U 2014. godini, predsjednik Obama je naveo tri glavne prijetnje za nacionalnu sigurnost; ISIS, Rusija i ebola. Ruski predsjednik Putin je izjavio nešto o ISIS-u što zapadni mediji neće objaviti …

“Otkada sam ušao u politiku, ja sam uglavnom imao muški pogled na sve što mi se povjerilo privatno. Neki od najvećih ljudi u Sjedinjenim Američkim Državama, u području trgovine i proizvodnje, se boje nekoga i boje se nečega.

Oni znaju da postoji moć negdje tako dobro organizirana, tako suptilno, tako oprezno, tako isprepleteno, tako potpuno, tako raširena, da bolje da ne govore iznad svojih mogućnosti kada ju osuđuju”. – Woodrow Wilson, američki akademik, političar i 28. predsjednik SAD-a.

Što je politika danas, i kako se ona odnosi prema onome što se događa na planeti danas? Na površini, čini se da se ništa više od toga ne događa osim da “politički vođe” jedne zemlje koriste svoje medije da bi “ocrnilil” političke vođe druge zemlje.

Evo što je Putin rekao na sve to:
 

 
S druge strane bare, imate milijune ljudi koji slušaju ruske i kineske medije koji govore nešto sasvim drugačije.

Masovna propaganda u svezi nekih pitanja čini se malo jasnije, na primjer, opravdava što Sjedinjene Države rade s obzirom na njihovu infiltraciju u mnoge zemlje širom svijeta i uspostavljaju tolike vojne baze? Što se ovdje događa?

Ta pitanja su zapravo u rukama tih političara, ili su oni vođena skrivenom rukom koja ljulja kolijevku pomiješanu s korporativnim utjecajima?

Da li postoji skrivena ruka koja kontrolira zemlje poput Kanade, SAD-a i Izraela (da nabrojimo nekoliko) koja vodi međunarodne skupine ljudi koji koriste svoju politiku da uspostave novi svjetski poredak?
 
NoviSvjetskiPoredak.com

„Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i mišljenja masa je važan element u demokratskom društvu. Oni koji manipuliraju mehanizmom društva čine nevidljivu vladu koja je istinska vladajuća moć zemlje. Nama se upravlja, naši umovi su profilirani, naši ukusi formirani, naše ideje sugerirane.“

(citat iz knjige „Propaganda“ Edwarda Bernaysa)

To je logična posljedica načina na koji je organizirano društvo. Ogromni broj ljudskih bića mora surađivati ​​na ovakav način, kako bi zajedno glatko funkcionirali i kao demokratsko društvo.

Mediji su u vlasništvu bogatih ljudi koji odlučuju što će doprijeti do javnosti. Nadalje, ukoliko ste prošli kroz elitni sustav obrazovanja, završili odgovarajuće škole, možda Oxford, naučili ste da postoje određene stvari koje naprosto nije ispravno reći, kao i određena mišljenja koja nije ispravno imati. To je uloga socijalizacije kroz elitne institucije i ako vas ne ne uspiju prilagoditi, ispadate iz igre.

Tek primjera radi, u Hrvatskoj je otvorena „Edward Bernays“, Visoka škola za komunikacijski menadžment. To je privatna visokoobrazovna institucija, prva u Hrvatskoj i na području jugoistočne Europe koja izvodi cjelovito specijalizirano obrazovanje na području komunikacijskog menadžmenta i odnosa s javnošću.

Tko je bio E. Bernays po kojemu ta visoka škola nosi ime?

Pionir ili „otac propagande“ koji 1928. piše: „Američka poslovna zajednica je bila impresionirana propagandnim akcijama. Tada su bili u problemu, jer je zemlja formalno postala demokratskija i sve više ljudi je moglo pristupiti izborima.

Kako je Amerika bivala bogatija, pristizalo je sve više imigranata i što nam je bilo činiti? Postalo je preteško vladati kao privatnim klubom. Očigledno, samo je jedan odgovor, morate imati pod kontrolom kako i što ljudi misle.“

Primjera manipulacija ima bezbroj, dotaknimo se tek djelića povijesti.

Dvadeseto stoljeće je obilježeno isprovociranim i pomno planiranim procesom kojemu je cilj pretvoriti sveukupno društvo u (anti) društvo u kojemu se „Ja“ pretpostavlja onome nekadašnjem „Mi“.

Netko će reći da je sve „teorija zavjere“, no povijesne činjenice govore drugačije.

Nećak Sigmunda Freuda, Edward Bernays je bio prvi u nizu znanstvenika koji su radili na usavršavanju „znanosti kontrole misli“. U političkoj sferi je upravo on naveo masovnu psihološku manipulaciju kao „inženjering pristanka“.

Koristeći propagandu i psihološku manipulaciju za uvjetovanje potrošača na kupnju proizvoda (tako je počelo), nazivao je to „odnosima s javnošću“.

O tome govori i četvrti dio BBC-evog dokumentarca „The century of Self“:

Dvadeseto stoljeće se opravdano može nazvati stoljećem sebičnosti. Ovaj dokumentarac upire prstom u Sigmunda Freuda i njegovog nećaka, Edwarda Bernaysa.

Već prije Prvog svjetskog rata političari i biznismeni koriste njihova saznanja i tehnike kako bi naveli ljude da im ili daju glasove na izborima ili kupuju njihove proizvode, a Woodrow Wilson Bernaysa postavlja na čelo „Povjerenstva za informiranje javnosti“ kako bi provodio proratnu propagandu.

Ovdje Bernays uvelike koristi i pretvara u praksu Freudovu teoriju da je ljudsko ponašanje vođeno nesvjesnim instinktivnim porivima.

Služeći se upravo Freudovim napucima, on cilja na nesvjesne i iracionalne osjećaje kod stanovništva i uspješno navodi inače duboko izolacionistički nastrojenu američku javnost na prihvaćanje ideje o sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu.

Bernays po svršetku rata, nakon uspješno odigrane uloge inženjeringa u ratnohuškačkoj vladinoj propagandi, u mirnodopsko vrijeme nudi svoje „usluge“ korporacijama i svesrdno pomaže u potrošačkog društva.

Cilj je kulturu „potrebe“ pretvoriti u kulturu „želje“ i natjerati potrošača da kupuje, kupuje….i pritom se osjeća bolje. Bernays, svjestan negativnih konotacija vezanih uz termin propagande, smišlja onaj „odnosi s javnošću“.

Već ’20-ih u Americi je konzumerizam uvelike zaživio, 1927. društveni kritičari izražavaju zabrinutost zbog činjenice što Amerikanci više nisu građani, već „potrošači“, a 1929. dolazi do poznatog gospodarskog sloma.

Bernaysova propaganda je uspješna, građani se zadužuju kod banaka, kupuju dionice, tržište dionica bilježi rekordne rezultate, ali se pod pritiskom kupnje posuđenim novcem ubrzo slama. Tijekom „Velike depresije“ Bernays fokusira napore na utjecaj na političke poglede javnog mnijenja.

Ni on, niti sam Freud nisu vjerovali u ljudsku jednakost. Uplašeni rastućom fašizacijom Europe u to vrijeme, obojica vjeruju kako demokracija nije siguran oblik vladavine s obzirom na činjenicu da je „čovjek podložan nesvjesnim porivima“.

Obojica vjeruju kako je čovjeka nužno kontrolirati i da demokracija može funkcionirati samo ako se kontinuirano provodi ciljani inženjering.

Potrošač će ostati trajno politički pasivan ukoliko njegova iracionalna želja bude zadovoljena uvijek novim proizvodima koje može kupiti.

1936. Nacionalni savez proizvođača upošljava Bernaysa u pokretanju ideološke kampanje usmjerene protiv „New Deala“ i protiv rastućeg „unionizma“ kojeg Alex Carey spominje u Preuzimanju rizika u demokraciji (Taking the Risk of Democracy).

Po svršetku Drugog svjetskog rata, Bernaysove usluge koristi CIA, gdje on djeluje kao savjetnik u pitanjima kako obuzdati i kontrolirati „iracionalnu agresiju“ masa. Tijekom svoje službe u CIA-i, Bernays osmišljava i provodi i kampanju za Eisenhowerovu administraciju, koja ima za zadatak uvjeriti američku javnost u direktnu „prijetnju sovjetskog komunizma“.

Dijelom te kampanje je bila i mobilizacija javnosti i dobivanje potpore Kongresa za puč protiv demokratski izabranih vlasti u Gvatemali 1954., kada je svrgnut predsjednik Jacobo Arbenz.

Tada je naime Bernays radio i u korist United Fruit Company, koja je bila zabrinuta zbog Arbenzove najave agrarnih reformi kojima bi United Fruits izgubile svoje ogromne plantaže banana u Gvatemali.

U nastavku, naravno, „odnosi s javnošću“, odnosno propaganda, bujaju kao prava industrijska mašinerija koja zapošljava cijele timove psihoanalitičara, stvaraju se ciljane grupe koje imaju za zadatak reklamu učiniti efektivnijom, privlačnijom, koje ciljaju na ono naše nesvjesno i to u svim sferama naših života.

Kada kritizirate medije i kažete: „Gle, ovaj novinar je napisao ovo ili ono, a to nije istina!“, dotični će se naljutiti i objasniti vam kako mu nitko ne govori što i kako da piše, jer on piše što misli ili smatra ispravnim.

„Sve to o pritiscima i ograničenjima su gluposti, jer nikad nisam bio pod pritiskom”, uobičajeni je odgovor.

To zapravo može biti i točno, ali poanta je da ti novinari nikada ne bi bili unutar mainstreama, osim ukoliko se već nisu dokazali kao podobni, jer su „programirani“ reći pravu stvar. U protivnom, nikada ne bi došli u priliku reći što misle. Fakulteti su postali rasadnici ideoloških disciplina i socijalizacije kadrova koji ulaze u sustav.

I što nam govori struktura tog cijelog sustava? Kakve vijesti možemo očekivati? To je prilično jasno. Uzmimo primjerice The New York Times. Radi se korporaciji koja proizvodi, ali proizvod nije informacija, nego sama publika.

Nije im bitan novac koji će zaraditi time što ćete vi kupiti njihove novine, štoviše, sretni su što svoje priče mogu servirati na internetu posve besplatno i dostupne svima. Oni zapravo gube novac kada kupujete novine. Publika je proizvod. Proizvod su i povlašteni ljudi, baš kao i ljudi koji pišu za novine, najviše razine odlučivanja ljudi u društvu. Morate prodati proizvod na tržištu, a tržište su, naravno, oglašivači, opet druge tvrtke.

Bilo da su u pitanju televizija ili novine, prodaje se publika. Korporacije prodaju odgojenu publiku drugim korporacijama. U slučaju elitnih medija to je velik i unosan posao.

Većinski vlasnik njemačkog RTL-a njemačko je privatno poduzeće Bertelsmann AG sa sjedištem u Guterslohu. Ono posjeduje 90,5 posto dionica dok je ostatak u vlasništvu malih dioničara. Ponosni vlasnik paketa od 25% dionica RTL-a u Hrvatskoj je koncern Agrokor Ante Todorić. No, Bertelsmann AG nije klasično poslovno poduzeće kojeg motivira samo profit. Vlasnici Bertelsmann AG-a su njemačke bogataške, milijarderske obitelji Mohn i Bertelsmann kroz svoju obiteljsku zakladu Bertelsmann Foundation.

A temeljni ciljevi zaklade Bertelsmann, prema njihovom vlastitom priznanju, nisu ekonomske već političke prirode. Poduzeće Bertelsmann ima stoljetnu tradiciju u izdavaštvu, u novije vrijeme i u komunikacijama, te djeluje po cijelom svijetu pod raznim imenima i firmama u svojem vlasništvu. Kada su svojedobno kupovali renomiranu američku izdavačku kuću Random House, pod pritiskom američkih novinara Bertelsmanni priznaju kako su tijekom vladavine Adolfa Hitlera bili najveći nakladnik nacističke promidžbe u Trećem Reichu. No, zaklada Bertelsmann tvrdi kako su joj primarni ciljevi „širiti demokraciju“.

Zaklada Bertelsmann je prisutna i u Hrvatskoj. 2. lipnja 2005. godine u Zagrebu je organizirala dvodnevni forum pod nazivom ‘Jugoistočna Europa na putu u EU’ na koji su, kako prenosi HINA, došli predstavnici dvadeset zemalja, deset vlada i šest međunarodnih organizacija. Predsjedatelj foruma bio je član izvršnog odbora Bertelsmann zaklade Werner Weidenfeldt, a među govornicima su bili tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader, austrijski Wolfgang Schuessel, tadašnja ministrica vanjskih poslova, sada predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović, Dimitrij Rupel i drugi.

Nova TV također je u stranom vlasništvu. Većinski vlasnik Nove TV je američki Central European Media Enterprises. Najznačajniji vlasnik Nove TV većinski je vlasnik CEME Ronald Lauder, jedan od nasljednika kozmetičkog carstva Estee Lauder.

Manje poznato, ali mnogo važnije za nas je, što je Ronald Lauder bio američki veleposlanik u Beču od 1986. do 1987. godine, a prije toga u Pentagonu podtajnik Ministarstva obrane za Europu i NATO.

U svibnju 2009. Lauder prodaje 31% CEME, samim time i Nove TV, američkom divu Time-Warneru za 240 milijuna dolara, no još uvijek je većinski vlasnik.

Westdeutche Allgemeine Zeitung Medien Gruppe (WAZ), najveći je dioničar Europapress Holdinga (EPH). EPH i WAZ su izdavači najvećeg broja novina i publikacija. Njihov udio pokriva oko 60% ukupno medijskog prostora u Hrvatskoj.

Pobrojimo neke: Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Sportske novosti, Dubrovački vjesnik, Šibenski list, Globus, Auto-klub, Auto-blic, Gloria, Cosmopolitan, Moto-klub, Playboy, itd. WAZ-ov glavni izvršni direktor od 2002. je Bodo Hombach, svojevremeno jedan od najutjecajnijih političara njemačke Socijaldemokratske stranke (SDP) i čvrsti zagovornik europske politike.

Bodo Hombach bio je šef kabineta njemačkog kancelara Gerharda Schrodera od 1998. do 1999., a zatim i glavni koordinator EU Pakta o stabilnosti jugoistočne Europe (1999-2002).

Hombach svojevremeno izjavljuje: „Htio bih se od Zagreba do Dusseldorfa voziti bez putovnice“. Ispunila mu se želja.”

Najveći pojedinačni dioničar Novog lista, a čini se i Glasa Slavonije je bio misteriozni Media Development Loan Fund iz New Yorka, među čijim je financijerima i nezaobilazni, sveprisutni George Soros, famozni investitor i multimilijarder koji spada među 10 najbogatijih Amerikanaca. Tu su se nalazili i još neki opskurni fondovi iza kojih se, neki smatraju, krije CIA.

MDLF je registriran u New Yorku kao „neprofitna organizacija“ i suosnivač i izvršni mu je direktor, od samoga početka Aleksandar Vučinić, koji je na tu poziciju došao direktno iz Soroseve zaklade za koju je radio tijekom rata u Pragu. Među krupnijim vlasnicima Glasa Slavonije nalazila se i kontroverzna austrijska HYPO Alpe Adria Banka.

I na kraju, što reći o prirodi medijskog proizvoda? Očita pretpostavka je da proizvod medija odražava interes kupca i prodavača, institucija i sustava moći koji ih čine onime što jesu.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

“To je jedino rješenje. Svijet tone sve dublje, a malom čovjeku je sve teže u borbi za goli život. Vjerujem u njihovu teoriju spašavanja svijeta i ovom prilikom izjavljujem da sam spreman položiti svoj život među prvima za dobrobit i spasenje dijela stanovništva”

Donosimo vam intervju sa Ljubomirom Jurkovićem-Dedom o teorijama zavjere i Novom svjetskom poretku.

Živimo li Novi svjetski poredak ili će se tek uspostaviti?

• Već je tu otprije stotinu godina. No, u pravom smislu ćemo o njemu moći govoriti tek nakon Trećeg svjetskog rata koji je odavno isplaniran. Na sebi imam istetovirane likove Nostradamusa i Babe Vange, ali postoji daleko veći prorok od njih i njegov lik također imam istetoviran. Vodeća svjetska organizacija ga smatra najvećim piscem svih vremena.

Tko je to?

• Razgovaramo otvoreno?

Pa ne možemo zatvoreno.

• To je general Albert Pike. Za njega vjerojatno nikada nisi čuo. Predvidio je tri svjetska rata, dakle dva je pogodio. Napisao je knjigu “Moral i dogma” koju slobodni zidari smatraju najvećim ostvarenjem u povijesti. Smatraju Pikea najvećim povijesnim piscem ikada. Bio je general u američkom građanskom ratu. Osobno je George Washingtonu pričao sve o tome. Kad dođemo do toga kako su nastali masoni, možemo dublje o tome.

Kako su nastali masoni?

• Prvo bih htio objasniti Novi svjetski poredak. Mnogi su mediji o tome radili priče sa mnom, ali se niti jedan to nije usudio objaviti.

Novi svjetski poredak je opasna tema?

• Jest. Izbjegava se. Novi svjetski poredak će uništiti droge, prostituciju, kriminal, ratove i patnju. Oformit će se uređeno društvo u kojem će se skladno živjeti.

Novi svjetski poredak je dobar?

• Smatram da jest. Vatreni sam pristaša Novog svjetskog poretka i jedinstvene svjetske vlade. To je jedino rješenje. Svijet tone sve dublje, a malom čovjeku je sve teže u borbi za goli život. Vatreni sam pristaša ove moćne organizacije. U potpunosti se slažem s njihovim idejama da umanje svjetsku populaciju. Zemlja ima premalo resursa da bi postojeći broj ljudi preživio. Vjerujem u njihovu teoriju spašavanja svijeta i ovom prilikom izjavljujem da sam spreman položiti svoj život među prvima za dobrobit i spasenje dijela stanovništva. Postoje spori i brzi scenarij za umanjenje svjetske populacije. Spori se provodi zaprašivanjem iz zraka, trovanjem genetski modificiranim organizmima, vodom i korištenjem farmaceutske industrije. Drugi scenario je izazvati Treći svjetski rat. Vladari svijeta imaju već ispod površine zemlje izgrađene gradove za elitu koja se bori za Novi svjetski poredak. Vjerojatno će se koristiti brža metoda. Mnogo je kriznih žarišta. Postojeći ratovi su manje pogubni od svjetskog, ali iz njih može nastati Treći svjetski rat. Nakon njega, kada se populacija umanji, vođe Novog svjetskog poretka će napraviti blagostanje na Zemlji.

Koliki dio čovječanstva treba eliminirati?

