Iako tema nije isključivo vezana za Hrvatsku i susjedna područja, kroz povijest su se upravo masonske lože krivile za velika regionalna previranja

Kažu da ‘gdje ima dima, ima i vatre’ pa tako nije deplasirano spomenuti poveznicu Velike lože Srbije i ‘Grand Orient de France’.

Te poveznice su u ložama Zora, Vernost, Ujedinjenje, Panonija, Harmonija i još najmanje pet srpskih manjih organizacija, a veze idu i preko bare, te na istok u Rusiji. Kakva je situacija u Hrvatskoj? Vidjet ćete u narednom tekstu, kao i intervjuu koji sam odradio s jednim njemačkim Hrvatom prije par godina koji je uzgred rečeno i član ponajveće bavarske lože.

Istraživačka grana ‘konspirativnosti’ nije isključiva ‘teorija zavjere’ kada se priča o Masonima i njihovim vezama. Tipična interesna sfera povezana sa svjetovno bizarnim obredima vrlo jasno definira ovo ‘društvo s tajnama’ prema mogućim dogovorima iza zavjese.

Apsolutno je moguće (čak i gotovo sigurno) da se masonska braća međusobno štite, pomažu i spletkare u zajedničkim (ili različitim) interesima. Zato mi i je toliko zanimljivo da analitičari nedvojbeno sumnjaju u interesno-zataškavačke afere religijskih instanci dok su im Masoni kao slična tvorevina puka ‘teorija zavjere’ unatoč čak i pozicijski jačim članovima.

Slobodno zidarstvo je u svojoj osnovi jedna od najstarijih svjetskih bratovština, a po nekim povjesničarima podrijetlo im seže još iz drevnog Babilona i Egipta. Sam spomen njihovog imena najčešće asocira na inicijacije i obrede kojima se članstvo podvrgava, a u pitanju su zapravo alegorije temeljene na masonskoj predaji. Iako se distanciraju od religije, ukoliko pomnije analiziramo njihovo djelovanje i koncepte – imaju velike sličnosti s religijskim institucijama i okultnom (za javnost skrivenom) praksom.

Sami Masoni ovo ‘skrivanje’ legitimiziraju na način da se nove inicijate lakše senzibilizira s članstvom ukoliko nisu upoznati s onim što ih očekuje kroz uspon u hijerarhiji. Red se razvio iz srednjovjekovnih cehova arhitekata i zidara, a Reformacija je uzrokovala regrutiranje bogatih članova koji su postupno stvorili danas poznate interesne cehove u redovima.

Četiri ili više ovakvih cehova, zvanih ‘lože’, udružili su se u Londonu 24. lipnja 1717. i stvorili veliku ložu Londona i Westminstera koja, šest godina kasnije, postaje Velika loža Engleske. Ova Velika loža je majka velikih loža Slobodnih zidara svijeta i od nje su potekle sve priznate Velike lože. Velika loža cijele Engleske nastala je u Yorku 1725. godine, Velika loža Irske u lipnju iste godine, a Velika loža Škotske 1736. godine.

Obred nazvan ‘York’ (Jorški obred) dolazi u nadležnost Velike lože u Londonu kasnije u 18. stoljeću. Dva su slobodnozidarska sistema nazvana Jorški i Škotski obred, a razlikuju se po alegorijama, količini stupnjeva (10 i 33), po hijerarhijskom značaju i po cilju potrage (jedan stremi ka iluminaciji, drugi ka transformaciji).

Među najpoznatije članove slobodnozidarskog bratstva u povijesti ubrajaju se Wolfgang Amadeus Mozart (čija je opera ‘Čarobna frula’ preslika slobodnozidarskog rituala i sadrži ‘magijske’ note), književnik Lav Nikolajević Tolstoj, čiji roman ‘Rat i mir’ navodno veliča ideale bratstva i Carlo Lorenzini (umjetničko ime ‘Colodi’), autor ‘Pinokija’ koji je potpuna alegorija masonske iluminacije. Ključno razdoblje za popularizaciju reda odvija se osnivanjem SAD-a gdje su predsjednici, političari i financijeri bili svi odreda slobodni zidari, a čak su i gradovi nastali po principima ‘svete geometrije’.

Masoni u Hrvatskoj

Masoni se prema dostupnoj literaturi u Hrvatskoj javljaju nakon Sedmogodišnjeg rata, dakle u drugoj polovici osamnaestog stoljeća kada je osnovana loža u Glini 1759. godine. Loža je nosila ime ‘Ratno prijateljstvo’, a trinaest godina kasnije osnovane su lože i u Varaždinu i Zagrebu, kao i Brezovici.

