Novootkriveni dokumenti dokazali su da su savezničke snage u Drugom svjetskom ratu gotovo tri godine prije ulaska u borbu bile potpuno svjesne masovnih ubojstava, mučenja i kršenja ljudskih prava u Holokaustu – i punog opsega tih zlodjela koje je počinio Adolf Hitler

Saveznici su također i prije ulaska u Drugi svjetski rat imali i unaprijed pripremljene optužnice za ratne zločine protiv Adolfa Hitlera i njegovih glavnih nacističkih zapovjednika.

Novi dokumenti UN-a, koji 70 godina nisu vidjeli svjetlost dana, pokazuju da su još u prosincu 1942. godine američka, britanska i sovjetska vlada bile svjesne da je najmanje dva milijuna Židova ubijeno i da su životi još pet milijuna u opasnosti, te su zbog toga pripremali optužnice.

Unatoč tome, saveznici su vrlo malo učinili da ih pokušaju spasiti ili pružiti utočište onima koji su u životnoj opasnosti.

I zaista, Churchillov ministar Viscount Cranborne u ožujku 1943. izjavio je kako Židove ne treba smatrati specijalnim slučajem te da je Britansko carstvo već prepuno izbjeglica.

Najveće sile komentirale su masovno ubojstvo Židova dvije i pol godine prije nego se do sada smatralo – kazao je autor knjige ‘Ljudska prava nakon Hitlera’ te profesor na londonskom sveučilištu SOAS Dan Plesch za Independent.

Pretpostavljalo se da se o tome službeno saznali kad su otkriveni koncentracijski logori, ali javno su ubojstva komentirali još u prosincu 1942. – dodao je.

Plesch je naglasio i kako su Savezničke sile pripremale optužnice za ratne zločine na temelju svjedočanstava ljudi koji su prokrijumčareni iz kampova, kao i Pokreta otpora u više okupiranih država. Između ostalog, Plesch je otkrio i dokumente iz 1944. u kojima je Hitler optužen za ratne zločine.

Profesor Plesch kaže da su Saveznici unatoč dokazima i tužbama protiv nacista učinili vrlo malo kako bi pomogli ljudima u opasnosti. Tvrdi i kako su napori Rooseveltovog izaslanika u UN-u, Herberta Pella, potisnuti od strane antisemita u američkom Ministarstvu vanjskih poslova.

Pell je kasnije tvrdio da su pojedinci iz Ministarstva bili zabrinuti da će biti ugrožene ekonomske veze između SAD-a i Njemačke nakon rata, ukoliko se nastavi procesuiranje nacista.

Među razlozima koje su dali SAD i Britanija, u vezi suzbijanja krivičnih gonjenja nacista, je to što su shvatili da će bar netko od njih biti potreban kako bi se obnovila Njemačka i suočila s komunizmom, koji je u to vrijeme smatran velikom opasnošću – naveo je Plesch.

 
(jutarnji.hr)

“KAŽE se da je demokracija najgora vrsta vladavine, ne računajući sve ostale koje smo isprobali”

Poznati Churchillov aforizam sam se po sebi nameće kao komentar domaćeg političkog rasula. Nakon višemjesečnog bespoštednog rata svih protiv svih, Sabor je konačno raspušten. Zastupnici koji realno ne zastupaju nikoga i koji su svojim masovnim nedolaženjem na sjednice Sabora napravili potpuno ruglo od te nesretne institucije, mogu na zasluženi godišnji odmor. Kamo sreće da je trajni.

Vlada čiji je kadar varirao od suvišnog preko sumnjivog do skandaloznog, vođena tehnokratom koji puno bolje barata korporativnim žargonom nego hrvatskim jezikom, postala je tehnička. Ako se njen legimitet time nije umanjio, to je zato što manji ionako ne može biti.

Dotični šarlatani i hazarderi mrtvi-hladni uvjeravali su nas da je situacija pod kontrolom i da su im nacionalni interesi na prvom mjestu, u isto vrijeme dok su zabijali jedni drugima noževe u leđa, grčevito se držeći za svoje nezaslužene i beskorisne fotelje. Preslagivanje kojim su nam tjednima ispirali mozak ispostavilo se, naravno, kao bezočni blef.

Zbogom dragom vođi

HDZ nije imao sreće s vrbovanjem zastupnika, a Karamarku nije upalila taktika da se oko afere Konzultantica pravi lud. Prvom potpredsjedniku Vlade bez resora na kraju je preostalo jedino dati ostavku, prvo na tu funkciju a zatim i na mjesto predsjednika stranke iza koje se skrivao. Uzalud je ovaj tragikomični lik trabunjao o harangama, držao cijelu zemlju za taoca i na stranačkom saboru grmio: “Nitko HDZ neće ignorirati ni ponižavati ni ucjenjivati”, HDZ se po već ustaljenom obrascu okrenuo protiv dragog vođe čim je nanjušio da mu izmiče tlo pod nogama.

Nije velika utjeha da se brod luđaka, koji nas je vodio zadnjih pola godine, sam potopio. Možda je drugi potpredsjednik (također bez resora) Petrov ovoj Vladi mogao biti korisniji kao psihijatar – bar bi nešto konkretno radio. Naši državnici, međutim, blaženo egzistiraju u svojoj paralelnoj realnosti u kojoj je geslo “ostati mirni i vladaju na”. Tako premijer Orešković u raspadu Vlade ne vidi nikakvu prepreku da izdaje vrlo upitne koncesije ( i to izravnom nagodbom) u Slavoniji.

Patetična Kolinda

Predsjednica Grabar-Kitarović nam patetično “jamči da će biti faktor stabilnosti”, a onda usred krize sazove presicu da bi se pohvalila sklapanjem posla s kazahstanskim režimom.

Predsjednici se može predbaciti da se ponaša kao da ju se cirkus oko nje uopće ne tiče, ali ne i da sjedi besposlena. Jer kad ne bulazni o orjunašima na facebooku i ne pjeva navijačke pjesmice na radiju, Kolinda marljivo povezuje Hrvatsku sa svakim autoritarnim režimom koji je zainteresiran, od Irana i Turske do famozne istočnoeuropske „uspravnice“. A u taj se trend uklapa i Karamarkova afera s mađarskim MOL-om, kao i medijski puno slabije pokrivena afera o navodnoj povezanosti s ruskim Rosatomom.

Tako da neće biti iznenađenje ako nam uskoro dođe i kakva delegacija ruskih oligarha u šoping, jer sezona rasprodaje već je otvorena. Osim toga možda Kolinda i Karamarko žale što ne mogu biti takvi “faktori stabilnosti” i kreatori “zajedništva” kao Orban, Putin, Nezarbajev, Erdogan ili ajatolah Hamenei. Ako ništa drugo, oni bi znali čvrstom rukom razriješiti ovu krizu. Zadnja epizoda ove diplomatske sapunice bio je Kolindin nadrealni date s Vučićem, bivšim Šešeljevim pulenom i i čovjekom koji drži zabrinjavajuću koncentraciju moći u Srbiji.

Sjećate se svih onih priča, dok je Josipović bio predsjednik a Milanović premijer, o udaljavanju od zloglasne „regije“ i okretanju prema Europi? Nema veze, ne sjeća se ni HDZ.

Partnerstvo s autokratima

Doduše, strateško partnerstvo s istočnim autokratima samo je nastavak politike “nesvrstanih” sive eminencije naše politike, bivšeg predsjednika Mesića. On je i u vrijeme mandata i u mirovini uporno lobirao za ruske južne tokove i družbe Adria ovdje, kao i „za naše gospodarstvenike“ po Azerbejdžanu, Kazahstanu i sličnim satrapijama. Obišao je i Gadafija u Libiji 2011. i Asada u Siriji ove godine, potpuno indiferentan na krvavi građanski rat u tim državama. Mesić je ipak pragmatist, za njega je biznis iznad takvih unutarnjih pitanja kao što su ratni zločini. Vrhunac je međutim bio njegov “privatni” posjet državi koja je oličenje Orwellove 1984, Sjevernoj Koreji, a u sklopu ruske delegacije povodom sumnjivog projekta koji bi zaobišao međunarodne sankcije (od svega na kraju nije bilo ništa).

Kako, u čije ime, za čiji račun? Nitko se ne pita. Zaista nije teško biti ciničan prema demokraciji kad je sve što nam pruža mogućnost da na izborima zamijenimo jednu garnituru ološa u odijelima drugom. No narodi navedenih zemalja nemaju ni taj luksuz. Sve su to formalno republike koje uredno održavaju privid demokratskog procesa, ali u kojima je vlast postalo praktično nemoguće smijeniti mirnim putem. Izbori su uredno namješteni, osim u Mađarskoj i Srbiji, gdje za tim nema potrebe. Oporba je djelomično ili potpuno neutralizirana ili kontrolirana, kao i pravosuđe, mediji i civilno društvo. Ljudska prava i slobode brutalno se krše, dok je vladavina zakona mrtvo slovo na papiru.

Reality-show vlada

Stihijska privatizacija, koju ova reality show-vlada zove reformama, svakako je znak za uzbunu. Ali privatizacija strateških državnih tvrtki sporedna je u odnosu na privatizaciju samih institucija ove države, koja je barem prema Ustavu demokratska – što prema članku 1. znači da “vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana”, a “narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem”. Vjeruje li itko u Hrvatskoj da vlast zaista pripada narodu? Dakle, Tim`s team je na odlasku. Motivacijske poruke iz njegove treš-prezentacije ostaju kao uspomena na ovu farsu.

I što sad?

Izgledno je da će nakon novih izbora koalicija predvođena SDP-om osvojiti vlast. Takav je scenarij zaista manje zlo, ali u situaciji u kojoj se nalazimo, manje zlo više nije dovoljno. Da, zaustavit će puzajuću ustašizaciju zemlje koju sadašnja vlast provodi, perfidno je negirajući na svakom koraku, gurajući nas u izolaciju Zapada. Ali Milanovićeva Vlada opet neće napraviti ništa da zaustavi jednako pogubno klizanje prema bankrotu.

Četiri godine njenog mandata pokazale su samo potpunu nebrigu, neodgovornost i nesposobnost rješavanja gorućih problema: javnog duga, ovrha, nezaposlenosti, nejednakosti, besperspektivnosti za sve koji nisu umreženi s političkom mafijom, bezakonja, korupcije, poreza i nameta, metastaziranog birokratskog tumora koji jede sve pred sobom…Umjesto toga, bavili su se, kao i svi prije i poslije njih: kadroviranjem, rasipanjem novaca poreznih obveznika na bezobrazne privilegije, spletkarenjem i prodavanjem magle. S druge strane, koliko god da je Most uzdrmao HDZ-SDP duopol, a Živi Zid doživio ponovni uzlet u anketama, i dalje nemamo nikakve šanse dobiti Vladu bez jedne od dvije „velike“, beznadno kompromitirane stranke za kormilom.