• Danas nas je sedam milijardi. Novi svjetski poredak ima svojih deset zapovjedi. Prvo, čovječanstvo se mora održavati na populaciji ispod 500 milijuna koja će živjeti u ravnoteži s prirodom. Druga zapovjed je da se mora mudro razmnožavati i održavati zdravlje. Treća zapovijed kaže da je obveza ujediniti čovječanstvo na jezičnoj osnovi. Koristit će se engleski jezik. Četvrta zapovijed nalaže da se razumno upravlja strastima, vjerama i tradicijama. Peto, mora se zaštititi fer zakonima i pravednim sudovima, šesto, dozvoliti nacijama rješavanje unutarnjih sporova, a vanjske rješavati na svjetskom sudu. Sedma zapovijed kaže da moramo izbjegavati beznačajne zakone i beskorisne činovnike. Tu sam si zapovijed istetovirao. Kod nas se kao radi, a u biti se pjeva: “Aleluja, volim ovaj režim, on plaća, a ja ležim”. Dakle, doći ćemo i do priče o birokraciji i kako je Međunarodni monetarni fond naredio da se sljedeće godine otpusti 25.000 činovnika kod nas. Tomislav Karamarko i Zoran Milanović to znaju, ali ne smiju reći, jer izbori dolaze. Karamarko je odavno izabran za premijera. Glavna tajnica Ujedinjenih nacija bit će Vesna Pusić, a Hilary Clinton će biti američka predsjednica. Izbori koji su u toku su samo predstava za mase. Osma zapovijed kaže da se moraju uravnotežiti osobna prava s društvenim dužnostima. Deveta zapovijed kaže da moramo cijeniti istinu, ljepotu i ljubav te tražiti sklad s Beskonačnim. Posljednja zapovijed glasi: “Ne budi tumor na zemlji, ostavi mjesta za prirodu”. Cilj Novog svjetskog poretka je da se Europu oslobodi energetske ucjene, a da se Kinu trajno spriječi da postane do 2020. godine najveća svjetska sila. Nekada je narod bio izvor jeftine radne snage i masovne potrošnje. U ratovima je korišten kao topovsko meso. Sada dolazi doba kada mali čovjek ništa ne vrijedi i kada će morati doći do globalnog obračuna. 

• Novi svjetski poredak je plan političke i financijske elite da stvori jedinstvenu svjetsku vladu i ukine sve nacionalne države. Svjetska država će imati jednu vojsku, jednu policiju, jedno pravosuđe i jednu valutu. Jedina religija koja će biti priznata je New Age religija. Ljudi će biti čipirani i praćeni pod budnim okom Big Brothera. Bit će to feudalno društvo u kojem će svi biti praćeni kroz školstvo, zdravstvo i ostale sustave od rođenja do smrti. Svjetski sustav će služiti isključivo za kontrolu svih na planetu koju će vršiti elita. Jedinstvena svjetska vlada je jedino rješenje za probleme kao što su ekološki, ekonomski i ostali.
  

• Terorizam i dolazak vanzemaljaca nam govore da se ne možemo nositi s time i da nam je potrebna jedinstvena svjetska vlada. Sad se provode izbori u Sjedinjenim Državama, no to je farsa. Tko će biti predsjednik određuje možda i najmoćnija svjetska organizacija, a to je Bilderberg skupina. Portrete članova te grupe sam istetovirao i oni su moji veliki favoriti u osvajanju čitavog čovječastva i Svemira. Do 2017. će po nalogu zakona svi u SAD-u biti čipirani. U Europi se s time davno započelo, a u Hrvatskoj prošle godine. Svako novorođenče dobije u desnu podlakticu čip koji sadrži sve podatke o njemu. Neće biti potrebne nikakve hrpe papira. Potreban je samo taj čip koji sadrži sve podatke o pojedincu. U Bibliji, u Otkrivenju, je zapisano da će svi – veliki, mali, bogati, siromašni…

Biti čipirani?

• Da, da će dobiti čip u desnu podlakticu i na čelu, da nitko neće moći sudjelovati u kupnji ili prodaji bilo čega, ako neće imati žig zvijeri, a to su one tri šestice. Bibliju su pisala tajna društva. Pisali su je vanzemaljski hibridi. Sami naši stvoritelji su vanzemaljci. No, to je velika priča o kojoj dugo treba govoriti. Vratio bih se na Novi svjetski poredak. Predsjednik Stjepan Mesić je na Općoj skupštini UN-a izjavio da nam je potreban, no to niti jedan naš medij nije objasnio, naravno. Bave se time kako je pas Medo lajao, kako maca nije imala mlijeka, nosi li Severina gaće ili ne… To su bedastoće.

Predsjednik Mesić je upoznat s planom stvaranja Novog svjetskog poretka?

• Papa Franjo isto, svi političari. Samo “ovce” nisu. Nacionalna televizija je snimala veliku priču o meni, ali pitanje je što smije objaviti. Kao neovisan medij možete ostvariti sve presedane. Vanzemaljci su nas stvorili kroz manipulaciju, kroz sotonizam, čarobnjaštvo, magiju i okultizam. Oni mogu putovati kroz vrijeme. Sam Novi svjetski poredak je nastao 509. godine prije Krista. Moje tijelo je poput sumeranskih ploča – samo treba čitati i sve će biti jasno. Mi koji ćemo dati život smo beskorisne izjelice. Dakle, 509. godine prije Krista se radilo na stvaranju korporativne svijesti, da bi se 23. prosinca 1913. godine ušlo u Novi svjetski poredak. Tada je američki predsjednik Woodrow Wilson odlučio stvoriti federalne rezerve. No, doći ćemo do toga. Za kralja Salomona 509. godine prije Krista spominje se graditelj Hiram Abif. Ne spominje se u Bibliji, ali se spominje u masi drugih tekstova. Došao je iz Perzije u Izrael graditi hram. Ostali graditelji koji su na tome također radili bili su ljubomorni na njega, jer je doveo znanje iz Perzije. Trojica su odlučila ili doći do znanja koje posjeduje ili ga svirepo ubiti. Kako to znanje nije htio predati, ubijen je ravnalom, kutomjerom i batom. Ranjen je u leđa, prsa i glavu.

Ubijen je kutomjerom?

• Da, kutomjerom su ga sačekali. Iste rane je 1963. dobio i John F. Kennedy. To je osveta Crkvi, državi i narodu za ono što je nekada napravljeno. Cilj globalne elite je sva blaga čitavoga svijeta staviti pod svoju kontrolu, pa da zavlada potpuni mir, kao onaj što je vladao za Salomona.

Ali prije toga valja istrijebiti 90 posto svjetske populacije?

• Da. Ponavljam, prvi sam se spreman žrtvovati da spasim dio populacije. Može zvučati grubo, ali globalna elita ima takav plan čiju provedbu nitko neće zaustaviti. Svi političari znaju za to, no to su marionete. Premalo je hrane i vode za ovoliku populaciju. Prije sedam godina je još isplaniran ovaj izbjeglički val iz Sirije, da čitav Bliski istok dođe u Europu i da se uništi kršćanstvo. U osmom stoljeću Karlo Veliki stvara europsku uniju. No, taj plan je propao, jer je Engleska jačala, a Katolička crkva bila u ratu. Nizozemski bankari – a bankari su pokorili svijet – 1689. ulaze u sukob s dinastijom Stuart čiji je pripadnik princ William, sin princa Charlesa i lady Diane. Ako William dođe na vlast, dinastija će ponovno dobiti status koji je nekada imala.
  

• Bankari su, dakle, u 17. stoljeću srušili Stuarte i postavili svog čovjeka, marionetu Williama III. Pet godina nakon toga je osnovana Bank of England, prva banka Londona i Engleske. Ona je u privatnim rukama i može štampati novac bez pokrića. Stvaranje banke kojoj ne treba zlatni depozit i putem čega zadužuješ države je najveća prevara u povijesti. Bank of America je osnovana 1812. godine, prva američka banka, a stoljeće kasnije je marioneta Wilson uspostavio, dakle, federalne rezerve. S time je počeo Novi svjetski poredak. Masoni su stvorili Jugoslaviju, a i Europsku uniju. To je rečeno u Beogradu, no niti jedan hrvatski medij to nije smio prenijeti, jer kod nas vlada cenzura. Stvorila se EU, pa će se osnovati Američka unija.
  

• Tada više neće biti dolar moneta, nego amer. Već su otisnute novčanice od 20, 50 i sto amera. Na jednoj je novčanici slika piramide, na drugoj deve, a na trećoj obeliska. Afričku uniju će biti lako napraviti, no Azijsku će biti teže stvoriti. Već se stvara Šangajska grupa koju čine Rusija, Kina i Indija. Indija je, kao i mi, korupmirana, no bit će jednoga dana dobri kao topovsko meso, kao što ćemo i mi dati život za boljitak onih koji će opstati na planeti. Novi svjetski poredak ne mora voditi ratove. Dovoljne su HAARP antene koje je stvarao Nikola Tesla. Mogu izazvati poplave, potrese, suše i ostalo.

Da li je Tesla vanzemaljac?

• Bio je Hrvat. Dobro je da me pitaš. Potječe od Kalinića iz okolice Zadra i od Draganića iz okolice Novog Vinodolskog. Tesla je samo nadimak. Srbijanci su priznali da je Hrvat. Radio je na projektu zraka smrti. Danas se to naziva HAARP. Samo da prije nego što to objasnim kažem da je Tesla dobio nadimak po dva isturena zuba njegova pradjeda. Kad se njegova obitelj doselila u Liku, pradjed je koristio tu alatku za obradu drva. Zato je taj prozvan Tesla, a taj nadimak je naslijedio i nama poznati Nikola.

Zubima je tesao?

• Da. Njegov pradjed je oženio pravoslavku iz turske Hrvatske i preuzeo njezinu vjeru. Zato tvrde da je Tesla Srbin, a nikad nije bio. Postoji knjiga “Tajni dnevnik Nikole Tesle” u kojoj se dokazuje da je bio Hrvat. Dakle, Tesla je radio te antene. Nik Begić, američki znanstvenik hrvatskog porijekla, je pisao o njihovoj štetnosti. O tome je pisao i Dinko Bartulović kao i Velimir Abramović iz Srbije koji je optužio Borisa Tadića. HAARP antene su bile smještene na Antarktiku, da bi bile potom preseljene u Norvešku, a zatim u Srbiju. Slobodan Milošević navodno nije dozvolio da se antene postave, pa su ga zbog toga bombardirali. Vojislav Koštunica to isto nije dozvolio, no Tadića Abramović optužuje da je postavljanjem antena uništio ne samo dio Hrvatske, jer su tako izazvane poplave, nego i Srbiju ponajviše. Tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada.
  

• Ne trebaju se, dakle, voditi ratovi. Dovoljne su te antene da izazivaju poplave i ostale nepogode. S Teslom je radila jedna naša balerina Marija Oršić. Tvrdila je da je mogla surađivati s vanzemaljcima koji su se zvali Arijevci i da prenosi njihove poruke. Njezin otac je bio Austrijanac koji ju je spojio s Ottom Schumannom. Ovaj je bio oduševljen njezinim prikazom. Nijemci su prvi počeli raditi na stvaranju vanzemaljskih letjelica u obliku diskova. No, spomenuo bih da je Titanik namjerno potopljen kako bi bankari zavladali svijetom. Na brodu su se nalazila trojica najvećih bogataša, među njima i John Astor. Da su ostali živi, nikada SAD ne bi ušao u rat. Potapljanjem Titanika bankari su se riješili onih koji su se protivili stvaranju Novog svjetskog poretka, odnosno federalnih rezervi.

Tko je član Bilderberg skupine?

• To je velika priča. Možda sam jedini koji je istetovirao portrete tih članova.

Jeste li upoznali nekog od članova?

• Ne mogu to sada reći.

Jeste li Vi član Bilderberg skupine?

• Ne. Ne može biti bilo tko član. Iz Hrvatske nitko nije član. No, rekao bih da je upravo ta grupa zaslužna što su Hrvatska i Slovenija stekle nezavisnost. Još su 1977. godine u Münchenu dogovorili što s Jugoslavijom nakon smrti Josipa Brza Tita, koji to niti nije bio, jer je Tito poginuo u Španjolskoj, a njegov bratić je preuzeo njegov identitet. Mesić je doveden kao marinoneta. Član je jedne od tajnih organizacija. Čak 97 posto naših političara pripada nekoj tajnoj organizaciji.

Biste li htjeli biti član nekog tajnog društva?

• Pripadam organizaciji koja je danas vodeća u svijetu.

Koja je to organizacija?

• Ne mogu to sada navoditi.

Da li je to neka tajna?

• Tajna društva vladaju svijetom.

Najmoćniji ste, dakle, Karlovčanin?

• Najmoćniji je gradonačelnik.

Da li je on član neke tajne organizacije?

• Trebate ga pitati.

Kako ste dobili nadimak?

• Sudjelovao sam davno u jednoj kazališnoj predstavi. To je bilo prije rata. O tome su pisane pjesme.

Kada ste saznali za sve ovo što nam iznosite?

• Proučavao sam i proučavam. Svi novinari su s time upoznati, no to nitko ne smije izvijestiti.

Na koji način ste ušli u sve to?

• Puno sam čitao i pratio što se događa. Ne mogu o tome pričati. Dovoljno je što sam rekao da sam vatreni pristaša Novog svjetskog poretka i jedinstvene svjetske vlade. Zasigurno će zbog toga biti stotine tisuća gnjevnih komentara. Prvi na planeti sam od “malih ljudi” koji je to javno izjavio. Do 2050. godine populacija će se smanjiti za tri milijarde ljudi, a isplanirani Treći svjetski rat nitko neće zaustaviti. Svi su se borili da se jednog dana ostvari taj davni projekt. Vladimir Putin je trebao ući u Libiju, no nije. Sada je u Siriji. Sad će se ući u Iran, treću energetsku silu na svijetu. Nakon Irana se kreće na Rusiju. Putin to zna, jer ima kliker u glavi. Kina se mora pridružiti Rusiji i eto nam Trećeg svjetskog rata. U prošlom stoljeću je potpisan ugovor s pripadnicima jedne vanzemaljske rase. Nakon njega je bilo planirano da se stvore tajni gradovi u koje će se elita sakriti.

Znate li za lokaciju nekog tajnog grada?

• Imaju ih i Rusija i Amerika.

Koji je najbliži Karlovcu? Gdje da se sklonimo?

• Obični se neće moći skloniti. Usto, jednom mjesečno s teritorije SAD-a za Mjesec pripadnici svjetske elite polijeću letjelicom “Aurora”. Na Mjesecu grade koloniju. Amerika će gorjeti u plamenu. Spremna je na to. Isto je i s Rusijom. Najmanje šest milijardi ljudi će nestati da se ostvari Novi svjetski poredak u potpunosti. No, moramo biti svjesni toga da su nas vanzemaljci stvorili. Oni će odrediti što će biti s nama. Stvorili su nas kao svoje robove da radimo za njih. To je velika tema. Vatikan zna da su nas stvorili vanzemaljci i sada čekamo da to objavi i Papa. Vanzemaljci upravljaju svim svjetskim zbivanjima i tu su među nama. Svijetom upravljaju vanzemaljski hibridi u ljudskom obliku.

Kako da ih prepoznamo?

• Ne mogu to reći. Papa bi prvi to trebao obznaniti. Sve će se uskoro znati. Iran mora pomoći Siriju i pomaže joj. Jedan od vodećih pripadnika Novog svjetskog poretka je nedavno bio kod Putina na tajnom sastanku. Bio je taj i u operaciji Watergate i srušio je Richarda Nixona. Putinu je poručio da se ne miješa u razvoj događaja. Danas već isprogramirani Amerikanci jedva čekaju da udare na Kineze i Ruse. To će biti krvavi rat. To su roboti, jer su čipirani. Za malog čovjeka će biti veoma gadno. Već se sada moraju ukloniti iz velikih gradova. Morat će nositi oružje, neće biti hrane ni vode, pa će se pojaviti kanibalizam. Elita je već spremna da se zaštiti. No, takva nam je sudbina. Vanzemaljci su nas stvorili genetičkim inženjeringom. Nastali smo da bismo za njih tu kopali zlato. Moramo u Bibliji otkriti tko su bili prvi ljudi. Spominju se Adam i Eva.

Adam i Eva su prvi genetski modificirani organizmi?

• Vanzemaljci su ih stvorili. Biblija piše o tajnim društvima. Moji veliki prijatelji su vanzemaljci i oni upravljaju sa mnom. Imao sam s njima tri susreta u snovima. Postoji i vanzemaljac Kril. To je svjetska priča. Svi koji su pričali o tome bili su ubijeni. Mnogo ih je imalo susrete s vanzemaljcima koji tu imaju svoje baze. Moj vanzemaljac Kril ima veliku priču koja će možda jednoga dana izaći u javnost, ali barem ću reći da sam imao susret s njima.

 
(aktivirajkarlovac.net/uredio:nsp)

Oskudica i glad (svakog dana umre više od 50.000 djece), jačanje kriminala, preprodaja droge koja uništava živote milijunima ljudi, terorizam, nezaposlenost, korumpirani svjetske vođe, neprekidni ratovi… sve to ide u prilog primisli s kojom se mnogo ljudi slaže: Čovječanstvu treba novi svijet! Pitanje je samo – kakav?!

Herbert George Wells je 1928. u knjizi “Otvorena urota: koncepti svjetske revolucije” razmatrao kako postići Novi svjetski poredak (što je naslov njegova romana iz 1940.), tobože radi svjetskog mira i ljudskog razvoja. Wells je objasnio da ono što otvorenu urotu čini otvorenom nije razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, već je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest, sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti.

Danas, skoro devet desetljeća kasnije, možemo reći da doista živimo u vremenu koje više nego ijedno ranije obilježavaju spoznaje o uroti protiv čovječanstva kao cjeline u izvedbi neke nadnacionalne interesne skupine koja čak niti nema ime (uostalom, najbolji način za skrivanje nečeg jest izbjegavanje imenovanja, pa će se činiti da i ne postoji). Zato za tu grupaciju postoje razne popularne inačice naziva: korporatisti, globalisti, elita, iluminati itd. Potpuno je nebitno kako ih se naziva. Bitno je prepoznati skrivenu bit zbivanja oko nas.

A zapravo ta zbivanja i odvijanje određenog plana nisu uopće skriveni. Odvijaju se ispred naših očiju, ali ga ne vidimo jer smo naučeni razmišljati drukčije. Naučeni smo zbivanja oko nas interpretirati na određeni način, u skladu s onim što je Wells napisao. Nije nam nikakav problem vjerovati u spontanost događaja uslijed nekih njima prirođenih mehanizama. Ratovi su tek rezultat inercije, produžetak politike, nikako rezultat nekog većeg plana ili namjere, a isto vrijedi i za ekonomske krize koje je, s druge strane, toliko jednostavno stvoriti jednom kad se centralizira dovoljno financijske moći u privatnim rukama.

A ona postoji već dosta dugo, to nije nikakva tajna u suvremenom globaliziranom i korporatiziranom svijetu. Kriza se stvara povlačenjem novca iz opticaja, a puštanjem novca u opticaj stvara se razvoj i blagostanje. Doista, upravo je tako jednostavno, koliko god naši umovi, uvijek spremni za kompliciranje, ne mogu prihvatiti toliko jednostavnu i provjerljivu te nadasve logičnu činjenicu. I onda – mislite li možda da će onaj tko ima takvu moć propustiti koristiti je? To je već naivni pogled na svijet.

Mediji u službi “stvaranja pristanka”, a ne informiranja

Danas se sve koji ukazuju na skrivena i nevidljiva zbivanja često optužuju da se bave “teorijom urote”. No, mislite li itko doista da će u novinama i televiziji čuti išta o pravim zbivanjima, odlukama i ljudima, kad su svi mediji također dio istih korporativne vlasničke piramide? Nikad nije bilo ni zamišljeno da ih se koristi za “informiranje” već za kultiviranje ljudskih umova i ono što je Edward Bernays, otac suvremenih odnosa s javnošću i spina, nazvao “stvaranjem pristanka”.

Pojam “teorija urote” tek je etiketa, jedna od mnogih kakve se, kroz razne vidove psihološkog fašizma, ugrađuju u naše umove kao neku vrst zabrane kretanja u bilo kojem smjeru koji nije u skladu s političkom korektnošću. A “politička korektnost” je pak blagi naziv za suptilnu, ali učinkovitu kontrolu ljudskih misli i stavova. Kamen temeljac čitave urote i jest okupacija ljudskih stavova i uvjerenja jer sve oko nas zbiva se uz našu suglasnost, izrečenu, prešutnu ili implicitnu.

