Svi sukobi u svijetu, sve promjene granica, javno mnjenje i raspoloženje, ratovi i revolucije planiraju se u Vatikanu a izvršavaju preko Londona (City i Tavistok institut) i Washingtona

Od podjele kršćanske crkve na Istočnu i Zapadnu 1054. godine pa do danas, postoji u politici Vatikana kontinuitet, u smislu nastojanja da pod svoju dominaciju stavi sve kršćanske crkve; mijenjali su se samo oblici borbe, strategija i taktika.

Prvi svjetski rat koji pokreće rimokatolička monarhija napadom na Kraljevinu Jugoslaviju, donosi strašne vojne i civilne žrtve. Tijekom Prvog svjetskog rata u Austro-Ugarskoj je funkcioniralo 10 velikih koncentracijskih logora, uz još 290 manjih, pratećih logora i zatvora.

Što reći o Drugom svjetskom ratu? Prema američkim izvorima preko 1400 katoličkih svećenika u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini u tijeku Drugog svjetskog rata osobno klalo, mučilo, silovalo, ubijalo na razne načine i nasilno prevodilo u katolicizam.

Vatikan je kriv i za raspad Jugoslavije. Sve je dogovoreno na sastanku pape Ivana Pavla II s njemačkim ministrom Gensherom. Tog, 26. studenog 1991, državni tajnik Vatikana uputio je memorandum sa zahtjevom za priznavanje Slovenije i Hrvatske kao neovisnih država, svim članicama Konferencije o europskoj sigurnosti. Poslije tog vatikanskog memoranduma, Slovenija i Hrvatska su priznate kao nezavisne države, što je izazvalo žestoke sukobe i rat.

Vatikanska banka, preko organizacija poput Opus Dei, Malteških vitezova i sličnih financirala je pokret Franje Tuđmana.

“Između SAD, Vatikana i Njemačke sklopljen je 1976. godine tajni sporazum u 11 točaka. Jedna od središnjih teza ovog sporazuma bila je ideja o federalizaciji svijeta.”…

Američki geopolitičara Zbigniew Brzezinski vidi glavnu opasnost u pravoslavlju, dok poznati S. Huntington, piše da su Rusija i njena pravoslavna civilizacija neprikladne za Novi svjetski poredak.

Zato tu civilizaciju treba uništiti. Katolička crkva, nekada filofašistička, danas filoamerička, zajednica od milijardu i 200 milijuna vjernika, predstavlja jedan od glavnih stupova u američkoj politici globalizacije.

Korijen svega ovoga što se događa u Ukrajini, kao i mnogo puta do sada, je u Vatikanu, koji je stoljećima ratovao protiv pravoslavnih, da bi im, što milom, što silom, nametnuo svoje tumačenje kršćanstva.

Papizam je to, a on je gori od ateizma, jer propovijeda lažnog, velikoinkvizitorskog “Krista”. Ukrajina nema nikakve veze sa suverenitetom, demokracijom ili “ruskom agresijom”. To je sve propaganda. Sve se svodi na moć, imperijalnu ekspanziju i proširenje sfere utjecaja.

Može se izdvojiti čitav niz aspekata koji demonstriraju sličnost i izravne paralele između agresije Zapada u Jugoslaviji devedesetih godina i ovoga što se događa u Ukrajini 2014 – 2015. godine. Sličnost po pitanju dovođenja nacista na vlast.

Kao što je u ratu protiv Rusije koristi ukrajinske naciste. Na vlast u Kijevu su pučem došli nacisti koji su započeli s progonom Rusa. Primjerice jedna od paravojnih formacija koja sudjeluje u agresiji na Novorusiju “Azov”, kao amblem ima okultne oznake SS-a i “Crno sunce” Anenerbea, koje se nalazi u dvorcu Vevelsburg. Anenerbe je tajna organizacija koja je oblikovala ideologiju Nacističke partije i Trećeg rajha. Na strani kijevske hunte bori se najgori ološ iz SAD i EU.

Nacisti u Odessi su spaljivali Ruse, a u okupiranim selima Novorusije ubijaju sve što stignu. Baš kao i na Balkanu, glavni naglasak u Ukrajini stavljen je na etničke proturječnosti.

Vatikan jedan od organizatora Euromajdana, koji se približava granicama Rusije. DANAS NA ZAPADU UKRAJINE GORE PRAVOSLAVNE CRKVE – NAMEĆE SE KATOLICIZAM!

Ukrajinski nacisti osvajaju pravoslavne hramove, muče i ubijaju svećenike (na Donbas ih gađaju iz artiljerijskih oruđa). Kijev, koji je bio središte pravoslavne teologije i znanosti uopće, danas pretvaraju u katolički, grad.

Ukrajinski nacisti i šovinisti danas uz pomoć zapada i Vatikana pripremaju potpuno čišćenje Rusa sa vjekovnih teritorija na kojima žive kako bi očistili prostor od pravoslavlja. Filaret, arhiepiskop Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog partijarhat, javno je pozivao na “ubijanje Moskovljana”.

Poznata je izjava pape, dana u vrijeme telemosta s moskovskim rimokatolicima: “Ako postoji jedna Europa i jedna valuta – onda i Crkva treba biti jedna!” Na koju se Crkvu misli – Pravoslavnu ili Rimokatoličku, nema mjesta sumnji.

Dakle: jedna država, jedna valuta, jedan papa. Očito je da politika koju vodi Vatikan ima sve odlike imperijalističke politike, koja nastoji različite narode i kulture objedini, zarad ostvarenja zajedničkih globalističkih ciljeva i ideja.

