„Maloljetni” seksualni partneri su zapravo bili odrasli muški migranati

Švedske žene dokazuju svoju toleranciju prema imigrantima seksajući se s „djecom izbjeglicama” koji su zapravo odrasli muškaraci, navodi se u novom izvješću.

Sredovječna žena je anonimno otkrila u ljevičarskom blogu Blankspot kako je to normalna praksa za volontere da imaju spolni odnos sa „djecom” migranatima u svojim domovima, piše Friatider.se.

„S vremena na vrijeme oni prenoće kod mene”, napisala je ženu, dodajući: „Sada kauč ne radi više, on sada spava sa mnom u krevetu.”

„Ja sam napisala prijatelju, ‘Pomoć, moram ga odvesti u moj krevet.’ „Svi to činimo, ne brini. Tako je, daj mu intimnost, to je sve što možeš učiniti.”

Švedski akademik Ann Heberlein je rekla da je takvo ponašanje „u potpunosti prihvaćeno i institucionalizirano”.

Priča se okrenula kao uvredljiv čin u ime žena, jer su „izbjeglice” navodno maloljetnici, ali kako je nedavno istraživanje švedske vlade nedavno zaključilo, barem 75% takozvanih “djece” izbjeglica su odrasli ljudi, pokazali su opsežni medicinski testovi.

Ovo nije prvi izvještaj o ljevičarskoj „doborodošlici izbjeglica”, aktivista i volontera koji imaju seks sa migrantima (ne računajući one koji su silovane).

U sličnoj priči, još jedna švedska žena je bila razotkrivena u izvođenje plesa u krilu za „djecu izbjeglice” i „intimnim odnosima s njima u azilantskom centru centru azila u Amal.

Volonteri koji su radili u imigrantskom kampu Calais u Francuskoj prije nego što su ga srušili također su bili optuženi za seks s migranatima od strane drugih humanitarnih radnika.

Osnivač CareForCalais, volonterka ljubavi, također je napustila muža zbog odnosa s migrantima iz Tunisa koji su je kasnije opljačkali za tisuće funti.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Država poduzima slijedeći veliki korak pod krinkom obnove infrastrukture. Svaki vozač će biti nadgledan i znat će se koliko je kilometara prešao

Kalifornija će početi naplaćivati vozačima svaki kilometar vožnje u novom probnom roku koji kreće sljedećeg tjedna dizajniranog za prikupljanje dodatnih prihoda za izgradnju autocesta.

Vlasti kažu da je sadašnji porez na gorivo više ne pruža dovoljno sredstava zbog tipova vozila koja su energetski učinkovitija.

Dakle, Kalifornija, često lider na planu ekoloških i prometnih problema budući da je “najveća” država američke nacije, testirati će novu alternativu: naplaćivanje vozačima naknade na temelju koliko kilometara putuju, umjesto da ih se tereti na benzinskoj crpki, bez obzira voze li benzinski ili električni automobil.

U 2014, Kalifornija je donijela zakon koji će istražiti naplaćivanje prijeđenih kilometara vozačima. Unutar devet mjeseci će se provesti pilot projekt, koji će krenuti u srpnju, sa 5000 volontera će izvještavati i simulirati uplatu za iznos kilometara koje prijeđu.

Državno zakonodavstvo će dobiti rezultate ovog programa krajem pilot projekta i onda će se odlučiti da li će krenuti naprijed. Ako uspiju, Kalifornijski porez na gorivo, koji iznosi 28 centi po galonu će možda iza 1. srpnja biti zamijenjen sustavom koji naplaćuje vožnju po kilometraži.

“Cijeli smisao našeg pilot projekta je izvediv za Kaliforniju”, rekla je Vanessa Wiseman, glasnogovornica California Department of Transportation. “Ono što sada znamo je da se porez na gorivo više neće naplaćivati.”

Sa sve manje sredstava za održavanje cesta, država je smanjila 1,5 milijarde dolara za dolazne projekate prošle godine”, rekla je Wiseman.

Oregon je započeo sličan test u 2015. godini pod nazivom “program OReGO”, koji ima nešto više od 1.000 sudionika. Volonteri u Oregonu su izuzeti od državnog poreza u visini od 30 posto, a umjesto toga se naplaćuje 1,5 centi po kilometru vožnje, dok će volonteri u Kaliforniji platiti porez na gorivo, jer još Kalifornija nije uspostavila stopu poreza po kilometru.

U 2014. godini, formirana je skupina od 11 država kao “Konzorcij zapadnog naplaćivanja korištenja cesta” koja se temelji na bazi naplaćivanja prijeđenih kilometara i drugih alternativa porezu na gorivo.

Države kao što su Kalifornija, Teksas, Havaji, Oregon i Washington su u toj skupini, a iduće godine, sličan pilot projekt će se započeti u Washingtonu.

“Svi smo mi u istom brodu”, rekla je Reema Griffth, glasnogovornica washingtonske Prijevozne komisije, za Washington Examiner. “Prije ili kasnije, realnost će biti – bez poreza na gorivo.”

