Neki tinejdžeri slušaju glazbu, neki se bave sportom koji im se sviđa, neki čak provode svoje vrijeme zalijepljeni za društvene mreže i video igre – a neki, poput 14-godišnjeg Jackson Oswalta, grade radni nuklearni reaktor u rezervnoj sobi obiteljske kuće

Jackson, sramežljivi tinejdžer iz Memphisa, najmlađa je osoba koja je učinila ovaj podvig – u dobi od 12 godina sramežljivo je postigao nuklearnu fuziju samo nekoliko sati od svog 13. rođendana.

Rekord je prethodno držao Taylor Wilson – koji je 2008. godine sagradio svoj reaktor za nuklearnu fuziju u garaži njegove obiteljske kuće u Renu, kad je imao samo 14 godina.

Wilsonovo je djelo također inspiriralo Jacksona da izgradi jedan vlastiti nuklearni reaktor.

Mislio je – kao i svaki drugi 12-godišnjak – da bi mogao pokušati oboriti ovaj rekord. Morao je raditi i postići nuklearnu fuziju i od tada nije prestao.

U telefonskom intervjuu rekao je rekao: “Jednom kada sam vidio da je to moguće, pomislio sam da bih mogao i pokušati.”

“Uvijek mi je bilo u mislima da želim biti najmlađi” – dodao je.

Razbijanje atoma bolje je od video igrica

Čitajući ovu priču, možda ste skloni razmišljati o Jacksonu kao o sjajnom učeniku koji je zakopan u knjigama o nuklearnoj fizici.

Sasvim suprotno! On se druži s prijateljima i igra video igru Fortnite neprestano. No Jackson je zaključio da ne želi provoditi svo slobodno vrijeme igrajući igrice, pa je počeo proučavati nuklearnu fuziju.

Jackson je započeo svoje istraživanje prekopavajući Internet o stvarima vezanim za nuklearnim procesima, gledajući kako drugi ljudi grade svoje reaktore.

“Početak procesa bio je samo učenje o onome što su drugi radili sa svojim fuzijskim reaktorima”, rekao je za Fox News.

“Nakon toga, sastavio sam popis dijelova koji su mi trebali. Ja sam te dijelove skidao prvenstveno s eBaya, a često puta su dijelovi koje sam iskopao na sa eBaya nisu bili baš ono što sam trebao. Dakle, morao sami ih modificirati da su mogle služiti za moj projekt.”

Brzo je sve shvatio i u staroj igraonici u kući njegovih roditelja počeo je raditi na izgradnji svog reaktora. Uz potporu roditelja potrošio je oko 10.000 dolara prikupivši sve dijelove potrebne za njegov reaktor. Ali sastaviti dijelove i učiniti da se rade pokazalo se zahtjevnim. Jackson se oslanjao na pokušaje i pogreške i savjetovao se preko internetskog foruma fizičara-amatera.

Chris Oswalt, njegov otac, bio je impresioniran poslom svog sina. Ali bio je zabrinut i za svoju sigurnost s obzirom na to da je Jackson radio sa električnom strujom od 50.000 volti i radioaktivnim materijalom. Njegovi roditelji zatražili su pomoć Jacksonovog učitelja fizike i istraživača iz Dječje bolnice St. Jude kako bi ga savjetovali o zračenju.

“Kao roditelj, sigurnost je bila moja briga br. 1″, dodao je otac. “Jackson je postao stručnjak, ali svi smo zajedno učili.”

Jackson je uglavnom nastavio raditi na reaktoru, objavljivao je ažuriranja na mrežnom forumu i dobivao savjete i upute.

19. siječnja 2018. uspio je spojiti dva atoma deuterija (stabilni izotop vodika) u jezgri plazme reaktora kako bi stvorio neutron. Nakon što ga je usporen, njegov je uređaj otkrio nuklearnu fuziju.

Svoje je rezultate objavio na forumu, gdje ih je potvrdio Richard Hull – ista osoba koja je provjeravala Wilsonov rad s nuklearnom fuzijom 2008. godine.

Nuklearna fuzija je proces spajanja lakih atomskih jezgri u teže (sve do željeza 56Fe), pri kojem se zbog gubitka mase (defekta mase) oslobađa golema količina energije.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Istraživači su došli do novog i prirodnog načina za dobivanje energije iz sunca

Umjesto proizvode učinkovitije solarne panele ili fotonaponske materijale, osmislili su način dobivanja električne energije iz fotosintetskih cijanobakterija.

