Svjetski dug raste triput brže od ukupnog globalnog bogatstva

Institut za međunarodne financije (IIF) sa sjedištem u Washingtonu, globalna udruga financijskih institucija, nakon isteka svakoga kvartala objavljuje svoju novu procjenu globalnoga duga ili ukupne zaduženosti u svijetu (kućanstava, poduzeća, vlada i financijskih institucija), i svakoga kvartala taj iznos obara vlastite rekorde.

Na kraju ožujka ove godine globalni dug dosegnuo je 247 bilijuna dolara, no od visine duga još je fascinantnije ubrzavanje njegova rasta – u prvom kvartalu ove godine povećao se više nego u prethodne dvije godine, a više od polovice, ili točnije 150 bilijuna, nastalo je u samo 15 posljednjih godina!

„Tamni oblaci skupljaju se na financijskom horizontu jer svjetski dug raste triput brže od ukupnog globalnog bogatstva“, napisali su analitičari američke Burze metalnog novca u siječnju ove godine. „Kad se brojke sagledaju, jasno možemo vidjeti da gomilajući dug svijet pred našim očima srlja u bankrot.“

Od svega je, međutim, najnevjerojatnije da je 1970-ih godina za jedan dolar povećanja svjetskog bruto proizvoda bio potreban samo jedan dolar novoga zaduženja.

U idućem desetljeću, 1980-ih godina, bila su potrebna dva dolara novoga duga, u 1990-ima tri dolara, u 2000-ima četiri dolara, a prošle godine jedan novi dolar BDP-a pratilo je u svijetu šokantnih 5,4 dolara novoga zaduženja.

Mnogi među vodećim svjetskim istraživačkim institutima i neovisnim ekonomskim analitičarima stoga posljednjih mjeseci pale alarme i svakodnevno odašilju upozorenja da se u svijetu napuhuje golemi dugovni „balon“ koji bi se svakog trena mogao „rasprsnuti“.

To bi značilo da mnogi dužnici odjednom ne bi mogli vraćati ili refinancirati svoje dugove, što bi onda upropastilo i njihove vjerovnike i izazvalo opću financijsku paniku, pad potrošnje i investicija, i novu globalnu ekonomsku kataklizmu.

A glavna među svim ekonomskim „iglama“ koje bi mogle „probušiti“ dužnički „balon“ jest normalizacija monetarne politike američke središnje banke Feda nakon Velike recesije 2008./2009. i rast njegove ciljane kamate na međubankovne pozajmice, a s njom i rast kamata na komercijalne kredite kućanstvima i nefinancijskim poduzećima.

Tome valja pridodati i povećanje atraktivnosti američkih državnih obveznica s većim prinosima te rast potražnje za dolarom i njegovo poskupljenje, što naglo povećava dolarski dio duga ostatka svijeta.

Forinta devalvirala 10 posto

Ali, prije katasfrofičnih prognoza valja upozoriti i na činjenicu da bez duga nema novca potrebnog za funkcioniranje suvremenog robno-novčanog gospodarstva.

Novac, onaj na depozitnim računima, naime, u najvećim i najrazvijenijim ekonomijama većinom nastaje preko kredita (poslovnih, stambenih, za aute, studentskih, nenamjenskih…) koje poduzećima, građanima i državi odobravaju privatne poslovne banke.

Novac ne emitiraju državne vlasti, kako to obično ljudi misle, vlade su zapravo korisnici depozitnog novca, osim ako nije riječ o novčanicama i kovanicama koje zaista proizvode samo centralne banke i stavljaju bankama, tvrtkama i građanima na korištenje za gotovinska plaćanja.

U tom smislu sav novac je dug i, kad bi se sav dug odjednom hipotetski vratio, iz ekonomije bi sav novac iščeznuo i morala bi se vratiti na nekadašnju robnu razmjenu, na krajnje nepraktično plaćanje proizvoda i usluga drugim proizvodima i uslugama.

No, zašto je, primjerice, američko gospodarstvo kroz najprosperitetnije godine od 1945. do 1985. odlično funkcioniralo i s dugom nefinancijskih poduzeća od „samo“ 125 do 150 posto bruto domaćeg proizvoda, a do 2016. je zaduženost relativno (prema BDP-u) udvostručilo? Riječ je o povijesnom fenomenu koji nazivamo financijalizacija ekonomije.

