Malo je poznato da su odmah poslije Lenjina, negdje nakon mjesec dana, u Rusiju došla još dva “plombirana” vlaka u kojima nije bilo samo boljševika, već i revolucionari svih mogućih boja. Otprilike oko tri stotine ljudi

Povijest Ruske revolucije 1917. godine traži izučavanje uloge Velike Britanije u organizaovanju “Smute” u Ruskoj zemlji.

Sve to je predmet izučavanja moje knjige “1917 – Odgonetka Ruske revolucije”, a detalji, činjenice, prikupljeni dokazi iznijeti su na njezinim stranicama.

A, ako se želimo izraziti kratko, to možemo učiniti i u varijanti članka … Interesantna je priča ruskih revolucija. Prošlo je više od devedeset godina od Veljače i Listopada, a do dan danas je više pitanja nego odgovora.

Međutim, postoji jedna važna i ključna točka, od koje može početi razmotavanje nagomilanog i prešućenog. Ključ te odgonetke je porijeklo ruske revolucije – dolazak Lenjina iz Švicarske u travnju 1917. godine.

“Plombirani vagoni”

“Plombirani vagon” koji je projurio njemačkim teritorijem, za rusku revoluciju je bila više od lakmus papira. Odmah postaje očigledno da dvije danas najpopularnije povijesne teorije nisu u stanju objasniti daljnji razvoj događaja i zato jednostavno moraju “odbaciti” mnoštvo činjenica ili da sve budu objašnjene sa razoružavajućom dječjom naivnošću.

Njemački špijun Uljanov, kažu nam mnogi povjesničari, vratio se u domovinu s njemačkim novcem. Vođa proleterijata, kažu drugi, došao je izvesti revoluciju.

Međutim, nitko ne može objasniti zašto je Lenjin mogao u Rusiju ući slobodno i zašto nije u zemlju ušao sa potrebnim dokumentima.

Uoči njegovog dolaska Privremena vlada je objavila u pariškim novinama upozorenje da će onima koji su prošli teritorijem Njemačke suditi prema ratnim zakonima. Međutim, oko tridesetak revolucionara mirno je doputovalo u domovinu i nitko nije bio uhićen.

Štoviše, u ruskoj ambasadi u Švicarskoj su dobili sve potrebne dokumente. čak i novac (!) za karte, a na stanici je revolucionare sačekala počasna straža. Kažu da je veličanstven doček na stanici pristiglom Lenjinu osiguran od njemačkih sredstva. Prema drugoj verziji – radnici i vojnici su oduševljeno dočekali svog vođu.

Hajde da pokušamo odbacimo stereotipe. Zamislimo se nad sljedećim. U centru prijestonice Rusije, za vrijeme strašnog svjetskog rata, gomila naoružanih ljudi svečano dočekuje čovjeka koji je putovao teritorijem neprijatelja.

Izravno na željezničkoj stanici Lenjin drži govor i javno poziva na rušenje postojećeg uređenja! I njega nitko ne hapsi i ne zabranjuje njegovu partiju!

Zar nisu za njemački novac boljševici kupili i kontraobavještajne službe i policiju i vojsku i samu Privremenu vladu? Ovu raspojasanost ne treba dovoditi u vezu s čudnim ponašanjem vlasti.

Malo je poznato da su odmah poslije Lenjina, negdje nakon mjesec dana, u Rusiju došla još dva “plombirana” vlaka u kojima nije bilo samo boljševika već i revolucionara svih mogući boja.

Otprilike oko tri stotine ljudi. To nije moglo proći neopaženo. Međutim, vlast nije ništa učinila i time je samo omogućila subverzivnim elementima da mirno potkopati državno ustrojstvo.

Osim Lenjina u Domovinu se uputio i Lav Trocki. On je doplovio iz SAD sa mnoštvom suradnika. U Kanadi su ga britanske vlasti skinule s broda i uhitile, ali nakon toga i brzo pustili. Zašto? Zato što je to zamolila Privremena vlada, koju je Lav Davidovič pošao rušiti!