Narod zna, ili barem naslućuje, ono što je među političkim elitama i njihovim prirepcima tabu: da je demokracija kakvu imamo jeftini igrokaz i paravan za „große Spiel“. Znamo da su stranke pretežno interesne skupine čiji core business je uhljebljivanje vlastitog članstva i pogodovanje tajkunima-klijentima. Znamo da, uza svo baljezganje o javnom dobru i nacionalnim interesima, političari državu i javni proračun vide kao ratni plijen. Da bi ga se domogli i zadržali, spremni su na sve – neumorno lagati, rovariti, vrijeđati inteligenciju birača, podilaziti najnižim strastima i predrasudama. Politički sustav koji bi u teoriji trebao filtrirati najbolje, na vrh dovodi najpodlije i najbesramnije među nama, one koji su spremni srozati se do samog moralnog i civilizacijskog dna. Ako i nisu takvi, vlast ih takvima učini. Moć je porok prema kojem su i najteže droge obična kamilica.

Neograničena vlast – loša vlast

Obožavatelji velikih vođa i čvrstih ruku, kao što su Putin, Orban, Chavez ili Gadafi, ne shvaćaju da je neograničena vlast uvijek loša vlast. Naime, kad eliminira sve korektive, nužno postaje korumpirana, bezobzirna i brutalna. Država postaje privatna prćija razularenog despota, a građani njegovi podanici koji, ako mu se zamjere, završe u stečaju, u zatvoru, ili ih jednostavno proguta mrak. I nikom ništa. Ma koliko demokracija bila disfunkcionalna, preferirati tiraniju znači odreći se slobode i elementarnog dostojanstva zbog prividne stabilnosti. Ne vjerujte demagozima – treba nam više demokracije, ne manje.

Jer, glasanje svakih nekoliko godina jednostavno nije dovoljno. Između dva ciklusa precijenjenog izbornog spektakla, koji se po izvještačenosti može mjeriti jedino s nogometnim prvenstvima, ne možemo dalje dopuštati političarima da žrtvuju našu budućnost radi svog bijednog oportunizma. Apolitičnost i pasivnost su privilegija koju sebi mogu priuštiti bogate i napredne zemlje sa stabilnim institucijama, Hrvatska sigurno ne. Hrvatska je, naime, ono što ekonomisti Robinson i Acemoglu u svojoj vrlo utjecajnoj knjizi „Why Nations Fail“ zovu ekstraktivna država, koja omogućuje malenoj i dobro umreženoj eliti da crpi bogatstvo zemlje, blokirajući sve prilike i poticaje za njen razvoj.

Posljedice vidimo – nakon 25 godina tranzicije na samom smo začelju post-socijalističkih zemalja unutar EU.

Utopije koje vrijedi slijediti

Nije li ironično da se unatoč tome kao nacija, osim oko vječnih ustaša i partizana, uzbuđujemo jedino oko nogometa? Jesmo li stvarno oko svega ostaloga tako letargični i bespomoćni? Dok nas se šupci na vlasti (neovisno o stranci) ne počnu bojati, ništa se neće promijeniti. Neće nas spasiti ni Bruxelles ni Washington, ni Moskva ni Vatikan. Politički neuk, neodgovoran i nezreo narod, kakav nažalost jesmo, ne može se naučiti odgovornosti za vlastite odluke tako da ih uvijek prepušta nekom drugom.

O nama ovisi hoćemo li krenuti putem Mađarske ili putem Švicarske. Fenomenalan prosvjed za kurikularnu reformu može biti simbolična iznimka ili prekretnica. Referendum može biti reakcionarna podvala Opus Dei-a i sličnih igrača iz sjene ili stvarni izraz narodne volje i korektiv vlasti. Javna rasprava može biti pro forma ili može biti zaista inkluzivna za sve zainteresirane.

Umjesto kao kolektivni ispušni ventil, internet bi mogao služiti za institucionaliziranu participaciju građana u političkom procesu. Direktna demokracija možda zvuči kao utopija, ali na isti se način nekad gledalo na univerzalno pravo glasa. Da se ne radi o naivnoj ljevičarskoj fantaziji, potvrđuje slijedeći zaključak iz ni više ni manje nego The Economista: „Potrebni su nam mnogi takvi eksperimenti – koji kombiniraju direktnu demokraciju i tehnokraciju, delegiranje prema gore i prema dolje – da bi demokracija ponovo ozdravila.“

Uostalom, postoje utopije koje vrijedi slijediti, barem kao orijentir. Alternativa je partitokracija, kleptokracija i vladavina najgorih među nama. Ono što imamo sada.
 

 
(index.hr)

ZAPOVJEDNIK AMERIČKIH SNAGA U EUROPI P.M. BREEDLOVE: SNAGE SAD U EUROPI SPREMNE SU DA SE BORE PROTIV RUSIJE I DA POBJEDE

Zapovjednik američkih snaga u Europi – general Philip Mark Breedlove – ocijenio da Rusija pokušava promijeniti pravila koja su “općeprihvaćena na međunarodnoj areni”: “Rusija na SAD i NATO gleda kao faktore koji limitiraju njene težnje”

Komandant američkih snaga u Europi – general Philip Mark Breedlove – izjavio je da su jedinice koje su pod njegovom komandom spremene da se bore s Rusijom i da je pobjede.

I on je – kao prije njega šef Pentagona Ashton Carter – nastupio u Predstavničkom domu Kongresa SAD. Na slušanju o “pariranja ruskoj agresiji na teritoriju Europe”.

Breedlove je ocijenio da Rusija pokušava promijeniti pravila koja su “općeprihvaćena na međunarodnoj areni” (misleći valjda na to da Amerika može ratovati po čitavom svijetu bez posljedica):

“Rusija na SAD i NATO gleda kao faktore koji limitiraju njene težnje”.

Kongresmen MackTornberi, koji je predsjedavao slušanjem, otkrio je da će Breedlove uskoro napustiti svoj položaj.

Tornberi je odmah potom citirao poznate riječi britanskog premijera Winston Churchilla iz njegovog govora u Fultonu 1946. koji se smatra “signalnom raketom Hladnog rata”:

“Ne vjerujem da sovjetska Rusija želi rat. Ona želi plodove rata i neograničenu ekspanziju svoje moći i doktrine”.

Pročtao, pa dodao: “Ono što je bilo tada – aktualno je i danas”.

Tornberi je potom pobrojao “primjere ruske agresije u Europi i na Bliskom Istoku” i pozvao da se Rusiji kontrira.

Breedlove - koji je poznat po oštrom stavu prema Rusiji – ocijenio je da Rusiju treba “obuzdavati u Europi”, ali je naglasio da se ne radi o novom hladnom ratu i da nema potrebe da se u Europi obnavljanja “nekadsnji vojno prisustvo SAD”.

Američki državni tajnik John Kerry naglasio je da glavnu prijetnju SAD prestavlja religiozni ekstremizam, a ne Rusija.

Prošli tjedan je poslanik u Europarlamentu Javier Kouso izgovorio da glavni cilj NATO treba biti “isključivanje Rusije iz sustava kolektivne sigurnosti u Europi”.

Još je posavjetovao da se razaraju “dobrosusjedski odnosi Rusije s drugim zemljama”.
 
(fakti.org/uredio:NSP)

“LIZALICA ZA CHURCHILLA” – ČETVRTI ODLOMAK IZ DRAME “DRUGAČIJI TITO” KOJA IZLAZI IZ TISKA

Razgovaraju: prvo Staljin i oficirka sovjetske tajne službe, a potom – Staljin i Tito.

“Lizalica za Churchilla”

STALJIN: Što je u tajnim fusnotama?

Oficirka: Njihovi stručnjaci se slažu u sljedećem: čitava Europa je mnogo razorena, ali Njemačka, taj njihov dio, spržen, sprženo je sve. Oni predviđaju da će to na nešto ličiti tek za tridesetak godina. Da bi nešto tamo napravili, treba neko platiti. Ali, to Amerikanci neće ni da čuju – za sada neće dati ni kredit, čak. Opet, tu su i oni ostali, traže i oni. Zato Amerikanci kažu, ako damo Švabama, morat ćemo onda svima. A da im se ta investicija vrati za 50 godina, toliko im se ne čeka, pa je tu zapelo. Oko davanja para uvijek zapinje.

STALJIN: Znači, opet Njemačka problem.

Oficirka: Da. Treba se još vratiti u tu ruševinu više od dva milijuna zarobljenih Nijemaca. Ne znaju što će s njima. Toliki ljudi bez posla na jednom mjestu.

STALJIN: Znači, oni vise. Pretpostavljam, Churchill zna što bi s njima.

Oficirka: Njegova je ideja, da ih sakupe u Turskoj, naoružaju i ubace nama, preko Krima, ili Crnog Mora. Plan je i da usput bace najmanje dvije atomske bombe, na Donjeck i Staljingrad, i tako bi počeli, s južne strane, sa Kavkaza.

STALJIN: Da, tako bi ušli … Razlog bi već našli. Uf: Švabo. Kažeš mu, idi. On ide. Posluša naređenje. Puška mu ni ne treba, kad ih već toliko ima. Pa još i ta bomba … i tako, Švaba ste ratosiljao, a bogme i nas …

Oficirka: Nas?

STALJIN: Nas, nas stojimo jako loše. Ma što stojimo, ležimo od kraja rata. Zemlja je srušena. Sve što vrijedi – polupano odavno. Najbolji ljudi izginuli. Koliko ranjenih, invalida, i svi gladni. Ni prije rata nisu bili siti. I s tim da ratujemo, ne, to ne možemo. I sa mnogo slabijim, ne bismo dobro prošli. A još i ta bomba, mi je i nemamo. Ima da nas zbriše i ovo malo što je od nas preostalo.

(Oboje prave malu pauzu.)

STALJIN: Već dugo je ovo meni pred očima. Znao sam ja da oni nešto smišljaju. Loše je, vidim, ali da ne bude još gore. I sad, čujem ovo što sam čuo. Vjerujte mi, čitav rat je prošao. Nikad se nisam ni najmanje bojao da ga nećemo dobiti, ali sad kad sam ovo čuo, ne da se bojim, nego me jeza. Strah me jer znam da smo iscrpljeni. Iscrpljeni smo jako i nismo za rat. Očekivao sam to od njih. Predosjećao neko vrijeme. Onda i ta bomba, atomarka, mnogo je i ona skupa, ne mogu je lako bacati. Zato sam dugo razbijao glavu, kako postupiti, što učiniti?