Carl Davis, direktor istraživanja u Institutu za oporezivanje i ekonomsku politiku, izjavio je za Washington Examiner da nema kratkoročnih popravaka za “zagušenu i oronulu infrastrukturu”, ali je ohrabren ovim zakonskim eksperimentom.

“Rasprava se događa”, rekao je Davis. “I to je dobra stvar.”

Da li se iza ovoga krije poznati “Karbonski zakon” koji je još odavno najavljivao da će se naplaćivati građanima, uskoro ćemo saznati.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
NoviSvjetskiPoredak.com

Mikrodoziranje se odnosi na uzimanje izuzetno malih doza psihodelika, tako malih da efekti koji su obično povezani s takvim tvarima nisu vidljivi dok osoba obavlja svoje dnevne aktivnosti

Mnoge osobe uzimaju ove mikro doze, od sportaša do poslovnih osoba i svi oni tvrde da imaju izuzetne koristi od toga.

Svi se sjećaju kako je Steve Jobs, bog tehnologije i poduzetništva, izjavio da je u mladosti upravo uz pomoć LSD-a doživio najviše poučna iskustava svog života te da mu je to pomoglo u kreativnim procesima. Stoga ne čudi da se većina poslovnih ljudi u Silicijskoj dolini, području s najvišom koncentracijom važnih visokotehnoloških tvrtki u svijetu gdje se kreativnost cijeni više od svega, okreće ka psihodelicima.

No, umjesto uzimanja uobičajenih doza psihodelika, oni koriste jednu desetinu standardne doze LSD-a ili petinu psilocibina kako bi povećali svoju učinkovitost. Uzimanjem ovako malih doza, korisnici ne doživljavaju ni halucinacije niti se osjećaju opijeno, upravo suprotno, izjavljuju kako imaju više energije te kako su izdržljiviji, kreativniji i produktivniji na poslu.

Ideju o mikrodoziranju je posebno istražio dr. James Fadiman, psiholog i zagovornik uporabe psihodeličnih tvari koji je vršio brojna inovativna istraživanja sve do 1966. godine kada je od strane FDA naprasno zaustavljeno istraživanje o ulozi psihodelika kao tvari koja može dovesti do poboljšanja uspješnosti u rješavanju stručnih problema.

Nakon toga se povukao, no njegov rad nije prestao, 2011. godine je objavio knjigu “The Psychedelic Explorer’s Guide”, koristan i dobar vodič za sve koji žele iskustvo više te koja razmatra vrijednost psihodeličnih tvari u liječenju i samootkrivanju gdje je obradio i sve poznatiji fenomen – mikrodoziranje.

Budući da je zabranjeno istraživati LSD na ljudima, oslanjao se na mrežu volontera koji su mu javljali svoje doze i svoje rezultate koji su bili vrlo zanimljivi, naime, u oko stotinu upitnika koje je prikupio, ispitanici su izvještavali da su vrlo zadovoljni svojim performansama i obavljenim stvarima tijekom dana, a držali su se standardnog protokola mikrodoziranja – jedan dan uzimanja, tri dana pauze pa ponovno ista doza četvrti dan tijekom šest tjedana.

Sudionici istraživanja su normalno funkcionirali u radu i odnosima, ali s povećanim fokusom, više energije, emocionalnom jasnoćom i kreativnošću. Sportaši koji su koristili mikro doze LSD-a su zamijetili poboljšanje izdržljivosti i refleksa, ravnoteže i koncentracije te neosjetljivost na slabost ili bol. Ovi rezultati još nisu recenzirani, ali su nalazi vrlo sugestivni.

Malo je ljudi koji će javno priznati kako koriste psihodelične tvari kako bi poboljšali svoje performanse, a jedan od njih je John Andrew, slijepi kanadski dokumentarist koji je uzimao male doze psilocibina svaki dan tijekom šest mjeseci u 2014. godini (veća učestalost i trajanje od standardnog protokola mikrodoziranja).

On opisuje kako je pozitivne učinke počeo osjećati nakon četiri tjedna:

“Doživio sam bistrinu koja je gotovo neopisiva, osjećao sam homeostazu, osjećaj da će unatoč tome što se događa, loše ili dobro, sve biti u redu. Osjećao sam se prisutan i fokusiran.”

Dodaje da je na kraju šestomjesečnog perioda osjećao kako je dostigao maksimalni potencijal, a konzumaciju bi nastavio i dalje da nije ostao bez zaliha.

Jedan od Fadimanovih omiljenih izvještajima dolazi od mladog poduzetnika i inženjera. On je opisao kako mu je bilo iznimno teško izgraditi vrlo složeni stroj jer se sastojao od puno pokretnih dijelova te mu je bilo teško razmišljati o cijelom sustavu. Mikrodoziranje mu je ovaj posao učinio mnogo lakšim, a Fadiman objašnjava zašto – psihodelici, koji se vežu uz 5-HT2A serotonin receptore omogućavaju lakše sagledavanje uzoraka i put od apstrakcije do vizualizacije.