Koliko bi ukupno vremena Osama bin Laden stajao ispred Bijele kuće u Washingtonu pozivajući na sveti rat protiv SAD i rušenje američke vlade? Minutu? Dvije? Trideset sekundi? Pitanje bi bilo samo koliko brzo će ga pokupiti, a samo uhićenje se ne bi dovodilo u pitanje. I nikakav novac ga ne bi spasio zatvora. A Lenjina tada nitko nije žurio uhititi.

Njemački novac za revoluciju

Taj toliko “čudni” stav vlasti može se objasniti samo jednom činjenicom – Privremena vlada je podilazila boljševicima! Što ima veze što Iljič stiže u domovinu u plombiranom vagonu sa gomilom “njemačkog” novca?

Neka ih troši! Neka slobodno izdaje subverzivne novine, neka ih legalno dostavlja vojnim jedinicama i otvoreno organizira atidržavne mitinge. Za sve to je bila potrebna podrška same vlasti, bez nje Lenjin ne bi ništa uradio.

Međutim, zašto je Privremena vlada sebi kopala grob? Tako je mogla postupati samo potpuno ovisna i marionetska vlast, koja doslovno izvršava naredbe svojih gospodara. Na pitanje tko je upravljao učincima “privremenih” i nije tako teško odgovoriti kako se može učiniti na prvi pogled.

Lenjinova revolucija je bila pogibeljna za Rusiju kao državu. Logično je da su za nju bili zainteresirani vanjski protivnici i neprijatelji. Prvi svjetski rat je bio u tijeku, ratovali smo sa Njemačkom. Odatle i legenda o njemačkim korijenima ruske revolucije.

Proengleska Privremena vlada pomaže progermanskom Lenjinu da uzme vlast i tako sruši zemlju

Međutim, ako analiziramo svu destruktivnu djelatnost Privremene vlade, koja je očigledno zajedno s Lenjinom vodila igru, onda dobivamo drukčiju sliku.

Iljič, koji sa Nijemcima izvodi prevrat, dobiva zeleno svjetlo od ruske vlade za podjelu armije i propagandu. Onda je logično pretpostaviti da je i Privremena vlada radila po njemačkim nalozima.

Međutim, u stvarnosti je sve bilo drugačije: kad je napokon i jedva došla na vlast, Privremena vlada je objavila da je odlučna da rat vodi do konačne pobjede. A glavni zadatak njemačkog rukovodstva tada je bio suprotan – potpisivanje mira s Rusijom! Pored toga, Englesku i Francusku, naše saveznike u Antanti, nimalo nije zabrinuo dolazak Privremene vlade za državno kormilo.

Sasvim suprotno, obje su je mometalno priznale i na sve načine hvalile. Na kraju imamo nevjerojatnu situaciju: proengleska Privremena vlada pomaže progermanskom Lenjinu da uzme vlast i tako sruši zemlju.

To je nemoguće: Engleska i Njemačka su se zakačile u borbi za svjetsku hegemoniju. Prema tome, nije baš sve tako jednostavno sa “njemačkom” orijentacijom Lenjina. Vlada Kerenskog, koja je kontrolirana iz Londona, pomagati će Iljiču samo kad dobije takav nalog od svojih gazda.

Uništenje Ruske Imperije 1917. godine predstavlja najgrandiozniju operaciju britanske obavještajne službe u čitavoj njenoj povijesti. Upravo je Engleska, a ne Njemačka tijekom posljednjih dvije stotine godina bila glavni geopolitički protivnik Rusije. Zato i činjenica da se ona na sve načine borila protiv svog glavnog konkurenta nije začuđujuća.

