Nakon što je Forbes objavio listu 1810 milijardera, neka imena su očekivana, neka manje očekivana, a neka već tradicionalno isključena iz čitave priče

Smanjenje svjetskog bogatstva magazin tumači ‘nestabilnostima na burzi, smanjenjem cijene nafte i vrlo snažnim dolarom’, no globalni dug konstantno se povećava i po McKinseyu iznosi 57 bilijuna (eng. mjerna jedinica trilijun) dolara što je znatno veća vrijednost od zbroja milijardi svih 1810 milijardera (6,5 bilijuna), a premašuje i profite vodećih 50-tak korporacija (po Fortuneu).

I pitanje svih pitanja je – tko posjeduje dug koji je veći od zbroja svih bogatstava svjetskih milijardera i korporacija zajedno, i zašto ih nema na Forbesovim listama?

Broj jedan na službenoj listi je Bill Gates (75 milijardi dolara), drugi je pak vlasnik Zare Amacio Ortega (67), treći Warren Buffet (60.8), a najveći skok zabilježio je Mark Zuckerberg koji je vlastitom fondu ‘poklonio’ novac te je skočio za nevjerojatnih 11 milijardi dolara (zbog neoporezivanja novca u udruzi) i sada je težak 44.6 milijardi. Usporedbe radi, superbogati predsjednički kandidat SAD-a Donald Trump je tek na 324. mjestu s 4.5 milijarde dolara (iako postoje indikacije da je to višestruko napumpano), a Hrvata na popisu niti nema pošto im profit ovisi praktički isključivo o lokalnom i regionalnom tržištu, te odnosima s političkim strukturama, poticajima i zakonitom monopolu u poticaju uvoza naspram izvoza – u prijevodu: globalno su zanemarivi i neuspješni na otvorenom tržištu s otvorenim pravilima.

No, vratimo se mi na ono naše pitanje. Jedan od ključnih ljudi špekulativnih odnosa u međunarodnoj ekonomiji George Soros zauzima 23. mjesto s bogatstvom od 24.9 milijardi dolara. Ukoliko u ovom popisu i zanemarimo nevjerojatne posjede kraljevskih kartela diljem Europe (naročito britanska ‘Virginia’ zemljišta u SAD-u) opet se moramo zapitati gdje su ključne globalne bankarske figure? Dapače, ako se upustimo u pretragu službenog popisa – dvije renomirane obitelji Rockefeller i Rothschild imaju svega tri člana u popisu.

Riječ je o izuzetno kontroverznom Davidu Rockefelleru, Sr. koji je 569. na popisu uz svega 3 milijarde imetka što je gotovo smiješno, naročito ako pročitamo službeni tekstić o istome gdje se navodi kako je kroz desetljeća povećao bogatstvo naftnog i bankarskog mogula, vlastitog djeda Johna D. Što lijepo zvuči, ali po službenim statistikama izgleda gotovo oksimoronski – što je više povećavao carstvo (udio u korporacijama – od naftnih do dijamantnih i rudnih, kao i vlasništvo nad velikim zalihama zlata i udio u praktički svim bitnijim bankama i fondovima), to je više gubio na vlastitom bogatstvu. To bi možda zvučalo i logično da Forbes u procjene ne uzima i udjele i nekretnine.

A podaci za obitelj Rothschild su još bizarniji. Najbogatiji je Jeffrey (Facebook) koji niti nije u srodstvu s kultnom dinastijom nego mu je obitelj tek naknadno prisvojila zvučno prezime. Jedini pravi predstavnik ove višestoljetne dinastije tako je Benjamin de Rothschild, 1121. na listi sa svega 1.6 milijardi dolara – skoro pa dvostruko više od našeg Todorića. Ovaj izdanak francuskog dijela loze živi u Švicarskoj, a još jedan frapantan podatak može se pročitati u omalenom Forbesovom tekstiću – carstvo nazvano po Edmondu Rothschildu, osobi zaslužnoj za globalni uspon Cionističkog pokreta ‘teško’ je preko 150 milijardi dolara, no ne zna se kome bi se pripisao taj kapital pa isti ostaje ‘skriven’. Bogatstvo im leži u nevjerojatnoj količini najprestižnijih vinograda, tvornicama za najpoznatije sireve i ostale francuske delicije, bankama, hipotekarnim fondovima… I, zapamtite – to je samo francuski ogranak obitelji!

Na popisu uopće nema Evelyna Roberta de Rothscilda, možda i najbogatijega u prestižnoj obiteljskoj paleti milijarderskih izdanaka. Kada medeni mjesec slaviš u Bijeloj kući i Buckinghamu, ne trebaš previše pitati za bogatstvo. Od IBM-a, De Beers rudnika, Milton Keynesa pa do vlasništva nad magazinom ‘Charlie Hebdo’ – bogatstvo mu se procjenjuje na stotine milijardi dolara samo u vlastitom posjedu. Kada bismo u sve uključili i državne dugove, bankarske kartele i investicijske fondove, kao i zlato i zemljišta – mnogi smatraju da je riječ o bilijardama dolara.

Da ne bismo zaboravili, tu je i David René de Rothschild – vlasnik najveće globalne rudne korporacije De Beers, šef holdinga najjačih švicarskih banaka i, nimalo manje bitno, predsjednik uprave WJC-a iliti Svjetskog židovskog kongresa kao krovne židovske organizacije koja uz Cionistički pokret upravlja školovanjem i imovinom desetaka milijuna židova u 100 zemalja svijeta.

I da, nisam ubrojio i Baruna Jacoba Rothschilda – ruskog izdanka loze, njegovog superkontroverznog sina Nathaniela Philipa Rothschilda – čovjeka koji drži Putina pod kontrolom ove razgranate hobotnice i brojne druge dijelove loze po planeti.

Podsjetimo se da su i američke federalne rezerve (FED) pod privatnim vlasništvom, a njihovi vlasnici naravno nisu u Forbesovom popisu unatoč tome što kontroliraju praktički kompletan tijek novca države SAD. Osim Rothschild – Rockefeller veze, tu su i samozatajni Nathan Warburg, izdanak njemačko-američke obitelji Warburg koja stoji iza pokretanja suvremenog bankarskog sustava u SAD-u od 1912., vječna ‘siva eminencija’ svih administracija (posljednji u nizu Barack Obama) Paul Volker kojeg smatraju kreatorom svih ekonomskih globalnih kretnji, Lawrence Summer koji je osim profesorskog posla na Harvardu bio i savjetnik s prilično intrigantnim CV-om (D. E. Shaw & Co.,Goldman Sachs, JPMorgan Chase, Citigroup, Merrill Lynch i Lehman Brothers), a nakon što je pomogao u propasti američke ekonomije dobio je posao u Bijeloj kući kod Obame. Tu su i Lloyd Blankfein (Goldman Sachs i FED), Alan Greenspan i Ben Shalom Bernanke - koji ne samo da ‘vedre i oblače’ globalnim financijama već stoje i iza rada brojnih trustova mozgova za društveni inženjering.

Ponavljamo još jednom – nitko od nabrojanih nije na listi svjetskih milijardera iako se čak i na Wikipediji može upratiti njihov kapital. Zašto?
 
(blog.vecernji.hr/uredio:NSP)

Na blagdan Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1717. godine, četiri londonske masonske lože odlučile su izaći u javnost osnovavši svoju Veliku ložu Engleske. Da bi se masonska okultna društva uopće pojavila u javnosti, morale su se dogoditi određene predradnje

Kao prethodnica javnoj masoneriji osnovana je početkom 17. stoljeća u Njemačkoj mistična sekta Red ruže i križa (Antiquus Mysticusque Ordo Rose Crucis, A.M.O.R.C.), čiji su se sljedbenici nadahnjivali židovskom Kabalom, magijom, alkemijom, okultizmom, ezoterijom i spiritizmom. Za rozenkrojcere je Bog samo sveopća kozmička snaga, a naučavanje o reinkarnaciji i karmi daje posljednje objašnjenje čovjekove „kozmičke svijesti“. Doktrina o reinkarnaciji nije ništa drugo do Luciferova doktrina „postanka bogom“ koju Sveto pismo naziva magijom, a u „znanstvenom“ svijetu poznata je kao evolucija.

Pod anglikanskim engleskim vladarom Karlom II. rozenkrojceri uz pomoć slobodnog zidarstva 1660. godine ostvaruju svoju pogansku doktrinu evolucije utemeljenjem Kraljevskog londonskog društva za usavršavanje prirodnog znanja (The Royal Society of London for the Improvement of Natural Knowledge), ili jednostavno Kraljevskog društva (The Royal Society). Dva stoljeća poslije će istaknuti mason Charles Darwin evoluciju obogotvorenja ponuditi čovječanstvu kao biološki koncept, uz sveopću pokornost toj masonskoj dogmi koju je poput oštrice usmjerio na kršćansku Europu.

Nakon tajnovitog požara u Londonu 1666. godine za koji se sumnja da su ga podmetnuli slobodni zidari, a za kojega su optužili Svetu Stolicu, anglikanski krivovjerci ponavljaju neviđeni masakr nad katolicima, poglavito nad svećenstvom. Naime, za vrijeme vladavina tiranina i bludnika Henrika VIII. (1509.-1547.), kao i njegove nezakonite kćeri Elizabete I. (1558.-1603.) smaknuto je, najčešće spaljeno na lomači, više od trideset tisuća katolika (papa Pavao VI. proglasio je svetima četrdeset mučenika iz Engleske i Walesa iz tih zlopatničkih vremena).

One katoličke crkve koje nije uništio podmetnuti požar, ulične horde su zapalile. Obnovu Londona preuzelo je Kraljevsko društvo, društvo okultnog masonstva, sastavljeno od „najuglednijih“ engleskih znanstvenika, cjelokupne kraljevske obitelji, kao i anglikanskog svećenstva. London od tada dobiva obrise masonskih i đavoljih oznaka i kodova. Požarom u Londonu počinje doba modernog masonstva.

Pošto je 1701. godine engleski parlament donio zakon kojim su samo pripadnici Engleske crkve mogli polagati pravo na prijestolje, a niti supruga niti suprug prestolonasljednika ni u kojem slučaju nisu mogli biti katoličke vjere (taj zakon postoji i danas, gdje suprug ili supruga engleskog vladara može biti bilo koje vjere, pa čak i ateist, ali nikako katoličke), proveden je akt o submisiji. Oni preostali katolički svećenici koji su preživjeli anglikansku inkviziciju, a koji na vrijeme nisu potpisali dokumente o submisiji, zajedno su sa svim svojim župljanima, ženama i njihovom djecom bili pogubljeni. Engleska je postala moderni Babilon, gdje se kao u jedinoj državi na Zemlji spojila vlast vjerskog poglavara sa svjetovnom vlašću.

Kada više nije bilo nikakve mogućnosti da će se Britansko kraljevstvo (1707. god. došlo je konačnog ujedinjenja Engleske i Škotske) vratiti u okrilje Svete Stolice, kada je dvorac francuskog kralja Luja XIV. bio pod opsadom čarobnjaka, demonijaka, rozekrojcera, pomahnitalih alkemičara, kabalista i otpalih svećenika, a diljem Europe, potpomognut reformacijom, zagospodario je masonski duh u vidu crkvenog partikularizma i regalizma te nepovjerenja prema Svetoj Stolici, masonstvo je slavodobitno skinulo krinke 1717. godine i pokazalo se tom sve više raskršćanskom svijetu.

Od otkrića Amerike, današnju „obećanu zemlju“ Sjedinjene Američke Države, naseljavali su razni pustolovi, razbojnici, ljudi sumnjiva morala, a od samog početka gotovo planski i slobodni zidari. Vješto su u svakoj državi SAD-a organizirali svoju vlast. Tako već pedeset godina prije nego što je masonerija u Londonu prvi puta izašla u javnost, u državi Južnoj Karolini je donesen državni ustav koji se isključivo temeljio na strogim masonskim pravilima.. I danas je glavni grad Južne Karoline, Charleston, najveće masonsko uporište SAD-a.

Prosvijetljeni masoni – Iluminati

Nakon javnog prikazivanja Velike lože Engleske počelo je nezaustavljivo osnivanje masonskih loža diljem Planeta. Paralelno su se razvijale i druge okultne sljedbe i dogme usko povezane sa slobodnim zidarima. Jedan od najpaklenijih umova prosvjetiteljskog vremena je pokršteni bavarski Židov rođen u Ingolstadtu, čudovišni Adam Weishaupt. On je 1776. godine pod pokroviteljstvom novoosnovane kuće Rothschild (Wessely, Mojsije, Itzig, Friedländer i Mayer) osnovao mistični red Ancient Illuminated Seers of Bavaria, koji postaje poznat kao Red iluminata. Red iluminata, red „nositelja svjetla“, vrlo lako povezujemo sa „svjetlonošom“, odnosno Luciferom. Weishaupt s Redom iluminata postaje najveći prevratnik i anarhist, s neskrivenom mržnjom prema kršćanstvu, Crkvi i autoritetu Svete Stolice, nadahnjujući se gnostičkim učenjima koje povezuje s političkim rušilačkim idejama i prevratničkim programima.

Kao strastveni jakobinac i sotonist, Weishaupt je vrlo brzo postao najutjecajniji vrhovnik među slobodnim zidarima. Iluminati vjeruju da upravo oni primaju znanje s onoga svijeta (poznato i od koga) kako bi oslobodili ljudski um od ovozemaljskih okova, odnosno od nazadnog kršćanskog vjerovanja. Njihovo naučavanje i žudnja je san o „zlatnom dobu“, „gradu ljubavi“, odnosno o Novom svjetskom poretku. Kako bi se to postiglo trebalo je srušiti kršćanski monarhistički sustav u svijetu i na njegovo mjesto dovesti liberalnu buržoaziju. Osim toga, narode i države je potrebito pretvoriti u suparničke tabore koji bi se razlikovali politički, vjerski i ekonomski, kako bi se mogli isprovocirati sukobi i ratovi između njih.

Da bi plan rušenja kršćanskih dinastija, kao i vladanja svijetom iz jednog okultnog središta, postao općesvjetski, općenarodni i „općenapredni“, masonstvo se moralo izdići iz crne magije i sotonizma i u pročelju ljušture odgojiti armade racionalista, skeptika, deista, nihilista, agnostika i ateista. Na taj način nitko više ne može povezati intelektualnu dominaciju „umnih ljudi“ koja gradi kult čovjeka i kult materije s nečim transcendentnim i onostranim.

Francuska revolucija 1789. godine samo je logična posljedica iluminizma koja je kao najveći krik i bijes Sotone iracionalno prodrla u nekad najkatoličkiju zemlju, Francusku. Dok je tisuće vjernika umiralo na stratištima zabranila se uporaba Biblije, a uveo se desetodnevni radni tjedan kako bi se izbrisao svaki trag Božjem danu, nedjelji. Ustoličuje se „božica razuma“ u katedrali Notre-Dame, a vođa revolucije, framasonski demonijak Maximilliene Robespierre, umjesto Boga uvodi štovanje masonskog „vrhovnog bića“, bolje reći Sotone. Lučonoša Lucifer svojim je bakljama zapalio cijeli Planet.

Sve druge revolucije u svijetu protiv Crkve i kršćanskih vladajućih dinastija isključivo su vodili masoni: Benito Juarez, Simon Bolivar, Giuseppe Garibaldi, Sam Huston i mnogi drugi. Na čelu američke revolucije također su bili isključivo slobodni zidari. Svakako tu treba spomenuti diplomatskog predstavnika američke misije u Francuskoj od 1776. do 1785. godine, Benjamina Franklina koji je prijateljevao s Adamom Weishauptom. Weishaupt je Franklina upoznao sa svojom vizijom Novog svijeta čija osovina upravo trebaju biti Sjedinjene Američke Države. Među prvim Iluminatima postao je i Benjamin Franklin.

