Sirijci, Bosanci, Makedonci – to je radna snaga koju zapošljavaju hrvatski ugostitelji koji su za Index otkrili kakva su im iskustva sa stranim radnicima

Iako je vlada prvo odbila povećati kvote za uvoz radne snage u turizmu, nedavno je ipak popustila pod pritiscima ugostitelja i povećala kvote za turizam i ugostiteljstvo za dvije tisuće radnika, i to s 10.611 na 12.611, s mogućnošću angažmana još tisuću radnika, a i te su kvote već potrošene.

To smo danas čuli od ugostitelja koji su poslali apel vladi za hitan sastanak navodeći da je turizam pred kolapsom.

Predsjednik Nezavisne udruge ugostitelja Marin Medak istaknuo je da Hrvatska ima najvišu stopu PDV-a na pripremu i posluživanje hrane na Sredozemlju i jednu od najviših stopa u Europskoj uniji.

“Tražimo hitno smanjivanje te stope na 13%, kao i ukidanje poreza na potrošnju od 3% jer nas te stope onemogućavaju da adekvatno platimo domaće radnike koje želimo zapošljavati umjesto stranaca. Nalazimo se u poreznim škarama koje nam ne dozvoljavaju razvoj i uništavaju ne samo naš sektor nego i turizam kao ključnu granu hrvatskog gospodarstva. Prihod nam je kroz visoke poreze i davanja praktički nacionaliziran, a svi rizici i obveze ostaju nama. Naša inicijativa sada je prerasla u aktivnu Koordinaciju ugostitelja Hrvatske kao rezultat krajnje potrebe za promjenom”, izjavio je predsjednik Nezavisne udruge ugostitelja Marin Medak.

“Želimo zapošljavati domaće, ali ih nema”

I ostali ugostitelji s kojima smo razgovarali, kao i predsjednik Hrvatske udruge turizma Veljko Ostojić, rekli su nam da žele zapošljavati domaću radnu snagu, no problem je, ističu, što nje jednostavno nema.

“Ugostitelji prije svega žele zapošljavati domaću radnu snagu i prisiljeni su uvoziti strane radnike iako je uvoz skuplji nego zapošljavanje domaćih. Međutim, u Hrvatskoj nema radnika, otišli su van. Svjesni smo da plaća nije jedini, ali je svakako najznačajniji aspekt za privlačenje radne snage. Želimo povećati plaće, ali i poboljšati uvjete poslovanja. Treba smanjiti PDV na 10 posto te smanjiti ukupna opterećenja poreza i doprinosa, kao i ukidanje poreza na reprezentaciju i napojnice”, rekao je Ostojić za Index.

Ugostitelji traže porezno rasterećenje kako bi mogli nuditi bolje plaće i tako privući hrvatske radnike koji su otišli u inozemstvo jer u Hrvatskoj, navode, nema radnika. Iako se vlada redovito poziva na to da na Hrvatskom zavodu za zapošljavanje ima tisuće kuhara, konobara i sobarica, ugostitelji se pitaju gdje su ti ljudi jer im se ne javljaju na oglase za posao.

To je Indexu rekao i Ante Vlašić, predsjednik Udruge ugostitelja Dubrovnik te ujedno predsjednik Strukovne grupe ugostitelja pri Županijskoj gospodarskoj komori. On je vlasnik restorana u Dubrovniku i zapošljava strance iz susjedne BiH.

“U Hrvatskoj mi se na oglas za 10 radnika javila jedna osoba”

“Zaposlio sam nekoliko kuhara i konobara iz BiH i jako sam zadovoljan njima. Vi ne možete natjerati nekoga da radi ako to ne želi. Kažu da na HZZ-u ima puno ljudi koji bi mogli raditi u turizmu, ali recimo kad sam stavio oglas za posao i tražio 10 ljudi, njih troje se javilo, a samo je jedan došao. Dakle, statistički ljudi postoje, ali ih zapravo nema. Nitko se ne javlja na oglase i jedini spas je da dovedemo nekog sa strane. Prednost dovođenja ljudi iz drugih država je ta da možete birati osobu kakva vam odgovara. Vani vidite nekog pa mu ponudite posao. Prije uvođenja kvota to niste mogli”, rekao je Vlašić za Index.

Zagrebački ugostitelj i vlasnik dvaju restorana u centru Zagreba Damir Jurković Indexu je otkrio da je prije nekoliko mjeseci zaposlio bračni par iz Sirije koji radi pomoćne poslove u kuhinji i da je zadovoljan njihovim radom.

“Zaposlio sam bračni par koji ima djecu. Rade pomoćne poslove u kuhinji te iako je malo problem jezične barijere jer ne pričaju ni engleski, razumiju što trebaju raditi i dobro rade. Marljivi su i vrijedni. Zaposlio sam ih tako što su me zvali iz jedne udruge i rekli da traže posao za Sirijce. Žena radi kod nas četiri mjeseca, a na njenu sam zamolbu zaposlio i njenog supruga. Iako ne znaju jezik, ipak su dobro upućeni u plaće pa smo ispregovarali jer točno znaju navesti kolike su plaće u sezoni”, ispričao nam je Jurković navodeći kako su kod njega neto plaće 5800 kuna za pomoćne radnike u kuhinji, dok su za konobare od 7000 do 7500 kuna.

Osim njih, od stranaca ima zaposlenog i jednog Makedonca kojeg posebno hvali. On je, kaže, poput hrvatskih radnika, sve razumije i sporazumijevanje ide bez ikakvih problema.

“Odličan je kuhar i jako sam zadovoljan”, rekao je Jurković za Index.

“U Grčkoj je vez za jahtu 500 kn po danu, u Hrvatskoj i do 1100 kuna”

Razgovarali smo i s Franzom Leticom iz Zagreba koji osim kafića u Zagrebu, ima i tvrtku za najam brodova i jahti pa nam je ispričao da i on za brodove i jahte zapošljava strance, ovisno o tome odakle mu dolaze gosti.

Zapošljava skipere, hostese, kuhare i konobare, a pazi da njegovi klijenti imaju osoblje koje govori njihov jezik bilo da su iz Srbije, BiH, Makedonije.