Globalizam je demonska ideja. Daj Bože, da se nikada ne ostvari, inače se vraćamo u robovlasnički sustav i robovlasničko doba. To je ono što razara vjeru, naciju, obitelj, moral, ljudsko dostojanstvo, cijeli svijet. Gospodin će, kao i do sada, pobožni ruski narod voditi putem Istine Svoje, štiteći ga od svih zabluda i laži, pa i od najotrovnije, iako najzaslađenijeg – papinskog ekumenizma …

Partnerstvo između Vatikana i Hitlera službeno je sklopljeno 20. srpnja 1933. potpisivanjem konkordata između Svete stolice i njemačkog Reicha, kada su se njemački svećenici službeno zavjetovali na odanost Hitleru.

Nacizam nije poražen u Drugom svjetskom ratu, poražen je Wehrmacht, nakratko je poražena država Njemačka ali je ideologija nacizma preživjela. Danas se “Četvrti Reich” organizira na istim principima korporativne države kakva je bila nacistička Njemačka, s tom razlikom što je novi korporativni projekt profinjeniji, ne nose se više crne uniforme i kukasti križevi.

Danas je pristup okrenut prvo ekonomskom potčinjavanju svijeta, a oružana sila koristi se samo protiv neposlušnih država i naroda. Krajnji cilj je isti: porobljavanje zemalja, ako može i čitavih kontinenata i pljačka njihovih resursa.

Razbijanjem Jugoslavije, agresijom na SFRJ, SAD i EU su pokazali da su pravi nasljednici Adolf Hitlera. Kao i Hitlera njih može zaustaviti samo snažan i odlučan otpor ….
 
(The Balkans Chronicles,Facebookreporter,web-tribune/uredio:nsp)

Radi se o nacističkom vlaku koji je do sada bio samo legenda

Njega su navodno pronašla dvojica muškaraca skrivenog u davno zaboravljenom tunelu u poljskim planinama. Vlak je nestao prije 70 godina kada su nacisti pokušavali sakriti svoje blago od sovjetske Crvene armije.

Prema lokalnoj legendi, vlak je pun dragocjenosti, zlata, dragulja i oružja, a bio je poslan na jugozapad kroz planine prema granici. Sada su dvojica muškaraca svoje otkriće prijavili vlastima, a pripast će im 10 posto od vrijednosti vlaka dugog 151 metar.

“Odvjetnici, vojska, policija i vatrogasci rade na ovom slučaju. Na lokaciji gdje je vlak pronađen ranije nikada nisu vršena iskopavanja. Ne znamo što ćemo sve pronaći”, izjavila je Marika Tokarska, član vijeća distrikta Valbžih.

Lokalni mediji javljaju da je ovaj vlak nestao 1945. godine. Krenuo je iz tada istočnonjemačkog grada Breslauu, današnjeg Vroclava, u vrijeme kada je Crvena armija napredovala krajem Drugog svjetskog rata.

Mediji tvrde da je oklopni vlak pripadao Wehrmachtu, vojsci nacističke Njemačke.

Radio Wroclaw objavio je da je vlak ušao u tunel u blizini dvorca Ksaz u planinskoj regiji Lover Silesian te da nikad nije izašao. Tunel je kasnije zatrpan, a njegova lokacija zaboravljena.

Isti radio je objavio da je vlak pun oružja, industrijske opreme i dragocjenosti, piše Daily Mail.

“Neki ljudi su već tražili vlak i oštetili tračnice, ali nikad ništa nisu pronašli”, rekla je povjesničarka Joana Lamparska.

U slučaju “Zlatni vlak” nacističke snage su poslale 24 vagona iz Budimpešte prema Njemačkoj, koji su bili puni obiteljskog blaga uključujući zlato, srebro i slike, a ukupna vrijednost se procjenjuje na 176 milijuna eura.
 

 
(dailymail.co.uk/uredio:nsp)

Hitler nije namjeravao osvojiti čitav svijet, nije se spremao za svjetski rat, zato što nije stvarao toliku vojnu silu sposobnu da oduzme svijet onima kojima je pripadao. Hitler je namjeravao živjeti s Englezima u miru, a ratovati s Rusijom. Ipak, s Rusijom je bio ekonomski u dobrim odnosima.

Upravo zato je njegova priprema za rat bila za globalne razmjere loša, i Wehrmacht je potrošio zalihe streljiva poslije dvadeset dana borbe, još u Poljskoj, a vojničku opremu i municiju za rat s Rusima dale su mu Engleska i Francuska.

Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio da započne svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju s SSSR, Engleska i Francuska su počele ga na sve moguće načine potiču na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju.

To je za Gorbačova bila gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za dalje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacija spriječe ubijanjem njenog nositelja.

Poštovani gospodine Starikov, vaša knjiga “Tko je primorao Hitlera da napadne Staljina “otvara nova povijesna pitanja i dovodi u sumnju službenu povijesnu ocjenu Drugog svjetskog rata. Za početak Vas molimo da prokomentarišete Vašu tezu da je Njemačka bila nespremna za Drugi svjetski rat i da to ilustrirate podacima, koje molimo da malo šire obrazložite: da je poslije tri tjedna napada na Poljsku, Njemačkoj počelo ponestajati avio-bombi, a poslije šest tjedna kampanje u Francuskoj, njemačkoj armiji je počela ponestajati streljiva.

- Kako bi se vodio svjetski rat, treba shvatiti dvije sasvim očite stvari. Kao prvo – za njega se treba spremati, i to temeljito spremati, pošto će taj rat dugo trajati. Ipak je to SVJETSKI RAT. I drugo, što treba shvatit – da biste u tom ratu pobijedili, morate potući one koji su u trenutku njegovog početka najjača velesila. Takvih čak može biti i nekoliko.

