Rusi su se infiltrirali u gotovo sve moguće medije, ubacujući svoje digitalne botove utjecati na rezultate pretraživanja

Predsjednik Vladimir Putin pokušava raširi rusku ideologiju i koristi trolove na društvenim medijima utjecati na političke promjene.

Direktor strateške komunikacijske zapovjedništva NATO-a u Rigi u Latviji, Janis Sarts, rekao je da Rusi koriste moderne metode propagande kako bi izdejstvovali promjene u svoju korist. On je naveo da Rusi vode ofenzivu digitalnim informacijama.

Sarts je rekao da nema logike u tome da Rusija napadne Latviju u skorijoj budućnosti, kao što je napala Gruziju i Ukrajinu, ali da tako nešto nije nemoguće.

Prošlog tjedna su u Rigi objavljeni rezultati istražvanja koje tvrdi da je u tijeku informacijski rat u Latviji.

U sklopu projekta je ispitivano 200.000 komentara koji su postavljeni na tri glavna online tiskovna portala između 29. srpnja i 5. kolovoza 2014. godine. Utvrđeno je da 1,45% od tih komentara regiji “hibridnim trolovima”, fenomenu koji se pojavio nedavno kada je utvrđeno da je Rusija uspostavila skladišta u kojima armija blogera danonoćno preplavljuje internet komentarima u korist Rusije.

Otkriveno je da postoji više vrsta ovih trolova, među kojima su “oni koji okrivljuju zavjere SAD”, “bikini trolovi (sa slikama mladih djevojaka koji pokušavaju utjecati na svoje mete da preispitaju svoje razmišljanje)”, “agresivni trolovi”, “Wikipedija trolovi” i “trolovi s prilozima (koji objavljuju članke i snimke sa ruskih novinskih sajtova)”.

Navodi se da ovi trolovi, iako je njihov trenutan broj mali, predstavljaju samo niski start za neki veći projekt.

Rusi su se infiltrirali u gotovo sve moguće medije, ubacujući svoje digitalne botove utjecati na rezultate pretraživanja. “Ukoliko na Googleu ukucate Ukrajina, velika je vjerojatnost da će među prvih 10 rezultata biti svi oni koje podržava Kremlj”, rekla je Sanda Svetoka, stručnjak za NATO komunikacije.

Sarts je nedavno rekao da je potrebno proučiti strategije, metode i taktike i da se na osnovu toga napravi neka protuteža.
 
(webtribune.rs/uredio:NSP)

Korisnici Wikipedije napravili su interaktivnu kartu koja ilustrira sve lokacije ratova zabilježenih diljem svijeta od 2500. godine prije Krista do današnjih dana

Koristeći podatke s Wikipedije, skupina istraživača je napravila kartu svjetskih ratova od 2500. godine prije nove ere, na kojoj se može vidjeti kada se i gdje određeni sukob odigrao.

Kako bi izvukli konkretne informacije s Wikipedije i učinili ih dostupnima na internetu, oni su koristili i podatke s DBpedije.

Među podacima sa ovih internetskih enciklopedija pronašli su 12.703 slučaja vojnih konflikata i bitaka kojima su zabilježeni vrijeme i mjesto odigravanja, a potom su ih, koristeći sustav za upravljanje podacima Noudgout, predstavili na karti svijeta.

Točke različitih boja označavaju povijesni period u kojem se bitka odigrala, a klikom miša na točku korisnici mogu dobiti podatke o točnom datumu i mjestu oružanog sukoba.

Očito je zapravo da su ratovi zapravo normalno ljudsko stanje, a ne nenormalno stanje. Sami prosudite i pogledajte mapu.

MAPU ratova možete pogledati na direktnom linku OVDJE.
 
(sputniknews.com/uredio:NSP)

Globalizacija je proces kojim se u današnjem svijetu postupno ukidaju ograničenja protoka roba, usluga, ljudi i ideja među različitim državama i dijelovima svijeta, odnosno ideologija koja za cilj ima njegovo opravdanje. Cilj svih globalizatora je stvoriti jedinstvenu svjetsku vlast, s tim što su kolektivističke ideologije kao boljševizam , fašizam i nacionalsocijalizam to željeli stvoriti silom, dok liberalizam to nastoji provesti djelovanjem ekonomskih zakona i slobodnog tržišnog liberalizma. Ako se zanemare različite ideološke maske raznih globalizatora kojima su privlačili sljedbenike, globalizacija je težnja za stjecanjem političkog, vojnog, obavještajnog, novčarskog, proizvodnog, medijskog ili trgovačkog monopola na svjetskom nivou.

