Ugledna turska književnica Esmahan Aykol za Berliner Zeitung je napisala kako izgleda život u Istanbulu nakon neuspjelog vojnog udara

“Otkako je prošli vikend propao puč po istanbulskim se ulicama čuju pozivi na džihad. Bradati muškarci izvikuju: “Allahu Akbar”, nešto što je ovdje dosad bilo nezamislivo. Postoje brojne teorije urota, mnogo šuškanja iza leđa”, započela je Aykol.

Mnogi se pitaju jesu li Erdoganovi pristaše omogućili održavanje puča, iako su unaprijed znali što je u planu, kako bi došlo do prijevremenih izbora. Erdoganovoj stranici u parlamentu treba još 367 ruku kako bi se ustav mogao mijenjati, čime bi si omogućio da ponovno postane predsjednik.

“Kao autorica krimića gledala sam što se događa i zapitala se tko će od toga profitirati. Jasno, Erdogan je jedini pobjednik. I sam je ovaj neuspjeli puč u nekoliko navrata nazvao božjim darom. Od petka su uhićene tisuće vojnika, gotovo tri tisuće sudaca, 15 tisuća državnih službenika suspendirano je zbog sumnje da su odani Fethullahu Gulenu. Val suspenzija neće se tako brzo zaustaviti”, piše književnica.

“Svima nam je jasno sa nas čekaju još lošija vremena. Erdoganov režim neće nam dati disati. Njegovi pristaše već sad tijekom svakog njegovog govora traže povratak smrtne kazne. I sam Erdogan se založio za to.”

Ulice su i dalje prazne

Istanbulske ulice danima nakon puča i dalje su prazne. Prazni su i autobusi, piše književnica, koji su ovih dana besplatni kako bi ljudi ponovno izašli iz svojih kuća.

“Bila sam na trgu Taksim, mjestu na kojem se od subote navečer sastaju protivnici puča. Htjela sam otići u Dolmabahçe gdje se nalazi moja omiljena čajana, odmah uz more.

Na kraju Taksima, odakle se kreće prema Dolmabahceu, nalazi se mala autobusna stanica pred kojom gotovo uvijek stoji ogroman red ljudi. Jučer nije bilo nikoga”, piše Aykol, koja je svjedočila i situaciji u kojoj je vozač šakom u glavu udario mladića koji mu ništa nije učinio.

“Sve se to događalo pred mojim očima i trajalo je nekoliko sekundi. Navrle su mi slike na smrt pretučenih ljudi koji su ubijeni u nemirima u noći s petka na subotu. Horor.

U turskom postoji poslovica: “Kurdun disine kan degdi.” U doslovnom prijevodu to znači “Vukov zub dodirnuo je krv”, što bi značilo da se vuka koji je jednom osjetio krv više ne može zaustaviti. Ako je to točno, naša će zemlja postati jako opasna za male ovce.”

Strah od vala nasilja

Ženske organizacije strahuju od vala nasilja. Država već godina o tome ne prikuplja podatke, no ženske organizacije javljaju kako svaki dan poginu četiri žene, koje ubiju njihovi muževi ili pak rođaci.

“Turska se je pretvorila u društvo straha. Tko može, bježi. Imam prijatelja homoseksualca koji je zatražio azil u Kanadi. Druga prijateljica, samohrana majka, bježi sa svojim sinom u London. Čisti crni humor: Mene svaki dan zaprose barem dvojica poznanika koji znaju da imam njemačku putovnicu”, zaključila je Esmahan Aykol.
 
(index.hr)

Evidentno je da živimo u svijetu u kojem postoje razne inteligencije i bića, mada su nama većina njih nevidljiva. To se ipak objašnjava time da naša osjetila i mozak obrađuju beskonačno mali broj frekvencija koje do nas dolaze. Čak i ovo što vidimo jeste samo slika koje je složena u mozgu

Po vedama postoji kozmička hijerarhija bića.

Neki kažu da u sferu nevidljivog spadaju fenomeni otmica i izvanzemaljaca.

Vjerovali li ne, Island ima ministricu za elementarna bića! Nju konzultiraju ako ih zanima da li će npr. trasa nekog novog puta narušiti neko postojeće stanište elementarnih bića.

To su sve znanstveno nedokazane teze. Neki to zovu suptilnom energijom, subjektivnim osjećajima ili izmjerenim parametrima koji se mogu različito protumačiti.