Zaključih da ipak – imamo vremena, barem pola godine, godinu. Dok se oni organiziraju, dok pripreme javnost, imaju oni tamo pored parlamenta, i to njihovo javno mnijenje, ta javnost, mediji, tisak, i šta sve ne, da ne nabrajam, dok oni sve to skockaju, izgubit mnogo vremena, a dotad – i mi se trebamo na noge dočekati.

Mi trebamo da to u ovom trenutku nekako izbjegnuti, taj prvi udar, tu situaciju prebaciti na neku drugu stranu, dok ne budemo mogli uzvratiti. Eeeej, kako to ide. Onamo, u Jalti, nešto se dogovaramo, kao nešto planiramo o tom svjetskom miru, a ovamo, “zaklao pogrešnu svinju”. Nikad, nikad oni nas neće ostaviti na miru, taman i ako ne bude rata, opet će ratovati protiv nas.

Oficirka: Ratovati, u miru?

STALJIN: Prvo će podizati tu željeznu zavjesu koliko god budu mogli, da nas okruže, i tako ce uvijek da nam rovare i smještaju – da nam nikad ne daju mira … Može se ratovati i u miru … Kulturom, glazbom, ima načina.

Oficirka: Da, specijalni rat, svakako.

STALJIN: Oni će udariti – ali gdje? Sa istoka ne mogu nikako. Tu ste se prešli kod žutih. Sa zapada? Preko Njemačke – tu baš neće moći, tu je tvrdo. Poljska? Njih će samo da čačkati i isprobavati, znaju da bi ih mi brzo zgazili. Česi? Oni su nepouzdani, ali takvi ni njima ne trebaju. Mađari? E, preko njih bi nešto mogli … ta konjica iz Tunguzije voli biti gospoda … Rumunjska? Ne može odatle, nemaju odstupnicu … Bugari? Ni to neće moći, batko Bugarin će da im traži veliki račun, pa će i to da ispadne pogolema rabota.

Oficirka: Ali će svakako trebati da poture nekoga?

STALJIN: Hoće! A najbolje bi bilo, da im ga mi odaberemo? Evo ga Valter … On voli eksperimentirati, ionako stalno nešto izmišlja – pa neka ga, neka i on ratuje protiv nas s njima – sve tako specijalno! A, što kažete? (Staljin diže obrvu.)

Oficirka: Ah, da, znači, Valter bi bio lizalica … liči, doduše, malen … a dali će biti sladak?

STALJIN: Sladak? Englezi sve probavljaju, ne bojte se za to. Dobro će on doći Churchillu – uz tompus, taman toliko da se zanima … da da … Churchilla, lako je nešto reći, treba to i napraviti. Vidjet ćeš ti već da ćemo se mi i tebe sjetiti. Dobit ćeš i ti već uz svoj tompus i lizalicu, od nas, taman da se zanimaš. Bit će već nešto i za tebe.

(Staljin se namješta u stolici, oficirka gleda u papir ispred sebe. Mala pauza, Staljin pripaljuje malu lulicu i otpuše dim.)

STALJIN: Vi ne pušite? To vam je dobra navika.

Oficirka: Ne, pušim.

STALJIN: Pa gdje su vam cigarete, kada već pušite?

Oficirka: Nisam ponijela sa sobom, a malo sam se duže zadržala i tako …

(Staljin ustaje i odlazi do bifea, saginje se i otvara ga, vadi odatle nekoliko kutija i daje Oficirkama)

STALJIN: Evo.To je za vas. Uzmite, da imate.

(Oboje puše, Staljin lulu, oficirka cigaretu.)

STALJIN: Ha, duhan. Neki kažu, štetan je za zdravlje. Ali, što da im radim. Kome smeta, neka ga ostavi. Meni je duhan draga stvar. (Vuče lagano dim iz lulice, pravi male krugove.) Jeste li poslali nekoga po Valtera, Tita ili kako ga već zovu? Trebalo bi da je već ovdje.

(Lagano gleda na svoj ručni sat, pa uzdahne): Eee … Valtere .., mangupe, mangupe …

Oficirka (Gleda u papire): Hoćete od početka?

STALJIN: Kakvog početka? Ah, da, slušam vas …

Oficirka: U velikom ratu dva puta je odlikovan u Srbiji i u Rusiji, prije no što se kao predao nama. (Gleda po papirima) Poslan je u Sibir … poslije obrade, ističe se … baš se ističe … potom smo ga poslali u Španjolsku. (Diže obrve) … Ovo je ovdje čudno – plaća francuskoj policiji prebacivanje naših boraca, a ipak nikad nema para. Toliki promet – i ništa ?!

STALJIN: Kako ništa? Trpao je on sve koliko je stigao u svoj džep, ali, toleriramo … E, Valter, Valter … To su znate, mangupi u našim redovima … I takvi nam trebaju u izgradnji socijalizma … Bolje da je kod nas nego kod drugih … naš mangup … Valter … Tko zna … Možda bude od njega kadar … a kadrovi … oni rješavaju sve …

Oficirka: Evo, stigao je, na ulazu je.

STALJIN: Dobro. Ponesite ove materijale, sve, dajte ih gdje treba. I karte sa stola, sve to ponesite. Neka na stolu ostanu samo ove pepeljare, votku, eno je, prebacite na sto, i te dvije čaše, tako. Čim ga uvedete, poslije pozdravljanja, idite. Zvat ću vas kada mi budete potrebni.

(Staljin ispraća oficirku, taman malo pogleda po prostoriji, oficirka se vraća, uvodi Tita. Na njemu je lijepa, nova uniforma. Nosi mali kovčeg.)

STALJIN: Joška, ​​zdravstvuj! (Pozdravljaju se. Staljin je opušten, Tito malo stegnut) Izvoli, sjedi. Kako si putovao?

TITO: Dobro. Vrlo dobro, druže Staljine.

STALJIN: Kako si, kako zdravlje?

TITO: Dobro, druže Staljine.

STALJIN: Kakvo je u državi stanje? Isto dobro?

TITO: Radimo, borimo se. Bilo je teško, ali sad, prošao rat, gradimo socijalizam …

STALJIN: Jeste li se konsolidirali?

TITO: Bilo je teškoća, ali računali smo s tim. Onda reakcija, i to rješavamo. Tu je i vaša bratska pomoć – idemo naprijed! Vaš drugarski pozdrav učvrstio je u nama vjeru da nismo zaboravljeni ni prepušteni sudbini.

Dozvolite mi da u prvom redu izrazim u ime Narodnooslobodilačke vojske i naroda Jugoslavije naše divljenje i čestitke … (Malo se nakašlje) … Mnogo je krupnih stvari i izazova je bilo raznih koje sam, srećom, ovaj, imao čast da rješavam vođen , navođen s vaše strane, uz kažem vašu veliku, bratsku pomoć … Trudit ću se da svom svojom snagom i ubuduće držim čvrsto u svojim djelima vaše misli i ideje, koje će i dalje u našim budućim pohodima da se vijore visoko kao slavna zastava novog doba !!

STALJIN: Odlično, samo tako. Gledaj, situacija se kod tebe popravlja, i to je dobro … upamti. Tek sad, s oslobođenjem, za nas nastaje posao i rad! … Mnogo je njih koji će nam se naći na putu, sve ćemo to trebati eliminirati, da ih se riješimo, bilo kako, njih treba nema! … Dobro, bit će vremena za to sve, nego da se vratimo na situaciju kod tebe. Što tu ima? … Kralj je eliminiran, eno ga kod Engleza. Te unutarnje reakcionare si pohapsio. Možda ima i kod tebe nešto tih kulaka i industrijalaca, ali to nije bitno. Lako ćeš to pozatvarati. Nema ih mnogo. Ah, lako je tebi. Mala država, mala briga! Nađe se tih problema, nije da nije, ali riješe se … Velika država, velika briga! I kad imaš jedan problem, ne možeš zaspati. Ma što jedan. I kad ih nema, ne valja, jer nikad ne znaš što će doći. Ali što (odmahne rukom za sebe) … Dakle, organizirati državu, za to imate sve uvjete, a tu je i naša bratska pomoć … Da, da, samo se sila poštuje … Zato, ne brini … I još jedno, da znaš … metkom se može ubiti čovjek, ali – riječ za sobom odvodi pukove. Ne samo pukovnije, nego i brigade, čitave armije za sobom vodi … upamti to.

TITO: Razumijem, druže Staljine !!

STALJIN: Vidiš, zato ovu pjesmicu svi kod tebe treba da znaju, a ti ćeš ih naučiti … Reći ćeš im … ko je bio ništa, taj će postati sve! Tako će posljednji biti prvi, a prvi – posljednji! … A!? … Nije li to genijalno, divno?

(Tito ga gleda i šuti, a Staljin nastavlja) … Ideološki rad je neprocjenjivo važan … Od svake se sitnice može napraviti problem, a od problema – sitnicu. Zato ni jedan društveni proces ne smijemo pustiti da teče sam. Da, ovo je jako bitno i važno, na ovome uvijek treba raditi, danonoćno … Nego, nešto sam htio da te priupitam. Ti si onda išao u Napulj da se vidiš s Churchillom. Možeš li se sjetiti teme o kojoj ste razgovarali?

TITO: U Napulju? Mogu.

STALJIN: Pa reci onda kad se sjećaš.

TITO: Prva je tema bila da ga odvratim od iskrcavanja na Jadranskoj obali. Bio je tvrd, ali sam uspio – po vašoj instrukciji. Zatim sam tražio pomoć u streljivu i sanitetu, pristao je. Pokušao sam da nam da i pomoć u zrakoplovstvu, ali o tome nije htio ni razgovarati. To su bile najvažnije teme.

STALJIN: Ima li još nešto? Bilo je prije par godina, znam, ako se sjećaš ….

TITO: A, da. Poslije te avijacije, da ga iskušam, tražio sam njegov stav o izbjegličkoj vladi u Londonu i kralju Petru. Tu mi je odgovorio diplomatski. Izbjegao se izjasniti. Ali o ovome smo pričali u četiri oka, to za kralja.

STALJIN: A, da, slušam.

TITO: Onda, dok smo se osvježavao, ponudio me tompusom. Novinari su bili baš daleko. Pred konferenciju, tu je pokušao biti duhovit oko tog tompusa, kao i komunisti to koriste i tako to. Prljavi engleski trikovi. To bi bilo sve što je bitno.

STALJIN: Slušaj, to tvoje mišljenje o trikovima, to zadrži za sebe.

(Tito se lecnu i ušuti. Staljin ga ni ne gleda, nego polako povlači iz lule. Tek tada ga pogleda, malko ispod oka.)

STALJIN: A da ti nije nudio poslije rata, onako u četiri oka, pola Jugoslavije? Jesi li to zaboravio?