Ovi mikroorganizami često se nalaze u jezerima, morima i drugim područjima koja imaju obilje vode. Cijanobakterije posjeduju sposobnost pretvaranja sunčeve svjetlosti u energiju kroz fotosintezu.

Vjeruje se da su one bile prvi fotosintetski organizmi na planeti. Cijanobakterije su odgovorne za proizvodnju većine inicijalnog kisika koji je Zemlju pretvorio u živi planet. Čak i do danas, one doprinose značajno u udjelu kisika u atmosferi.

Budući da su prethodnice biljaka, cijanobakterije zauzimaju sličnu i važnu točku u prehrambenom lancu. Oni su vitalni izvor šećera i drugih organskih materijala koji su potrebni višim, energetski intenzivnijim životnim oblicima.

Kao da to nije dovoljno impresivno, cijanobakterije također mogu proizvesti energiju čak i bez izvora svjetlosti.

Oni su razvili respiratorne mehanizme koji mogu transformirati pohranjeni šećer u korisnu energiju. I mehanizmi koji generiraju energiju mogu čak i međusobno komunicirati.

Korištenje fotosintetskih bakterija za stvaranje čistog vodikovog goriva

Istraživači iz društva American Technion Society (ATS) shvatili su da mogu uključiti oba mehanizama za stvaranje čiste i obnovljive električne energije. Izumili su sustav koji bi mogao sakupljati energiju iz cijanobakterija bez obzira na to koliko je sati (dan ili noć).

U njihovom sustavu, cijanobakteriji je bio osiguran stalni pristup sunčevom svjetlu. Mikroorganizmi su stvorili stabilnu foto-elektricitet kroz fotosintezu. Elektroni iz ove struje bili su korišteni za proizvodnju vodikovog plina.

Vodik je vrlo čist i učinkovit izvor energije. Vozila sa gorivim ćelijama koja ga spaljuju kao gorivo proizvode običnu vodu kao svoj jedini nusproizvod.

Glavni nedostatak korištenja vodika kao goriva je da proizvodni proces zahtijeva puno energije. Uobičajeno, izvor obnovljive energije koristi se za proizvodnju vodikovog plina. Solarna energija je popularan izbor.

Na neki način, istraživači ATS-a koriste biološku verziju solarne elektrane. Izvijestili su da je njihov sustav potencijalni proizvod za proizvodnju zelene i obnovljive energije u obliku vodikovog plina.

Prva uspješna upotreba živih cianobakterija za proizvodnju obnovljive energije

Za cijanobakterije se kaže da imaju prirodnu solarnu antenu koja najbolje iskorištava učinkovito neiscrpnu sunčevu svjetlost. One mogu iskoristiti širok raspon intenziteta i valnih duljina.

Ova solarna energija se koristi za napajanje kemijskih reakcijskih centara koji razgrađuju vodu u njegove komponente. Kisik se oslobađa u zrak kao nusproizvod. U međuvremenu, ioni vodika se rabe za stvaranje kemijske energije, koja se zatim koristi kao hrana bakterija.

Ovaj čist i učinkovit prirodni proces doveo je do toga da su mnogi istraživači proučavali cijanobakterije kao mogući izvor energije i vodika. Istraživači su izvijestili da njihov prvi sustav uspješno koristi žive bakterije za proizvodnju vodikovog plina.

Istraživači Noam Adir, Gadi Schuster i Avner Rotschild objavili su ta otkrića u časopisu Nature Communications. Zanimljivo je da je njihov raniji rad koristio fotosintetsko lišće biljke špinata da bi proizveo energiju.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

NASA je konačno pronašla dokaze o izvanzemaljskom životu na Marsu nakon otkrića da je Crveni planet nekada imao atmosferu kao i na Zemlji

“Znatiželjni” rover Curiosity je pronašao visoke razine mangan oksida u stijenama na površini planeta, za koje NASA kaže da snažno sugerira da je život na Marsu postojao u prošlosti.