Mikrodoziranje ne zagovara samo Fadiman. Albert Hofmann, švicarski kemičar koji je prvi sintetizirao LSD 1930. godine, je vjerovao da mikro doze mogu biti netoksična zamjena za lijekove poput amfetamina i metilfenidata koja ne izaziva ovisnost.

Dugoročni učinci ove prakse su još uvijek nepoznati budući da se ovo područje uopće ne istražuje, no generalno gledano psihodelici mogu polučiti neke simptome kod osoba s latentnim mentalnim problemima, no nije poznato da mogu uzrokovati mentalne bolesti kod zdravih korisnika. Oni ne dovode do oštećenja mozga ili drugih organa, te ne postoji mogućnost predoziranja koje bi rezultiralo smrtnim ishodom.

Još jedno istraživanje pomaže rasvijetliti djelovanje psihodelika kod osoba koje žele povećati svoju kreativnost i sposobnost rješavanja problema. Istraživači s Imperial koledža u Londonu su na snimkama mozga dobivenih magnetskom rezonancom pronašli da LSD ne stimulira mozak na način kako se to prije mislilo.

Umjesto toga, takve tvari smanjuju aktivnost mozga filtrirajući podražaje. U određenom smislu, halucinogeni otvaraju “redukcijski ventil”, kako je to opisao Aldous Huxley, i omogućavaju doživljavanje svijeta onako kako ga vide djeca – potpuno ne filtrirano i ne sputano.

Nakon 50 godina zabrane svih istraživanja vezanih uz psihodelične tvari, privatne tvrtke i akademske institucije s odobrenjem FDA sada istražuju medicinske prednosti enteogeničnih tvari, iako se istraživanje još nije proširilo i na mikrodoziranje.

Do sada je primjerice otkriveno kako psilocibin pomaže u liječenju anksioznosti, ovisnosti i depresije, a LSD pomaže u razbijanju uobičajenog razmišljanja kod ovisnika i oboljelih od opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Srećom, broj istraživanja o zdravstvenim prednostima psihodeličnih tvari je u porastu, dokaze je nemoguće sakriti budući da sve izlazi u javnost i samo je pitanje vremena kada će se ovim tvarima koje liječe, podižu svijest, otvaraju um, te pojačavaju kreativnost i performanse priznati njihove zasluge.

Možda ćemo doživjeti i to da ćemo zaista moći uživati u potpunoj slobodi odabira onoga što nam je potrebno u savladavanju svakodnevnih zadataka i prepreka, i to bez predrasuda, a moguće je da je mikrodoziranje upravo pravi put ka ostvarivanju ovog cilja.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(nexus-svjetlost.com,youtube/uredio:nsp)

Šest Ruskinja danas je započelo jedinstveni psihološki eksperiment. Da li je ovo deja vu iz 60-tih godina iz doba Hladnog rata?

Šest Ruskinja u srijedu je ušlo u lažni svemirski brod i tako počelo jedinstven eksperiment kojem je cilj ustanoviti kako bi se isključivo ženska posada ponašala na putu do Mjeseca i nazad.

Osam dana, volonterke će živjeti unutar drvene sobe na Moskovskom institutu biomedicinskih problema, poznatog po svojim neobičnim istraživanjima psiholoških i fizičkih učinaka svemirskih putovanja, piše AFP.

Ovaj institut je 2010. zatvorio šest muških volontera u eksperiment izolacije koji je trajao 520 dana u kojem je bio simuliran let do Marsa i natrag.

“Takva ekipa po prvi puta sudjeluje u simulaciji pokusa. Zanimljivo će za nas biti vidjeti što je posebno u načinu na koji ženska ekipa komunicira”, rekao je Sergej Ponomarjov, nadzornik eksperimenta.

10 eksperimenata

“To će biti posebno zanimljivo u kontekstu psihologije”, kaže direktor instituta Igor Ušakov. “Želim vam nedostatak sukoba, iako kažu da dvije domaćice teško žive u jednoj kuhinji”, dodao je. Među volonterkama nalaze se znanstvene istraživačice, liječnice i psihologinje.

Test period simulira let do Mjeseca i nazad, a na ženama će se obavljati 10 eksperimenata koji pokrivaju područja psihologije i ljudske biologije.

Prvi let 1963.

Rusija je poslala prvu ženu u svemir. Valentina Terješkova odletjela je u svemir 1963., a prošle godine Rusija je u svemir poslala svoju četvrtu ženu astronautkinju Jelenu Serovu. Ona je prigovarala velikom medijskom interesu na to kako je prala kosu na Međunarodnoj svemirskoj postaji, ističući da muški kozmonauti nisu bili izloženi istim pitanjima.

Ponomarjov kaže da je najnoviji eksperiment nastojanje da se nadoknadi izgubljeno vrijeme. “Nikada isključivo ženska posada nije bila na Međunarodnoj svemirskoj postaji. Smatramo da budućnost svemira pripada jednako muškarcima i ženama, ali nažalost moramo nadoknaditi vrijeme kada nije bilo previše žena u svemiru.