TITO: Da, nudio je.

STALJIN: I što si mu ti onda na to odgovorio, ako nisi dosad i to zaboravio?

TITO: Rekao sam … da ću razmisliti. Ali računam – što meni taj Englez nuditi? Pomučit ću se, izdržat ću, i imat ću čitavu zemlju. Što da mi on nudi samo polovicu, kako je rekao da je dogovoreno u Jalti. Pošto od vas nisam čuo ni da se priča o tome, nisam ni smatrao da je to imalo ozbiljno. Rekoh onda, pomučiću se, proći će rat.

STALJIN (nasmije se, malko raširi ruke): Fino! Ma šta fino, sjajno! Pomučit ću se i imati ću sve! Sjajno Valter, sjajno! Dobro si to uradio. Jako dobro. A te njegove ponude ne bi prošle ni kod neke tetke na pijaci, ha, ha. Pomučiću se, baš sjajno … (Gleda prema čaši koja je ispred Tita) … Slušaj, Valter, pa ti slabo piješ. Da te ponudim vodom? Da je voda dobra, žabe bi bile kao volovi. Zato uzmi ti malo ove moje percovke. To ti je votka sa ljutom papričicom. Strašno izgleda, ali tko želi umrijeti zdrav. (Piju votku, nazdravljaju.)

Gledaj, poslao sam po tebe ovaj tajni avion, jer sam za tebe pripremio jedan veliki zadatak. O tome ćeš već čuti poslije, imamo vremena … Prije nego što počnemo o tome, nešto ću malo još priupitati … Zašto si ti uopće poslat u Srbiju, po kom zadatku?

TITO: … Da budem na čelu pokreta otpora, da objedinim lijeve snage u ratu, pa poslije gradimo socijalizam i da ja budem na čelu obnove.

STALJIN: Dobro. To si napravio dobro i dalje tako radiš. Ali, vidiš, Valter, treba druže malo da imaš i sam te … drugarske – samokritike. To koferče koje stalno nosiš samo je za stani-pani. A ti si barem pet puta tijekom tih tamo tvojih ofanziva tražio evakuaciju. Ne ide to tako, znaš … eto, i sad ga nosiš. Kao da si trgovački putnik, tako to izgleda … Ti si sad predsjednik, šta će ti sad? Da se sad kod tebe počnu buniti i larmati, šta će ti to koferče? Da dođeš kod mene u Moskvu? Nisi ga za to dobio, burazeru moj, nego bi ti bolje onda bilo da s policijom rastjeruješ bandu. To ti više ne treba. Sad si glavni u državi. Pa ako imaš negdje nemire, sam to riješi. Što si zapržio, pokusaj. Imaš vlast. Ako te izbace, sam si kriv. Koferče ti tek onda neće pomoći.

(Tito gleda u pod, pa pored Staljina, pa u svoje ruke. Nigdje ne može zadržati pogled. Staljin ga ni ne gleda i nastavlja)

STALJIN: Dosta si zadataka do sad obavio bolje od ostalih, Valter … još si se u Moskvi isticao. Zato si i dobio onako odgovorno mjesto dok smo se borili u Španjolskoj. Odlično si to radio, to prebacivanje drugova koji su dolazili preko Francuske, ali …

(Staljin sa stola uzima papir, prstom prelazi po njemu, kao konobar kod zaboravljenog računa koji je preostao.)

STALJIN: Trebalo je dati nešto i francuskim carinicima, šefovima policijskim … Čudno, svi su tražili mnogo, više od ostalih.

(Tito se uhvatiti za stolicu, trzne se, ali ipak gleda u pravcu Staljina)

STALJIN: Sve se mislim, a da nisu računi malo, kako bi se reklo, napumpani? Što ovdje još ima? … Školjke u Antibu … kavijar i šampanjac u Mentonu … čak, i do Italije se, vidim, išlo, San Remo, dva dana, kratak izlet … Što ima u tom gradu, šta ljudi traže tamo, da ne gledaju kako se njišu palme?

(Lagano pogleda u Tita i nastavlja.)

Putuje se, jedu se školjke, a Kominterna to plaća? Može se, neće Staljin sve   saznati? Puno je računa, teško se snaći u njima, neće Staljin sve da gleda … A Staljin saznao? … Mućni malo glavom, Valter … Tako je moglo ranije! Neće moći više … Druga vremena dolaze. Neće više biti toga kao što je bilo u Španjolskoj. Gotovo je s tim. Tražit će se još i nešto više, a ne samo učiniti kako traži partijska direktiva. Zato, pamet u glavu, da ostane glava na ramenima.

(Staljin se blago iskezi i pogleda prema Titu, koji se blago drži za naslon stolice ali ipak gleda prema Staljinu)

STALJIN: Onda, i ta tvoja armija. Imaš više generala od mene. Praviš s njom parade svakih deset dana. Na svakoj paradi dodelis sebi viši čin. Prikoči Valter malo! Mada, znam da narod voli parade, ali, kažem ti, prikoči! Gledaj, ratovali smo, ginulo se mnogo. Sada i mi koji smo na čelu ove bitke za izgradnju socijalizma, žrtvujemo se i odričemo, danonoćno. I ne samo mi, nego svi u našem socijalističkom bloku. Žrtvovanje i odricanje. A meni javili da ti u Beogradu, pored svih obveza, tučeš samo konjak i viski. Zatim, tompus ne ispuštaš. Javljaju i da žene, čak ni generalice ne štediš. I njih napadaš! Što još … biljar, pa i klavir zasviraš! Dobro je malo se opustiti poslije obveza, državničkih obveza i problema, sastanaka, ali … tu ga malo pretjera, znaš!

TITO: Druže Staljine, ja … ja sam spreman … ovaj … u svakom trenutku stati pred sud naše partije. Hoću reći da ni u jednom trenutku ja ne bježim od odgovornosti …

STALJIN (Polako podiže obrve i pogleda malo iznenađen prema Titu): Stani Valter, stani! Ti mene uopće ne pratiš … Ti nisi ovdje na suđenju. Nemoj se pravdati. Nema za to razloga … Da sam htio nešto ti napraviti, mogao sam to učiniti u Beogradu. Ne bih slao avion po tebe … Opusti se … Nešto drugo je u pitanju. Stigao si ovdje tajnim letom. Znači nitko nikada, niti jedan jedini povjesničar neće čuti jedno slovo ovoga o čemu budemo ovdje razgovarali. Ovo što sam ti govorio, bilo je zato da ti ukažem na neke stvari … Znači, radi kako si radio i do sad, ali nemoj da se to baš toliko vidi. Da li me sad pratiš?

TITO: Da, druže Staljine, razumio sam.

STALJIN: Opusti se. Ustani.

(Tito ustaje, malko nesigurno, tako i gleda prema Staljinu.)

STALJIN: Otiđi do bifea i uzmi tu kutiju.

(Tito odlazi po kutiju, uzima je i gleda u Staljina, ne zna što bi s njom)

STALJIN: Što me gledaš? Nije bomba unutra. Otvoreno.

(Tito otvara kutiju i čudi se.)

STALJIN: To su ti kubanske cigare. Znam da ih voliš, pa sam pripremio poklon za tebe. Sada zapali ako hoćeš i sjedi. Slušaj dalje što trebaš raditi …
 
(fakti.org/uredio:NSP)

Niti jedna tehnologija nije imala toliko utjecaja na ishod Drugog svjetskog rata kao Enigma – stroj koji se čuvao u strogoj tajnosti čak i 30 godina nakon završetka rata

Zahvaljujući Enigmi, saveznički pomorski uspjesi na Sredozemnom moru i Atlanskom oceanu uveliko su ubrzali promjenu ravnoteže moći, a također su doprinjeli i iskrcavanju na Normandiju. Na sjevernom frontu, Rusi su dobivali obavještajne poslastice od Britanca koje su odavale položaje i planove Njemaca, a neki stručnjaci vjeruju da je upravo Enigma, samim time što je skratila trajanje rata za par godina, spriječila i mogući katastrofalni nuklearni rat.

Iako su Enigmu napravili i koristili Njemci, ona se ipak okrenula protiv njih i počela raditi u korist ljutog neprijatelja – Britanaca.

Šta je Enigma?

Enigma je ime za njemačku mašinu koja se koristila za šifriranje i dešifriranje poruka za vojne i diplomatske svrhe u Drugom svjetskom ratu. Izumio ju je njemački inženjer Arthur Scherbius krajem Prvog svjetskog rata, a rani modeli su se koristili komercijalno još od ranih 1920-ih u nekoliko zemalja.

Enigma je elektromehanički stroj koja je koristila principe spojenih rotora i razvodne ploče, a imala je samo jednu svrhu – šifrirati informaciju, odnosno, prikazati je na način nerazumljiv neovlaštenim osobama.

Tijekom Drugog svjetskog rata, kada su se Njemci u potpunosti oslanjali na Engimu, Britanski matematičari su uspjeli dešifrovati zamršene poruke, te na taj način promjeniti ishode na mnogim frontovima. Jedan od najpoznatijih bio je u afričkoj pustinji.

Predovđeni Erwin Rommelom, Pustinjskom lisicom, nacistički tenkovski pohodi su bili gotovo nezaustavljivi – ali i oni su imali Ahilovu petu koju je Enigma otkrila. Tenkovi i posada su ovisili o gorivu i vojnim zalihama koje su iz Italije (koja je tada bila dio Osovine) stizali putem brodova – i ukoliko bi se ove zalihe zaustavile, Rommel bi se napokon suočio sa porazom.

Britanci su uskoro otkrili koliko je važno da se brodovi zaustave, pa su tako, uz pomoć Enigme, saznali za položaj sve i jednog broda – i bez većih poteškoća ih i potopili. Njemci nisu ni posumnjali da je za ovaj katastrofalan ishod odgovorna njihova Enigma, pa su tako izračunali da Britanci imaju flotu od najmanje 400 podmornica koje patroliraju vodama, a koje navodi ogroman broj izviđačkih aviona. U stvarnosti, ogroman broj izviđačkih aviona svodio se na tek 3 aviona, a samo je 25 podmornica pokrivalo površinu od 2,5 miliona kvadratnih kilometara.

Britanski zapovjednici su samo morali dešifrovati koliko će brodova u kojem trenutku proći kojom lokacijom, usmjeriti mali broj podmornica na njih, i potopiti ih kao mete za vježbanje. No, ni ovo nije bio toliko jednostavan zadatak, s obzirom da bi neopreznost mogla Njemcima odati da Britanci imaju uvid u njihove tajne poruke. Tako su Britanci uvijek prije napada slali jedan izviđački avion koji bi ‘slučajno’ opazio konvoj i poslao signal za napad, i to signal koji su Njemci s lakoćom mogli presresti.