To je jedini način kako mala grupa može voditi svijet u željenom smjeru, prema svjetskoj centraliziranoj elektronički nadziranoj svjetskoj državi s osiromašenim i mikročipiranim stanovništvom koje će nadzirati svjetska vojska i svjetska policija. Da, zvuči kao scenarij nekog SF-filma, ali pogledajte malo bolje oko sebe pa onda donesite prosudbu. Uostalom, i sami SF-filmovi jedno su od glavnih sredstava tzv. prediktivnog programiranja. Kroz njih se ubacuju određene vizije budućnosti, a onda kad se ta budućnost počne odvijati oko nas nekako nam se čini poznatom i čak neizbježnom pa je lako prihvaćamo čak i kad nam se ne sviđa.

Tajna vlada operira iza kulisa svjetske politike

Metodu problem-reakcija-rješenje danas se na svjetskoj razini orkestrira pomoću vojne i financijske moći SAD-a, pa je zanimljivo čuti nekoliko izjava iz vremena dok je SAD još bio daleko od postajanja svjetskom silom. S početka 20. stoljeća stiže izjava iz govora kojeg je u sklopu svoje predizborne kampanje 1912. održao Woodrow Wilson:

“Gotovo da danas i nema vlade u svijetu s kojom se više upravlja, nad kojom se više dominira i koju se u većoj mjeri kontrolira od naše. Više nismo vlada slobodnog mišljenja, više nismo vlada koja je nastala iz uvjerenja i glasova većine, nego vlada u kojoj prevladava mišljenje male skupine dominantnih ljudi i koja radi pod njihovim pritiskom.”

Slične je riječi upotrijebio i Theodore Roosevelt tijekom svoje izborne kampanje 1912. godine:

“Iza vidljive na prijestolju se nalazi nevidljiva vlada, koja ne duguje ljudima odanost i ne priznaje nikakvu odgovornost.”

U sklopu predavanja u hotelu Waldorf-Astoria u New Yorku, 27. travnja 1961. godine, John F. Kennedy je također progovorio o tajnoj vladi koja operira iza kulisa svjetske politike:

“Svuda u svijetu nam se suprotstavlja monolitička, nemilosrdna urota.”

Priča o gradnji Novog svjetskog poretka nije neka tamo daleka, čudna i mistična priča. To je priča koja se tiče naših života i kojoj se mogu pripisati deseci milijuna mrtvih tijekom zadnjeg stoljeća. U njoj nema pobjednika i pobijeđenih iz naše povijesti, niti dobrih i loših (ta mi još danas vjerujemo kako su u Drugom svjetskom ratu pobijedili “dobri dečki”, a to bi trebali biti Staljinov okrutni SSSR, genocidno Britansko carstvo i korporatistička država SAD). Ne, postoje samo manipulatori i manipulirani. A najbolji lijek protiv zakulisnih manipulacija jest njihovo rasvjetljavanje kao i prepoznavanje načina kako se ljudske emocije i težnje prema pravdi zloupotrebljavaju da bi se plan “progurao”.

Dobra je vijest da živimo u vrijeme kad su ta zbivanja, koja nikako nisu novijeg datuma, sve vidljivija. O tome svjedoče stotine tisuća internetskih mjesta, časopisa, filmova, knjiga, a pri tom treba imati na umu da će nas istina, doduše, osloboditi, ali će nas prije toga najvjerojatnije jako razljutiti.

Svijet u trajnom stanju uznemirenosti i straha

Nakon sloma komunizma u Europi i kraja hladnog rata mnogi su pomislili da svjetski mir nikada nije bio bliži. Bila je to isprazna nada. Svjetske krize nisu nestale. Nikada prije u svijetu nije bilo toliko sukoba, izbjeglica i prognanika. Prema dobro osmišljenim planovima došlo je do novih revolucija, ratova, financijskih kriza i političkih krahova. Može se slobodno reći da se čovječanstvo drži u trajnom stanju uznemirenosti, nestabilnosti i straha.

Strah i depresija sastavni su dio svakodnevnog života, svagdje se ljudi osjećaju obeshrabreno i potišteno zbog socijalnih, duhovnih, fizičkih i emocionalnih problema, društvo je svakim danom sve surovije i bešćutnije, djeca sve agresivnija i bez poštovanja prema odraslima. Oskudica i glad (svaki dan umre više od 50.000 djece), pojačane kriminalne aktivnosti, ilegalna preprodaja droge koja uništava živote milijunima ljudi, terorizam, nezaposlenost, korumpirani svjetske vođe, neprekidni ratovi i širenje bolesti AIDS-a i ptičje gripe, sve to ide u prilog primisli s kojom se mnogo ljudi slaže:

Čovječanstvu treba novi svijet. Pitanje je samo – kakav? I hoće li njegovo oblikovanje biti pokretano strahom ili međuljudskim povjerenjem? I neće li iste strukture koje s razlogom stvaraju kaos, njega iskoristiti kao argument da ljudi jednostavno nisu u stanju razumno upravljati svijetom te će to za njih morati napraviti “prosvijećena elita”?

Nema posljedice bez uzroka. Naravno da postoji mnogo egocentričnih i neosjetljivih ljudi, ali oni nisu glavni prijestupnici. Tradicionalno smo odgojeni da vjerujemo našim vladama i uvjereni smo da im je stalo do nas. To je, ipak, velika pogreška. Ispod površine službene politike odvija se složen socijalni i intelektualni proces. Poznati viktorijanski državnik Benjamin Disraeli jednom je prilikom izjavio: “Svijetom upravljaju posve druge osobe od onih koje zamišljaju ljudi koji nisu upoznati sa zakulisnim zbivanjima.” Neke od takvih citata o zakulisnim središtima moći skupili su Robin de Ruiter i Fritz Springneieer u knjizi “Svjetsko zlo i patnja – nasljeđe 13 loza iluminata” (AGM, Zagreb, 2014.)

Edward Bernays u knjizi “Propaganda”, u kojoj je dao i naputke kako stvarati “javno mnijenje”, napisao je danas već glasovite rečenice:

“Nama se upravlja. Naši umovi su ukalupljeni, naši ukusi formirani, naše ideje sugeriraju uglavnom ljudi za koje nismo nikada čuli. U gotovo svakom činu naših svakodnevnih života, bilo u sferi politike ili poslovanja, u našem ponašanju u društvu ili našem etičkom rasuđivanju, nad nama dominira relativno mali broj osoba.”

Njemački političar Walter Rathenau, čovjek koji je za života bio vrlo utjecajan, u izjavi za list Neuen Wiener Presse od dalekog 24. prosinca 1912. otišao je još dalje:

“Tristotinjak ljudi koji se međusobno poznaju i osobno imenuju svoje nasljednike određuju sudbinu ovoga svijeta. Njihova moć postoji u apsolutnoj tajnosti.”

R. Buckminister Fuller je pak ustvrdio:

“Velike nacije su naprosto fronte na kojima se odvijaju zakulisne igre neizmjerno ambicioznih pojedinaca koji su postali toliko moćni zbog svoje sposobnosti da ostanu nevidljivi dok djeluju iza nacionalnih kulisa.”

Kako biste odgovorili kad bi vas netko upitao jesu li svjetski vođe koje poznajemo samo lutke kojima upravlja nevidljiva zakulisna sila? Postoje li nevidljive ruke koje upravljaju svijetom? Postoji li uopće “urota”? Tko su urotnici?

Evo odgovora koji je tijekom sastanka dobitnika Nobelove nagrade u Lindauu (1978.) dao utjecajni židovski biokemičar George Wald, umirovljeni profesor na Harvardu i jedan od dobitnika Nobelove nagrade za medicinu 1967. godine:

“Ne vjerujem da na Zapadu vlade doista upravljaju svojim zemljama. Tvrdim da su suučesnici najsnažnijih financijskih i industrijskih sila ti koji vladaju. Postoji bezbroj multinacionalnih kompanija koje su, poput globalnih divova, prikupile moć i neizmjerno bogatstvo. One nisu samo kompanije, nego svjetske sile. Imaju li one vojnu silu? Naravno da imaju. Mogu li kontrolirati i provoditi silu? Naravno, one upravljaju našim vladama.”

Arthur Jensen, umirovljeni profesor na Kalifornijskom sveučilištu (Berkeley) sročio je to još slikovitije:

“Nema nacija. Nema naroda. Nema Rusa. Nema Arapa. Nema zemalja Trećeg svijeta. Nema Zapada. Nema Amerike. Nema demokracije. Postoje samo IBM, ITT, AT&T, DuPont, Dow, Union Carbide i Exxon. To su danas svjetske nacije. Mi više ne živimo u svijetu nacija i ideologija.”

Uspon nove geopolitičke nadnacionalne svjetske sile

Čileanski predsjednik Salvador Allende izjavio je još 1972. na sjednici UN-a:

“Moć tih koncerna prelazi sve granice. Svjedoci smo eksplicitne bitke između multinacionalnih kompanija i suverenih država; najvažnije političke, ekonomske i vojne odluke tih država potkopavaju globalne organizacije koje niti jedna vlada ili politička organizacija za to ne drži odgovornima, niti njima na bilo koji način upravlja. Narušena je cjelokupna politička struktura svijeta.”

Ruski general Leonid Ivašov slično je ustvrdio u jednom intervjuu:

“Imamo posla s usponom nove geopolitičke nadnacionalne sile na svjetskoj sceni. Ovu geopolitičku silu čine najbogatije obitelji koje žive na ovom planetu. Zajedno s najmoćnijim multinacionalnim kompanijama one vladaju i upravljaju svim zemljama i svim koalicijama. Pravi cilj ove elitne skupine je potpuna kontrola nad planetom Zemljom.”

Svjetski institut za razvojnu ekonomiju također je utvrdi da se najveći dio svjetskog bogatstva nalazi u rukama nekolicine obitelji.

Ove “vladajuće sile” o kojima govore George Wald, Arthur Jensen, Salvador Allende i Leonid Ivašov čine male elitne skupine koje su osnovale najutjecajnije i najmoćnije, anonimne, vrlo ekskluzivne obiteljske dinastije koje žive raspršene po čitavom svijetu. Članovi tih obitelji čuvaju svoju moć i novac sklapajući brakove jedni s drugima te zakulisno djeluju u sjeni najvažnijih poduzeća, medijskih i financijskih institucija, ali i političkih stranaka. Putem veza, novca i nasilja ove moćne obitelji uvukle su se u sve pore društva s jednim krajnjim ciljem, a to je uspostavljanje jedinstvene svjetske diktature.

Njihov je cilj silom nametnuti tzv. “novi svjetski poredak” čitavom čovječanstvu, a ekonomski su toliko moćne da su kupile veći dio svijeta i sada njime upravljaju. Potpomognute svojim nezamislivim financijskim rezervama trenutno raspolažu globalnim financijskim sustavom kontrole te mogu kontrolirati čitavu svjetsku ekonomiju i politički sustav. One su te koje određuju što trebaju činiti vladajući svjetski političari i tko će oni uopće biti, nemojte niti jedne sekunde pomisliti da se izbori šefova država prepuštaju slučaju ili volji glasača. Možda tek onda kad se “volja glasača” događajima i emocionalno traumatičnim situacijama oblikuje u željenom smjeru.

Znanost premrežena moćnim “zakladama” – podložna manipulaciji

S vremenom, ove utjecajne obitelji proširile su djelokrug svoje moći na čitav svijet pa njihova mreža doseže u svaki kutak svijeta i u sve aspekte ljudskog postojanja. Njihov utjecaj je nezamisliv i dopire do svih vodećih institucija i organizacija u polju politike, obrazovanja, religije, financija i masovnih medija. Znanost su infiltrirale svojim “zakladama” pa je postala financijski ovisna o njima i stoga podložna manipulacijama. Najbolji primjer je nezamislivo veliko i duboko nametanje “Velike trojke” zaklada (Rockefellerova, Carnegijeva i Fordova) u polju potpora znanstvenom istraživanju.

Gotovo svi ljudi spremni su odreći se svojih prava, čak i prava na slobodno mišljenje, ako će im to zajamčiti sigurnost i zaštitu. Iz tog razloga čovječanstvo se “omekšava” i manipulira kroz sukobe, mržnju, zavist, oskudicu, glad i ostale nedaće, dok im na kraju naizgled neće preostati drugi izbor nego se predati moći nevidljive elite.

Većina gore spomenutih problema izazvana je namjerno. Brigadir Mandell House, desna ruka predsjednika Wilsona, napisao je u svojoj knjizi “Povjerljivi spisi” (Intimate Papers):

“Stvorite probleme na međunarodnoj razini i potom ponudite rješenje koje najbolje odgovara cilju kojem težite.”

Što više zbrke, klasne borbe, diskriminacije, ratova i političkih tenzija u svijetu, tim prije će doći dan kada će čitavo čovječanstvo prihvatiti Svjetsku vladu koja će zauvijek vladati čvrste ruke, svjetsku diktaturu u kojoj će vladati računalno upravljani društveni red i u kojoj će pojedinac biti čitavo vrijeme pod kontrolom. Ta će vlada biti autoritativna, s nekom vrsti Svjetskog vijeća koje će upravljati nacionalnim i regionalnim vijećima.

U ekstremno desničarskim, revizionističkim i antisemitskim krugovima govori se da su neke od vladajućih obitelji židovskog podrijetla pa stoga govore o židovskoj uroti. To je besmislica, jer je među vladajućom elitom moguće naći katolike, protestante, muslimane, budiste, ateiste, scijentiste i mnoge druge. Oni su posvećeni cilju svjetske dominacije neovisno o rasi, nacionalnosti i političkim nazorima, a nama je ostavljeno da se koljemo zbog tih pitanja forme.

Oni u međusobne sukobe eventualno ulaze zbog međusobnih neslaganja vezanih uz distribuciju moći među njima samima. Naravno, ako se u pitanje dovede njihova zajednička agenda, tada nastupaju jedinstveno.

Planirani “novi svjetski poredak” može se vrlo precizno prevesti kao svjetska diktatura. Konzervativci će ga nazivati socijalizmom ili komunizmom, liberali će ga nazivati fašizmom, ali etiketa ne čini razliku; ideja je stvoriti “arhipelag gulag” na svjetskoj osnovi.
 
(dnevno.hr/uredio:nsp)

Svaki rat počinje napadom ili provokacijom pod lažnom zastavom, tako je i 1. Svjetski rat počeo. Churchill se oslanjao na Wilsonovu naivnost po pitanju pomorskog ratovanja. Iako je američki predsjednik bio upozoren od strane njemačkih diplomata o opasnosti po Amerikance ako nastave putovati na britanskim brodovima, on nije učinio ništa da ih odvrati i da preusmjeri brodove…

Na početku Prvog svjetskog rata, cilj Amerike bio je ostati neutralna dok su se europske sile borile jedne protiv drugih.

Tadašnji predsjednik, Woodrow Wilson, izjavio je: “Neutralnost je negativna riječ. Ona ne izražava prave osjećaje Amerike. Mi se ne pokušavamo držati podalje od nevolje, mi pokušavamo održati temelje na kojima se može ponovo izgraditi mir”.

Međutim, iako je pokušao, Wilson nije spriječio Ameriku da uđe u rat 1917. godine. Kap koja je prelila čašu i promijenila stav Amerike bilo je potapanje RMS Lusitanije 1915. godine, kada je 128 Amerikanaca (među kojim dosta utjecajnih ljudi) izgubilo živote.

Ipak, to izgleda nije bio samo nasumični ratni čin Njemačke u pravcu Amerike, več je Churchill znao da bi takav incident mogao dogoditi i da bi nakon toga Amerika ušla u rat. Izgleda da je Churchill znao točno što treba napraviti.

Prije ulaska Amerike u Prvi svjetski rat, često se dešavalo da su Britanci prerušavali vojne brodove u putničke ili trgovačke brodove. Čak se dešavalo i da Velika Britanija modificira postojeći putnički ili trgovački brod s tajnim tovarom i skrivenim oružjem. Upravo s ovim modifikacijama je Lusitanija započela svoju karijeru u Kraljevskoj mornarici.

Eugen Vindici, autor knjige “Dvanaest američkih ratova od kojih je devet moglo biti izbjegnuto”, navodi da su modifikacije Lusitanije uključivale postavljanje skrivenih pregrada za granate i streljivo, ali i instalaciju okretnih topova.

Pored ovih tajnih modifikacija, Kraljevska mornarica je uputila posadu Lusitanije da spusti zastave u vodama proglašenim za ratnu zonu. Ove upute su predstavljale izravno kršenje Pravila o pomorskim plovilima.

Brodovi poput Lusitanije su korišteni kako bi namamili njemačke podmornice da izrone na površinu. Kada su Nijemci tek počeli koristiti podmornice, one bi se podizale na površinu da upozore brodove na napad. Svrha je bila očuvanje streljiva.

Međutim, ovo upozorenje je također davalo vremena posadi da napusti brod. Dakle, Churchill plan je bio da se iskoristi Lusitaniju (i slične brodove) da namame Nijemce na površinu. Kada bi se podmornice pojavile, prerušeni brodovi bi otkrili svoje oružje i osuli paljbu na podmornice.

Znajući točno što radi, Churchill je doveo Lusitaniju i svu njenu posadu u opasnost.

Churchill se također oslanjao na Wilsonovu naivnost po pitanju pomorskog ratovanja. Iako je američki predsjednik bio upozoren od strane njemačkih diplomata o opasnosti po Amerikance ako nastave putovati na britanskim brodovima, on nije učinio ništa da ih odvrati.

Ova opasnost se odnosila na činjenicu da su njemačke podmornice počele napadati britanske brodove čim ih vide kao odgovor na Churchillovo iskorištavanje isplovljavanja podmornica. Pored svega tog znanja, Wilson i dalje nije izdao javno upozorenje Amerikancima da ne putuju na britanskim brodovima.

Bez upozorenja predsjednika, Lusitanija je napustila luku New York s velikim brojem američkih putnika koji nisu imali pojma što se krije ispod palube, sakriveno među tovarom.

Američki civili su također dijelili palubu s kanadskom vojskom prerušenom u civile. U suštini, Amerikanci su se slučajno ukrcali na brod britanske Kraljevske mornarice za vrijeme rata kada je postojala velika šansa da će brod napasti Nijemci.

Iako je Lusitanija trebala ploviti sjeverno, plovila je malo južnije, ka vodama punim njemačkih podmornica kojima je izdano naređenje da pucaju čim vide britanski brod.

Upravo se to i dogodilo 7. svibnja 1915. godine. Lusitanija je naišla na njemačku podmornicu, koja je pucala čim je uočila brod. Torpedo je najvjerojatnije pogodio tovar koji je sadržavao skrivenu streljivo, te je nastala ogromna eksplozija.

Sve u svemu, Lusitanija je potonula za manje od 20 minuta, a 1.198 od 1.959 ljudi na brodu je poginulo, uključujući 128 Amerikanaca.

Upravo ovaj incident je uvukao Ameriku u Prvi svjetski rat i pružio Churchillu mnogo potrebnog saveznika.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube/uredio:nsp)

Mislili ste da je papa vrhovni poglavar Vatikana i katoličke crkve? Ali, iza pape, obučenog u bijelo, stoji pravi vrhovni poglavar i Vatikana, i katoličke crkve, i Iluminata, i Masona, i CIA-e, FBI-a …! To je Crni papa … ?!

On je najmoćniji čovjek na Zemlji. On kontrolira bankarski sustav, slobodno zidarstvo te tajne službe (CIA, FBI, NSA, SIS, MI6, Scotland Yard, Mossad, CSIS, DGSE, FSB).