Express.co.uk izvještava:

Još jedan nedavni nalaz uključuje dokaz o drevnim jezerima na planeti najbližeg susjeda Zemlji, kao i vodu za koju se vjeruje da je nekada tamo slobodno tekla.

Otkriće mangan oksida može biti najjači trag da je jednom postojao život na Marsu, sličan onome kakav se formirao ovdje na Zemlji – “od atmosferskog kisika ili mikroba”, izjavila je Nina Lanza, planetarni znanstvenik u Los Alamos National Laboratory u Novom Meksiku.

Ona je dodala: “Sada vidimo mangan oksid na Marsu, a mi smo pitali kako je dovraga on mogao nastati?”

“Ovi materijali od mangana se ne mogu formirati bez puno tekuće vode i u snažno oksidacijskim uvjetima.”

“Ovdje na Zemlji, imali smo puno vode, ali ne i rasprostranjene naslaga mangana oksida dok nisu razine kisika u našoj atmosferi porasle”.

“Jedan potencijalni put kako je kisik mogao doći u atmosferi Marsa je od rastvaranja vode kada je Mars gubio svoje magnetsko polje.”

“Smatra se da je u tom trenutku povijesti Marsa, bilo vode mnogo više u izobilju.”

Bez magnetskog polja koje bi zaštitilo površinu Marsa, molekule vode su zračenjem podijeljene na vodik i kisik – a pošto je gravitacija Marsa bila slaba, i vodik je vrlo lagan, što je značilo da su vodikovi atomi odletjeli daleko u visinu.

Međutim, atomi kisika su mnogo teži i prodrli su u stijename, dajući Marsu crveni izgled.

Lanza je nastavila: “Teško je potvrditi da li je to bio pravi scenarij atmosferskog kisika na Marsu, koji se zapravo dogodio.”

“No, važno je imati na umu da ta ideja predstavlja bolje razumijevanje kako planetarna atmosfera može postati puna kisika.”
 
NoviSvjetskiPoredak.com


Napredak je brži negoli ikad u povijesti, a tome je “pomogla” kriza .Sve više ljudi počinju shvaćati da popularna znanost zapravo ide u krivom smjeru i da postaje “loša znanost”! Glad u svijetu još nije riješena, slobodna energija postoji, ali se ne želi se koristiti

Očito je da “blagostanje” kojem znanost teži je zapravo lažno blagostanje u korist elite, ali pogledajmo što nas čeka u budućnosti…

Kontroverzno, no ipak logično, pokazalo se da do najvećih otkrića dolazi nakon velikih kriza. U američkom je građanskom ratu željeznica doživjela procvat koji je nakon tog rata kulminirao spajanjem dviju američkih obala.

Općenito, ratovi su donijeli značajan napredak u razvoju raznih tehnologija koje su kasnije korištene u mirnodopska vremena. Ekonomske, pak, krize tjeraju čovječanstvo na izume koji će donijeti nove prihode, štedjeti i bolje iskorištavati resurse…

Nikad nije bilo više ideja pretočenih u konkretne izume, jer živimo u vremenu iznimnog napretka tehnologije. Kako će svijet izgledati sutra, nitko sa sigurnošću ne može predvidjeti. No može se nabrojiti koji će izumi doista doživjeti primjenu, nadamo se ne uvijek komercijalnu. Recimo, jedna od ideja koja je danas praktično već u upotrebi jest virtualna stvarnost.

Ta tehnologija replicira okolinu u kojoj je moguće simulirati fizičku prisutnost u nekim stvarnim ili izmišljenim mjestima, ali i omogućiti korisniku interakciju u tako umjetno stvorenu svijetu, i to uključujući vid, sluh, dodir, miris i okus.

Hologrami se već naveliko koriste u različite svrhe pa su danas kompanije kojima se procjenjuje najveći potencijal upravo one iz područja razvijanja virtualne realnosti. Da je Japan umjesto Katara dobio organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu, vjerojatno bismo gledali utakmice kao da smo na licu mjesta – putem holograma. No, zato smo na prošlogodišnjem Svjetskom prvenstvu u Brazilu vidjeli budućnost koja je već ovdje. Početni udarac na utakmici otvaranja između brazilske i naše reprezentacije izveo je jedan paraplegičar koji se nalazio upravo u eksoskeletonu, “odijelu” koje očito može zaobići tjelesna ograničenja i kod tako teških bolesnika.