U desetljećima poslije Drugog svjetskog rata – objašnjava hrvatski ekonomist s američkom diplomom Neven Vidaković – krediti su u Sjedinjenim Državama, a i drugdje, bili čvrsto vezani s investicijama.

Banke su odobravale kredite samo za stjecanje neke stvarne imovine. No već početkom 1980-ih, u eri junk bonds i masovnog preuzimanja tvrtki posuđenim novcem (leveraged buy-out, LBO), a pogotovo nakon recesije koju je 2000. uzrokovalo rasprskavanje cijene dionica visokotehnoloških kompanija (dot.com bubble), poticani niskim kamatama, poduzeća i građani počeli su se kod banaka i na tržištu korporativnih obveznica zaduživati i za namjene koje nisu bile povezane sa stjecanjem trajne imovine (eng. assets).

Za dug su sve manje građena proizvodna postrojenja, kuće i slično, nego su se krediti i prodaja obveznica sve više koristili za otkup vlastitih dionica (kako bi im se podigla cijena na burzama i kako bi menadžeri „zaradili“ bonuse), za trgovanje financijskim instrumentima, „preprodaju“ kredita u zemljama u razvoju i nerazvijenim zemljama uz više prinose (eng. carry trade) ili za tekuću potrošnju.

Ukratko, krediti su se „odvojili“ od investicija i nastala je „neprirodna“ situacija koja nije održiva i koja sada brine analitičare koji strahuju da se ona ne može vratiti u „normalu“ postepeno, bez „rasprskavanja“ dugovnog „mjehura“, bez deflacije i nove velike recesije.

Naime, centralne banke vodećih zemalja i unija, Sjedinjenih Država, Europske Unije, Ujedinjenog Kraljevstva, Japana, Kine i drugih, nakon svake velike ekonomske krize spuštale bi cijenu „svojega novca“ (na računima banaka za međubankovna plaćanja) na nulu kako bi pomogli oporavak svojih ekonomija.

Ali, to ne može potrajati jer ekonomijama je za normalno funkcioniranje potrebna financijska stabilnost, a stabilnošću se smatra inflacija od oko dva posto na godinu. I štediše trebaju dobiti prinos na svoju štednju, inače ona nema smisla.

Stoga je FED već tri puta nakon Velike recesije povisio svoju kamatu, slijedila ga je Velika Britanija, dok se Europska centralna banka na to još nije odlučila. Posljedica toga je da u Americi građani već plaćaju više kamate na svoj dug nego što su plaćali pred izbijanje krize 2008. godine, a riječ je o gotovo 320 milijardi dolara na godinu.

I prosječna godišnja kamata na kredite po kreditnim karticama u SAD-u je od 2012. do danas s manje od 12 posto porasla na 13,16 posto.

“No, taj porast cijene duga neće Amerikancima biti veći problem ako će im ekonomija rasti po stopama po kojima im sada raste” – kaže Neven Vidaković.

“U nevoljama će se naći one zemlje koje neće imati (dovoljni) rast BDP-a, koje ovise o izravnim inozemnim ulaganjima novca (kredita) i kapitala, i koje moraju kupovati dolare vlastitom domaćom valutom koja će u odnosu na dolar devalvirati” – dodaje.

To se već vidi u statističkim pokazateljima i to analitičare najviše brine. Prema podacima Instituta za međunarodne financije, ukupna zaduženost u zemljama u razvoju, bez financijskog sektora) u prvom kvartalu ove godine porasla je za 2,5 bilijuna na rekordnih 58,5 bilijuna dolara ili 218 posto njihova ukupnog BDP-a.

Državni ili javni dug najviše je porastao u Brazilu, Saudijskoj Arabiji, Nigeriji i Argentini, a tri četvrtine argentinskih i nigerijskih državnih obveznica denominirano je u američkim dolarima, što znači da ih dolarima treba i iskupiti, odnosno otplatiti dug.