“Sve zavisi otkud dolazi gost. Ako recimo dolazi iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, onda se moramo prilagoditi toj kulturi. Ako su klijenti muškarci, onda zapošljavamo mušku radnu snagu na brodu, a ako su žene, onda zapošljavamo žene jer je takva kultura u UAE. Na tržištu rada uvijek tražimo osobe koje zadovoljavaju naše kriterije”, rekao nam je Letica.

U zadnje vrijeme ima dosta klijenata iz Južne Amerike i Meksika. A ima dosta i Amerikanaca, gostiju iz Južnoafričke Republike i Australije. No ipak navodi da je u odnosu na lani booking za 30 posto lošiji, i to zbog prevelike cijene vezova u hrvatskim marinama.

“Grčka nudi 25 do 30 posto niže cijene vezova. Da biste, na primjer, privezali jednu jahtu od 15 metara u gradskoj luci u Jelsi, to vas košta 800 kuna po danu, za tu cijenu dobijete struju i vodu. Dan parkinga jahte u grčkoj marini platit ćete 500 kuna. A ACI marine u Hrvatskoj su još skuplje od gradskih marina i koštaju oko 1100 kuna po danu. Mi samo zbog osjećaja sigurnosti imamo posla. Kod nas se turizam događa samo slučajno i radi osjećaja sigurnosti”, rekao nam je Franz Letica.

Istaknuo je na kraju da ih je vlada povećanjem PDV-a na 25 posto dovela na rub i stagnaciju turizma.

Ističe kako bi porezno rasterećenje dovelo do povećanja plaće radnicima u turizmu, ali i ostalim sektorima jer bi se, kažu, radile brojne investicije na ugostiteljskim objektima.

“Ako vlada ne smanji PDV, uništit ćemo jedinu granu od koje živimo”

Kad je PDV u turizmu bio 10 posto, tad se, kaže, dogodila ekspanzija ugostiteljskih objekata, otvoreni su brojni novi objekti, a postojeći su uređeni.

“Zadnje dvije godine stagniramo. Ne investira se, ne uvodi se nova ponuda, ne zapošljavaju se povezane djelatnosti. Prije bi zapošljavali keramičare, stolare i ostale struke koje su isto imale dobit od ugostiteljstva. A gdje su tek dobavljači hrane, OPG-ovci”, navode Letica.

Predsjednik Udruge ugostitelja Primorsko-goranske županije Vedran Jakominić je Indexu na pitanje što će biti ako vlada ne posluša njihove zahtjeve i ne smanji PDV, rekao da vlada neće imati izbora.

“Vjerujem da ako budemo kvalitetno radili, da vlada neće imati izbora već da će morati porezno rasteretiti djelatnike u turizmu i ugostiteljstvu. Ako to ne naprave, urušit ćemo jedinu granu koja nas može izvući. Turizam kao zamašnjak ekonomije trebamo iskoristiti da pokrenemo drugu granu jer ostalih grana koje bi nas hranile nemamo”, rekao je Jakominić za Index.

(index.hr)

Umjetnička instalacija u Švedskoj platit će jednom zaposleniku mjesečnu plaću do kraja života kako bi činili što god žele, ili ništa ne radili

Projekt je već prozvan “glupošću” i “rasipanjem novca poreznih obveznika”.

“Pozicija ne sadrži nikakve dužnosti ili odgovornosti, osim što bi osoba trebala raditi na trgu Korsvagen gradu Goteborgu” – navodi se u oglasu za posao. “Što god radnik odabere, to je njegov posao.”

Zaposlenik će početi s radom 2026. godine (prijave će se početi tek 2025. godine) i primati će plaću od 2312 dolara mjesečno (27,744 dolara godišnje), uz godišnje povećanje plaće od 3.2 posto, godišnji odmor i otpremninu kada bude išao u mirovinu.

Svatko na svijetu može se prijaviti za ovaj posao, a zaposlenik može raditi što god želi u radno vrijeme, ukoliko nije na nekome drugome plaćenom poslu. Oni također mogu otići u mirovinu ili se povući kad god žele, nakon ćega će ih zamijeniti drugi “radnik”.

Simon Goldin i Jakob Senneby predložili su ovu “umjetničku ideju” u kojoj je osoba zaposlena kako bi “radila” na neodređeno vrijeme, radeći što god želi i u tom procesu, bi postala umjetničko djelo.

“Suočeni sa današnjom masovnom automatizacijom i umjetnom inteligencijom, tijekom koje su nam globalisti obećali da ćemo svi postati produktivno suvišni” – rekao je njihov umjetnički prijedlog. “Svi ćemo biti zaposleni na Korsvagenu”.

Sredstva za godišnju plaću dovoljna su da traju 120 godina, unatoč imenu umjetničkog djela “Vječno zapošljavanje”. Goldin i Senneby stvorili su fondaciju kako bi izbjegli plaćanje poreza na novčanu nagradu, čime se maksimizira potencijalna duljina instalacije.

Umjetnički projekt dobio je kritike među političkim klasama, koji su optužili Goldina i Sennebyja da “koriste financijski realizam kako bi se narugali transcendentalnim postignućima državnog blagostanja” ili “trošili novac poreznih obveznika”, dok su drugi jednostavno opisali cijeli pokušaj kao “glupost”, prenosi CTPost.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Operacija MI5 na javnoj televiziji bila je tajna za većinu zaposlenih u kompaniji i bila je inspiracija George Orwellu kada je opisivao Ministarstvo istine u svom remek-djelu „1984“

Deseteljećima je Britanska radio-televizijska korporacija BBC negirala da joj je, u želji da izbjegne zapošljavanje „subverzivnih“ pojedinaca, kandidate za radno mjesto „provjeravala“ obavještajna služba MI5

BBC je konačno priznao da su kandidati provjeravani od samog početka sve do devedesetih godina.

Prihvatljivo tridesetih godina

Izvršni direktor BBC-a Alan Downey tajno se sastajao sa šefom MI5 Sir. Vernon Kellom, zato što su obojica bili zabrinuti zbog „komunističkih aktivnosti“ u Velikoj Britaniji i želeli su spriječiti subverzivne elemente koji su jačali u utjecajnim britanskim institucijama.

Do 1935. godine dogovoreno je da će MI5 provjeriti svakog novog člana osoblja, „kako bi se jasno utvrdilo tko podržava ljevičarsku vladu“ u Velikoj Britaniji.