Neoliberalni globalizam

Liberalni individualizam izrastao na pozitivnim stavovima ekonomskog liberalizma, temelji se na zagovaranju potpune slobode pojedinca, slobodnom tržištu s jednakim šansama za sve, te indiferentnosti prema obitelji, naciji i vjeri. Liberalizam je uspio stvoriti na nivou pojedinih nacionalnih država vrlo snažna gospodarstva, ali je na svjetskom nivou imao daleko manje uspjeha.

Zbog toga je u gospodarski najrazvijenijim državama, nakon propasti komunizma razvijena ideologija neoliberalizma koja javno zagovara potpuno slobodnu tržišnu konkurenciju na svjetskom nivou, ali je stvarno nastoje nametnuti samo slabijim državama, dok se sami služe prikrivenim protekcionizmom, raznim oblicima financijske agresije i valutnih ratova, namjernim izazivanjem privrednih kriza, a kada im je neophodno nije im strano ni izvođenje provokacija, radi izazivanja oružanih sukoba.

Metode globalizacije

Kao najlukavija ideologija za stjecanje svjetske vlasti liberali su najduže opstali zahvaljujući tome što su njihovi javni ciljevi pozitivni i sukladni pozitivnoj tržišnoj selekciji prema sposobnostima, iako im je tajno djelovanje često potpuno suprotno, usmjereno izigravanju slobodne tržišne konkurencije i održavanju vlasti u rukama uske elite.

Običaj modernih globalista je javno zagovarati jedno, a na tajnim sastancima raznih elitnih «klubova» koji uključuju državne funkcionare, poduzetnike, znanstvenike, bankare, novinare i ostale «uglednike», donositi suprotne dogovore o tom kome obavještajne službe trebaju dostavljati povjerljive podatke o potezima konkurencije, kome treba krasti takve podatke; kome treba pomoći, a kome uskratiti pomoć; koga državne inspekcijske službe trebaju zaobilaziti, a koga pojačano nadzirati; koje znanstvene projekte treba financirati, a koje kočiti; koga treba financirati, a koga ne; u kojim medijima se treba oglašavati, a u kojima ne; koga preko medija treba napadati, a koga hvaliti. Sve to suprotno je načelima slobodne tržišne konkurencije i predstavlja poništenje tržišnog mehanizma selekcije prema sposobnosti.

Uspjesi globalizma

Stvaranje svjetske financijske piramide moći je početkom 21. stoljeća prošireno je na veći dio svijeta. Uspostavljena je stanje u kojoj su najutjecajniji veliki dioničari najvećih svjetskih kompanija, a najveći dioničari u ovoj svjetskoj financijskoj piramidi ponekad nastoje uskladiti svoje interese na svjetskom nivou, ali se ponekad znaju i sukobiti, što se može primijetiti kroz valutne ratove između SAD-a, Kine, Rusije i Eurozone.

Kako bi sve angloameričke, formalno samostalne banke i multinacionalne korporacije djelovale usklađeno razrađeni su detaljni strateški planovi borbe protiv konkurencije, a pojedini zadaci iz tih planova preneseni su na specijalizirane međunarodne organizacije kao što su MMF, WB , WTO i slične. Strateški cilj ove interesne skupine sastavljene od nekoliko stotina financijskih, trgovačkih i proizvođačkih obitelji je zadržati postojeće pozicije, spriječiti razvoj konkurenata, te po mogućnosti proširiti svoje pozicije.

Perspektive antiglobalizma

Antiglobalistički pokreti mogu uspjeti u svojim nastojanjima protiv negativnih efekata globalizacije samo povratkom na stvarni ekonomski liberalizam, bez zakulisnih obavještajnih igara, bez prikrivene monopolizacije i ograničavanjem svih oblika financijske agresije. Najvažnije sredstvo im je internet kojim mogu širiti informacije o tajnim dogovorima političara, bankara i vlasnika medija koji manipuliraju masama.

Globalni parlament ( 624 mjesta )

Globalni parlament sa 1.000 mjesta izgledao bi ovako, kada bi ga sačinjavali samo predstavnici neautoritarnih zemalja :

Lijeve stranke (49): Ovaj blok bi obuhvaćao Die Linke, Syriza, ali naročito bi bili zastupljeni predstavnici indijskog Trećeg fronta.