Zamislimo da je 1970. godine neka zemlja pokušala osvojiti čitav svijet. Očito bi morala potuči s dvije velesile: SSSR i SAD. Danas – s jednom, SAD. Skupa sa ulizicama i saveznicima. A sada se upitajmo koja zemlja je bila najjača 1939. godine? Poslije poraza Njemačke i uništenja Rusije tijekom Prvog svjetskog rata, najjača velesila bila je Velika Britanija, čija saveznica je bila nešto manje moćna Francuska. Znači, planirajući SVJETSKI RAT, Hitler je morao planirati rat s tim zemljama. A što je u stvarnosti?

Naredbu za pripremu rata protiv Poljske izdao je … travnja 1939. godine, to jest četiri mjeseca prije početka rata. A što je s planovima ratovanja s Englezima i Francuzima? Njemačka ih 1. rujna 1939. godine uopće nije imala. Priznaćete, čudan je to agresor koji čak nema ni planove za rat. Na pitanje da li je Hitler bio budala, odgovor je negativan. Ne, nije bio.

Očito da nije namjeravao ratovati s Engleskom, nije htio ratovati s Morem. Hitler je maštao da i sam postane dio civilizacije Mora. Otud i planovi izgradnje brodova Trećeg reich. Da je Hitler želio osvojiti čitav svijet, to jest uništiti hegemoniju Engleske u svijetu, bili bi mu potrebni brodovi, brodovi, i opet brodovi. A bez moćne mornarice započinjati borbu s Londonom za prednjačenje u svijetu glupo je i bezizgledno.

Potrebni su ne samo “polupomorski” saveznici poput Italije i Japana, potrebna je i vlastita mornarica. Gledamo program izgradnje brodova koji je odobrio Adolf Hitler. Admiral Reder, zapovjednik njemačke mornarice, ponudio je Führeru na izbor dva plana razvoja njemačke mornarice:

- Prvi je pretpostavljao ubrzanu izgradnju podmornica u najkraćem roku;

- Drugi, poznat kao plan “Z”, bio je predviđen za duži rok, pošto se obrazlagalo “da u narednih deset godina rat neće započeti”. Prema tom planu, trebalo je izgraditi čitavo mnoštvo velikih brodova. Hitler je upravo njega izabrao. I premda je plan bio predviđen za deset godina (do 1948. godine), zatražio je da se ostvari tijekom šest godina. Znači, sudeći po izabranom planu razvoja mornarice, Hitler čak ni teoretski nije trebao ratovati s Engleskom prije 1944 – 1945. godine.

Pri tome je Hitler praktično zabranio gradnju podmornica, jeftin i djelotvoran način da se “izjednače izgledi” s Britanijom. I poslije toga su nam govorili kako je on odlučio “osvoji čitav svijet” i započeo ostvarivanje svoje želje 1939. godine. A odnos snaga na moru bio je na dan 1. rujna 1939. godine ovakav:

Nosači zrakoplova: Engleska – 7, Francuska – 1, Njemačka – 0; teške krstarice: Engleska – 15, Francuska – 7, Njemačka – 2; lake krstarice: Engleska – 49, Francuska – 12, Njemačka – 6; eskadrilni razarači: Engleska – 183, Francuska – 59, Njemačka – 22; razarači: Engleska – 0, Francuska – 12, Njemačka – 20; podmornice: Engleska – 65, Francuska – 78, Njemačka – 57; torpedni čamci: Engleska – 27, Francuska – 9, Njemačka – 20; monitori: Engleska – 3, Francuska – 0, Njemačka – 0.

Stanje glede podmornica bilo je još žalosnije nego što brojke pokazuju. Veliki admiral Reder izvještavao je Hitlera da je za rat s Engleskom potrebno 300 podmornica. Ali kada su Engleska i Francuska objavile Njemačkoj rat 3. rujna 1939. godine, Nijemci su imali svega 57 podmornica, od čega 23 u stanju borbene sposobnosti. To jest, ionako ih je bilo triput manje nego kod saveznika, a onih u stanju borbene sposobnosti – čitavih pet puta manje.

Nameće se jednostavan zaključak – Hitler nije namjeravao osvojiti čitav svijet, nije se spremao za svjetski rat, zato što nije stvarao snagu sposobnu da oduzme svijet onima kojima je pripadao. Hitler je namjeravao živjeti s Englezima u miru, a ratovati s Rusijom. Upravo zato je njegova priprema za rat bila vapajući loša, i Wehrmacht je potrošio zalihe streljiva poslije dvadeset dana borbe, još u Poljskoj. A vojničku opremu i municiju za rat s Rusima dale su mu Engleska i Francuska.

No, također, zračna kampanja Luftwaffe-a (njemačkog zrakoplovstva) na Englesku je bila sa vojnog aspekta krajnje čudna. Osim bombardiranja Londona, koje je probudilo otpor i volju britanskog stanovništva, koliko znamo, Luftwaffe nije kao u drugim zemljama, pristupio sistemskom uništavanju aerodroma, luka, vojnoindustrijskih kapaciteta, industrijske i prometne infrastrukture. Da li je ovaj zaključak ispravan, i kako ga Vi komentirate?

- Hitlera su na vlast doveli Englezi radi rata s Rusijom – SSSR. Kada je odlučio započeti svoju igru, sklopivši Sporazum o nenapadanju s SSSR-om, Engleska i Francuska su ga počele na sve moguće načine podstrijehivati na rat sa Staljinom, kako bi ga vratile prvobitnom scenariju. Hitler je, sa svoje strane, pošto je do nogu potukao Francusku, pokušavao “urazumiti” London i završiti rat. Nekoliko puta je nudio mir Zapadu, ali su Englezi uvijek odbijali.

Bombardiranje Engleske u ljeto 1940. godine vršeno je s polovicom, čak četvrtinom snaga. To je bila nekakva “prisila na mir”, a ne udar na infrastrukturu u cilju uništavanja i lišavanja rukovodstva. I koliko su ti njemački napadi bili razorni i strašni? Prema zvaničnim podacima, u Londonu je tijekom “Bitke za Englesku” poginulo 842 i ranjeno 2.347 osoba.