Takva poslovna politika bila je potpuno tajna i usprkos tome što su neki od direktora BBC-a bili gnjevni zbog „provjera“, bili su prisiljeni „prikriti“ takvu praksu, kako bi sačuvali posao (čak su i poslanici i ministri lagali po tom pitanju). Međutim, korporacija se suprotstavila smanjenju i obimu provjera.

Ako bi MI5 „iskopao“ iz prošlosti kandidata bilo što što se tiče politike, kategorizirali bi ih u tri grupe:

Podnositelji zahtjeva za posao kategorije A, za koje je MI 5 preporučio da „ne bi trebali biti zaposleni na poziciji koja nudi direktnu mogućnost utjecaja na emitirani program“; kategorije B, za koje je važila preporuka da se ne zapošljavaju „osim ako nije odlučeno da su druga pitanja prevladavajuća“; kategorije C, o kojima je istraga MI5 otkrila potencijalno zabrinjavajuće informacije, koje ih, međutim, nisu „nužno otpisivale“ kao kandidate za posao.

Ipak, BBC je treba razmotriti „druge aranžmane“ ako pozicija nudi „izuzetnu mogućnost“ za subverziju.

Nije bilo potrebno da podnositelji zahtjeva budu članovi određenih političkih grupa kako bi bilo preporučeno da ih BBC odbije. Za tako nešto dovoljno je bilo da, na primjer, prijatelj ili netko od rodbine bude član takvih grupa.

Sretan Božić!

U teoriji, BBC ne bi nikada zaposlio kandidata kategorije A, mada su neki bili zapošljavani. Kada bi na nekog zaposlenog pala sumnja da se bavi subverzivnom delatnošću ili je naklonjen takvim organizacijama, u njihovom osobnom dosijeu se crtala božićna jelka.

Takvi zaposleni nisu imali mogućnost napredovanja i promjene radnog mjesta u okviru kompanije. Kad bi se pojedinci žalili da su preskakani u redu za unapređenje ili prijetili sudom, jelka ne bi bila uklanjana iz njihovih dosijea.

Operacija MI5 bila je tajna za većinu zaposlenih u kompaniji i bila je inspiracija George Orwellu kada je opisivao Ministarstvo istine u svom remek-djelu „1984“.

U intervjuu „Sunday Timesa“ iz 1968. godine, generalni direktor BBC-a Hugh Green pokušao je sakriti od javnosti politiku zapošljavanja u kompaniji. Rekao je da BBC zapošljava „ljude svih uvjerenja“, uključujući i komuniste, da ga ne zanima koga ima na platnom spisku i da državna televizija nije „vodila inkviziciju o ljudima koji se zapošljavaju“.

Ovo je bila otvorena laž — a dosjei otkrivaju da je Greenovu strategiju tijekom davanja intervjua kreirala upravo MI5.

Štaviše, BBC-jev odjel za tisak predložio je da Green iskoristi intervju kako bi priznao da se vodila spomenuta politika prilikom zapošljavanja i da najavi prekid takve prakse, ali MI5 se čvrsto suprotstavio, inzistirajući da „ne treba direktno priznati provjeru“. Njihov plan je bio da u slučaju da BBC bude natjeran uza zid, prizna da je kompanija imala takvu politiku u svezi sa „ciljevima ratnog planiranja i invazije vanzemaljaca“.

Green je bio potpuno kooperativan i negirao je postojanje takve politike, a i sam je žestoko podržavao provjere.

Otkrivena zavjera

U prosincu 1979. godine BBC-jev administrator za emitiranje programa Hugh Pearce napisao je izvještaj od deset stranica o politici provjere. U izuzetno kritičkom izvještaju predložio je BBC-ju da „odmah napusti“ politiku provjere podnositelja prijava, ograničavajući je samo na najosjetljivija područja. Štaviše, on je upozorio da bi javno izlaganje ovakve prakse rezultiralo rasprostranjenim „ismijevanjem i ponižavanjem“ britanskog javnog servisa.

Njegove preporuke i upozorenja bili su ignorirani i do 1985. godine, a BBC-jev vodič o tome kako odgovarati na optužbe da zaposlene provjerava tajna služba, svodile su se na „držati glavu u pijesku i ne odgovarati na pitanja“. Preporuke i upozorenja bila su nepromenjena 50 godina.

Međutim, kasnije te iste godine, priča o politici provjere je bila objavljena u „Observeru“. Mnoge ugledne karijere stavljene su pod znak pitanja, ako ne i potpuno uništene, zbog strogog nadzora MI5.

Na primjer, filmski redatelj John GOldsmith angažiran je je 1969. godine da snimi film za BBC-jevu omnibus seriju o studentskoj okupaciji Umjetničkog koledža „Hornsey“. Međutim, tijekom snimanja je otkrio da policija provjerava automobil koji je iznajmio i da mu se nadzire kuća. Bez upozorenja i objašnjenja BBC je otkazao njegov film.

Dvije godine kasnije, BBC ga je ponovo angažirao da snimi film, ali kao i prethodnog puta, kad je snimanje već počelo, projekat je prekinut, a posramljeni direktor je rekao da mu „nije dozvoljeno raditi ovdje“.

Zatim je rekao da ga je MI5 stavio na „crnu listu“ BBC-a, zato što je sudjelovao u razmjeni studenata između svog fakulteta i Češke filmske akademije i da je proveo nekoliko tjedana u Čehoslovačkoj. Nikada nije bio komunist.

Još jedna žrtva bila je Isabel Hilton, koja nije dobila posao na „BBC Scotland“ 1976. godine. Govorila je kineski jezik, a putevi su joj se križali sa članovima kineske komunističke partije tijekom studiranja na Edinburškom univerzitetu i članstva u škotsko-kineskoj asocijaciji (SCA).

Međutim, Alister Heterington, BBC-jev direktor koji je htio zaposliti Hiltonovu, odbio je prihvatiti odluku i žalio se svim instancama u BBC-ju. Kasnije je Haringtonu otkriveno da je MI5 napravio kardinalnu grešku, tako što su organizaciju SCA zamijenili za maoističku grupu SACU (Društvo anglo-kineskog razumijevanja).

Posle Heteringtonove intervencije, Hiltonovoj je ponuđen posao, ali je ona u međuvremenu tražila posao i na drugim mjestima. Bez obzira na „nesporazum“, ipak se zaposlila na BBC-u kao prezenter „Svijeta danas“ na Radiju 4 tijekom devedesetih i na umjetničkom programu „Noćni valovi“ Radija 3. Primila je Orden britanske imperije za novinarstvo 2009. godine.