Kako je Enigma radila?

Enigma je bila stroj nalik na pisaću mašinu, a sastojala se od četiri glavne komponente:

Šifrarnici – Šifrarnici su davali ‘gotove’ nizove slova koji su se  upisivali na početku svakog dana. To znači da je Enigma svaki dan šifrirala drugačije. Bez ovih gotovih šifri, Britanci ne bi mogli otključati poruke.

Svijetleća ploča – Kada bi se neka tipka pritisnula, nakon kratkog vremena na drugoj tipkovnici iznad stroja bi zasvijetlilo jedno slovo. To se slovo bilježilo sve dok cijela poruka nije bila šifrirana i spremna za slanje. Svijetleća ploča je bila ključni dio Enigme, jer se na njoj prikazivala šifrirana poruka.

Prekidač – Enigma je bila dvosmjerni stroj, što znači da operater koji prima šifriranu poruku takvu i unosi u stroj, koji je zatim dešifruje.

Rotori i prespojna ploča – Svaki je rotor u stroju imao svoje ožičenje i okretao se neovisno o ostalima. Svaki put kada bi se jedna tipka pritisnula, rotori bi se okrenuli i šifrirali slovo drugačije. Spajanje prespojnih kablova na prespojnu ploču pružalo je dodatnu razinu zaštite, a svakog se dana drugačije prespajalo – ovisno o ‘gotovim’ šifrarnicima.

Njemačka mornarica, kopnena vojska i podmornice su skoristili različite šifre za Enigmu, a Britanci su presretali na tisuće ovih signala dnevno. Na početku, trebalo im je i po nekoliko tjedana da dešifriraju jednu poruku, ali kada su se domogli gotovih šifrarnika, trebalo im je tek nekoliko sati.

Prva tri slova na poruci nisu nikada bila šifrirana, već su ukazivala na položaj rotora za tu specifičnu poruku.  Zatim dolaze brojke koje se odnose na datum i vrijeme slanja poruke, i na kraju i sam tekst poruke. Početne riječi su često kriptoanalitičarima pružale važne smjernice, a obično su to bila vremenska izvješća ili pozdravi. Unutar poruke nalazile su se koordinate u obliku riječima ispisanih brojki, ili izvješća o stanju na frontovima.

Guske koje su nosile zlatna jaja

Jedna od najbolje čuvanih tajni rata za koju se smatra da je skratila trajanje istog za najmanje 2-3 godine, pa čak i da je odgovorna za savezničku konačnu pobjedu, nije imala veze sa bojištem, vojnicima, zapovijednom strukturom… Zapravo, isti ljudi koji su čuvali ovu tajnu obično su bili ismijavani i nazivani kukavicama koje se boje rata. Ali Winston Churchill ih je zvao “guskama koje su nosile zlatna jaja.”

Pod vodstvom matematičkog genija Alan Turinga, nekoliko ljudi opisanih kao “ljudi profesorskog tipa” su u tajnosti neumorno radili na dešifriranju Nacističkih tajnih poruka u par neprivlačnih koliba smještenih u Bletchley Parku, samo visoko rangiranim vojnim dužnosnicima poznatom kao Postaja X.

“Colossus” – Uređaj koji se danas smatra prvim električnim računalom napravljen je u Bletchley Parku 1943. godine kako bi mogao brže provjeravati moguća rješenja za postavke Enigme – i to brzinom od 5000 slova u sekundi. Colossus je pomagao Britancima da razbiju i najkomplikovanije šifre.

Turing i njegov tim su se prvi put susreli sa tajnim porukama krajem 1942. godine kada su Britanci zaplijenili jedan od šifrarnika sa nespretne njemačke podmornice u istočnom Sredozemlju. Upravo u tom trenutku, Britancima se pružila prilika da pročitaju sve i jednu tajnu poruku koju su Nacisti međusobno razmijenjivali – čak do 90.000 poruka mjesečno.

Ali pošto Britanci nisu nipošto željeli odati da posjeduju ovakvu moć, morali su djelovati oprezno. Jer bez ikakve sumnje, najveća prednost savezničke obavještajne službe bilo je uvjerenje Nacista da je njihove šifre 100% nemoguće razbiti. Enigma je stvarala čak 17.576 zamjenskih abeceda i svaki put je mijenjala način šifrovanja kada bi se neka tipka pritisnula, ali britanski genijalni matematičari su razbili ovaj sistem, te uskoro bez većih problema čitali sve poruke.

Kako su Britanci došli do Enigme

Britanski matematičari su unaprijedili sistem za dešifriranje Enigme, ali bez jednog nesretnog incidenta (nesretnog za Njemce) oni nikada ne bi došli do ove tehnologije. 1929. godine jedan paket je greškom poslan iz Njemačke u Poljsku, a sumnjičavi carinski službenik je odlučio da o tome obavijestiti vlast. Kada je paket otvoren, u njemu je pronađena komercijalna izvedba Enigme. Poljaci su odmah svhvatili važnost ovog uređaja, pa su ga pomno proučili, ponovo zapakovali i poslali na prvobitno odredište. Ovaj trik je omogućio Poljacima da izrade kopiju stroja, a da Njemci nisu nikada za to saznali.

Tijekom 1930-tih godina, Poljska je bila okružena neprijateljima – s jedne strane je bila sve snažnija nacistička Njemačka, a s druge ratoborni staljinistički SSSR. Upravo su zbog toga Poljaci pridavali ogromnu važnost obavještajnoj službi, pa su tako uskoro oformili poseban tim koji je imao zadatak da dešifruje poruke Enigme. Tim su činila tri brilijantna matematičara sa Sveučilišta u Poznanu – Marian Rejeweski, Jerzy Rozycki i Henryk Zygalski.

Poteškoće su nastale kada su njemački vojnici počeli koristiti drugačije ožičenje rotora od komercijalne verzije Enigme, ali zahvaljujući matematičkim teorijama, Marian Rejeweski je uspio shvatiti kako je i ovo ožičenje bilo postavljeno.

Zahvaljujući Enigmi, Poljaci su 5 godina imali obavještajnu nadmoć, no već do kraja desetljeća, Njemci su je usavršili – dodali su joj više mogućnosti, te počeli mijenjati postavke svakog dana. Ova promjena je postala previše za poljske resurse, pa su na kraju jednostavno odustali i priznali da je Enigmu nemoguće dešifrovati. Kada je rat već zakucao na njihova vrata, Poljaci su sve svoje modele Enigme predali svojim saveznicima, Britancima i Francuzima (1939), a njihov trud je postavio temelje na kojima su nastavili raditi genijalci iz Bletchley Parka, mali tim matematičara koji je pomogao da se zaustavi vojna sila odgovorna za neke od najstrašnijih zločina koje je svijet ikada vidio.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(pixelizam.com,youtube.com/uredio:NSP)

Već nekoliko godina razmotava se klupko koje je zasijao britanski autor David Icke u svojoj knjizi “The Biggest Secret” (kod nas prevedena kao “Najveća tajna” u izdanju Telediska) iz 1998. gdje je istaknuo tri ključna pedofilska lanca – BBC-jev, Windsorov i Buckinghamski

Osim što je danas cijela priča prilično medijski aktualna, Icke svojevremeno unatoč velikoj pompi nije zaprimio nijednu tužbu. Samim tim pokazalo se da su i druge njegove konotacije vrlo bliske istini, poput one o sotonizmu ili nacističkim korijenima njemačke kraljevske obitelji koja upravlja Velikom Britanijom. S tim u vezi donosimo ulomak iz knjige “Društveni inženjering” Ratka Martinovića, koja u izdanju Telediska izlazi u lipnju ove godine.

Njemačka loza na britanskom tronu

Iako taj podatak nije previše prezentiran u engleskoj javnosti, britanska kraljevska obitelj Windsor izvorno je osnovana tek 1917. godine kada je kralj George V. kraljevskom proklamacijom nadomjestio prezime Saxe-Coburg-Gotha. Riječ je o ogranku izvorne kuće Wettin, legendarne staroeuropske dinastije germanskih vladara i njezinog osnivača Teodorika I. koji dolaze iz istočne Njemačke. Zašto je mijenjano to ponosno prezime? Iz vrlo pragmatičnih razloga s obzirom na kontekst vremena – Englezi nisu bili previše naklonjeni Njemačkoj tijekom i nakon Prvog svjetskog rata, iz očiglednih razloga.

Podrijetlo im je nosio Albert, muž kraljice Viktorije, a točku na ‘i’ postavio je glomazni njemački avion škakljivog imena ‘Gotha G.IV.’ koji je bio zadužen za bjesomučna bombardiranja Londona. Istovremeno je i Georgeov bratić Nikolaj II. morao abdicirati u Rusiji pa je postojala realna opasnost za val svrgavanja diljem Europe – samim time odluka pada i novo je prezime preuzeto kroz istoimeni grad u Berkshireu i dvorac.

Njemački ‘kaiser’ Wilhelm II. ismijavao je ovaj potez, a dodatno ojačavanje čvrstih njemačkih gena uslijedilo je nakon udaje Elizabete II. za Philipa Mountbattena, člana kuće Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburg s krajnjeg sjevera Njemačke, inače ogranka kuće Oldenburg koja je vladala Skandinavijom. ‘Mountbatten’ je pod pritiskom skovao par mjeseci prije vjenčanja, unatoč svojem grčkom naslijeđu, prijestolju i pravoslavnoj vjeri. Winston Churchill se kasnije pobrinuo da djeca rođena u ovom braku ne smiju preuzeti njemačko prezime već ostaju ‘Windsori’.

Nacističke simpatije ‘zaigrane’ obitelji

Ako ćemo ići slijediti genetski materijal, jasno se da iščitati kako je Prvi svjetski rat zapravo jedna poveća obiteljska razmirica poput ranijih ratova kroz povijest. Nešto kasnije, slična stvar ostvaruje se i u Drugom svjetskom ratu kada se princ Philip dogovarao s bratićima i rođacima na visokim nacističkim položajima. Ništa bolji nije bio ni abdicirani Edward VII., a kao što smo vidjeli po viralnim nacističkim fotografijama – niti najmlađi nisu bili pošteđeni ovih otvorenih simpatija prema nacionalsocijalizmu.

Eddie je u tom kolopletu često dolazio Hitleru na mimohode, ruku pod ruku s financijerima kasnijeg uspona i vojne mašinerije poput obitelji Bush, Rothschildovih narodnih banaka i Kruppovih milijardi pod budnim okom Rockefellera i međunarodne klike. Iz tog razloga ne čudi navedena snimka iz škotskog dvorca Balmoral koja je 2015. godine po prvi puta otvorila javnu raspravu o ovoj njemačkoj obitelji.