Benjamin Franklin „dostojno“ je Luciferovo svjetlo ugradio na tlo američkog kontinenta. Svoj prvi masonski znamen ostavlja na Dekleraciji o neovisnosti. Odlukom Kongresa 11. lipnja 1776. godine Franklin je uz Roberta Livingstona, Roberta Shermana, Thomasa Jeffersona i Johna Adamsa bio zadužen za izradu nacrta Dekleracije. Pouzdano se zna da su pored Franklina, Livingston i Sherman bili masoni, Jefferson je pripadao Luciferovim svjetlonošama, Iluminatima, dok se za Adamsa samo nagađa. Od 56 potpisnika Dekleracije o neovisnosti, koju je prihvatio Kontinentalni kongres SAD-a 4. srpnja 1776. godine, 53 su bili masoni, od kojih je osam bilo visokorangiranih masona. Na Ustavnoj konvenciji u Philadelphiji 1787. godine, Franklin je uz Georga Washingtona (član masonskog bratstva od 1752.), Randolpha, Jeffersona i Johna Adamsa bio zadužen da priredi tekst američkog Ustava. Od četrdeset potpisnika Ustava, za 26 se pouzdano zna da su pripadali masonskom redu.

Svečanom prihvaćanju Dekleracije, 4. srpnja 1776. godine, koji datum „ponosni“ američki narod slavi kao Dan nezavisnosti, Benjamin Franklin dobio je od Kongresa još jedan zadatak, dizajnirati s Adamsom i Jeffersonom Veliki pečat Sjedinjenih Država. Cijelo svoje nadahnuće masonske religioznosti Franklin je uz pomoć masona Charlesa Thompsona, prenio na Državni pečat SAD-a koji kao što je opće poznato prepun okultne simbolike.

Gotovo je svima poznato da je prvi predsjednik SAD-a, koji nam se smiješi s „masonske amajlije“ – novčanice od jednog dolara, George Washington, bio samo jedan od dvadesetak američkih predsjednika koji su položili masonske prisege. Kamen-temeljac na poznatoj zgradi američkog Capitola, američkog Kongresa, položio je predsjednik Washington u obrednoj masonskoj pregači i bijelim rukavicama. Prilikom polaganja temeljnog kamena koristio je masonski alat, a samo polaganje podsjećalo je na masonsku ceremoniju.

Spomenik George Washingtonu, poznati golemi obelisk slobodni zidari su „posvetili“ u svom ritualnom obredu. Stoga nas i ne čudi što je glavni grad SAD-a, Washington, urbanistički postavljen prema strogo iscrtanim tlocrtnim masonskim simbolima i kodovima (pentagram, Veliko oko (Luciferovo oko) itd..

Židovska masonerija

Masonerija od samog izlaska u javnost nije bila monolitna organizacija iako je London do današnjeg dana ostao matica svjetskog masonstva. Nesuglasice između različitih skupina ne znači da se oni dogmatski razlikuju, već je to isključivo borba za prevlast, odnosno nešto poput „borbe lopova oko ratnog plijena“. Čak je svojedobno izbio i pravi sukob između anglosaksonskog i romanskog masonstva što je rezultiralo da francuski Grand Orient bacio kletvu na Veliku ložu Engleske, kao i obrnuto.

Židovski elitisti su sa svojim urođenim trgovačkim instinktom vrlo brzo „nanjušili“ da je masonerija, ne samo ideološki bliska njihovom svjetonazoru, već da se njom mogu poslužiti da razbiju ograde koje su ih dijelile od ostalih ljudi. Tako su oni već nakon osnutka prve velike lože u Engleskoj postali najvatreniji promicatelji masonerije. Prvo što su proveli kod masonskih loža je načelo da se u ložu ne smije primiti niti jedan kršćanin koji Židove ne gleda kao svoju braću.

Ta slobodarska ideologija poništila je građanske i političke razlike između obrezanih i krštenih, oslobodila je Židove iz geta i otvorila neslućene mogućnosti njihovom svjetskom utjecaju. Postupno Židovi ovladavaju masonstvom, poglavito u anglosaksonskom masonstvu u kojem se osuđuje svaki klerikalizam i gdje se vjerska tolerancija pretvorila u mržnju prema Katoličkoj crkvi.

Pošto je Engleska masonerija širom otvorila vrata Židovima – masonima, Židovi – masoni ne samo da zauzimaju dominantna mjesta u ložama već i u engleskom Gornjem domu (lord Reading, lord Lawson, lord Rothschild, lord Melchett, lord Mond, lord Beaconsfield itd.) Nakon Engleske, francuski Veliki Orijent dolazi u ruke židovskih masona, zatim švicarska Velika loža Alpina iz koje se upravlja švicarskom masonerijom itd.

Najveći otpor primanju židovskih masona u masoneriju bio je u njemačkim zemljama. Međutim pod pritiskom francuskog Velikog Orijenta i njemačko masonstvo je ubrzo popustilo te dopustilo Židovskim elitama članstvo u ložama. U ložama Habsburške Monarhije židovski masoni također postupno počinju dominirati, tako da je primjerice u Mađarskoj koncem Prvog svjetskog rata bilo među ukupnim članstvom u ložama 95% Židova. S toga punim pravom današnje masonsko ustrojstvo možemo zvati „judeo – masonstvo“.

Iako Židovi – masoni imaju sve preduvjete da se u masonskim ložama osjećaju kao u sinagogi, pošto samo mjesto sastajanja, loža, po ikonografiji i simbolima podsjeća na sinagogu, a k tome se i zove kao židovsko mjesto bogoslužja, Hram ili Temple, te iako su zavladali masonerijom i podvrgli je svojim interesima, počeli su osnivati i svoje isključivo židovske lože. Židovskih loža B’nai B’rith (Sinovi Saveza) danas u svijetu ima preko 600. Sjedište im je u Chicagu, a diljem svijeta su povezane u distriktne velike lože. Distrikata je danas 13, od kojih sedam u Americi i šest u Europi (Berlin, Bukurešt, Prag, Carigrad, Beč i Krakow).

Ne treba ni podsjećati da su članovi židovskih masonskih loža najbogatije, najmoćnije i najutjecajnije obitelji svijeta, bankari (Rothschild, Blumenthal, Meyer, Seligmann, Salamon, Lehmann), veliki industrijalci (Lewisohn, Guggenheim, Ballin, Rathenau, Friedlander-Fuld, Katzenstein, Warburg, Bleichroder itd.), zatim moćni rabini, publicisti, suci i mnogi drugi. Na taj način su židovske lože B’nai B’rith stvarna velevlast masonerije, jer ono što daje mješovita masonerija na raspolaganju je svim visokopozicioniranim masonima, ali što daju židovske lože dostupno je smo židovskim elitistima. Tako je židovstvo, koje je samo po sebi zatvoren krug, još više stisnulo svoje redove u ložama B’nai B’rith, potenciralo je ekskluzivnost i neizmjernost te kroji sudbinu svim državama i narodima, dok je mješovito masonstvo manje-više samo njihov izvršni organ. (Emil Čić: Masonerija u Hrvatskoj-II dio, http://emailcic.exactpages.com/domagoj2.html).

Globalizacija – Novi svjetski poredak

Kako su se pojavom masonstva u javnosti organizirano rušile katoličke dinastije, po istom scenariju su se s vremenom rušile i katoličke kompanije i nacionalne države. Političku i ekonomsku vlast na gotovo cijelom Planetu preuzeli su masonsko – judejski oligarsi, danas u masonskoj Sparti – SAD-u, popularno zvani neokonzervativci. SAD dobivaju posebnu ulogu u masonskom svijetu, postaju svjetski policajac koji je permanentno u bar jednom ratnom sukobu. Tom ratničkom zemljom upravlja se iz istog masonskog obeliska u Washingtonu D. C., u kojemu se nalazi svjetsko sjedište najmoćnije masonske organizacije Vrhovno vijeće škotskog obreda (Supreme Council of the Scottish Rite).

Jednosvjetski proces stvaranja jedne svjetske globalne države u kojoj bi sva moć i bogatstvo bila u rukama malobrojne elitne masonske nadrase eugenika, koliko god izgledao kao puka iluzija prije tri stoljeća kada je masonstvo izašlo u javnost, danas postaje sasvim izvjestan. Putem nametnutih sukoba i ratova, programiranih ekonomskih kriza i financijskih šok terapija, države kao političke institucije postaju financijski i materijalno ovisne od svjetskoj vladajućoj masonskoj kasti. Fenomen globalizacije „Veliko oko“ vodi u njenu završnu formu, poznatiju pod sintagmom Novi svjetski poredak. Taj fenomen u ekonomskom i političkom smislu izrodio se u potpunu gospodarsku i političku hegemoniju nadnacionalnih trgovinskih mega – korporacija i bankarskih institucija u vlasništvu „odabranih“ nad zavisnim državama i narodima uz pomoć globalnih servisa: MMF, Svjetske banke (WB), Svjetske trgovinske organizacije (WTO) itd.

MMF, kao najmoćnija masonska organizacija, pod motom slobodnog tržišta, liberalne ekonomije i razvlašćenja državnog vlasništva, ciljano osigurava zavisnost i ropstvo država prema svjetskim globalnim grabežljivcima. SAD, u kojima je masonstvo velevlast, imaju na sve odluke MMF-a pravo veta. Najmoćniji svjetski grabežljivci, sa svojim multinacionalnim korporacijama, kako bi lakše upravljali hedonističkim i prostodušnim pukom kojemu su puna usta demokracije, globalizacije, multikulturalnosti, liberalizma i sličnih floskula, sponzoriraju razne satelitske obitelji, čije kompanije postaju spona između „njih nedohvatljivih“ i stvarnog svijeta u kojem živi robotizirani mali čovjek.

Na taj način stvarni Vladari svijeta ostaju skriveni iza zastora, daleko od očiju javnosti. Primjerice, poznato je da je najmoćnija obiteljska dinastija unutar američkog masonskog ustroja, Rockefeller, sponzorirala i uložila u obitelj Bush čija je poddinastija ponajčešće zaslugama visokih masona škotskog obreda, bivših predsjednika SAD-a, Georgea Herberta Walkera Busha i njegovog sina Georgea Walkera Busha postala značajan svjetski ekonomski čimbenik, poglavito u vojnoj industriji.

Pitanje je koliko će se one malobrojne države, poput Putinove Rusije, Irana, zemalja Južne Amerike, Sirije koja je na samom izdisaju, itd., moći još nositi s čudovišnom ekonomskom i vojnom doktrinom Vladara svijeta? Trenutni uspjesi i nezavisnost pojedinih država od „Velikog oka“ne smiju nas zavarati. Doktrina šoka putem ekonomske i fiskalne nestabilnosti, kao i izazivanja ekonomskih kriza u kojima se vrtoglavo i turbulentno mijenjaju cijene strateških proizvoda, samo požuruje nove ovisnosti i nova sužanjstva.

Ako se ne uspije porobiti „neposlušna“ zemlja doktrinom ekonomskog šoka i financijske nestabilnosti onda „Veliko oko“ primjenjuje taktiku „dirigiranog kaosa“ u kojoj se pomoću manipulacije ljudskim umom nastoje svrgnuti „zloglasni tiranini“ na vlasti. Sjetimo se samo što je nakon „arapskog proljeća“ ostalo od nekada najbogatijih arapskih zemalja, Libije i Egipta? A u Siriji se svim silama nastojala srušiti legitimna vlast sirijskog predsjednika Bashara al – Assada koji je, uzgred rečeno, imao poseban senzibilitet prema kršćanima (sjetimo se samo veličanstvenog posjeta pape Ivana Pavla II. Damasku 2001. godine).

Poglavar drevne kršćanske i islamske zemlje koja je postala metom strahovitog uništavanja Božjih neprijatelja, Assad, rekao je tada u velikoj džamiji Ummajada u Damasku na grobu sv.Ivana Krstitelja papi Ivanu Pavlu II.:“Dolazi vrijeme Sveti Oče kada će se svi oni koji vjeruju u Jednoga Boga morati suprotstaviti onima koji su Božji neprijatelji!“

Nemilice su se naoružavali islamski fundamentalisti koji su se s zastrašujućim žarom obračunavali sa kršćanima, a svjetski mediji su brujali na sva zvona o obvezujućem svrgavanju „Assadovog režima“ . Jasno, tomu su se zvonko pridružili i hrvatski sluganski političari. I što se izrodilo od toga? ISIL! Jedino ostaje nedoumica jeli proces izmakao kontroli ili je i to dio scenarija? Ne zaboravimo rat je za „Veliko oko“ najprofitabilnije poduzeće!

U najmnogoljudniju zemlju Kinu, u kojoj je politički komunizam urodio surovim državnim kapitalizmom, naveliko je već ušao masonski kapital, poglavito židovski. U Iranu se, po iskušanom receptu, nakon predsjedničkih izbora 2009. godine djelomično uvezlo „događanje naroda“, a Rusija je sa svih strana opkoljena proturaketnim „obrambenim“ postrojenjima. Doslovno su bila zbunjujuća tumačenja američkih neokonzervativaca o razlozima postavljanja tih raketa u Poljsku i Češku kao sprječavanja opasnosti od nuklearnog napada neke „izopćene države“ (Sjeverne Koreje ili Irana). Da je proturaketni štit tomu svrha, valjda bi bilo logično da je postavljen bliže Iranu ili Sjevernoj Koreji, primjerice u Turskoj u kojoj je masonstvo također velevlast, ili u drugim američkim satelitima: Kuvajtu, Kataru ili najlogičnije u Izraelu.

Očito je da je zadnji scenarij „Velikog oka“ za pokoravanje vodeće nepokorene zemlje, Rusije, i vojna opcija, ako prije toga Rusija ne klone pomoću šok terapije (npr. nerealnom cijenom plina i nafte na svjetskom tržištu u skoroj budućnosti) kojom bi se nakon ekonomske krize pod vlašću nekog novog Jeljcina vratili židovski oligarsi i učinili i od te zemlje sastavnicu Novog svjetskog poretka. Sadašnja situacija u Ukrajini samo je prva faza tog procesa.

Ovdje nedvosmisleno treba naglasiti da hrvatski narod treba sa simpatijama gledati na ukrajinski narod i njegovu borbu za nezavisnost Ukrajine od istočnog uzurpatorskog ruskog susjeda. No, „kvaka“ je u nečemu drugom. Upravo se „događanje naroda“ u Ukrajini, identično kao i u arapskom proljeću, dogodilo program „Velikog oka“. Sada će Vladari svijeta imati i „stvarni“ razlog za pojačanje svog „proturaketnog“ štita oko Rusije. A Ukrajinci? Pa oni lakovjerno i naivno iz tutorstva s istoka silno žele otići u sužanjstvo „zapada“!

Neslućeno bogatstvo u rukama malobrojnih, koji su kompaktna inicijacijska univerzalna uprava iznad masonskih loža cijelog svijeta, dovelo je do toga da je glorifikacija čovjeka došla tako daleko da ga se smješta na oltar i obogotvoruje. Masonska doktrina spasenja je ustvari samoobogotvorenje – projekt New Agge, vrlo slično kako naučavaju i židovski kabalisti. Žeđ za novcem pretvara se u žeđ za apsolutnom vlašću. Neograničena vlast, štujući „kult novca i čovjeka“, sve više žudi za Luciferovim otkupljenjem, koji će, kako oni vjeruju, na svršetku vremena uz pomoć Antikrista stvoriti svoje kraljevstvo na Zemlji i pobijediti samog Krista…
 
(hu-benedikt/uredio:nsp)

Tumor je košara za smeće u koju tijelo odbacuje otrovne materije i stvara ovojnice okolo da bi se izolirala od otrova

Dr. Slađana Velkov govori: Kada frekvencija tijela padne ispod 58 Hz pojavljuju se simptomi prehlade, na 55 Hz kandida, na 42 Hz rak. Svaka bolest ima frekvenciju, stupanj kiselosti na kojoj će doći do razvoja određenog mikroba što znači da svaki mikrob ima svoju frekvenciju.

Kada dođe do nakupljanja otrovnih materija u tijelu, koje uglavnom unosimo preko hrane, tijelo će ih najprije početi odlagati, prije svega u masnom tkivu koje služi za odlaganje otpada. Što više industrijske i kuhane hrane jedemo sve više ćemo masnog tkiva imati.