Lijevi centar (200): Ovdje su obuhvaćene stranke Socijalističke internacionale, Progresivnog saveza, Foruma Sao Paolo, a najveći dio bi činio Ujedinjeni progresivni savez predvođen indijskim Kongresom.

Zeleni (3): Po jedan zastupnik iz Njemačke, Japana i Meksika.

Centar (121): Ova grupa bi obuhvaćala stranke Liberalne internacionale, razne centrističke formacije, a najveci kontingent bio bi iz redova američkih demokrata.

Desni centar (222): Ova vrlo široka kategorija obuhvaćala bi glavne europske konzervativne stranke, američke republikance, indijski BJP, Liberalno-demokratsku partiju Japana i razne umjerene islamske stranke. Članovi Međunarodne demokratske unije ili Internacionale demokratskog centra ili EPP, spadaju u ovu kategoriju .

Ekstremna desnica (15): Ovaj blok obuhvaća francuski Nacionalni front, turski MHP i japansku Partiju obnove, kao i islamiste iz Indonezije .

Ostali (14): Ovdje spadaju Partija pet zvjezdica Beppe Grillo-a i tajlandski Pheu.

Globalni parlament (1000 mjesta )

Ovako bi izgledao globalni parlament, ako bi i autoritarnim državama bilo omogućeno sudjelovati.

Globalni parlament (1000 mjesta)

Ovako bi izgledao globalni parlament sa detaljnije razloženim autoritarnim poslaničkim mjestima.

Kraljevine (7): Saudijska Arabija , Emirati , i jordanski blok

Teokracije (11): Iran

Ostali autoritarni (125): Gdje se spajaju Putin , centralnoazijske republike, Nigerija itd.

Komunistička partija (233): Blok predvođen Kinezima, gdje spadaju predstavnici Vijetnama, Sjeverne Koreje i Kube

Europska unija kao cjelina, naravno, ne bi bila značajno predstavljena u globalnom parlamentu. A ovaj trend ce se samo pojačavati. Da damo jedan primjer: kada je Mussolinijeva Italija osvojila Etiopiju, to je više nego udvostručilo stanovništvo ove afričke zemlje. Do 2050., predviđa se da će Etiopija imati više nego dvostruko brojniju populaciju od Italije. Čak i najveće europske zemlje su brojčano beznačajne na globalnoj razini.

Predstojeći europski izbori mogu dovesti do sada najfragmentiranijeg Europskog parlamenta. Unatoč konsolidaciji europskog partijskog sustava, može se očekivati ​​porast tenzija između glasovanja prema ideološkoj i nacionalnoj ravnini. Na globalnoj razini, ove tendencije će biti još izraženije.

Zanimljivo je razmisliti kako bi ovaj globalni parlament glasovao o pitanjima kao što su migracija, trgovina, financije ili klimatska politika. Možda bi bio u sjeni Globalne komisije ili izvršavao naloge Globalnog savjeta pod kontrolom država članica ?

Metodološke napomene:

Podaci o populaciji preuzeti su od Svjetske banke, uzimajući starije od 14 godina kao potencijalne birače.

Broj zastupničkih mjesta za svakoj zemlji je dobiven dijeljenjem globalnog biračkog tijela sa 1000 i proporcionalnim dodjeljivanjem rezultata na temelju veličine biračkog tijela zemlje.

Zastupnička mjesta za svaku stranku na nacionalnoj razini dodijeljena su prema D’Ontovom sustavu, s cenzusom od 5%. U Indiji su mjesta dodijeljena koalicijama umjesto pojedinačnim strankama, zbog kompleksnosti takvog zadatka.

Izborni rezultati su uglavnom preuzeti s Wikipedije, vodeći računa o najnovijim rezultatima.

Tamo gdje su postojali i okružni i proporcionalni rezultati, korišteni su proporcionalni.

Zemlje su svrstavane u demokratske ili nedemokratske na temelju Demokratskog indeksa EIU 2012 s iznimkom Egipta, koju smo svrstali u autokratsku grupu .

Stranke koje su dobile predstavnike na nacionalnoj razini svrstavane su u različite blokove po autorovom sudu. Očigledno ostaje mnogo prostora za poboljšanje i usavršavanje.
 

 
(pescanik, wikipedia.com, youtube.com/uredio: nsp)

Međunarodni sporazum iz 1988. godine potpisan između 114 zemalja uspostavlja liberalizaciju međunarodne telekomunikacije dajući internetu imunitet od svih ekonomskih ili tehničkih regulacija.