Službena objava kraljevske PR tvornice bila je i komičnija od same fotografije: ‘Razočaravajuće je što je fotografija snimljena prije osam desetljeća, koja očito potječe iz osobne obiteljske arhive Njezinog kraljevskog veličanstva, došla u nečije ruke i što se eksploatira na ovaj način. Većina ljudi će ove slike vidjeti u odgovarajućem kontekstu. Radi se o obiteljskoj igri, a te geste su mnogima bile poznate. U to vrijeme nitko nije mogao znati kako će se stvari razvijati’.

Ako apostrofiramo zadnji pasus, intrigantno je kako je nacistički ‘salut’ loš isključivo jer su se stvari razvijale u drugačijem pravcu. Trenutno se istražuju i sve ostale poveznice – jedno je obično simpatiziranje, no nešto sasvim drugo su podrivanja i otvorena financiranja, pa javnost uz pomoć medija napokon nastoji slijediti trag novca. Naravno, sve dok medijski financijeri isto to smatraju relevantnom distrakcijom za ‘zaigrane’ mase.

Aristokratski blud prešao u ‘mainstream’

Ukoliko obratimo pozornost na povijest ove njemačke loze, lako se mogu izdvojiti sociopatski i psihopatski elementi. Iako je nekoć bilo prilično teško evidentirati pedofilske namjere kao i razdvajati iste od pederastije, ljubavne prisile ili pak incesta, Saxe-Coburg-Gotha niti to nije uspjela izbjeći. Zloglasni Leopold II. i najpodcjenjeniji masovni ubojica u povijesti krajem devetnaestog stoljeća ubija između osam i trideset milijuna ljudi u Kongu, a na dvoru ostaje poznat kao ljubitelj djece i rezač udova.

Paralelno brojni članovi obitelji postaju eugeničari i nacisti dok su danas strateški raspoređeni u razne udruge za promicanje globalizma, borbu protiv klimatskih promjena i sl. No, zadržimo se na pedofiliji i razgranatoj mreži koja seže sve do Buckinghama. Sir James Savile, britanska medijska i modna ikona te prijatelj kraljevske obitelji i premijera, otvorio je ovu ‘Pandorinu kutiju’ kao seksualni prijestupnik, zlostavljač i pedofil koji je kroz desetljeća silovao na stotine i tisuće djece. Optužen je da je od 1955. do 2009. seksualno zlostavljao čak 450 pojedinaca, i to samo kroz ono što je prijavljeno policiji.

Laburistički zastupnik Tom Watson prvi je pokrenuo lavinu izjavivši kako je pedofilska mreža kojoj je pripadao Savile bila povezana i s bivšim vladinim dužnosnicima, a pedofilska mreža i danas postoji usred britanske vlade. Tu je i Stuart Hall, voditelj šoua ‘It’s a Knockout’ i radijski nogometni komentator. Bolesni Stuart je tako gotovo četrdeset godina silovao i zlostavljao djecu.

Prilikom ispitivanja i iznošenja dokaza priznao je kako je seksualno zlostavljao četrnaest djevojčica, među kojima je najmlađa imala svega devet godina. Paralelno su uhićeni i William Roche, glumac s najdužim stažom u sapunicama (‘Coronation Street’) koji je priznao silovanje petnaestogodišnjakinje, a bolje nije prošao niti Jimmy Tarbuck. Ovaj sedamdesettrogodišnjak navodno je silovao dječaka još u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća, a proslavio se kao komičar i voditelj kvizova. Kroz godine su uhićivani i marketinški stručnjak Max Clifford (69), voditelj emisije ‘Top of the Pops’ DJ Dave Lee Travis, rocker Gary Glitter i komičar Freddie Starr.

Jeffrey Epstein kao kraljevska pedofilska veza?

Ovaj ‘BBC lanac’ imao je ogromnu medijsku popraćenost, no sve je polako prestajalo nakon što su se razotkrivali ‘westminsterski lanac’, a na koncu i najkontroverzniji – onaj ‘buckinghamski’. Lančana reakcija počinje nakon što je Daily Mail prozvao Bill Clintona za prijateljstvo s optuženim pedofilom Jeffreyem Epsteinom i zajednička druženja na tzv. ‘Otoku Bluda’.

Pošto je poznati biznismen Epstein uhićen zbog podvođenja maloljetnih prostitutki i orgijanja s dječjim seksualnim robljem, otkrilo se da je na njegov karipski otok svojevremeno dolazio i navedeni prijatelj. Kako se to događalo u više navrata, a Clinton je prijateljski povezan i s uhićenim ženskim osobama koje su ‘raspačavale’ slike gole djece (čak je neke od njih zvao i na vjenčanje kćerke) mediji su odradili svoje. Epstein je inače prijatelj s većim brojem poznatih osoba.

Otok Little St. James bio je tako središte pedofilije, a Epsteinu ovo nije prva ovakva optužba jer je 2005. osumnjičen da je četrnaestogodišnjakinji platio za seks i tada je odležao trinaest mjeseci, te je zabilježen u registar pedofila. Clinton je pak posjećivao otok u razdoblju od 2002. do 2005. godine. U Epsteinovoj bilježnici zabilježena su i druga zanimljiva imena poput Donalda Trumpa, Ehuda Baraka, Alana Dershowitza, Petera Soroša i drugih.

‘Sjećam se kako sam Jeffreya pitala što Clinton radi na otoku, a on se nasmijao i rekao da mu duguje uslugu’, rekla je jedna od zaštićenih svjedokinja na suđenju i dodala da su orgije bile svakodnevne pa je teško i prisjetiti se tko je sve bio na otoku. Seksualne robinje su protiv svoje volje tako podvođene političarima, biznismenima, plemstvu, akademicima, prenosi The Enquirer.

I tu dolazi britanska kraljevska obitelj. Svjedokinja Virginia Roberts u medije je izašla s optužbom da su je ‘princ Andrew i njegov prijatelj Jeffrey (Epstein, op.a.) opetovano seksualno iskorištavali unatoč dobi od svega petnaest godina’. ‘Prvi naš susret zbio se u Londonu, a drugi put smo se vidjeli u New Yorku. To je bilo u proljeće 2001. godine i tada sam imala 17 godina. Pri dolasku u Ameriku, Andy se nešto šalio s Epsteinom, ali odmah mi je bilo jasno da je jedina svrha njegova dolaska u New York bila – seks. Doletio je ‘preko bare’ samo zbog mene. Epstein mi je naredio da odmah odem u sobu i pričekam Andyja.

Osjećala sam se kao u tamnici. Princ je stigao i odmah krenuo u ‘akciju’. Epstein mi je za ‘obrađivanje’ Andyja platio samo 400 dolara… Govorim istinu i nitko me neće zaustaviti u tome. Bila sam seksualna robinja, iskoristili su me mnogi moćnici i ja ih namjeravam sve otkriti!’, izjavila je Roberts. Paralelno s velikim skandalom i Andrewovom eskivacijom medija i policijske istrage preminuo je Leon Brittan, inače bivši ministar Margaret Thacher, Lord, europski povjerenik i jedan od glavnih zataškavača podataka o elitnoj pedofilskoj mreži.

Sotonistički rituali zatvaraju krug

I tu dolazi onaj najkontroverzniji dio priče, vezan uz sotonizam. ‘Prije dvadeset godina imala sam slučajeve sa žrtvama Jimmyja Savilea. On nije samo zlostavljao normalnu djecu i djecu s posebnim potrebama nego je u sve uključivao i sustave vjerovanja uz pripadajuće rituale, čineći žrtvama privid da ima posebne moći, te će ih ukoliko ga ne poslušaju kazniti nakon smrti’, izjavila je psihoterapeutkinja dr. Valerie Sinason. ‘Oni sotonisti koji su ujedno i pedofili tim ‘činima’, ‘magijama’ i prijetnjama straše djecu, te se na taj način razlikuju od ostalih sotonista – a upravo takav bio je i Savile’, dovršava doktorica.

Cyril Smith, poznati britanski parlamentarac, također je nakon smrti ekspresno optužen za pedofiliju, a žrtve poput Michaela Robertsa tvrde kako se sve odvijalo kroz ‘sotonističke rituale na kojima su sudjelovali Michael Horgan (Robertsov očuh), Smith, Savile i brojni drugi’. U priču se uključuje i Edward Heath, konzervativni premijer Britanije s početka sedamdesetih kojeg je žrtva Michael Shrimpton optužio da je najviše rangirani pripadnik sotonističke crkve ikada u britanskoj Vladi, te je silovao i ubijao djecu koju mu je donosio Savile.

Ove teške optužbe i dokaze navodno je skrivao ministar zdravstva John Hunt, lord najvišeg reda kraljevske obitelji i vitez Vatikana (orden dobio od Ivana Pavla II.) koji je također bio skriveni dugogodišnji pedofil. Poveznica s kraljevskom obitelji, izuzev prijateljstva, svakako dolazi i od Sir Anthony Blunta, povjesničara umjetnosti, špijuna SSSR-a i bliskog rođaka Kraljice Majke Elizabete. Tu u igru ulazi i Lord Victor Rothschild koji je stan iznajmljivao i dijelio s Bluntom, te se i za njega sumnja da je bio dvostruki agent i vođa lanca pedofilije i okultizma.

Ovaj Rothschild poznat je i kao zoolog, član think-tankova vezanih uz društveni inženjering, obiteljski bankar i savjetnik Margaret Thatcher. Rothschild je bio prijatelj i s Winstonom Churchillom, te su surađivali u MI5 agenciji, a mnogi sumnjaju kako je upravo ova tajna služba vodila glavnu riječ u zataškavanju ovog pedofilskog lanca. David Icke smatra kako sve ide do vrha, i da su u ovakvim ritualima akteri i princ Charles, kao i kraljica Elizabeta II., za što ipak još nema dokaza izuzev indicija.

Bivši i pokojni član parlamenta Geoffrey Dickens baratao je dosjeom o svim pedofilima u lancu, no isti netragom nestaje u velikoj istrazi MI5, a zagubio ih je gorespomenuti Leon Brittan, bivši čelnik te službe – čime priča dobiva svoj puni krug. Koliko je duboka zečja rupa, pitate se? Osim nacizma, eugenike, rasizma i incesta očito niti porobljavanje, pedofilija, ritualno ubojstvo i sotonizam nisu previše daleka plemićka praksa. Stoji li iza svega i obitelj Windsor? Ako gledamo kraljevsku praksu kroz povijest – zaista je sve moguće…
 
(dnevno.hr/uredio:NSP)

Bilo bi opasno zatvoriti granicu, počevši od Slovenije ili Hrvatske, jer bi time Srbija, Makedonija i Grčka bile dovedene u potpuno nekontroliranu situaciju

To ocjenjuje bečki dnevnik “Standard” i upozorava da su se odnosi u regiji pogoršali zbog izbjegličke krize.