Tada je izabran i prvi Veliki Meštar hrvatske masonerije – Ivan Drašković. Iz tog vremena poznata je i urota mog prezimenjaka Ignjata Martinovića koji je u jeku zabrane Masonerije želio ostvariti revoluciju po uzoru na Francusku. Napoleonske Ilirske pokrajine vratile su članstvo kao statusni simbol i brojni plemići su dijelili članstvo u više različitih loža davajući im time svojevrsnu legitimnost.

U to vrijeme osnovane su lože u Kotoru, Dubrovniku, Splitu, Šibeniku, Rijeci i Karlovcu, a nakon odlaska Napoleonove vojske opet sve odlazi u opskurnost. Zagrebačka loža reosniva se 1892., a raspad Austro-Ugarske potiče svojevrsnu renesansu masonerije potaknutu iznimno moćnim vezama srpske lože s francuskim i britanskim velikim Orijentima. Tada je nastala i Velika loža Jugoslavije.

Početkom Drugog svjetskog rata dolazi najkrvavije vrijeme za Masone – NDH svoje članove otprema u konc logore, gdje isti bivaju mučeni ili ubijeni. Tito je u svoje vrijeme branio javno djelovanje Masona iako i danas kruže priče kako je njegova titula ‘bravar’ samo kodni naziv za masonsku funkciju. Osamostaljivanje Hrvatske rezultiralo je otvaranjem triju loža – ‘Grof Ivan Drašković’, ‘Tri svjetla’ i ‘Hrvatska vila’ koje djeluju pod patronatom ‘Velike lože Hrvatske’, a postojala je i inicijativa za osnivanje lože biskupa Maksimilijana Vrhovca.

Knjiga Branka Šomena ‘Mudrost’ vjerojatno je najsveobuhvatnije djelo o Masoneriji u ovim krajevima, a u drugom tomu priča se i o možebitnom članstvu Aleksandra Karađorđevića, Ivana Meštrovića, Ive Andrića i Miroslava Krleže. Hrvatski Veliki meštar godinama je bio Dragan Kukavica (VLH), no priče u kuloarima govore o tome kako je s obzirom na iznimno slabe veze hrvatskih i renomiranih stranih loža (u čemu je Srbija daleko jači ‘igrač’) na tu poziciju nedavno ustoličen odvjetnik Marijan Hanžeković, inače i novopečeni vlasnik EPH-a i član Rockefellerove Trilateralne komisije. Je li to istina, ne znamo, a u nastavku pročitajte i intervju s bavarskim Masonom hrvatskog podrijetla (Leon, 55) koji sam odradio u jednom zagrebačkom kafiću prije otprilike godinu i pol.

Iako je vidno da sugovornik daleko bolje poznaje materiju, zbog zavjeta nije želio previše otkriti – samo je potvrdio da je iniciran po masonskom obredu i nije prešao prvih deset stupnjeva. Razine, kako nam je potvrdio, ponajviše se razlikuju po novim skrivenim znanjima, načinu pristupa, zakletvi i rukovanju. Tako je dodao da mu je posebno zapala za oko fotografija bivšeg premijera Ive Sanadera i bivšeg guvernera Željka Rohatinskog koji su međusobnim rukovanjem ‘kopirali Masone’.

Možemo ustvrditi i da je bio vidno ciničan na bilo kakve upite u potencijalnim Hrvatima u masonskom redu. ‘Srbi su daleko dinamičnije prepoznali značaj društva dok Hrvati i dalje ovise o zaostalim tajnim službama i reliktima prošlosti. Ugled države ovisi o ugledu domaće masonske lože’, započeo je Leon, inače prosjedi i proćelavi muškarac bez njemačkog naglaska. Nažalost, nemoguće je potvrditi relevantnost njegove priče osim sličnih storija u referentnim knjigama.

INTERVJU SA ČLANOM LOŽE

“U Masone ulazite preporukom, za mene je agitirao vlasnik tvrtke za koju radim. Nisam kao svi otišao u ložu zbog znatiželje, htio sam postati inicijat zbog koristi što mi nitko nije zamjerio. Dobio sam halju sličnu kakvoj luđačkoj košulji sa zavrnutom nogavicom, otkopčanim gornjim dijelom i štrikom oko vrata… Kasnije sam doznao da je to alegorija na crkvena smaknuća u Srednjem vijeku. Iskreno, nije me se previše dojmilo, čak sam mislio da se nalazim među ridikulima’, slikovito je opisao ulazak u ložu i pristupanje prvom stupnju masonerije.”

