Prošla su tri mjeseca otkako je skinuta s liste nezaposlenih, a to je kao period kazne, nakon kojeg se može vratiti na listu, no to je gubljenje vremena

Mlada Riječanka u Danskoj je završila studij grafičkog dizajna i nakon završetka studija ostvarila je pravo na naknadu za nezaposlene.

Međutim, u Hrvatskoj joj se otvorila mogućnost stručnog osposobljavanja u jednoj renomiranoj dizajnerskoj kući i odlučila se vratiti, ali tada su krenuli problemi.

23-godišnja kći Alfreda Frankovića iz Rijeke sprema se opet za Dansku iako se prije šest mjeseci iz te iste Danske vratila s diplomom i željom da ostane u Hrvatskoj. Iznevjerio ju je, kao i toliko drugih – sustav koji joj je srušio sve planove koje je imala.

“Prije četiri godine kći mi je otišla u Dansku na studij grafičkog dizajna, koji je i završila. Ostvarila je pravo na naknadu za nezaposlene. Riječ je o lijepom iznosu, ne o iznosu za preživljavanje. Međutim, u Hrvatskoj joj se otvorila mogućnost stručnog osposobljavanja u jednoj renomiranoj dizajnerskoj kući i odlučila se vratiti iako je riječ o naknadi koja je mnogo manja od one u Danskoj, no željela se vratiti, a željeli smo to i mi kao roditelji”, ispričao je Franković za Novi list.

Nakon povratka iz Danske kći se prijavila na Zavod za zapošljavanje kako bi ostvarila pravo na stručno osposobljavanje. U trenutku kad je potpisala potrebnu dokumentaciju s tvrtkom koju je sama pronašla, otišla je ponovo u Dansku kako bi riješila dokumentaciju na fakultetu i “raskućila se” te konačno vratila u Hrvatsku, no uslijedio je šok.

“Zavod za zapošljavanje skinuo ju je s liste nezaposlenih jer se nije javila unutar osam tjedana, što joj je bila dužnost. Tim činom propala joj je mogućnost za realizaciju stručnog osposobljavanja. Moja se kći ne vodi kao nezaposlena iako to zapravo jest, a pravno gledano, Zavod za zapošljavanje nije učinio nikakav propust. Službenica se drži onoga što je propisano, no pitam se je li bitnije javljanje ili to što je pronađen posao koji mladoj osobi znači start u život. Koji je smisao Zavoda za zapošljavanje ako onemogućava zapošljavanje?” navodi Franković.

Njegova se kći žalila, a rješenje Zavoda mjesecima je čekala kao ozeblo sunce jer ono je za nju i njezinu obitelj značilo odluku – Hrvatska ili Danska. Kada je napokon stiglo, još jedno razočaranje. Bilo je negativno. I sada opet odlazi.

“Istina je da je moja kći pogriješila jer se nije javila na vrijeme. Pošteno smo priznali i očekivali malo fleksibilnosti. Ipak je riječ o ustanovi koja je servis građanima i koju svi mi plaćamo.

Prošla su tri mjeseca otkako je skinuta s liste nezaposlenih, a to je kao period kazne, nakon kojeg se može vratiti na listu, no to je gubljenje vremena. Od početka ove godine čeka na stručno osposobljavanje i sad bi cijeli postupak morala ponovno proći, a to više ne želi”, zaključuje Franković.
 
(novilist.hr,dnevnik.hr)

Kapitalizam uči da su važni samo pojedinci, da svaka osoba mora sama da se bori za sebe, da je cilj biti samo jedan pobjednik koji dobiva sve i koji nema nikakvu odgovornost prema ostalima

Za kapitalistu sve predstavlja potencijalno tržište. Obrazovanje, zdravstvo, čak i pravo na vodu. Međutim, uz svaki neuspjeh tržišta postaje sve jasnije da se osnovna ljudska prava ne mogu kupovati i prodavati poput automobila i mobitela, piše commondreams.org

Težnja za profitom, kada su esencijalne potrebe dio proizvoda, znači da neće svi biti u mogućnosti platiti cijenu. Nekima će biti odbijene one bitne potrebe.

Globalni neuspjeh

Kapitalizam ne uspijeva kontrolira globalnu nejednakost. Za svaki dolar koji je 1% najbogatijih posjedovao u 2011. godini, sada posjeduje 1,27 dolara. Najbogatiji posjeduju skoro polovicu svjetskog bogatstva. Samo njih 70 posjeduje onoliko koliko posjeduju 3,5 milijarde ljudi.

Kapitalizam nije uspijevao niti je želio da kontrolira “utrku do dna” koju je uzrokovala “slobodna trgovina”, dok poslovi za srednju klasu dospijevaju u države s niskim plaćama.

Niti je apitalizam također uspijevao kontrolirati globalnu degradaciju ekologije, uz trilione subvencija koje idu zagađivačima koji ne plaćaju porez i korporacijama koje ignoriraju svaku društvenu odgovornost tražeći načine da zarade od globalnog zagrijavanja.

Neuspjeh u otvaranju poslova

Sa ili bez globalizacije, poslovi srednje klase nestaju, a tu spadaju čak i poslovi iz područja financijske analize, medicinske dijagnoze, pravne pomoći i novinarstva. Za to je kriva umjetna inteligencija. Milijuni ljudi su nekada imali ulogu u proizvodnji i imali koristi od toga, dok sada korist ima samo elita.

Navodi se da je nezaposlenost smanjena, ali to se samo tako čini zbog poslova s ​​kraćim radnim vremenom. Sve češće se javljaju tehnološki viškovi u vojsci i tehnologiji. Dovoljan primjer je da prava nezaposlenost u SAD iznosi 23%, što je slično nezaposlenosti iz razdoblja Velike depresije.

Neuspjeh zdravstvenog sustava

Kapitalistički motivi stvaranja profita omogućuju da se tableta protiv hepatitisa, koja u Egiptu košta 10 dolara, prodaje u SAD za 1.000 dolara i da troškovi testiranja krvi znatno variraju u različitim bolnicama u Kaliforniji.