Unatoč tome što se misija predstavlja kao velik korak za ravnopravnost spolova, žene su na novinarskoj konferenciji, ispitivali kako će izdržati bez muškaraca i šminke osam dana.

Misle da neće biti sukoba

“Mi smo vrlo lijepe bez šminke”, odvratila je sudionica Darja Komisarova. Njena kolegica Ana Kusmaula bila je nešto izravnija: “Mi radimo svoj posao. Kada vi radite svoj, ne razmišljate o muškarcima i ženama”.

Žene se neće moći tuširati, te će se umjesto toga prati vlažnim maramicama. (zar ovo nije stvarna simulacija svemira u kojem Američki astronauti se tuširaju? Ili je to sve samo laž?). Planiraju provesti jedan i pol sat slobodnog vremena dnevno u gledanju filmova, čitanju i igranju društvenih igara.

Voditeljica tima Jelena Luchnitskaja kaže da očekuje da neće biti sukoba. “Sigurna sam da sve imamo obrazovanje, osobne kvalitete i odgoj”, rekla je i dodala kako ne može zamisliti što bi ih moglo pogoditi.

Ovo je još jedan dokaz da niti jedan čovjak nikada nije bio na Mjesecu, jer države koje su bile u svemirskoj utrci ponavljaju iste pokuse kao i prije skoro 50 godina.
 

 
(telegram.hr,youtube/uredio:nsp)

Mlada aktivistica organizacije ‘No Borders’ (Bez granica) koja je volontirala u kampu za migrante na francusko-talijanskoj granici šutjela je punih mjesec dana o grupnom silovanju koje je doživjela od grupe Sudanaca – jer su “drugi od nje tražili da šuti o tome”, kako ne bi naškodila imidžu imigranata

Imidž je važan. Teško bi mas mediji uspjeli izvršiti pritisak na europsku javnost da prihvati milijune imigranata iz Afrike kada se ne bi fotografi sjatili na svako kovrčavo dijete velikih uplakanih očiju koje se pomoli između svih onih brkatih muškaraca s ‘rejbanicama’, i kad bi objavljivali stvarne podatke koji govore o kriminalu u velikim gradovima, segregaciji i stvaranju paralelnog društva, i (ne)mogućnosti, pa i nevoljkosti većine imigranata da se integrira.

S druge strane, objava istinitih i cjelovitih podataka o pojedinom zločinu, ako on uključuje nekog tko nije europskog porijekla, a kamoli objava bilo kakvih statističkih podataka o kriminalu, nasilju i silovanju koja uključuje podatke o porijeklu ili nedajbože boji kože počinitelja je zabranjena kako se ne bi “pozivalo na mržnju”.

To je očito pogrešan put da bi se suzbio rasizam i šovinizam, dapače često kontraproduktivan: činjenice ne mogu biti šovinističke niti rasističke, istiniti podaci ne mogu biti “govor mržnje”, samo njihovo tumačenje može biti rasističko (“svi su crnci silovatelji” je rasističko tumačenje: “78 % silovanja u Švedskoj počine muslimani” je gola činjenica). Istina je jedini put do rješenja bilo kojeg problema.

Koliko je glupo i nemoralno lagati kako bi se održao privid idile u kojoj u Europu stižu samo profesori, doktori, uplakane curice i žrtve režima u Siriji odlično pokazuje slučaj talijanske aktivistice, o kom su prvo pisale lokalne novine La Stampa i Il Secolo XIX, a o tome je kasnije izvijestio i veliki nacionalni list Corriere Della Serra, a vijest je prenijela i službena talijanska news agencija ANSA. Ime aktivistice nije objavljeno, ali je objavljeno kako je mlada akvistica organizacije “Bez granica” silovana u kampu za migrante na talijansko-francuskoj granici šutjela preko mjesec dana o tome kako ju je silovala grupa Sudanaca koji su došli tražiti azil u Europi prije nego što je grupno silovanje prijavila policiji, jer su, kako je rekla, “kolege od nje tražili da šuti”.

Oni su joj rekli kako bi, ako bi prijavila taj zločin, to nanijelo velik udarac njihovoj borbi za svijet bez granica. Prije toga, ona je mjesec dana provela volontirajući u kampu i pomažući izbjeglicama među kojim su se nalazili i Sudanci koji su je silovali. Njena grupa je bila smještena između Italije i Francuske, u mjestu Ponte San Ludovico pokraj gradića Ventimiglia, kad se dogodio zločin.

U subotu navečer, dok je glasna muzika svirala na obližnjem tulumu, djevojku je banda Sudanaca silovala u bloku tuševa u kampu u borovoj šumi poznatoj kao “Balzo rosso”. Njene pozive za pomoć i krikove nitko nije čuo zbog glasne muzike.

La Stampa piše kako je djevojka, stara oko trideset godina, htjela taj užasni zločin prijaviti policiji, no njeni kolege – lijevi aktivisti – su je spriječili u toj nakani, i uvjerili je da će, ako kaže istinu i sve iznese pred sud, to uništiti njihov utopijski san o svijetu bez granica. Hoće li?