Do 2020. dospjet će oko 900 milijardi dolara obveznica ili sindiciranih kredita koje će trebati iskupiti u dolarima, a što je cijena dolara viša, to je veća vjerojatnost da bi neka od tih država mogla biti prisiljena proglasiti ogluhu na svoje dužničke obveze.

Belgija prva na udaru

“Na djelu je nezgodna dinamika”, napisao je 1. srpnja na portalu seekingalpha analitičar John Rubino. “Više kamate i aprecijacija valuta u jezgri globalnog financijskog sustava uzrokuju nevolje na periferiji.”

Samo u drugom kvartalu ove godine argentinski peso i brazilski real izgubili su prema dolaru 30 i 14 posto, a turska lira i južnoafrički rand devalvirali su gotovo 14 posto. U Europi mađarska forinta je prema dolaru devalvirala 10 posto, poljski zlot 9 posto, a češka kruna osam posto.

Razlika prinosa (eng. spread) azijskih junk obveznica i onih visokog rejtinga povećala se dramatično, cijene dionica banaka u zemljama u razvoju doživjele su slom: Banco do Brasil je pao 30 posto, Banco Bradesco isto toliko, a brazilski dionički indeks Ibovespa mjereno dolarima srozao se 27 posto…

Prijetnju svjetskom financijskom sustavu, međutim, predstavljaju i neke visokorazvijene zemlje poput Italije s javnim dugom većim od 130 posto BDP-a. Premda talijanske državne obveznice u Europskoj centralnoj banci imaju „kupca posljednjeg utočišta“, on će do kraja godine posve prestati kupovati nove europske državne obveznice, a samo će refinancirati one koje dospiju.

Pritom barem do sredine sljedeće godine, ako će to okolnosti dozvoljavati, kako je najavio njegov predsjednik Mario Draghi, ECB neće ni dizati svoju kamatu.

Ali, okolnosti se i u Europi brzo mijenjaju. Financijski svijet šokiran je prošlih tjedana izvješćima kako je u Njemačkoj, zemlji u kojoj je ona već desetljećima nepoznat fenomen, inflacija skočila osjetno povrh dva posto, što znači da je preskočila stopu inflacije koju službeno „cilja“ europska središnja banka, što pak znači da bi i ECB mogao biti prisiljen dizati svoju kamatu i ranije i brže nego što je to planirao.

A tada bi prva mogla bankrotirati Belgija – kaže ekonomist Neven Vidaković – koja je svoju ukupnu zaduženost sa samo 80 posto BDP-a 1985. do danas povećala na više od tristo posto svojega BDP-a. U ništa boljoj situaciji nisu ni Irska, Portugal, Nizozemska, Grčka, Švedska, Danska, Francuska, Španjolska…

„Hoće li sumanuto napuhivanje globalnog dugovnog balona ikada prestati?“, pitao se u svibnju ove godine američki analitičar Charles Hugh Smith. „Ako se kolateral koji stoji iza duga ne povećava jednako brzo kao i dug, sposobnost dužnika da vraća dug postaje sve manja.“, piše. „Koliko se može zadužiti kućanstvo koje ima godišnji dohodak od sto tisuća dolara?“, ilustrira svoju tvrdnju Hugh Smith. „To ovisi o uvjetima zaduživanja. Ako je kamata nula, a rata fiksno jedan dolar, to kućanstvo može posuditi i milijardu dolara. No pretpostavimo da kamata poraste samo za jednu desetinu jednog postotka, što je još uvijek gotovo nula. Naše kućanstvo tada odjednom samo za kamatu duguje milijun dolara godišnje! Prema tome, jednom kada dug dosegne stratosfersku razinu, čak i kamata vrlo blizu nule može dužniku stvoriti obvezu koja će ga uništiti…“!
 
(vecernji.hr)

Nakon 10 godina, Njemačka će svojim vjerovnicima platiti 0,004 posto manje nego što je sad posudila

Novu seriju desetogodišnjih državnih obveznica Njemačka je izdala uz kamatnu stopu koja je pala – ispod nule. Za one kojima još nije jasno, Njemačka se zapravo zadužila tako da će nakon 10 godina svojim vjerovnicima isplatiti 0,004 posto manje novca nego što je sada od njih dobila.