Vatikan posjeduje 60% izraelske zemlje, te brdo Hrama za Treći Solomonov hram, gdje žele svoje prijestolje. Dio je Tajne svih Tajni (Arcana Arcanorum) koju kontroliraju papinske krvne linije unutar I-Mori. Ove krvne loze su omega-točka kontrole. To su Farnese, ORSINI, Aldobrandini, Somaglia i Breakspear. ‘Crni papa’ je Predsjednik svijeta.

Njihov zapovjedni ratni centar se nalazi unutar Borgo Santo Spirito (selo Sveti Duh) koji je zaštićen i od raketnih projektila! Viktor Emanuelle IV čak je htio dignuti u zrak ovu rimsku regiju.

Sadašnji Crni papa Adolfo Nicolas koji od 19. siječnja 2008. nasljeđuje Peter – Hans Kolvenbacha kao 30-ti Superiorni General Isusovačkog reda.
■ Superiorni general jezuita Crni papa Adolfo Nicolas i njegovih 6 generala kontroliraju “Bijelog papu” i Vatikan. Također, tu su i: Iluminati, Cionisti, globalne elite, Vijeće inozemnih odnosa, grupa Bilderberg, Slobodni zidari, Komitet 300, te zli Senat Trent.

■ Jezuiti kontroliraju Vitezove templare, Vitezove Columbusa, te Vitezove Malte.

■ CIA, FBI, NSA, ASIO, MI5, MI6, NCIS, FSB, DGSE, Mossad i svaku obavještajnu agenciju na svijetu kontroliraju Isusovci.

■ Isusovci su se infiltrirali u sve vlade i lideri poput Obame, Rudda, Blaira, Jintao, Sarkozya, Peresa, su samo marionete vođene jezuitskim redovima. Jezuiti su oni koji su potopili Titanic, da bi tako ubili trojicu moćnih ljudi koji su bili prijetnja njihovim bankarskim planovima.

Superiorni generali su izabrani od strane Opće kongregacije društva, sazvane kad se dogodi ostavka, mirovina ili smrt aktualnog predsjednika. Izabrani su doživotno i gotovo svi su služili do smrti osim oca Pedra Arrupe (dao ostavku zbog zdravlja) te njegovog nasljednika oca Peter Hans Kolvenbacha čija ostavka je objavljena u veljači 2006.

To je dovelo do sazivanja 35. Opće kongregacije na kojoj je bio izabran Superiorni General društva, otac Adolfo Nicolas koji je naslijedio Kolvenbacha.

Novi Svjetski Poredak je san o globalnom totalitarizmu koji je pomogao oživjeti bankar po imenu Mayer Armschel Rotschild 1760. kako bi zaštitio svoju privatnu banku od globalnih vladinih regulacija. Njegov Veliki plavi spis je najbolje opisao njegov plaćeni društveni inženjer dr. Adam Weishaupt, profesor kanonskog prava u Ingolstadtu. On je usvojio termin ‘Illuminati’. Noćna mora je još uvijek prisutna i dan danas zbog njihovih potomaka. Ispod se nalazi kratak pregled koji je Weishaupt sastavio za svog bankarskog meštra financijera!

Pažljivo primijetite sličnosti između Manifesta komunističke partije Karl Marxa i kratkog pregleda Weishaupta. Također, pročitajte Komunizam i Novi svjetski poredak.

Veliki plavi spis za Novi svjetski poredak je:

■ Abolicija svih određenih vlada
■ Abolicija privatnih posjeda
■ Abolicija nasljeđa
■ Abolicija patriotizma
■ Abolicija obitelji
■ Abolicija religije
■ Globalne populacija od 500 milijuna
■ Kreacija jedne svjetske vlade

Mayer Armschel Rotschild 1828. godine kaže: ‘Dopustite mi da pustim u opticaj i kontroliram novac nacije i da ne brinem tko piše zakone.’ – Čak i četverogodišnjak može shvatiti da ljudi koji kontroliraju novac … pišu zakone!

“Neki od najvećih ljudi u Sjedinjenim Državama, iz područja trgovine i manufakture, boje se nečega. Oni znaju da negdje postoji sila toliko organizirana, toliko suptilna, toliko nadzirujuća, toliko isprepletena, toliko kompletna, toliko nadmoćna da je bolje da tiho šapuću kada o njoj govore s osuđivanjem.” – Woodrow Wilson.(28. predsjednik SAD)

Dakle koja je to suptilna, potpuno organizirana moć o kojoj Wilson govori? Odgovor na to je – Jezuiti ili kako ih još zovu, Isusovci. Možete se pitati tko su Isusovci? Zar oni nisu samo misionari, svećenici, općenito, oni koji čine dobra djela: osnivaju škole, sveučilišta, i ponose se time što su stupovi društva?

Ako je to uistinu tako, zašto je Isusovački red ukinut u preko 80 zemalja 1773? J.E.C. Sheperd navodi da je između 1555. i 1931.

Društvo Isusovo – Isusovački red, izbačen iz najmanje 83 zemlje, države i grada zbog uplitanja u političke intrige i subverzije zemljišta protiv dobrobiti države, sudeći prema zapisima svećenika Thomasa J.Campbella. Praktično svaki primjer protjerivanja je bio zbog političkih intriga, političke infiltracije, političke subverzije te je poticao na politički ustanak.

Oni su gospodari nad gospodarima kaosa. U svojoj jezgri, Jezuiti su Gospodari rata, Učitelji, Infiltratori, Tirani. Pokušali su pružiti svoje ruke nad globalnom dominacijom s Ligom naroda (preteča Ujedinjenih Naroda) ali ona je propala, sad pokušavaju s novim imenom … Ujedinjenim narodima, i izgleda da će im ovaj put to upaliti!

Ono što ljudi ne razumiju je da Isusovci zapovijedaju Bijelim papom te državom Vatikan, Obaminom – Bushovom – Klintonovom – Blerovom – Peresovo – Jintaovom – Sarkozievom – Medvedevom, i iskreno, svakom vladom na svijetu, uključujući zli Savjet Trenta, CFR, Illuminate, Cioniste, grupu Bilderberg, slobodne zidare, Vitezove Malte, Vitezove Columbusa, Vitezove Templare, Komiteta 300, te svaka obavještajna agencija na svijetu ima veze s isusovačkim redom i usko je vezana za Superiornog Generala Jezuita poznatog kao Crni papa.

BUDUĆI ZLOČINI VATIKANA

Prema proročanstvu Malahijevom, sada je izabran posljednji papa, a prema proročanstvu Nostradamusovom posljednji papa će biti crni papa (u njegovo vrijeme nije još bilo jezuita, zato ih je samo vidio kakvi jesu, kao crne). Izabran je papa jezuita. Jezuitski general je poznat kao Crni papa, jer vlada Vatikanom i jer je uvijek obučen u crno. Naivni su zato mislili da će posljednji papa biti crnac.

Ovaj je crnji od najcrnjeg.

Taj njihov kraj je zapravo novi početak: jedna svjetska religija. Na njoj rade već dugo kao na sastavnom dijelu Novog svjetskog poretka. Kada nju uspostave onda više neće birati pape kao do sada, i zato će ovaj biti posljednji.

Ali biće glavni u toj novoj religiji na drugi način. Zato je ovaj posljednji papa jezuita, jer oni vode cijeli taj posao, pa su zato uzeli završnu riječ. Da završe posao stvaranja Novog svjetskog poretka kako treba, da im se netko ne miješa.

Dakle, možemo očekivati ​​veće ekonomske krize i ratne sukobe, prije svega na vjerskoj osnovi, s muslimanima, kako bi poslužile kao opravdanje za uvođenje jedne svjetske religije, u toj njihovoj namještenoj igri akcija-reakcija-rješenje. To sve dokazuje i numerologija jer magija i simbolika imaju kod njih ogroman značaj i ništa ne započinju i ne rade bez nje.

Numerologija po papi Wojtyli (Ivan Pavao II.):

■ Papa je umro 02. 04. 2005. -> 2 + 4 + 2 + 5 = 13
■ Vrijeme papine smrti: 21:37 -> 2 + 1 + 3 + 7 = 13
■ Bila je to 13. tjedan 2005. godine.
■ Ivan Pavao Drugi bio je papa 26 godina i 5 mjeseci -> 2 + 6 + 5 = 13
■ Ukupno 9301 dan -> 9 + 3 + 0 + 1 = 13
■ Atentat na Ivana Pavla Drugog bio je izveden 13. svibnja.
■ Papa je u trenutku smrti imao 85 godina -> 8 + 5 = 13
■ Karol Wojtyła izabran je za papu kad je imao 58 godina -> 5 + 8 = 13
■ Ivan Pavao Drugi bio je 265. papa -> 2 + 6 + 5 = 13

Numerologija po papi Franji (brojevi 3 i 13):

■ Izabran je 2013/3/13. Zbroj 1 + 3 + 3 + 2 + 1 + 3 = 13
■ Ima 3 imena (dok još nije bio papa) = Jorge Mario Bergoglio
■ Izabran je kao najstariji papa nakon Benedikta XVI u posljednje 283 godine. 2 + 8 + 3 = 13
■ Ima 76 godina. 7 + 6 = 13
■ Prvi je u 3 stvari: prvi jezuita, prvi Južnoamerikanac, prvi Franjo
■ Izabran je za neeuropskog papu nakon 1300 godina (broj 13)
ili još točnije: prvi neeuropski papa nakon Sirijca Grgura III (731-741 g). 2013 – 731 = 1282 tj. 1 + 2 + 8 + 2 = 13.
■ Uzeo je ime po Franji Asiškom koji je živio u 13 stoljeću
■ Zaređen je za svećenika 13. prosinca 1969
■ Bijeli dim se pojavio u 07:06 PM (7 + 6 = 13)

Broj 13 pokriva princip aktivnosti, dinamizma, fatalnosti, zla i kretanja ka smrti, a to donosi prisilu na korjenite promjene. Broj 13, točnije 12 + 1, ima veliki ezoterijski značaj. On označava transformaciju, novo rođenje, nov red. Novi poredak. Na ikoni Novog Svjetskog Poretka, dolaru, piramida ima 33 kamena i 13 stepenica koje simboliziraju 13 stupnja Iluminata.

Na pečatu, orao ima 13 pera u svakom krilu 13 strijela u desnoj kandži i maslinovu granu sa 13 listova u lijevoj, a u kljunu drži svitak s 13 slova. Oko njega se nalazi 13 zvijezda koje formiraju Davidovu zvijezdu, a tu je i štit s 13 traka koje predstavljaju prvobitnih 13 država.

ŠTO SU REKLI O JEZUITIMA

Mnogi od najutjecajnijih ljudi svijeta, državnici, vojskovođe, znanstvenici, pisci, povjesničari, pa čak i pape, tvrde da rimokatolički red Jezuita kontrolira sve svjetske tokove.

■ John Adams (1735-1826) – drugi predsjednik SAD: – Moja povijest jezuita nije opširno napisana, ali iza nje stoje neosporni autoriteti. Ona je vrlo specifična, ali i užasna. Obnova (Jezuitskog reda 1814. godine, od strane pape Pija VII) zaista predstavlja korak ka mračnjaštvu, okrutnostima, despotizmu i smrti … Ne volim izgled jezuita. Ako postoji netko tko zaslužuje vječno prokletstvo na zemlji i nakon nje, onda je to ovo Društvo (Ignjacija) Lojole.

■ Markiz Lafayette (1757-1834) – francuski državnik i general, služio u Američkoj kontinentalnoj vojsci pod komandom generala G.Washingtona, tijekom Američkog rata za neovisnost: – Moje mišljenje je da ako neko ugrozi slobodu ove zemlje – Sjedinjenih Američkih Država – da će to biti učinjeno intrigama jezuitskih svećenika Rimokatoličke crkve, zato što su oni najvještiji i najopasniji neprijatelji svih civilnih i religijskih sloboda. Oni su izazvali VEĆINU ratova u Europi.

■ Abraham Lincoln (1809-1865) – 16. predsjednik SAD: – Ovaj rat (tj. Američki građanski rat 1861-1865) nikada ne bi ni počeo da nije bilo velikog utjecaja Jezuita.

■ Samuel Morse (1791-1872) – američki izumitelj telegrafa i autor knjige ‘Strana zavjera protiv sloboda SAD’: – Jezuiti … su tajno društvo – poput masonskog reda – s tim da su oni još gori i još opasniji.

■ Edmond Paris – autor knjige ‘Tajna povijest jezuita’: – Javnost je skoro potpuno nesvjesna uloge Vatikana i njegovih jezuita u započinjanju dva svjetska rata. Takvu situaciju djelomično možemo objasniti gigantskom financijskom moći Vatikana, kojom su stekli prevlast u mnogim aspektima, a naročito od vremena posljednjeg rata.

■ R.V. Thompson – bivši državni tajnik Američke mornarice: – (Jezuiti) su smrtni neprijatelji građanske i religijske slobode.

■ Napoleon Bonaparte (1769-1821) – francuski car: – Jezuiti su VOJNA organizacija, a ne crkveni red. Njihov vođa je general jedne vojske, a ne običan starješina nekog manastira. Cilj ove organizacije jest da stekne moć – u pravom smislu te riječi – apsolutnu moć, univerzalnu moć, moć kontrole nad cijelim svijetom, kojim će vladati jedan čovjek (tj. Crni papa, Glavni general jezuita). Taj ‘jezuitizam’ je najgori od svih despotizam, i istovremeno, najveća prijevara od svih prijevara …

■ Fjodor Dostojevski (1821-1881) – ruski pisac: – Jezuiti … su prosto vojska koja pomaže Rimu steći vlast nad cijelim svijetom, kojim bi u budućnosti vladao sam rimski papa kao car … To je njihov krajnji cilj … To je jednostavno samo žudnja za moći, za prljavim zemaljskim bogatstvima, i dominacijom; svi bi ljudi trebali postati njihovi robovi (tj. robovi jezuita), oni se samo za to bore. Oni čak možda i ne vjeruju u Boga.

■ Robert Jefferson Breckinridge (1800-1871) – političar i svećenik: – Društvo Isusovaca (tj. Jezuitski red) je neprijatelj čovječanstva. Svi ljudi svijeta bi se trebali ujediniti u borbi protiv njih … Jer ili će oni biti u potpunosti uništeni, ili će doći do potpune iskvarenosti i degradacije čovječanstva.

■ James Parton – američki povjesničar: – Ako pratite masonsku hijerarhiju, kroz sve njene redove, sve dok se ne dođe do vrhovnog grand-mastera i najvećeg masona svijeta, otkriti ćete da je ta strašna individua, zapravo, ista ličnost kao i vođa Društva Isusovaca ( tj. general Jezuitskog reda).

■ F.Tuper Sosi – Autor knjige ‘Vladari zla’: – … Rimsku inkviziciju … predvodili su jezuiti još od 1572. godine.

■ Papa Clement XIV – papa koji je ‘zauvijek’ ukinuo Jezuitski red 1773. godine: – Avaj, znao sam da će me oni (jezuiti) otrovati, ali nisam očekivao da će to učiniti na tako spor i okrutan način. (1774)

■ M.F. Kuzak – bivša kaluđerica, autor knjige ‘Crni papa’: – U krugovima Rimske crkve pouzdano se zna da se izraz ‘Crni papa’ oduvijek koristio za jezuitskog generala, pošto on nosi crnu odjeću, za razliku od pape, koji nosi belu. Oni rimokatolici koji ne smipatiziraju jezuite, a njihov broj nije mali, smatraju da taj Crni papa kontrolira ‘Bijelog papu’ … čak i unatoč tome što je ovaj prvi (Crni papa) u obavezi da bar iskaže poslušnost ovom drugom. Jezuitski red je jedini red Rimske crkve … koji djeluje pod zastavom (‘Bijelog’) pape, i jedini koji je protjerivan iz raznih zemalja zbog miješanja u politiku. Stoga je logično očekivati ​​da je glavni cilj Društva (Isusovaca, tj. Reda jezuita) upravo stjecanje političke moći. (1896)

■ Jeremiah J. Crowley – bivši svećenik Rimokatoličke crkve u Irskoj i autor knjige ‘Romanizam: Prijetnja narodu’: – (Jezuitski) general je glavni čovjek ove mračne i nijeme armije, koja misli, čini, radi i sluša, kao pasivni instrument njegovih zamisli. Cijeli njihov život je posvećen samo jednom cilju – napretku (Jezuitskog) Reda za koji su vezani. (1912)

■ Friedrich von Hardenberg – njemački filozof: – Nikada u svjetskoj povijesti nije postojalo takvo Društvo (tj. Jezuitski red). Čak ni drevni rimski Senat nije imao tako jasan plan za vladanje nad ljudima i svijetom.

Knjigu “Vatikanske ubice – Ispovest bivšeg jezuite” možete besplatno pročitati i skinuti na ovom linku:
http://www.mediafire.com/view/?aqpu1xaombedu04
 
(webtribune.rs)

Američki bogataši – John J. Astor IV, Isidor Straus i Benjamin Guggenheim bili su protiv osnivanja Federalnih rezervi. Svi su poginuli na Titanicu. Osnovani FED smatra se početkom Novog svjetskog poretka

Što je to FED? FED (Federal Reserve District) ili Sustav federalnih rezervi je privatna institucija koja je ovlaštena za regulaciju i kontrolu financijskih i monetarnih institucija i tržišta u SAD-u.

Utemeljen je 1913. godine Zakonom o FED-u. Isprva nije bio dobro prihvaćen jer je smatran oblikom centralizirane vlasti. U to vrijeme SAD-om su vladali bankovni bankroti, gubitci deponenata, a 1907. bili su toliko izraženi da je potreba za stvaranjem središnje banke bila neminovna.

U vrijeme kad je osnovan FED, većina zemalja već je imala emisijsku banku (Engleska i Švedska od 17. stoljeća), ali su te banke bile različitog porijekla od FED-a. Te su banke bile privatne i bavile su se financiranjem problema kraljeva, da bi se tijekom vremena razvile u moderne emisijske banke, te postale javne institucije. FED je konstituiran u emisijsku banku koja vodi monetarnu politiku SAD-a decentralizirano koliko god je to moguće.

Titanic

Najpoznatiji putnički brod svih vremena, koji je tragično skončao u noći 15. travnja 1912., i stoljeće kasnije ne prestaje fascinirati ljude. U posljednjih 400 godina zabilježeno je oko 65.000 pomorskih katastrofa i to nekih i puno većih (u ljudskim gubicima), ali samo se o ovoj uvijek i iznova priča. O Titanicu je snimljeno više od 500 dokumentaraca i igranih filmova, a napisano je valjda tisuću knjiga. Zašto?

Vjerojatno po jednoj od najvećih teorija zavjere. Naime, ubrzo nakon nesreće pojavile su se razne teorije zavjere da je brod namjerno potopljen. Dugo se vjerovalo da je razlog potapanja broda bila prijevara s osiguranjem kojeg je na koncu ‘ubrala’ tvornica White Star Line, u čijem vlasništvu je bio Titanic. Puno se pričalo o zamjeni brodova, o Bruce Ismay-u, o kapetanu Edwardu Smithu, pa čak i prokletstvu mumije i kojekakvim lošim karmama.

Sve te teorije već su naveliko razrađene, ali posljednjih godina sve se više spominje jedna koja ide bok uz bok s onom o Novom svjetskom poretku. Srž ove teorije je osnivanje Federalnih rezervi, američke središnje banke koja je, smatraju teoretičari, usko povezana s najčuveniji pomorskom katastrofom.