Ako su zbog ičega danas svugdje, od Amerike do Švedske, odnosi među rasama, vjerama, nacijama, gori nego ikad, ako je segregacija veća nego prije pedeset godina svugdje u svijetu, ako svugdje jača radikalna desnica – to je upravo zbog laži kojima se establišment služi!

Problemi među rasama i narodima se ne mogu rješavati prikrivanjem stvarnog stanja stvari – no, kod svakog fanatizma, kod svakog masovnog pokreta, prva strada istina u ime ideje, u ime utopije koja se nikad neće realizirati, ali će brojni stradati u njeno ime. Da, fanatizam. Je. Loš. Uvijek i svugdje. Na kraju, na savjet jednog poznanika, djevojka je ipak odlučila prijaviti incident.

Ali stvari ne staju ovdje. Corriere Della Serra također javlja kako je neki od njenih kolega aktivista danas optužuju da je prijavila silovanje “iz inata” jer je njena grupa povučena iz tog kampa zbog druge kontroverze. Vlasti istražuju slučaj, u kojem navodno postoje sive zone. Lider grupe “bez granica” koja je djelovala u kampu je u intervjuu za “Riviera24” rekao kako silovana djevojka nije bila dio grupe “bez granica”, nego zapravo beskućnica koja je prije nekoliko mjeseci zatražila pomoć u kampu “Balzo Rosso”.

On kaže da su je na kraju povukli odande zbog “provokativnog ponašanja i suviše liberalnih stavova”. Dakle, “možda je ona iz inata otišla na policiju u Ventimigliu prijaviti navodno silovanje”, kaže. Sve se zapravo svodi na staru priču “izazivala je i to je i tražila”. No, za neke druge članove aktivističke skupine “Bez granica”, ako se dokaže silovanje, cijela grupa bi se mogla naći na optuženičkoj klupi zbog zataškavanja zločina i pomaganja.

No, to nije jedina kontroverza s imigrantskim kampom u Ventimigli. 30. rujna ove godine oko 50 migranata i 20 aktivista je uklonjeno iz ilegalnog kampa jer su aktivisti organizirali prosvjed, gdje je organiziran “prosvjed sjedenjem” na obali u kojem je sudjelovalo 250 migranata. A pored ovog slučaja, ovog tjedna je Osman Suliman, 20-godišnjak, državljanin Sudana koji čeka na odobravanje azila u Engleskoj u koju je došao pred samo pet mjeseci, izveden pred sud. On je optužen za silovanje jedne žene u Nottinghamu, koje se dogodilo 26. rujna.

Trebamo li zbog ovakvih stvari prestati davati politički azil ili pomagati ljudima? Ne, naravno. Ali prihvaćanje imigranata nikad ne smije prijeći granice ludila, mi nemamo obavezu prihvatiti one koji ne žele prihvatiti europske norme ponašanja, niti itko smije štititi i zataškavati kriminal u ime različitosti i tolerancije. Na lažima i zataškavanju se ne može graditi ništa, bar ništa dobrog.
 
(dnevno.hr,youtube/uredio:nsp)

Visoka znanstvenica na američkom MIT-u je izjavila da se nalazimo pred epidemijom autizma i da bi za samo deset godina polovina sve djece mogla biti pogođena autizmom

Već nekoliko dana Hrvatska raspravlja o „medicinskom čudu“ dvije blizanke iz Zagreba koje su sa sedam godina ušle u pubertet i biološki postale spolno zrele, a kasnije se javila još jedna majka s identičnim problemom sa svojom kćerkom. Dnevni list 24 Sata je prvi objavio ovu priču i mnogi su odmah posumnjali kako se radi o posljedicama nepravilne prehrane i hormonima kojima se tretiraju životinje na farmama.

No, doktor Miroslav Dumić, koji liječi ove dvije djevojčice i još 120 djece koja se liječe od posljedica ovog šokantnog fenomena u Hrvatskoj, kaže kako bi trebalo pojesti vagon piletine i popiti tisuće litara mlijeka da bi se povećala razina spolnih hormona u organizmu, ali i da su američki znanstvenici na tragu otkrića da su pesticidi u stvari endokrini disruptor, jer se pesticidi kojima se tretira bilje i povrće vežu na receptore za estrogen i imaju isti učinak kao i estrogen sam.

Prašina se slegla, a da nam doktor Dumić nije imao prilike pojasniti o čemu je riječ. Na kraju su jučer stručnjaci zaključili „kako će ove dvije djevojčice uz adekvatnu psihosocijalnu pomoć prebroditi ovaj problem i u budućnosti neće imati posljedica po zdravlje“.