Za ove slučajeve je kriva zlouporaba patenata. Farmaceutske tvrtke mogu neznatno doraditi neki lijek da bi napravili “sasvim novi” lijek s novim patentom.

Druga zdravstvena prijevara koja pogađa većinu nas je voda u boci. Isto to se radi i sa vodom za piće. Svaka flaširana voda je u stvari filtrirana voda sa nekim “fensi” imenom, čiji proizvođač jamči da je “čista i sigurna” koju naivni građani skupo plaćaju.

Neuspjeh stambenog pitanja

Uslijed slobodne trgovine, smještaj srednje klase je sada u potpunosti u vlasništvu superbogatih. Zbog “nevidljive ruke” slobodnog tržišta, u samo 35 godina ulaganja bogatstva super-bogatih je otišlo sa 15% na gotovo 200% od srednje klase društva.

Neuspjeh obrazovanja

Glavni neuspjeh obrazovanja je u privatizaciji škola s akreditacijama. Uslijed ovih privatnih škola, mnoge škole diljem svijeta se zatvaraju, ostavljajući iza sebe učenike bez adekvatnog obrazovanja i posla.

Ljudi za jednokratnu upotrebu

“Korporativni kapitalisti ne mare za ljudski život”, napisao je Chris Hedges. Patnja grka kako i ostalih amerikanaca u kapitalističkom sustavu postaje beznačajna.

Ljudi postaju beznačajni u uspješnom kapitalističkom sustavu.
 

 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)

Otkada se raspala Jugoslavija, i ušli smo u kapitalizam, počele su se ostvarivati neke čudne stvari. Slijedi li nam depopulacija i izumiranje, te totalna degradacija društva i stadarda? Postoji li plan elite za Hrvatsku?

U poslijednjem Izvješću o starenju, Europska komisija je dala pregled osnovnih demografskih i makroekonomskih trendova projiciranih u razdoblju od 2013. – 2060. godine.

Premda je u odnosu na baznu 2013. godinu na razini EU predviđen rast populacije do 2060., Hrvatska spada u zemlje s izrazito negativnim demografskim trendovima.

U odnosu na 2013. godinu, s razine ukupne populacije od 4,3 milijuna, predviđa se smanjenje ukupnog stanovništva za 600 tisuća stanovnika, što dovodi do smanjenja ukupne populacije na razinu od oko 3,7 milijuna stanovnika u 2060. godini.

Osim navedene depopulacije, zabrinjavajuća je i projekcija pada udjela mladog stanovništva u ukupnoj populaciji. Udio najmlađeg stanovništva od 0-14 godina u odnosu na baznu 2013. godinu (14,9%) postupno bi se mogao smanjivati do razine 13,9% u 2060. Značajno veću kontrakciju u projiciranom razdoblju (od čak 6,6 postotnih bodova) Europska komisija je projicirala u kretanju najproduktivnije populacije u dobi od 25-54 godine: njihov udio u ukupnom stanovništvu će se smanjiti sa 41,1% u 2013. na svega 34,5% do 2060. godine, navodi se u analizi RBA.

Radno sposobno stanovništvo pada na 56,5 posto

Pokazatelj udjela radno sposobnog stanovništva (u dobi od 15-64 godine) u ukupnoj populaciji također odražava značajna negativna odstupanja u projekcijskom razdoblju: sa 66,9% u 2013. na 56,5% u 2060. godini. Istovremeno, trend značajnog starenja stanovništva u Hrvatskoj odražava se kroz razmjerno snažne negativne promjene u udjelima starije populacije u ukupnom stanovništvu. Primjerice, udio stanovnika starijih od 65 godina u ukupnoj populaciji povećat će se do kraja projekcijskog razdoblja na razinu od 29,6% (11,3 postotnih bodova više u usporedbi s 2013.).

Obzirom da je očekivano trajanje života do 2060. godine povećano na 82,7 godina za muškarce (prosječno 8,7 godina više u odnosu na 2013.) te na 87,6 godina za žene (što je za 6,9 godina više u odnosu na 2013.), značajno je pogoršan udio stare populacije u ukupnom stanovništvu.

Naime, očekuje se povećanje udjela stanovništva starijeg od 80 godina u ukupnoj populaciji na razinu od 11,1% (6,7 postotnih bodova više nego u 2013.). Štoviše, udio istih u radno sposobnom stanovništvu porast će sa 6,5% u 2013. na 19,6% u 2060. godini.

Obzirom na projicirani pad radno sposobnog stanovništva te negativnu stopu rasta zaposlenosti u navedenom projekcijskom razdoblju, analitičare posebno zabrinjava pokazatelj ovisnosti stanovništva u dobi od 0-15 godina te iznad 64 godine o stanovništvu u dobi između 15-64 godine. Taj ukupni koeficijent ovisnosti porast će sa 50% koliko je iznosio u 2013. godini na 77% u 2060.

Tko će zaraditi mirovine?

Navedene projekcije polaze od pretpostavke da će i 2060. vrijediti sva postojeća zakonska rješenja te da će biti održane ili implementirane sve predviđene reforme (prvenstveno u mirovinskom sustavu) što dobrim dijelom objašnjava očekivani pad udjela javnih troškova za mirovine unatoč dramatičnom starenju stanovništva i povećanju očekivanog životnog vijeka.

Kako navode analitičari RBA, za očekivati je da će rasti udio mirovina koje će biti isplaćivane iz II. mirovinskog stupa; pad udjela mirovina koje nisu iz rada te produljenje radnog vijeka.

Međutim, stručni tim EK ističe kako bi ove prognoze mogle biti precijenjene poglavito u troškovima za mirovine obzirom da mirovinski sustav već sada pokazuje izrazite slabosti.

“Dodajmo da uz potencijalni gospodarski rast od svega +1,4% u navedenom projekcijskom razdoblju svako odgađanje potrebnih strukturnih reformi Hrvatsku dovodi sve bliže demografskom izumiranju uz dugoročne posljedice na financijsku održivost cjelokupnog sustava”, upozoravaju analitičari RBA.
 