O ovakvim i sličnim fenomenima pričao je dr Hank Wesselman, antropolog. On je često bio u kontaktu s afričkim urođenicima što mu je omogućilo da živi u okruženju gdje rijetko borave ljudi izvana.

Tijekom jednog terenskog istraživanja u južnoj Etiopiji doživio je neke čudne stvari:

“Sedamdesetih godina počeo sam spontano doživljavati proširena stanja svijesti dok sam boravio u divljini, u Etiopiji. Tada o njima nisam znao ništa, nisam uzimao droge, nisam bio član nikakvih parapsiholoških klubova.

Bio sam vrlo konzervativan i vodio istraživačke ekspedicije. To je iskustvo imalo formu osjećaja da me netko promatra. Tamo, u Africi, bilo je lavova, hijena, leoparda, bivola …

Ovi poslijednji najviše su nas zabrinjavali jer su vrlo opasni i ne vole ljude. Ali taj osjećaj da me netko motri veoma me uznemirivao.

Usred bijela dana iznenada bih zastao u radu i počeo se pažljivo ogledavati ne bih li koga vidio, ali nikada nisam vidio ništa.”

Pokušavajući shvatiti što se događa, on je uspostavio izravan kontakt s pripadnicima afričkih plemena i njihovim drevnim metodama za postizanje promijenjenog stanja svijesti:

“Bio sam na terenu s trojicom Afrikanaca. Nijedan od njih nije znao engleski. Jedan je od njih bio iz plemena s toga područja i zvao se Atiko. Atiko je bio šaman. Ja tada baš nisam znao što su šamani. Znao sam da su to plemenski vidovnjaci i vračevi.

Sjećam se kako sam ustao iz čučnja i gledao naokolo ispod oboda šešira, a zatim sam pogledao prema Atiku, koji je gledao u nešto na mojoj lijevoj strani. Skliznuo sam pogledom u tome smjeru i odjednom ugledao nešto veliko, oko dva metra iznad zemlje. Pogledao sam u šamana, a on me motrio.

Znao sam da je on to vidio. On nije znao engleski, ali ja sam znao nekoliko riječi svahilija. Pitao sam ga: Atika, što je to bilo? A on je rekao: Duh. Na njegovom jeziku: šitani.”

Ubrzo zatim, doživio je klasično iskustvo napuštanja tijela koje šamani još nazivaju “letenje duše”:

“Usred noći zatekao bih se kako se uzdižem iz tijela. Na svoje sam čuđenje otkrio da mogu proći kroz šatorsko platno, a da uopće ne povlačim patentni zatvarač. Imao sam neobične doživljaje poput sna, kao da noću letim iznad kampa.

I mogao sam gledati dolje i vidjeti šatore svojih kolega, šakale kako kopaju po jami s otpacima, vojnike u patroli uz vatru.

Mislio sam da sanjam dok mi sljedeći dan nije došao Afrikanac Kambulu, pogledao me i rekao mi: Dr. Hank, zašto ste prošle noći letjeli iznad moga šatora? To mi je privuklo pozornost.”

Ovo je zaintrigiralo doktora da se temeljitije pozabavi ovim fenomenom:

“U svojoj trilogiji ‘Šetnje duhom’ opisujem doživljaje kad sam se osjećao uvučenim u nešto potpuno neobično. Bila je to klasična šamanska inicijacija, pri kojoj su očito duhovi vladali situacijom.

Riječ ekstaza je za mene odjednom poprimila neko potpuno novo značenje. Kad se osvrnem unatrag, mislim da se dogodilo ovo: kad sam došao u dodir s onim duhovnim bićem, ono je u meni aktiviralo neki program. To je nevjerojatan program, koji se u nama razvijao tijekom evolucije.

Šamani su prvi otkrili taj program u sebi. Kad kažem šaman, većina ljudi na Zapadu sklona je zamisliti maskiranog, kostimiranog pripadnika plemena koji u mraku pleše oko vatre, sudjelujući u nekom tajanstvenom ritualu.”

Znanstvenik u njemu je pokušao naći odgovor na ono što se dogodilo:

“Moguće je da izloženost snažnom promijenjenom stanju svijesti može pokrenuti kaskadu elektrona u središnjem živčanom sustavu. Materijalizam je dominantna paradigma na Zapadu već dobrih tristo godina.