List piše da bi najmanje zlo bilo jačanje desnih političkih snaga i da su “opasnosti mnogo veće”, jer bi “preopterećenje u migrantskoj krizi moglo dovesti do političke zlouporabe, nasilja i rastuće nesigurnosti”.

“Standard” navodi da “Makedonija i Srbija ne samo da su siromašnije, već su i nestabilnije od Grčke” i tvrdi da “tamošnje sigurnosne strukture nisu dorasle velikim krizama”.

“Makedonskom administracijom upravljaju duboki partijski interesi, i ona može u svako doba biti upotrijebljena za manipulacije”, piše list.

Churchill je Balkan okarakterizirao kao “meki trbuh Europe”, odnosno mjesto na kojem je Stari kontinent najranjiviji, a to je točno i danas, navodi bečki list.

“Standard” ukazuje da je sredinom rujna moglo vidjeti na mađarskoj granici što se događa kada jedna zemlja zatvori granice, podsjećajući da je grupa mladih, spremna na nasilje, počela nasrće na policiju i pokušavala na silu prijeći preko granice.

“Ako se granice zatvaraju, onda to može biti samo od juga ka sjeveru, u koordinaciji između Grčke i susjeda – Bugarske, Makedonije i Albanije, koja bi mogla biti dio sljedeće rute. Pošto se radi o Schengenskim granicama, EU bi mogla pomoći, kao na granici prema Turskoj”, ističe Standard.

Prema ocjeni austrijskog lista, sada je važno da se pogled ne skreće u stranu, već da se ozbiljno shvati preopterećenost i da se strateški pametno i odgovorno reagira kako se ne bi ugrozila stabilnost u Srednjoj i Jugoistočnoj Europi.
 
(sputniknews.com/uredio:nsp)

SAD i saveznici tvrde: “Rusi u Siriji ne ubijaju teroriste, nego umjerene pobunjenike i civile!”

Zemlje članice takozvane “međunarodne koalicije” za borbu protiv terorizma koju predvode SAD su od Rusije zatražile da prestane sa zračnim napadima jer se, kako tvrde, “gađaju pripadnici sirijske opozicije i civili”.

U zajedničkoj izjavi poslanoj nedavno, SAD, Velika Britanija, Turska i ostale koalicijske snage navode “kako će ruski napadi samo dodatno pojačati ekstremizam”.

Hrvatske dnevne novine Jutarnji List su ovo priopćenje prenijele kao “američki apel Putinu, od kojega se traži da zaustavi napade i prestane ubijati civile”.

Ruski Vjesnik citira izjavu Turske, Francuske, Njemačke, Katara, Saudijske Arabije, Velike Britanije i Sjedinjenih Država u kojoj se izražava zabrinutost i traži da Rusija obustavi napade na sirijsku opoziciju i da se usredotoči na borbu protiv “Islamske Države”.

U izjavi se ukazuje na navodne civilne žrtve uslijed bombardiranja ruskog ratnog zrakoplovstva u područjima Hame, Homsa i Idliba, te da ti napadi nisu bili usmjereni protiv militanata “Islamske države”.

Glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova, Marija Zaharova, ranije je izjavila da su vijesti o civilnim žrtvama “dio informativnog rata protiv Rusije”, a predsjednik Vladimir Putin je skrenuo pažnju na to da su se takve vijesti pojavile i prije nego što su ruski avioni poletjeli na borbene zadaće. Dokaza o civilnim žrtvama nema, a osim toga, u srijedu je koalicija koju predvode Sjedinjene Države isto bombardirala pozicije ISIL-a na teritoriju Sirije.

Ministarstvo obrane Rusije redovno izvještava o rezultatima ruske vojne intervencije u Siriji.

Ruski odgovor na optužbe nije trebalo dugo čekalo i ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je izjavio: “Stare navike teško umiru i teško se rastati s osjećajem globalne dominacije. To će biti bolan i dugotrajan proces”.

Zapadne agencije pišu kako je Rusija jučer počela s novom serijom napada i da tvrdi kažu kako su jedini ciljevi njihovih udara “Islamska država”, dok je visoki dužnosnik u ruskoj vojsci rekao da bi napadi mogli potrajati najmanje tri mjeseca.

Od srijede, kada su počeli prvi napadi, Rusija je izvela desetke zračnih udara na širem području Alepa, Hame i Idliba, a Washington i njegovi saveznici u borbi protiv legitimne vlade u Damasku i dalje insistiraju da na tim područjima ima relativno malo pripadnika “Islamske države”.

Koga to bombardira rusko zrakoplovstvo u Siriji? Islamističke militante i teroriste ili umjerene i sekularne oporbene skupine i civile?

Od početka operacije u zračnim udarima sudjeluju ruski zrakoplovi tipa Su-24, Su-25 i Su-34. Oni su iz zračne baze u Latakiji, na sjeverozapadu Sirije, napali brojne terorističke ciljeve u različitim dijelovima zemlje.

Portal Aviationist je objavio interaktivnu kartu koja pokazuje broj napada i pogođene ciljeve. 30. rujna je izvršeno 10 zračnih udara protiv terorističkih uporišta, skladišta oružja, goriva ili centara za obuku. Dan je zabilježeno 18 zračnih udara, a jučer (2.10.) 11.

Kako pokazuje karta, većina udara je provedena u području pod nadzorom takozvanih “pobunjenika” između gradova Hame i Homsa, južno od grada Idliba, razorena je prometnica kojom su se snage “Islamske države” koristile na području između Deir-Ez Zora i Hasake, uništen je centar za obuku brigade Suqour Al-Sham u Al-Jabalu, a gađani su i položaji islamista iz frakcije Ahrar Al-Sham. Naravno, udari su vršeni i po položajima “Islamske države” i sirijskog ogranka Al-Qaede, odnosno Al-Nusra Fronta.

Rusko ministarstvo obrane je izjavilo da je učinkovito koristilo svoje zračne snage u Siriji, ali za sada odbacuje mogućnost udara u Iraku. U kampanji sudjeluje više od 50 zrakoplova i helikoptera, a svi su napadi koordinirani sa sirijskom vojskom.

Na optužbe i propagandu američke koalicije, trend koji je s gubicima u redovima islamista sve više jačati, ruski premijer Dmitrij Medvedev je odgovorio “da će Rusija nastaviti s vojnom kampanjom, jer se Rusija i sama mora zaštiti od terorizma, a bolje je da to čini sad u inozemstvu, nego kasnije kod kuće”.

Iznova aktualizirana stara priča o “dobrim” i “lošim” teroristima

Međutim, ovdje treba pojasniti jedan detalj, jer je važno istaknuti koji su to borci “umjerene sirijske oporbe” za kojima plaču SAD, Turska, Francuska, Njemačka, Katar, Saudijska Arabija i Velika Britanija.

Kada su u pitanju zračni udari protiv položaja ISIL-a ili Al-Nusra Fronta, tu ni Zapad niti bilo tko drugi ne može reći ništa, jer su ste skupine i na njihovim listama terorističkih organizacija. Međutim, sirijski “Islamski front”, krovna organizacija koja okuplja pobunjenike koji bi se mogli iskoristiti za svrgavanje Bashar Al-Assada i koji je također meta ruskih zrakoplova, ništa se ne razlikuje od terorista ISIL-a ili Al-Nusra Fronta, osim po razmjeru počinjenih zločina. Što se tiče ideologije, ona je gotovo identična.

Naime, skupina Ahrar Al-Sham je kao teroristička organizacija prepoznata od brojnih političara i dužnosnika, čak i onih na Zapadu, a američki časopis Foreign Affairs je još u siječnju 2014. tu skupinu opisao kao terorističku i s jakim vezama s Al-Qaedom. Financial Times također donosi reportažu o islamističkim militantima skupine Ahrar Al-Sham i njihovog kampa za obuku u Istočnoj Ghoutiu blizini Damaska.

U stvari, ovdje ne treba biti pretjerano pametan i dovoljno je pogledati snimke zauzimanja Idliba od strane islamista u proljeće ove godine, te zaključiti o kakvim se to borcima “umjerene oporbe” radi.

Kamp za obuku brigade Suqour Al-Sham (Liwa Suqour), koji je navodno uništen drugog dana zračnih udara, također se ne može smatrati civilnim ciljem ili bazom “Slobodne sirijske vojske” koju sada prema izvješćima Pentagona čine četiri ili pet boraca koji po povratku s obuke nisu prešli na stranu islamista.

Naime, brigada Suqour Al-Sham se pridružila “Islamskom frontu” u studenom 2013. Godine, te potpisala poznatu povelju kojom je skupina prihvatila zajednička uvjerenja, prije svega u odbijanju reprezentativne demokracije i sekularizma. Umjesto toga, “Islamski front” i sve skupine koje su mu se pridružile, koje sada zajedno s Al-Nusra Frontom čine famoznu “Armiju oslobođenja” (Jaish Al-Fateh) u Idlibu, umjesto da nastoje uspostaviti demokraciju, obvezale su se da će od Sirije stvoriti islamsku državu u kojoj će vladati takozvano “Shura Vijeće” (Majlis-ash-Shura) i provodit će se šerijatski zakoni. Pogledamo li definiciju “Shura Vijeća”, onda je lako zaključiti da se ovdje poigravamo s terminologijom i zastavama pojedinih islamističkih frakcija koje se bore u Siriji, ali da razlike među njima zapravo nema. Naime, “Shura Vijeće” je u arapskoj kulturi po definiciji savjetodavno vijeće i jedan je od dva načina kako se može izabrati islamski vođa, odnosno “kalif”.

Dakle, riječ je o formi, ali je sadržaj isti i to su skupine koje ne mogu odlučivati o budućnosti Sirije, posebice zbog činjenice da se u njima bori veliki broj stranaca.

Međutim, obmanjivati javno mnijenje na Zapadu s pričom o “dobrim” i “lošim” teroristima je praksa od početka rata u Siriji i ona će se nastaviti iz prostog razloga što SAD, Turska i zaljevske monarhije svijetu ne mogu priznati da su sudjelovali u stvaranju terorističkih skupina i da ih i dalje misle podržavati.

Rusija će ići do kraja i potpunog oslobađanja Sirije

Naravno da će ruska operacija u suradnji s vladom Bashara Al-Assada u Siriji protiv “Islamske države” biti “puna iznenađenja”, jer sadrži mnoge pojedinosti još uvijek nepoznate Sjedinjenim Državama, prenose svjetski mediji.