 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)

Skandinavski socijalisti su po definiciji ekonomski analfabeti. Da nisu, ne bi bili socijalisti, no njihovo socijalističko uređenje je najbolje u svijetu. Zašto?

Prema tome, u argumentacijama svojih političkih stajališta, socijalisti se nikada neće oslanjati na neke ekonomske argumente, već se njihovi argumenti skoro pa uvijek svode na jeftinu populističku demagogiju, recitiranje par nepovezanih parola iz neke od opjevanih revolucija, demoniziranje neistomišljenika, napadanje strawmana i pozivanje na emocije, uz što više spominjanja fašizma, ropstva i eksploatacije gdje tim pojmovima nije mjesto.

Međutim, povremeno socijalisti u raspravama znaju izbaciti nekakav sumnjivi primjer iz povijesti ili teško provjerljivi statistički podatak koji, navodno, govori u korist nekih njihovih teza.

Jedan od vrlo čestih takvih primjera jest mit o uspjesima skandinavskog socijalizma, odnosno rastrošne socijalne države i visokih poreza u skandinavskim zemljama. Ako znamo da je životni standard stanovnika skandinavskih zemalja jedan od najviših u svijetu (iako ponekad malo precijenjen, ali dobro), zar to ne dokazuje uspjehe socijalne države?

Kratak odgovor je: ne. Zapravo, upravo je suprotno, a u tekstu ću pobliže objasniti i zašto.

Korelacijsko-kauzacijska konfuzija

Prije svega, ono što je potrebno znati, jest da korelacija ne znači kauzalnost. Ako dvije pojave koreliraju, to ne znači da jedna uzrokuje drugu. To što su Šveđani bogati, a imaju raširenu socijalnu državu i visoke poreze ne znači nužno da su Šveđani bogati zbog socijalnih politika i visokih poreza.

Naprotiv, istina je da su Šveđani bogati usprkos socijalnim politikama i visokim porezima, a postali su bogati tako što su kroz povijest dugo vremena imali relativno slobodno tržište s minimalnim državnim uplitanjem i niskim porezima.

Povijest

Do prije nekih 150 godina Skandinavci su bili prilično siromašni. Za današnje standarde, živjeli su užasnim uvjetima. Peteročlane obitelji su živjele u jednosobnim kolibama, redovito su ostajali gladni zbog čestih nestašica hrane uzrokovanih nepovoljnom klimom, smrtnost novorođenčadi je bila preko 20%, imali su i veliki problem s emigracijom, itd. Krajem 17. stoljeća u jednoj epizodi masovne gladi umrlo je 10% norveškog stanovništva. Do sredine 19. stoljeća, Švedska je bila jedna od najsiromašnijih europskih zemalja.

Međutim, u otprilike 100 godina, mnogo toga se promijenilo. Prosječni švedski dohodak je porastao osmerostruko, dok se istovremeno broj stanovnika udvostručio. Stopa smrtnosti novorođenčadi je pala s 15% na 2%, a očekivani životni vijek je porastao za 28 godina. Slično se dogodilo i u ostalim skandinavskim zemljama.

Mnogi misle da su uzrok tome mudre skandinavske socijal-demokratske vlasti koje su nekako uspjele pronaći savršen “treći put”, ukomponirati visoke poreze, redistribuciju bogastva i regulacije tako da ne ugrožavaju rast produktivnosti. I tako su skandinavske države postale izvor inspiracije ljudima diljem svijeta koju vjeruju u državni intervencionizam i blagodati socijalne države.

Ipak, oni koji zazivaju skandinavski model danas u cilju povećanja blagostanja i gospodarskog rasta prave pogrešku kada se orijentiraju na ono što skandinavske države čine danas. Ako želimo dostići skandinavski standard, onda bismo trebali pogledati što su Skandinavci radili da bi postigli današnji standard, tj. čime su oni uspjeli postići takav prosperitet da si danas mogu priuštiti takve destruktivne politike?

Anders Chydenius, finski svećenik (u to vrijeme Finska je bila dio Švedske) i otac skandinavskog liberalizma napisao je 1763. esej u raspravi oko razloga zašto sve više Šveđana napušta domovinu.

U svom eseju se obrušio na represivni državni aparat, na poreze i regulacije koje uništavaju poslovne mogućnosti, kritizirao je protekcionizam, licenciranje i državne privilegije, koje su samo štitile povlaštenu elitu blisku s državnom vlasti. Zalagao se za minimalnu vladu čija će jedina funkcija biti zaštita života i imovine građana, te za drastično smanjenje poreza i slobodno tržište, predavanje zemlje seljacima u potpuno vlasništvo, a protivio se svim državnim subvencijama određenim industrijama. Zalagao se također i za slobodu tiska, slobodu govora i slobodu vjeroispovijesti.

Chydenius je 1765. izabran u parlament i ubrzo dolazi i do nekih promjena, do liberalizacije, smanjenja poreza, ukidanja cenzure i smanjenja državnih intervencija u tržište. Ovdje se nalazi engleski prijevod Chydeniusovog teksta iz 1765. u kojem on zapravo objašnjava mehanizam nevidljive ruke 11 godina prije Adama Smitha!

Uglavnom, Chydenius je ubrzo nakon toga bio izbačen iz parlamenta, a nešto kasnije se švedski kralj ponovo vratio represivnim politikama i konfliktima s Rusijom i Francuskom. Međutim, u prvoj polovici 19. stoljeća, pod utjecajem Chydeniusovih ideja ali i širenja liberalnih ideja po Europi, dolazi ponovo do reformi. Seljaci dobivaju puno vlasništvo nad zemljom. Jedan od najvažniji predvodnika tog vala liberalizma u Švedskoj bio je Lars Johan Hierta, uspješni biznismen koji je pokrenuo Aftonbladet, prve moderne novine u Švedskoj koje izlaze i danas, a u to vrijeme su bile laissez-faire glasilo.