Isto tako, jedan od najtalentiranijih diplomiranih pripravnika BBC-ja Michael Rosen bio je na „crnoj listi“ MI5 zbog brojnih „prekršaja“ studentskog aktivizma na Oxfordu, rada na radio-dokumentarcu o francuskom marksisti Regisu Debreu tijekom obuke na BBC-ju i na filmu u kojem su se koristili snimci američkih vojnika dok se testiraju na upotrebu LSD-a. Američka ambasada se žalila zbog ovog projekta na Rosena i BBC-ju i MI5.

Ovi prekršaji su doveli do njegovog otpuštanja 1972. godine. Niti jedan odjel nije htio mu ponuditi posao, iako su mnoga od njih bila zainteresirana za suradnju. On je karijeru nastavio kao uspješan pisac dramskih i dječjih knjiga.

Politika ispred sigurnosti

„Što su BBC i MI5 postigli tajnom kadrovskom politikom? Ssustav je bio nespretan i često vrlo nepošten. Dok je vlada službeno potvrdila provjeru državnih službenika, a one koji su odbijeni informirala o razlozima, BBC-jeva metoda je ostala tajna, nije dozvoljavao žalbu, a često je nanosio štetu i nepravdu pojedincima.

Čak i ako bi se sustav pročistio, samo bi sputavao aktivnosti onih čija su mišljenja radikalnija od rukovodstva. Prave ’krtice‘, ako postoje, zakopane su toliko duboko da bi progovorile o nekompetentnoj politici provjere“, zaključio je „Observer“.

Otkrića medija učinila su politiku odbijanja suvišnom, tako da je BBC na kraju priznao da je sustav postojao. Od Michael Hodera, tadašnjeg BBC-jevog „čovjeka za vezu“ sa MI5, zatraženo je da uništi dokumentaciju. Umjesto toga, on je dokumentaciju prosljedio u BBC-jevu arhivu gde je „ležala sakrivena“, sve dok je sam BBC nije objavio.

Alasdair Milne, tadašnji generalni direktor BBS-ja, bio je prisiljen na neprijatan javni nastup, rekavši da je politika provjere „jedna od onih stvari za koje je znao i zbog kojih se osećao prljavo“, iako je nekoliko mjeseci ranije izjavio da ne može vjerovati da su tvrdnje o sustavu provjere istinite.

Usprkos tome, zvanična politika BBC-ja bila je da korporacija odlučuje tko će zauzeti koju poziciju ili tko primjenjuje proceduru provjere i da nijedna vanjska agencija nema pravo da stavi veto na imenovanje ili angažiranje bilo koga od zaposlenih.

Takve tvrdnje bile su potpuno lažne. Preporuke MI5 bile su konačne, a kada se Heterington izborio za zaposlenje Hiltonove, rečeno mu je da je to što je napravio „bez presedana“.

Prava priroda korporacije i njenih zaposlenih ustanovljena je BBC-jevim memorandumom iz 1971. godine. Pozivajući se na Zakon o službenoj tajni, BBC je ukazao na sudsku odluku iz 1943. godine, u kojoj se navodi da je „službeno gledište da su zaposleni u BBC-ju osobe u službi njezinog veličanstva“ i da su kao takvi „sluge britanske države“ sa svim pravima i obavezama koje proističu iz tog statusa.

Bivši viši izvršni direktor BBC-ja Stewart Hud konstatirao je da je politika provjere prirodna posljedica strukture korporacije i njene prave funkcije.

„Da je BBC pošten prema sebi, priznao bi da mora podržavati liniju centralnog političkog autoriteta putem sustava državnih dozvola, ali korporacija je oduvijek imala tu fantaziju o sebi kao o potpuno nezavisnoj društvenoj organizaciji“, rekao je Hud.

Istovremeno, dok je saznanje o provjerama šokirala javnost, John Le Carre, pisac bestsellera, špijunskih romana i bivši službenik MI5, nije bio iznenađen.

„Oduvijek sam pretpostavljao da provjera postoji. Pitam se šta bi ljudi pomislili ako bi se stvari preokrenule, ako bi član ’subverzivnih grupa‘ pripremao vijesti. Moramo naći način za dobijanje onoga što će biti objektivan način izvještavanja“, rekao je Le Carre.
 
(sputniknews.com)

Migranti koji se nadaju da će započeti novi život na Novom Zelandu sada mogu dodati novu vještinu u svoju prijavu za vizu

Prema novom zakonu, imigranti sada mogu tražiti poslove kao kvalificirani seksualni radnici i escort pratnja.

Takve vještine poput socijalne društvenosti će biti na Popisu australskih i novozelandskih standardnih zanimanja (ANZSCO).

Kako bi se zadovoljili kriterije visokokvalificiranog seksualnog radnika, očekuje se da će imigranti imati ANZSCO razinu znanja 5. Zahtjevi koje je izdao ANZSCO također uključuju obvezno srednjoškolsko obrazovanje.

Međutim, podnositelji zahtjeva za ANZSCO razinu 5. ne mogu se klasificirati kao stručni, osim ako njihova plaća iznosi više od 36,44 dolara (25,87 američkih dolara) po satu, što iznosi 75.795 dolara (53.818 američkih dolara) godišnje na temelju 40-satnog tjedna.

Podnositelji zahtjeva također trebaju imati relevantne priznate kvalifikacije ili imati najmanje tri godine radnog iskustva u relevantnoj industriji.

Unatoč činjenici da su escort pratnja i seksualni rad na kvalificiranom popisu za zapošljavanje, nema evidentne velike potražnje za njima, budući da nisu uključeni u popis vještina koje se traže na tržištu.

Prostitucija je navedena kao kvalificirano zapošljavanje, ali podnošenje zahtjeva za rezidentnu vizu kao seksualnog radnika i dalje bi bilo izuzetno teško, rekla je Udruga za novozelandsku migraciju i investicije (NZAMI).

“Iako je prostitucija zakonsko zanimanje, nije zanimanje koje imigrant može raditi kada mu se dodijeli privremena viza, seksualni rad je posebno prihvaćen”, izjavio je Peter Moses, glasnogovornik NZAMI-ja i odvjetnik specijaliziran za zakon o imigraciji.