Sasvim je sigurno da takve bolesnike čeka jedna druga budućnost, i to vrlo uskoro. Iako je autoindustrija u dosta dubokoj i sada već poduljoj krizi, ipak dosta novotarija dolazi upravo odande. Prije svega, treba reći kako u toj industriji ništa više neće biti kao prije jer najvažnija dostignuća ne dolaze više iz nekadašnjeg centra svjetske autoindustrije, Detroita, već iz Silicijske doline. Najdalje je u razvoju bespilotnog automobila došao upravo Google iako ga u stopu prate proizvođači konvencionalnih automobila poput Audija kojima više nije strano pojaviti se u podjednakom svjetlu na lasvegaškom CES-u, najvećoj izložbi potrošačke elektronike u svijetu kao i na tradicionalnom salonu automobila u Ženevi.

Jedan čovjek iz Silicijske doline pogotovo je zastupljen u novitetima. Elon Musk ne samo da je postavio Teslu kao mjernu vrijednost za automobil potpuno pogonjen električnom energijom nego je dokazao i kako nositelj napretka u svemirskim letovima ne mora uvijek biti NASA ni kakva velika država.

U ne tako dalekoj budućnosti očekuje se da će njegov koncept Hyperloop biti pretočen u stvarnost, dio koje će biti scene čak iz nedavno snimljenih znanstveno-fantastičnih filmova. Pitanje je samo na koje će točno gorivo ići automobil budućnosti te tko će njime upravljati. Ako uopće itko i bude upravljao.

Medicina je još jedno područje koje donosi brojne nove ideje i izume. Da čovjek bez nogu može do Olimpijskih igara u sprintu, dokazao je Oscar Pistorius, eksoskeleton smo spomenuli, no područje liječenja ono je u kojem će čovječanstvo ostvariti možda i ponajveći napredak.

Manipulacija genima postavila je pitanje je li moralno “dizajnirati” bebe. U svijetu već postoje neke klinike koje zainteresiranima nude uslugu da roditeljima, ako već ne žele “naručiti” osobine za svoje dijete, “pročitaju” kakvo će im ono biti, od čega bi moglo bolovati, čemu bi moglo biti sklono… No, ako uspije plan o povezivanju živaca u leđnoj moždini, to ne znači samo “presađivanje” glave već nitko nakon teških nesreća neće biti paraliziran do kraja života.

Zaista, ako ste mislili da je ono što ste gledali u Zvjezdanim stazama tek plod briljantna uma Genea Roddenberryja, ozbiljno ste se prevarili.

10 izuma koji će u doglednoj budćnosti promijeniti život na Zemlji

1. Već sljedeće godine pokušat će presaditi ljudsku glavu

Dr. Sergio Canavero, talijanski neurokirurg, vjeruje da će doista ubrzo moći presaditi ljudsku glavu na drugo tijelo. Stvar je u povezivanju živaca u leđnoj moždini. “Frankenstein” iz susjedne nam države tvrdi kako je to moguće postići novom smjesom, polietilen glikolom, koja može pomoći rastu živaca leđne moždine. No, dosad takav eksperiment na životinjama nije uspio.

2. Talog popijene kave pretvoren u biogorivo davat će jeftinu energiju

Samo u Londonu svake godine ostane 200.000 tona taloga popijene kave. No, taj talog ne mora se baciti, već se doista može pretvoriti u energiju. Tako kaže engleski poduzetnik Arthur Kay, a ni veliki Nescafe nije daleko. I jedni i drugi prepoznali su visoku toplinsku iskoristivost taloga bilo skuhane bilo instant-kave koja se može pretvoriti u biogorivo.

3. Crispar – stanice dizajnirane kako bi uništile bolesti i infekcije

Genetičke modifikacije kontroverzne su, no izgleda ipak neizbježne. I dok se pitanja postavljaju treba li to raditi na ljudskom tijelu radi pukog produljivanja života, kad je riječ o eliminaciji bolesti, razmišljanja su drukčija. Crispar su modificirane stanice koje “ciljaju” nezdrave DNK sekvencije eliminirajući na taj način bolesti i infekcije, kamo spadaju i HIV pa čak i karcinomi.