U najpoznatijem njemačkom zračnom napadu na engleski grad Coventry 14. studenog 1940. godine poginulo je 568 osoba. Svakako, svaki poginuli je za žaljenje, ali vidimo da te brojke, u usporedbi s brojem žrtava bombardiranja u Rusiji, Jugoslaviji i Njemačkoj, uopće ne izgledaju upečatljivo. Engleska je tijekom čitavog Drugog svjetskog rata izgubila 388.000 ljudi, od čega 62.000 civila.

To znači da u žrtve njemačkih bombardiranja tijekom čitavog Drugog svjetskog rata možemo ubrojati svega 62.000 Britanaca. Da li je to puno ili malo? Sve postaje jasnije u usporedbi. Francuska pod njemačkom okupacijom nije za savezničku avijaciju predstavljala cilj broj jedan. Zato je tamo od engleskog i američkog bombardiranja za četiri godine (od ljeta 1940. do ljeta 1944. godine) poginulo 30.000 ljudi.

Ali kada je došlo do iskrcavanja u Normandiji, avijacija Britanije i SAD je počela neusporedivo češće bombama ravnati francuske gradove i sela radi uništavanja njemačke vojske. Uslijed toga je tijekom tri ljetna mjeseca 1944. godine, tijekom kojih su Nijemci izbačeni iz Francuske, od bombi svojih oslobodilaca poginulo još 20.000 Francuza (svukupno – 50.000). Samo u Staljingradu je tijekom jednog strašnog dana 23. kolovoza 1942. godine poginulo oko 50.000 civila.

A gubici njemačkih civila uslijed bombardiranja i dan-danas su tajna iza sedam pečata. Ukupan broj nitko ne navodi. Zato što je užasavajući. Da je u Drugom svjetskom ratu pobijedila Njemačka, Churchillu, Rooseveltu i savezničkim rukovoditeljima avijacije bilo bi zajamčeno mjesto na optuženičkoj klupi i smrtna presuda za stotine tisuća žrtava. Ali povijest pišu pobjednici.

Zato su u Nürnbergu sudili drugim zločincima, za druge zločine, a oni koji su uništavali njemačke gradove, skupa sa svim njihovim žiteljima, otišli su u mirovinu. Samo u Drezdenu je tijekom dva dana bombardiranja poginulo oko 150.000 civila.

Centralno ali suštinsko pitanje koje Vi postavljate u svojoj knjizi je – zašto je Njemačka napala Sovjetski Savez, kada to nije bilo u njenom interesu. Vi čak kao ilustraciju navodite izjavu Hitlera Hermann Rauschning-u, koja je nama bila potpuno nepoznata, a u kojoj je Hitler, na pitanje što će biti u slučaju vojnog saveza Engleske, Francuske i Rusije, odgovorio: “Tada će meni, prosto, doći kraj”. Zašto je, unatoč tome, Hitler napao Sovjetski Savez?

- Engleska nije htjela mirovne pregovore. Hladnokrvno je bombardirala njemačke gradove. Pokazivala je odlučnost da se bori do kraja. Sa njom se moglo ratovati, čak je i pobijediti, ali je Adolf Hitler, pretresajući te mogućnosti, sebi postavljao dva pitanja. Po koju cijenu će biti postignuta ta pobjeda? I ono najvažnije – zašto?

Njemačkoj je predstojala teška borba bez vidljivog kraja, a na Istoku je SSSR, makar i trenutno lojalan, spokojno rješavao svoje strateške zadatke. Odmah pošto je Hitler do nogu potukao Francusku, Staljin je riješio problem Pribaltika: Letonija, Litva i Estonija su ušle u sastav SSSR. Isto tako vraćena je i Besarabija koju je zauzela Rumunjska.

Sovjetskom Savezu je sasvim odgovarao rat na Zapadu, rat Hitlera, koga su stvorili Angloamerikanci, sa svojim bivšim gazdama. Ali, da li je takav obrt događaja odgovarao samom Adolfu Hitleru? Čitavog života žudio je uništiti komunizam i ući u savez s Anglosaksonci, a umjesto toga sve se dešavalo obrnuto.

I tada je 10. svibnja 1941. godine u Veliku Britaniju, tobože na vlastitu inicijativu, odletio Hitlerov najbliži suborac Rudolf Hess. To je bio očajnički pokušaj da se sklopi mir između Njemačke i Engleske. Zapravo taj Hessov cilj nije nikakva tajna: “On (Hes – N.S.) je znao i shvaćao Hitlerov unutarnji svijet – njegovu mržnju prema Sovjetskoj Rusiji, njegovu strastvenu želju uništiti boljševizam, njegovo oduševljenje Engleskom i iskrenu želju da živi u prijateljstvu sa Britanskom imperijom … “.

Do napada na SSSR preostalo je nešto više od mjesec dana. Hitler je morao odlučiti hoće li se “Barbarossa” provesti ili ne. I taj udar nije bio unaprijed odlučen. Sve do Hessovog leta nije bila donesena nikakva konačna odluka o napadu na SSSR: “Naredba o udaru na SSSR u skladu s planom Barbarossa pojavila se tek 10. lipnja”. Adolf Hitler nikad ne bi započeo rat na dva fronta. Zašto je ipak započeo? Zato što je u trenutku udara na SSSR bio uvjeren kako nikakvog drugog fronta nema niti će biti! To je i predstavljalo ishod Hessovog leta.

Važno je shvatiti kako u čitavom zagonetnom slučaju s letom furerovog zamjenika u Englesku tajnu ne predstavlja Hitlerov prijedlog, već britanski odgovor na njega!