Da ne idem u dugo u povijest, malo po malo, sredinom 19. stoljeća, dolazi do znatnih političkih promjena, švedski parlament usvaja mnoge liberalne reforme. Seljaci dobijaju zemljište u vlasništvo, ukidaju se barijere u trgovini i brojne regulacije koje su onemogućavale poslovanje, ukida se sustav gildi, dozvoljava se svakome da bez ikakvih posebnih dozvola od države pokrene posao, omogućeno je ženama da budu vlasnice imovine, uvažava se sloboda govora i tiska, ukidaju se regulacije kamatnih stopa, omogućuje se otvaranje dioničkih društava, drastično se smanjuju carine, itd. Jedan od najzaslužnijih političara za te reforme bio je ministar Johan August Gripenstedt.

U 50 godina, između 1860. i 1910. realni dohodak industrijskih radnika rastao je po stopi od 25% svako desetljeće, a očekivana životna dob se u tih 50 godina povećala za 12 godina. Ukupan realni dohodak se povećao za 170%, a sve to vrijeme razina državnog intervencionizma je bila minimalna. Na prijelazu stoljeća, udio državne potrošnje u švedskom  BDP-u je bio oko 6%. Liberalizam je u tih pedeset godina potpuno transformirao Švedsku (u to vrijeme Švedska je još u uniji s Norveškom).

Od vrlo regulirane i kontrolirane polu-feudalne ekonomije postali su otvoreno tržišno gospodarstvo s minimalnim regulacijama i državnim intervencionizmom. Ukidanje sustava gildi je dovelo do značajnog poboljšanja u proizvodnim procesima, kvaliteti, kreativnosti obrtnika i snižavanja cijena. Ubrzo stanovništvo u gradovima dobija uličnu rasvjetu, vodovod i kanalizaciju, i u to vrijeme nastaju neke poznate kompanije koje posluju i danas kao npr. Ericsson, AGA i Electrolux.

Kako to obično biva, s vremenom se pojavljuju i socijalistički oportunisti na političkoj sceni, dolazi do sve većih pritisaka raznih interesnih skupina za povećanjem državnih intervencija, liberali djelomično gube podršku u javnosti, međutim, sve do sredine 20. stoljeća Švedska ima još relativno ograničenu državnu potrošnju i uplitanje u gospodarstvo, te relativno niske poreze.

Primjerice, na ovoj tablici možemo vidjeti da je udio državne potrošnje u BDP-u 1938. u Švedskoj i Norveškoj bio oko 20%, u Danskoj ispod 17%. Za Finsku nema podataka, ali 1950. je iznosio 25%, dok danas sve te države osim Norveške imaju udio državne potrošnje u BDP-u preko 50%

Već 1950. godine Švedska je bila jedna od najbogatijih zemalja svijeta, a ukupno porezno opterećenje je bilo vrlo nisko, oko 19% BDP-a, i sve do 1965. nije bilo više od 30%. U to vrijeme dolazi do značajnog rasta državnog aparata, ali i dalje Švedska ima relativno deregulirano tržište, vrlo niske carine i omogućava mnoge porezne olakšice.

Do najvećeg rasta državne potrošnje dolazi između 1960. i 1980., kada se udio državne potrošnje u BDP-u udvostručio, s 31% na 60%, što je bilo popraćeno povećanjem poreza, najviše za vrijeme socijalista Olofa Palmea. Između 1970. i 1982. državna potrošnja raste po prosječnoj stopi od 6% godišnje, a udio zaposlenih u državnom sektoru raste s 20% na 33%.

Ubrzo dolazi do pada gospodarskog rasta osamdesetih, dolazi do devalvacija valute, pada zaposlenosti, i švedske krize 1990-ih u kojoj stopa nezaposlenosti prelazi 10% u najgorim godinama. Između 1950. i 1990. nije uopće došlo do neto povećanja zaposlenosti u privatnom sektoru za niti jedno mjesto, dok se broj zaposlenih u državnom sektoru znatno povećao, a između 1975. i 1985. udio javnog duga u BDP se učetverostručio, i u 1985. je samo plaćanje kamata na nacionalni dug iznosilo 29% BDP-a. 1993. godine javni dug je prelazio 70% BDP-a, dok je proračunski deficit bio 13% BDP-a. Krajem osamdesetih dolazi do kreditne ekspanzije i do inflacije (službene brojke su 5-10% godišnje u tom periodu), volumen odobrenih kredita se povećava za preko 100% između 1985. i 1989. (odakle je taj novac došao?)

Na grafikonu ispod prikazan je trend stvaranja novih poslova od 1981. do 2003. Kao što vidimo, u Švedskoj i Finskoj zaposlenost je na istom nivou, u Danskoj je došlo do malog povećanja (uglavnom zbog fleksibilnijeg zakona o radu i restrikcijama u socijalnim davanjima), a u “neoliberalnoj” Irskoj imamo povećanje od preko 50%.

U tom periodu najviše su oštećena mala i srednja poduzeća. Visoki porezi i regulacije su otežavali otvaranje novih poslova i inovacije, dok su velike korporacije s velikim ekonomijama opsega lakše prevaljive te prepreke. U 2000. godini, od 50 najvećih švedskih kompanija, samo je jedna bila osnovana nakon 1970., odnosno gotovo sve su bile još iz vremena liberalnog perioda švedske ekonomije.

Između 1975. i 2000. BDP po glavi stanovnika u SAD je porastao 72%, u zapadnoj Europi 64%, dok u Švedskoj svega 43%. Da je švedska imala rast BDP-a po istoj stopi kao prosjek OECD-a od 1970., u 2002. bi svako kućanstvo bilo bogatije za 2 700 dolara mjesečno.

Na gornjem grafikonu prikazane su prosječne stope gospodarskog rasta OECD zemalja između 1960. i 1996. s obzirom na razinu državne potrošnje. Iz grafikona je vrlo jasna korelacija između gospodarskog rasta i veličine državnog aparata.