Izdvajajući time internet iz tokova standardnih regulativa stvoren je medij s vlastitim integritetom i do danas, ne nadvladanim potencijalom koji podupire privatnost korisnika i osigurava slobodu govora i anonimnost.

Vrijeme akademskog interneta je trajalo do 1992. godine kada je tadašnji potpredsjednik SAD Al Gore donio dekret o komercijalizaciji mreže nakon čega je uslijedila i privatizacija pod sjajem potpune slobode.

Internet je od tada pa narednih dvadeset godina autonomna mreža bez fizičkog vlasnika i nadzora uz samo povremene ispade i nasrtaje na njegovo demokratsko lice. Danas, internet broji preko dvije milijarde korisnika i zauzima jedinstveno mjesto u komunikacijskom sustavu na planetarnom nivou.

Također, u povijesti svjetske mreže, posljednja godina broji rekordan broj nasrtaja na njezinu slobodu i po učestalosti i po broju pokušaja da se uspostavi totalitarna kontrola jedinog neovisnog i slobodnog medija na planeti.

Kada napravimo presjek događaja, interes u kontroli pronalaze vladajuće “elite” koristeći se najegzibicioznijim metodama pa sve do bizarnih pokušaja ultimativne i otvorene cenzure poput pritiska kabineta Silvio Berlusconi-ja na Wikipediju i korekciju nepodobnih sadržaja pokazujući time svu svoju slabost i nemoć pred otvorenim i slobodnim medijem.

Karakteristike nemoći i straha pokazuju i drugi pokušaji pokrenuti lavinom događaja iz Kaira krajem 2010. godine kada je internet odigrao prvu aktivnu ulogu u promjeni političkog režima. Strah je prodrmao prvo SAD, a zatim i europske zemlje. Bitno je spomenuti da su prvi pokušaji kontrole zasnovani na ultimativnim tehničkim sustavima kao u primjeru Hab-stop uredbe.

Kako ta, a i mnoge druge inicijative nakon nje nisu prošle ni u političkim ni u javnim krugovima, iznjedrila se zaobilazna metoda koji promovira sigurnost, regularnost podataka, intelektualno vlasništvo … itd.. Otuda, niz prijedloga izvire stavljajući sekundarne ciljeve na prvo mjesto. Posljednji u nizu takvih je PIPA i SOPA prijedlog zakona.

Danas se suočavamo sa nevjerojatnom torturom vladajuće klase koje shvaća da internet ugrožava režim i nadilazi dosadašnje političke metode manipulacije društvom, a krijući prave interese, pritisci na slobodu interneta su postali stalni i svakodnevni.

Zajednička potreba svih pozicijskih stranaka je uvođenje potpune kontrole elektroničkih komunikacija uspostavom automatske obrade signala i klasifikacije, legitimno sankcioniranje pojedinaca i grupa na mreži i mogućnost trenutačne obustave komunikacijskih kanala.

Imajući pravi motiv u vidu, prepoznajemo suštinske čimbenike koji posjeduju potencijal i pružaju alibi drakonskim mjerama: sigurnost i terorizam (potrošena i propala ideja nastala slučajem 9/11), ekonomska kontrola (ideja uspostave kontrole novca kroz onemogućavanje trgovine putem interneta), tokovi informacija ( filtriranje i klasifikacija stranih sadržaja – temeljen na cenzuri u Kini i drugim totalitarnim režimima), govor mržnje (kontrola sadržaja – propala ideja talijanskih i britanskih političara), intelektualno vlasništvo (trenutno aktraktivna forma koja pored famaceutske industrije lobira najveće svjetske kompanije).

Za viđenje budućih slučaja, treba znati da su izjalovljenim pokušaji uspostave kotrole na globalnoj i međunarodnoj razini iskustveno doprinijeli sofistikaciji i da očekujemo mnogo suptilnije manipulacije na mikro razinama unutar političkih granica, a kroz ujedinjene ideologije npr. Europske unije ili korpirativne konglomerate. Radi se dakle, o provođenju ideja u manjim – lokaliziranim sredinama kroz promociju viših ciljeva i dobrobiti društva.