“Kasnije mi je izrecitirana klasična zakletva, prislonjen nekakav bodež na prsa i morao sam se pokloniti Velikom Arhitektu svemira. Othodao sam s povezom na očima koji krug po loži, zatim su mi na sve upite Meštra odgovore navodili ostali meni nepoznati pojedinci, te mi je na kraju skinut povez. Izuzev klasičnih stupova Boaza i Jakina, upoznat sam i s dobro poznatim simbolima – kutomjerom i šestarom.”

Leon je dodao da su mu za kraj kao u školi uručena pripremna pitanja za sljedeći stupanj jer će ovaj puta sam morati odgovarati na upite. Dobio je i prilično skromnu bijelu pregaču kao poklon, a nakon svega se dobro slavilo na, po njegovom mišljenju, neformalnom druženju. Otkrio nam je i da se svi detalji uz par namjernih krivih podataka nalaze u knjizi ‘Hiramov ključ’ autora Christophera Knighta i Roberta Lomasa. Leon je išao tako daleko da je uvjeren kako su autori ili lažni Masoni ili namjerni manipulatori.

“Inicijacija na drugi stupanj bila je za titulu ‘Brata’. Ovaj puta sam na sebi nosio samo onu kožnu pregaču, a nakon uspješnog polaganja ispita, opet sam se obukao u istu odjeću kao i na prvoj ceremoniji ali s nešto izmijenjenom simbolikom. Moram priznati kako su mi otkriveni isključivo oni podaci koje sam već više puta pročitao u raznim knjigama. Nakon svega je naravno uslijedila neformalna večera. Nisam bio nimalo impresioniran”, dodaje njemački Hrvat.

“Treći stupanj je bio najbizarniji. U potpunom mraku sam nakon dugog monologa braće ispred sebe o mistici Masona morao postati jedan od aktera priče o Hiramu Abifu – glasovitom začetniku reda. Čitav niz očito dobro uhodanih događanja iz posljednjih Hiramovih trenutaka i ubojstva. Položili su me na tlo i ‘sahranili’ uz konstantne navode dijelova legende. Kasnije je ipak bilo daleko bizarnije”, nastavlja Leon.

“Nakon mraka osvijetljen je grob s lubanjom i kostima, poput piratske zastave. Nakon što su me uvjeravali u ‘neizbježnu sudbu’, okrenut sam u drugom smjeru, navodno prema istoku i ‘zvijezdi Danici’, donositelju svitanja i jutarnjoj zvijezdi. Znao sam da se radi o Veneri iliti, kako pojedini kritički katolički krugovi pišu – Luciferu… Postao sam punopravni Mason”, završava priču.

Kasnije nam je objasnio da je priča o Luciferu zapravo alegorija i da mu je smiješno kako katolička crkva takav koncept odbacuje, a s druge strane slavi zvijezdu Danicu. Dodao je i da su u ovim početnim stupnjevima uklonjeni svi metalni predmeti s inicijata dok ih on nije morao ukloniti iz jednostavnog razloga – jer ne nosi nikakav nakit. Što se tiče situacije u Hrvatskoj, priznao je da postoje ‘određene strukture’, ali se samo smijao na bilo kakve upite o važnosti pojedinih članova.

Eventualnu poveznicu tajnovitih bavarskih Illuminata i Masona nije želio komentirati, izuzev mišljenja da je riječ o ‘medijskoj gluposti’, a također nije previše govorio niti o svojem trenutnom statusu. Nakon dugotrajnog monologa i opisa inicijacije u prva tri stupnja, očigledno vidjevši da su započela razna pitanja, Leon se zahvalio na razgovoru i napustio je prostorije ugostiteljskog objekta. Koliko je cijela priča istinita i ‘pije vodu’, teško je zapravo procijeniti – informacije su zapravo šture…
 
Video od 1939 – inicijacija u masonsku ložu Grand Orient de France

 
(blog.vecernji, youtube.com/uredio: nsp)

Zapamtite, postoje dva načina da farmaceutske tvrtke zarade novac: moraju izmisliti nove lijekove, a onda moraju izmisliti i novu bolest kako bi te lijekove prodavali. ADHD - Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje - je jedna od najružnijih prevara čiji je cilj učiniti djecu ovisnima.

