjest.

Preuzeti odgovornost u vrijeme bez izvjesnosti

No s druge strane: vojne intervencije su u posljednja dva desetljeća rijetko bile uspješne. To važi za Afganistan jednako kao i za Libiju, gdje je pad Gaddafija iz jedne diktature stvorilo “državu koja se raspada”. Svijet je postao nepreglednijim.

Novi svjetski poredak je novi nered u kojem se stalno sklapaju nova savezništva. Jer tko je još do prije nekoliko mjeseci mogao predvidjeti, da će svijet pružati podršku Kurdima? I to s dobrim izgledima da će pobjednički kurdski Pešmerge razviti novu kurdsku samosvijest i možda uskoro zahtijevati stvaranje kurdske države koja bi obuhvaćala sadašnja područja u nekoliko zemalja!

Zbog toga je potrebna nova vanjska politika Europske unije i prije svega Njemačke koja je oslobođena predrasuda – između polova američke supersile koja se sve više povlači s pozornice, neo-imperijalističkih ambicija Rusije i Kine koja na svjetskoj sceni još uvijek nastupa vrlo oprezno i iz sjene. I to sve u vrijeme kada diplomatske izvjesnosti ne postoje.
 

 
(dw.de, youtube.com/uredio: nsp)