4. Hyperloop je Muskova ideja koja je zaintrigirala mnoge

Jedan od trenutačno najpopularnijih koncepata zbog kojih se pokreće na desetke startupova svakako jest Hyperloop. Ova u pravom smislu vizija Elona Muska, šefa Tesle, u potpunosti preoblikuje civilni transport. Riječ je o cijevi u kojoj je vakuum kroz koji se vlakovi mogu kretati puno brže – čak do tisuću kilometara na sat. Uskoro će početi i testiranje koncepta.

5. Opet taj Musk – satelitska mreža koja će internet omogućiti svima 

Svi govore o internetu za sve, a samo jedan čovjek ima suvislu ideju kako internet doista omogućiti baš svakome. Opet je to Elon Musk, a smislio je kako bi iznad Zemlje morala lebdjeti mreža satelita putem koje će internet biti dostupan u svakom kutku planeta. Satelita bi bilo četiri tisuće, a da se Musk ne šali, govori i činjenica kako je isplanirao lansiranje prvog satelita 2016. godine.

6. Naljepnice na hrani davat će informacije o roku trajanja

Provjerite i sami koliko hrane bacate u jednom mjesecu pa razmislite zašto to činite. Rok trajanja je obično glavni razlog, ali upitno je i je li datum označen na etiketi doista prava informacija. Bump Mark zove se izum koji će dati maksimalno točan podatak o tome jer će se kod te naljepnice, koja je prvo bila osmišljena za slijepe, mijenjati osjećaj na dodir kako hrana bude starjela.

7. Mislite da se tetovaža ne može skinuti? Može! I to čak vrlo jeftino

Čini se kako nemali broj ljudi u nekom trenutku svog života ipak zažali za tetovažom koju je dao napraviti u nekom (ludom?) trenutku u mladosti. Kako je skinuti? Skupim laserom? No, američki student Alec Falkenham tvrdi da je osmislio bezbolan i brz način – kremom. Kada se utrlja u kožu, ta će krema dati bijelim krvnim zrncima lijek koji će iz kože istisnuti tintu.

8. Jeftin vodik konačno bi mogao pokretati automobile

Osnovne su prepreke šireg korištenja vodika cijena njegova dobivanja te njegovo skladištenje. Znanstvenici s britanskog STFC-a pronašli su način kako da vodik dobiju iz amonijaka. Amonijak se lako skladišti, nije preskup, nisu potrebni spremnici pod visokim tlakom, a tek dvije litre dale bi dovoljno vodika za jednodnevno korištenje prosječnog obiteljskog automobila.

9. Zaboravite kanadere, požare ćemo uskoro gasiti zvukom

S velikim požarima nažalost smo itekako upoznati kao i s metodama njihova gašenja. Istraživači sveučilišta George Mason izumili su originalan način kako gasiti požar efikasno i puno jednostavnije – zvukom. Kako su zvuk zapravo valovi, on se tako može iskoristiti da uskovitla zrak oko vatre i tako joj prekine dovod kisika.

10. Četverodnevni radni tjedan znači i više obavljena posla

Noćna mora poslodavaca pokazala se puno boljim rješenjem od povećanja broja radnih sati. Više studija pokazalo je kako se s manje vremena namijenjenog za rad manje izostaje s posla, a u najviše slučajeva čak i raste produktivnost. Kraći radni tjedan također stimulira zaposlenike da ostanu dulje vezani uz istu tvrtku.
 
(vecernji.hr/uredio:nsp)

Sve više ljudi počinje shvaćati manipulaciju pomoću nafte! Vijest da Brazilac vozi motor koji kao gorivo koristi isključivo vodu se virusno proširila internetom

Sigurno nije u pitanju nešto novo, ali naftne kompanije obično podmite takve ljude ili takvi pojedinci stradaju pod nerazjašnjenim okolnostima.

Nafta nam kao gorivo nikada nije bila potrebna. Posjedujemo tehnologiju zahvaljujući kojoj možemo putovati gotovo besplatno, koristeći vodu.

Brazilac po imenu Rikardo Azevedo iz Sao Paula, pokazao je svoj ​​čudesni motor cijelom svijetu. Ova magična stroj može prijeći i do 500 kilometara (310 milja) uz samo jednu jedinu litru vode i to iz onačišćene rijeke.