Zakon o dekriminalizaciji seksualnog rada, poznat kao Zakon o reformi prostitucije, proslijeđen je parlamentom u Novom Zelandu 2003. godine kroz burno glasovanje. Odluka o legalizaciji prostitucije, koja je ranije bila široko rasprostranjena, ali skrivana, bila je pozdravljena od strane mnogih građana u zemlji.

Prelazak na pretvaranje prostitucije u zakonsku okupaciju imao je za cilj zaštitu ljudskih prava spolnih radnika i zaštitu od iskorištavanja. Danas je Novi Zeland poznat po tome što nudi najbolje radne uvjete za prostitutke.

Iako je ocjena djelovanja zakona u 2008. pokazala da broj seksualnih radnika nije porastao kao posljedica zakonodavstva, i dalje postoji socijalna stigma koja okružuje uključenost u seksualnu industriju.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

SAD i neki zapadni mediji željno tvrde da su građani Irana koji su izašli na ulice u prosincu 2017. bili ‘zasićeni’ njihovom ‘tlačiteljskom’ vladom – ali nova anketa sugerira da njihova teorija može biti lažna

Nedavno istraživanje koje je proveo Centar za međunarodne i sigurnosne studije u Marylandu i tvrtka IranPoll pokazalo je da je samo 0,3 posto građana Irana navelo “nedostatak građanskih sloboda” kao najvažniji problem ili izazov sa kojim se trenutno suočava s Iran. “Nepravda” je također na dnu popisa kritika građana, na samo 1,4 posto.

Najveći problem sa kojim je zemlja suočena je, prema anketama, nezaposlenost (40,1 posto), zatim inflacija i visoki troškovi života (12,5 posto), nezaposlenost mladih (9,4 posto), niski prihodi (6,9 posto) i financijska korupcija (6 posto).

No, nakon slušanja propagande Washingtona, nikada nećete znati da gospodarstvo, a ne ‘zli režim koji guši vaše snove i zaklanja vaše nade’ je glavni izvor nezadovoljstva u Iranu.

U jednoj od mnogih američkih melodramatičkih predstava pred Vijećem sigurnosti UN-a, veleposlanica SAD-a Nikki Haley izjavila je kako su iranski prosvjednici “moćni pokazatelj hrabrih ljudi koji su postali toliko zasićeni svojom tlačiteljskom vladom da su spremni riskirati svoje živote u znak prosvjeda.”

Početkom siječnja državni tajnik Rex Tillerson je dao sličnu izjavu legendarnim iranskim borcima za slobodu, kazavši kako će Sjedinjene Države podržati mirne napore iranskog naroda da “ostvari svoje težnje” za “većom slobodom i demokracijom”.

Potpredsjednik Mike Pence predstavio je svoju vrlo maštovitu poruku iranskom narodu dok se obraćao Izraelskom Knessetu 22. siječnja.

“Od Amerikanaca prema ponosnim i hrabrim ljudima Irana: Mi smo vaši prijatelji i dolazi dan kada ćete biti oslobođeni od zlog režima koji guši vaše snove i zakopava vaše nade”, uzviknuo je bivši guverner Indiane.

A onda, naravno, postoje objave ohrabrenja na Twitteru od strane predsjednika Donalda Trumpa koji je u više navrata izrazio svoju duboku i podulju solidarnost s iranskim narodom koji su “gladi slobode”.
 

Iran is failing at every level despite the terrible deal made with them by the Obama Administration. The great Iranian people have been repressed for many years. They are hungry for food & for freedom. Along with human rights, the wealth of Iran is being looted. TIME FOR CHANGE!

— Donald J. Trump (@realDonaldTrump) January 1, 2018

 
Američki vrijedni stručni kolumnisti hrabro slijede tu politiku. Pišući u New York Postu, novinar Benny Avni je objasnio koje korake Trumpova administracija mora poduzeti da bi doista “predano pomogla iranskim tražiteljima slobode.”

Uz sve to, portal The Hill je objavio opus kojeg je napisao Frederick Kagan u članku pod naslovom “Iranski prosvjedi dali Americi priliku da unaprijede slobodu”, u kojemu je Kagan tvrdio da su prosvjedi bili “značajni događaj” čija “iznenadnost, opseg i politički i antirimski sastav su bili različiti od bilo kojeg prethodnog prosvjeda kojeg je Iran vidio od revolucije 1979. godine”.

Unatoč kreativnom tumačenju Washingtona, pravi razlozi nedavnog protesta bili su jedva usmjereni na anti-vladin stav kao glavni problem.

„Srednja klasa, koja je izašla na ulice je molila za više gospodarskih reformi, tražeći više radnih mjesta i zapošljavanja, i bolje standarde življenja” – rekao je Ahmed Al-Burai, predavač na Sveučilištu Aydin u Istanbulu, za RT u siječnju.

“Ljudi prosvjeduju zbog toga što su pod gospodarskim pritiskom i da vlada mora reagirati uslijed rastuće inflacije i tih ekonomskih poteškoća” – rekao je u prosincu Mostafa Kiaie, iranski prosvjednik.

I Bijela kuća i zapadni mediji uglavnom su šutjeli o pro-vladinim protu-prosvjedima održanim diljem Irana.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

U Velikoj Britaniji gotovo dvije trećine siromašnih obitelji – su obitelji sa zaposlenim roditeljima

U Zapadnim zemljama je sve veći broj sociologa koji su oglasili alarm: rad u suvremenom svijetu postaje besmislen, čak i štetan.

Zvuči mračno i paradoksalno, ali samo donekle i na prvi pogled.

Nezaposlenost se stalno povećava u zemljama “zlatne milijarde”. Stoga se je također i sve veći broj knjiga i izvještaja koji postavljaju pitanja u stilu: da li je suvremenom kapitalizmu čovjek uopće potreban – ima li smisla uopće raditi i imati ambicije?

Knjiga mladog britanskog sociologa David Freemana ima simbolički naslov “Odustajanje od rada”.

Filozof Elizabeth Anderson je svom najnovijem istraživanju dala naslov: “Privatne vlade: Kako poslodavci upravljaju našim životima (i zašto ne govorimo o tome)”.

Povjesničar James Livingston upravo je objavio istraživanje “Posla više nema. Zbog čega je zaposlenost – loša ideja. “

Među istraživačima se već uspostavio utjecajni trend “antirad” (anti-work) .