Još preciznije, Njemačka je dogurala dotle da, zadužujući se, zapravo zarađuje.

Za zemlju poput Hrvatske koja je priznanje statusa nefunkcionalne države zbog političke krize dobila kada su joj nedavno ponuđene zelenaške kamate, a s obrazloženjem da je politički nestabilna, status stabilne demokracije poput Njemačke u rangu je božanskog, praktično nikad dostupnog.

Božanski financijski status, a da nije riječ o tiskanju novca kojim se bavi SAD, ranije je već dosegnuo i Japan.

Početkom ožujka i on je izdao državne obveznice s negativnom kamatom, te je i u njegovom slučaju, ono što je posebno bio slučaj s Njemačkom, osim političke stabilnosti tih zemalja, jedan od odlučujućih faktora pri odluci financijaša da svoj novac na taj način osiguravaju, bio strah od ishoda britanskog referenduma o Brexitu.

Njemačka danas ima dugove u iznosu od 1080 milijardi eura, od čega se pola odnosi na ovakve državne obveznice. Njemačka, pritom, običava 20 posto svojih dugova refinancirati svake godine, a doba u kojem joj prolaze negativne kamate, za to je apsolutno savršeno.
 
(express.hr)

Ulazak u Europsku uniju našim susjedima Mađarskoj, Bugarskoj i Rumunjskoj, kao i državama iz okruženja, poput Slovenije, nije donio – bolji život.

Ekonomski pokazatelji govore da se stanje u ovim zemljama, od momenta ulaska u odrabrano europsko društvo do danas, stalno i bitno pogoršavalo. Pogoršanje je trend. Vanjski dug vrtoglavo je rastao, povećala se nezaposlenost i raslo je siromaštvo …

Kada je riječ o vanjskom dugu, najgore je prošla Rumunjska, gdje je taj dug s 18 milijardi dolara koliko je iznosio 2003. prije ulaska u EU, dostigao nevjerojatnih 136 milijardi.

I mađarski dug je porastao za 100 milijardi dolara, pa je s 42 milijarde dolara 2003. godine, porastao na čak 146 milijardi.

U Bugarskoj se dug povećao sa 12 na 39 milijardi dolara, a ni u Sloveniji nije bilo bolje. Ova nekadašnja članica SFRJ od 11 milijardi, koliko je dugovala prije ulaska u EU, danas dostiže dug od 61 milijardu dolara.

Hrvatska se može također pohvaliti velikim dugom, prilikom ulaska u EU. Slično će se dešavati u Hrvatskoj, jer uništano gospodarstvo ne privređuje, a dugovi i kamate, te manjak u proračunu se gomila.

Usporedni podaci pokazuju da je ulazak tih država u EU, pored rasta vanjskog duga, doveo i do rasta nezaposlenosti. Tako je u Mađarskoj nezaposlenost skoro duplirana. Slična situacija je i u Rumunjskoj, ali je masovan odlazak radnika iz ove zemlje u zapadne države EU formalno ublažio rast stope nezaposlenosti.

Podaci govore da je nezaposlenost u Mađarskoj u razdoblju od 2004. do 2011. porasla s 5,9 posto na 10,9 posto, u Rumunjskoj je od 2007. do 2011. nezaposlenost s 4,5 posto porasla na sedam posto, a u Sloveniji s 6,4 posto na 10,8 posto.

Ipak, podaci koji najviše zabrinjavaju odnose se na rast siromaštva.

U Mađarskoj je broj građana koji žive ispod granice siromaštva s 8,6 posto, koliko je iznosio 1993. porastao na 13,9 koliki je bio 2010. godine.

U Rumunjskoj je broj siromašnih sa 14,1 posto 2003. godine povećan na 21,1 posto 2011. godine, a u Bugarskoj sa 14,1 posto koliki je bio 2003. podigao na 21,8 posto 2008. godine.

Pridruživanje ovih zemalja, vrlo loše je utjecalo i na jednu od najvažnijih gospodarskih grana – poljoprivredu, koja je pretrpjela velike gubitke.