Nadajmo se da je tako. Međutim, znakovito je da se kroz medije i dalje provlači teza o „hormonima unesenim kroz prehranu“, a polako se potiskuje verzija hrvatskog liječnika koji se susreo s više od stotinu ovakvih slučajeva u karijeri. Možda zato što su, nakon nekoliko ranijih istraživanja, sada i na renomiranom Sveučilištu u Massachusettsu (Massachusetts Institute of Technology/MIT) otkrili da bi krivnjom multinacionalne kompanije za bio inženjering Monsanto polovica djece do 2025. godine mogla biti autistična, što je puno veći problem od pesticida koji mogu u organizmu odigrati ulogu spolnih hormona, a sustavno se prešućuje. Doduše, otkriće američkih znanstvenika se odnosi na herbicid, ali koji dolazi iz iste kuhinje kao i razni pesticidi koji mogu uzrokovati katastrofalne posljedice.

Naime, visoka znanstvenica na američkom MIT-u je izjavila da se nalazimo pred epidemijom autizma i da bi za samo deset godina polovina sve djece mogla biti pogođena autizmom.

Dr. Stephanie Seneff, koja je nedavno predstavila svoje otkriće tijekom prezentacije u Grotonu (Massachusetts), posebno ukazuje na Monsantov herbicid Roundup, koji je po njenom mišljenju glavni krivac za povećanu učestalost autizma i drugih neuroloških poremećaja. Roundup, koji je uveden u 1970. godine sadrži kemijsku supstancu glifosat, koji je u fokusu zabrinutosti dr. Stephanie Seneff. Roundup je izvorno ograničen na korištenje u korova, jer glifosat ubija biljke. Međutim, Roundup je sada u redovnoj upotrebi s usjevima, a dolaskom GMO-a su biljke poput soje i kukuruza biološki „programirane“ da toleriraju glifosat i njegova se uporaba znatno povećala. Od 2001. do 2007. se uporaba glifosata udvostručila, dosegnuvši od 180 do 185 milijuna funti u SAD-u samo u 2007. godini (185 milijuna funti = 84 milijuna kg).

Kukuruz, soja, pšenica koja se prska Roundupom gotovo prije berbe dovode do potrošnje neorganskog kruha i pekarskih proizvoda koji su siguran izvor kemikalije. Osim toga, svi proizvodi koji sadrže kukuruzni sirup, kao što su bezalkoholna pića, također su puni glifosata.

Ranije je potvrđeno da herbicidi korporacije Monsanto u širokoj uporabi vjerojatno mogu izazvati rak, izvijestila je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). Podružnica WHO-a, Međunarodna agencija za istraživanje o karcinomu (IARC), navodi kako je upravo glifosat, aktivni sastojak Roundupa, klasificiran kao vjerojatno kancerogen za ljude. Navedeno je također da postoje „ograničeni dokazi“ da glifosat izaziva ne-Hodgkinov limfom. Iz Monsanta, vodećeg svjetskog proizvođača herbicida glifosata, izvijestili su znanstveni podaci ne potvrđuju ove navode, a sad se suočavamo s autizmom.

Prema istraživanjima koje je provela dr. Seneff, glifosat se spaja s „gut bakterijom“ u procesu poznatom kao „shikimatov put“ (Shikimic acid pathway). To omogućuje kemikaliji da se pomiješa s biokemijom bakterija u našem probavnom traktu, a što na kraju rezultira osiromašenjem esencijalnih aminokiselina.

Monsanto je tvrdio kako je glifosat je siguran za ljudsku prehranu, jer ljudi nemaju „shikimatov put“. Međutim, bakterije su ipak sastavni dio crijevne flore.

Upravo ta sposobnost da crijevnih bakterija je dovela dr. Seneff do spoznaje da se one vežu s kemikalijama, što dovodi do oštećenja organizma.

Veza između crijevne flore i neuroloških funkcija je u tijeku istraživanja. Prema brojnim studijama, glifosat troši amino kiseline tirozin, triptofan, fenilalanin i tako može doprinijeti učestaloj pojavi pretilosti, depresiji, autizmu, upalnim crijevnim bolestima, Alzheimerovoj i Parkinsonovoj bolesti.

Monsanto se ne slaže. Prehrambeni i kemijski div je otvorio internetsku stranicu s linkovima o znanstvenim istraživanjima koja potvrđuju sigurnost glifosata.

Ostali znanstveni radovi su ignorirani od strane do Monsanta, a riječ je znanstvenim istraživanjima koja su potaknula dr. Seneff da izjavi: „Oni su uspjeli!“. Huffington Post je objavio članak Tamar Haspel u kojem tvrdi „kako je osuđivati Monsanto lošom znanošću obična glupost“.

Drugi, kao što je skeptik, pisac i fizičar dr Eric Hall, imaju umjereniji pristup i umjesto toga se fokusiraju na studije o glifosfatu koje izazivaju zabrinutost. Prema Hallu, dr. Stephanie Seneff, Seneff čini pogrešku poznatu kao „veza/uzročnik pogreške“, gdje je uzročnost netočno povezana s pukom činjenicom, a što su dvije odvojene stvari. U ovom slučaju je dr. Seneff povećanu uporabu glifosata i povećanu učestalost autizma, što se može promatrati i istraživati, u stvari dovela u izravnu vezu.