Tumor je košara za smeće u koju tijelo odbacuje otrovne materije i stvara ovojnice okolo da bi se izolirala od otrova. Tijelo se neće čistiti od smeća sve dok uzimamo otrovnu hranu jer je preko 90% energije zauzeto probavljanjem velikih količina hrane kao i eliminacijom otpada.

Kada prestanemo unositi hranu makar jedan dan, počet će čišćenje tijela. Tijelo će se čistiti i kada smo na sirovoj hrani, jer se ne troše metabolički enzimi (gorivo za stanicu) na probavu hrane, jer hrana probavlja samu sebe svojim enzimima koji nisu uništeni kuhanjem.

Međutim, ako mi nastavimo s uzimanjem otrovne hrane, u početku neće biti čišćenja jer organizam troši najveći dio energije na probavu i eliminaciju hrane, ali će jednom doći do zasićenja i tijelo će se alarmantno početi čistiti, izbacivati sluz i smeće kašljem, povraćanjem, proljevima, znojenjem…

Truljenje u nama

U tim trenucima je sva tjelesna energija koncentrirana na čišćenje tijela tako da se hrana koja se pojede neće probavljati, već truliti u želucu što će dodatno opteretiti organizam i produbiti problem. Još početkom prošlog vijeka su naučnici otkrili i potvrdili u mnogobrojnim eksperimentima da bakterije ne žive samo izvan tijela i napadaju nas, već da žive i nastaju u našem tijelu.

Kada se promatra živa krv, vidi se bezbroj sićušnih biona, malih čestica koje plivaju u krvi i iz kojih nastaju mikroorganizmi, koji se također nalaze u našoj krvi. Da, naša krv nije sterilna već se u njoj odvija veoma složen proces metamorfoze mikroorganizama.

Bion je osnovna jedinica života, orgonske energije čije porijeklo je Sunce, a do nas se prenosi Sunčevom svjetlošću. Nalazi se u živoj materiji, vodi i zraku.

U potpuno zdravom tijelu, ne dolazi do transformacije biona. U bolesnom tijelu, kada dođe do povećane kiselosti organizma iz biona, probavom se stvaraju različiti oblici najprije patogenih bakterija, a u kiselijoj sredini dolazi i do transformacije u gljivice.

Velike količine smeća

To znači da će uslijed kiselosti organizma (zbog loše hrane uglavnom) doći do transformacije biona u mikroorganizme. Mikroorganizmi će prilikom dezintegracije ostavljati velike količine smeća iza sebe, što će dodatno opteretiti organizam. Jesu li onda mikroorganizmi krivi za našu bolest ili je problem u kiselosti organizma? Da nije bilo patološke, kisele podloge ne bi došlo do razvoja mikroorganizama.

Kada uzimamo antibiotik za ubijanje mikroba, oslobodit ćemo se privremeno jednog broja mikroba, ali će antibiotici – anti bios = protv života uništavati i bione na taj način što će dodatno zakiseliti organizam i dovoditi do dalje transformacije u mikrobe. Jedini način da se zaustavi transformacija biona u mikrobe je da se tijelo održava alkalnim. Hoće nešto biti alkalno (bazno) ili kiselo ovisi o stupnju vibracije-frekvencije.

Određena vibracija moze mijenjati sve pa i formu nekog bića akumulacijom ili dezintegracijom biona. Sva hrana ima svoju vibraciju. Tako znamo da je prosječna frekvencija ljudskog tijela izmedju 60 i 70 Hz i kada frekvencija opada i imunolški sustav slabi.

Kada frekvencija padne ispod 58 Hz pojavljuju se simptomi prehlade, na 55 Hz kandida, na 42 Hz rak. Svaka bolest ima frekvenciju, stupanj kiselosti na kojoj će doći do razvoja odredjenog mikroba što znači da svaki mikrob ima svoju frekvenciju. Supstance s većom vibracijom će uništiti bolest s nižom vibracijom.

Tako biva jako važno s kakvom vibracijom hranu jedemo, udišemo i absorbiramo. Otrovne materije snižavaju našu tjelesnu vibraciju, tako industrijska hrana ima 0 Hz, svježe voće i povrće oko 15 Hz, sušeno bilje do 27 Hz, dok eterična ulja imaju izmedju 52 i 320 Hz što je npr. frekvencija ružinog ulja. Naše misli takodje imaju svoju vibraciju tako da će negativne misli snižavati tjelesnu frekvenciju i dovoditi do bolesti dok nas dobre misli liječe.

Bioni su neuništivi

Poslije smrti organizma dolazi do dezintegracije materije do stupnja biona tako da odredjena koncentracija biona ostaje nerazgradjena i spremna za kreiranje novog živog organizma. Bioni su neuništivi i predstavljaju osnovnu jedinicu života. Kada se češće čistimo (razboljevamo), organizam će biti zdraviji dok, ako to nije slučaj, može doći do težih poremećaja uslijed veoma kisele sredine i dezintegracije velike količine biona. Djeca imaju snažnije mehanizme obrane i zato su često “boležljiva” i imaju višu temperaturu od odraslih.

Povišena temperatura je samo veća frekvencija na kojoj mnogi mikrobi ne mogu opstati i činimo sebi loše kada je snižavamo. Zašto se “prehladimo”? Ne razbolimo se od hladnoće već zato što kada nam je hladno dođe do skupljanja krvnih žila na površini tako da velika količina krvi, a samim tim i otrova dospije do vitalnih organa kada organizam reagira time što počinje čišćenje: kašalj, znojenje, povraćanje, proljevi…

Nijedan od ovih načina čišćenja ne treba zaustavljati, već samo omogućiti lakše čišćenje uzimanjem dosta čiste osunčane vode, koja će razvodniti sluz, biti bez hrane 2-3 dana, na svježim sokovima ili samo na sirovoj hrani, udisati čist zrak i odmarati se.

Razmnožavanje mikroba

Mikrobi se neće razvijati van živog organizma, ali mogu preživjeti neko kraće vrijeme tako da je moguće, da neki mikroorganizam pređe s nekog čovjeka na nas. Ako je naše tijelo kiselo, nastavit će se razmnožavati u našem tijelu, ali ako je naše tijelo bazno, za dan, dva će se raspasti i od njih će ostati samo bioni. Znači, i u tom slučaju kada dobijemo mikrobe od drugih opet sve ovisi od kiselosti (frekvencije) našeg tijela. Što se tiče virusa… Virusi su dijelovi RNK i DNK koji nastaju raspadanjem stanica i mikroba. Kada smo kiseli, dolazi do raspadanja stnica, crvenih krvnih zrnaca, mikroba…

Kada se stanica raspadne, dijelovi raspadnutih RNK i DNK – proteinskih djelića, plivaju između stanica u organizmu. Što kiseliji organizam, bit će više raspadanja i više proteinskih djelića – virusa. Virusi nisu živa bića i ne razmožavaju se, već se ponašaju kao paraziti i opstaju na račun stanica na koje se prikače. Znači, treba samo podići vibraciju sirovom hranom, gledanjem u Sunce, fizičkim aktivnostima i pozitivnim mislima i sve će biti u redu piše Aura.ba.

Evo što vam taje: Uzrok raka otkriven je 1923. i može se spriječiti i liječiti!

Spriječite i liječite rak sami pomoću ovih jednostavnih smjernica. Zapamtite, ono ste što jedete!

Uzrok raka pronašao je još 1923. godine njemački znanstvenik Otto Heinrich Warburg. Za ovo otkriće ovaj znanstvenik dobio je i Nobelovu nagradu, a što se danas potpuno i namjerno zaboravlja.

Što je otkrio dr. Warburg?

Dr. Warburg je otkrio da je bolest rak rezultat antifiziološkog načina života.
Antifiziološkim načinom prehrane (pretežno hranom koja zakiseljuje) i fizičkom neaktivnošću tijelo stvara kiselu sredinu slabo opskrbljenu kisikom.

Kiselost stanica istiskuje kisik iz stanica, a pomanjkanje kisika u stanicama stvara kiselu sredinu. ‘Ako imate previsoku kiselost, automatski će vam nedostajati kisika u organizmu; ako vam nedostaje kisika imati ćete zakiseljen organizam. Kisela sredina je sredina bez kisika, govorio je dr. Warrburg. ‘A oduzmete li zdravoj stranici 35% kisika možete stanice raka stvoriti za samo dva dana’.

Dakle, uzrok raka danas je zakiseljen organizam i stanice bez kisika. U svom djelu “Metabolizam tumora”, dr. Warburg je pokazao da svi kancerogeni oblici ispunjavaju dva temeljna uvjeta: krvnu kiselost i hipoksiju (pomanjkanje kisika).

Otkrio je da su tumorske stanice anaerobne (ne udišu kisik) i da ne mogu preživjeti u prisutnosti visokih koncentracija kisika.

Tumorske stanice mogu preživjeti samo uz pomoć glukoze i u sredini bez kisika.

Stoga, karcinom nije ništa drugo nego obrambeni mehanizam, koji naše stanice koriste da bi preživjele u kiseloj sredini bez prisustva kisika.

Što utječe na zakiseljenost organizma i pojavu raka? Odgovor je vrlo jednostavan, hrana. Većina ljudi danas, za razliku od prije dvadesetak godina, jede upravo hranu koja zakiseljuje organizam pa ne čudi da je i pojava ove bolesti u sustavnom porastu.

Što jesti manje?

Rafinirani šećer i svi njegovi derivati. On je najgori, jer nema bjelančevina, masti, vitamina ni minerala, samo rafinirane ugljikohidrate, koji škode gušterači. Njegov pH je 2,1 (veoma kisel).
 Meso (sve vrste), proizvodi životinjskog porijekla – mlijeko i sirevi, vrhnje, jogurt itd.
 Rafinirana sol
, rafinirano brašno i svi njegovi derivati kao što su tjestenina, torte, keksi itd.
 Kruh
, margarin
, kofein,
 alkohol,
 sva industrijski prerađena i konzervirana hrana, koja sadrži konzervanse, umjetne boje, arome, stabilizatore itd.
 Antibiotici i općenito svi lijekovi.

Što jesti više?

Svo sirovo povrće. Neko je kiselo po okusu, ali u tijelu se mijenja i postaje alkalno.
Voće. Na primjer, limun unutar tijela ima veoma visok stupanj alkalnosti. (Nemojte da vas zavara njegov veoma kiseli okus).
 Bademi. Vrlo su alkalni.
 Integralne žitarice: jedina alkalizirajuća žitarica je proso. Sve su ostale žitarice lagano kisele, no idealna prehrana treba i određeni postotak kiselosti pa valja jesti i nešto žitarica. Sve žitarice moraju se jesti kuhane. Imaju vrlo visoku alkalnost.
 Klorofil je ključ svega. Zelene biljke sadrže klorofil koji je veoma alkalan.
 Voda. Važna je za proizvodnju kisika. Uvijek budite dobro hidrirani, pijte vode malim gutljajima tijekom cijelog dana.
 Vježbanje. Vježbe pomažu održavati alkalnost organizma jer daju kisik cijelom tijelu. Sjedalački način života uništava život.

Kemoterapija je smrt!

Iako medicina vrlo dobro poznaje istraživanje ovog znanstvenika, rak se liječi kemoterapijom. Kemoterapija često znači smrt. Ona zakiseljuje tijelo do te mjere da tijelo poseže za zadnjim alkalnim rezervama u organizmu kako bi neutralizirao kiselost žrtvujući minerale (kalcij, magnezij, kalij) koji su ugrađeni u kosti, zube, nokte i kosu pa kao posljedicu kemoterapije imamo fizičke promjene pacijenata. Kemoterapija toliko zakiseljuje tijelo da pospješava širenje raka, a ne uništavanje stanica.

Stoga, ako bolujete od ove bolesti, liječite se alkaliziranjem organizma, u tome vam može pomoći i soda bikarbona koju možete kupiti u svakoj trgovini, a koja je poznata u svijetu alternativne medicine kao vrlo dobar i učinkovit ubojica raka, upravo zbog njenih alkalnih svojstava.
 
(aura.ba/uredio: nsp)

Najavljena super europska država zapravo je najava novog Babilona koji je kao tak prorokovan u Ivanovoj knjizi otkrivenja, a koji će biti kažnjen i srušen od Boga u posljednjim vremenima koja su po svim znakovima vremena na svome vrhuncu.

Da teorije urote iz dana u dan postaju naša prava stvarnost, potvrđuje i nova izjava potpredsjednice Europske komisije, Vivien Reding koja je poručila kako ljudi moraju već na ovogodišnjim proljetnim izborima konačno izabrati žele li jednu državu koja će se zvati “Sjedinjene Europske Države”. ‘Potrebno je izgraditi Sjedinjene europske države na čelu s Europskom komisijom kao vladom te s dva doma; Europskim parlamentom i Senatom zemalja članica’, naglasila je Reding te dodala da je kampanja stvaranja ove ‘super države’ najbolje oružje protiv euroskeptika.

No nije ona prva i Angela Merkel je svojevremeno najavila ovu novu federaciju koja bi trebala biti zajednica svih europskih država na čelu s jednom vladom.

I dok su euroskeptici godinama prije najavljivali upravo tu stvarnost, vrh vlasti nas je uvjeravao kako Hrvatska ulaskom u Europsku uniju ne gubi svoj suverenitet i kako će uvijek moći odlučivati na nacionalnoj razini. No to ipak nije tako! Najavljana super država oslabila bi nacionalne vlade te preselila svu vlast u Bruxelles i naš narod izgubio bi svu vlast nad svojom državom. Hrvati su ulaskom u Europsku uniju već izgubili svoj suverenitet a naša vlast i tako je već sada samo predstava za javnost. Ljudi na čelu države ne provode nikakvu vlastitu politiku nego već sada služe europskoj eliti koja im određuje sve poteze i odluke.

Ako ih samo pogledamo, te naše takozvane lidere a zapravo lutkice u rukama jačih, možemo vidjeti njihovo ne snalaženje, doslovno guranje zakona, ignoriranje javnosti i pritisak koji se nikako ne smiruje. Zaista, svjedoci smo jedne strašne torture koju nad nama provode gotovo kao da su omađijani politički predstavnici doslovno instalirani za programiranje javnosti. Oni samo pripremaju put za ono što treba doći. Naime, prema izjavama Viviene Reding, čini se kako se samo čekalo hrvatsko pristupanje europskoj uniji i pakleni plan može početi.

Najavljena super europska država zapravo je najava novog Babilona koji je kao tak prorokovan u Ivanovoj knjizi otkrivenja a koji će biti kažnjen i srušen od Boga u posljednjim vremenima koja su po svim znakovima vremena na svome vrhuncu.

Sve počinje i završava s Babilonom!

Da je upravo Europska unija taj novi Babilon u kojem će se rasplamsati grijeh nad grijesima i nad kojim će zavladati Antikrist postoje mnogi dokazi. Primjerice, europsko štovanje drevne božice Semiramide koja izvire na svakom koraku. Semiramida je drevna božica koju su štovala babilonska bratstva. Pripada trojstvu Božice Mjeseca (Semiramida), Boga Sunca (Nimroda, poznatog još pod imenima kao što su Bal, Bel, Baal, itd.) i njihovog sina Tamuza. Ova poganska vjera postojala je tisućama godina prije nastanka kršćanstva.

Babilonska bratstva su živjela u starom Babilonu, području današnje Mezopotamije, a onda kreću na zapad, sve dok se nisu preselili u Rim, osnovali Rimsko carstvo i uzrokovali sve znane ratove tog doba. Kasnije se šire svijetom, a u novije doba, kako navode brojni autori, nalazimo iz pod imenima: Plantagenet, Warburg, Bruce (Scott), Rockefeller, Habsburg, Rotschild (Bauer), Krupp, Windsor (zapravo Saxe-Gotha-Coburg), de Medici, Cavendish (Kennedy), Sinclair (St.Clair), Romanov, Hanover.