Prije svega, novim članicama iz istočne Europe je u prosincu 2002. godine u Kopenhagenu zabranjeno imati više od 25 posto subvencija u odnosu na subvencije koje EU daje starim članicama. Ovakav, gotovo robovlasnički, odnos između bogatih i siromašnih članica EU će trajati sve do 2013. godine.

Nakon ulaska u EU obradiva zemlja u Mađarskoj smanjila se sa 4.500.000 hektara na 3.487.792 hektara.

U Bugarskoj su kvote, ukidanje carina, smanjenje subvencija, dovele do toga da ova država, koja je bila najpoznatiji istočnoeuropski proizvođač povrća, uvozi krastavce i krumpir iz EU.

Također, industrija šećera u Rumunjskoj i Bugarskoj je gotovo uništena.

U Rumunjskoj je hektar vinograda 25 puta jeftiniji nego u zapadnoj Europi, a cijela oblast Banata u okolici Temišvara je u rukama stranaca. Dovoljno je da stranac registrira tvrtku u Rumunjskoj i može kupiti zemljište. Istovremeno, u području Transilvanije nadničarenje je jedan od načina preživljavanja, a isti ljudi rade po dva posla, u rudnicima i na njivi za svoje potrebe.

U Sloveniji je 1991. godine prehrambena industrija zapošljavala 36.000 radnika, a nakon ulaska u EU -19.000 radnika.

Podaci iz ovih istočnovropskih članica EU pokazuju što čeka našu zemlju ukoliko postane članica EU.

“U realnosti,”europski put” za Srbiju donosi novo zaduživanje, siromaštvo, nezaposlenost i urušavanje poljoprivrede. Osim toga, bio bi urušen i pravni sustav. “Kaže nam dr. Dejan Mirović, koji je doktorirao na primjeni prava EU u Srbiji na beogradskom Pravnom fakultetu.

“Osim toga, primjena eura kao službene valute bila bi katastrofalna, jer to ne pogoduje malim državama kao što su Hrvatska, ili Grčka. Euro kao službena valuta dobar je za velike izvoznike poput Njemačke, ali nije pogodan za velike uvoznike, male države “.

“Vanjski dug bi narastao nekoliko puta, a kamate bi bile među najvećim u Europi. Sve to bi dovelo do povećanja siromaštava, ali izvjesno i do socijalnih nereda u kojima se, kao što je to slučaj u Bugarskoj, ljudi spaljuju zbog siromaštva. “

Miodrag Zec, profesor ekonomije na Filozofskom fakultetu, ima drugačiji pogled. On kaže da su te države mislile da će dobiti novce i uvećavati potrošnju, a da će proizvodnja ostati ista.

“Europa je to podržavala u prvoj fazi pridruživanja, ali sada je rekla – uzmite malo i radite. A onda se pokazalo da je sustav razoren. Pravila koja nameće EU su teška, ali dobra “, uvjeren je Zec.

On naglašava da bi ulazak u Uniju donio određene proizvodne standarde, kao i socijalno-političke stndard koji su dobri.

“Ali ako netko misli da ćemo ulaskom u EU moći manje raditi, a bolje živjeti, to je iluzija. Tu priču šire političari. Ulazak u Uniju znači da ste izloženi jačoj i civiliziranoj konkurenciji “, kaže naš sugovornik.

Prijetnja za poljoprivredu

Ulazak u EU bi donio i rasprodaju državne imovine, jer je u pregovorima dogovorena liberalizacija tržišta i usluga, pa bi tako bile prodane i one naše banke koje još nisu prešle u ruke stranaca.

Nije teško predvidjeti što će primjena značiti za hrvatsku poljoprivredu:

“Hrvatski poljoprivrednici će morati i da ispunjavaju besmislene standarde iza kojih se kriju necarinske barijere. Na primjer, patke i guske moraju dobiti mogućnost da povremeno zarone glavu u vodu (?!). Ili banana u EU mora biti 13,97 centimetara dugačka i 2,69 debela, bez nenormalnih devijacija. Breskve moraju imati promjer od 5,6 cm, krastavci duljinu od 10 cm. Ove besmislice, ili prikrivene necarinske barijere, dodatno će otežati poslovanje seljaka koji neće moći izdržati subvencioniranu konkurenciju iz zapadne Europe. Da bi situacija bila još teža, zbog primjene carine na uvoz poljoprivrednih proizvoda će biti ukinute ili smanjene na minimalnu razinu do 2014. godine. “

Kako ublažiti negativne posljedice poslije pristupanja Hrvatske EU

Poseban režim za protok robe

Europska komisija, zajedno s vlastima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, radi na pronalaženju rješenja kako bi se ublažile negativne ekonomske posljedice ulaska Hrvatske u EU na BiH, tvrdi glasnogovornik europskog povjerenika za proširenje Peter Stano.