Englezi su zajemčili svoju neutralnost, blagonaklonu za Hitlera, u njegovom budućem ratu sa SSSR. Kao i sklapanje za Njemačku dugoočekivanog mira pošto Rusija bude do nogu potučena …

“Njemački fašisti su u stvari zato i poslali u Englesku poznatog Hess-a ​​kako bi uvjerio engleske političare da se pridruže sveopćem pohodu protiv SSSR. Ali su se Nijemci žestoko preračunali. Bez obzira na Hessove napore, Velika Britanija i SAD su se /…/ obrnuto, obredovale u istom taboru s SSSR protiv hitlerovske Njemačke”, rekao je Staljin u Moskvi, opsjednutoj od strane fašista.

To i jeste odgovor. Kako se u takvim prilikama Adolf Hitler mogao preračunati? Jer, da je engleska vlada kategorički odbacila furerove prijedloge i nedvosmisleno odbila s njim pregovarati, čemu se šef Njemačke mogao nadati, nego da počne rat na Istoku? Otkud bi Hitler mogao smatra kako će se London “pridružiti” sveopćem pohodu na SSSR, da je imao englesko odbijanje?

Čisto je bezumno napadati na Sovjetski Savez u okolnostima kada Engleska ne želi mir. Ali zato, ako Englezi jamče svoje nemiješanje u sukob, obećavaju makar i to da će mirno sjediti na svom Otoku, ako ne čak i da ratuju zajedno s nacistima protiv Rusa, onda je to – izlaz iz ćorsokaka! Samo treba Rusiju potući do nogu i mir s Engleskom biće sklopljen.

Da bismo našim čitateljima ilustrirali nelogičnost napada na Sovjetski Savez, molimo Vas da nam nešto više kažete o tome, o čemu inače u knjizi piše, da je Sovjetski Savez bio pouzdan trgovinski i gospodarski partner Njemačkoj, da joj je isporučivao naftu, pšenicu i druge strategijske sirovine i materijale koji su bile od vitalne važnosti za njemačku vojsku i gospodarstvo – sve one materijale za kojima se, nakon napada na SSSR u Njemačkoj sve više osjećao deficit.

- SSSR nije bio saveznik Njemačke. SSSR je bio trgovinski partner Njemačke. Pri tome je trgovao i sa Engleskom i Francuskom. Englezi su sve svoje ratove vodili po istom načelu: blokirali bi mornaricom obalu, gušeći protivničku zemlju blokadom. Kopnena trgovina sa SSSR omogućavala je Njemačkoj da izbjegne gušenje blokadom.

Nijemci su preko teritorije SSSR mogli prevoziti važnu robu za svoje gospodarstvo, kupujući je po čitavom svijetu. Sve to odjedanput je završeno 22. lipnja 1941. godine. Umjesto trgovinskog partnera, Njemačka je dobila smrtnog neprijatelja, vlastitim rukama stvorivši saveznika Englezima.

Ključno pitanje je – tko je financirao njemačku ratnu mašineriju u njenom pohodu na istok, tko je osiguravao kredite za oružje i streljivo, i sa kojim ciljem? Ako je netko financirao, preko koga su išli ti financijski transferi? Kakva je uloga Švicarske i njenih banaka u tome?

- Nitko ne zna točan iznos novca uloženog u obnovu Njemačke. Razne procjene govore o približno 28-30 milijardi dolara do 1930. godine. Zanimljivo je da ukupne ratne reparacije Njemačke za isto razdblje iznose nešto više od 10 milijardi maraka. I takve prilike su nastale upravo onda kada su Njemačku počeli smatrati potencijalnim kandidatom za novo satiranje Rusije.

U Njemačko gospodarstvo su upumpavali znatno više sredstava nego što su uzimali. Naravno, takvav srazmer doprinosio je obnovi industrijske proizvodnje u Njemačkoj, koja je već 1927. dostigla predratnu razinu. Upumpavanje sredstava vršeno je u skladu s dvjema planovima: Jungovim i Davesovim.

Njihovo djelovanje privedeno je kraju 1932. godine, a Njemačka je faktički oslobođena plaćanja reparacija, premda je isplatila tek neznatan dio. Zašto? Zato što će u siječnju 1933. godine kancelar postati Adolf Hitler, kome predstoji da izvede ekonomsko čudo. A za to mu je potreban novac.

Evo samo nekoliko brojki koje pokazuju kakav zadatak je stajao pred Hitlerom kada je došao na vlast. Proračunski troškovi za naoružanje porasli su od 1933. do 1939. godine gotovo deset puta (s 1,9 milijardi maraka na 18,41 milijardi maraka).

Porast udjela u proračunu je ništa manje upečatljiv: s 24% na 58%. Radi usporedbe, glavna svjetska “opasnost” koja je tobože namjeravala osvojiti čitav svijet, komunistički SSSR, trošio je 1934. godine na vojne potrebe 9% posto svog proračuna, Francuska – 8,1% posto, Japan – 8%, Engleska (koja je kao i uvijek namjeravala ratuje tuđim rukama) – 3%.

Kao što nam je iz povijesti poznato, Adolf Hitler je svoj zadatak obavio. U nevjerojatno kratkom roku – tijekom svega šest godina koliko je bio na vlasti – uspjelo mu je izgraditi vojnu mašineriju nevjerojatne moći. To povjesničari zovu nacističkim ekonomskim čudom. Vatreno se raspravljalo: je li neosporan rast njemačkog gospodarstva u Hitlerovo doba bio realan ili je prije podsjećao na ekonomsku piramidu kada najbolji izlaz iz ćorsokaka postaje rat.

Ma koliko čudno izgledalo – nijedna strana te apstraktne rasprave nije u pravu. Rast i opadanje njemačke privrede uopće nije određivan unutrašnjim razlozima. Uspjehe nacista financirao je i organizirao čitav tadašnji “civilizirani svijet”, kako zemlje Zapada vole nazivati njihovi poklonici. Zato Hitler nije određivao ni rokove prestanka rasta ili nastavka razvoja njemačke industrije.