Mi težimo tome da se bavimo vanjskim prostorom, a ne unutarnjim. A unutarnji je prostor ogromno neistraženo područje o kojem čovjek još uvijek vrlo malo zna.

Ali šaman zna jer to je područje u kojem on obavlja većinu svog posla. Obavlja ga u unutarnjem prostoru. Oni rade svoj posao u prostoru što ga urođenici nazivaju svijetom duhova. Govoreći o tome, mogli bismo reći da pripadnici primitivnih društava poznaju okolinu koja ih okružuje.

Primjerice, ima li negdje blizu psihotropnih biljaka? Ritualna upotreba halucinogena, koji se dobivaju od tih takozvanih biljnih učitelja, katkad se primjenjuje za postizanje širenja svijesti u pristupanju svijetom carstvu. “

Danas ima sasvim dovoljno literature o halucinogenima koje pokazuju djelovanja prirodnih supstanci na ljudsku svijest u različitim kulturama.

Wesselman je krenuo dalje:

“Na primjer, to obuhvaća sposobnost kanaliziranja svemirske energije, otkrivanje najdubljih tajni prirode kao i stjecanje mudrosti koja se može upotrijebiti u magijske, medicinske i religijske svrhe.

Tu su i tehnike poput posta, lišavanja sna, tjelesnog iscrpljivanja, hiperventilacije, čak i iskustvo ekstremnih temperatura tijekom rituala pročišćavanja.

Poznato je da snažno tjelesno stimuliranje jednoličnim bubnjanjem i čegrtanjem u kombinaciji s nekim korisnim obredom dotične kulture – molitvom, pjevanjem, plesanjem – može čovjeka osposobiti za usmjeravanje svijesti prema mističnom opažanju. Zato ne iznenađuje što se gotovo svi izvođači rituala diljem svijeta služe bubnjevima i čegrtaljke.

Obično bi se dovodili u ono što oni nazivaju ples u transu. Žene bi tada sjedile u sredini kruga oko vatre, pjevale bi i udarale dlanovima u jednoličnom ritmu, a muškarci bi plesali oko njih, s vanjske strane kruga, s čegrtaljkama oko nožnih zglobova, u specifičnom ritmu toptanja.

Te plesove izvode kako bi se povezali s onim što oni nazivaju num. To je ono što Polinežani nazivaju mana. To je snaga, sila. Kinezima je to chi, a Japancima ki. Mozak u suštini prati zvuk bubnja.

Bubanj se udara u nižim područjima frekvencije theta valova i mozak prati taj ritam. Prateći taj zvuk, mozak se doslovce spušta iz područja beta valova, preko alfa, do theta valova.”

On je na tim valovima zaplovio u druge svjetove koji su tu oko nas, ali ne možemo ih vidjeti niti čuti.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(webtribune.rs,youtube.com/uredio i preveo:nsp)

Je li čovjek po prirodi zao? Je li činjenje nasilja dio našeg prirodnog ponašanja? Ovo je neurobiološka potraga za uzrocima ljudskog nasilja

Odrubljivanja glave pred uključenim kamerama. Građanski ratovi i teroristički napadi – slike takvih zastrašujućih djela su iz dana u dan sastavni dio informativnih emisija. Kad vidimo takve slike teško je vjerovati u dobro u čovjeku.

“Čovjek je čovjeku vuk”, čuvena je latinska izreka. Zvijer koja – jednom razuzdana – uživa u krvi drugih ljudi i uvijek je spremna na strašna djela.

Oni koji čine takvu agresiju bivaju bespomoćno osuđeni kao “bolesni”. Govori se da oni nemaju ništa zajedničko s “normalnim ljudima”. Međutim sigurno je sljedeće: ubojstva, silovanja, sakaćenja, koja se u konfliktnim područjima na ovom svijetu događaju svakodnevno, ne mogu biti pripisana samo ludim pojedinačnim počiniteljima.

Čitavi školski razredi ubijaju kao djeca ratnici. Muškarci siluju u skupinama ili ubijaju “one koji drugačije vjeruju” uz odobravanje drugih ratnika. Nalazi li se u konačnici sjeme nasilja u svima nama?