Ako poznajete nekoga tko ima dijete s dijagnozom poremećaja hiperaktivnosti i deficita pažnje (ADHD), velike su šanse da je to dijete zapravo sasvim u redu. Barem je tako pred smrt tvrdio pokojni psihijatar i pionir autizma, ali i otac ADHD-a, Leon Eisenberg. Ukoliko je to bilo rasterećenje duše i iskrenost pred odlazak na onaj svijet, to bi značilo da su milijuni djece ovisni o jakim lijekovima – bespotrebno, piše Natural News.

Zašto je tome tako, objasnio je dr. Jay Parkinson:

Zapamtite, postoje dva načina da farmaceutske tvrtke zarade novac: moraju izmisliti nove lijekove, a onda moraju izmisliti i novu bolest kako bi te lijekove prodavali. ADHD je jedna od najružnijih prevara čiji je cilj učiniti djecu ovisnima.

“ADHD je prevara koja je smišljena da se milioni djece širom svijeta navuku na lijekove”, rekao je dr. Edward C.Hamlyn.

Oko 20 miliona Američke djece trenutno uzima opasne ali vrlo skupe lijekove. “Sjetite se da postoje dva načina da proizvođači lijekova profitiraju, proizvedu nove lijekove ili izmisle nove bolesti za koje bi se određeni lijekovi koristili”, piše Dr. Jay Perkinson o lažnoj pozadini priče o ovoj bolesti.

Internacionalna komisija za ljudska prava donijela je sljedeći zaključak:

‘Psihijatrijsko – farmaceutska industrija troši milijarde dolara godišnje kako bi uvjerila javnost, zakonodavce i medije da su psihijatrijski poremećaji kao što su bipolarni poremećaj, depresija, poremećaj deficita pažnje (ADD / ADHD), posttraumatski stres itd., medicinske bolesti u rangu s provjerljivim medicinskih stanjima poput raka, dijabetesa i bolesti srca. Ipak, za razliku od stvarnih medicinskih bolesti, ne postoje znanstveni testovi za provjeru liječničkog postojanje bilo kakvog psihičkog poremećaja.’

Poznati američki psihijatri Peter Breggin i Sami Timimi na ove zaključke i analize nadovezali su se izjavivši kako će se ‘obojica boriti protiv patologiziranja simptoma ADHD-a za koji tvrde da je više društveni fenomen nego što je uistinu poremećaj’.

“Otac ADHD-a” svojom izjavom šokirao službenu medicinu

Izjava dr. Eisenberga, kojeg smatraju “ocem ADHD-a”, posebno je šokantna za službenu medicinu, jer je on, ranije u svojoj karijeri, bio najveći zagovornik propisivanja lijekova za ADHD.

Eisenberg, koji je preminuo 2009. u dobi od 87 godina, slovi za oca ADHD-a, jer je tijekom pedesetih i šezdesetih uvelike pridonio definiciji ovog poremećaja i određivanju terapije za njega.

Prvi je proveo biološki utemeljena istraživanja o teškoćama u razvoju djece i kliničke pokuse djelovanja psihijatrijskih lijekova na djecu.

Njegovu je kritiku prenio njemački magazin Der Spiegel, kojemu je umirovljeni liječnik rekao da nikad ne bi pomislio da će njegovo otkriće ADHD-a  “postati toliko popularno.” “Genetska predispozicija za ADHD je jako preuveličana. Dječji bi psihijatri trebali temeljito utvrditi psihosocijalne uzroke koji su doveli do problematičnog ponašanja”, iznio je.

Pravilno dijagnosticiranje zahtijeva puno vremena. A tableta se može propisati vrlo brzo”, dodao je, uzdišući.

Nedostatak pažnje nije bolest

Ovaj je psihijatar i autor brojnih istraživanja o ADHD-u pretkraj života izjavio da liječnici olako dijagnosticiraju ovaj kontroverzni poremećaj te da nepotrebno propisuju djeci lijekove. Istina je da neka djeca teško održavaju koncentraciju i da se brzo zasite svega što rade. Međutim ovo ne mora značiti da su ta djeca bolesna.

U medicinskoj zajednici i izvan nje ima mnogo kritičara ADHD-a i načina na koji medicina pristupa djeci koja se teško koncentriraju i održavaju pažnju. U SAD-u čak deset posto desetogodišnjaka svakodnevno uzima lijekove protiv ADHD-a. Po mišljenju oponenata ADHD-a, to ne odražava stvarnu rasprostranjenost ovog poremećaja. Neki pak misle da je ta bolest izmišljena.