Seneff se posebno usredotočila na pitanje glifosata, ali, kao što znamo, postoje i drugi potencijalni uzroci koji mogu dovesti do porasta autizma i uzrokuju neurološke smetnje kao što je Alzheimerova bolest. Neko govore o sadržaju cjepiva, aluminijskom posuđu i ostalim potencijalnim izvorima u kemijskoj potrošnji.

Neki pojedinci, kao što je doktorica medicine i radijska voditeljica Rima Laibow, nagađali su o namjernoj kampanji korištenja kemikalija koje će utjecati na naš mozak. Laibow vjeruje da se želi stvoriti cijela skupina autističnih osoba koje će biti pogodne samo za određene vrste rada.

Ranije je Aldous Huxley u svom klasiku „Vrli novi svijet“ (Brave New World) opisao svijet u kojem su pojedinci još od „začeća“ unaprijed programirani za eventualni ulazak u jednu od pet skupina određene kao Alfa, Beta, i tako dalje do Ipsilon, a radilo se baš na bioinženjeringu i programiranju mozga.

U Huxleyevom distopijskom svijetu razgraničenje između intelektualnih sposobnosti određenih skupina služi da društvo funkcionira do savršenstva.

Kako god bilo, vozimo se u autističnom i Alzheimerovom dizel vlaku i sigurno da sama mogućnost da bi polovica naše djece na svijet mogla doći sa značajnim oštećenjem mozga treba biti alarm za uzbunu.

Stopa autizma je skočila otprilike s jedne osobe na svake dvije tisuće 1970. godine na postojeću stopu od jednog pogođenog djeteta na svakih šezdeset osam. Alzheimerova bolest je u starijih osoba postala gotovo univerzalna. Ignorirati prognoze dr. Seneff znači zanemariti ozbiljne opasnosti po ljudski rod, za New Eastern Outlook piše Janet Phelan.

Vraćajući se na Hrvatsku, tko može jamčiti da smo slobodni od opasnih pesticida, herbicida i svih „modernih dostignuća“ bioinženjeringa? Nitko, jer su u organizaciji mreže „Friends of the Earth Europe“ u 18 europskih zemalja, uključujući Hrvatsku, provedeni testovi prisutnosti herbicida glifosata u ljudskom tijelu. Rezultati pokazuju da se tragovi glifosata nalaze u urinu 44% testiranih volontera (iz 18 europskih zemalja). U Hrvatskoj su, pak, tragovi glifosata pronađeni u urinu 4 od 10 testiranih volontera. Pri tome je važno naglasiti da je riječ o ljudima koji žive u gradovima i da se niti jedan od njih ne koristi herbicidima na svom poslu ili u slobodno vrijeme, prenosi DubrovnikNet.

Porast broja djece pogođene autizmom slučajno ili ne u Americi raste paralelno s porastom potrošnje glifosata:

 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(altermainstreaminfo.com.hr,youtube.com/uredio:nsp)

Čini sa da to zvuči kao ekstremna manifestacija pokornosti kakvu ćete teško naći izvan vojske, u npr. politici, ali u realnosti bit stvari je u tome da psihološke sile koje pomažu ljudima da se pokoravaju, bez obzira na sadržaj koji imaju u sebi.

Psiholog Yale Univerziteta je htio naći istinu u tome kako su se njemački vojnici i ljudi počinili zvjerstva u drugom svjetskom ratu?

Da li je tu pitanje o nekoj jedinstvenoj karakteristici u njemačkoj kulturi, ili je nešto drugo u igri.

Niz eksperimenata koji su provedeni 1963. godine su pronašli zašto…

Naime od 1963. je američkoj i svjetskoj javnosti poznat Milgramov eksperiment posluha autoritetu u kojemu je utvrđeno da ljudi koji rade u poslovnim organizacijama sa hijerarhijskom strukturom, manifestiraju tzv. agentno (posredničko) stanje svijesti u kojemu je pojednicu, koji izvršava naloge autoritativne figure, prečesto isključena sposobnost prosudbe o dobru i zlu.

Prema dr. Milgramu, jedino čime se zamara 65% ljudi jest da nalog koji izvršavaju dolazi iz pera ili usta autoritativne figure.

Eksperiment koji je simuliran na prestižnom sveučilištu Yale predstavljen je javnosti kao „znanstveno testiranje kojim se utvrđuje kako kažnjavanje utječe na pamćenje“; prikupljeni su volonteri putem oglasa u dnevnim novinama; odabrani volonteri su sa iznimnom radošću pristupili uglednoj instituciji i, gotovo bez zadrške, administrirali elektrošokove kako bi „ispitanik“ bolje zapamtio gradivo. Naravno, u slučaju rijetkih moralnih dilema, znanstvenik sa sveučilišta Yale ih je bodrio da nastave riječima: „Radimo na važnom znanstvenom eksperimentu, a istina ponekad boli; doslovno.“

65% volontera je, pod vodstvom prestižnog znanstvenika, administriralo najveći mogući elektrošok ispitaniku. Naravno, cilj eksperimenta nije bilo „znanstveno testiranje kojim se utvrđuje kako kažnjavanje utječe na pamćenje“ već “u kojem omjeru je obični građanin koji nema posebnih zločinačkih poriva u stanju nanijeti bol drugom sugrađanu ukoliko mu isto naredi autoritativna figura?“.