“Da bi se ublažile moguće negativne posljedice na BiH i njene građane … radi se na pronalaženju načina za olakšavanje protoka ljudi i dobara između dvije zemlje nakon pristupanja Hrvatske Europskoj uniji”, rekao je Stano.

Europska komisija sada radi na uspostavljanju posebnog režima protoka robe iz BiH kroz hrvatsku luku Ploče nakon 1. srpnja – ulaska Hrvatske u Uniju. Stano je objasnio da složeni mehanizam nadzora u BiH ne doprinosi sigurnosti hrane biljnog i životinjskog podrijetla.

“Što se tiče izvoza osjetljivih životinjskih proizvoda u EU, važno je imati pouzdan lanac nadzora prehrambenih proizvoda. Koordinacija zadataka državnih ureda za veterinarstvo i sigurnost hrane s inspektoratima i laboratorijima na razini entiteta nije dovoljno jasna da bi osigurala uspjeh. Ukoliko se otkrije virus u mesu, mora se omogućiti da se otkrije i uzrok “, objasnio je glasnogovornik Fülea.

Pristupanje Hrvatske uniji imat će pozitivan učinak za BiH ukoliko se ta zemlja fokusira na reforme, smatra Stano, koji je potaknuo vlasti u BiH na reformu zakonodavstva i usklađivanje s Unijom, što će, tvrdi on, donijeti politički i ekonomski napredak.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

O aktualnoj svjetskoj krizi mnogo se piše posljednjih godina, ali u tim raspravama (kako znanstvenim tako i u publicističkim) ima mnogo zabluda i mitova koji se vrlo vješto medijski plasiraju i održavaju, a onda se samo masovno reproduciraju.

O pravoj suštini i osnovnim uzrocima globalne ekonomske krize koja traje od 2008. godine i kojoj se ne nazire kraj skoro da se ništa ne čuje ili pročita.

U ovom tekstu ćemo ukazati na dva osnovna mita:

prvi – financijska kriza u SAD je sanirana, a za aktualnu ekonomsku krizu je odgovorna Europa, te

drugi – da je financijska kriza u SAD izbila zbog neadekvatne financijske regulacije.

treći – suočeni smo s ozbiljnom dužničkom krizom koja je posljedica nerazumnog zaduživanja pojedinih država,

četvrti – u krizu upadaju zemlje koje su neodgovorno povećavale javnu potrošnju i imale velike proračunske deficite,

peti – rast nejednakosti je posljedica krize,

šesti – kriza se nije mogla predvidjeti,

sedmi – svjetska ekonomska kriza je dovela do kolapsa hrvatskog gospodarstva.

Stvoreno je uvjerenje da je financijska kriza u SAD sanirana, te da je to prošlost, a svijet se sada suočio s europskom dužničkom krizom koja prijeti da se prelije na ostatak svijeta. Nedavno je američki predsjednik Barack Obama pozvao lidere eurozone da hitno spriječe širenje dužničke krize na ostatak svijeta.

On je također za slab rast američkog gospodarstva, nekoliko puta optužio europsku krizu. Inzistira se na neophodnosti brzog reagiranja i sprječavanja da se europska kriza ne proširi na ostatak svijeta, a zaboravlja se da je kriza stvorena upravo u SAD i iz nje se širila dalje, pa i na Europu.

Osnovni uzročnik krize se svjesno prešućuje, a on se nalazi u zlouporabi dolara kao svjetske rezervne valute. SAD je koristeći svoju ekonomsku, političku i vojnu moć mogao nametnuti ostalom svijetu masovno korištenje dolara i poslije 1971. godine kada je jednostrano ukinula konvertibilnost dolara za zlato. Izgledalo je da je SAD napokon uspio pronaći čarobnu formulu za višestoljetne bezuspješne pokušaje alkemičara – stvoriti bogatstvo ni iz čega.