Neki ljudi razmišljaju u stilu: pošto je rad danas za većinu loš i neisplativ – zaboravite na rad, to je staromodno, besmisleno i nekreativno. Čak i dodaju: uostlom, sva slobodna radna mjesta će uskoro ionako zauzati – roboti …

“Antirad” se bavi podacima i argumentima.

Oni su istaknuli da rad mnogima ne osigurava preživljavanje. Jer se u Sjedinjenim Državama prosječna plaća ne povećava već desetljećima, a još se realno smanjuje i zbog inflacije.

U Velikoj Britaniji gotovo dvije trećine siromašnih obitelji – su obitelji sa zaposlenim roditeljima.

Na Zapadu prosječne plaće već odavno nisu dovoljne da se uzme kuća ili stan na kredit. Cijena hrana i komunalnih usluga rastu, tako da mnoge obitelji imaju samo novac za plaćanje računa i kakvu takvu hranu.

Mnogi Amerikanci koji rade u lancima supermarketa Sainsbury i korporaciji Amazon imaju takve niske plaće da je država prisiljena pružiti mnogima od njih besplatne bonove za hranu.

Međutim, ne stoji loše samo zapadni proletarijat. Nijedna diploma više ne jamči prestižni posao i visoku plaću.

Tijekom prošle godine, polovica svih Britanaca sa “svježim” fakultetskim diplomama je radila na poslovima za koje nije potrebno visoko obrazovanje. Jednostavno rečeno, oni pripremaju kavu u “Starbucksu” i rade po call centrima za za minimalne iznose po satu.

Na Zapadu je sve manje radnih mjesta koja jamče plaćanje zdravstvenog i mirovinskog osiguranja i odmora. Sve više i više posla je “na sat” i od kuće.

Sve veći broj ljudi živi od honorara do honorara.

To je “prekarijat” – oni koji su prisiljeni da se zadovolje povremenim poslovima i zaradama.

Kako bi se izbjeglo premiještanje onih u prekarijatu – u mnogim tvrtkama se ne usuđuju ni otići na bolovanje ili tražiti odmor koji formalno zatražiti. Oni su stalno pod stresom, a stres otvara vrata za bolesti …

Zapadni liječnici već su javno i službeno uspoređivali štetu koju ljudi imaju samo kada ostanu na radnom mjestu sa štetom od oštećenja kojeg stres nanosi ljudskom organizmu i zdravlju.
 
(fakti.org)

Ruski predsjednik je potpisao zakon koji zahtijeva da svi službenici koji su otpušteni sa svojih radnih mjesta zbog umiješanosti u korupciju budu stavljeni u državni internet registar da bi im se spriječilo ponovno zapošljavanje u javnim službama

Zakon je objavljen na ruskom internet portalu za službene dokumente u petak, te će stupiti na snagu 1. siječnja 2018. godine.

Prijedlog zakona o jedinstvenom registru korumpiranih bivših dužnosnika pripremljen je i izrađen od strane ruskog Ministarstva rada početkom 2015. godine, ali nije bio odobren od strane parlamenta do lipnja ove godine.

Zakon naređuje ruskoj državnoj agenciji stvaranje i održavanje popisa državnih dužnosnika osuđenih za zločine koji uključuju korupciju ili otkaz zbog „gubitka povjerenja” koji proizlaze iz korupcijskih skandala.

Nova pravila vrijede za državne službenike na federalnoj i općinskoj razini, vojno osoblje, agente za provedbu zakona, državna poduzeća i druge državne organizacija, kao što su središnje banke.

Prema autorima ovog zakona, glavna svrha je da bude teže takvim ljudima da dobiju nova radna mjesta u državnim agencijama ili u korporacijama u državnom vlasništvu. Naveli su da dužnosnici koji su dobili otkaz „zbog gubitka povjerenja” možda neće uspjeti sakriti pravi razlog njihove smjene kada traže buduće zaposlenje.

Ruske tvrtke još uvijek koriste papirnate dokumente pod nazivom „radne knjige” sa evidencijama o povijesti radnog odnosa svakog građanina. Od zaposlenika se očekuje da će se držati tih knjiga, i ne postoji jednostavan način provjere autentičnosti zapisa.

Diljem zemlje registar će omogućiti vladinim agencijama i korporacijama da odbije kandidate koji su bili uključeni u korupciju ukoliko pokušaju ponovno ući javnu službu. Podaci će se čuvati u evidenciji pet godina.

Objašnjenje u prilogu zakona navodi da je između 2012. i 2015. godine, oko 1.200 ljudi otpušteno sa svojih radnih mjesta u Rusiji zbog kršenja pravila o korupciji.

Početkom prosinca, ruski tužitelj Jurij Chaika je u novinskom intervjuu rekao da je njegova agencija procijenila ukupnu ekonomsku cijenu korupcije na više od 2,5 milijarde dolara u posljednje dvije godine.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Objava podatka – službenog – da je samo jedan na svakih deset tisuća onih koji su došli s lanjskim valom izbjeglica trenutno zaposlen, imala je utjecaj na njemačku javnost sličan objavi snimki masovnih silovanja u Kölnu

Merkel je optužila velike njemačke tvrtke da ne zapošljavaju dovoljno imigranata: poslodavci odgovaraju, imigranti nemaju nikakve kvalifikacije, ne govore njemački, često su i nepismeni!

Mlaki pljesak i glasni zvižduci: to je ono što se moglo čuti u utorak u Berlinu, na predizbornom skupu Angele Merkel. “Merkel mora otići” je bilo ono što se čulo dok je kancelarka govorila o prednostima imigracije, vadeći se usput kako želi smanjiti pritok imigranata, ali ne zatvaranjem granica, već borbom protiv uzroka zbog kojih bježe iz svojih zemalja.

A uzrok je – ona sama. Imigranti ne bježe ni od čega – naprotiv, oni idu tamo gdje ih nešto privlači. A to nešto je visok njemački standard, politika otvorenih vrata, i izdašna socijalna prava u Njemačkoj.

U inače izrazito lijevo nastrojenom Berlinu u anketama vode bivši komunisti, “linken”, i socijaldemokrati, a njena stranka je tek treća, ali joj za vratom puše AFD. A u prilog joj ne ide ni nedavno objavljena statistika, po kojoj samo jedan na svakih deset tisuća lani pristiglih migranata radi za neku njemačku tvrtku.