„Nestanak osjećaja odgovornosti je najdalekosežnija posljedica podređivanja autoritetu“ zaključio je Milgram.

EKSPERIMENT!

Eksperimenti su provedeni na slijedeći način: testni subjekt je doveden u čekaonicu pokraj osobe koja je čekala već u čekaonici. Druga osoba je bila glumac. Nakon kraćeg vremena, testirana osoba i glumac su bili pozdravljeni od čovjeka u bijeloj kuti kakve su tada nosili znanstvenici i doktori tog vremena.

Znanstvenik u bijeloj kuti im je tada objasnio da su oni tamo da bi sudjelovali u eksperimentu kazne i poticaja da bi spoznali na koji način ljudi uče i kako kazna utiče na učenje kod ljudi.

Rečeno im je da će jedan biti učenik, a drugi da će biti učitelj. Znanstvenik je odabrao osobu koja će prva bi učitelj. Ta osoba je uvijek bila glumac.

Učeniku i učitelju su tada pokazane dvije sobe. Jedna u kojoj je bio uređaj sa raznim prekidačima, i druga u kojoj je bila električna stolica sa elektordama i priključcima. Dvije osobe su se nakon toga razdvojile.

Učitelj je trebao biti u sobi na električnoj stolici sa elektrodama i priključcima. Nepoznato testnom subjektu, struja se nije nalazila u elektrodama, struja uopće nije bila spojena na stolicu, zapravo on nije znao da NEMA NIKAKVE STRUJE U EKSPERIMENTU.

Eksperiment je počeo i testni subjekt (učenik) je postavljao niz pitanja učitelju preko zvučnika u dugoj sobi. Kad je odogovoreno na pitanje, išlo se dalje na slijedeće pitanje. Ukoliko je odgovor bio netočan, testni subjekt je okrenuo prekidač i pokrenuo strujni šok u stolici. Svakima slijedećim netočnim odgovorom pritiskao se slijedeći prekidač sa sve većom i većom strujom.

Svakim slijedećim prekidačem, jauk učitelja (glumca) je postajao sve jači i pretvarao se u krikove. Tada se osoba koja je bila u stolici sa elektrodama počela žaliti na srčane bolove. Osoba koja je postavljala pitanja, učenik, se nije dao smetati usprkos vikanja iz sobe sa stolicom sa elektordama, da ju se pusti van.

Nakon seta pitanja i netočnih odgovora, znanstvenici su “naredili” da učenik (testni subjekt) ponovi isti set pitanja. Neki testni subjekti su se počeli buniti i odgovorili da neće više to raditi, no oni su smekšani od strane znanstvenika, te su nastavili testove postavljanja pitanja čovjeku u sobi sa električnom stolicom.

Čovjek (učitelj – glumac) u sobi sa električnom stolicom je nakon nekog vremena počeo neodgovarati na pitanja. Znanstvenika je testnom subjektu rekao da to smatra netočnim odgovorom, ako se ne odgovori na pitanje u nekoliko sekundi.

Koliko se čini nevjerojatno, 50% – 65% testnih subjekata u eksperimentu samo slušajući osobu u bijeloj kuti, je završilo SVE testove pitanja, tj. došlo do maksimalne struje kažnjavanja od 450 volti, iako je osoba u drugoj sobi prestala vikati, što bi značilo da je osoba mrtva ili je u nesvijesti.

Ovi su eksperimenti ponavljani puno puta sa testnim subjektima iz svih područja društva i života, te su davali identične rezultate.

Da li to znači da više od pola populacije, može mučiti nasumično izabranu osobu do smrti, i to sve po naredbi potpuno nepoznate osobe koja se čini da je zadužena ili zapovijeda.

Kako je to moguće? Kako to da ljudi ignoriraju svoju svijest i pokoravaju se očigledno nemoralnom redu, i tzv. znanstveniku koji predstavlja autoritet, a koji se temeljio samo na bijeloj kuti?

Znanstvenik je nosio bijelu kutu što je pokazivalo njegov položaj, i predstvaljao je nez sumnje dio velike institucije. Vlade i vojska isto tako upotrebljava ove alate u pokoravanju. Uniforme, specijalne medalje, dajući im autoritet, institucionalizirajući lanac zapovijedanja koji ima daje legimitet i položaj u instituciji.

AUTORITET je samo zamka koja vara ljude, i pokorava ih. Velika većina populacije pada na ovu iluziju, zato jer im omogućeno izbjegavaje odgovornosti za svoja djela. Na kraju, tebe nitko neće kriviti, jer si ti samo slušao naređenja.

Ako mislite da je ova informacija bitna, djelite ovo sa što je više ljudi moguće…..
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
9 od 12 ljudi ja došlo do kraja tj. do 450 volti u eksperimentu 2009. godine

 
(preveo:mag.Alfred Bošković/uredio:nsp)