Mit o “agresivnom nagonu”

Siegmund Freud je vjerovao da postoji nasilje u ljudima. Vjerovao je u urođeni “nagon na agresiju”. Generacije znanstvenika su na tome mukotrpno radile. Među njima i neurobiolog, liječnik i psihoterapuet Joachim Bauer, koji se prije pet godina u svojoj knjizi “Granice boli” bavio podrijetlom svakodnevnog i globalnog nasilja: “Pitanje pripada li provođenje nasilja u pra-prirodu čovjeka je naravno vrlo zanimljivo i za neurobiologe”, kaže Bauer u intervjuu za DW.

I tako su znanstvenici koji se bave istraživanjem mozga proveli istraživanje koje je trebalo pokazati reagira li sustav sreće u mozgu kada ljudi – bez prethodne provokacije – čine agresiju.

Dr. Joachim Bauer

Rezultat je: za prosječno zdravog čovjeka nije vrijedno da bez razloga čini agresiju. “Odgovarajući sustavi u mozgu ne reagiraju”, objašnjava Bauer. “Ono što stvara reakciju sustava jest dobivanje pozornosti, priznanja i poštovanja.”

Priznanje kao pokretač zla

Teza zvuči paradoksalno, a čini se ipak znanstveno dokazivom: Naša želja za priznanjem, za pozitivnim transmiterima u mozgu, ne dovodi nužno do dobrih međuljudskih odnosa. Naprotiv: “Ljudi su spremni za ugled, poštovanje i osjećaj pripadanja nekoj skupini učiniti zlo”, kažu znanstvenici. Sada znate zašto se ljudi toliko mijenjaju kada uđu u politiku.

I tako bi ovdje možda istraživanje mozga moglo pokazati ono što je u sociologiji i socijalnoj psihologiji tako često opisano: Da se mladi priključuju nasilnim skupinama jer se tu konačno osjećaju uzdignuto – i tada sistem nagrađivanja u njihovom mozgu konačno reagira.

Riječ je o mehanizmu za koji Joachim Bauer vjeruje da postoji i kod mladića koji iz Europe dobrovoljno odlaze u džihad: “Može se s prezirom reći da su oni gubitnici. Ali u jednom društvu ne bi trebali biti producirani gubitnici jer upravo ti ljudi padaju u opasnost da se priključe radikalnim skupinama u kojima doživljavaju vlastitu vrijednost.”

Izopćavanje djeluje kao bol

To da počinitelji nasilnih djela često poslije pripadaju među životne gubitnike nije novo otkriće. Zapostavljeni su od strane roditelja, u školi su zakazali, a od većine u društvu su diskriminirani. Stalno u opisu počinitelja nasilja na površinu dolazi sličan obrazac, a mediji ih u svojim pokušajima objašnjenja ponavljaju kao mantru.

Ono o čemu se rijetko govori jest, kako zaista djeluje iskustvo izopćavanja i diskriminacije na mozak. Pri tome su znanstvenici koji se bave istraživanjem mozga ovdje već odavno podastrli konkretne rezultate: “Prilikom izopćavanja i ponižavanja u mozgu reagiraju ista područja koja se aktiviraju i prilikom boli, to je tzv. matrica boli”, kaže Bauer. “To znači, s gledišta mozga bol ne predstavlja samo tjelesni napad, već i društveno izopćavanje i poniženje.”

Istraživanja mozga pokazuju da je bol najveći pokretač koji dovodi do nasilja. Vjerojatno jer je to evolutivno-biološki tako određeno. Naime, zato što nam je sposobnost da budemo agresivni do danas potrebna kako bismo se obranili od opasnosti.

Također i činjenica da naš mozak izopćavanje izjednačava s boli je evolucijski sasvim utemeljena. U konačnici još su naši preci živjeli u društvenim skupinama. A izbacivanje iz skupine je po pravilu bilo jednako smrtnoj presudi. “S obzirom na to da je bol najjači stimulans za agresiju, onda se može razumjeti zašto ljudi i skupine stanovništva, koji su pogođeni izopćavanjem, pokazuju veliku spremnost za agresiju”, smatra Bauer.
 
(dw.de/uredio:nsp)

VUK S WALL STREETA prikazuje bijesanog, šmrkača kokaina, seksualnog ovisnika sa Wall Streeta, foliranta bezvrijednim obveznicama koji prevarom gradi svoj put prema ogromnim profitima, seksi ženama i životu ekstremnog materijalističkog luksuza.