Točnije, od preko milijun lani pristiglih imigranata s Bliskog istoka i Afrike, njemačke tvrtke su zaposlile tek njih – stotinu. Angela Merkel je optužila poslodavce da “ne rade ništa kako bi zaposlili imigrante”, dok joj oni s druge strane odgovaraju kako imigranti jednostavno nisu još spremni za tržište rada.

Istraživanje Reutersa koje je uključilo 30 kompanija koje čine kičmu njemačke ekonomije, i uključene su u Frankfurtski DAX burzovni indeks, otkrilo je da su te kompanije zaposlile ukupno 63 imigranta.

Ne 630.000, ne 63.000, nego 63. Slovima: šezdeset i tri imigranta. A od tih 63, 50 ih radi u DHL-u, kojeg je kancelarka pohvalila zbog “pragmatičnog pristupa”. Oni, međutim, ne rade ništa naročito pametno – zaposleni su na razvrstavanju pisama i paketa.

Tijekom sastanka s poslovnim liderima ovog tjedna, poslovnjaci su rekli Angeli Merkel kako izbjeglice uglavnom ne govore njemački, i da svi ti “doktori, inženjeri, stomatolozi” s bliskog istoka ne mogu dokazati da imaju ikakve kvalifikacije.

To zapravo i ne čudi, jer oni Sirijci i Afganistanci koji imaju kvalifikacije ne dolaze preko mora bez dokumenata, nego uredno dolaze avionom iz Turske, s urednim dokumentima, na razgovor za posao. I u Hrvatsku, pored imigranata, dolaze studenti iz Sirije koji žele studirati ovdje, svake godine. Ali oni ne dolaze preko Bajakova, nego mailom pošalju dokumente i online se prijave za studijske programe.

Na tom sastanku, glasnogovornik njemačke udruge poslodavaca je rekao: “Uzevši u obzir da oko 80% tražitelja azila nije kvalificirano i nemaju visok stupanj znanja njemačkog jezika, prvenstveno smo im ponudili poslove koji ne zahtijevaju nikakvo tehničko znanje ili spomena vrijednu razinu interakcije na njemačkom”.

Visok udio izbjeglica, kažu poslodavci, nema ništa osim osnovne škole, a brojni su oni koji ne znaju niti čitati i pisati, prema izjavama glasnogovornika. Usto, predstavnici zrakoplovnih i financijskih kompanija su naveli kako većina izbjeglica ne može dokazati svoj identitet, pa ih je time nemoguće zaposliti.

Merkel, međutim, kaže kako će se Njemačka, najveća europska ekonomija, uskoro suočiti sa strahovitim nedostatkom radne snage zbog starenja stanovništva i malog broja novorođene djece. U idućih 15 godina Njemačka će ostati bez čak 6 milijuna zaposlenih, a broj umirovljenika će se znatno povećati.

Ona ih namjerava nadomjestiti imigrantima, i u srijedu je na sastanku s poslovnjacima rekla kako će “svi imati koristi” ako se više imigranata integrira u društvo kroz zapošljavanje.

Također je ukazala na posebno osnovane centre za zapošljavanje imigranata, no hladan tuš je došao od izvršnog direktora Thyssen-Kruppa, Heinricha Hiesingera, koji je rekao kako “zapošljavanje izbjeglica nije rješenje za nedostatak kvalificirane radne snage”.

Deutsche Telekom kaže kako planiraju uzeti 75 imigranata – od njih milijun! – kao vježbenike do kraja ove godine, ali još nemaju planova za trajno zapošljavanje. Njihova predstavnica je na tom sastanku rekla:

“Naše je iskustvo da je potrebno najmanje 18 mjeseci za kvalificiranog imigranta da prođe kroz proceduru odobravanja azila i nauči njemački do razine koja je dovoljna da bi se mogao prijaviti na posao”. A tih s kvalifikacijama ima malo. Kod ostalih je gore.

Istina, ima i pozitivnih primjera, ali oni se mogu nabrojiti na prste jedne ruke. SAP je u zadnjih pet godina zaposlio pet imigranata, i jako su zadovljni svojim Somarom Abrahamom, koji je iz Sirije stigao 2013. sa sveučilišnom diplomom računalnog programera.

“Migranti koji rade u SAP-u su visoko motivirani, i to potiče kolege da ih podupru”, kaže Uli Joos, SAP-ov lider programa zapošljavanja imigranata. No jasno je da je Sommar pokazni primjerak kojim mediji mašu kao dokazom da politika imigracije ipak ima perspketivu, kako bi pokazivanjem drveta zamaglili pogled na šumu: on je jedan od milijun. Ostali uglavnom nemaju kapaciteta za tako nešto, kamoli volje.

Susanne Eikemeier iz Njemačke savezne agencije za zapošljavanje kaže: “Brojni imigranti trebaju novac odmah kako bi ga poslali rodbini koja je ostala kod kuće, ili kako bi platili račune, i ne vide prednosti programa stažiranja koji počinje s vrlo malom plaćom. (odnosno, ne žele raditi za malo novca, op. MH)

Pokušavamo ih uvjeriti da će im na dugi rok biti bolje, i pokušavamo otkriti kakve vještine i kvalifikacije zapravo imaju”, kaže ona. “No problem je što je automehaničar iz Afganistana možda tamo popravljao aute, ali nikad nije išao u školu za automehaničara i nema nikakve certifikate ni svjedožbe”.

Dodajmo tome da servisiranje starih pakistanskih po licenci proizvedenih fiata iz šezdesetih, koji se tamo još proizvode, baš i nije isto što i servisiranje novih Mercedesa u Njemačkoj, a ni standardi kvalitete nisu baš isti u Lahoreu i Frankfurtu, te su i očekivanja klijenata nešto veća.

Ta situacija priziva u sjećanje sedamdesete, kad je veliki bavarski političar Franz Josef Strauss, inače lider CSU-a, sestrinske stranke Merkeličinog CDU-a koja regionalno djeluje u Bavarskoj, jednom svojom izjavom skandalizirao njemačku ljevicu.