Jer očito je da, Njemačka bez pomoći sa strane nije mogla dugo podnositi paprene troškove naoružanja. Prema tome, postojala su samo dva izlaza: ili ulijevanje novih sredstava sa strane u njemačko gospodarstvo, tj.. njeno daljnje sponzoriranje, ili otpočinjanje rata s Rusijom, zbog čega su Hitlera i odgajali. Gospodari svijeta – Anglosaksonci – nimalo ne vole uludo trošiti novac.

Za njih je čisto ekonomski (čak ne politički!) Bio unosniji brzi početak vojnog sukoba. Što prije počne, tim će manje novca morati ulijevaju u bezdano ždrijelo hitlerovske vojne mašinerije. Zato bi početak rata 1938. godine bio bolji nego 1939. godine, a 1939. bolji nego 1940.

Svi smo mi odrasli ljudi i shvaćamo da nikakva čuda u gospodarstvu ne postoje. Tako i nevjerojatni Hitlerovi uspjesi na svjetskoj pozornici nisu bili uvjetovani njegovim genijalnim talentima kao diplomate ili državnika, već time što su Engleska, SAD i Francuska unaprijed s njim dogovorile prepuštanje svojih pozicija.

Jedno od pitanja koje vi postavljate je zašto su njemački avioni imali engleske motore. Kako je to moguće?

- Realno je Luftwaffe 1936. imao dvokrilac Ne 51. To nije ništa drugo do “poljoprivredni avion”. Čak je korišten u početnoj fazi Drugog svjetskog rata, premda se još u Španjolskoj pokazao kao beznadno zastario u usporedbi sa sovjetskim lovcima kojima su bili naoružani republikanci .

Ali za njemačko ratno zrakoplovstvo 1936. godine Ne 51 uopće nije bio starudija, već nešto sasvim novo. Povijest tog aviona počinje tek 1931. obraćanjem Ministarstva prometa Njemačke, po porudžbini Rajhsvera, tvrtki “Henkel” s molbom da razviju dvokrilac jednosjed.

Prvi let oglednog uzorka izveden je studenog 1932. godine, da bi serijska peoizvodnja tog zrakoplova započela tek u proljeće 1934. godine. Ali pošto Hitler još nije bio oglasio stvaranje Luftwaffe-a, imali su civilne oznake i registraciju. I dvije godine kasnije Hitler će s tim najnovijim “poljoprivrednim avionima” prestrašiti čitavu Europu?

Oni njemački avioni koje smo navikli vidjeti na sličicama i u filmovima, stići će u njemačku vojsku kudikamo kasnije od onog vremena kada ih se Zapad počeo “strašiti”. Idemo redom. Najmasovniji i najpoznatiji njemački lovac Drugog svjetskog rata bio je Messerschmitt Bf109.

Izrada njegovih prototipa počela je tek krajem 1934. godine, a ogledni uzorak “Messer” izveo je prvi let 28. svibnja 1935. godine. Strahoviti nacistički borbeni avion, zasad u jednom primjerku, imao je engleski motor “Rolls-Royce”, „Kestrel V“. Zašto engleski, upitat ćete? Jednostavno zato što njemački motori iste vrste još nisu bili gotovi. Te su britanski “drugovi” pomagali. Jer, Engleska je u to vrijeme bila glavni svjetski izvoznik oružja i vojnih materijala …

I nije samo jedan ogledni uzorak imao britanski motor. Svi serijski Messerschmitt avioni u početku su imali te motore, sve dok njemačka industrija nije proizvela dovoljan broj vlastitih:

“Od 28 vrsta njemačkih vojnih aviona 1935. godine njih 11 imalo je engleske i američke motore, koje su isporučivale firme ‘Rolls-Royce’, ‘Armstrong-Sidle’, ‘Pret-Whitney’ i dr.. “.

Uspješna letačka ispitivanja učinila su lovac Willy Messerschmitt favoritom. Međutim, njemački piloti su Bf 109 isprva dočekali s nepovjerenjem. Zašto? Zato što su navikli na otvorene kabine svojih “poljoprivrednih aviona”, a u tom lovcu se pilotska kabina hermetički zatvarala!

Ali nama nisu važni strahovi njemačkih pilota, nego datumi masovnog prispijeća lovaca u letačke jedinice, u ono vrijeme kada su ih se “bojali” šefovi Engleske i Francuske. Statistika proizvodnje tih aviona, nažalost, ne pruža temelj za takve strahove: 1936. godine – dva ogledna uzorka, 1937. godine – 54 komada.

Prije nekoliko godina, povodom godišnjice sporazuma između Ribbentropa i Molotova, zapadna tisak je vrlo negativno povijesno ocijenila taj dogovor. Da li su samo sporazum Ribbentrop-Molotov, ili i drugi povijesni sporazumi Nijemaca i Rusa predmet kritike anglosaksonskih povjesničara, ali i političara?

- Sporazum o nenapadanju SSSR-a s Njemačkom sasvim je pobrkao karte Engleskoj, koja je namjeravala nahuška Hitlera na SSSR. Umjesto toga, Njemačka se s Rusijom sporazumjeli. Otud i mržnja prema tom dokumentu, u kome se radi samo o jednoj stvari: dvije zemlje neće međusobno ratovati. To je sve. Ničeg više tamo nema. A originale navodno potpisanih tajnih protokola nitko NIKADA nije vidio. Postoje nekakve fotokopije. Osobno sam uvjeren da su to krivotvorine, sačinjene u vrijeme vladavine izdajnika Gorbačova.

Također, šokantna je i Vaša tvrdnja o misiji Rudolfa Hess-a. Zašto je Rudolf Hess iskočio padobranom u Engleskoj? Da li je to bio individualni akt “bolesnog čovjeka” ili je on predao osobnu poruku Hitlera Churchillu, i kako objasniti njegovo samoubojstvo u poznim godinama?