ACTA je jedan od ozloglašenih sporazuma čija je namjena suzbijanje trgovine elektroničkim falsifikatima. Trenutno se nameće svim zemljama, članicama Europske Unije i Svjetske trgovinske organizacije, ali se nekim slučajem prijedlog nalazi i u Hrvatskoj koja nije članica ni jedne od spomenutih. Također, ACTA je branjena obvezama Hrvatske da svoje zakonodavstvo uskladi s propisima EU.

Osvrnut ćemo se ovom prilikom na prošlogodišnji prijedlog pravilnika koji službama sigurnosti u Hrvatskoj daje odriješene ruke nadzoru po “slobodnoj volji”, a koja je potpuno suprotna odlukama Europskog suda za ljudska prava.

Ovim se postavlja pitanje selektivnog provođenja preporuka EU u Hrvatskoj i više nego očite želje vladajuće klase uspostaviti ultimativni režim nad građanima. Također, od uspostave elektroničkih dokumenata 2010. godine, poznato je da je “selektor” viša instanca koja diktira uvjete ponašanja te da je Hrvatska elektronički poligon za vježbu.

ACTA omogućuje blokiranje pristupa “spornim” internet adresama, potpuni nadzor korisnika i filtriranje protoka u realnom vremenu ali i drakonske mjere prekršiteljima. Jedan od velikih problema ACTA-e je nizak prag tolerancije za izricanje sankcija za kazneno djelo na internetu što omogućava gotovo nekontrolirani nadzor i “laku” mogućnost intervencije organa vlasti.

Kako bi upotpunili sliku, potrebno je naglasiti da osim samih tvoraca ACTA-e, SAD i Japana, a kasnije Kanade, Švicarske i EU, savjetodavni odbor okuplja multinacionalne korporacije što nas opet vraća na događaje sa početka 2011. godine kada je SAD pokušala privatizirati internet sjedinjujući najveće telekomunikacijske provajdere oko jednog interesa – enormne financijske dobiti zarad potpune kontrole prometa.

Protiv uvođenja ACTA-e su se između ostalih izjasnile Njemačka i Nizozemska, a podlegao je i Europski parlament koji je zbog neprihvaćanja sporazuma odgodio ratifikaciju. Javnost u Hrvatskoj je jasno dala do znanja da ovaj sporazum nije poželjan, ističući povredu brojnih ljudskih prava i prava na slobodu izražavanja i privatnost koji duže vrijeme upućuje na moguće scenarije kontrole.

Među svjetski priznatim ličnostima, oglasili su se dr. Gerald Celente (direktor instituta za istraživanja trendva u New York-u), Nick Peckls (direktor organizacije za zaštitu slobode Velike Britanije), Robert McDowell (čelnik američke Federalne komunikacijske komisije) i drugi.

Nagovještaji su da ovaj prijedlog neće zaživjeti, ali i da ćemo pretrpjeti brojne pritiske organizacija koje zagovaraju obranu intelektualnog vlasništva koje su praktično “kupljene” idejom o piratstvu i imaju osobni interes. Njihovi lobisti međutim, nemaju na umu širu sliku od svoje slijepe želje za kapitalom stavljajući se na uslugu sustavima porobljavanja.

Napominjemo da se intelektualna svojina ne čuva tehnološkim metodama već pravnim sustavom. Ukoliko bi se vodili ovim primjerom, bilo bi razumno zatvoriti sve muzeje kako bi se uveo red u kopiranju i krivotvorenju dijela svjetske baštine. Glavnu ulogu igra svjetska vladajuća elita u misiji za globalnom i legitimnom kontrolom stanovništva koja vodi do tehnokratske ultimativne vlasti.

Budućnost kontrole interneta će ići tokovima novca i naredni pokušaj će se dogoditi na bilo kojem društvenom nivou gdje kapital ima ogromnu ulogu. Time se “baca mamac” korisnicima telekomunikacijskih usluga koji na radost, već danas prepoznaju skrivene želje raznih svjetskih organizacija.

Tekst završava informacijom da je na dan 27. veljače u Ženevi počeo diplomatski proces koji za rezultat treba Ujedinjenim narodima osigurati kontrolu nad internetom.

Trenutno, monitoring interneta provode američke neprofitne organizacije poput ICANN i IETF koje osiguravaju “besplatan i slobodan internet”. Predloženo tijelo UN-a bi kontrolu premjestilo u ruke vlada što bi omogućilo kontrolu i cenzuriranje pristupa intertnet i ugrozilo njegovu neutralnost, a samim tim prekršilo i UN-ov izvještaj koji pristup internetu kategorizira kao jedno od ljudskih prava.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12440"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]