Briljantno je ulogu odigrao Leonardo DiCaprio – koji je još jednom dokazuje da je jedan od najdarovitijih glumaca Hollywooda – glavni lik u filmu odražava želju za materijalističkim viškom koji vreba u srcima većine muškaraca (i većine žena, što se toga tiče).

Seks, novac, droga i moć … sve na trošak nečijeg tuđeg gubitka. Materijalna bogatstva stečena od strane filmskog lika koji se zove Wolf, nečasno su stječena prijevarom javnost i njihovog teško zarađenog novca kroz penny dionice (bezvrijedne dionice) i operacije “napumpaj i odbaci”. Na ovaj način, Vuk s Wall Streeta odražava stvarnost u društvu u kojem, čini se da svatko pokušava muljati svakoga.

Bivši Wall Street broker: ‘Vuk S Wall Streeta’ nije pogriješio u svezi kokaina, striptizeta i prostitutki

Da li film “Wolf of Wall Street” prikazuje ono što se Wall Street-u stvarno sviđa? Bivši trgovac dionicama i broker Raj Mahal nudi svoj osvrt na film – i neke stvarne priče o tome kako je divlje bilo:

Mislim da je “Vuk s Wall Streeta” najbolji film Martin Scorsese-a još od filma “Dobri momci” – iako sam vjerojatno malo pristran. Ja sam radio kao trgovac dionicama na etaži trgovine dionicama od sredine 90-ih, postao sam direktor u dobi od 28 godina, a često i kolovođa zabava na katu trgovanja, tako da sam vidio puno stvari. Ja bih organizirao natjecanja na svojem katu koja nisu bila različita od onih kao u filmu. Bilo je zabavno i na žalost se nikada neće ponoviti na Wall Streetu.

Prva scena filma uključuje natjecanje bacanja patuljka u metu, unutar Jordan Belfortove (glumi DiCaprio) firme, Leonardo DiCaprio koji igra Belforta, šmrče kokain sa kurve, dok natjecanje teče.

“Film prikazuje kokain i prosititutke kao svakodnevnu pojavu. Ne kažem da koksa i kurve ne postoje na Wall Streetu, ali to je samo na stvarno posebnim prigodama. Kao i utorkom. I srijedom. I četvrtkom. Ali nikad ne nedjeljom. Vidite Wall Streeteri su poput Boga. Sedmog dana, odmaramo.”

U svoj ozbiljnosti, imao sam prijatelja koji je bio legenda u poslovanju. Nazovimo ga “Ivan”. Ja sam tada imao 24-godišnje dijete koje nikad nije vidjelo kokain. Ivan je imao šank u svojoj kuhinji oko 50-metara dug. Jednom sam ga gledao kako je rastegnuo nekoliko grama kokaina cijelom dužinom šanka – i ušmrkao je bez da se diže po zrak. John je bio barem 20 godina stariji od mene, a njegova prekrasna djevojka je bila s Harvarda – tako je barem rekla.

Sjećam se da me jednom priupitala “Da li želiš vidjeti dijamantne naušnice koje mi je John kupio?”. Rekao sam, “Da”. Ona je bila tako ušmrkana kokainom da je nakon par minuta izašla gola, pokazivajući na svoje uši. Rekao sam joj da na ušima nema naušnica. Ona je kompletno bila svjesna da je gola, ali je poludila zbog naušnica i počela je razbacivati stvari po sobi.

Jedan od likova u filmu je bio veoma točan stvarnoj osobi. Lik u filmu imenom Donnie Azoff, je fascinantan Wall Street lik i kojeg trgovci s Wall Streeta znaju kao osobu koju 100% amerikanaca mrzi. On je debeo, grub i gnjusan. On je gubitnik, ali postavši najbolji prijatelj Vuka s Wall Streeta, postao je bogat. On je usred zabave izvadio penis kad je vidio prelijepu ženu. On maltretira gay batlera. On se ponaša prema ljudima kao prema bezvrijednom mulju. On je u filmu osramotio brokera pred svima i pojeo njegovu zlatnu ribicu.

Sve u svemu, ja sam stvarno uživao u filmu. Bilo je malo preko vrha, ali da nije bilo, ne bi bilo toliko zabavno. Svi ljudi s Wall Streeta, znam da su uživali – pogotovo jer se takve stvari nikada neće dogoditi opet. Zabava koja je preuzeta sa stvarnog Wall Streeta u nekim dijelovima ne postoji. Film je nostalgičan za mnoge od nas – brokere. Sve u svemu, treba gledati prema tih 1% posto, svatko tko mrzi tih 1% posto, a i svi koji žele biti u tih 1% posto.