Papir je zamijenio zlato i najveća svjetska sila osigurala je za sebe jedinstvenu privilegiju (koju nemaju ostale države) da može dolaziti do ogromnih realnih materijalnih dobara iz cijeloga svijeta (ničim ograničenim i ni od koga kontroliranim) jednostavnim “tiskanjem” dolara – zelenih papira.

Kako “apetit dolazi tijekom jela” SAD nije mogao odoljeti iskušenju da na tome parazitiraju i stvaruju ogromna bogatstva iz ničega.

Da bi se ta pogodnost mogla što više koristiti SAD su poduzimale aktivne mjere kako bi širile zonu korištenja američkog dolara, a posljednjih desetljeća se to vrši i preko svjesne deregulacije na financijskim tržištima kojom je omogućeno stvaranje novih aktiva trgovanja (prije svih, takozvanih financijskih derivata) .

Međutim, u znanstvenim i publicističkim tekstovima se, po pravilu, tvrdi kako je deregulacija financijskih tržišta osnovni uzročnik krize, a da su zakonodavci i regulatorna tijela radili u najboljoj namjeri i nisu mogli predvidjeti do čega će deregulacija dovesti, te da je za rješenje problema nužna samo bolja regulativa rada financijskih tržišta.

U samom procesu deregulacije financijskih tržišta osobito velike negativne posljedice imalo je donošenje CRA zakona (Community Reinvestment Act), te ukidanje GSA zakona (Glass-Steagall Act).

Tvrdilo se da CRA zakon treba omogućiti sveobuhvatnije osiguranje kreditnih potreba građana i on je doživio mnoge promjene i amandmane (1989,1992,1994) kojima su banke bile ohrabrivane da odobravaju takozvane subprime ili drugorazredne kredite građanima s niskim prihodima, odnosno klijentima s lošim kreditnim rejtingom, mada se s velikom vjerojatnošću moglo pretpostaviti da krediti neće moći biti vraćeni.

Oni se popularno nazivaju Nindža (NINJA – No Income, No Job, No Assets) kreditima, čime se sugerira da se odobravaju osobama, odnosno obiteljima bez dohotka, posla i imovine.

Godine 1995. donesen je možda i najznačajniji amandman u ovom zakonu kojim je omogućena takozvana osiguranje stambenih kredita i prodaja vrijednosnica stvorenih na toj osnovi.

Kroz veoma složen proces osiguranja (u koji je uključen velik broj sudionika – banke, hipotekarne korporacije, veliki financijski konglomerati, rejting agencije, osiguravajuća društva, konzalting i revizorske kuće, marketinško-reklamne agencije itd..) Problematični stambeni krediti su konvertirani, odnosno “prepakirani i oplemenjivani” u vrijednosnice (koje od rejting agencija, po pravilu, dobivaju najbolji rejting – AAA – kao iznimno kvalitetne i neopasne).

Tako su financijskom alkemijom, dobrim dijelom, nenaplativa potraživanja po stambenim kreditima pretvoreni u prvoklasne vrijednosnice (financijske derivate) koje se zatim prodaju diljem svijeta. Svi sudionici u ovom lancu igrali su svoju ulogu u svjesnoj prevari i to su radili s velikim entuzijazmom.

Financijski derivati ​​postaju važan predmet burzovnih špekulacija i njihova vrijednost u vrijeme izbijanja krize (2008) više nego deseterostruko premašuju vrijednost globalnog BDP-a, mada je samo prije tri desetljeća vrijednost financijskih derivata bila zanemariva.

Ove promjene vodile su značajnom povećanju potreba za “tiskanjem” novih dolara i nevjerojatno brzom rastu financijskih tržišta na kojima se špekulativnost vremenom pretvorila od periferne u njegovu osnovnu karakteristiku.