Manipulacija dijagnozama i lijekovima

U šezdesetima, mentalni su poremećaji među djecom bili skoro nepoznati. Danas službeni izvori tvrde da je svako osmo dijete u SAD-u mentalno bolesno, a da 5,4 milijuna američke djece ima simptome ADHD-a. Ti su podaci potakli američkog psihologa dr. Jeromea Kagana da  prošlog ljeta optuži liječnike i farmaceute za manipulaciju dijagnozama i lijekovima. Po njegovom saznanju, lijekovi kao što su Ritalin propisuju se mnogo češće nego što bi trebali, a ADHD je “izmišljotina”.

“I prije pedeset godina bilo je sedmogodišnjaka kojima je u školi bilo dosadno te su ometali nastavu. U to vrijeme, takvo smo dijete zvali lijenčinom. Danas se kaže da trpi od ADHD-a. Zato je broj djece sa psihijatrijskom dijagnozom narastao”, primijetio je Kagan.

“Svako dijete kojemu ne ide dobro u školi šalju pedijatru, a pedijatar kaže, ‘to je ADHD, evo vam Ritalin.’

Zapravo, 90 posto te djece nema nikakav poremećaj. Problem je u sljedećem: ako je liječnicima dostupan lijek, oni će postaviti odgovarajuću dijagnozu.

Sve za profit farmaceuta

Neki su kritičari ADHD-a još oštriji od dr. Kagana. Dr. Jay Parkinson vjeruje da većina djece kojima je dijagnosticiran ADHD nemaju nikakvih zdravstvenih smetnji. Po njemu, problem je u društvu, a osobito obrazovnom sustavu, koji je neprilagođen djeci drukčijoj od prosjeka. Portal Natural News piše da moderna psihijatrija i farmaceutska industrija profitiraju tako što djeci propisuju nepotrebna stimulativna sredstva poput Ritalina i Adderalla.

Teorija o dopaminu

Službena je medicina razvila nekoliko teorija o uzroku ADHD-a, a najzastupljenija je ona o neurotransmiterima dopamina. Dopamin je prirodna tvar koju stvaraju neuroni. Dopamin između ostalog pomaže ljudima da se zainteresiraju, motiviraju i koncentriraju na vanjski podražaj – primjerice, na neki zadatak. Nekim ljudima, međutim, neuroni luče manje dopamina. Medicina tvrdi da oni zbog toga brzo gube zanimanje za određeni zadatak pa im pažnja luta u potrazi za novim podražajima.

Što rade lijekovi

Zanimljivo je da stimulativna sredstva ne čine djecu fizički aktivnijom, nego im aktiviraju mozak. Pod utjecajem tih sredstava, dijete se uspijeva duže usredotočiti na isti predmet, umjesto da traži vanjske poticaje.  Međutim, velik dio nepažljive i pretjerano aktivne djece mogao bi i bez lijekova naučiti da obrati pažnju na zadatak i da se disciplinirano zadrži na njemu. No, kao što je rekao dr. Eisenberg u trenutku iskrenosti, liječnicima je mnogo lakše propisati lijek nego se pozabaviti s djetetom i njegovim problematičnim okruženjem.

Što kaže WIKIPEDIJA?

Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje/ poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (engl. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder – ADHD) je stanje za koje je karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma. Iako se ADHD uglavnom smatra poremećajem, on to nije. Ljudi s ADHD-om najčešće su vrlo inteligentni i izrazito maštoviti. Neuklapanje u običajena pravila i odredbe društva oko njih ih čini na neki način nepogodnima, te se medicina bavi time u cilju “izlječenja” hiperaktivnosti.

U SAD-u postoje lijekovi koji mogu “smiriti” hiperaktivne ljude. Ti lijekovi djeluju na mozak ostalih ljudi kao stimulansi. Jedan primjer lijeka za ADHD je Ritalin. Primjena Ritalina u SAD-u je vrlo raširena. Razlog tomu je taj što većina ljudi kroz svoj razvojni period prolazi kroz razdoblje hiperaktivnosti kojemu je cilj istraživanje okoline, a roditelji to vide kao “nenormalno”.

ADHD najčešće nestaje poslije puberteta, no kod nekih ljudi ostaje cijeli život. Za njih se može reći da su “pravi” hiperaktivni ljudi.

Vrlo veliki broj poznatih znanstvenika, umjetnika i glumaca imao je ADHD. Albert Einstein, Thomas Edison, Bill Gates, Wolfgang Amadeus Mozart, Leonardo da Vinci, Vincent Van Gogh, Salvador Dali, Alfred Hitchcock, Steven Spielberg, Tom Cruise, Jim Carrey, Henry Rollins i Will Smith samo su neki od njih.