Takozvano “T Power H20″ vozilo pokreću voda i vanjski akumulator, pri čemu se stvara struja i vodik odvaja od molekula kisika, koji zajedno čine vodu.

Proces, koji uključuje sustav cijevi, rezultira sagorijevanjem, i to je ono što stvara energiju potrebnu za napajanje motocikla.

Snimljen na videu, g Azevedo pokazuje genijalnost svojeg izuma, nakon što je prvo popio čistu vodu iz boce da bi dokazao da se doista H20 nalazi u boci, a ne gorivo.

Govoreći o motociklu, g Azevedo je također predložio da njegov izum ima prednosti za okoliš.

On je rekao: “Prednost ovog motocikla, koji radi s vodikom koji dolazi iz vode, kao rezultat koji dolazi iz ispuha je vodena para”.

To je različito od benzina, čiji je rezultat je ugljični monoksid.

Svaki čovjek na ovoj Planeti ima pravo na besplatnu energiju. Ne želimo više biti robovi naftnih i automobilskih kompanija!
 

 
 
(rt.com,youtube/uredio:nsp)

Ruski znanstvenik A.I. Oparin i britanski znanstvenik J.B.S. Haldane su 1920 – tih godina iznijeli su teoriju da su munje u primitivnoj atmosferi mogle proizvesti kemijske građevne blokove života.

Darwin je razmišljao da je život mogao početi u “nekoj toploj maloj bari”. Slično tome, Oparin i Haldane su postavili hipotezu da su se kemikalije proizvedene u atmosferi rastvarale u prvobitnim morima formirajući “toplu razvodnjenu juhu” iz koje su proizašle prve žive stanice.

Oparin-Haldane hipoteza je zaokupila maštu mnogih znanstvenika i tako postala “ono što znanstvenici misle” o prvim koracima u postanku života. Ali je ostala kao netestirana hipoteza sve do ranih 1950 – tih kada su američki postdiplomac Stanley Miller i njegov mentor Harold Urey proizveli neke od kemijskih građevnih blokova života ubacujući električnu iskru u mješavinu plinova za koju su smatrali da je simulirala Zemljinu primitivnu atmosferu.

Godine 1953, Miller-Ureyin eksperiment je stvorio ogromno uzbuđenje u znanstvenoj zajednici i uskoro je našao svoj put u skoro svaki srednjoškolski i fakultetski udžbenik biologije kao dokaz da su znanstvenici demonstrirali prvi korak u nastanku života – bez Boga.

Millerov eksperiment je još uvijek istaknuto prikazan u udžbenicima, časopisima i televizijskim dokumentarnim filmovima, kao ikona evolucije. Pa ipak, više od desetljeća većina kemičara je bila uvjerena da eksperiment nije uspio simulirati uvjete na ranoj Zemlji i da tako ima malo ili nimalo veze s porijeklom života. Evo zašto.

Oparin-Haldaneov scenarij

Prvi korak u Oparin-Haldaneovom scenariju proizvodnje životnih kemijskih gradivnih blokova uz pomoć munja presudno ovisi od sastava atmosfere. Zemljina sadašnja atmosfera sadrži oko 21% kisika. Skloni smo misliti da je atmosfera bogata kisikom bitna za život, jer bismo umrli bez nje. Pa ipak, što je paradoksalno, životni gradivni blokovi se ne bi mogli formirati u takvoj atmosferi.

Nije iznenađujuće da je isti kisik koji je bitan za disanje često fatalan za organsku sintezu. Električna iskra u zatvorenoj posudi s močvarnim plinom (metanom) može proizvesti neke interesantne organske molekule, ali ako je prisutna samo mala količina kisika iskra će proizvesti eksploziju.

Pošto slobodan kisik može uništiti mnogo organskih molekula, kemičari često moraju uklanjati kisik i koriste zatvorene posude gdje sintetiziraju i čuvaju organske kemikalije u laboratoriju. Ali prije postanka života, kada nije bilo ni kemičara ni laboratorija, kemijski gradivni blokovi života su se mogli formirati samo u prirodnoj sredini koja nije imala kisik.

Prema Oparin i Haldaneu, ta sredina je bila Zemljina primitivna atmosfera. Zemljina sadašnja atmosfera je jako oksidirajuća. Oparin i Haldane su pretpostavili njenu suštu suprotnost – jako reducirajući atmosferu bogatu vodikom.