Naime, na brodu su putovala tri najmoćnija čovjeka u Americi, od kojih je jedan bio John Jacob Astor IV, najbogatiji čovjek svoga vremena i prvobitni vlasnik Empire State Buildinga, odnosno zemljišta na kojem je izgrađen neboder. Druga dvojica bila su Isidor Straus, vlasnik lanca robnih kuća Macy ‘s, te Benjamin Guggenheim, nasljednik rudnika zlata, srebra i bakra. Ova tri moćnika bila su trn u oku bankarskog kartela jer su se protivili osnivanju Federalnih rezervi.

Bankarski kartel i osnivanje FED-a

Vodeći bankari tog vremena – obitelji Rothschild, Rockefeller i J.P. Morgan, željeli su osnovati središnju američku banku koja bi bila u njihovom vlasništvu s ovlaštenjima savezne vlade. Tako bi mogli kontrolirati izdavanje novca bez pokrića u zlatu. Eustas Malins u svojoj knjizi “Tajne Federalnih rezervi” (Secrets of the Federal Reserve) piše kako su se sedmorica utjecajnih svjetskih bankara 1910. sastala na otoku Jekyll pored obale Georgije, kako bi razradili plan o osnivanju središnje banke koju su nazivali Banka Federalnih rezervi.

Na sastanku su bili Nelson W. Aldrih i Frank Vanderlip kao predstavnici financijskog carstva Rockefellera, zatim Henry Davison, Charles Norton i Benjamin Strong – koji su predstavljali J.P. Morgana, te Paul Warburg koji je došao ispred europske bankarske obitelji Rothschild. Koliko su ove tri obitelji bile bliske i poslovno povezane opisao je g. Edward Griffin u svojoj knjizi “Stvorenje s otoka Jekyll” (The Creature from Jekyll Island, 1994.):

Obitelj Morgan je bila u prijateljskom nadmetanju s Rothschildima i postali su društveno bliski. Morganovu londonsku tvrtku je 1857. od financijske propasti spasila Bank of England, koja je bila pod utjecajem Rothschilda. Nakon toga Morgan je služio Rotschildu kao financijski agent (…) Rockefellerov ulazak u bankarski sektor Morgan nije dobro primio. Postali su žestoki suparnici. Na kraju su odlučili smanjiti međusobnu konkurenciju zajedničkim ulaganjem. Na koncu su radili na tome da osnuju nacionalni bankarski kartel pod nazivom Sustav federalnih rezervi.

I zaista, na otoku Jekyll je osnovan bankarski kartel koji je imao za cilj ostvariti monopol u izdavanju potvrda za deponirano zlato ili srebro u SAD-u. Takva potvrda vrijedila je kao novac i s njom se mogla vršiti robna razmjena. Izdavanjem potvrda bavile su se mnoge privatne banke u Americi, a ‘papirnati dolari’ zvali su se zlatni i srebrni dolari.

Zakon o zlatnom standardu iz 1900. obvezao je banke da za svaku izdanu potvrdu (obveznicu) moraju imati stvarno pokriće u zlatu ili srebru. Puno takvih obveznica potonulo je s Titanikom pa za njih nikad nije isplaćeno deponirano zlato, već je ono ostalo u državnom trezoru ili u privatnim bankama.

Bio je to odličan argument za “Družinu s otoka Jekyll” da 1913, godinu dana nakon pomorske tragedije, ukažu američkim kongresmenima da bi se izdavanje novčanih certifikata trebalo koncentrirati samo na jednom mjestu – u Sustavu federalnih rezervi koji bi bio službena američka središnja banka.

Glavni cilj FED-a

Dakle, glavni cilj bankarskog kartela bila je – “elastična monetarna politika”, odnosno izdavanje (ispis) dolara bez pokrića u zlatu. To bi značilo da bankari mogu kreditiraju špekulativnim novcem koji nema nikakvu stvarnu vrijednost!

Takav sustav već je bio proveden u Engleskoj 1694. osnivanjem Bank of England (osnovao ju je škot William Paterson, ali kasnije je kontrolu nad bankom preuzeo Natan Rothschild). U osnivačkoj povelji stoji: “Banci pripada sva dobit od kamate na novac koji ona stvara iz ničeg” (The bank hath benefit on the interest on all monies which it creates out of nothing).

Tako je Engleska kao država počela uzimati kredite i zaduživati se s ogromnim kamatama, a u Bank of England je sve registrirala kao nacionalni dug. Taj dug zapravo su otplaćivali građani kroz poreze, a kada bi otplata državnog kredita kasnila država bi morala povećavati porez.

Isti sustav pokušao je zaživiti i u Americi u dva navrata. Prvu je privatnu središnju banku osnovao Aleksander Hamilton 1789, ali ukinuta je 1811. kada je Kongres odbio obnovi Zakon o bankama. Predsjednik James Madison je predložio drugu po redu privatnu središnju banku Sjedinjenih Američkih Država koja je osnovana 1816. godine.

Zatvorio ju je predsjednik Andrew Jackson 1836. koji se žestoko protivio bankarskom kartelu nazivajući ih lihvarima.

Jedna od njegovih najpoznatijih poruka bankarima je: “Vaše je leglo jazbina otrovnica i lopova. Namjeravam vas iskoreniti, i Bog mi pomogao, ja ću vas iskorijeniti”. Jackson je naglo umro iz nepoznatih razloga.

Mnogi biznismeni koji su stekli veliko bogatstvo i utjecaj u SAD-u nisu htjeli da država na taj način bude opljačkana. Protivili su se osnivanju FED-a, a u tom protivljenju najviše su se isticali Astor, Straus i Guggenheim. Osim toga, vjeruje se da bi spomenuta trojka svojim utjecajem spriječila i ulazak Amerike u Prvi svjetski rat. Astor se žestoko zalagao za izolacionističku politiku po načelu “America first” bez miješanja u “tuđe poslove”, a pogotovo europske. Upravo su se zagovornici te politike najviše protivili odluci Woodrow Wilson da 1917. uvede Ameriku u Prvi svjetski rat.

Dakle, ‘trojka’ je smetala bankarskom kartelu u njihovom naumu i problem je trebao biti riješen. Ideja za savršeni zločin mogla se roditi iz romana objavljenog 1898. godine …

Zločin opisan 14 godina ranije u knjizi

Puno prije nego što se uopće pojavila ideja o gradnji Titanica, američki pisac i časnik trgovačke mornarice Morgan Robertson napisao je roman Futility (Uzaludnost), poznat i pod naslovom The Wreck of the Titan (Olupina Titana). U svojoj knjizi, napisanoj 14 godina prije stvarne tragedije, Robertson opisuje najveći i najmoderniji “nepotopivi” brod koji sredinom travnja kreće na svoju prvu plovidbu preko Atlantika, želeći srušiti brzinski rekord.

Brod udara u santu leda i tone. Način i mjesto sudara, kapacitet, broj putnika, dimenzije broda, maksimalna brzina, tonaža, broj čamaca za spašavanje – sve se to sablasno podudara s još, tada, neizgrađenim Titanicom!

Da podudarnost bude veća, Robertsonov fiktivni brod zvao se – Titan! Iako je još živio u vrijeme katastrofe, nikada nije objasnio nevjerojatnu sličnost stvarnih događaja sa svojom novelom. Ovakav scenarij savršeno je odgovarao bankarskom kartelu jer su ga mogli lako realizirati. Trebalo je samo sagraditi brod, namamiti žrtve na prvo putovanje i izrežirati nesreću pomoću svojih ljudi. Ništa od toga nije bio problem jer je J.P. Morgan bio vlasnik tvrtke White Star Line, koja je 1909. u Belfastu počela graditi najveći i najmoderniji brod svog vremena – Titanik.

Veza s Jezuitima

Društvo Isusovo (Isusovci ili Jezuiti) osnovao je 1540. godine Ignacije Loyola unutar Rimokatoličke crkve. Prema nekim teorijama Rothschildi su stoljećima glavni bankari Katoličke crkve i najzaslužniji su za ogromno bogatstvo koje je Crkva akumulirala dobrim investicijama i burzovnim špekulacijama. Dakle, njihove veze bile su čvrste i preko tih veza odabran je kapetan koji će povesti Titanik u smrt.

Bio je to Edward John Smith, najiskusniji i najplaćeniji kapetan White Star Linea koji je ujedno bio i Isusovac. Smithu je prva plovidba Titanica trebala biti posljednje putovanje prije mirovine, nakon 46 godina službe. U službenoj verziji o tragediji navodi se kako je Smith dobio čak osam upozorenja da smanji brzinu i bude oprezan zbog santa leda u moru. Do danas ostaje neodgovoreno pitanje kako je čovjek s 46 godina iskustva, koji je tko zna koliko puta plovio istom rutom, ignorirao sva ta upozorenja!

Najpoznatija ekranizacija Titanica

Osim Smitha, na brodu je bio još jedan Isusovac – irski svećenik Fransis Braun. U dokumentarnom filmu National Geographica “Tajne Titanika” (The Secrets of the Titanic) navodi se kako je Brown bio najutjecajniji Isusovac u cijeloj Irskoj te se ukrcao na Titanic kako bi kapetanu Smithu dao posljednja upute.

Prema službenoj verziji, Brown je putovao od Sauthemptona do Queenstowna kod svog ujaka koji je bio biskup u Irskoj. Na putu je upoznao bogati bračni par koji ga je zamolio da im se pridruži na putovanju do New York-a, sve na njihov trošak. Brown je navodno s Titanica poslao telegram u Dublin u kojem je tražio dozvolu da nastavi put. Odgovor je stigao u Queenstown, a glasio je: “Silazi s tog broda”.

Žrtve namamili putem medija

Zavjernici (suprotno od teoretičara zavjere) su tako imali brod i kapetana, trebalo je samo namamiti žrtve što je bio najlakši dio posla. Zbog velike medijske pompe, svi koji su mislili da nešto znače u društvu morali su biti na brodu. I sam Morgan najavljivao je kako će putovati Titanikom do New Yorka. Astor se vraćao s mladom suprugom s putovanja u Egiptu, Guggenheim je bio Parizu, a Straus je bio sa suprugom u Europi.

Svi su trebali doći do Amerike, a prvo putovanje Titanikom nije se smjelo propustiti. Zanimljivo je spomenuti kako je Morgan otkazao putovanje zadnji dan i to zbog bolesti. Poslije je pronađen u dobrom zdravstvenom stanju s ljubavnicom, kad mu je obznanjena vijest o tragediji.

Početak Novog svjetskog poretka

Nakon potonuća Titanica, kompaniji White Star Line otišla je odšteta od milijun funti (danas oko 100 milijuna eura), koja je godinu dana kasnije isplaćena dioničarima, a veći dio je Morgan spremio u džep.

To je bila najuspješnija poslovna godina za White Star Line u povijesti ovog koncerna. U prosincu 1913. u američkom Kongresu prošao je zakon o formiranju Federalnih rezervi (FED). Zakon je prošao zahvaljujući Wilsonu koji ga je pogurao, navodno zato što je bio ucijenjen zbog preljuba.

Amerika je 1917. ušla u Prvi svjetski rat koji je financiran preko FED-a što je značilo ogromno zaduživanje. Od tada do 2000. godine američki dolar i britanska funta izgubili su oko 98% posto svoje vrijednosti zbog inflacije. Danas je preko 95% posto dolara u opticaju spekulativno, a vrijednost mu određuje potražnja na tržištu nafte. FED je jedna od najmoćnijih institucija u svijetu, a datum njenog osnutka smatra se početkom Novog svjetskog poretka.
 

 
(webtribune.rs, youtube.com/uredio: nsp)

U povodu stote godišnjice početka Prvog svjetskog rata poruke i poduke Prvoga svjetskog rata (1914.-1918.) važne su jer početak 21. stoljeća u dobroj mjeri podsjeća na početak 20., a suvremeni međunarodni odnosi na one iz razdoblja prije 1914. U posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve se promijenilo i sve je ostalo isto.

Stotinu godina prije Prvoga svjetskog rata na kongresu gotovo svih europskih državnika u Beču 1814.-1815. – nakon ratova francuskih revolucionarnih armija s raznim europskim monarhijama od 1792. do 1802. i Napoleonovih osvajanja – postignut je dogovor europskih velevlasti: o miru u Europi, razdiobi spornih područja, državnim granicama i očuvanju postojećih režima odlučivat će “Sveta alijansa ili koncert europskih sila”, tako se skupina europskih velevlasti nazvala. Taj se model odlučivanja – želim to posebice istaknuti – u svojoj biti održao do danas. Sovjetski čelnik Josif Visarionovič Staljin ilustrirao ga je zgodnom sintagmom 1948. kada su mu priopćili da Jugoslavija i Albanija Rusima mute vodu. Odmahnuo je rukom i rekao: “Orao ne sluša što male ptice pjevaju!”

Uzroci Prvoga svjetskog rata

Što je istinski prouzročilo Prvi svjetski rat? Pruski militarizam, nacionalizam brojnih naroda unutar Austro-Ugarske, intrige Engleza, napor Rusije da oslobodi nozdrve koje joj na izlasku u topla mora i danas stišću turski tjesnaci Bospor i Dardaneli te morski prolazi na izlasku iz Baltika Veliki i Mali belt? Pouzdan je odgovor važan zbog povijesnih lekcija koje su nam ostavljene. Čini se da su – uz opća društvena kretanja i različite interese pojedinih država – odlučujuće bile pogrešne procjene i potezi političkih, vojnih i industrijsko-novčarskih elita, posebice oholih i nadutih državnika onoga vremena, koji su perifernu i lokalnu krizu, Sarajevski atentat na austro-ugarskog prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, pretvorili u oružani sukob svjetskih razmjera. Nitko od njih – a svi su bili inteligentni i visokoobrazovani ljudi – nije predviđao dugotrajnu, užasnu tragediju, najveću u dotadašnjem svijetu.

Nijemci su, primjerice, bili uvjereni da će se brzo završiti “još jedna glupost na Balkanu”. Na primjerku kopije austro-ugarskoga ultimatuma Srbiji Vilim II., nadmeni njemački car i pruski kralj, zapisao je 28. srpnja 1914. vrijeme potrebno za pokoravanje Srbije: 48 sati! Kada je rat poprimio konture svjetskog sukoba, nemoć ih je zapanjila: nisu ga mogli zaustaviti!

Henry Kissinger sažeo je povijesnu poruku toga razdoblja u jednoj rečenici: svrha vanjske politike nije u postizanju maksimalnih zadovoljstava nego izbalansiranih nezadovoljstava. Umijeće je ukloniti uzroke sukoba, a ne započeti rat. To može svaki nitkov i svaka budala.

Imaju li na umu suvremeni državnici tu lekciju iz 1914.?

Nakon završetka Prvoga svjetskog rata čelnici pobjedničkih i neutralnih država okupili su se 18. siječnja 1919. na mirovnoj konferenciji u Parizu. Kako to biva poslije svih ratova, izbile su svađe zbog podjele plijena i stare netrpeljivosti. Francuzi su smatrali da je 40 milijuna suvišnih Nijemaca, toliko koliko ih ima više negoli Francuza. Britanci su budno pazili da ne ojačaju Njemačka i Francuska. Prevrtljivi Talijani, premijer Vittorio Orlando i ministar vanjskih poslova Sonino, obilazili su poput šakala potpisnike tajnog Londonskog pakta iz 1915., Francuze i Britance, ne bi li dobili obećane teritorije za svoj ulazak u rat protiv Njemačke i Austro-Ugarske, s kojima su imali ugovor o Trojnom paktu iz 1882.

Posebice su zahtijevali hrvatsku istočnu jadransku obalu. Američki predsjednik Woodrow Wilson u toj gomili starih lisica i lavova jedini se zalagao za uspostavljanje trajnoga mira, samoodređenje naroda u Austro-Ugarskoj i osnivanje prve u povijesti međunarodne organizacije kolektivne sigurnosti Lige naroda, preteče Ujedinjenih naroda. Clemenceau i Lloyd Georg, francuski i britanski premijeri, gledali su ga širom otvorenih očiju i pitali se s kojega je svijeta sišao taj zanesenjak i lunatik. U općoj gužvi i kaosu pobjednici su se jedva dogovorili o poslovniku konferencije. Nesreća jednoga rata, ma koliko velika, nije zatvorila Pandorinu kutiju. Njemačka nije bila okupirana, u dobroj mjeri je sačuvala industriju i časnički dio vojske, a čerečenje pobijeđenih država, podjela teritorija i povlačenje novih granica samo su zatomili snažne antagonizme, nezadovoljstva, mržnju i revanšizam. Mađarska je, primjerice, izgubila oko 70% teritorija i gotovo polovicu stanovništva. Oko 7,5 milijuna Ukrajinaca bilo je podijeljeno između Poljske, Rumunjske i Čehoslovačke.

Prvi svjetski rat prouzročio je i važne promjene u strukturi ondašnje međunarodne zajednice. Te su promjene podloga za razumijevanje današnjeg svijeta. U ratu su skončala četiri velika carstva, Njemačko, Austro-Ugarsko, Rusko i Osmansko. Na ruševinama Austro-Ugarske osnovan je lanac manjih, vojno slabašnih država, Poljska, Čehoslovačka, Rumunjska i Jugoslavija, radi zaštite Francuza od njemačke opasnosti. Tako su stvaranje novih država službeno tumačili Francuzi. Na taj je način srušena brana ruskom prodoru u europski zapad. Bila je to zgodna francusko-britanska podvala: gurnuli su Ruse i Nijemce da se oko teritorija naguravaju izravno i preko Bjelorusa, Ukrajinaca i Poljaka. (svaka sličnost sa 2014. je slučajna)

Na Srednjem istoku, na prostorima poraženog Osmanskog carstva, Britanci i Francuzi su samovoljnim crtanjem granica novonastalim državama ostavili u amanet prokletstvo multinacionalnosti i multikonfesija.

Njemačka, poražena u ratu i ponižena u miru, brzo se preobrazila u velesilu pa je osvetnički njemački hegemonizam permanentno stvarao eksplozivne prilike u Europi. Ni drugi nisu mirovali.

Samo nekoliko godina nakon završetka rata, u siječnju 1923., oružane postrojbe Francuske i Belgije zaposjele su neokupirani njemački teritorij u Ruhru. Japan je u rujnu 1931. počeo invaziju Kine i ubrzo zaposjeo Mandžuriju. Italija je u listopadu 1935. nasrnula na Etiopiju. Njemačka je 7. ožujka 1936. zaposjela Rajnsku zonu, potom je 1938. prigrabila Austriju i raskomadala Čehoslovačku. Prema sporazumu s Njemačkom Sovjetski je Savez u rujnu 1939. zaposjeo istočne dijelove Poljske. Liga naroda, organizacija kojoj je prvi i najvažniji cilj bio očuvanje mira, nije bila u stanju zaustaviti sve te opačine. Japan, Njemačka i Italija ismijavali su je: počeli bi agresivne ratove pa potom istupili iz Lige.

Napadnuta Poljska 1. rujna 1939., kada je počeo Drugi svjetski rat, nije o tome Ligu naroda ni obavijestila. Liga se sastala posljednji put 11. prosinca 1939. Reagirala je na Sovjetsko-finski rat, isključila Sovjetski Savez iz članstva Lige i zašutjela. Nakon potpisivanja Versajskog ugovora o miru s Njemačkom, francuski nacionalni heroj maršal Ferdinand Foch izjavio je: “Ovo nije mir. Ovo je primirje na 20 godina”. Pogriješio je za 65 dana. Dopustite mi da kažem i ovo: u europskoj konfuziji nakon Prvoga svjetskog rata izronili su veliki diktatori, talijanski, ruski i njemački posebice.

Izrasla su i tri velika totalitarizma koja su obilježila 20. stoljeće: komunizam, fašizam i nacizam. Valja imati na umu da su fašizam i nacizam rođeni u demokracijama, na demokratski održanim izborima. Tako glasuju građani kada su osiromašeni, bijedni, iznureni, gnjevni i buntovni. Zbog toga ne treba kriviti demokraciju. Ako je za nešto kriva demokracija, onda je najbolja terapija – više demokracije! Država bez demokracije jest kasarna! (Hotimično sam uporabio termin kasarna da bih izazvao dojam!)