Wolf of Wall Street kritiziran zbog ‘veličanja psihopatskog ponašanja’

Kći čovjeka povezanog s diskreditiranim financijskim shemama prikazanim u ovom remek djelu je napala redatelja filma Martin Scorsese-a, a njegovu zvijezdu Leonardo DiCaprio-a, zbog glamuroznog životnog stila “zabavnih sekskapada i epizoda kokainskog prejedanja”.

Christina McDowell, čiji je otac, Tom Prousalis, bio je poslovni suradnik Jordan Belfort-a, titular pokvarenog burzovniog mešetara kojeg je portretirao DiCapria u filmu, optužila je da film ima za cilj “pogoršati američku nacionalnu opsjednutost bogatstvom, statusom – veličanjem pohlepe i psihopatskog ponašanja” u otvorenom pismu objavljenom u LA Weekly.

McDowell, koji kaže da je bila prisiljena promijeniti svoje ime nakon što je otkriveno je njezin otac ukrao njezin identitet da bi ga upotrijebio za pranje novca prije njegovog eventualnog zatvora za financijske prijevare”, ona nastavlja, “film Vuk s Wall streeta je ponovni pokušaj da se nastavi prikazati da je takva vrsta sheme zabavna, čak i u zemlji  koja se oporavlja od još jednog ciklusa Wall Streeta skandala “.

Ona nastavlja: “Jeste li razmišljati o kulturnoj poruci koju ćete poslati kada napravite ovaj film? Uspješno ste uskladili vrsnog kriminalca, momak [Belfort] koji još uvijek nije nadoknadio štetu svojim žrtvama … I uopće ne razumijem neshvatljiv način na koji vaš film degradira žene, i poruki koju podržavaju na mlađe generacije muškaraca koji se pretvaraju u ženomrsce. “

“Wolfov efekt” danas živi u pohlepi i bahatosti mnogih

Biti osoba koja zna mnoge ljude na visokim razinama, uspješne ljude u različitim industrijama, vidio sam taj “vučji učinak” na poslu kod velikog broja ljudi. Čak i u prehrambenoj industriji, postoje puno “tipova Vukova”, ljudi koji su bjesni luđaci opsjednuti pohlepom i prijevarom, ali njihova javna persona se prikazuje kao neka vrsta vrlo duhovnog “gurua”.

Uzmite gotovo svakog čovjeka na ulici, dajte mu način da zaradi prekomjerno bogatstvo na račun tuđeg gubitka, 99% od tih ljudi će vrištati “Može, prijavi me!” Uklonite li sve granice nametnute malom plaćom, većina muškaraca je potpuno luda za seksom, materijalnim luksuzom, drogama i ovisnošću o moći. Vidio sam to iz prve ruke. Znam ljude koji su još uvijek uhvaćeni u to.

Umjetnici prijevare, sitni prevaranti i varljivi uvjerljivi izrabljivači su posvuda

Ako malo bolje pretražite internet, tu je veliki broj ljudi koji djeluju u ovom trenutku, koje treba uzeti u obzir da su umjetnici prijevare. Mnogi su postigli najviše pozicije mahnito prenoseći svoje pretjerane tvrdnje, svjesno izmišljajući lažne priče, gusareći rad drugih ljudi ili samo nasilnički se ponašavši prema ljudima oko njih kako bi došli na svoj put. Ovakav pristup dovodi do pojave kratkotrajnog uspjeha, ali to uvijek implodira, obično vrlo dramatično i naglo.

Prava mjera čovjeka je ono što ga ograničava kada nema financijskih ograničenja

Većini ljudi posve nedostaje zrelosti. Većina odraslih ljudi ima dječje umove u odraslim tijelima. Jedini razlog zbog kojeg oni ne konzumiraju totalno ludi seks sa prostitutkama, konzumiraju drogu i ovise o moći je zato što si oni ne mogu priuštiti sve te navike.

Način da spoznamo pravu mjeru čovjeka je da se vidi što radi kad nema stvarne granice u materijalnom svijetu. Da li provodi svoje vrijeme šmrkajući koku i “bubajući” prostitutke? Ili on marljivo radi, služeći čovječanstvu na neki važan način?