- Zanimljiva činjenica: odmah poslije Hesovog leta 10. svibnja 1941. godine, već sutradan, moćni napadi njemačke avijacije na Englesku iznenada su sasvim prestali, i obnovljeni su tek siječnja 1943. godine. Sada o sudbini samog Hessa. On je 17. kolovoza 1987. godine, kao posljednji živi rukovoditelj Trećeg rajha, napustio ovaj svijet.

Rudolf Hess je u trenutku smrti u zatvoru Spandau imao gotovo 93 godine. U zatvoru je odležao već 46 godina. Svi oni koji su zajedno s njim po presudi Nirnberškog tribunala dospjeli u zatvor, već odavno su ga napustili. On je od 1966. godine bio jedini sužanj zatvora Spandau.

Odležavši 8 godina od 15, pod izgovorom slabog zdravlja, na slobodu je izašao diplomata Konstantin von Neurath. Zatvor su napustili admiral Denic i šef “Hitlerjugenda” Baldur fon Sirah, odležavši svojih 20 godina. A Rudolf Hess je i dalje ostajao tamo. Zašto? Zato što je osuđen na doživotni zatvor, reći će čitatelj. I … pogriješiti će.

Ista takva doživotna presuda nije bila smetnja za oslobođenje admirala Rederi poslije svega 10 godina, i ministra gospodarstva Trećeg rajha Waltera Funka, koji je odležao 12. Oni su pušteni na slobodu zato što nisu posjedovali tako strašnu tajnu kao Hess. Jer je samo on znao što su Englezi obećali Hitleru, i zašto im je Hitler povjerovao …

A i Hessov smrt bila je vrlo zagonetna. Devedesetogodišnji oronuli starac pokušao se tijekom šetnje ubiti i objesio se, omotavši električni kabel oko vrata. Hessov čuvari pokušali su da mu dati umjetno disanje, i to toliko usrdno da su mu slomili prsni koš i rebra. Pokojnikov sin je, ne vjerujući zvaničnom izvještaju engleskih stručnjaka za sudsku medicinu iz britanske bolnice u koju je tijelo dopremljeno, naložio ponovnu obdukciju.

I treba reći da je imao ozbiljne razloge za to. Hess se uvijek nalazio pod nadzorom, a na dan smrti čuvar ga je napustio doslovno nekoliko minuta. “Za to vrijeme oronulom starcu je uspjelo napisati oproštajno pismo, privezati produžni kabel za prozorsku rezu, provuče glavu kroz omču i zategnuti je – pošto je na vratu ostao vodoravan trag – i da padne ili se baci na zemlju?”

Tijekom ponovne obdukcije koju su izvršili njemački liječnici, na vratu leša otkriven je drugi trag od kabela. Ispalo je da je devedesetogodisnjem starcu uspjelo “objesiti” se – dvaput. Tragovi na vratu i ozljede unutarnjih organa vrata nedvosmisleno su svjedočili da je Hess zadavljen. A prethodno su ga otpozadi udarili po glavi, uslijed čega se pojavio hematom na potiljku, čudan i neobjašnjiv u slučaju samoubojstva …

Zašto su morali ubiti starca, i tko je to ubojstvo izvršio? Hessov sin Wolf Rüdiger ni trenutak nije posumnjao u to da su njegovog oca ubili Englezi. Strašna tajna britanske diplomacije, koja je Hitlera zagrijala za napad na SSSR, nije smjela otkriti. A neposredni uzrok ubojstva postala je neobuzdana brbljivost Mihaila Sergejevič Gorbačova.

Taj nestručan političar potpisao je smrtnu presudu ne samo vlastitoj državi, nego i tadašnjem nacisti. Stvar je o tome što su se već poodavno čuli glasovi koji pozivaju na Hessovo puštanje iz zatvora. Glavni protivnik toga uvijek je bio SSSR, čiji stav je bio vrlo jednostavan – nacistima nije mjesto na slobodi.

Znajući da Sovjetski Savez neće dati suglasnost za Hessov izlazak iz zatvora, Velika Britanija je mogla izigravati dobrog isljednika i uvijek izjavljivati kako nije bila protiv njegovog oslobađanja. I, evo, počela je “Perestrojka”, “Novo mišljenje”, i Mihail Sergejević, ništa ne shvaćajući u povijesti i politici, izjavljuje svojim zapadnim prijateljima kako je spreman da im učini nešto ugodno i slaže se sa Hessovim puštanjem.

To je za Gorbačova bio gesta dobre volje, još jedan potez za portret “socijalizma s ljudskim licem”, a Londonu je ta izjava zadala mnoštvo neugodnih briga. Pošto nije preostao nikakav povod za dalje ostajanje opasnog starca u zatvoru, Englezi su bili prinuđeni da curenje informacije spriječe ubijanjem njenog nositelja.

Svi materijalni dokazi uzroka smrti Rudolfa Hessa ​​- kućica u vrtu, kabel i namještaj, čak i sam zatvor Spandau – uništeni su odmah poslije njegove smrti. Britanska vlada je odredila da spisi u Hessovom predmetu ostanu povjerljivi do 2017. godine. Ali zašto? Što bi se moglo otkriti u zapisnicima njegovih saslušanja? Što to ima Velika Britanija kriti, ako je, kako nas uvjeravaju, odlučno odbila pregovarati s nacistima?

Obrnuto, te spise trebalo bi kačiti na svaki stup, tiskati u svim novinama. Jer to je dokaz progresivnosti i demokratičnosti maglovitog Albiona. Kakav veleban povod za propagandu: mi, Englezi, kategorički smo odbacili sve prijedloge krvavog Adolfa Hitlera! A umjesto toga najstroža povjerljivost. Nelogično? Ne, logično. Zato što ODBIJANJA nije bilo, već je bila SUGLASNOST sa Hitlerom.
 