Za naše sinteze valja kazati da je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919., unatoč antagonizmima država, potvrđen model dogovaranja velesila prema obrascima Bečkog kongresa: o svim važnim pitanjima nije se odlučivalo u plenumu, nego u vijećima Francuske, Italije, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Japan, jedan od pobjednika u Prvome svjetskom ratu, šutke je pratio svađe Europljana i pripremao se tiho za odlučan sukob, kad dođe vrijeme, sa Sjedinjenim Američkim Državama radi prevlasti u Pacifiku. Model odlučivanja u krugu velesila primijenjen je i na sastancima čelnika savezničke koalicije u Drugome svjetskom ratu, Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, primjerice u Jalti u veljači 1945., na konferenciji Ujedinjenih naroda u San Franciscu u lipnju 1945. i na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946.

Na konferenciji u San Franciscu, nad kojom je trajno lebdjela sjenka Bečkog kongresa, Prvoga svjetskog rata i Pariške mirovne konferencije iz 1919., normiran je sastav i način odlučivanja u Vijeću sigurnosti, najvažnijem organu Ujedinjenih naroda za održanje i uspostavljanje međunarodnog mira. Prema Povelji UN-a taj organ može zaustaviti bilo koji oružani sukob u svijetu. I oružanom silom, naravno. Pravni mehanizam je, međutim, uređen tako da bilo koja stalna članica Vijeća, a ima ih pet, Francuska, Kina, Rusija, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija, glasovanjem “protiv”, čuvenim vetom, može zaustaviti svaku meritornu odluku, ako joj ne odgovara. Od 1946. do 2008. veto je uporabljen 261 put. Ove je godine u ožujku Rusija glasanjem “protiv” zaustavila rezoluciju o nezakonitosti referenduma o statusu Krima, u veljači 2011. Sjedinjene su Države glasale protiv osude izraelskog naseljavanja Zapadne obale uz rijeku Jordan, Kina i Rusija u srpnju 2012. zaustavile su odluku o sankcijama protiv Sirije itd.

Na mirovnoj konferenciji 1946. u Parizu, poslije završetka Drugoga svjetskog rata, kojim je, zapravo, okončan Prvi svjetski rat, o sadržaju mirovnih ugovora s pobijeđenim državama nije odlučeno na samoj konferenciji, nego nakon konferencije, na sastancima Vijeća ministara velesila, u New Yorku od 4. studenog do 12. prosinca 1946. Odlučili su Francuska, Sjedinjene Američke Države, ondašnji Sovjetski Savez i Velika Britanija. Teško je promijeniti ostavštinu Bečkog kongresa i Prvoga svjetskog rata.

Privilegirani status velikih sila u odlučivanju o najvažnijim međunarodnim pitanjima ima i drugu stranu medalje. Zbog modela koncentracije moći i donošenja krucijalnih odluka za svjetski mir u ekskluzivnom krugu svjetske elite, nakon 1945. do danas nije izbio svjetski nuklearni sukob. Svjetski rat nije se dogodio ni u krajnje kritičnom vremenu Hladnog rata, kada su Rusi instalirali rakete na Kubi 1962. U to se vrijeme sustav međunarodne sigurnosti temeljio na dvije, u povijesti svijeta najjače vojne alijanse, Sjevernoatlantski savez i Varšavski pakt. U njima su umjesto “Svete Alijanse ili koncerta svjetskih država” dominirale dvije supersile sa središtima odlučivanja – prvi put u modernoj povijesti svijeta izvan Zapadne Europe – u Washingtonu i Moskvi. Mir se duže od 68 godina održao zapravo na ravnoteži njihova straha jer goleme količine oružja za masovno uništavanje na jednoj i drugoj strani jamče jedino smrt stanovnika i uzajamno razaranje. Dakako, riječ je o svjetskom miru i svjetskim ratovima, a ne o regionalnim i lokalnim oružanim sukobima, posebice na afričkom i azijskom kontinentu.

Iznoseći te činjenice nije mi svrha podržati ili opravdati privilegirani položaj velikih sila, posebice stalnih članica Vijeća sigurnosti. Želim istaknuti njihovu posebnu odgovornost za održavanje i uspostavljanje međunarodnog mira i sigurnosti. Za mir su, naravno, odgovorne sve države svijeta, ali odgovornost velevlasti je uvećana, najviša i primarna.

“Ratovi više nisu mogući”

Nakon Drugoga svjetskog rata svijet je dugo bio bipolaran, podijeljen na dva vojna i ideološka bloka. Jedno vrijeme, nakon raspuštanja Varšavskog pakta 1991., Sjedinjene Američke Države ostale su jedina supersila u međunarodnoj zajednici, “svjetski policajac”. Svijet u kojemu danas živimo jest multipolaran. Još uvijek jedina istinska supersila u svijetu – SAD nije više onako moćan kao što je bio do izbijanja gospodarske krize 2007./2008. Jednostrano je povukao vojne postrojbe iz Iraka u prosincu 2011., a iz Afganistana će se povući do kraja ove godine.

Teško nalazi saveznike, ima malo istinskih prijatelja, a mnogo potencijalnih neprijatelja. U vakuumu moći na globalnoj razini izbile su dvije supersile, ili supersile in spe, Rusija i Kina. Hoće li se, gdje i kako zaustaviti ekspanzija Rusije? Nakon gruzijskog iskustva i ukrajinske krize je li “politika neutralnosti” ili “politika slobode od saveza”, koju odavna provodi Finska, model za preživljavanje država uz granicu s Rusijom? Hoće li se održati miran karakter uspona Kine? Kako će se rješavati granični sporovi na moru između Kine, Japana, Rusije i Južne Koreje? Kako će se urediti nekontrolirano useljavanje Kineza u slabo naseljena ruska azijska područja?

Istodobno, u prvi red velesila guraju se, poput Njemačke i Italije prije Prvoga svjetskog rata, Indija, Pakistan, Indonezija, Japan i Brazil. Većina tih država raspolaže nuklearnim oružjem, prostorno su velike, imaju brojno stanovništvo. Područje Indonezije, primjerice, od najistočnijeg do najzapadnijeg indonezijskog otoka veliko je kao prostor od istočne granice Francuske do Kine. Uz države, u važne subjekte suvremenih međunarodnih odnosa još bih naveo vodeće multinacionalne kompanije i velike religije. I za takav multipolaran svijet Prvi svjetski rat ostavio je važnu povijesnu poruku: čuvajte se lažnog osjećaja sigurnosti.

Tragedija Prvoga svjetskog rata i učinkovitost novih oružja uporabljenih u tom sukobu stvorile su u javnosti dvadesetih prošloga stoljeća uvjerenje da ratovi više nisu mogući. Strojnica je, primjerice, prikovala uz zemlju pješadiju, a ona je masovnim jurišima odlučivala o ishodu bitaka. Uporaba bojnih otrova, tenkovi i zrakoplovi pojačali su takvo uvjerenje. U 21. stoljeću osjećaj sigurnosti stvorili su globalizacija i oružja za masovno uništavanje. Iskusni analitičari vjeruju da sukob između SAD-a, Rusije i Kine nije moguć zbog zastrašujućih razornih učinaka nagomilana nuklearnog oružja. Političke elite supervelesila ne računaju na takav konflikt, čak se i ne pripremaju za takav sukob. Moć velesila i njihovu nemoć da međusobno zarate baš zbog nagomilana nuklearnog oružja izvrsno oslikava nedavna izjava ruskog predsjednika Vladimira Putina. Poručio je Amerikancima: “Prije 15 godina nezakonito ste bombardirali Srbe i oteli im Kosovo. Pa zašto sad ne probate i nas napasti i oteti nam Krim?”

Takvi dueli Moskve i Washingtona podsjećaju na nadmetanja američkih tinejdžera koji se svom snagom zalijeću brzim automobilima jedan prema drugome i pobjednik je onaj koji zadnji skrene. Ako nam, dakle, ne prijeti nuklearna katastrofa zbog sukoba velesila, prijete li izazivanjem trećeg svjetskog rata lokalni i regionalni sporovi i sukobi, oružani, gospodarski, granični, vjerski, kulturni, nasilna zalaženja u teritorij neovisnih država, radikalni politički, vjerski i revolucionarni pokreti? Mogu li periferne i lokalne krize, poput Sarajevskog atentata 1914., izazvati požar trećega velikog rata? Prijete li svjetskom miru paradoksi u međunarodnim odnosima koji se množe?

Od Kosova do Krima

Primjerice, Amerikancima je normalno i prirodno odcjepljenje Kosova na temelju prava naroda na samoodređenje, ali ne i Krima, jer nacionalne manjine takva prava nemaju. Rusi smatraju da se Krim može odcijepiti jer je tako odlučila ruska većina na poluotoku, može i odmetnuta gruzijska Južna Osetija i gruzijska Abkhazija, ali ne može Ruska Republika Čečenija u kojoj živi 95,3% Čečena i svega 1,9% Rusa. Može se odcijepiti moldavsko Pridnjestrovlje uz lijevu obalu Dnjestra, ne može Ruska Republika Ingušetija, u kojoj je svega 0,8% Rusa, a ni Ruska Republika Dagestan uz Kaspijsko jezero sa 3,6% Rusa. Zapad može srušiti režim u Libiji, ali ne može u Siriji, jer u toj državi Rusi imaju jedinu morsku bazu u toplim morima, luku Tartus. Španjolska nije priznala Republiku Kosovo jer strepi od osamostaljenja Baskija i Katalonaca.

Usput: Katalonaca ima 7 milijuna, a Baskija 2 milijuna u Španjolskoj i sto tisuća u Francuskoj. Britanci redovito provode referendum u Gibraltaru i na Falklandskim otocima, ali nisu oduševljeni referendumom o neovisnosti u Škotskoj. Prošle je godine u Siriji za dlaku izbjegnut konflikt između SAD-a, Rusije, Turske i Irana s posljedicama kakve nisu u stanju ni zamisliti Obamini i Putinovi savjetnici. Sjećaju li se oni pouka Prvoga svjetskog rata? Potiču li svi ti regionalni i lokalni zapetljaji SAD, Rusiju i Kinu da svaku novu krizu tretiraju s radikalnijih pozicija? I da se na kraju sve završi u novom, i za čovječanstvo vjerojatno posljednjemu velikom ratu supersila, kultura ili religija, kako je svojedobno prognozirao američki sociolog Samuel Huntington?

Analize kazuju da se “mali lokalni balkanski zaplet”, kako su Sarajevski atentat nazivali europski političari 1914., mogao riješiti bez svjetskoga rata. Različiti interesi država, imperijalni duh vođa i militarizam, međutim, omamili su ondašnje političke elite i one su, nedorasle povijesnom trenutku, odvele svoje narode u katastrofu. Nakon što su se zaraćene države u ratu 1914.-1918. ekonomski sasvim iscrpile, pogođene glađu, nedisciplinom u vojsci i revolucijama, čak ni tada nisu uspjele sporazumima postići mir, pa ni separatan, osim Brestlitovskih ugovora kojima je okončan rat Rusije i Ukrajine.

Njemačka je kapitulirala 11. studenog 1918. nakon što je bezumlje rata platilo oko 37,5 milijuna poginulih, ranjenih i nestalih vojnika i civila. Na početku izlaganja rekao sam da se u posljednjih stotinu godina u međunarodnim odnosima sve promijenilo i sve je ostalo isto. Što se to važnoga promijenilo tijekom prošloga stoljeća? Na jednoj psihijatrijskoj klinici u Parizu netko je napisao: “Nisu svi unutra, nisu svi vani”.

Godine 1918. i 1939. začetnici svjetskih ratova, nažalost, bili su “vani”. Premda se sve više reducira broj nitkova na vlasti, i danas nisu svi “unutra”. Valja, stoga, držati oba oka otvorenima. Stanislav Lec lijepo je rekao: “Od ništica se brzo stvori lanac!” Nasreću, otpori građana ratobornim elitama sve su masovniji i učinkovitiji. Antiratni pokreti duboko uranjaju u nove generacije. I ovaj naš komemorativni skup važan je kamenčić u golemome antiratnom mozaiku. Naposljetku, tu su Ujedinjeni narodi, pa i Europska unija, s europskom mudrošću i krvavim iskustvima.

Kakvi jesu da jesu, da ih nema, valjalo bi ih izmisliti. Europska unija bila je i osnovana kao ponajprije antiratna institucija sa svrhom da spriječi četvrti njemačko-francuski rat. Ukratko: svijest o iracionalnosti ratova nikada u povijesti čovječanstva nije bila jača. Istodobno, opasnost od samouništavanja svijeta nikada nije bila veća. Učinci nuklearnog rata ne mogu se ograničiti samo na područja zaraćenih država.

Za oružje – 710 milijardi dolara

Nakon što je u industrijskoj revoluciji početkom 19. stoljeća proizvodnja oružja izbila među najprofitnije djelatnosti, Hladni rat naš je stalni suputnik, neovisno o utvarama kraćih ili dužih prekida. Zvali ga mi Post Cold War ili Late Cold War, on je parazit par excellance. Tri će supersile samo u ovoj godini za naoružanje potrošiti oko 710 milijardi dolara. Tu, dakle, nema nikakvih promjena.

U 2011. u svijetu je zabilježeno 37 oružanih sukoba. Šest ih je, po intenzitetu borbi i broju poginulih, uvršteno u kategoriju ratova. Ni tu nema novosti. Svijet u kojem živimo zaglavio se između trajnog mira, budućnosti koju nismo dosegli i prošlosti, punoj oružanih sukoba, koje se nismo otresli. Ostala nam je, stoga, najvažnija poruka dvaju svjetskih ratova koju su sjajno definirali filozofi: utroba koja rađa ratove još uvijek je plodna. Imaju li tu poruku stalno na umu suvremeni državnici velesila, a i ostalih država? Koliko nam je povijest 20. stoljeća učiteljica života i kakvi smo mi đaci? S tim prokletim dvojbama koje me stalno proganjaju završit ću ovo izlaganje.
 
(vecernji, youtube.com/uredio: nsp)

Poslije Staljinove smrti, u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su ga Staljinovi agenti pokušali ukloniti: ​​vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Sa upozorenjem: “Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti”.

Kako svjedoče dokumenti iz arhive CIA u Washingtonu, Staljin je 1947. godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove neovisnosti, ako bi prihvatio prisutnost sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”.

“Tito i drugovi” dvotomna studija uglednog slovenskog povjesničara Jože Pirjeveca je do sada najkompletnija studija o Titu nastala na temelju višedesetljetnog istraživanja dosad neotvorenih arhiva.

Pirjevec je rođen u Trstu 1940., gdje je diplomirao povijest. Potom je pohađao Diplomatsku akademiju u Beču. Doktorirao je (1976) na Sveučilištu u Ljubljani. Predavao je (od 1971) povijest Istočne Europe, odnosno slovenskih naroda, na sveučilištima u Pisi, Trstu i Padovi, gdje je izabran za redovitog profesora.

Sada predaje suvremenu povijest na Fakultetu za humanističke znanosti u Kopru. Redovni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Jedan je od osnivača nove stranke “Solidarnost”, koja je protiv ekonomske, političke i moralne krize u slovenskom društvu. Živi u Trstu …

‘TITO IN TOVARIŠI’

U svojoj knjizi ‘Tito in tovariši’ slovenski povjesničar specijaliziran za diplomaciju zapadnog Balkana Jože Pirjevec iznio je tvrdnju da je Tito dao otrovati Staljina i to na sličan način na koji je, vjeruje se, Staljin dao otrovati Lenjina.

Iako ova tvrdnja zvuči kao zaplet kakvog špijunskog filma, činjenica je da se Tito i Staljin nisu podnosili još od kraja Drugog svjetskog rata i da je Staljin bezuspješno pokušao ubiti Tita čak 22 puta. Jedan od kreativnijih pokušaja bio je nervnim plinom iz poklonjene kutijice za nakit.

Staljin je Lenjina navodno dao otrovati kalijevim cijanidom. Lenjin je umro od posljedica moždanog udara, a liječnici smatraju da je do njega moglo dovesti upravo trovanje cijanidom. Pirjevec sugerira da je upravo na taj način i Tito dao ubiti Staljina.

28. veljače 1953. Staljin se nakon radnog dana povukao u svoju daču u blizini Moskve. Tamo je sazvao sastanak najbližih suradnika, na kojem je bio i Nikita Hruščov. Povjesničari su utvrdili da je taj sastanak trajao do 4 sata ujutro, nakon čega se Staljin povukao na spavanje. Nitko od prisutnih nije primijetio da se Staljin eventualno loše osjeća. Iako je obično ustajao u 6:30 i tog se jutra nije pojavio u uobičajeno vrijeme, nitko nije ulazio u njegovu sobu sve do oko 10 sati, jer je prije spavanja Staljin naredio da ga se ne budi dok sam ne ustane.

Kad su ga našli, ležao je na podu nepokretan i bez moći govora, no još je uvijek bio živ. Smatra se da su njegovi suradnici namjerno odugovlačili s pozivanjem liječnika, pod izgovorom da za to nemaju ovlasti. Liječnik je pozvan tek nakon što su prethodno nazvani ministar državne sigunosti i šef tajne policije. Staljin je na koncu umro 5. ožujka, od gušenja i nakon višednevne agonije, a medicinski nalazi potvrdili su da je 28. veljače preživio teški moždani udar.

Na dan Staljinove smrti u njegovom kabinetu je pronađeno Titovo pismo upozorenja, što Pirjavec uzima kao jedan od dokaza da je upravo Tito izdao kobno naređenje. U tom je pismu Tito upozorio Staljina da mu prestane slati ubojice, jer su ih već ulovili pet i da će njemu biti dovoljno da Staljinu pošalje samo jednog.

Tijekom svog posjeta Beogradu 1955. Hruščov se čak ispričao Titu zbog svih Staljinovih pokušaja ubojstva te mu odao svojevrsno priznanje na činjenici da je uspio osujetiti sve Staljinove pokušaje.

Pirjevčeva teorija o Titovoj odgovornosti za Staljinovu smrt uvrštena je i u Wikipedijin unos u bivšem sovjetskom vođi.

INTERVJU sa Jože Pirjevecom:

Na kojim se sve dokumentima i istraživanjima temelji vaša knjiga “Tito i drugovi”?

Na Titovoj Jugoslaviji počeo sam raditi još 1979. godine. Tada je već bilo prošlo trideset godina od isključenja KPJ iz Informbiroa, što znači da su postale dostupne zapadne arhive za 1948. godinu. Pošto me je tema rascjepa između Tita i Staljina zanimala, prvo sam otišao do Ureda javnih zapisa u Londonu (sada je to Nacionalni arhiv), gdje sam pregledao izvještaje iz Beograda koje je britanskom Ministarstvu vanjskih poslova poslao veleposlanik sir Charles Pik. Nastavio sam studije u rimskom Ministarstvu vanjskih poslova i u Washingtonu, uz stipendiju Woodrow Wilson centra. U gradić lndependence u blizini Kansas Cityja preselio sam se, gdje je arhiva predsjednika Trumana.

… Proširio sam opseg svog rada na ruske, jugoslavenske, češke i njemačke arhive, bio sam nekoliko mjeseci u Oslu kao “suradnik” lokalnog Nobelovog instituta, istraživao u Kenedijevom arhivu u Bostonu, itd..