Na donjem grafikonu (izvor) prikazano je kretanje švedskog BDP-a po stanovniku usklađenog za kupovnu moć, u odnosu na prosjek OECD-a od 1950. do 2004., a može se jasno uočiti znatan pad od početka šezdesetih godina, i blagi rast nakon djelomične liberalizacije devedesetih.

U tablici ispod prikazane su prosječne godišnje stope rasta odabranih zemalja ukupno i per capita u određenim periodima. Vidimo da je Švedska krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća bilježila čak jači gospodarski rast od Velike Britanije i Njemačke, te neznatno slabiji od SAD-a, da bi između 1950. i 1977. došlo do značajnog usporavanja rasta švedskog gospodarstva, upravo u ono vrijeme kada dolazi po velikog povećanja državne potrošnje i poreznog opterećenja.

Šveđani su se od te krize devedesetih donekle oporavili upravo liberalizacijom tržišta i smanjenjem državnog aparata. Došlo je do porezne reforme, mnogi porezi su smanjeni (najviša marginalna stopa poreza na prihod je do 1990. bila ogromnih 90%, dok je do danas spuštena na 56,5%), a neki ukinuti (kao npr. porezi na nasljedstvo i darove), ukinute su sve subvencije u poljoprivredi, većina javnih poduzeća je privatizirana (čak djelomično i školstvo, zdravstvo, te mirovinsko osiguranje), industrije su deregulirane, a državna potrošnja je smanjena, kao i socijalna davanja. Od 1993. godine, udio državne potrošnje u švedskom BDP je smanjen sa 67% na 49% u 2013. U isto vrijeme su i ostale skandinavske zemlje provele rezove u državnoj potrošnji (najmanje je državnu potrošnju smanjila Danska, za 10 postotnih poena).

Na donjem grafikonu prikazan je švedski BDP po stanovniku u odnosu na američki prije i nakon tržišnih reformi početkom devedesetih:

Ukratko, Švedska (a ni ostale skandinavske zemlje) se nije obogatila zbog socijalističkih politika, nego usprkos njima. Švedska se obogatila jer je jedan dugi period kroz povijest, oko sto godina, imala prilično liberalne ekonomske politike, bila je tržišno orijentirana, imala mali ograničeni državni aparat, slobodnu trgovinu s inozemstvom, niske poreze i regulacije, i u tom periodu Šveđani proživljavaju nezapamćen gospodarski rast, dolazi do ogromnog rasta životnog standarda i realnog dohotka stanovništva, te Švedska postaje jedna od najbogatijih zemalja svijeta.

Upravo zbog takvih tržišno liberalnih politika koje su Šveđanima omogućile zavidan prosperitet, švedska država si je mogla priuštiti takvu rastrošnost u socijal-demokratskoj fazi, međutim, to ih je brzo koštalo, i koštat će ih opet, ako nastave s takvim politikama. Povećanje državne potrošnje, poreznog opterećenja i državnog intervencionizma u drugoj polovici 20. stoljeća uzrokovalo je značajan pad standarda u skandinavskim zemljama, smanjenje zaposlenosti, te visoku inflaciju i krizu devedesetih koja je prisilila državne vlasti da malo popuste u svojim apetitima, te je došlo do rezova u državnoj potrošnji i porezima, i do liberalizacije nekih industrija, što je omogućilo i izlazak iz krize.

Švedski ekonomist Assar Lindbeck je tako podijelio povijest švedske ekonomije u tri epohe: faza slobodnog tržišta (1870.-1970.), faza intervencionizma (1970.-1990.), te faza djelomične liberalizacije (1990. do danas).

Također, valja napomenuti kako je Švedska bila neutralna u oba svjetska rata u 20. stoljeću, te je tako bila pošteđena štetnih posljedica ratnih razaranja i njena infrastruktura je ostala netaknuta. Doduše, Danska i Norveška su bile tijekom Drugog svjetska rata pod nacističkom okupacijom, a Finci su vodili iscrpljujući obrambeni rat protiv Sovjeta. Međutim, jedna Zapadna Njemačka je u dva svjetska rata bila gotovo potpuno uništena i nakon 1945. krenula praktički od nule, a u svega par desetljeća je dostignula švedski standard, i to pod vodstvom “neoliberala” Adenauera i Erharda. Neki neupućeni socijalisti će njemački boom pripisivati Marshallovom planu što je prilično smiješno s obzirom da je Jugoslavija po glavi stanovnika primila oko 11 puta veći iznos za reparacije nakon rata, pa je svejedno jugoslavenski standard bio drastično lošiji od zapadno-njemačkog.

Za detaljnije o ekonomskoj povijesti Švedske, ali i još mnogo više, preporučam odličan esej Johana Norberga How Laissez-Faire Made Sweden Rich, dostupan ovdje, i rad Assara Lindbecka Three Swedish Models, dostupan ovdje.

Ekonomska sloboda

Razina socijalizma i intervencionizma u skandinavskim ekonomijama je često pomalo preuveličana u usporedbi s ostatkom svijeta.

Da, skandinavske države imaju mnoge karakteristike socijalističkih politika, poput visokog progresivnog oporezivanja, politika redistribucije dohotka, velike državne potrošnje i sl. Međutim, koliko je to u usporedbi s ostalim državama?

Hmm, pa i ne baš toliko loše. Pogledamo li malo bolje, skandinavske ekonomije su ekonomski relativno slobodne, usprkos visokim porezima i socijalnim programima. Složenost birokracije, regulacije, barijere u pokretanju i obavljanju biznisa, te protekcionizam su na vrlo niskim razinama.

Da se razumijemo, skandinavske države u apsolutnom smislu jesu vrlo intervencionističke, provode vrlo destruktivne socijalističke politike i izrazito su neslobodne ekonomije. Ali, u relativnom smislu, u odnosu na ostatak svijeta, su čak među slobodnijima, tj. manje represivnim, što ustvari najviše govori o tome kako se cijela paradigma na svjetskoj razini pomaknula u krivom smjeru.