(vestinet.rs/uredio: nsp)

Nacisti su propovijedali apstinenciju u ime promicanja nacionalnog zdravlja. No, kada je riječ o borbi za svoj Blitzkrieg, nisu imali grižnje savjesti u ispumpavanju svojih vojnika punih droge i alkohola. Droga je bila izbor, ali mnogi drugi su postali ovisnici i o morfiju i alkohol.

Invazija Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata ostavila je Europu prestrašenu pred vojskom Trećeg rajha.

Međutim, najnovija istraživanja pokazuju da njemačke vojnike nije inspirirala samo Hitlerova zapaljiva retorika, već je njihova predanost borbi bila djelomično potpomognuta tabletama pod imenom “Pervitin”.

Ne etiketi lijeka je pisalo da sredstvo služi podizanju “čekanja” i da je treba uzimati kako bi se “očuvala budnost”. Danas nam je ova tvar poznata kao metamfetamin ili kristalni met.

U razdoblju od 1939. do 1945. godine podijeljeno je oko 200 milijuna ovih tableta, koje su vojnici u žargoni zvali “tenkovska čokolada”.

Engleska štampa je u to vrijeme izvještavalo kako njemačke snage uzimaju “čarobne tablete”. Poznato je da je i sam Führer dobivao intravenozne doze ove supstance.

Realno stanje bilo je mnogo gore – vojnici su patili od užasne ovisnosti o narkoticima. Iako su im tablete dozvoljavale izdržati duge intervale intezivne fizičke aktivnosti, nus-pojave su bile zastrašujuće. Uključivale su nesvjesticu, znojenje, depresiju i halucinacije.

Neki od vojnika imali su fatalne srčane probleme, dok su neki izvršavali samoubojstva tjedna psihotičnih epizoda.

O ozbiljnosti posljedica koje je pervitin ostavljao na vojsku svjedoče i pokušaji Leonardo Conti, jednog od vodećih zdravstvenih stručnjaka Reicha, ograničiti uporabu ovog narkotika, koji su ostali jalovi.

Mnogi od Wehrmacht vojnici su bili nadrogirani od Pervitina kad su išli u bitku, pogotovo protiv Poljske i Francuske, te su imali Blitzkrieg brzinu prilikom napada. Njemačka vojska je bila opskrbljivana sa milijunima metamfetamin tableta tijekom prve polovice 1940. godine. Droga je bila dio plana kako bi piloti, mornari i pješadija postali sposobni u nadljudskoj izdržljivosti.

Vojni vrh je liberalno izdavao takve stimulanse, ali i alkohol i opijate, dok se vjerovalo da drogiranje i intoksikacija vojnika može pomoći u ostvarivanju pobjede nad Saveznicima. No, nacisti su bili manje marljivi u praćenju popratnih efekata kao što su ovisnost o drogama i padu moralnog standarda.

20 sviblja 1940. godine, 22-godišnji  vojnik nacističke vojske je pisao svojoj obitelji: ” Možda mi možete možda poslati još Pervitina, tako da mogu napraviti malu zalihu, kad mi bude zaista potrebno?” I pismo koje je poslano iz Bromberga 19. srpnja:”Ako je ikako moguće, molim vas da mi pošaljete nešto tableta Pervitin”. Čovjek koji je pisao ta pisma je postao poznati pisac kasnije u životu. On je bio Heinrich Boell, i on je 1972. godine bio prvi njemac koji je osvojio Nobelovu nagradu za Književnost u poslijeratnom periodu.

Nakon što je po prvi put na tržištu predstavljena tableta-droga Pervitin u 1938., ona je u sebi krila drogu metamfetamin drogu koja je razvijena od strane berlinske farmaceutske kompanije Temmler, ubrzo nakon predstavljanja, postala je jako popularna među njemačkom populacijom. Prema izvještaju Klinische WochenschriftnI, navodno čudo od droge je privuklo pažnju vojnog doktora Otto Ranke-a na berlinkoj akademiji vojne medicine.

Efekti amfetamina su slični onima kada se adrenalin proizvodi u tijelu, signalizirajući više stanje u tijelu. Kod većine ljudi ova droga povećava samopouzdanje, koncentraciju i volju da se poduzimaju rizici, dok u isto vrijeme, smanjuje se osjećaj na bol, glad i žeđ, kao i reduciranje vremena potrebnog za odmor i spavanje. U rujnu 1939. godine, Ranke je proveo testiranje ove droge na 90 studenata, i zaključio da Pervitin može pomoći Wehrmacht-u da pobijedi u ratu.

Pervitin je prvi put testiran na vojnim vozačima koji su sudjelovali na invaziji Poljske. Nakon toga, prema kriminalisti Wolf Kemper-u, se Pervitin “beskrupulozno distribuirao prema borbenim jedinicama na prvim linijama fronte”.

Tijekom kratkog perioda između travnja i lipnja 1940. godine, podijeljeno je oko 35 miliona tableta Pervitin i Izofan (isophan – lagano modificirana verzija koju je proizvodila farmaceutska industrija Knoll) i transportirano Nacističkoj vojsci i zrakoplovstvu. Neke od tih tableta, sadržavajući svaka oko 3 miligrama aktivne supstance, su poslane u medicinske odjele Wehrmacht-a pod kodnim imenom OBM, i tada direktno distribuirane njemačkim snagama.

Nacističko vodstvo je bilo sve više popustljivo prema onima koji su postali ovisnici o drogama nego o alkoholu, kao rezultate ratnih djelovanja, možda zato jer je Wehrmacht bio zabrinut da bi mogao biti tužen za štetu koja je nanesena drogama.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(vestinet.rs, spiegel.de, youtube.com/uredio:nsp)