Iz svega navedenog proizlazi činjenica da su mnogi hiperaktivni ljudi korisni članovi zajednice, te da njihovo stanje nije poremećaj koji zahtjeva psihijatrijsku dijagnostiku, te posljedično liječenje i terapiju.

Većina ljudi u Hrvatskoj koji imaju ADHD nisu niti svjesni toga što im je, odnosno zašto drugačije funkcioniraju od većine. Tom Cruise, ovako je objasnio svoje osjećaje: “Pitao sam se jesam li normalna osoba ili idiot, pokušavao bih se koncentrirati (na stvari koje me ne zanimaju) ali nisam uspijevao. Osjećao sam nelagodu, frustraciju i dosadu”. Thomas Edison ovako se pak izrazio o svojoj inovativnosti: “Da bi nešto izumio moraš imati dobru imaginaciju”.
 
Pogledajte što na svjetskom kongresu kažu psihijatri, koliko su ljudi izliječili:
 

 
 
(naturalnews.com,dnevno.hr,alternativa-za-vas.com, hr.wikipedia.org/uredio: nsp)

Izaslanstvo slobodnozidarske lože Veliki orijent Francuske uvijek je imalo godišnje sastajalište u Beogradu. Masoni su uvijek cijenili Beograd kao masonski centar regije, tako i danas.

Prema tvrdnjama Koordinacijskog tijela Velikog orijenta Francuske, spomenutom “sastanku nazočilo  je 46 delegata pariških loža, devet delegata loža iz Srbije, kao i osam delegata loža iz Rusije, Poljske, Makedonije i Bugarske”, procurilo je tada u javnost.

Ono što je najvećem djelu hrvatske javnosti tada uspjelo promaći svakako je činjenica da su srbijanski mediji, za razliku od hrvatskih, spomenutom posjetu dali veliku medijsku pozornost.

Tako su u radijskoj emisiji “Atlantis”, koja je ukinuta nedugo nakon ovog priloga, gostovali profesor Velja Abramović i Marko Lopušina, poznati obavještajni stručnjak i novinar.

Izvješće tajne službe britanske VIII. armije iz svibnja 1945. – Hrvate smo partizanima izručivali prijevarom! (VIDEO)

Britanska vojska, uz asistenciju britanske tajne službe, prijevarom je izručila ratne zarobljenike Titovim partizanima, znajući da će oni nakon izručenja biti pobijeni, pokazuju to do sada neobjavljeni britanski dokumenti od 18. svibnja 1945. godine.

Riječ je o dokumentu britanske tajne službe iz sastava 1. brigade, pisanom 18. svibnja 1945. u 21.00, u kome se jasno govori kako su časnici britanske snage bili u potpunosti svjesni kakva sudbina čeka hrvatske ratne zarobljenike, te veći broj žena i djece, koje su, u skladu sa zapovjedi nadređenih, prijevarom izručivali Titovim  jugoslavenskim partizanima.

Na Bleiburgu bilo 300 000 vojnika i civila

O ukupnom broju izbjeglih Hrvata, koji su se polovicom svibnja 1945. godine našli na Bleiburškom polju, nikada nije postignuto suglasje. Međutim,  dokument britanske 1. brigade od 13. svibnja 1945., klasificiran pod brojem 32. jasno spominje brojku od 300.000 vojnika i civila, koji su zaštitu pred Titovim partizanima pokušali pronaći kod zapadnih saveznika.

Dokumenti iz privatnog arhiva britanskog obavještajca Nigela Nicholsona

Spomenuti dokumenti se nikad nisu nalazili u arhivu ili muzeju.  Bili su, naime, o privatnom vlasništvu britanskog obavještajca Nigela Nicholsona, koji je 1945. djelovao u sastavu  VIII. armije, pohranjeni  u njegovom domu u Cranbrooku, u Engleskoj.

Ove dokumente krišom je snimio Michael Palaich, američki Hrvat treće generacije, kada je 1989. godine, radeći na pripremi filma “Bleiburška tragedija”, boravio u njegovom domu.

Nigel Nicholson odbio je tom prigodom izručiti navedene dokumente, ali je Michael Palaich uspio tijekom posjete sve krišom snimiti. Napominjemo, ovi dokumenti nikad nisu vidjeli svjetlo dana, a izravno svjedoče o izravnoj britanskoj upletenosti u genocid, koji su jugoslavenski komunisti 1945. počinili nad Hrvatima.