Ali najviše od svega moram biti zahvalan Vladimiru Dedijeru koga sam osobno poznavao i koji je, kao što znate o Titu prikupio ogromnu arhivu. Taj materijal, koji obuhvaća oko 200 jedinica (kutija) čuva se u Ljubljani i ja sam ga pored Dedijerevih knjiga o Titu, detaljno proučavao.

Nedavno sam slučajno našao u Veneciji, na otoku San Servolo još jedan dio Dedijera arhive, koja je također dragocjena.

“Tito i drugovi” nije knjiga samo o Titu već i o njegovim najbližim suradnicima i o tome kako su se vremenom njihovi odnosi mijenjali. Što nam otkrivaju ta Titova prijateljstva?

Prije svega, htio sam da napišem knjigu o Edvard Kardelju, koga smatram posljednjim europskim utopijskim socijalistom. Kada sam počeo raditi na ovoj temi, shvatio sam da je Kardelja nemoguće promatrati bez Tita. Tako je nastala ideja o vrsti grupnog portreta, u kome je trebalo da budu prikazani Titovi ostali najbliži suradnici … Život s Titom i kod Tita nije bio lak zbog njegove požude za vlašću, jer nije podnosio nikakve potpuno neovisne ličnosti pored sebe. Najdalje je istrajao pored njega Edvard Kardelj, ali i on je umro u nemilosti.

U nekom smislu bavili ste se i Titovim fizičkim izgledom, posebno očima. Što nam otkriva njegov izgled?

Tito je bio lijep čovjek. Kipar Augustinčić o njemu je rekao da mu je glava kao stvorena za prikazivanje u zlatnim kovanicama. Fizička privlačnost je nesumnjivo bila dio njegovog šarma, koji mu je bilo teško osporiti. U brojnim svjedočanstvima o susretima s njim, koje sam vidio u arhivama, strani diplomati često ističu upravo to. Iz tog razloga, izgledalo je neophodnim da u moju knjigu ubacim opis njegovih očiju, koje su primijetili brojni suvremenici. Većina je, iako ne uvijek, bila očarana.

Staljin je 1947. godine tražio od Tita da neke luke na Jadranu (Pula, Šibenik, Bokokotorski zaljev …) budu pod izravnom kontrolom sovjetske mornarice. A godinu dana potom došlo je do rezolucije Informbiroa. Ima li uzročno posledničkih veza između ova dva događaja?

Hvala vam na ovom pitanju, jer mi se čini da je od ključnog značaja za pravilno razumijevanje sukoba između Tita i Staljina. Kako svjedoči dokument koji sam našao u arhivi CIA u Washingtonu, Staljin je prethodne godine preko maršala Tolbuhina tražio za svoju mornaricu četiri jugoslovenske luke na Jadranu. Tito je bio svjestan da će to biti kraj njegove neovisnosti, ako bi prihvatio prisutnost sovjetskih baza na istarskoj, dalmatinskoj i crnogorskoj obali i stoga je odgovorio “njet”.

Na taj način, on je izazvao mržnju moskovskog “hazjaina”.

Nakon Staljinove smrti u njegovoj blagajni je pronađena cedulja na kojoj mu je Tito napisao da su ga Staljinovi agenti pokušali ukloniti: ​​vatrenim oružjem, otrovom i bodežom. Tito mu je napisao: “Ja ću poslati samo jednog, a taj neće pogriješiti”.

Da li ta Titova prijetnja ima veze sa Staljinovim infarktom nakon koga je uslijedila i njegova smrt? To je, naravno, samo hipoteza koja vjerojatno nikada neće biti dokazana.

Tito je bio jedini komunistički predsjednik koji je išao u apostolsku palaču, u Vatikan. Dobre odnose je imao s Papom Pavlom VI. Što je uvjetovalo ove njihove dobre odnose?

Nedavno objavljeni memoari Zdenka Roterja, partizana, udbaša i sveučilišnog profesora koji se, prije svega, bavio odnosima između države i katoličke crkve, potvrđuju da je Tito bio u prepisci s Pavlom VI, vjerojatno najliberalnijim papom prošlog stoljeća. Mislim da među njima nisu postojali tajni sporazumi, već su bili vezani srodnim procjenama suvremenih političkih situacija.

U poglavlju o Titovim ženama “Jovanka i ostale” navodite činjenicu da su navodno 1942. godine Tito i Davorjanka Paunović dobili dijete koje je dano na posvojenje. Jesu li to glasine ili …?

Ove informacije sam dobio u Dedijerovu arhivu. U svakom slučaju, čini mi se značajno da je odmah na početku 1942, kada je trebalo da ima dijete, Zdenka postala agresivnija i zahtijevala da vrhovno zapovjedništvo postupa s njom kao s Titovom suprugom. Kao što je poznato, između Tita i “drugova” došlo je do ozbiljne napetosti, jer koliko je puno on bio zaljubljen u Zdenku, drugi su je mrzili zbog nemogućeg karaktera.

Kako objašnjavate današnju Titovu popularnost? Postoji jugo-nostalgija, spominje se socijalizam s ljudskim likom, dobar obrazovni sustav, zdravstvena zaštita, sindikati koji su štitili zaposlenike. A to nam nedostaje. Je li po vama Jugoslavija bila umjetna tvorevina i da li se morala raspasti, i to na krvav način?

Ljudi su razočarani onim što je donijela “demokracija”. Čak i u Sloveniji, gdje nam ide najbolje, stanje je razočaravajuće, jer elite na vlasti posljednjih dvadeset godina nisu stale iza svojih zadataka.

Akritično su usvojile vrijednosti neoliberalizma, koji je trijumfirao na Zapadu i odbacile one elemente ljudske solidarnosti iz Titovog režima, koji su postojali unatoč brojnim smetnjama.

“Rezultat je raširena korupcija, tajkunstvo, oholost političara koji vladaju, sve veći jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. Ova procjena ne znači da bi željeli povratak Titovog režima. Ta priča se zauvijek završila, jer od samog početka nije bila obećavajuća zbog prevelikih razlika i interesa između jugoslovenskih naroda.”
 

 
(jutarnji.hr, vestinet.rs, youtube.com/uredio:nsp)

100 godina nakon sarajevskog atentata mišljenja o Gavrilu Principu su podijeljena i događajima koji su prethodili I. svjetskom ratu. Čini se da priča o Principu i atentatu nikada neće biti ispričana do kraja.

Kako se primiče stota godišnjica sarajevskog atentata i početka Prvog svjetskog rata, tako se i balkanske nacionalističke strasti sve više razbukatavaju. U neiscrpnoj raspravi o događajima koji su prethodili jednom od najmračnijih poglavlja u povijesti čovječanstva Srbin iz sela Obljaj kod Bosanskog Grahova, Gavrilo Princip (naslovna fotografija), ima poseban značaj. Kao pripadnik “revolucionarne organizacije” Mlada Bosna, on je 28. lipnja 1914. godine u Sarajevu ubio austrijskog prijestolonasljednika Franz Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.

Stotinu godina kasnije, raspravama o atentatu i Gavrilu Principu balkanski nacionalistički vođe, kako se to može vidjeti iz medijskih napisa, nastoje ubrati dodatne političke bodove, posebno u BiH, kako bi u izbornoj 2014. godini ojačali svoje klimave pozicije. U igri su i najave o podizanju spomenika Gavrilu Principu u Beogradu i Istočnom Sarajevu, a Franzu Ferdinandu u Sarajevu, pri čemu se povijesne činjenice selektivno iznose i proizvoljno tumače.

U blizini stote obljetnice izbijanja Prvog svjetskog rata ukazuju se mnoge neugodne paralele s našim vremenom. Britaniju, supersilu koja je 1914. dominirala svijetom, kontrolirala mora i vladala globalnom imperijom kolonija, dominiona i protektorata, izazvala je Njemačka koja je sustigla britansku ekonomiju i već uveliko koncentrirala naoružanje na kopnu i moru kako bi naglasila zahtjev za svojim “postavljanjem pod suncem”. Prilike su bile uznemiravajuće slične današnjoj situaciji, kada američku globalnu nadmoć sve više izaziva uspon Kine .

Na prvi pogled , upadljivo je slično i ideološko rivalstvo supersila danas i prije stotinu godina: s jedne strane su Britanija nekad i Amerika danas, sa svojim demokratskim političkim sustavom koji čini vlada odgovorna zakonodovnoj vlasti i smenjiva na općim izborima; s druge su Njemačka nekad i Kina danas, s imenovanom i nesmjenjivom vladom odgovornom samo sebi. Slobodna štampa i otvorena javnost na jednoj strani, nasuprot kontrolirane javne sfere na drugoj, u kojoj cenzura i druga obilježja policijske države suzbijaju svaku kritiku vlasti. Iako se Amerika danas ne razlikuje od Kine po ničemu. Niti po ekonomiji, niti po policijskoj državi, niti po cenzuri, špijuniranju…

Sukob ideologija i religija bio je jasan prije 1914. kao što je i danas , i u oba slučaja koncentriran je na žarišta u pojedinim dijelovima svijeta.

Danas su to sukobi na Bliskom istoku koji treba da nas brinu, s opakim građanskim ratom u Siriji između suparničkih islamskih frakcija u kojem se ogleda rivalstvo šiitskog Irana i sunitske Saudijske Arabije, dok dodatne elemente opasnosti čine Izrael, sa svojim nuklearnim arsenalom, i opet Iran, sa tvrdoglavim nastojanjem da ga izgraditi. Kina i Rusija podržale su jednu stranu dok NATO i SAD stoje uz drugu.

Prije 1914. kritično žarište bio je Balkan, gdje su nacionalističke strasti bile raspaljene vjerskim sukobima kršćanskih zemalja poput Grčke i Bugarske protiv islamskog Otomanskog carstva. Habsburšku monarhiju, koju je vodila rimokatolička elita, izazivala je pravoslavna Srbija. I kao što su prethodnih godina vođeni ratovi na Bliskom istoku (1948,1967. A posljednji 1973.), tako su i na Balkanu ratovi vođeni između Rusije i Turske 1877-78. i između Srbije i Bugarske 1885. Veliki rat 1914. koji se u regiji ponekad naziva i Treći balkanski rat, za ove zemlje nije bio ništa novo.

Sve balkanske sile bile su dobro naoružane; zajmovima britanske, francuske i njemačke vlade snabdijevale su se najnovijim oružjem kod vodećih europskih proizvođača. Sve su bile politički nestabilne, s nasilno smjenjivanim vladama i razgranatim terorističkim organizacijama kao što je srbijanska “Crna ruka” ili Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija (VMRO).

Prije Prvog Svjetskog Rata na Balkanu

Tada su se u balkanskim državama, umnogome kao danas u nacijama Bliskog istoka, u izvjesnoj mjeri ogledali odnosi između velikih sila, prije svega carske Rusije, Njemačke i Austrougarske. Ove su se tijekom Prvog balkanskog rata 1912-13. već našle na rubu, kada je Crna Gora u savezu sa Srbijom napala sjevernu Albaniju, među čijim stanovništvom nije bilo ni Crnogoraca ni Srba. Austrougarska je zahtijevala da se Srbija povuče, Rusija je počela da se mobilizira za pomoć Srbiji, Francuska je objavila podršku Rusima. Situacija je smirena intervencijom Britanije i međunarodnom konferencijom na kojoj je Albaniji zajamčena neovisnost.

Čitava ta epizoda bila je zloslutna naznaka onoga što će se dogoditi u kolovozu 1914. Raspadom saveza balkanskih država 1913. Bugarska je prešla pod patronat Nijemaca, dok je Srbija bila jedini preostali klijent Rusije u regiji. Ambicije Srbije već su 1908. dovele do austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine, gdje je srpsko stanovništvo činilo značajan dio stanovništva. Bilo bi pogrešno otpisati ove događaje kao nevažne u kontekstu ambicija i rivalstva velikih sila, kako je to nedavno učinio londonski gradonačelnik Boris Johnson, baš kao što bi bilo pogrešno otpisati nasilne antagonizme na dašanjem Bliskom istoku kao nebitne za međunarodne odnose na širem planu.

Pa ipak, balkanske nacije krajem 19. i početkom 20. stoljeća više nisu bile obične marionete Njemačke ili Rusije, kao što ni bliskoistočne države danas više nisu samo marionete Amerike, Rusije ili Kine. Kako je predsjednik Obama otkrio, kontrola izraelskih vlasti nije lak zadatak; možete reći Izraelcima da prestanu graditi židovska naselja na okupiranoj Zapadnoj obali, ali se oni neće obazirati. Kina i Rusija mogu blokirati pokušaje zapada da nametne sankcije Asadovom režimu u Siriji, i nastaviti ga opskrbljivati oružjem, ali budući da nisu u stanju da ga kontroliraju niti da zaustave njegove protivnike, okrenut će se mirnom okončanju sukoba; kooperacija u uklanjanju kemijskog naoružanja znak je da sirijski režim nema njihovu punu podršku.

Broj poginulih u sukobima između 1815. i 1914. bio je sedam puta manji od broja poginulih u 20. stoljeću.

Kina Iranu dostavlja oružje i nuklearnu tehnologiju , ali joj je to od slabe pomoći za veći utjecaj na Bliskom istoku, dok joj je nastup ublažen potrebom da održi dobre odnose sa Sjedinjenim Državama. Ne samo zbog sve većeg značaja ekonomskih veza sa zapadom, Rusija je popustila pod međunarodnim pritiskom za uvođenje sankcija Iranu i ograničila svoje isporuke oružja. U svemu tome, malo je pokazatelja da bi se svjetske sile danas uvukle u sukob tako izravno kao 1914.

Značajan uzrok tome leži u drugačijem pristupu ratu. U Europi su ratovi 19. stoljeća bili ograničeni u trajanju i opsegu, i rijetko su uključivali više od nekoliko zaraćenih nacija. Sve u svemu, broj poginulih u sukobima između 1815. i 1914. bio je sedam puta manji od broja poginulih u 20. stoljeću. Ratovi za njemačko ujedinjenje tijekom 1860-ih , rusko-turski rat 1877-78. i slični sukobi brzo su rješavani odlučnim pobjedama jedne ili druge strane. Čak se ni Krimski rat 1854-56. nije proširio mnogo dalje od crnomorskog priobalja.

Strah od nemira i razaranja izazvanih francuskim revolucionarnim i Napoleonskim ratovima okupljao je u 19. stoljeću vodeće europske zemlje u takozvani “Koncert Europe”, kako bi se mogući sukobi razriješili na međunarodnim konferencijama. Iako je teško narušen 1850-ih i 1860-tih, Koncert je ponovo zakrpljen 1870-ih kada je Berlinski kongres prekrojio kartu Balkana, dok je druga konferencija u Berlinu 1884. riješila kolonijalna rivalstva – ne pitajući, podrazumijeva se, nikog od milijuna ljudi predviđenih za kolonizaciju. Ove institucije, kao danas Ujedinjenu narodi, osigurale su forum u kojem su diplomati i državnici mogli zajednički raditi na izbjegavanju oružanih sukoba, u čemu su uglavnom uspijevali.

Ako nema znakova da bi se UN, zbog svih nedostataka, uskoro mogao raspasti, to je prije svega zato što je poslijeratni sporazum 1945. počivao na općem shvaćanju da međunarodna suradnja u svim područjima mora biti jača nego što je bila pod Ligom naroda, zlosretne prethodnice Ujedinjenih nacija.

Razaranje koje je donio Drugi svjetski rat, s preko 50 milijuna mrtvih, uništenim gradovima, genocidima, općim poricanjem civilizacijskih vrijednosti, ostavilo je daleko snažniji dojam nego pogibije u Prvom svjetskom ratu, pretežno ograničene na vojne snage u aktivnoj službi – uz izuzetke, kao što je prije svega genocid više od milijun armenskih civila koje su pobili Turci 1915. Hirošima i Nagasaki su 1945. pružili dodatno, užasno upozorenje što bi se moglo dogoditi ukoliko svijet ponovo krene u rat.

Nasuprot tome, 1914. samo su malobrojni imali predstavu o kataklizmi koja se sprema. Baš kao što su admirali mislili da će rat na moru biti repriza velikih pomorskih bitaka iz prošlosti, tako su i generali vjerovali da će rat na kopnu ličiti na sukobe iz 1860-ih, koje bi započinjale hitre prethodnice prebacivane na front željeznicom, da bi zatim uslijedio odlučni udar i potpuni poraz protivnika; do zaključenja mira prošlo bi još nekoliko tjedana, najviše par mjeseci. Međutim, od tih dana su bodljikava žica, patentirana 1874. i mitraljez koji je usavršen desetljeće kasnije, postali standardna obrambena oprema; istovremeno sa motorom s unutarnjim sagorijevanjem i oklopnim štitom još uvijek nisu bili dovoljno razvijeni za proizvodnju tenka koji bi mogao uspješno pregaziti obranu. Samo je nekolicina uviđala ove neugodne činjenice – prije svih poljski bankar Jan Bloch koji je u knjizi “Moderno oružje i moderni ratovi”, objavljenoj na prijelazu stoljeća, tvrdio da će u sljedećem velikom ratu “vojna lopata biti važna koliko i puška” i predviđao da će budući rat biti opći krkljanac u kojem će brza pobjeda biti nemoguća.

Pisci i političari poticali rat kao ponos svakog muškarca

Ali nitko nije mario za ova upozorenja jer su generali, političari i državni službenici odbijali svaku pomisao da više nema lakih pobjeda. Već do 1910. ideju da se rat bliži dijelili su mnogi – zapravo, ona je generirala momentum ka ratu. Admiral Jackie Fisher je pisao o atmosferi koju je stvorio u Kraljevskoj mornarici poslije 1902: “Pripremali smo se za rat u radno vrijeme, razgovarali o ratu, mislili o ratu i nadali se ratu”.

Voditelj njemačkog generalštaba objavio je 1912. da rata mora biti i to “što prije to bolje”! Rat se u toj viziji javljao kao nešto ne samo neizbježno, već i pozitivno. Jedan njemački književnik pisao je u kolovozu 1914:

“Konačno je život povratio svoj ​​idealni značaj. Velike vrline čovječanstva … odanost, patriotizam, spremnost na smrt za ideale … trijumfirali su nad duhom trgovine i vlasništva … Rat bi očistio čovječanstvo od svih prljavština”. Rat se ukazivao kao prilika za slavu u prozaično doba.

U sličnom tonu, britanski pisci oduševljavali su se šansom koju bi pružio rat:

” Umrijeti mlad, čist, u žaru; umrijeti brzo, u savršenom zdravlju; umrijeti spašavajući druge od smrti, ili još gore – od gubitka časti … umrijeti i u puniji, bogatiji život poslije smrti sa sobom ponijeti neiskvarene nade i težnje, nezagorčana sjećanja, svu svježinu i radost proljeća – nije li to razlog za sreću a ne tugu?”

pisao je Horace Ensley Weichel u “Brdu” (1905.). Rat je izgledao kao raspuštanje, oslobađanje dugo zarobljene muške snage, razrješenje mnogih nerješivih problema koji su od kraja 19. stoljeća sve više morili europsku politiku i društvo: bijeg u jednostavniju, jasniju i slavniju stvarnost.

Također , prije 1914. više klase diljem Europe smatrale su rat uglavnom kao potvrdu muške časti, kao duel, samo u širem razmjeru. Duel je u to vrijeme bio uobičajen način osvete za stvarne ili uobražene uvrede muške časti u gotovo svim europskim zemljama. Francuski političar Georges Clemenceau se borio u duelu, kao i ruski premijer Pjotr ​​Stoljipin. Dueli su bili česti među junkerskom aristrokratijom u Njemačkoj, a na taj način su se redovito ogledali i političari Austrougarske. Samo su u Britaniji dueli izumrli: njegov smisao bio je obrana časti tako što se nepokretno stoji dok protivnik ispaljuje metak s udaljenosti od dvadeset – trideset koraka; otkriće suvremenog kriketa, u kojem muškarac treba da dočeka drugu vrstu zaobljenog, tvrdog predmeta koji leti ka njemu s druge strane terena, bio je zadovoljavajuća i umirujuće zakonita zamjena.