U Švedskoj je PDV, ovisno o vrsti proizvoda 25, 12 ili 6%. U Norveškoj slično tako, iznosi 25, 15 ili 8%. U Finskoj je 24% (na hranu 14%, a na smještaj i kulturu 10%), a u Danskoj 25%. Znači, praktički jednako kao i u Hrvatskoj, među najvišim stopama u svijetu.

Također, sve skandinavske zemlje imaju i vrlo progresivno oporezivanje dohotka, kao i velik udio države potrošnje u BDP-u (u Danskoj, Finskoj i Švedskoj prelazi 50%).

No, unatoč svemu tome, ako pogledamo Heritageov indeks ekonomskih sloboda za 2014., sve skandinavske zemlje su među tridesetak najslobodnijih u svijetu: Danska je na visokom 10. mjestu, Finska na 19. mjestu, Švedska na 20., a Norveška na 32. Usporedbe radi, Hrvatska je 87. mjestu, Srbija na 95., a SAD na 12. mjestu.

Dakle, jedna Danska s ogromnim udjelom državne potrošnje u BDP-u, te izrazito visokim PDV-om i porezom na dohodak, je među 10 najslobodnijih ekonomija svijeta (čak je ocijenjena bolje nego SAD u 2014.), a to puno više govori o tome kako je ekonomska sloboda u cijelom svijetu na tragično niskim razinama.

Po komponenti business freedom u tom indeksu, na skali od 1 do 100, sve skandinavske zemlje su pri vrhu: Danska je na 98.1 (2. na listi), Finska na 93.6 (7. mjesto), Švedska na 91.1 (11 .mjesto), Norveška na 90.9 (12. mjesto), dok je Hrvatska na 61.4, a, primjerice, SAD na 89.2 (da, “socijalistički” Skandinavci su bolje ocijenjeni po slobodi biznisa od “kapitalističke” Amerike).

Pogledamo li indeks jednostavnosti obavljanja biznisa (ease of doing business) Svjetske Banke koji uključuje elemente poput volumena birokracije, troškova i vremena za pokretanje i registraciju biznisa, visine poreza, zaštite vlasničkih prava, uvoznih i izvoznih barijera i sl., vidimo da su i tu skandinavske zemlje među najpovoljnijima: Danska je na 5. mjestu, Norveška na 9., Finska na 12., a Švedska na 14. Usporedbe radi, Hrvatska je 89. mjestu.

Danska, primjerice, ima najliberalnije tržište rada u Europi i jedan od najfleksibilnijih zakona o radu koji omogućava vrlo lako zapošljavanje i otpuštanje, vrlo fleksibilno radno vrijeme, nema restrikcija za noćni rad niti rad nedjeljom.

Također, niti jedna od skandinavskih zemalja nema zakonski određenu minimalnu plaću.

Sve u svemu, skandinavske države svakako imaju ogromne poreze i destruktivnu redistribucijsku politiku, ali su u nekim drugim segmentima regulacija poslovanja i zapošljavanja puno ekonomski liberalniji u odnosu na druge, stoga je neutemeljeno njihov uspjeh pripisivati socijalističkim politikama. Naprotiv, one su uspjele usprkos socijalističkim politikama, a zahvaljujući onim tržišno liberalnim.

Posljedice socijalne države

Ono što mnogi simpatizeri skandinavskog modela također zanemaruju jest dugoročni utjecaj welfare politika na produktivnost stanovništva i druge neželjene posljedice. Općenito, svako državno financiranje nezaposlenih umanjuje kod pojedinaca motivaciju za radom. Svaki dio dohotka koji se oduzme realnom sektoru da bi se dao nezaposlenima, povećava trošak proizvodnje i smanjuje trošak nerada. Što je taj dio veći, jasno, manji je pritisak na nezaposleni dio stanovništva da se aktivira u produktivnom sektoru. Zašto raditi za 4000 kuna, ako se može ne raditi za 2000? Na taj način, politika redistribucije potiče letargiju i nezaposlenost, a destimulira radišnost i produktivnost. U dugom roku vodi potpunoj dekadenciji društva, a tih destruktivnih učinaka nisu pošteđeni ni Skandinavci.

Kako nam Per Bylund objašnjava ovdje, nekad su indvidualizam i samostalnost bile ključne značajke skandinavskog mentaliteta. Biti Šveđanin značilo je voditi brigu o sebi, zarađivati za sebe, ne ovisiti o drugima i ne biti nikome na grbači. I upravo takav mentalitet im je omogućio da od jedne od najsiromašnijih europskih zemalja postanu jedna od najbogatijih u manje od sto godina. Biti u mogućnosti brinuti se za sebe i svoju obitelj je bila stvar ponosa, dok je traženje pomoći od drugih bilo sramota, no to ne znači da nisu bili voljni pomagati jedni drugima kada je bilo potrebno. Puno prije razvoja socijalne države, postojale su lokalne privatne organizacije za financijsko pomaganje i zdravstvenu zaštitu onima koji su u nevolji.

Međutim, stvari su se s vremenom promijenile. Institucionaliziranjem sustava socijalne skrbi, centralna država je postala primarni organ pružatelja socijalne pomoći nezaposlenima i time preuzela ulogu dobrovoljnih humanitarnih organizacija i vjerskih institucija.

Širenje socijalnih politika (i općenito državne potrošnje) u skandinavskim zemljama uzrokovalo je i promjene u samom mentalitetu stanovništva. Pojedinci su počeli plodove nečijeg tuđeg rada pomalo shvaćati zdravo za gotovo, kao neko neotuđivo pravo. Naravno, u tom procesu svakako da je imala značajnog utjecaja i državna propaganda kroz obavezno (i uglavnom državno) školstvo, a to je u konačnici rezultiralo još većim pritiscima za što više progresivnijih politika i stvaranjem generacija i generacija ljudi koji su se navukli na ovisnost o državnom aparatu.