1. Izvješće Britanske Tajne Službe, 18 Svibnja 1945
2. Dokument tajne službe Britanske VIII Armije 13 svibnja 1945

Tajno snimljeno i konačno na svjetlu dana kako bi svjedočilo…

Ivo Josipović i srbijanski princ Karađorđević na “koncertu pomirbe

Na otvorenju XI. Julian  Rachlin Festivala, u gradu Dubrovniku, održan je ove godine  dugo promocijoniran koncert beogradske Filharmonime pod upravjanjem indijskog dirigenta  Zubina Mehte,  kojem je prisustvovalo preko 1000 osoba, a kojem je, kao politička ličnost,  predsjedao Ivo Josipović.

Kao poseban gost na tom neslužbeno  nazvanom ”koncertu hrvatsko-srpske pomirbe”  trebao je biti  nazočan uz Josipovića njegov srpski kolega Boris Tadić. Međutim, poradi prosvjeda i oštrih komentara koji su se pojavili u Beogradu nakon puta premijerke Jadranke Kosor u nezavisnu Repuzbliku Kosovo – Tadićev dolazak je otkazan. Jedan  Josipovićev savjetnik je priznao  da je bio  ”razumljiv” put premijerke Kosor u Prištinu, ”jer pritisak Njemačke i Amerike na nju u svezi Kosova više se nije mogao podnositi. Šteta što je do svega toga došlo u isto vrijeme.”

Umjesto Tadića, glavna srpska ličnost na koncertu  bio je princ Aleksandar Karađorđević, unuk  jugoslavenskoga  kralja Aleksandra, koji je poginuo 1934. u atentaru u Marseillu. Princ je rođen u Londonu 1945., kumče je britanske kraljice, bavi se visokom srpskom politikom i voli potpisivati svoje napise kao Aleksandar II. Karađorđević, princ Jugoslavije. Osobni je prijatelj srpskoga ministra Vanjskih poslova, Vuka Jeremića, i oca srpskoga predsjednika. Na ”koncert pomirbe” predsjednik Josipović je pozvao sve strane veleposlanike sa sjedištem u Zagrebu, isto kao i predsjednika Europske komisije, Jaoa Manuela Barrosa. Ovaj ipak nije došao, ali bio je prisutan veleposlanik EU-a u Zagrebu, Pau Van Doren, uz petnaestak drugih šefova diplomatskih misija.

Politički značaj koncerta je svakako smanjen izostatkom Borisa Tadića, tako da je jugoslavenski tisak naglasio posebice umjetnički dio koncerta. Ali i tu se je morala nači  stanovita nota koja neodgovara jednom kulturnom događaju, koliko god on bio međunarodnog karaktera:  jedan od glazbenih kritičara s oduševljenjem je istakao scenu u kojoj izvrsnu ”hrvatsku sporanisticu Marija Kuhar Šošu, zavodi vrli srpski Ipča Ramanović”, u sceni opere Don Giovanni.

Dapače, među brojnom srpskom publikom, kao da je Dubrovnik po drugi puta trebao biti simbolički scenarij  srpske agresije, sada pod kulturnom i nasmješenom ”kontrolom” Josipovića i Tadića, ta je scena doživjela najveće ovacije. Za sada, samo na pozornici. I ovaj puta, bez Tadića…ali s novim Karađordevićem.

Što se dirigenta Mehte tiče, on je vjerojatno bio potpuno izvan te političke igre: velki maestro  dirigira raznovrsnim glazbenim sastavima već 50 godina, od Los Angelesa i New Yorka, od Kanade do Izraela, od Njemačke do Italije, preko Londona  pa do Beograda i Indije. Svoju veliku sposobnost, zanos i kreativnost je tako dokazao i prigodom ove frustrirane političke zlouporabe umjetnosti, u Dubrovniku, 27. kolovoza 2011. Osim izvedbom iz Don Giovannia, još jednom je Mehta  nadmašio samoga sebe također i u interpretaciji djela uvijek obljubljenog Wolfgang Mozarta.

U spomenutoj se emisiji, tako, moglo čuti da su Josip Broz Tito i Petar Karađorđević bili visokopozicionirani britanski masoni izravno podložni velikom meštru Winston Churchillu, po čijoj su zapovjedi četnici ušli u partizane a Tito postao glavni igrač u britanskom projektu druge Jugoslavije ali i mnogi drugi detalji vezani za ulogu Beograda u planovima britanske masonerije.
 
 
(hrsvijet.net/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=6749"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Osnovna organizacijska struktura slobodnog zidarstva je loža. Unutar neke zemlje lože su organizirane u velike lože, s tim da neke zemlje, poput Velike Britanije, imaju više takvih loža.