Financijskim špekulacijama može stvoriti profit, ali se njima ne stvara nova vrijednost i one predstavljaju izvlačenje vrijednosti stvorene u realnom sektoru. Tako danas imamo dvije paralelne ekonomije, jednu – realnu koja stvara proizvode i usluge i drugu – virtualnu koja “stvara” novac burzovnim špekulacijama i koja postaje sve dominantnija u odnosu na realnu ekonomiju.

Virtualna ekonomija ne može postojati bez realnog sektora, jer ona od njega živi, ​​odnosno na njemu upravo i parazitira.

Do 1999. godine na snazi ​​je bio GSA zakon (Glass-Steagall Act) iz 1933. godine kojim je izvršeno razdvajanje komercijalnih i investicijskih banaka (komercijalne banke se nisu mogle baviti burzovnim špekulacijama), a bile su propisane rigorozne sankcije za borbu protiv korupcije, nedozvoljenih špekulacija i korištenja insajderskih informacija na financijskim tržištima.

Zakonom o financijskoj modernizaciji iz 1999. godine zamijenjen je GSA zakon i tako izbrisana razlika između klasičnog i investicijskog bankarstva, te omogućeno ponovno spajanje komercijalnih i investicijskih banaka.

Došlo je do opasne koncentracije u bankarskom sustavu, pa je tržišni udio pet najvećih banaka sa 8% posto krajem 90-ih godina povećano na 30% u sadašnje vrijeme, au njima je dominirao način rezoniranja i prakse iz investicionog bankarstva, odnosno burzovnih špekulacija.

Banke su postale prevelike da bi država mogla dozvoliti da one propadnu, a istovremeno politički jake da bi njihovu djelatnost bilo tko mogao ograničavati.

Znajući da su suviše velike da bi država dozvolila da propadnu banke su svjesno ulazile u sve rizičnije poslove i kada su ostvarivale velike profite menadžeri su nagrađivani ogromnim bonusima, a kada je izbila globalna financijska kriza (kojoj su, u velikoj mjeri, i kumovale) vlasti SAD su za spašavanje banaka potrošile tisuće milijardi dolara.

Tako je rizik učinjen zajedničkim – kada donosi profit on se privatizira od strane menadžera i dioničara, a kada nastaju gubici oni se socijaliziraju, odnosno prebacuju na državu, točnije na sve porezne obveznike.

Ne samo da nitko nije odgovarao nego su menadžeri banaka dobivena sredstva od države za njihovo spašavanje koristili za nove isplate velikih bonusa sada i pod novim obrazloženjem i nazivom bonusi za lojalnost (ostajanje) menadžera.

Inicijativa da se zakonom ograniče isplate bonusa u bankama koje su dobile pomoć za spašavanje od države nazivan je jednim od “nirnberških zakona”, te da se obračun sa bankarima u SAD odvija “brže i žešće nego što je to bio slučaj s intelektualcima u vrijeme Mao “.

Banke su postale tako velike i politički jake da onemoguće ozbiljnija ograničenja u svome radu, pa svi dosadašnji pokušaji efikasnije regulacije u SAD ne pokazuju ozbiljnije rezultate i svode se na kozmetičke promjene kako bi se sačuvao status quo.

Pored toga, regulatorni organi su stalno u zaostatku nastojeći pratiti sve složenije i rizičnije poslovanje banaka (i drugih sudionika na financijskom tržištu) donošenjem velikog broj kompliciranih pravila. Tako je GSA zakon iz 1933. godine imao samo 37 stranica i osiguravao je financijsku stabilnost do kraja stoljeća, a samo novi Zakon o reformiranju Wallstreet-a i zaštiti potrošača ima 8,5 tisuća i još preko 20 tisuća stranica popratnih dokumenata kojima su podrobnije regulirana pravila.

Da bi se našli adekvatni odgovori na izazove s kojima se svijet suočio na početku XXI stoljeća, a koji su vezani s aktualnu globalnu ekonomsku krizu neophodno je razumijevanje suštine i osnovnih uzroka koji su do toga doveli, kako bi se mogle poduzeti odgovarajuće mjere za njeno eliminiranje .

U suprotnom, slušat ćemo o sve novim valovima i oblicima krize i ona će još dugo trajati i imaće sve razornije posljedice.
 

 
 
(vestinet.rs, youtube.com/uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11437"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]