Tijekom vremena, nastaju nove religije i nova božanstva, ali sve po uzoru na njihove drevne bogove. Božanstva nose druga imena, ali se radi o uvijek istom konceptu. S vremenom, te iz Babilona potekle loze sele se u Europu, kasnije i dalje, sa sobom noseći svoje drevne simbole i vjeru. Postaju vrhovna europska aristokracija te se infiltriraju u politiku, vlast, sve institucije te bankarstvo. Ti “prosvijetljeni” vladari svijeta iz Babilona, koji se i nazivaju iluminati, kroje novoosmišljen sistem profita i trgovine uz pomoć ratova i manipulacije. Još jedno ime za istu božicu koju iluminati i dan danas štuju jest Europa.

Ima još “slučajnosti”. Božica Semiramida je oduvijek prikazivana kao žena sa šiljcima oko glave, te bakljom (ili križem) u rukama (baklja je simbol Nimroda). Dakle, baš kao Kip “slobode”! Uz to, simbolizira je i 12 zvjezdica. Božica Semiramida je upravo tako prikazivana na antičkim novčićima.

No već je odavno poznato podrijetlo Kipa “slobode”. Naime, to je dar francuskih masona iz Pariza i on predstavlja sve samo ne slobodu.

Drevni motivi ovog božanstva predstavljaju božicu Europu (ili Semiramidu) kako jaše bika (simbol Nimroda).

I gle! Unija 2002. godine izdaje kovanicu baš s Božicom Europom koja jaše bika. Jasni simbol iste organizacije koje je oformila Europsku Uniju i koja njome vlada.

Naravno 12 zvjezdica na europskoj zastavi, zvjezdice su koje označavaju njezinu krunu. Plakat vijeća Europe koji na sebi ima kulu babilonsku i nad njim lebdi dvanaest zvjezdica. Postoji još cijeli niz simbola koji nam jasno govore što je zapravo europska unija te kakvi ljudi njome vladaju.

No, nama ne trebaju simboli da bi jasno vidjeli sve zlo koje se kreće našim društvom. Da bi jasno vidjeli jednu centralnu vlast koja vlada svima nama. Žalosno je to što se događa. Žalosno je da smo dopustili da nas tako izmanipuliraju i svega 20 godina nakon konačnog osnutka naše države, da nas doslovno prisile na ulazak u novu još goru tvorevinu zvanu Europska unija, a kojom vlada grijeh i smrt. No postoji jedno davno proročanstvo koje kaže da će upravo Hrvati toj poganskoj Europi donijeti Boga te da će Hrvati iz tog posljednjeg rata izaći blagoslovljeni. No povijest je pokazala da su Hrvati najbolji sluge, tako da je EU najbolje riješenje trenutno za Hrvatsku, iako ne izgleda kao najbolje.

Elite i Sjedinjene Europske Države – zločinački prijedlog

“Kao da je to elementarna nepogoda ili kao da su Marsovci došli i ukrali nam blagostanje. Te su nam elite i njihovi poslodavci ukrali i naše nacionalne države, a kradu nam i Europu.”

Viviane Reding, o tome kako si ona zamišlja blisku budućnost Europske unije. Ona si zamišlja Uniju kao Sjedinjene Države Europe, s dvodomnim parlamentom (kao američki Kongres i Senat), a Komisijom kao vladom i s nacionalnim državama kao provincijama, koje uglavnom nitko ništa ne pita. Građani se tu ne spominju, oni nisu ni u primisli i oni ne odlučuju ni o čemu. Ima, po mišljenju gospođe Reding, tko misli za njih. Njihova politička elita.

“Građani (ne samo hrvatski) su od Europske unije očekivali par stvari. Ne mnogo, ali važnih stvari. Očekivali su garanciju mira. Kakva-takva, ona je tu. Mir vlada Europom. Očekivali su i države u zajednici u kojima vlada blagostanje, solidarnost i socijalna pravda. Dobili su „Europu u dvije brzine“, dobili su uniju banaka i krupnog kapitala, velikih međunarodnih korporacija, nepravdu na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Dobili su novac kojim netko drugi upravlja i koristi ga za svoje ciljeve, dobili su srezana radnička i socijalna prava, dobili su bijedu u pola kontinenta.”

“Čitava elita (zajedno s gospođom Reding i njoj sličnima) tuli nad činjenicom da u Europi nestaje država blagostanja i priča kako je, nažalost, vrijeme države blagostanja prošlo. Kao da je to elementarna nepogoda ili kao da su Marsovci došli i ukrali nam blagostanje. Te su nam elite i njihovi poslodavci ukrali i naše nacionalne države, a kradu nam i Europu. “

“I samo oni mogu reći na koji će se način i kada ujediniti, ili ne ujediniti, nitko drugi. Ujediniti Europu danas i od ove bankarske unije i unije financijskih i drugih mešetara može rezultirati samo diktaturom carskog tipa. Takve je Europa već par puta iskušala i uvijek su završile krvoprolićem. Zato je prijedlog gospođe Reding zločinački. “
 
(dnevno.ba, vecernji.hr)

Internetom se kao strijela širi još jedna verzija senzacije koja je do nedavno imala šifrirani naziv “21.12.12″. Sada je kod te senzacije naziv promijenjen, te se ona naziva “23.12.12″.

Nova verzija senzacije o “kraju svijeta”

Mediji već nekoliko mjeseci aktivno preuveličavaju temu mogućeg zaustavljanja “stroja za tiskanje novca” Federalnog sustava rezervi SAD (FED SAD) do koga treba, kao, doći 21.prosinca 2012. Kao, baš tog dana treba prestati važnost 99-godišnjeg ugovora o zakupu “stroja za tiskanje novca” koji su zaključili privatni bankari i vlasti SAD-a krajem 1913. godine. Zatim se crtaju različiti scenariji “kraja svijeta” do koga neizbježno mora doći poslije 21.12.2012.

Krajem rujna se pisalo u članku <”Kraj svijeta” i Federalni sustav rezervi> u kome se pokazaloo da je informacija o “kraju svijeta” do koga treba doći 21.12.12. nova novinarska “patka”. Između ostalog, skrenuo sam pozornost autorima “patke” da se 99 godina od potpisivanja Zakona o Federalnom sustavu rezervi navršava ne 21., već 23. prosinca. Poslije toga su se njihovi autori prestrojili, tako što su šifrirani naziv senzacije zamijenili na “23.12.12.”.

Točno mjesec dana prije događaja koji očekuju mistično raspoloženi ljudi, odnosno 2012/12/23, na sajtu “Rat i mir” pojavio se senzacionalni članak “23. prosinac 2012. – Šta je tu sporno? “

Prvo da konstatiramo da autor članka M.Žukov točno govori o tome da je Kongres SAD u zakon unio ispravku prema kojoj licenca o korištenju “stroja za tiskanje novca” postaje vremenski neograničena. Međutim, uz određene uvjete, Kongres ima pravo tu dozvolu opozovati.

Uostalom, ja sam i ranije pisao da su se uvjeti za opoziv odavno stekli te da američki zakonodavci ne samo da imaju pravo, već su i obvezni licencu opozvati ne čekajući “mistični dan”.

Osnivački ugovor FED-a

Citirat ćemo Žukova: “Kao i bilo koje privatno poduzeće, FED je formiran preko ugovora o osnivanju. I taj ugovor, obzirom da predstavlja javni dokument, treba biti dostupan javnosti, i da se čuva u Biblioteci Kongresa SAD.

Pitanje svih pitanja: da li ga tamo čuvaju? Da li je stvarno dostupan? Zašto nigdje u mreži nema njegove skenirane kopije ili zašto se nigdje ne citira njegov tekst?

Zašto ga nema ni u blogu Živi Žurnal Andreja Filatova, u kome Filatov detaljno, praktički kompletno, citira zvaničan stav SAD, štiteći američki financijski sustav sa strašću, koja se vrlo rijetko može osjetiti čak i kod rezidenata SAD “. (Objašnjenje: Andrej Filatov – naš bivši sugrađanin koji je odavno prešao u Sjedinjene Države, živi na Floridi i vodi na ruskom jeziku Živi Žurnal koji je posvećen isključivo FED-u SAD – V-Katasonov).

Da konstatiramo da nemogućnost pristupa ne samo običnih ljudi, već i američkih zakonodavaca Ugovoru o osnivanju FED-a postaje “hranjivo tlo” za najrazličitije konspirološke inačice, izmišljotine i pretpostavke.

Nije takvu sablazan izbjegao ni M.Žukov. On inzistira da kraj svijeta zaista može nastupiti, mada se ograđuje: “može nastupiti”, ali nije obavezno. “Može nastupi” zato što je period od 99 godina valjda zapisan u dokumentu o osnivanju FED-a.

Eto tako. Naš autor osobno nije vidio dokument o osnivanju, ali je “izračunao” da u ugovoru treba biti upravo navedeni period.

Autor to objašnjava na prilično čudan način: zato što je trebalo da osnivači unesu u osnivački kapital korporacije članarinu u zlatu.

Kao, tada je svuda u svijetu važio zlatni standard, zato i nije bilo moguće da se papirni novac štampa ukoliko nema pokrića u zlatu.

To je točno. Ali – zašto je trebalo da se zlato daje na razdoblje od 99 godina? Evo zašto: “Na koji period bi mogao biti ponuđen osnivački kapital u zlatu kako bi se osigurala emisija novca FED-a?”

Naravno – ne na 100 godina, već upravo na tih 99, kako je bilo prihvaćeno u praksi tadašnjih poslovnih odnosa “. Prenio sam masu literature, ali nigdje nisam našao potvrdu da je tako bilo “prihvaćeno u praksi poslovnih odnosa”.

Zlatni osnivački kapital i dioničari FED-a

A zatim se nižu izjave navedenog autora koje apsolutno pripadaju fantastici: “… kako bi se sakupio kapital za formiranje FED-a u zlatu – trebalo je pronaći ulagače. I oni su nađeni, kao što su bili nađeni i za prvu (1791 – 1811.) I za drugu (1816 – 1834.) Centralnu banku SAD. Izvor pronalaženja zlata u dvije navedene banke je poznat – to su bile europske kraljevske obitelji, u koju spada i kraljevska obitelj Velike Britanije “. u bilo kojem udžbeniku o novcu može se pročitati kako je formiran Federalni sustav rezervi SAD.

On se, zna se, u početku sastojao od 12 Federalnih banaka za pričuve (FED) čiji se osnivački kapital formirao iz komercijalnih banaka koje su postajale članovi FED.

One su u kapital FED unosile i dio svog zlata. Ja ne isključujem mogućnost da su u kapitalu FED-a sudjelovali (i sada sudjeluju) članovi kraljevskih obitelji Velike Britanije i drugih europskih zemalja, ali ne izravno, već posredno, preko sudjelovanja u kapitalu onih komercijalnih banaka koje su ušle u sastav FED-a.

Da podsjetim da zakon dozvoljava da u kapitalu FED-a sudjeluju i privatna (fizička) osoba, međutim njihovo sudjelovanje ne može premašiti 25 tisuća dolara, i ona nemaju prava da sudjeluju u donošenju odluka korporacije.

1913.godine Kongres je Ameriku predao u vječito dužničko ropstvo privatnom Federalnom sustavu rezervi, tako što je FED-u omogućio da štampa novac i kontrolira američki ekonomski sustav. Prvo je bilo pušteno 203.053 dionica Federalnih rezervi. Približno 65% njih je pripadalo strancima, a preostalih 35% (približno 72.000 dionica) je podijeljeno američkim bankama, i to:

1. National City Bank = 30.000 dionica;

2. Chase National Bank (kasnije – banka Chase Manhattan) = 6000 dionica;

3. National Bank of Commerce (docnije – Morgan Guaranty Trust) = 21.000 dionica;

4. First National Bank = 15.000 dionica.

Broj dionica koje pripadaju obitelji Rockefeller (to su prve dvije banke) je bio približno jednak količini dionica koje su pripadale Morganovim (sljedeće 2 banke), tj.. po 36.000 dionica.

Među stranim dioničarima glavni su bili: Londonska i Berlinska banka Rothschildovih; pariška banka “Braća Lazari” (Lazard Brothers); talijanske banke koje pripadaju Izraelu Mozesu Sifu (Israel Moses Sieff); Hamburška banka Warburga (Warburg).

U razdoblju između prvog i drugog svjetskog rata među krupnim dioničarima FED-a su se Wallstreet-u pojavile banke kao Kuhn Loeb, Lehman Brothers, Goldman Sachs.

Amerikanac Eustace Mulins, jedan od najdubljih istraživača FED SAD u svojoj glavnoj knjizi   “Tajne privatnog Federalnog sistema rezervi” (Eustace Mullins «Secrets of the Privately Owned Federal Reserve») dao je sljedeću podjelu glavnih dioničara Federalnog sustava, koja uključuje i obitelji i pojedinačne banke (stanje iz sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća):

1.Obitelj Rothschildovih;

2. Lazard Frerez (Eugene Mayer);

3. Izrael Moses Sieff;

4.Banka “Kuhn Loeb”;

5.Banka Warburg;

6.Banka “Lehman Brothers”;

7.Banka “Goldman Sachs”;

8. Obitelji Rockefellerovih i Morganovih.

Mulins zaključuje da dionički kapital FED nije rasturen, već se nalazi u rukama vrlo uske grupe obiteljskih klanova.

Na prvo mjesto on stavlja obitelj Rothschildovih, a na drugo – Rockefellerovih. Suvremeni istraživač financijskog sustava SAD Nikolas Hager daje nešto drugačiji “razmještaj” dioničara: kod njega su na prvom mjestu Rockefellerovi, a Rothschildi su na drugom (pogl. Nikolas Hager: “Sindikat. Povijest formiranja tajne svjetske vlade i metode njenog djelovanja na svjetsku politiku i ekonomiju “. Prijevod s engleskog; Izd. Moskva: Stolica-Print 0,2007).

Senzacija: “ruski trag” u Federalnom sustavu rezervi

Kako vidimo – tvrdnja M.Žukova da su europski monarsi bili “zlatni” dioničari FED-a predstavlja čistu fantaziju. Ali, naš autor je pošao još dalje. “Gvint” njegove publikacije je u sljedećem: glavni iznos u zlatu u kapital FED je, kako se ispostavlja, dao ruski car Nikolaj Drugi. Nije nam prvi put da nailazimo na slične “patke”.

U knjizi “Zlato u ekonomiji i politici Rusije” (M., izd.. “Ankil” 2009.) morao sam da se oprostim od velikog broja bajki o “carskom zlatu”, pa i bajke o “uplati u zlatu” Nikolaja Drugog u američki FED. Također i od toga da je “carsko zlato” iz sefova FED prebačeno u zlatne rezerve MMF-a … itd, i tome sl..

Na žalost, sve do danas slične “patke” izlijeću povremeno iz stranica knjiga V.A.Sirotkina. Usput, carska obitelj je stvarno posjedovala izvjesnu količinu zlata (oko 5,5 t) u inozemstvu – u engleskoj banci Bering.

Zna se da se ono tamo nalazilo do 1917. godine, a zatim podaci o sudbini zlata poslije te godine postaju vrlo proturječna. Ne isključujem da je neki njegov djelić o kojima se ne priča glasno stvarno mogao naći u sefovima banaka koje su bile u sastavu FED-a.

Posvemu sudeći, priču o zlatu koje je Nikolaj Drugi (kao) unio u osnivački kapital FED, M.Žukov je posudio od V.Sirotkina, ali je on uz sve, dodao i “izračunao” “nasljednike” našeg cara kojim, kako on smatra, na današnji dan pripadaju nebrojena bogatstva Federalnih rezervi (navodi se iznos do 2 bilijuna dolara).

Autor piše: “… u izvodima EGRJuL (Jedinstveni državni registar pravnih osoba Ruske Federacije – VK) postoji nekoliko pravnika čiji zbirni osnivački kapital više puta premašuje i konsolidirani proračun Rusije, i njezin BDP, tj.. radi se o bilijunima dolara.

“Naša žustra” internet-javnost “je već uspjela” pronaći “jednog od navedenih pravnih osoba (doslovno samo nekoliko sati od pojavljivanja publikacije M.Žukova).