Došlo je potpune promjene paradigme u društvenom mentalitetu, u osjećaju za odgovornost, a time i u političkoj sferi.  Sve više birača počelo je zahtjevati još više socijalnih benefita, još više državnih programa, što je i dovelo do rastućih poreza i ogromnog povećanja državne potrošnje u drugoj polovici 20. stoljeća za vrijeme socijal-demokratske vlasti.

Bylund nam lijepo sažima “logiku” iza tih principa politika socijalne države:

The “welfare logic” vindicating such preposterous demands goes something like this. The premise is that every individual has a right to a good life. It can be concluded that a good life is made through not having to worry about material wealth, and thus having welfare benefits and gaining financial “independence” is essential. Financial independence, in turn, requires a high-status, high-salary, and not-too-demanding job; a good job is thus an inferred human right. The people who currently have the jobs literally occupy the positions and are therefore in the way — each and every one of them violates my right to that job. This makes anyone who has a good job a rights-violator and therefore criminal.

Zdravi razum je zamijenilo dogmatsko vjerovanje u Državu Dadilju od kolijevke do groba. Osjećaj za osobnu odgovornost je zamijenila ideologija prirodnih prava na ovisnost o drugima. Načelo slobode od prisile je zamijenjeno konceptom slobode od odgovornosti.

Čak nam i danska socijal-demokratska političarka Karen Haekkerup priča:

In the past, people never asked for help unless they needed it. My grandmother was offered a pension and she was offended. She did not need it. But now people do not have that mentality. They think of these benefits as their rights.

Nadalje, državno preuzimanje skrbi za socijalne slučajeve, te starije i nemoćne, dovelo je do potpune deformacije osjećaja za solidarnost kod pojedinaca. Mlađe generacije sve manje osjećaju ikakvu odgovornost za brigu o starijima, dok sve više pripadnika starije generacije provodi starost usamljeno i u depresiji.

Danas ljudi očekuju da će država voditi brigu o tome. Istovremeno, roditelji koji imaju problema s odgojem djece očekuju da ih se oslobodi njihove odgovornost, a da brigu za djecu preuzme država sa svojim odgojno-obrazovnih aparatom. I sve su to logične implikacije širenja programa socijalne države. Socijalna država uništava osjećaj za odgovornost i solidarnost, smanjuje motivaciju za radom i kreativnošću, a potiče lijenost i nerad, te stvara generacije neodgovornih, nezrelih, razmaženih i ovisnih pojedinaca.

Vjerojatno arhitekti socijalne države nisu imali u planu moguće promjene u mentalitetu i društvenom moralo do kojih će dovesti socijalne politike. Možda su stvarno samo htjeli svima omogućiti socijalnu sigurnost, nekakav sustav u kojem će i oni koji su nesposobni za samostalan rad biti u mogućnosti živjeti dostojnim životom. Ipak, eksperiment je bio promašaj, doživio je bumerang. Ljudi ipak nisu protoni, nego svjesna bića koja djeluju s ciljem, i ne mogu biti podložni socijalnom eksperimentiranju koje pretpostavlja ceteris paribus uvjete. U stvarnosti, ceteris paribus uvjeti ne postoje, a ljudsko djelovanje se prilagođava promjenama u vanjskim poticajima (incentives).

Ovaj popularni članak iz New York Timesa od prošle godine je prenio priče dva socijalna slučaja iz Danske koji više od desetljeća uživaju benefite socijalne države. Prvi je slučaj samohrane 36-godišnje majke koja od šesnaeste godine živi na socijalnim plaćanjima u iznosu od 2700 dolara, što je tri puta više od prosječne hrvatske neto plaće. Drugi je slučaj izvjesnog Roberta Nielsena, 45-godišnjaka koji se hvali kako je od 2001. na socijali i da nema namjeru tražiti posao, jer mu je i ovako sasvim dobro. Čak je i vlasnik svog stana u kojem živi.

Da bude jasno, takve posljedice socijalnih politika ni slučajno nisu endemične za skandinavske zemlje. One su prisutne svugdje gdje se provode, one su nužna posljedica državnog poticanja nerada.

Još jedan zanimljiv pokazatelj pogrešnih podražaja koje šalju socijalne politike jest trend povećanja stope invaliditeta. U 2007. godini Švedska je imala najvišu stopu invaliditeta u svijetu. U 2008. godini, među četiri OECD zemlje s najvišom stopom primatelja socijalnih benefita na temelju invalidnine su čak tri skandinavske (Švedska na drugom mjestu, Norveška na trećem, Finska na četvrtom) sa stopom od oko 10%, dok je OECD prosjek bio 5,7%.

Danska je također bila iznad prosjeka, na sedmom mjestu. Naravno, nisu Skandinavci u stvarnosti nadprosječno invalidi, dapače, čovjek bi očekivao od kršnih i otpornih Vikinga zapravo iznadprosječnu radnu sposobnost. Vjerojatniji razlog visokom broju prijavljenih invalida su relativno visoka državna davanja za invaliditet, što je poticaj i onima fizički sposobnima da se predstavljaju kao invalidi i tako zloupotrebljavaju državne benefite. Državna potrošnja na bolovanja i invalidninu u Švedskoj iznose oko 3,6% BDP-a, dok je OECD prosjek na oko 1,9% BDP-a.

U 2007. godini, primjerice, Šveđani su prema podacima WHO-a bili među najzdravijim narodom na svijetu, a 13% ih je primalo neki oblik državne naknade za invaliditet, radnu nesposobnost ili bolovanja, što je tada bila najviša stopa na svijetu. Mnogi ekonomisti i liječnici za to krive upravo vrlo labave socijalne politike, niske kriterije za uključivanje u programe pomoći, te vrlo slabo kontroliranje individualnih slučajeva. Tijekom nogometnog svjetskog prvenstva 2006. broj bolovanja među muškarcima u Švedskoj je porastao za čak 55%.