Ruska bombardiranja su dovela pod znak pitanja učinkovitost i transparentnost kampanje koju su prije godinu dana započele SAD i njezini savezni, prenosi turski list Radikal.

“Moskva održava kontakte s Washingtonom, ali i djeluje vrlo brzo, bez mogućnosti da druga strana stigne odgovoriti”, piše turski dnevni list.

Rusija je priopćila da je njezina vojna operacija biti vremenski ograničena, ali je istina da ona već sad liči na ruske “matrioške”, lutke u kojih nakon otvaranja uvijek nalazite novu. Možda bi bilo dobro podsjetiti na Churchillovu izreku da je “Rusija zagonetka, umotana u misterij unutar enigme”, stoga je teško predvidjeti koji su to “vremenski rokovi” koje je postavio Kremlj, ali turski list navodi da je cilj Kremlja osigurati da sirijska vojska preuzme kontrolu nad svim gradovima Sirije.

“Washington je pritisnut uza zid. Karavana “revolucija” koja se kretala od Zapada ka Bliskom istoku je u Siriji došla svom kraju. Obamina doktrina je poražena i zadnje povlačenje se vidi u napuštanju programa obuke pobunjenika” smatra Radikal i dodaje kako je “Rusija odlučila uspostaviti red u Siriji i to će učiniti”.

Ako se budu gađali položaji “umjerene oporbe”, Pentagon prijeti “vojnim odgovorom”

Pentagon se, naravno, ne može pomiriti s ovom poražavajućom činjenicom i priopćio je da će, ukoliko Rusija bude provodila udare po položajima umjerene opozicije, “pripremiti vojni odgovor”.

Pentagonovi stručnjaci razmatraju o vojnom odgovoru na ruske antiterorističke operacije u Siriji. U svojim analizama, američki stručnjaci istražuju način kako bi se otvoreno suočili s Moskvom, ako rusko ratno zrakoplovstvo bombardira položaje “umjerene oporbe” koju financira Washington, prenosi AP.

Međutim, kako tvrdi general pukovnik Robert Otto, zamjenik načelnika stožera za obavještajne aktivnosti američkog ratnog zrakoplovstva, ruske zrakoplovne postrojbe do sada nisu napale militante koje u Siriji podržavaju SAD.

Sa svoje strane, ruski Ministarstvo obrane je priopćilo u više navrata da će odmah objaviti rezultate svake faze posla njihovih zračnih snaga. Glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova, Maria Zaharova, podsjetila je da mediji i zapadni dužnosnici mogu kontaktirati službene ruske izvore, koji će im pružiti sve dostupne i potvrđene informacije.

Kako se čini, znajući da “Slobodna sirijska vojska” odavno ne postoji, prijetnja Washingtona da će protiv ruskih snaga u Siriji, ako se usude gađati položaje umjerene oporbe, “razmotriti vojni odgovor”, izgleda više kao pokušaj da se “džentlmenski” izvuče iz sirijskog živog blata i ratnog kaosa, nego kao stvarna prijetnja.

Interaktivne karte o ruskim zračnim udarima u Siriji prema zapadnim izvorima:
 

 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Navodeći naseljenost svijeta iz vremena Isusa kao primjer, lider Zelene stranke u Kanadi, Elizabeth May, pozvala je na smanjenje stanovništva

Ekološka stranka tvrdi da “broj stanovnika na svijetu raste eksponencijalnom brzinom, te da je prije 2.000 godina, za vrijeme Isusa, na Zemlji bilo oko 200 milijuna ljudi”, prenosi infowars.com.

Idealni broj stanovnika koji navodi Zelena stranka je još drastičniji od onog koji se navodi na kamenim pločama u Georgiji, gdje se navodi brojka od 500 milijuna, što bi zahtijevalo eliminaciju 9/10 svjetskog stanovništva.

U srpnju je May proglasila da bi zapadne države trebale usvojiti službenu politiku dva djeteta sličnu kineskoj politici jednog djeteta. Ona je odustala od tog zahtjeva kad su Kanađani počeli prosvjedovati.

May je rekla da njezini pogledi na svjetsko stanovništvo i vladina politika koja diktira broj djece po kućanstvu nisu kontroverzni.

“Svaka stranka koja je zabrinuta za globalna pitanja i opstanak mora pozabaviti stanovništvom”, rekla je ona. “Da li je globalni opstanak kontroverzan kraj? Moramo stabilizirati globalno stanovištvo”.

May nije jedina koja tako misli. Nacionalna akademija znanosti je također 2014. pozvala na politiku jednog djeteta sličnu onoj u Kini.

Izvješće Nacionalne akademije znanosti je pozivao na smanjenje broja stanovnika na 1-2 milijarde ljudi.

Ipak, prema nekim podacima, kada bi se od 2041. godine broj stanovnika smanjio za 6 milijardi ljudi, do 2100. godine bi na planeti ostala 5,1 milijarda ljudi.

Prema riječima znanstvenika, takvo smanjenje nije dovoljno da bi se postigao željeni broj stanovnika, pri čemu oni ističu da je kontrola plodnosti najbolja mjera kontrole budućeg stanovništva.

Hrvatska Zelena stranka preko svoje začetnice Mirele Holy možda skriva slične namjere preko programa “održivi razvoj“? Možda i ne. Program kojeg su usvojili od Ujedinjenih naroda. Taj program se temelji na sterilizaciji pomoću cjepiva i kontracepcijskih sredstava, s ciljem smanjenja stanovništva koje navodno uništava Zemlju i prirodu, diktirajući istom tom stanovništvu načine rukovođenja resursima!

Među najpoznatijim svjetskim eugeničarima se nalaze imena poput: Teddy Roosevelt, Helen Keller, H.G. Wells, George Bernard Shaw, Winston Churchill, Francis Crick, Alexander Graham Bell, Bill Gates….itd. Lista je predugačka.

 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(infowars.com,webtribune.rs,youtube/uredio:nsp)

Svaki rat počinje napadom ili provokacijom pod lažnom zastavom, tako je i 1. Svjetski rat počeo. Churchill se oslanjao na Wilsonovu naivnost po pitanju pomorskog ratovanja. Iako je američki predsjednik bio upozoren od strane njemačkih diplomata o opasnosti po Amerikance ako nastave putovati na britanskim brodovima, on nije učinio ništa da ih odvrati i da preusmjeri brodove…

Na početku Prvog svjetskog rata, cilj Amerike bio je ostati neutralna dok su se europske sile borile jedne protiv drugih.

Tadašnji predsjednik, Woodrow Wilson, izjavio je: “Neutralnost je negativna riječ. Ona ne izražava prave osjećaje Amerike. Mi se ne pokušavamo držati podalje od nevolje, mi pokušavamo održati temelje na kojima se može ponovo izgraditi mir”.

Međutim, iako je pokušao, Wilson nije spriječio Ameriku da uđe u rat 1917. godine. Kap koja je prelila čašu i promijenila stav Amerike bilo je potapanje RMS Lusitanije 1915. godine, kada je 128 Amerikanaca (među kojim dosta utjecajnih ljudi) izgubilo živote.

Ipak, to izgleda nije bio samo nasumični ratni čin Njemačke u pravcu Amerike, več je Churchill znao da bi takav incident mogao dogoditi i da bi nakon toga Amerika ušla u rat. Izgleda da je Churchill znao točno što treba napraviti.

Prije ulaska Amerike u Prvi svjetski rat, često se dešavalo da su Britanci prerušavali vojne brodove u putničke ili trgovačke brodove. Čak se dešavalo i da Velika Britanija modificira postojeći putnički ili trgovački brod s tajnim tovarom i skrivenim oružjem. Upravo s ovim modifikacijama je Lusitanija započela svoju karijeru u Kraljevskoj mornarici.

Eugen Vindici, autor knjige “Dvanaest američkih ratova od kojih je devet moglo biti izbjegnuto”, navodi da su modifikacije Lusitanije uključivale postavljanje skrivenih pregrada za granate i streljivo, ali i instalaciju okretnih topova.

Pored ovih tajnih modifikacija, Kraljevska mornarica je uputila posadu Lusitanije da spusti zastave u vodama proglašenim za ratnu zonu. Ove upute su predstavljale izravno kršenje Pravila o pomorskim plovilima.

Brodovi poput Lusitanije su korišteni kako bi namamili njemačke podmornice da izrone na površinu. Kada su Nijemci tek počeli koristiti podmornice, one bi se podizale na površinu da upozore brodove na napad. Svrha je bila očuvanje streljiva.

Međutim, ovo upozorenje je također davalo vremena posadi da napusti brod. Dakle, Churchill plan je bio da se iskoristi Lusitaniju (i slične brodove) da namame Nijemce na površinu. Kada bi se podmornice pojavile, prerušeni brodovi bi otkrili svoje oružje i osuli paljbu na podmornice.

Znajući točno što radi, Churchill je doveo Lusitaniju i svu njenu posadu u opasnost.

Churchill se također oslanjao na Wilsonovu naivnost po pitanju pomorskog ratovanja. Iako je američki predsjednik bio upozoren od strane njemačkih diplomata o opasnosti po Amerikance ako nastave putovati na britanskim brodovima, on nije učinio ništa da ih odvrati.

Ova opasnost se odnosila na činjenicu da su njemačke podmornice počele napadati britanske brodove čim ih vide kao odgovor na Churchillovo iskorištavanje isplovljavanja podmornica. Pored svega tog znanja, Wilson i dalje nije izdao javno upozorenje Amerikancima da ne putuju na britanskim brodovima.

Bez upozorenja predsjednika, Lusitanija je napustila luku New York s velikim brojem američkih putnika koji nisu imali pojma što se krije ispod palube, sakriveno među tovarom.

Američki civili su također dijelili palubu s kanadskom vojskom prerušenom u civile. U suštini, Amerikanci su se slučajno ukrcali na brod britanske Kraljevske mornarice za vrijeme rata kada je postojala velika šansa da će brod napasti Nijemci.

Iako je Lusitanija trebala ploviti sjeverno, plovila je malo južnije, ka vodama punim njemačkih podmornica kojima je izdano naređenje da pucaju čim vide britanski brod.

Upravo se to i dogodilo 7. svibnja 1915. godine. Lusitanija je naišla na njemačku podmornicu, koja je pucala čim je uočila brod. Torpedo je najvjerojatnije pogodio tovar koji je sadržavao skrivenu streljivo, te je nastala ogromna eksplozija.

Sve u svemu, Lusitanija je potonula za manje od 20 minuta, a 1.198 od 1.959 ljudi na brodu je poginulo, uključujući 128 Amerikanaca.

Upravo ovaj incident je uvukao Ameriku u Prvi svjetski rat i pružio Churchillu mnogo potrebnog saveznika.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube/uredio:nsp)