To je Dobrotvorni fond “Svjetski Institut kršćanskih Istraživanja Države i Prava „P.A.Stolipin“. Predsjednik tog fonda je neki građanin G.Dolgoruki-Simanski. Prezime je vrlo zvučno, carsko, ali sama ličnost vrlo sumnjiva.

Mogu navesti i potpunu titulu kojom sebe naziva dotični građanin: Arhimandrit Georgij Veliki Princ Knez Georgij Peti Dolgoruki-Simanski, (Bikov) Rjurikovič, Monomah, od Kolovoza cara porijeklo, 40. generacija … Vladar – Knez Ukrajine (Malorusije) i Rusije Veliki Knez Kijevski i Černigovski Kralj Galička i Vladimorsko-Volinski Knez Krimski i Vladar Pskovska Veliki Knez Smoljenska, Rjazanski, Polocke, Rostovski, Jaroslavski, Suzdaljski, Muramski, Ljvovski, Seversk, Tmutarakanski Hetman i Pokrovitelj donskih i Kubanskih kozaka Zastupnik Pravoslavlja i Zaštitnik Islama u Rusiji.

Dolgoruki-Simanski posjeduje mnogo različitih tvrtki s interesantnim nazivima. Građanin Dolgoruki-Simanski izaziva šok ne samo svojim jarkim titulama, već i time, što se osnivački kapitali fondova i tvrtki koje on osniva mjere stotinama milijardi rubalja. To ne znači da je on drugi Rothschild koji neprimijećeno živi u Rusiji.

Radi se, očito, o maniji veličine, ali io tom, da rusko zakonodavstvo dozvoljava da se prilično slobodno ocjenjuje imovina koja se unosi kao osnivački kapital. Primjerice, tri stolice se mogu procjeniti na milijardu rubalja.

Ali – to je već druga tema koja nas vuče na stranu od FED-a. Prema mišljenju Žukova, domaćini FED su se krajem 2012.godine brinuli samo kako bi izbjegli povrat zlata i druge imovine građanima tipa Dolgorukog-Simanskog. Mislim da autor griješi, jer gazde Federalnih rezervi brine nešto sasvim drugo.

Federalne rezerve su stvarno van zakona

Prema podacima izvješća o nedavno obavljenom auditu ispostavilo se da je FED tijekom posljednje krize razdijelio najvećim bankama kredite na iznos preko 16 bilijuna dolara.

Pritom dio kredita (od preko tri bilijuna dolara) tajno je dan stranim bankama – bez usaglašavanja sa Kongresom SAD, što američko zakonodavstvo kategorično zabranjuje. Ni jedan cent odobrenih kredita u trenutku audita nije bio vraćen Federalnim bankama za pričuve.

Predsjednik FED-a Ben Bernanke do sada (skoro će proći godina i pol dana otkako je objavljen izvještaj o auditu) nije uspio ni predsjedniku, ni kongresmenima, ni američkom narodu poslati koliko-toliko razumljivo objašnjenje o učinjenom lopovluku. Zar to nije dovoljno jak razlog da se, ne čekajući da stigne mistični 23. prosinca ove godine, prikrije privatni kiosk pod nazivom FED.
 
 
izvor: vestinet.rs/uredio:nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11771"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Svijet u kojem živimo daleko je od onog o kojem smo sanjali, od ljudskih vrijednosti i ideala koje smo naučili i u koje smo vjerovali.

Toliko je daleko da misleći čovjek mora zapitati kako je cjelokupno čovječanstvo poslije tisuća godina civilizacije i spoznajnog, tehnološkog i kulturnog napretka dospjelo do stanja bezizlaznog “ropstva”?

O tome bez dlake na jeziku pričamo s odvjetnikom Dragoslavom Petrovićem, prvim velikim priorom Templarskog reda, čovjekom s vrlo raskošnim domaćim i međunarodnim životnim iskustvom.

On je oštar i precizan, čineći ovaj tekst jednom vrstom “knjigom teorije zavjere”, ako se više bilo što u okviru tog bizrane međunarodne floskule uopće može nazvati “zavjerom”.

Prvi bankarski korak

U 17. stoljeću došlo je do sukoba nizozemskih bankara s engleskom dinastijom Stewarta. – Kaže Petrović. – Bogati bankari Europe su se udružili i financirali William od Orangea koji je svrgnuo Stuarte invazijom na Englesku i postao Kralj William III. Naravno, za ovu “pomoć” bankara dugovao je “malu” protuuslugu.

Tražili su mu da otvore svoju privatnu banku koja bi dobila status središnje banke. Za uzvrat oni bi djelomično unijeli u nju svoj zlatni depozit na temelju kojega bi izdavali vrijednosnice, kreirali i štampali novac i pozajmljivali državi. Tako je 1694. nastala Bank of England, prva privatna banka u svijetu koja je dobila legalno pravo izdavati novac.

U osnivačkoj povelji stoji i besmrtna odrednica: “Ovoj banci pripada sva dobit od kamate na novac koji ona stvara ni iz čega (out of nothing)”.

Tako je sve počelo.
Kako objašnjava Petrović, Engleska država je počela uzimati kredite i zaduživati se ogromnim kamatama, a u Bank of England to je registrirano kao nacionalni dug.

Ove kamate i dugove su zapravo otplaćivali gradjani putem poreza, a kada bi otplata državnog kredita kasnila slijedile su i zatezne kamate, pa je država morala da povećava poreze i još više globiti narod. Naziv “Bank of England” uzet je upravo da bi se gradjanima ulilo povjerenje asocirajući ih na nešto nacionalno, iako je to bila privatna banka. (Isti trik, je primijenjen u svim zemljama Balkana i bivše Jugoslavije s “Nacionalnom štedionicom”, iako se radilo o privatnoj, a ne državnoj Banci).

Početkom 20. stoljeća i američki predsjednik Woodrow Wilson dobio je “pomoć” od bankara. Prvo su mu pomogli da postane predsjednik financiranjem izborne kampanje, onda su mu pokrili jedan veliki financijski dug, odnosno neku ucjenu iz mladosti. Zauzvrat je 1913. Wilson u Kongresu “proturio” zakon po kome udruženje najvećih privatnih banaka, tzv.  “Federalne rezerve” skraćeno “FED”, može štampati ​​novac bez zlatne podloge, odnosno kreirati ga iz ničega.

“Od tada sve do danas, američka vlada mora posuđivati ​​dolare od ove moćne skupine financijskih mahera i stvarati ogromni nacionalni dug. Tako privatna središnja banka (FED) kreira recimo milijardu dolara koje sa kamatom daje vladi SAD i stvara nacionalni dug.”

Ovaj novac vlada distribuira komercijalnim bankama sa malo većom kamatom, koje ga prodaju građanima i tvrtkama s još većom kamatom. Dakle, svatko je u lancu napravio dug s istom svotom novca (jednom milijardom dolara) kreiranom iz  IZ NIČEGA, dok naivni misle da za sve to postoji pokriće u zlatnim polugama, ili nečemu drugom podobnom pokriti tiskanje novca.

Na ovoj financijskom vrtuljku danas se okreće čitav svijet. Prije 50 godina u svjetskim financijskim tokovima je bilo oko 5% posto ovog špekulativnog novca, danas 97% posto kapitala cirkulira špekulativno.

Eto to je najveća legalna prijevara u povijesti čovječanstva, kojom je jedna grupa špekulanata u razdoblju od tri stotine godina postala ugledna svjetska bankarska elita. Danas su oni praktično gospodari svijeta. Bukvalno nema države, nema čovjeka na planeti, nema tvrtke koja njima ne duguje novac, na izravan ili neizravan način.

A tko su oni? To nisu imaginarni pojedinci, već obitelji povezane između sebe krvnim vezama, koje ćemo u ovom razgovoru jednostavno nazvati – “Obitelj”. Da bismo shvatili koliki su razmjeri njihove moći i koji je način njihovog djelovanja, moramo potpuno promijeniti način gledanja na modernu povijest. Da zaboravimo na društveno-ekonomske zakonitosti i teorije i da, kao u kriminalističkoj istrazi, pratimo trag novca.

Kontrola tokova novca

“Dajte mi da kontroliram novčane tokove u nekoj državi, i nije me briga tko pravi zakone”, rekao je odavno Amschel Mayer Rothschild, osnivač dinastije koja već više od tri stoljeća drži pod kontrolom ekonomiju Velike Britanije i njezinih kolonija, od kojih je najveća SAD (mada joj posljednjih 10 godina obitelj Rockefeller ozbiljno ugrožava ovaj primat).

Shvatio je i da su za bankare najprofitabilnije krizne situacije, gdje se ekonomske vrijednosti preko noći mijenjaju. Zato su se bankari izvještili u četiri najunosnija posla: financiranje ratova, igra na burzi, kontrola infomacija (medija) i trgovina strateškim sirovinama. Ove vještine i poslove su njegovali i razvijali stoljećima.

Rothschildi su još prije dvije stotine godina imali svoje trgovačke agente locirane u svim glavnim europskim centrima trgovine i prijestolnicama. Bila je to prava obavještajna mreža koja je prikupljala podatke o mogućim previranjima na dvorovima. Vijesti koje su njihovi glasnici donosili pokretale su burzu. Od tih infomacija ovisila je cijena mnogih dionica.

U vrijeme bitke Waterloo, nije bilo dragocjenije vijesti nego kakav će ishod biti. Od toga je ovisila budućnost čitavog europskog kontinenta. Rothschildi su kredit u zlatu dali i jednoj i drugoj strani – i Napoleonu, koga su financirali i doveli na prijestolje, i Wellingtonu, da opremi svoju vojsku i sukobi se s Napoleonovim carstvom.

Na Burzi u Londonu trgovci i bankari su grozničavo čekali vijesti o ishodu bitke. Ako bi Engleska izgubila njezine državne obveznice, takozvani konzuli, izgubile bi vrijednost, dok bi im u slučaju pobjede vrijednost vrtoglavo porasla. Nathan Rothschild je imao povjerenike koji su radili s obje strane linije fronta.  Kasno popodne 15. lipnja 1815. dobio je vijest, a ujutro je bio na Londonskoj burzi.

Dao je svojim burzovnim agentima diskretan znak i oni su počeli prodavati engleske konzule. Stotine tisuća dolara vrijedni konzuli našli su se na burzi i njihova vrijednost počela je vrtoglavo padati. U trenutku je nastala prava panika i ljudi su jurnuli da se oslobode sada skoro potpuno bezvrijednih konzula, pretpostavljajući da Rothschild ima točnu informaciju.

Uskoro je cijena pala na pet centi za dolar. Tada su Rothschild-ovi agenti dobili znak da počnu kupovati. Malo kasnije stigle su poštanske kočije i donijele zvanične vijesti s bojišta. Engleska je bila pobjednik i novi gospodar Europe.

U sekundi je cijena engleskog konzula astronomski skočila. Rothschildovo bogatstvo preko noći je uvećano dvadeset puta i on je tada postao glavni kontrolor nad britanskom ekonomijom. Tek prije nekoliko godina je objavljeno da je isplaćen dug Engleske iz vremena Napoleonovih ratova.

Gospodari industrije i privrede

Evo još jedne ilustracije: “Tko god kontrolira količinu novca u bilo kojoj zemlji, aposlutni je gospodar industrije i privrede”. Čovjek koji se usudio pobuniti 1818. godine bio je američki predsjednik James Garfield. Samo nekoliko tjedana nakon što je izrekao ovu rečenicu na njega je izvršen atentat.

Predsjednici Abraham Lincoln i John Kennedy pokušali su izvršiti monetarne reforme kojima bi povratili izdavanje novca u okvire državnih institucija. U ovome su obojica spriječeni na isti način – atentatom. Njihovi nasljednici su odmah najavljene reforme obustavili i Federalne rezerve i danas emitiraju dolar po vlastitom nahođenju.

Ovo je, naravno, najvažnija operacija bankara u modernom svijetu, zato što je dolar “super valuta” koja služi kao univerzalna obračunska vrijednost u svjetskoj trgovini. Njihovi apetiti su odavno prešli nacionalne granice i dolar je osnovna poluga njihove svjetske dominacije.

Zbog toga predsjednici SAD moraju biti besprijekorno poslušni i apsolutno kontrolirani. Iako svijet već hvata medijska groznica oko novih predsjedničkih izbora u SAD, važno je da shvatimo da ti izbori nemaju nikakvog suštinskog značaja. Oba kandidata financiraju isti bankari i igra će biti nastavljena bez obzira na to tko pobijedi.

Ako iz ove perspektive promatramo sve velike ratove i društvene prevrate modernog doba, kao i takozvane lokalne ratove posljednjih desetljeća, naći ćemo u pozadini uvijek ista imena, isti rukopis i iste izvore financiranja, nastavlja naš sugovornik. – Od Napoleona do Oktobarske revolucije, od Prvog i Drugog svjetskog rata, do Iraka, Libije i uskoro, na žalost, Sirije i Irana, iza svega stoji novac istih bankarskih obitelji, koji bez obzira na ogromne žrtve, patnje i razaranja, uvijek izlaze kao pobjednici s još većom koncentracijom moći i resursa u svojim rukama.

Najveći masovni mediji u svijetu, koji su svi do posljednjeg u vlasništvu Obitelji, bave se do beskraja beznačajnim senzacionalističkim temama tipa šta je izjavila Britney Spears ili kako se obukla Lady Gaga, što su tijekom dana radili i rekli političari već koje stranke, dešavanjima na ratištima (uvijek je netko aktualno), obrana prava LGBT populacije, padom ili rastom nacionalne valute, terorističkim akcijama i njihovim pogledima na terorizam, sport (i to samo nekim, a ne svim) …

Zašto ti masovni svjetski mediji nikada ne izvještavaju o temama koje duboko zadiru i utječu na živote svih ljudi, život “običnog” čovjeka, već ih uglavnom zataškavaju, primjerice: o financijskim moćnicima koji stoje iza političara i njihovih stranaka, opasnoj radijaciji iz Fukushime koja se uspoređuje s onom iz Chernobila, nestanku bezbroj milijuna pčela sa planete, zagađivanju okoliša od strane tolikih korporacija, opasnostima od nuklearne tehnologije kojom se dobiva električna energija i skladištenju nuklearnog otpada, o dozvoli da se patentiraju genomi biljaka i životinja, o živi i alumunijum u cjepivima, fluoridima u vodi, chemtrail-ovima na nebu, o štetnosti nitrata, aspartama, emulgatora u hrani, o opasnostima koje sa sobom nosi konzumacija GM hrane, o teroru koji provodi Monsanto nad poljoprivrednicima po cijelom svijetu, o nenormalno velikim socijalnim razlikama koje postoje između, primjerice, jednog nogometaša ili tenisača s jedne strane i jednog radnika koji mjesecima ne dobiva plaću s druge strane, o tome zašto je “liječnicima” potrebno desetke ili stotine tisuća eura da bi spasili život djetetu ili već kome (gdje se zaturila Hipokratova zakletva ?), o pravim uzročnicima klimatskih promjena (HAARP i chemtrail-ovi, a ne ugljični dioksid) i još o stotinama drugih pitanja koja se konkretno tiču ​​svakog od nas, ljudi iz naroda ….

Dakle, mediji u vlasništvu ili pod kontrolom i financiranjem korporatista, odnosno “Obitelji” kreiraju realnost sukladno svojim interesima … ili još jednom:

“Sila u rukama totalitarističke propagande – leži u njenoj sposobnosti da isključi mase iz stvarnog svijeta.” Ljudi se svjesno i planirano, održavaju u stalnoj iluziji “stvarnog” života.