Kad su oni optuživali njemačke tvrtke za rasizam, jer su otkrili da na rukovodećim položajima njemačkih tvrtki uopće nema Turaka, koji su dolazili u milijunima u Njemačku, i da se ne poštuje ravnopravnost pri zapošljavanju na vodeće funkcije, on je odgovorio, “To je zato jer je malo direktorskih mjesta u Njemačkoj za koja se možete prijaviti s četiri razreda anadolijske osnovne škole”.

No, razlika između Turaka i “Jugosa” koji su okupirali Njemačku sedamdesetih i današnjih imigranata je velika i očita.

Dok su Turci znali da ih u Njemačkoj čeka višedesetljetno lomljenje kičme na “baušteli” ili rad za strojem na tekućoj vrpci ako se žele jednog dana vratiti u rodno selo s rabljenim Mercedesom W123, tada simbolom uspjeha u životu u svim emigrantskih sredinama od Imotskog do Libanona, i izazvati zavist bosonogih klinaca, današni imigranti na rad uglavnom niti ne pomišljaju.

A i vremena su se promijenila, tehnologija je napredovala, i za čistim manualnim radom neke potrebe i nema, a za neki dugi – nisu osposobljeni.

Što je na kraju ostalo od čuvene Merkeličine izjave “Wir schaffen das”, mi to možemo, primiti milijune imigranata? Rekli bi skeptici, “ajde, Merkel, šafenzi sad… “
 
(dnevno.hr)

Njemačka kancelarka Angela Merkel pozvala je vlasnike najvećih njemačkih tvrtki sljedeći mjesec na sastanak kako bi ih potaknula da zaposle više imigranata, prenosi magazin Bild

U Njemačku je prošle godine stiglo više od milijun ilegalnih imigranata i vlada ih želi zaposliti u što je moguće većem broju kako bi se smanjila njihova ovisnost o proračunu i kompenzirao manjak radnika zbog starenja radnog stanovništva u zemlji.

Merkel želi potaknuti njemačke tvrtke da organiziraju više programa obuke i usavršavanja kako bi se azilanti zaposlili, navodi Bild.

U javnosti se kritiziraju velike tvrtke zbog toga što čine premalo na integraciji izbjeglica u tržište rada. Tvrtke pak navode da većini izbjeglica nedostaje znanje njemačkog jezika i potrebna razina obrazovanja.

Na sastanku će tvrtke poput Siemens, Evonik, Opel i VW prikazati rezultate probnih programa integracije radnika.

Prema Frankfurter Allgemeine Zeitungu do lipnja je 30 najvećih njemačkih tvrtki zaposlilo tek 54 imigranta.

Pitanje je da li bi ti imigrati htjeli raditi? Pokazalo se do sada da većina živi samo od socijalne pomoći i da ne žele raditi.

Kako je Novi svjetski poredak.com nedavno izvijestio, pokazalo se da se u Njemačkoj počinje događati “obrnuta migracija” njemačkih građana zbog nasilja muslimanskih imigranata. Ljudi iseljavaju u Mađarsku i Rusiju da bi potražili sigurnije utočište.
 
(index.hr)

Konobari valjda zato jer će biti puno veća nezaposlenost i svi će sjediti po kavama, a pravnici zato jer će se međusobno Hrvati tužiti puno više, dok će proizvodnja i industrija lagano tonuti prema dnu

Turizam i ugostiteljstvo sektor je koji će do 2020. godine ostvariti najviše stope rasta broja zaposlenih, slijede ga osobne i druge usluge, dok će negativan trend bilježiti tekstil, šumarstvo i drvna tehnologija – pokazuje prva projekcija o budućim potrebama tržišta rada istraživača s Ekonomskog instituta u Zagrebu.

Vještine budućnosti

Prema riječima Maruške Vizek, v.d. ravnateljice Ekonomskog instituta, izrađena je prva projekcija o potrebama tržišta rada u sljedeće četiri godine, a pretpostavke koje nudi jučer predstavljena projekcija u sklopu okruglog stola “Vještine budućnosti za razvoj hrvatskoga gospodarstva” pokazuju povećanje ukupnog broja zaposlenih, i to od 3,7 posto u odnosu na 2014. Projekcija uključuje promatranih 83 djelatnosti, od kojih samo 12 djelatnosti iz godine u godinu zapošljava sve veći broj ljudi, krizi i recesiji unatoč.

“Projekcije potvrđuju trend jer se za 12 djelatnosti očekuju vrlo visoke stope rasta”, navode istraživači M. Vizek, Marina Tkalec i Ivan Žilić. Od 12 djelatnosti, najveći doprinos rastu dat će pravne i računovodstvene djelatnosti, djelatnosti pripreme i usluživanja hrane i pića te djelatnosti zdravstvene zaštite.

Umjetnost u top 10

Osobne i druge usluge, pokazuje projekcija, sa stopom rasta od 9,5 posto treći su najznačajniji sektor po doprinosu ukupnom broju zaposlenih, a po stopi rasta drugi najbrže rastući sektor u Hrvatskoj.

Zanimljivo je da se umjetnost, filozofija, teologija i religijske znanosti, kao i sektor informacija i komunikacija prema stopi rasta nalaze među pet top-djelatnosti, iako nemaju važan doprinos rastu. Među top-deset sektora s najvećim doprinosom nalaze se još graditeljstvo i geodezija, odgoj, obrazovanje i sport te pravo, politologija, sociologija, državna uprava i javni poslovi.

Ovih 15 sektora nudit će najviše poslova

(u zagradi mjesto po doprinosu rastu ukupnog broja zaposlenih)

- 9,8% turizam i ugostiteljstvo (2.)

- 9,5% osobne i druge usluge (3.)

- 7,6% umjetnost (13.)

- 7,5% filozofija, teologija i religijske znanosti (17.)

- 7,1% informacije i komunikacije (14.)

- 6,2% povijest, znanost o umjetnosti, arheologija, e tnologija i antropologija (20.)

- 5,9% graditeljstvo i geodezija (5.)

- 5,5% temeljne tehničke znanosti (18.)

- 5,3% filologija (15.)

- 5,1% odgoj, obrazovanje i sport (8.)

- 4,8% pravo, politologija, sociologija, državna uprava i javni poslovi (4.)

- 4,7% matematika, fizika, geografija, kemija, biologija (16.)

- 4,2% ekonomija i trgovina (1.)

- 3,9 zdravstvo (7.)

- 3,0 sigurnost, obrana; elektrotehnika i računarstvo (11.)
 
(jutarnji.hr/uredio:NSP)