Moć, snaga volje, isticanje i stamenost pred neprijateljem bili su dio kodeksa ponašanja muškaraca iz više klase, čiji su postupci uveli Europu i ostatak svijeta u rat 1914., za razliku od fleksibilnosti i suptilnosti velikih državnika prethodne generacije, kao što je Bismarck koji je bio svjestan pogibeljnog položaja Njemačke imperije u međunarodnom poretku, bar onoliko koliko ga je Kaiser Wilhelm II ignorirao.

Stotinu godina kasnije, takav kodeks muškog ponašanja djeluje gotovo neshvatljivo. Političari nuklearnog doba suviše su svjesni fragilnosti svjetskog poretka. Muževno držanje danas izaziva samo podsmijeh. Užasi nacističkog rasizma i genocida također su dokrajčili socijalni darvinizam, doktrinu koja je bila široko prihvaćena među europskim elitama početkom 20. stoljeća, ali nije preživjela rat 1939-45.

Istovremeno, 1914. čelnici gotovo svih europskih nacija bili su izmučeni brigom za budućnost.

Njemačka se plašila rastuće moći Rusije; Austrougarsku je nervoznom činilo jačanje slovenskih nacionalizama unutar njenih granica; Rusija je zazirala od budućeg poniženja kakvo je pretrpjela zbog poraza u ratu protiv Japana 1904-1905. Na unutarnjem planu, europske države su muku mučile sa štrajkovima, sifražetskim kampanjama, prijetnjom građanskim ratom u Irskoj koji bi destabilizirao Britaniju; ubojstva i radnički nemiri podrivali su caristički autokraciju u Rusiji; pobjeda marksističkih Socijalnih demokrata na njemačkim izborima 1912. izazvala je krizu samopouzdanja vladajuće elite.

Moglo bi se ukazati na paralelu s današnjom krizom u eurozoni, u kojoj sve zemlje članice nastoje da izbjegnu kolaps mada i dalje svaka vodi svoju politiku i različito rješavaju probleme; međutim, socijalni nemiri izazvani krizom pretežno su ograničeni na Grčku, dok su glavne države uspjele da zajedno ograniče štetu pa je kolaps, bar zasad izbjegnut.

Ipak, ekonomski čimbenici igraju ulogu 1914. kao i danas. U Francuskoj i posebno Britaniji, pokrenuta je nacionalna debata o naizgled nezaustavljivom uspjehu njemačke ekonomije. I zaista, njemačka industrija u predvečerje rata već je bila nadmašila britansku. Od 1860. učetverostručen je njemački udio u svjetskoj industrijskoj proizvodnji, dok je britanski smanjen za trećinu. Njemačka je proizvodila dvostruko više čelika od Britanije, a dominirala je kemijskom i električnom industrijom diljem svijeta kroz firme kao što su Siemens, BASF, AEG i mnoge druge. U znanosti, teorije Max Plancka i Albert Einsteina dovele su do revolucije u fizici, dok su Robert Koch i njegovi učenici preuzimali vodstvo otkrivajući uzroke jedne bolesti za drugom kroz pionirski rad u bakteriologiji. Motorno vozilo bilo je njemački izum, kao i dizel motor. U strepnjama koje ponekad narastaju do paranoje, moguće je naći sličnost u zabrinutosti suvremene Amerike zbog ubrzanog rasta Kine. Ipak, američke brige do sada nisu prevedene u politička dijela. Intervencije Sjedinjenih Država nisu usmjerene protiv kineske uloge u različitim dijelovima svijeta, već protiv srednjih i malih regionalnih sila poput Sirije, Afganistana i Iraka.

Uoči 1914. međutim , mnogi su u Njemačkoj mislili da bi taj ekonomski i tehnološki napredak trebalo prevesti u političku moć na svjetskoj sceni. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u Europi je dominantna predstava o globalnoj moći počivala na prekomorskim kolonijama. Svježe ujedinjena Njemačka uglavnom je propustila podjelu imperijalnog plijena u “Tuči se za Afriku” 1880-ih. Britanska vlada se nije protivila njemačkim kolonijalnim zahetvima; naprotiv, u jednom trenutku je u ponudi bio dogovor po kojem bi London pristao na njemačku akviziciju trošne i loše branjene prekomorske imperije koju su držali Portugalci.

Sve to ukazuje na ogromne razlike između svijeta iz 1914. i ovog danas. Prije jednog stoljeća, Britanija, Francuska, Španjolska, Portugal, Italija, Nizozemska, Njemačka, Danska i Rusija su posjedovale ogromne kolonije s milijunima podanika. Rastuća moć i utjecaj uskoro će i Sjedinjenim Državama osigurati članstvo ovom klubu. Prvi svjetski rat bio je borba između imperija, a jedan od njegovih proizvoda biće nova podjela svijeta u kojem su pobjednici među sobom podijelili njemačke kolonije.

Kolonijalizam je izgubio legitimitet poslije 1945.

Početak 21. stoljeća svjedoči razvoju nekadašnjih kolonija poput Brazila, Nigerije ili Indije, u velike igrače globalne ekonomske igre. Nasuprot desetljećima hladnog rata, kada su se međunarodni odnosi svodili na bipolarni sustav u kojem je Sovjetski Savez bio u izravnoj opoziciji zapadnim silama, sada imamo multipolarni sustav. Svijet je postao više nalik onom s kraja 19. stoljeća, iako Britanija, unatoč svom ogromnom prekomorskom carstvu, nikada ni približno nije dosegla utjecaj Sjedinjenih Država nakon sloma komunizma. I tada su međunarodni odnosi bili konstituirani kao multipolarni sustav, s tom razlikom što su gotovo svi veliki takmaci bili iz same Europe.

Slom ovog sustava bio je jedan od glavnih faktora koji je vodio izbijanju rata 1914. Sve do 1904-05. Britanija je smatrala Francusku i Rusiju za svoje glavne rivale u utrci za globalnu prevlast, ali kako su se opasni anglo – francuski sporovi u Africi razriješili, a Rusija odustala od Azije nakon poraza od Japana, uspon Njemačke došao je u centar pažnje pa se Europa podijelila duž linija kasnijeg hladnog rata, na dva naoružana i sve oštrije sukobljena tabora. U atmosferi koja je pothranjivala pretežno pozitivan stav prema ratu ovo je bio zlokoban razvoj događaja, bez paralele na početku 21. stoljeća i pored svih junačenja koje oko Sirije ili Irana demonstriraju Rusi i Kinezi s jedne i NATO snage s druge strane.

Drugu je paralelu moguće povući između dva doba. Kao što smo danas usred ere ubrzane globalizacije, tako su 1914. procesi globalizacije bili uveliko u tijeku zahvaljujući telefonu, parnom brodu, a uskoro i avionu. Zajedničke investicije francuskih i njemačkih kompanija stvorile su ekonomske entitete koji su prelazili granicu na Rajni. Kulturna razmjena, turizam, ekonomska prožimanja, do 1914. dosegli su globalne razmjere.

Unatoč uvijenim pokušajima marksista da dokažu kako su vodeći motivi za Prvi svjetski rat bili ekonomski, logika kapitalizma ne govori u prilog ratu. Ipak, ni ekonomska racionalnost ni kulturna razmjena nisu bili dovoljni da spriječe sukob. Razlog za to, međutim, nije ideološki. Ništa ne može biti manje uvjerljivo od aktualnih pokušaja konzervativnih političara i autora kao što su Michael Gov i Boris Johnson da prikažu početak Prvog svjetskog rata kao sukob između britanske liberalne demokracije i njemačkog autoritarnog militarizma.

Te 1914. godine 40% posto odraslih muškaraca u Britaniji nije imalo pravo glasa; ljudi koji su se prijavljivali u vojsku nisu bili dobrovoljci za obranu prava, jer ih gotovo polovica nije ni imala. U Njemačkoj su svi odrasli muškarci mogli glasovati. Najveća politička partija Njemačke, marksistička SDP koja se u početku protivila ratu, glasala je za ratne kredite samo zato što je vlada problem uspješno predstavila kao obranu od carističkog despotizma uz svoju predanost miru bez prisvajanja teritorija. Do druge polovice rata Kaiser Wilhelm je bio prisiljen prihvatiti demokratske reforme u Pruskoj. Kaiser Wilhelm – nedosljedan, neodlučan, nestabilan – ipak nije bio Hitler. Imperijalna Njemačka nije bila diktatura.

Zagovornici proslave Prvog svjetskog rata kao bitke za britanske vrijednosti zapravo imaju nešto zajedničko s televizijskom serijom “Crna guja” – isključivo su fokusirani na Zapadni front. Potrebno je da dignemo glave iznad rovova i sagledamo širu dimenziju rata. Činjenica da je jedna od dvije glavne britanske saveznice bila despotska Rusija cara Nikolaja Drugog trebalo bi da razveje svaku pomisao da se rat vodio za obranu “zapadnog liberalizma” do izlaska Rusije iz rata 1917-18. Naravno, britanska propaganda je sukob prikazivala kroz moralne i ideološke koncepte, ispravno ukazujući na njemačke zločine u Belgiji u prvim tjednima rata, mada ih je ubrzo počela preuveličavati. Međutim, bilo je mnogo zločina i na Balkanu i Istočnom frontu, pa bi bilo pogrešno ukoliko bi predstojeće komemoracije zanemarile šire europske i globalne dimenzije sukoba u pojednostavljenim reprizama britanske propagande iz tih vremena.

Tijekom 1914. i kasnije, nacionalističke strasti glavnih strana u sukobu prije svega su bile proizvod rata, a ne njegov uzrok.

Ovaj rat će inaugurirati tri desetljeća nacionalističke mržnje u Europi, pokrenute potrebom pravdanja sukoba i pogoršavane onim što se danas čini kobnom politikom nacionalnog samoopredjeljenja koju je propagirao predsjednik Woodrow Wilson u svojih “Četrnaest točaka”.

Ekonomska rivalstva izbila su među novim državama stvorenim poslije rata, što je sprečavalo uklanjanje ozbiljnih financijskih posljedica sukoba, koje su najprije izazvale razornu inflaciju, a zatim doprinijele katastrofi Velike krize. Demokracije su kolabirale pod pritiskom nacionalističkih strasti diljem Europe 1920-ih i 1930-ih. Ideja etnički homogenih nacionalnih država dovela je do neizrecivog stradanja i milijuna mrtvih između 1918. i 1948. kada su manjine ugnjetavane, progonjene i ubijane diljem središnje i istočne Europe.

Sjećajući se Prvog svjetskog rata, svakako bi prije svega trebalo obratiti pozornost na lekcije ovih tragičnih iskustava. Tijekom Kubanske krize 1962. predsjednik John F. Kennedy pokazao je da vodi računa: čitao je “Puške kolovoza” Barbare Takmen koja ga je uvjerila da su do rata 1914. doveli metež, neodlučnost i loša komunikacija između lidera velikih sila, i da bi se nuklearni rat sa Sovjetskim Savezom mogao izbjeći samo ukoliko svoj ​​stav nedvosmisleno da na znanje Nikiti Hruščovu, što je i učinio.

Početkom 21. stoljeća , međutim , kada je prijetnja nuklearnim konfliktom između vodećih sila svijeta uklonjena, lekcija katastrofe 1914. je drugačija. Iako će Francuska, Njemačka i drugi sudionici u Prvom svjetskom ratu kazati da se repriza propasti može izbjeći izgradnjom Europske unije i razumijevanjem, fokus političara bi trebao biti usmjeren na Bliski istok, taj Balkan 21. stoljeća, koji i dalje prijeti da eksplodira u širi, daleko opasniji požar.

Uzok Prvog Svjetskog Rata i Gavrilo Princip

Priča o atentatu u Sarajevu je jedan u nizu pokušaja manipulacije poviješću kojim se legitimiraju nacionalističke oligarhije, ističe sarajevski novinar..

Je li Gavrilo Princip bio heroj, terorist ili žrtva indoktrinacije? Je li se, pod maskom jugoslavenstva Mlada Bosna, čiji je Princip bio član, zalagala za srpske velikodržavne interese? U kojoj je mjeri srpska organizacija Crna ruka, poznata i pod nazivom “Ujedinjenje ili smrt”, utjecala na Mladu Bosnu? Povjesničari o tome danas iznose različite ocjene.

Navodno nema čvrstih dokaza da je Crna ruka bila direktno vezana za srbijansku vladu, no izvjesno je da su ovu organizaciju vodili ljudi iz srbijanskih struktura vlasti. Njen šef je bio utjecajni srbijanski obavještajac Dragutin Dimitrijević Apis, od kojeg su atentatori i dobili oružje. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Edin Radušić smatra da je Crna ruka srpska nacionalistička, a prema elementima nasilja koje je pokazivala, i teroristička organizacija. “Crna ruka je imala i neke jugoslavenske pretenzije, ali je to jugoslavenstvo uglavnom podrazumijevalo dominaciju srpstva”, tvrdi Radušić.

Bosanskohercegovački povjesničar Tomislav Išek kaže da danas ima mnogo različitih tumačenja o tome je li Princip bio heroj ili terorist te je li atentat bio povod ili uzrok rata. “Gavrilo Princip je bio član Mlade Bosne oko koje se također danas stvara jedna velika zbrka. Ta je organizacija bila protiv Habsburške Monarhije. Gavrilo Princip je ubio Franza Ferdinanda, ali i njegovu trudnu suprugu Sofiju Höchenberg, što je stvorilo dojam da je riječ o terorističkom činu. To i je bio teroristički čin, ali treba znati njegovu pozadinu. Austro-Ugarska se pripremala za jedan rasplet događaja koji bi uslijedio i bez atentata”, kaže Išek.

“Srbijanska vlada je bila apsolutno protiv rata”

Ističe se uoči stote godišnjice atentata i početka Prvog svjetskog rata ponovo postavlja pitanje odgovornosti za te događaje.

“U određenim krugovima se javljaju potpuno neutemeljeni napori da bi se na nekoga svalila povijesna odgovornost ili da bi se ona s nekoga skinula. Danas se pronalaze i kao nekakvi dokazi, spominju tzv. eksluzivni dokumenti, među kojima je i pismo austrijskog guvernera Oskara Potioreka, koji su i prije više puta objavljeni te s tog aspekta ne predstavljaju nikakvu novost. Ako uzmemo u obzir povijesne činjenice, onda je jasno da nema dileme oko odgovornosti za Prvi svjetski rat. Samo se tražila iskra koja bi zapalila svijet. Srbijanska vlada na čelu s Nikolom Pašićem je bila apsolutno protiv rata”.

No, ima i onih koji misle drugačije. Austrijsko-britanski povjesničar Christopher Clark vjeruje da je Srbija odgovorna za Prvi svjetski rat, a njegova knjiga “Mjesečari” izazvala je buru negodovanja u Beogradu. Direktor sarajevskog Instituta za povijest Husnija Kamberović najavio je da će stota godišnjica atentata i početka Prvog svjetskog rata u Sarajevu od 19.6. do 21.6. 2014. godine biti obilježena i velikom znanstvenom konferencijom na kojoj će oko 150 povjesničara iz velikog broja zemalja raspravljati o uzrocima i posljedicama Prvog svjetskog rata. “Želimo vidjeti što se može potvrditi, a što eventualno promijeniti u interpretaciji početka, trajanja i posljedica Prvog svjetskog rata”.

Razlike u gledištima

U povijesti koju smo učili u zemlji u kojoj smo odrasli, a to je bila Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija, Gavrilo Princip se smatrao herojem i hrabrim, mladim nositeljem ideje jugoslavenstva i borbe protiv okupatora. Ja misim da je takav povijesni odnos prema njemu potpuno opravdan i logičan”, kaže Deutsche Welle.

“Poslije 100 godina, sarajevski atentat se u Beogradu tumači kao neminovnost koja nije skrivila Prvi svjetski rat, već samo ubrzala njegovo izbijanje. Povjesničari su, također, jednoglasni da je Princip osoba koja je izvršila atentat i nitko ga ne doživljava kao teroristu, a tek malo tko kao žrtvu. Srpski mediji predstavljaju Gavrila Principa kao ‘lučonošu slobodarske misli’“.

Percepcije građana

Mišljenja građana BiH i danas su podijeljena. B.R. iz Mostara tvrdi da je Gavrilo Princip “svjesno ili ne, radio za srbijanske, a ne jugoslavenske interese”. “Naoružala ga je Crna ruka, instrukcije je dobivao od srbijanskih obavještajaca i na kraju je, pucajući u trudnu ženu, počinio i teroristički čin. Nisam siguran da su baš svi u BiH, posebno Hrvati, tada bili za neku ideju jugoslavenstva”, kaže B.R.

“Atentat pripadnika Mlade Bosne na Ferdinanda bio je samo inicijalna kapsula svemu onom što se dogodilo početkom dvadesetog stoljeća u Europi. Princip je prije svega bio revolucionar, kao i drugi pripadnici Mlade Bosne, i želio je slobodu za svoju zemlju”, kaže N.K. iz Trebinja.

M.T. iz Banja Luke smatra da se ljudi i njihova djela moraju promatrati u kontekstu vremena i događaja u kojem su živjeli i djelovali. Ona podsjeća da su Austro-Ugarsku zvali i “tamnicom naroda” zbog čega je bilo logično što je i u BiH, u vrijeme ideje jugoslavenstva, bilo ljudi koji su se protivili aneksiji BiH. “U tom smislu, Princip za mene nije ni heroj ni terorist, već jednostavno mladi čovjek koji je zajedno sa svojim prijateljima imao neku ideju za koju je vjerovao da je dobra, plemenita i uzvišena. Rat je bio neminovan u vrijeme kada se atentat dogodio, ali je atentat bio gotovo savršen povod. Što se spomenika tiče, mislim da bi trebalo obilježiti ovaj događaj na isti način na koji je već bio obilježen, vratiti iz Muzeja njegove stope i spomen ploču na mjesto gdje se događaj i desio. Sve drugo je politizacija”, kaže M.T.
Bivši Principov most

A M.K. iz Sarajeva kaže da je Gavrilo Princip bio romantičar, poput većine mladića njegove dobi. “Pod jakim utjecajem nacionalističke propagande iz Beograda većina članova Mlade Bosne učinila bi što i on, ali bi to isto učinili i pripadnici trenutno postojećih nacionalističkih grupa u Srbiji i BiH. Što se spomenika tiče, treba ih podići u Sarajevu, na mjestu na kojem se atentat dogodio. Ja sam za spomenik i Principu i Ferdinandu, odnosno događaju po kojem je Sarajevo prvi put postalo globalno poznato”, kaže M.K.

“Za mene je Gavrilo Princip bio jedan nedovoljno obrazovani mladić, zadojen idejama nacionalizma koje su ga na kraju i natjerale da uradi takvu, po meni katastrofalnu stvar. Inicijativa za podizanje spomenika Gavrilu Principu je klasična nacionalistička propaganda, poput inicijative za postavljanje križa na Zlatištu iznad Sarajeva”, ističe K.K. iz Sarajeva.

S obzirom na različita gledišta građana, ali i tumačenja povjesničara, čini se da priča o Gavrilu Principu i sarajevskom atentatu na ovim područjima nikada neće biti ispričana do kraja, te da su glavne linije podjela oko njegove uloge danas izražajnije nego prije stotinu godina.
 

 

 
 
pescanik.net, dw.de, youtube.com/uredio: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=16649"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]