“Obitelj” i njeni članovi

“Obitelj” čine sljedeće obitelji:
1. Rothschild (koji su se prezivali Bauer)
2. Bruce
3. Cavendish (od kojih potječe i obitelj Kennedy)
4. de Medici
5. Hanover
6. Habsburg
7. Krupps
8. Plantagenet
9. Rockefeller
10. Romanov
11. Sinclair (koji su se prezivali i St.Clair)
12. Warburg (koji su se prezivali del Banco)
13. Windsor (koji su se prezivali Saxe-Coburg-Gotha) i ostale kraljevske obitelji iz Europe
14. Astor
15. Bundy
16. Collins
17. DuPont

18. Freeman
19. Li
20. Onasis
21. Reynolds
22. Russell
23. Van Duyn

Pozadina Drugog svjetskog rata

Evo kako je izgledala “poslovna pozadina” Drugog svjetskog rata: Rockefeller-ovi Standard oil i Chase Manhattan Bank, Melonov Gulf oil i Alcoa Aluminum, DuPontov Chemicals, General Motors i Henry Ford, uključujući i neke kompanije u vlasništvu obitelji Bush, bili su ključni financijeri industrijske snage Trećeg Reicha. Ove tvrtke upumpale su stotine milijuna dolara u njemački IG Farben i ustupile im najmoderniju kemijsku i vojnu tehnologiju.

Burzovnomom transakcijom obitelj Rockefeller je postala vlasnik polovice IG Farbena, a IG Farben je dobio skoro polovicu Standard Oil-a. IG Farben je izgradio i vodio više od 40 koncentracijskih logora u Europi,

uključujući i Auschwitz. U njihovim logorima smrti odvijala se proizvodnja kemijskih spojeva, oružja, lijekova, sintetičkog goriva i svega što je bilo neophodno nacističkoj ratnoj mašineriji.

Uz to, eugenistički Dr.Jozef Mengele je na ljudima radio eksperimente, koji čine osnovu mnogih današnjih lijekova. Na kraju Drugog svjetskog rata saveznici su podijelili IG Farben u kompanije nama poznatih imena Bayer, Hoescht, BASF, Agfa-Gevaert Group i Cassella AG.

Te tvrtke u vlasništvu istih porodica danas čine ono što se popularno zove farmaceutski lobi, koji nastavlja eksperimentiranje na milijardama ljudi pod firmom Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Glavna meta su ogromni prirodni resursi Rusije.

Zbigniew Brzezinski i drugi kreatori NWO odavno javno i orkestrirano govore da je nedopustivo da Rusija sama raspolaže svim svojim prirodnim resursima, da je njima dovoljna 1/3 tih resursa, a da ostatak od 2/3 treba podijeliti drugim zemljama.

Novi poredak svijeta predstavlja i svojevrsni eshatološki, uvjetno rečeno, “mesijanski” projekt ili pokret koji je po svom obimu mnogo značajniji, kompleksniji, ali istovremeno po ljudski rod opasniji od svih ranije znanih planetarnih utopija, kao što su primjerice rani protestantski pokreti u Europi , Arapski kalifat, ili pak nekadašnji komunistički planovi za svjetsku revoluciju.

Promatrajući svijet iz današnje perspektive, može se izvesti nedvosmislen zaključak da su sve te ranije utopije koje su bile dobro organizirane i pripremljene, poslužile samo kao preludij ili “predigra” koja je trebala dovesti do forme mondijalizma (globalne diktature) koju danas poznajemo.

Trebalo je kroz sve ranije društveno-političke sustave i totalitarne režime (komunizam, boljševizam, fašizam) testirati mehanizme kontrole života pojedinaca, građana ili različitih društvenih skupina, i sve to – in vivo.

Moralo se vidjeti do koje granice država, koja inače ima sve poluge vlasti, može terorizirati stanovništvo. Koliko mehanizmi iz teorije mogu biti primijenjeni u praksi i da se vidi da li ta praksa može opstati; da se ljudi pretvore u robove – to je suština oblika vladavine kojim bi Obitelj voljela jednog dana da vlada u cijelom svijetu.

Dakle, da čovječanstvo bude porobljeno, ali ne u metaforičkom smislu, nego u bukvalnom: da se otmu svi svjetski resursi (koji do sada još nisu u njihovom vlasništvu) i da se distribucija svjetskog bogatstva napravi tako da takozvanih “zlatnih 500 milijuna” stanovnika ostane na zemlji. Taman za Obitelj, njihove poslušnike i ostatak “robovske” radne snage koja bi ih sve opsluživala. Ostatak stanovništva preko 500 milijuna, treba na razne načine reducirati.

Plan za budućnost

Da bismo shvatili s čime se današnji svijet suočava, razmotrili plan ove bankarske elite, koju zovem “Obitelj”, za budućnost. Taj plan proizlazi iz logike businessa i ogromne (ipak još ne i apsolutne) moći, a o njemu se obično govori kao o Novom svjetskom poretku, ili globalizaciji.

Interes “businessa” nalaže da se smanji broj mjesta na kojima se donose političke i ekonomske odluke, kako bi se spriječila iskakanja i omogućila efikasna kontrola. To se postiže udruživanjem država u regionalne unije, pod plaštom slobodne trgovine koja je svima u “interesu”. Kako od tih trgovinskih unija nastaju super-države u kojima članice ostaju bez suštinskog suvereniteta, vidimo na nama bliskom primjeru Europske unije.

Dakle, u funkcioniranju Unije se umjetno izazovu problemi, a rješenje tih problema se uvijek nalazi u većim ovlastima koje članice prenose na organe Unije. Poslije niza naizgled “malih” koraka u tom pravcu, EU je danas spremna na jedinstvenu monetarnu i fiskalnu politiku, centralnu banku i proračun.

Priprema se, također, ukidanje načela obvezne suglasnosti svih članica, što je posljednja stavka njihove samostalnosti. Sve se to provodi da bi se “omogućilo učinkovitije odlučivanje i spriječile blokade”, a zapravo vodi potpunoj centralizaciji i kontroli svih resursa starog kontinenta od strane Obitelji.
 
 
(vestinet.rs /uredio: nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11419"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Većina ljudi je čula nešto o Novom svjetskom poretku. Neki su čak pročitali čitave knjige o tome. Ali malo ljudi koje srećemo, mogu sažeto objasniti šta je to. Često nailazim na ljude koji koriste termin “Novi svjetski poredak” ali ne mogu objasniti što je to. Ako ih upitate da objasne obično počnu zamuckivati, “to je … hm … znate … ah … zar nije to nešto što je dobro započelo, a ispalo loše?”

Pa, na neki način jeste. Kao primjerice Hitlerov Treći Reich. On je također obečavao da će donijeti Novi svjetski poredak. Bukvalno tako. Ako sumnjate, samo provjerite neke od postera po Zagrebu i Beogradu (1941). A Hitlerov Novi svjetski poredak je također dobro započeo – za podjarmljeni njemački narod, koji je gladovao i bio ponižen od strane pobjedničkih i arogantnih saveznika iz Prvog svjetskog rata. Ali se loše završio, i njemačkog narod i za milijune drugih ljudi diljem svijeta.

Boljševici su također pokušali izgraditi svoju verziju “Novog svjetskog poretka,” koji je globalno reklamiran kao Komunistička internacionala, i koristili su slogane poput “proleteri cijelog svijeta – ujedinite se”.

Ali traganje za “novim svjetskim poretkom” datira mnogo prije Hitlera, Lenjina ili Staljina. U stvari, ide čak toliko unazad u prošlost koliko i čovjekova ambicija da vlada životom drugog čovjeka. Nikolo Makijaveli, primjerice, napisao je u svojoj knjizi “Vladar”: “Nista nije teže isplanirati, ništa nije problematično što se tice uspjeha, niti opasnije da se kontrolira, od kreiranja novog poretka stvari.”

Ali svjetski vladari u usponu, gladni moći – počev od Džingis Kana, preko Attile Hunskog, Napoleona – rijetko obraćaju pažnju na riječi mudrosti, i ne trude se da nauče nešto iz povijesti. Oni se umjesto toga ponavljaju. Obično na svoju štetu. Zbog čega svaka varijanta “novog svjetskog poretka” ima tendenciju da se na kraju raspadne i neminovno završava u košu za smeće povijesti.

Zato Novi svjetski poredak (NWO) 1990-ih nije ništa više nego najnovija marketinška maska ​​koja koristi pozitivne riječi da zamaskira zle planove zapadnih arhitekata novog svjetskog poretka. Riječi “Novi svjetski poredak” prvi put je izgovorio u suvremenom kontekstu američki predsjednik George Bush 1990. godine, kada je likovao zbog navodne pobjede Zapada u Hladnom ratu nad Sovjetskim Savezom. Njegove riječi su nudile nadu (“novu”) u bolji život (“svijet”) koji je pred nama; život koji bi se temeljio na (zakonu i) “redu / poretku”,a ne na sirovoj primjeni sile, koju je “Banda sa Istočne strane “, iz Kremlja, koristila u svojim sferama utjecaja i kontrole.

Umjesto toga, posljednje izdanje Novog svjetskog poretka dalo je istu staru “diplomaciju oružja” koju su koristili i Sovjeti, s tim što se sada koriste veca oružja i više diplomacije da se maskira grabljenje vlasti Bande sa Zapadne strane.

Novi svjetski poredak ili novi totalitarizam

Na samom kraju dvadesetog stoljeća i na pragu novog tisućljeća svijet je zbunjen i zabrinut zbog onoga što se događa na svim meridijanima našeg planeta. lako je cijeli vijek koji ostaje za nama bio ispunjen sukobima naroda, mržnjom, masovnim stradanjima, egzodusima, glađu, ali i tehnološkim napretkom, kulturnim i društvenim preobržajima naroda i zemalja – posljednjih desetljeća, u vrijeme kada su ljudi i narodi očekivali više blagostanja, pravde i slobodnog života za sve, došlo je do novih snažnih tektonskih poremećaja čija erupcija izaziva mnoge nedoumice i pitanja: kuda svijet ide, da li se nalazimo na pragu nove civilizacije i kakve, kakva je budućnost naroda i novih generacija koje dolaze, kakvo breme nosi vrijeme koje dolazi, je li svijet krenuo novim putevima progresa, blagostanja i jednakosti ili se ponovo suočava sa starim opasnostima zavijenim u novo ruho: s nasiljem, vladavinom sile, uništavanjem tradicije, kulture i svih vrijednosti jednih, i dominacije, narnetanja vrijednosti drugih naroda, unisonošcu, i konačno, da li se stvara jedna nova, bezbojna i silovana civilizacija, da li se radi novi totalitarizam pod firmom novog svjetskog poretka u ime koga je i srušen jedan sustav čiji su dometi bili manji od dometa ovoga koji nastupa.

Ova tema nema ni mogućnosti ni ambicije da nudi odgovore na ova pitanja; to će biti u mogućnosti da učini vrijeme koje dolazi. Ovdje će moći se moći naći neki element za razmišljanje o prošlom i sadašnjem vremenu i da sa zebnjom očekujemo novo doba koje nastupa. U tom kontekstu važno mjesto u knjizi imaju naše bivše i naša sadašnja državna zajednica naroda koji žive na ovom prostoru i njihova neizvjesna sudbina pred kojom su se našli kao “slamka u vihoru”.

Porijeklo ideje i povijest svjetskog poretka

Ideja o svjetskom poretku ima duboke korijene u povijesti osvajanja zemalja i potčinjavanja naroda od strane moćnih i velikih sila. Tom idejom zanosili su se u dalekoj i bližoj prošlosti kao i u današnje vrijeme mnogi carevi, diktatori, državnici i vojskovođe cije su ambicije bile da što veći dio svijeta i po mogućnosti sve zemaljske prostore osvoje, da narode na tim prostorima učine robovima, jeftinom radnom snagom ili poslušnim gradanima njihovih imperija.

San da vladaju svijetom pokretao je vojne pljačkaške horde, kolonijalne vojske i emisare, i druge oružane sile i armade koje su stoljećima harale svijetom i narodima donosile zlo i patnju, nadajući se da će ih pokoriti, uništiti, asimilirati, prevesti ih u tuđu vjeru da bi poslušno služili jednom narodu i jednom gospodaru. Oni su u tome uspijevali na dulje ili kraće vrijeme ali su, kako povijest pokazuje, ipak propadali i nestajali, mada su njihove ideje preživjele stoljećima.

Takvu su sudbinu doživjeli rimski i perzijski kraljevi, Aleksandar Makedonski, Džingis Kan i Napoleon, i kolonijalni osvajači Afrike i Azije, i Hitler, tako je završila ideja Petra Velikog i Staljinova nada da će pobijediti njegov “model svijeta”.
Zamisao o uređenju svijeta po pravilima utvrđenim od strane neke društvene elite okupljene u tajnim i mističnim organizacijama, prisutna je već više od dva stoljeća. To je, u stvari, preteča ideja mondijalisti o svjetskom poretku kojim bi upravljala jedna “svjetska vlada” izabrana ne od naroda, već od skupina privatnih ličnosti koje raspolažu ekonomskom, intelektualnom, političkom ili nekom drugom vrstom moći.

U istraživanju korijena mondijalizma i ideja o svjetskom poretku u kome će vladati zakoni elite, svi putevi vode ka svjetskoj masoneriji i organizaciji iluminata kao njenoj produženoj ruci. Iluminati su tajni sotonistički red koji je osnovao istaknuti mason Adam Weishaupt 1. svibnja 1776. godine u Ingolstadtu u Bavarskoj.

Ova organizacija, kako navodi Geri Ka, bila je produžena ruka visoke prosvijetljene (ilumanizirane) masonerije i postojala je kao posebni red unutar reda. Njezina djelatnost bila je tijesno povezana sa moćnom francuskom masonskom lozom Grand Orient.

Cilj iluminata bio je da “izvršavaju planove visoke masonerije u uspostavljanju novog svjetskog poretka” putem stvaranja uporišta u ključnim krugovima europskih vlada u kojima je krojena politika i kroz nastojanje da se utječe na odluke europskih lidera iznutra, sa tih savjetodavnih položaja “.

Meta iluminata predstavljali su predstavnici vlada na koje je trebalo utjecati. Govoreći o njima, osnivač iluminata Weishaupt je, kako je pisao Won Robinson jos davne 1798. godine, rekao: “Stoga je naša dužnost da ih okruže njihovim (iluminatskim) članovima. Moramo dati sve od sebe, govorio je on, da omogućimo postavljanje iluminata na sve važne državne položaje. Pomoću toga plana, mi ćemo upravljati cijelim čovječanstvom … “

Iluministicka masonerija “uvela je u igru” ideju i termin novi svjetski poredak još od Weishauptovog vremena da bi označila dolazeću svjetsku vladu “preko koje će kada bude uspostavljena, zavladati Antikrist”. Kako piše Geri Ka, ova poruka predstavlja tajni simbol masona koji je postao zvanično naličje Velikog pečata SAD još 1782. godine.

Javnost to nije znala niti je taj simbol dešifrirala čitavih 150 godina kada se on pojavio na poleđini od jednog dolara za vrijeme vladavine Franklina Roosevelta početkom 30-ih godina ovoga stoljeća. Predsjednik Roosevelt je inače bio mason 33 stupnja. Taj masonski simbol sastoji se od piramide sa svevidećim okom Ozirisa ili Beal iznad nje. Ispod piramide je napisano: “Novus ordo Seclorum”, što na latinskom znači “Novi poredak stoljeća”, odnosno “Novi svjetski poredak”.

Visoka masonerija je preko velikih loža Grand Orient u 18. i 19., stoljeću nastojala ostvarivati ​​svoje planove za uspostavljanje novog svjetskog poretka. Iluministička masonerija je djelovala u 18. i 19. stoljeću preko raznih organizacija i osoba. Prvo njezino značajnije djelovanje bilo je poticanje Francuske revolucije preko jakobinskog društva i Napoleona Bonaparte koji je “bio njihov čovek”. Kako tvrdi Geri Ka, iluministicka masonerija je dobivala pomoc od Waltera, Robespierrea, Dantona koji su bili istaknuti masoni. Dio novca iz Amerike išao je europskim iluminatima, a kasnije za financiranje Vijeća za inozemne odnose (SIO).

Jedan od ljudi koji je uočio opasnosti od iluminističke masonerije i njezinih aktivnosti bio je George Washington. On je još 1798. godine upozorio američki narod na opasnost od utjecaja “subverzivnih sila i stranih utjecaja”. Ovakvim i sličnim izjavama i praktičnom politikom nositelja vlasti u Sjedinjenim Državama, ova zemlja se skoro čitava dva stoljeća nalazila u zoni samoizolacije i bez značajnijeg utjecaja na svjetske poslove. Ali, unatoč tome u Americi je sve više vršen prodor mondijalističkih tendencija koje su u Europi imale glavno uporište u organizacijama izraslim na strategiji iluministicke masonerije.