Članstvo je hijerarhijski poredano kroz tri stupnja (šegrti, djetići, majstori) po tzv. Ivanovoj opservanciji. Prema škotskoj opservanciji postoje trideset i tri stupnja.

Povijest

Prve masonske lože nastale su u Engleskoj. Uoči Ivandana 24. lipnja 1717. godine, četiri londonske lože stvorile su veliku ložu za London i Westminster, koja je šest godina kasnije postala Velika loža Engleske. Masonerija je u Engleskoj bila oružje kojim se služila britanska politika, a u 19. stoljeću sve više ima utjecaja na druge države preko određenih loža. Članovi nekih loža bili su, među ostalima, engleski kraljevi i poznati političari Edvard VII., David Lloyd George, Winston Churchill i dr.
Inicijacija u masonski pokret u 18. stoljeću

Francuski mislioci Voltaire, Denis Diderot, Jean-Jacques Rousseau, Victor Hugo i drugi kao članovi loža unose revolucionarne, buržoaske ideje protiv feudalnog poretka. Njemačke lože, za razliku od ostalih, u svoj program uvode kršćanski nauk. Okupljaju mnoge filozofe, pisce i glazbenike, npr. Johann Wolfgang von Goethe, Johann Gottlieb Fichte, Wolfgang Amadeus Mozart, Ludwig van Beethoven.

Kritika Slobodnog zidarstva

Neki kršćanski krugovi smatraju da je “Slobodno zidarstvo” u biti obožavanje Sotone kao vrhovnog arhitekta Svemira. Albert Pike jedan od većih mislilaca u masoneriji otvoreno je zastupao takav stav. Papa Klement XII. u enciklici “In eminenti” (28. travnja 1738.), također je osoudio Slobodno zidarstvo kao sotonizam. I neki drugi imali su sličan stav kao npr. Anatolij Berestov koji zaključuje da je masonstvo stvarni sotonizam, a masonska loža sotonska crkva

Masoni i Mormoni

Iako neki misle da osim sličnosti u imenu nemaju nekog drugog zajedništva činjenica je da je osnivač Mormona Joseph Smith od 1842. do 1844. bio mason. Sve restrikcije za članstvo masonima u Mormonskoj crkvi ukinuo je tadašnji prorok Spencer W. Kimball 1984. godine.

Slobodno zidarstvo u Hrvatskoj

Masoni se u Hrvatskoj pojavljuju u drugoj polovini 18. stoljeća, kada ga uvode časnici koji su sudjelovali u Sedmogodišnjem ratu (1756.-1763.). Prva hrvatska loža osnovana je na teritoriju Vojne krajine, u Glini 1759. godine pod nazivom Ratno prijateljstvo. Sljedećih godina osnivane su lože i u drugim gradovima, tako 1772. u Varaždinu i 1773. u Zagrebu.

Godine 1777. utemeljena je u dvorcu Brezovici kraj Zagreba, Hrvatska velika loža na čelu s prvim velikim meštrom grofom Ivanom Draškovićem.

Za vrijeme Francuske revolucije, masoni su bili izloženi progonima pa se bilježi pad njihove aktivnosti da bi se u doba Napoleonovih ratova, masonske lože počele osnivati u južnohrvatskim gradovima. Nakon 1918. godine središnja loža nove države, Kraljevine SHS (Jugoslavije) bila je Velika loža Jugoslavije.

U ljeto 1940. godine zabranjen je rad slobodnih zidara u Kraljevini Jugoslaviji. Po njenom slomu, ni nova vlast NDH nije dozvoljavala njihov rad, štoviše mnogi su istaknuti masoni bili deportirani u logore. Obnova slobodnozidarske djelatnosti započinje 1990-ih s raspadom SFRJ.

Danas u Hrvatskoj djeluju tri lože – Grof Ivan Drašković, Tri svjetla i Hrvatska vila. Velika loža Hrvatske osnovana je 1997. godine. Od 2003. godine hrvatski masoni koji prakticiraju škotski obred organizirani su u Vrhovno vijeće Starog i prihvaćenog slobodnozidarskog škotskog reda za Hrvatsku.

U prošlosti bilo je više istaknutih Hrvata koji su bili članovi masonskih loža, primjerice poput grofa Janka Draškovića. Neki tvrde da je i biskup Maksimilijan Vrhovac također bio slobodni zidar. Navodno je ostao vjeran slobodnom zidarstvu do kraja života
 

Templari i masoni, dio 1

 
Templari i masoni, dio 2

 
 
(uredio:nsp)