Također, velikodušne socijalne politike u Skandinaviju privlače velik broj imigranata iz siromašnijih zemalja i to često iz onih kultura koje nisu baš kompatibilne sa zapadnom civilizacijom (pa su tako ti imigranti i najčešći počinitelji kriminalnih djela). Dobar dio tih imigranata, ako ne većina, se nikad ne zaposli, već živi od socijalnih primanja, koristi usluge socijalne države poput zdravstva i školstva za djecu, a kada dobiju državljanstvo, u pravilu glasaju za političare koje im nude još više politika redistribucije i benefita socijalne države. U 2011. godini u Švedskoj, čak 60% socijalnih davanja je otpalo na imigrante, koji čine oko 14% stanovništva.

Na kraju se postavlja pitanje …  da li je ipak kapitalizam bolji?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index, youtube.com/uredio: nsp)

Preko milijun nezaposlenih Amerikanaca dobiti će najstrašniji novogodišnji “poklon”. Ostati će bez naknade za nezaposlene.

Vidite, republikanci u Kongresu tvrde da ako poslije višemjesečnog traženja niste našli posao, to je sigurno zato što se ne trudite dovoljno. Dakle, potreban vam je dodatni poticaj u vidu čistog očaja.

Kao rezultat toga, muke nezaposlenih, koje su ionako strašne, postat će još gore. Naravno, oni koji imaju posao su u mnogo boljoj situaciji. Međutim, uporna slabost tržišta rada odražava se i na njih. Dakle, hajde da popričamo o mukama zaposlenih…

Neki ljudi vas pokušavaju uvjeriti da su radni odnosi isti kao svaka druga tržišna transakcija; radnici imaju nešto na prodaji, poslodavci žele kupiti ono što oni nude, i onda se jednostavno dogovore. Ali svatko tko je ikada radio u stvarnom svijetu – ili tko je makar pročitao strip Dilbert – zna da nije tako.

Činjenica je da zaposlenost obično podrazumijeva odnos podređenosti: imate šefa koji vam naređuje što da radite i ako odbijete, možete biti otpušteni. To ne mora biti loše. Ako poslodavci cijene svoje radnike, neće postavljati nerazumne zahtjeve. Ali to nije jednostavna transakcija. Postoji onaj country hit pod nazivom “Take This Job and Shove It” (Gonite se i ti i tvoj posao). Ne postoji i nikad neće postojati pjesma pod nazivom “Gonite se i ti i tvoja roba široke potrošnje”.

Dakle, radni odnos je odnos snaga, a visoka nezaposlenost je znatno oslabila ionako slab položaj radnika u tom odnosu.

Zapravo možemo kvantificirati tu slabost posmatrajući stopu ostavki – mjesečni postotak radnika koji dobrovoljno napuštaju radno mjesto (za razliku od otpuštanja). Očigledno, ima mnogo razloga zašto netko može napustiti posao. Ostavka, međutim, predstavlja rizik; ukoliko već nema novi posao koji ga čeka, radnik ne zna koliko dugo će mu vremena trebati da pronađe novi posao i kakav će taj posao biti u usporedbi sa starim.

A rizik ostavke je mnogo veći kada je nezaposlenost visoka i kad ima mnogo više ljudi koji traže posao nego što ima radnih mjesta. Kao rezultat toga, očekivalo bi se da stopa ostavki raste u vrijeme gospodarskog rasta i pada tijekom recesije – što se zaista i događa. Ostavke su pale tijekom recesije 2007-09., i samo su se djelomično obnovile, što je odraz slabosti i neadekvatnosti američkog ekonomskog oporavka.

Sada razmislite što ovo znači za pregovaračku snagu radnika. Kada je gospodarstvo jako, radnici su snažni. Mogu otići ako su nezadovoljni tremanom poslodavca i znaju da će brzo pronaći novi posao ako ih on otpusti. Međutim, kad je gospodarstvo slabo, radnici imaju vrlo slabe karte i poslodavci su u poziciji da ih više opterećuju, manje plaćaju, ili i jedno i drugo.

Ima li nekih dokaza da se to događa? I kako se događa? Ekonomski oporavak je, kao što sam rekao, bio slab i neadekvatan, ali sav teret ove slabosti nose radnici. Dobit poduzeća se survala tijekom financijske krize, ali se brzo obnovila i nastavila se uvećavati.

U ovom trenutku, profiti poslije oporezivanja su više od 60% posto veći nego što su bili 2007., prije izbijanja recesije. Ne znamo u kojoj mjeri se ova bujica profita može objasniti faktorom straha – mogućnošću pritiskanja radnika koji znaju da nemaju gdje otići. Ali to mora biti barem dio objašnjenja. U stvari, moguce je (mada ne i izvjesno) da korporativnim interesima zapravo više odgovara djelomično depresirano gospodarstvo nego puna zaposlenost.

Štoviše, mislim da nije pretjerano reći da ova realnost djelomično objašnjava zašto je naš politički sustav okrenuo leđa nezaposlenima. Ne, ne vjerujem da postoji tajna zavjera direktora koji potajno rade na slabljenju gospodarstva. Ali mislim da se glavni razlog zašto smanjenje nezaposlenosti nije politički prioritet ogleda u tome što je ovo stanje grozno za radnike, ali je korporativnoj Americi sasvim dobro.

Kad jednom ovo shvatite, shvatit ćete i zašto je tako važno da se ovi prioriteti promjene.

U posljednje vrijeme vodi se čudna rasprava među progresivcima, gdje neki tvrde da populizam i osude nejednakosti predstavljaju skretanje pažnje, i da umjesto toga proritet treba biti puna zaposlenost. Međutim, kako su već istaknuli neki vodeći progresivni ekonomisti, i sama puna zaposlenost je populističko pitanje: slabo tržište rada je glavni razlog zašto radnici gube moć, a prevelika snaga korporacija i bogatih je glavni razlog što ne činimo ništa za nova radna mjesta.

Preveliki broj Amerikanaca trenutno živi u klimi ekonomskog straha. Postoje mnogi koraci koji se mogu poduzeti da se takvo stanje okonča, ali najvažnije je da se radna mjesta vrate na dnevni red.
 
 

(pescanik.net/uredio:nsp)

 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16413"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]