Pod tim utjecajima nikle su i ideje poslije Prvog svjetskog rata o osnivanju Društva naroda. Na stvaranju ove mondijalističke organizacije aktivno je radio americki pukovnik Eduard Mandel Hans, poznati agent kartela Rothschild-Warburg-Rockefeller, i kasnije savjetnik američkog predsjednika Wilsona. Društvo naroda je financirano Rockefellerovim novcem i trebalo je “poslužiti kao prvi korak u stvaranju svjetske vlade”.
Sjedinjene Države, međutim, nisu nikada ušle u Društvo naroda jer su osnovne snage političke i društvene moći opirale globalizaciji svijeta.

Sličnosti Hitlerovog projekta i novog poretka u EU

Iako su bili veliki protivnici i progonitelji Židova i svjetske masonerije, Hitler i njegovi nacisticki vizionari uređenja Europe i svijeta. “Veoma aktivno su radili na izradi i praktičnom provođenju projekta” o ujedinjenju Europe pod njemačkom čizmom. Europi i svijetu je isuviše dobro poznato kako su Hitler i njegovi saveznici zamišljali nacističku, prosvijećenu i pročišćenu “Europu i još neke dijelove našeg planeta.”

Medjutim, vrijedna su zapažanja pojedinih analitičara kao što je, primjerice, britanski autor Rodney Atkinson koji se u svojoj studiji “Začarani Europski krug” bavio problemima prošlih i sadašnjih europskih integracija opirući se snažno postojećim planovima ujedinjavanja europskih država pod dominaciju Njemacke i njezinog francuskog saveznika, Atkinson upozorava na opasnost od nestanka nacionalnog suvereniteta, identiteta, samosvjesnosti i takvih zemalja s takvom tradicijom kakvu ima i njegova zemlja.

Posebno su interesantna zapažanja Atkinson-a o planovima integracije suvremene Europe na nekim načelima na kojima se zasnivao Hitlerov plan “za federalno uređenje Europe” o kome se govori u jednom zvaničnom njemačkom dokumentu. Taj plan je, prema Atkinsonu, zasnovan na uređenju Njemačke iz 1914. godine i njime se predviđaju različiti stupnjevi povezivanja europskih država i Reicha.

Prema tom planu:

- Češka, Slovačka i Poljska postale bi protektorati, tj. dijelovi njemačkog ekonomskog sustava,
- Zatim, tzv. konfederativne ili “ovisne” zemlje: Litva, Letonija, Estonija, Slovenija, Hrvatska i Srbija, s kojima bi Reich sklopio sporazume o kretanju stanovništva,
- Grupa savezničkih zemalja: Finska, Grčka, Bjelorusija i Ukrajina koje bi sa Reichom bile povezane sporazurnima o vojnoj i trgovinskoj suradnji,
- Sve spomenute zemlje, uključujući jos i Švedsku, Dansku, Švicarsku i Italiju – sačinjavale bi Europsku uniju.

To je bila njemačka vizija Europe kao “skup koncentricnih krugova” od prije skoro 60 godina. Po nacistickom shvaćanju nacionalnog suvereniteta, kaže Atkinson, državama bi vladale marionete ill diktatori kao u Španjolskoj i Italiji. Iznoseći dijelove ovog Hitlerovog projekta Atkinson nalazi sličnosti sa planovima ujedinjenja današnje Europe. On tvrdi da projekt suvremene “europske super države” sadrži 11 načela prenesenih iz “Hitlerovog plana iz 1943. godine.

Kao oštar kritičar zapadno-europskih integracija u kojima vide zapostavljenu, stoviše poniženu i u povijesnom smislu prikraćenu velicinu i tradiciju Velike Britanije, Atkinson kaze:
“Mondijalističko sjeme koje je Hitleru toliko olakšalo posao, danas se provodi u djelo, često pod plaštom starih klišea poput “europskih integracija” , “novi svjetski poredak” , “međunarodna solidarnost”. Teško da se može naći aspekt Europske unije, ističe Atkinson, koji 1942. godine nije bio zacrtan od strane nacista, i teško da je moguće naci nacisticku optužbu na račun slobodne trgovine i anglosaksonskog sustava, koji se danas, doduše, sotto voce, ne ponavlja u Bruxellesu, Bonnu i Parizu.

U svojoj studiji “Začarani europski krug” Atkinson veoma oštro i precizno izražava kritičke stavove onog dijela suvremenog britanskog društva koje se odlučno protivi potčinjavanju Velike Britanije i minorizaciji njene uloge u Europi i svijetu, kritizirajući nemilosrdno britanske “europljane” i “njemačko-francusku spregu” u Europskoj Uniji. “Dokle god njemački i francuski političari, kaže Atkinson, u rukama drže uzde Europske unije, oni se zalažu za jačanje nadnacionalnih i globalnih struktura moći.
Onog momenta kada im se one istrgnu iz ruke zahvaljujući nacionalnim aspiracijama, demokratskim odgovornostima i slobodnoj trgovini, oni se vraćaju agresivnom nacionalizmu koji karakterizira njihovu povijest, i koji će karakterizirati novu superdržavu zvanu Europa.

Suština doktrine i praksa novog svjetskog poretka

Završetkom Drugog svjetskog rata pokopane su nade svjetskih moćnika da se svijet može osvojiti silom oružja, kako su to neki u prošlosti pokušavali. Ta saznanja i novo vrijeme donijeli su nova razmišljanja o tome kako realizirati staru ideju o osvajanju svijeta, o dominaciji i hegemoniji na svjetskim prostorima, kako od svijeta stvoriti jednosmjernu ulicu kojom ce se kretati svi narodi svijeta. Fizičkim nestankom posljednjeg diktatora koji je bio na putu da osvoji Stari kontinent i da krene u prekomorske zemlje – Hitlera, nestala je i velika ratna vojna alijansa Istoka i Zapada stvorena radi obrane čovječanstva od zajedničke opasnosti od diktature i “novog poretka” koji je pripremala “nadljudska rasa”.

U jednom od svojih govora Hitler je izjavio: “ne radi se samo o vojnom konfliktu između država (nisli na II. svjetski rat), vec o džinovskoj bici između naroda i rasa u kojoj će pobijediti jedan pogled na svijet, a bez milosti biti uništen drugi”. Međutim, propašću ove teorije istovremeno je oživjela stara ideja o novom ruhu, sa novom vanjskom fasadom. Strategija s kojom se nastupalo predviđala je osvajanje svijeta više idejama nego silom mada se ni sila nekoliko desetljeća nije isključivala, makar kao “pomoćno sredstvo”. Zanešeni ratnim pobjedama nad hitlerizmom i ohrabreni učinkom novog oružja nad japanskim gradovima, neki državnici iz zemlje Novog svijeta objavili su neoružani – “hladni rat” dojučerašnjem savezniku Sovjetskom Savezu.

Oživjele su stare, predratne suprotnosti različitih ideoloških sustava – tzv. građanske demokracije “slobodnog svijeta” i komunističke ideologije – marksizma. Povučeni su i drugi “argumenti”: ukazivano je na “rusku agresivnost” u vrijeme carizma, na sovjetski “ekspanzionizam” uoci Drugog svjetskog rata, dok je engleski vojni pisac V. Rutersord objašnjavao uzroke Drugog svjetskog rata u “agresivnošću” Sovjeta.

U zborniku radova zapadnonjemačkih stručnjaka “Svjetski rat, uzroci i povod”, piše da je “današnja opasnost, koja slobodnom svijetu dolazi s Istoka, prijetila i Hitleru. On je bio prinuđen reagirati na nju. Rat protiv Rusije bio je od njega iznuden” . Sve je to počelo stvarati u svijetu antikomunistički klimu i osecanje opasnosti od Trećeg svjetskog rata koji “priželjkuje ruski ekspanzionizam”. Istovremeno u Njemačkoj se obnavlja težnja za revanšom zbog poraza koji je ta zemlja doživjela.

“Hladni rat” i njegova “mekša” taktička varijanta specijalni rat bili su žestoki i dugotrajni. To je bio “četrdesetogodišnji rat” izmedju dvije svjetske supersile i satelita. Taj rat je upravo završen trijumfom i pobjedom koja nije očekivana tako brzo i tako spektakularno, takoreći bezbolno, gotovo bez krvi i opće konfrontacije. Hladni, odnosno specijalni rat, makar dugotrajni, bili su učinkovitiji od bilo kakvih drugih oblika borbe. Oni su “raščistili” teren i stvorili uvjete za nove strateške poteze, za novi način ostvarivanja ideja o “novom svjetskom poretku”. Najvažniji rezultat specijalnog rata bez; sumnje predstavlja rušenje tzv. istočnog bloka i nestanka Sovjetskog Saveza kao države i svjetske supersile, kao i nestanak realsocijalističkog sustava nazvanog na Zapadu “komunističkim režimom”.

Sve drugo što se desilo prije svega na teritoriju bivše Jugoslavije koja nikada nije bila u istočnom bloku, ali je smatrana “komunističkom” zemljom, bilo da je popratna pojava sa stanovišta globalne politike SAD i nove zajednice država – Europske unije.
Sve je to stvorilo novu situaciju u kojoj je bilo moguće afirmirati i praktično početi realizirati novo-staru ideju o jednom svjetskom poretku na čijem tronu bi bila jedina svjetska supersila – Sjedinjene Američke Države.

Ta situacija i ukupne svjetske prilike ojačale su ideju i težnju SAD da postane vodeća svjetska sila. Amerika vec odavno sanja da dobije tu vodeću ulogu. Ona vec pedeset godina ima kompleks od primata Europe i europskih sila. I taj kompleks nastoji jacanjem kompleksa svoje veličine i snage. Prilika za to se ukazala upravo padom i raspadom Sovjetskog Saveza. Još davne 1947. godine, prilikom donošenja Trumanove doktrine, njen idejni tvorac i prvi poslijeratni americki predsjednik je rekao: “Nema jače zemlje od Sjedinjenih Država. Posjedujući takvu moć, mi smo dužni preuzeti rukovođenje čitavim svijetom”.

Na valu tih misli bili su i autori knjige “Američka vanjska politika” – C. Kegli i. J. Wittkopf: “Ma sta se događalo u prošlosti i sada – pisali su oni – američka politika polazi od glavne pretpostavke – dominirati u svijetu, izboriti se za neosporno svjetsko liderstvo, oslanjajući se, prije svega, na svoju vojnu moć”. Opsesija da SAD imaju primat i vodeću ulogu u svijetu, predstavljala je konstantu u ukupnoj američkoj strategiji poslije Drugog svjetskog rata do danas.
Truman je svoju politiku nazivao “pravednim tečajem”, Kennedy je označavao kao “nove granice”, Johnson je to izražavao kao težnju za “put u veliko društvo”, Nixon je za cilj njegove globalne politike proglasio “zakon i red “, dok je Reagan proklamirao “tečaj obnavljanja snažne Amerike”. Na toj liniji je ostao i novi, mladi, ne tako iskusni u svjetskim poslovima kao njegovi prethodnici – Clinton koji je u jednoj izjavi rekao: “Amerika mora nastaviti voditi svijet za čije je stvaranje učinila tako mnogo”.
I upravo ta ideja o državi-vodilji sa svim postulatima sustava koji u njoj postoji, nalazi se u središtu borbe za “novi svjetski poredak”. U stvaranje mita o “vodećoj zemlji” aktivno sudjeluju mnogi znanstveni radnici i apologeti teorija o “američkom snu” i “američkoj izuzetnosti”. Tako poznati američki profesor J. Robertson u knjizi “Americki mit” piše da se unutrašnji politički život Sjedinjenih Američkih Država “odavno oslanja na mit koji uporno u svijesti nacije održavaju svi predsjednici, čitava rukovodeća elita države”.

Prema Robertson-u, “to je mit koji kaže da Amerika ujedinjuje naciju koja ima iskljucivo mjesto u ljudskoj civilizaciji, i koje joj daje neosporno pravo na ekspanziju, na ulogu prve države, u svjetskom liderstvu”.
Koncept o novom svjetskom poretku na čelu sa Sjedinjenih Americkim Državama cjelovito je formulirao još prije skoro četrdeset godina jedan od osnivača američke znanosti o međunarodnim odnosima i šef Instituta za istraživanja vanjske politike Robert Strausz Hupe. Ovaj znanstvenik i dugogodišnji američki diplomat izložio je u svojoj knjizi “Ravnoteže sutrašnjice” viziju budućeg svijeta i odnosa snaga u njemu, afirmirajući ideju o vodećoj ulozi Amerike kao jedine supersile. Tako RS Hupe ističe da je za Sjedinjene Američke Države najvažnije pitanje “unifikacije globusa pod vodstvom te zemlje tijekom ove generacije”. Ukoliko SAD bude “djelotvorno i brzo radila na izvršenju ovog zadatka, od toga će, po misljenju Hupe, ovisiti preživljavanje SAD kao vodeće sile”, a “vjerojatno i preživljavanje zapadne kulture u cjelini, a moguće i preživljavanje čovječanstva”.

Na hitnost ostvarivanja tog cilja Hupe upozorava zbog “političkog jačanja azijskih naroda, koji, ako se ima u vidu njihov veoma veliki demografski rast, može izmijeniti globalnu i regionalnu ravnotežu snaga i dovesti do većih ili manjih konflikata i ratova, kao i zbog činjenice da će se značajnije povećati broj tzv. srednjih zemalja koje će biti u stanju da pribave nuklearno oružje i druga sredstva za masovno uništavanje. Zbog toga Hupe smatra da treba ići na “uspostavu jedinstvene svjetske vladavine”.
Zato je po Hupe-u jedno i jedino pitanje: “koji će narod uspostaviti univerzalni poredak po svojim idejama i pod svojom dominacijom”.

Duh je konačno izašao iz boce i počeo kružiti svijetom kao bauk novog svjetskog poretka.

Pobjednik u “trećem svjetskom Ratu” – u specijalnom ratu, dobio bi praktično neograničene mogućnosti za ostvarivanje davno začetih ideja o “novom svjetskom poretku”. U svjetskoj javnosti u posljednje vrijeme vode se rasprave o tome: što je to novi poredak, šta je njegova suština i da li on uopće postoji.
Strategija tzv. novog svjetskog poretka, istaknuta prije nekoliko desetljeća više kao zamisao i ideja o svemoći i premoći jednog sustava i hegemoniji jedne ili skupine zemalja, nije formulirana kao cjelovit koncept i doktrina. Ona je godinama dopunjavana i dograđivana da bi se uobličavala kao pogled na svijet. Ideja o “novom svjetskom poretku” nastala je kao rezultat težnji o svjetskoj hegemoniji bilo u sferi političkih i ekonomskih odnosa ili u domeni vojne sile.
Ova stara ideja je postala posebno aktuelna početkom 80-ih godina kada je nakon višegodišnje psihološke propagandne pripreme, ekonomskih iscrpljivanja i uslijed stjecanja drugih okolnosti, bio na vidiku početak kraja “komunistickog sustava”.

Novi međunarodni poredak je tema o kojoj se dosta raspravlja i razmišlja na svim zemljinim meridijanima, bez obzira na manja ili veća (loše) iskustva koje je dala povijest. Interesantna su posebno razmišljanja o tome kineskih analitičara svjetskih prilika i međunarodnih odnosa. Oni podsjećaju na povijesna iskustva koja pokazuju kako je nekoliko moćnika svojim odlukama podijelilo svijet prema sferama svojih interesa i opredijelilo sudbine mnogih naroda poslije Drugog svjetskog rata.

Nakon raspada poretka stvorenog na Jalti, intenzivirana su nastojanja da novi akteri i vodstvo svijeta po svojoj mjeri stvaraju novi poredak. “Što se tiče sadržaja i cilja – piše potpredsjednik Kineskog narodnog instituta za međunarodne odnose Ma Xusheng – međunarodni poredak je do sada bivao zasnovan na vodstvu i politici sile uz dominaciju nekoliko velikih sila koje su nametale svoja viđenja narodima svijeta.