Samo Bogatstvo je besmisleno! Osobni užitak je za hedoniste koji stvarno nisu bitni stvarnom životu. Pravi uspjeh znači poštivanje samog sebe, svojeg tijela, svojeg duha i svojeg svijeta. Pravi uspjeh se mjeri u broju života kojima ćete pomoći, a ne u broju grama kokaina kojeg ste šmrkali sa gole ženske guze (kao što je prikazano u filmu).

To je dijelom ono što mislim da ovaj film pokušava prikazati. Scenarij vrišti porukama koliko prazan i nesretan je čovjekov život, unatoč svim znakovima financijskog uspjeha kojima drugi ljudi mogu zavidjeti. To je uspjeh ovog filma, barem s moje točke gledišta: Film ne slavi ludi materijalizam, već pokazuje koliko je on prazan i besmislen.

Netko tko je manje zreo bi mogao pogriješno shvatiti poruku filma kao proslavu obilja i prijestupništva, ali poruka zapravo ide puno dalje od toga. Film je osuda ponašanja i poziv da se sjetite stvari koje stvarno vrijede u životu: integritet, obitelj, etika i moral.

“Vuk s Wall Streeta” je upozorenje cijene koju plaćaju svi koji hodaju stazom nemorale samozahvalnosti

U konačnici, to je film koji odražava najmračnije želje koje vrebaju u srcima svih ljudi koji žude za pohlepom, moći i slavom. Vidio sam bezbroj ljudi koji spadaju u ovu grupu samo-destruktivne spirale, gotovo uvijek s gledišta samozavaravanja o tome što se stvarno događa. To je slično kao u “Gospodaru prstenova”, gdje većina ljudi ne može odoljeti zavodljivoj snazi Prstena Moći. Oni nose prsten i postaju arogantni, ratoborni tirani koji provode vlast zrelošću jednog djeteta. No, oni zavaravaju sebe misleći da su na neki način dobre osoba, čak i kad su njihovih djela vrijedna prezira, pritajena ili štetna.

Moj je savjet svima da uvijek budeno vrlo skeptičan u svezi visoko karizmatičnih ljudi. To uključuje predsjednika Barack Obama-u, koji je i sam je majstor zavođenja koje djeluju u području politike. Čuvajte se ljudi koji koriste zavodljive riječi da bi zaobišli vaš razum. Zapitajte se s vremena na vrijeme: “Je li to stvarno istina?”

Shvatite da je svijet pun morskih pasa

Budite kritični mislilac i shvatite da živimo u svijetu punom morskih pasa, od kojih su mnogi igraju uloge gurua, ili duhovnih vođa, ili ponekad čak i domoljuba ili svećenika! Ljudi nose maske i uključuju se u raskošno kazalište da bi vas uvjerili da su nešto drugo od onoga što oni stvarno jesu. Istina, većina ljudi su vođeni pohlepom, prijezirom i strahom, ljutnjom, osvetom i drugim negativnim osobinama. Vrlo malo ljudi doista su vođeni suosjećanjem, ljubavi prema životu, u želji da se doprinese društvu.

Uredništvo www.Novi-Svjetski-Poredak.com se suosjeća sa ovakvim stavom i pokušava živjeti svaki dan s tim važnim načelima na umu. Dan proživljen u službi poboljšanja čovječanstva je dan vrijedan življenja. Dan proživljen u ljutnji, ili mržnji, ili pohlepi je izgubljeni dan.

Živjeli smo previše dana u ljutnji, i nećemo izgubiti još jedan dan na takve negativnosti. Ukupnost našeg života se nakuplja iz dana u dan, odlukom za odlukom, do dana kada ćemo napustiti ovaj život. Na taj dan, kad se osvrnete na život kojeg ste živjeli, to će biti život kojeg ste živjeli časno, ponizno i suosjećajno? Ili će to biti život pohlepe, prijevare i uništenja?

Na vama je izbor. Nitko drugi ne može birati umjesto vas. I bez obzira na maske koje nosite u javnosti, ili u društvu, ili profesionalno, umrijet ćete jednog dana i suočiti ćete se sa – pozitivanim ili negativnim životom kojeg ste izabrali živjeti.

Što se tiče filma “Vuka s Wall Streeta” on će otići, ali ako se odlučite pogledati ovaj film, učinite to iz perspektive gledajući čovjeka koji je uništio sve što je bitno.
 
(NoviSvjetskiPoredak.com)