U to vrijeme, činilo se razumljivim pretpostaviti jako reducirajući atmosferu. Znanstvenici su vjerovali da je Zemlja izvorno formirana zgušnjavanjem međuzvjezdane prašine i plina, pa je bilo razumno pretpostaviti da je prvobitna atmosfera ličila na međuzvjezdane plinove koji se sastoje prvenstveno od vodika.

Godine 1952., dobitnik Nobelove nagrade, kemičar Harold Urey, zaključio je da se rana atmosfera sastojala prvenstveno od vodika, metana, amonijaka i vodene pare – baš kao što su Oparin i Haldane pretpostavili.

Ureyov postdiplomac na Chicago Sveučilištu, Stanley Miller, riješio je da eksperimentalno testira Oparin-Haldaneovu hipotezu. Miller je sastavio zatvorenu staklenu aparaturu u Ureyevom laboratoriju, ispumpao zrak i zamijenio ga metanom, amonijakom, vodikom i vodom.

(Da nije uklonio zrak, njegov sljedeći korak je mogao da mu bude i posljednji.) Onda je zagrijavao vodu i pustio da plinovi prelaze preko visoko voltažnih električnih iskri da bi stimulirao munje.

“Do kraja tjedna”, izjavio je Miller, voda “je bila tamno crvena i mutna”. Uzeo je dio za kemijsku analizu i identificirao nekoliko organskih spojeva. Među njima su bili i glicin i alanin, dvije najjednostavnije aminokiseline nađene u proteinima. Ipak, većina produkata reakcije su bili prosti organski spojevi koja se ne javljaju u živim organizmima.

Godine 1977, istraživači porijekla života Sidney Fox i Klaus Dous objavili su da je važniji razlog zašto je za Zemljinu primitivnu atmosferu “rasprostranjeno vjerovanje da u svojim ranijim fazama nije sadržavala značajnije količine kisika” te da “eksperimenti pokazuju da bi kemijska evolucija, kakva se opisuje sadašnjim modelima, bila uvelike spriječena kisikom “.

James C.G. Walker je također pisao da je “najjači dokaz” za sastav primitivne atmosfere “osiguran uvjetima za nastanak života. Redukcijska atmosfera je potrebna “.

Sudionici konferencije o podrijetlu života iz 1982. godine (od kojih je jedan bio Stanley Miller) složili su se da nije moglo biti slobodnog kisika u ranoj atmosferi “zato što su reducirajući uvjeti potrebni za sintezu organskih spojeva neophodnih za razvoj života”. Iste godine, britanski geolozi Harry Clemmey i Nick Badham pisali su da pokazuju dokaze da je “od najranijih vremena datiranih stijena, Zemlja imala atmosferu s kisikom”. Clemmey i Badham su izjavili da je obična “dogma” tvrditi da je Zemljinoj ranoj atmosferi nedostajao kisik.

Ali, geološki i biokemijski dokazi više nisu bili važni, zato što su izvjesni utjecajni znanstvenici odlučili da je Millerov eksperiment pokazao prvi korak u nastanku života, i oni su objavili da primitivnoj atmosferi mora da je nedostajao kisik. Clemmey i Badham su bili u pravu. Dogma je zauzela mjesto empirijske znanosti.

Sa znanstvene perspektive, ova dogma stavlja kola ispred konja.

Izdanje časopisa National Geographic iz ožujka 1998. godine prikazuje fotografiju Millera kako stoji pored svoje eksperimentalne opreme. Članak časopisa National Geographic objašnjava: “Mnogi znanstvenici sada misle da je rana atmosfera bila drugačija nego što je Miller prvo pretpostavio.”

Ali, slika vrijedi tisuću riječi – naročito kada njen naslov obmanjuje, a istina je zakopana duboko u članku. Čak je i pažljiv čitatelj ostavljen pod dojmom kako je lako bilo životu nastati na ranoj Zemlji.

Očito je da se danas široj populaciji promovira, a studentima biologije predaje mitologija umjesto znanosti.

DODATNO ČITANJE, knjiga:

HARUN YAHYA – Podvala Teorije Evolucije

 

 
NoviSvjetskiPoredak.com