Povijest je pokazala da jedan takav poredak ne može donijeti svjetski mir. Ovaj kineski naučnik upozorava da narodi svijeta “moraju ozbiljno proučiti ovu povijesna lekciju” i da “novi međunarodni poredak mora imati za cilj konsolidiranja svjetskog mira i unapređivanje zajedničkog razvoja, a pogreške nametanja razarajućih ratova čovječanstvo ne smije nikada ponoviti”.

Kineski analitičar iznosi mišljenje da se nekoliko velikih sila, u ime zaštite ljudskih prava i “demokracije i prosperiteta, miješaju u unutarnje stvari drugih zemalja”, pa novi svjetski poredak naziva planom “dominacije velikih sila”. “Sama srž stvari je, dodaje on, dozvoliti ili ne dozvoliti miješanje u unutarnje stvari suverenih država”.
Taj plan po njemu sadrži ograničavanje suvereniteta nezavisnih država i postavljanje pitanja ljudskih prava iznad državnog suvereniteta, nametanje svoje ideologije i miješanje u unutarnjih pitanja država koje odbacuju vrijednosti zapadnih demokracija. “

Mnogi površni promatrači onoga što se događa nisu bili u stanju razumijeti i shvatiti suštinu takve strategije tihog potcinjavanja naroda i država. Štoviše, nekima je to izgledalo kao početak nastanka jednog novog svijeta i bolje budućnosti za cijelo čovječanstvo. Razumljivo je što su plaćene institucije i ideolozi “veliki” i “mali” seljak, objašnjavali i hvalili ideje i političku praksu nastanka jednog novog poretka. On su svakako znatno doprinijeli da te ideje postanu privlačne, pažljivo skrivajući njihovu pravu suštinu, i da stvore mnoge zablude i iluzije u svoj javnosti glede karaktera “novog svjetskog poretka” i načina njegovog stvaranja. Ono što iznenađuje jest podrška ideja i praksa novog poretka dobiva od onih ljudi za čiji se obrazovni i intelektualni nivo ne bi moglo reći da nije u stanju dokučiti suštinu stvari, da dublje pronikne u društvene i političke procese, da u tim procesima vidi interese svog naroda kome pripadaju i predviđaju njegovu sudbinu i budućnost.

Mnogi među njima su dobrovoljno pristali da budu pozitivni tumači i apologeti jedne političke strategije čiji dosadašnji rezultati i opća usmjerenost s razlogom izazivaju nevjerice i zebnje diljem naše planete. Da li će se i kada probuditi savjesti umnih ljudi našega doba i da li će oni biti u stanju da narodima svijeta na vrijeme kažu pravu istinu o “novom svjetskom poretku” – to će pokazati vrijeme koje ubrzano prolazi.

Institucionalni oslonci “novog poretka” su:

- Ujedinjeni narodi
- Europska unija
- NATO
- Svjetska banka i MMF

Svjetska banka i MMF – ekonomski stupovi novog svjetskog poretka

U strategiji stvaranja novog svjetskog poretka bitno mjesto imaju Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond . Ove dvije najmoćnije svjetske institucije u sferi kapitala dobile su takvu snagu da bitno utječu na globalna ekonomska, pa i politička kretanja u suvremenom svijetu. Bez njihovog prisustva i sudjelovanja ne može se više ni zamisliti skoro ni jedna nacionalna ekonomija. One svojom ekonomskom, odnosno snagom ogromnog udruženog financijskog kapitala, predstavljaju glavni generator gospodarskih i financijskih integracija, usmjeravaju globalne i regionalne gospodarske i tehnološke procese.

Njihova ekonomska funkcija izražena je prije svega u uvjetima usmjeravanja i korištenja financijskog kapitala ogromnih razmjera, i svakako, u uvjetima i načinu dodjeljivanja kredita i drugih oblika financiranja nacionalnih i međunarodnih projekata, uticuci na strukturu i ukupnu usmjerenost gospodarskih tokova pojedinih ili skupina zemalja. medjunarodni kapital koji se transponira preko Svjetske banke i MMF-a nalazi se u funkciji multinacionalnih kompanija, financijskih magnata i mnogih anonimnih vlasnika kapitala, koji posredstvom ovih institucije plasiraju u velike svjetske projekte. Neke od njih, kao, primjerice, Svjetska banka, osnovane su sa zadatkom da pomažu ekonomski razvoj mnogih zemalja koje zaostaju za svjetskim procesima ili se nalaze na najnižem stupnju ekonomske razvijenosti. Ona tu funkciju vrši dodjeljivanjem kredita i tzv. pomoći.

Ali financijski kapital koji plasira ova kao i sve druge banke, daje se pod određenim teškim uvjetima koje su primatelji prisiljeni prihvaćati, dok stvarni vlasnici kapitala ubiru visoke profite i njegove suradnike drže u manjoj ili većoj ekonomskoj, pa i političkoj ovisnosti.

Tako je međunarodni financijski kapital uvukao u svoju mrežu stotine zemalja u svijetu, čineći ih ovisnima, politicki poslušnim, nesamostalnim i često bez svog stvarnog suvereniteta. I upravo na taj način, Svjetska banks i MMF, i ne samo oni, čine ekonomske stupove u projektima uređivanja svijeta po modelima arhitekata novog svjetskog poretka. Ta sprega koncentriranog financijskog kapitala sa planovima novog poretka daje onim financijskim institucijama dodatnu moć i toliku snagu da se mnogi danas a svijetu pitaju gdje se nalaze stvarne poluge mondijalistički vlasti.
Postavlja se, naime, pitanje: tko stvarno upravlja svjetskim procesima: vlade ili ove moćne institucije financijskog kapitala u sprezi sa međunarodnom političkom elitom i oligarhijom.

Ono što karakterizira metode rada Svjetske banke, posebice MMF-a jest činjenica da su uvjeti suradnje nacionalnih država i financijskih institucija većine zemalja, izrazito politički obojeni. Rijetki su primjeri da su ove međunarodne financijske institucije posljednjih godina davale kredite ili tzv. pomoći nerazvijenim ili zemljama u razvoju, a da nisu kao prethodne uvjete zahtijevli “demokratske reforme”.

Postavljeni su izravno zahtjevi u pogledu ne samo monetarnog sustava i gospodarskih reformi, uz obavezno slobodno tržište, već su često traženi i određivani modeli društvenog sustava i državne organizacije. Sve je to, naravno, u funkciji prinudnog organiziranja pojedinih društava i država po zamišljenom modelu mondijalizma, konačno, sve je to usmjereno na potčinjavanje naroda i država, prisilno, a ne dobrovoljno povezivanje u šire zajednice, da bi se ponašale po jednoj shemi i po diktatu najmoćnijih.

Ko ustvari vlada svijetom?

Suvremeni svijet našao se u kliještima vlastitih suprotnosti i sapleo se toliko u mrežu institucija stvorenih na osnovama opipljivih ali često i nevidljivih društvenih grupa, financijskog kapitala, političke oligarhije i raznih drugih od čoveka, naroda i nacionalnih država, otuđenih interesa da se sve glasnije postavlja pitanje: tko u stvari, danas vlada svijetom, ili još preciznije: tko vuče konce iza kulisa svjetske političke pozornice, tko vlada formalno, a u čijim su rukama poluge vlasti koja upravlja pojedinim državama, regionalnim i drugim međunarodnim organizacijama i institucijama.

U traženju odgovora na ovo pitanje, većina mogućih i stručnih analitičara globalnih društvenih procesa u suvremenom svijetu, suglasna je u jednom: da je sve veći broj država i međunarodnih političkih, ekonomskih, vojnih struktura i asocijacija na čijem se čelu nalaze ličnosti, vlade i organi koji vrše vlast i upravljaju, ali često samo prividno u ime onih koji su ih formalno birali, dok se stvarni nosioci političke i društvene moći nalaze u dubokoj pozadini iz koje suptilnim metodama i razvijenim mehanizmom utjecaja vrše destrukciju stvarne vlasti i ostvaruju svoje konkretne interese i strateške ciljeve.

Analitičari koji se bave ovim problemima jos nisu uspeli potpuno otkriti sve strane zamršenijeg klupka i odgovoriti na pitanja: tko stvarno vlada, na primjer, Amerikom ili Rusijom, koje snage diktiraju ponašanje takvih organizacija kao što su Ujedinjeni narodi, Europska unija, NATO pakt, OEBS ili razne internacionalne organizacije u Aziji, ili na drugim kontinentima. Ali dugogodišnji analiticari, ipak su uspjeli da “pohvataju neke konce”, i da slože dio mozaika sila, odnosno institucija iz kojih “zrači” stvarna moć vladanja i upravljanja političkim procesima, i vojnim snagama, i koji pomoću kapitala i novih tehnologija usmeravaju svijet ka ostvarivanju davnih i aktualnih ideja mondijalizma.

Prema saznanjima mnogih istraživača danas u svijetu postoji nekoliko organizacija i institucija u kojima se nalaze “ad personam” pripadnici svetskog establishmenta koji vrše suštinski uticaj na nacionalne i svjetske poslove i na donošenje svih bitnih odluka od značaja za život ljudi, naroda i država.

Poznato je da se ta koncentrirana moć nalazi u nekoliko takvih organizacija kao sto su: Savjet za medjunarodne odnose u Sjedinjenim Državama, Trilateralna komisija, zatim Rimski klub i grupa Bilderberg.
U njihovom članstvu se nalaze najistaknutiji predstavnici svjetske elite čija je strateška orijentacija stvaranje novog svetskog poretka na čelu sa tzv. svjetskom vladom, bez nacionalnih država i njihovog suvereniteta, bez granica i ograničenja za kretanje financijskog kapitala i proizvoda multinacionalnih kompanija, za slobodni pristup, informacijama, kulturnih i duhovnih vrednosti. U pitanju je borba otudenih društvenih grupa za vlast i bogatstvo i to je težnja za privatizacijom moći – političke, ekonomske, kulturne.

Osnovni temelj i kadrovsku jezgru ovih mondijalistickih društava predstavlja tajnovita i nadasve moćna masonerija, odnosno članovi njenih tajnih loža. Iz masonerije, na njenih osnova i po njenim idejama stvorene su ove organizacije čiji je legitimitet pokriven imenima raznih tzv. “nevladinih”, neformalnih udruženja i klubova u kojima se okupljaju tzv. “pojedinci od ugleda i prestiža” i čija je aktivnost uglavnom od javnosti dobro skrivena, ali čija “mišljenja” ne rijetko bivaju ugrađena u odluke i zvaničnih vlada i organa koje nerijetko potresaju svijet i utječu na život ljudi, naroda i država.

Princip djelovanja ovih organizacija je identičan onome na kome radi i masonerija. Naime, njihovi članovi se ugrađuju u legalne nacionalne državne i međunarodne organe i tako iznutra utječu na njihovu politiku. Iz prakse je poznato, da je članstvo u masonskim ložama i u njihovim izdancima – savjetima, komisijama i klubovima, najčešce uvjet “izbora” za ključne funkcije u državnim administracijama. O tome ilistrativno govori podatak da su svi američki predsednici posijle II. svjetskog rata bili masoni ili članovi Saveza za medjunarodne odnose ili Trilateralne komisije.
Tako su članovi masonske lože bili Franklin, Rosewelt, Harry Truman, Lyndon Johnson, Gerald Ford – Mladi, Ronald Reagan. George Bush je bio član lože “Mrtvačka glava” – tajnog društva na sveučilištu Yale, dok su masoni bili kandidati za potpredsednike SAD – Godwater i McGovern.

Predsednik Kennedy, Nixon, Ford, Carter i Bush nalazili su se u članstvu Savjeta za međunarodne odnose i trilateralne komisije, dok je Bush dvije godine vršio dužnost predsjednika SIO.
Pripadnost ovim organizacijama, kako kaže Geri Ka, postala je preduvjet za predsjedničku kandidaturu i za najveće položaje u administraciji: “Nije netočno, kaze Geri Ka, da SIO i Trilateralna komisija vladaju našom vladom”.

Kuda se svijet kreće?

Nakon završetka klasičnog hladnog rata i intenziviranja njegove “mekše” i više rafinirane varijante – specijalnog rata, odnosno nakon nestanka realsocijalističkog sistema i razbijanja Sovjetskog Saveza, Jugoslavije i Čehoslovacke u više državica, na svjetskoj političkoj pozornici kao jedina super sila i trenutni “svjetski lider” ostale su Sjedinjene Americke Države praćene, takoreći satelitski, od njegovih zapadnih saveznica i nekih udaljenijih, ekonomski moćnih dalekoistočnih zemalja.

Poslije nestanka jednog bloka i svjetske ravnoteže snaga, svijet se našao u vrtlogu društvenih (izabranih ili nametnutih modela) i ekonomskih promjena, traženja novih saveza i političkih i vojnih oslonaca. Pobjednici u prvoj velikoj povijesnoj rundi traže nove puteve ujedinjavanja svijeta po svom modelu i pod svojim tutorstvom i apsolutnim utjecajem.
Stratezima novog svjetskog poretka postojeći politički, ekonomski, vojni i kulturni osvojeni prostori postali su isuviše tijesni za ostvarivanje njihovih ideja i ciljeva. Oni su napravili i hoće oživiti europsku varijantu povezivanja država u jednu nadnacionalnu asocijaciju i da je kao model primjene na širim svjetskim prostorima.

Zaključak

Zvalo se to novi svjetski poredak ili nekako drugačije, na djelu je jedna nova volja čijoj milosti su izručeni podanici nekadašnjeg poretka sretne budućnosti.
Tehničari novog svijeta objavili su kraj povijesti. Vidio sam svijet u kojem je rođena ideja završetka ljudske povijesti. Taj svijet se uglavnom iskazuje svakodnevnim strahom od smrti. Njime dominiraju ideje zdravlja, sportskog, ispravnog i higijenskog života. Ljudi tamo trče propisanim ritmom (jogging); trce da bi živjeli i žive da bi trčali. U tom svijetu ne postoji prošlost, a o budućnosti se misli kao o osobnoj svojini, pa ona otuda mora biti unapred sređena i umivena.

Moguće je da je unutarnji motiv projektanata novog poretka jednak ili sličan motivu projektanata sretne buducnosti: i jedni i drugi krili su ili kriju želju da poraze ljudsku biologiju poražavajući neupitnost povijesti.
Procedura prema kojoj se budućnost a priori uređuje predstavlja jednu vrstu fantastičnog perpetuiranja poznate i kontrolirane svakodnevice. Danas onih što dolaze ne smije puno da se razlikuje od danas onih što sada uređuju svijet. Čovječanstvo vjerojatno ulazi u period kada se budućnost već danas predviđa, dozira i kontrolira.
Možda se time ispunjava neka viša pravda za potomstvo naraštaja koji su bili žrtve ili svjedoci revolucionarnog terora.

Njima sasvim sigurno nitko neće odlagati ni sretnu ni nesretnu budućnost: oni ce živjeti svakodnevno, sa manjim ili većim napetostima, ali uglavnom u poravnatoj, predvidljivoj i stereotipnoj svakodnevici.
Prema dosadašnjem iskustvu prakse otvorenog drustva, vrli novi svijet ne bi trebalo da donese više tragedije nego što su je već okusili stanovnici komunističkog dijela planete. Ostaje pitanje da li će oni još za izvjesno vrijeme stjeći pravo i slobodu učiniti svoj život jednako vrijednim i ravnopravnim životima gradana otvorenog društva. Konačno, poslije pakla čistilista koji još uvek traje, mora da dođe i zasada nepoznat, ali po svim indicijama mučan period prilagođavanja.

Za one koji ne polože ispit prilagodljivosti – za nove disidente i heretike – uvek ostaju usamljene stanice u pustinji novog poretka. Njih, vjerojatno, neće čuvati naoružani stražari. Ali će te usamljene i razbacane sjemenke, sigurno, biti nadzirane iz nebeskih crkava novog poretka – iz letećih tanjura.

 
 
(besplatniseminarskiradovi.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=11024"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]