Anglo-Ruski sukobi

Anglo-ruski sukobi su stalno trajali od završetka Napoleonovih ratova. Sjetimo se Krimskog rata, stalne subverzivne uloge britanske diplomacije, koja je nekoliko puta osujetila pokušaje Rusije da zauzme Constantinopol. Zatim su promijenjeni metodi borbe. Engleska obavještajna služba je mnogo godina financirala i pažljivo odgajala ruske revoluconare. Od pet prvih kongresa Lenjinove partije – tri su održana u Londonu.

Ako se prisjetimo u koju prijestolnicu i dan danas bježe naši neprijatelji, onda će i uloga Engleza u raspadu Ruske Imperije biti manje mistična. Ova borba se stalno vodila, a vodi se i danas.

Organizacija Februarske i Oktobarske revolucije – u režiji britanske obavještajne službe – samo se na prvi pogled može učiniti da je neistinita i malo vjerojatna. Povijest ruske revolucije treba izučavati uz pomoć najjednostavnijeg instrumenta – zdravog smisla. Da je u jednom momentu umro zdrav, snažan i vrlo bogat čovjek, istraga bi u svim zemljama bila vođena istovjetno.

Nadležni organi bi razmatrali sve verzije događaja, tražili bi motive, tragove i dokaze. Ni jedna varijanta se ne bi odbacivala uz obrazloženje da “tako ne može biti”. Policajci se, u svom radu, ne smiju povoditi za emocijama, oni moraju istraživati ​​i operiraju činjenicama. Da je tako rađeno u ovom slučaju, iz tame bi izronio istinski krivac katastrofe koja do tada nije viđena.

Nećemo političare i državnike smatrati idiotima i prostacima. Oni nisu gluplji od nas. I ako su nam njihove aktivnosti čudne, to samo znači da ne shvaćamo njihove istinske motive i ciljeve. Ukoliko se na zanimljiv način niz ozbiljnih političkih događaja vremenski podudari, to ne znači da se jednostavno radi o pukoj slučajnosti. Treba potražiti one kojima to koristi.

Propast Rusije, a odmah poslije nje i Njemačke, bila je u interesu upravo Velike Britanije (i SAD). Ukoliko tadašnje “zagonetne” događaje sagledamo iz tog kuta, oblaci će se raspršiti, a povijesne činjenice, koje su do tada izgledale neobjašnjive, dobiti će racionalne odgovore. Biti će jasne “tragične zablude” i “sudbonosne pogreške” Privremene vlade bez kojih Velikog Oktobra nikada ne bi bilo.

Ako odbacimo leksičke zablude o naivnim demokratima, koji su “slučajno” uništili zemlju, dobit ćemo suhi ostatak: precizne i planske aktivnosti onih koji su radili na raspadu Rusije. Da bismo uništili bilo koju državu, treba skinuti obruče koji je drže na okupu. Oni su uvijek isti: vojska, policija i druge sigurnosne strukture; državni aparat koji upravlja zemljom. Upravo je po tim ključnim točkama udarala Privremena vlada, odmah po dolasku na vlast.

Ona je doslovno za samo nekoliko tjedana iz zatvora pustila sve (a ne samo političke!) zatvorenike, raspustila je policiju, likvidirala kontraobavještajne službe i žandarmeriju. Proglasila je slobodu političke propagande u vojsci i donijela zloglasno Naređenje № 1, i time uništila svaku disciplinu u vojsci.

Privremena vlada je jednim potezom pera raspustila cjelokupnu rusku administraciju, tj. smijenila sve gubernatore i vicegubernatore, a da na njihova mjesta nije postavila nikoga! Zar oni nisu shvaćali do čega će to dovesti ?!

Postoji objašnjenje i za “čudnu” toleranciju Kerenskog prema boljševicima i odsustvo anglo-francuske pomoći bijelim borcima za obnovu zemlje za vrijeme Građanskog rata.

Sve što je do sada bilo čudno i tajanstveno – postaje prosto logično i shvatljivo: Englezi su ti koji su uvjerili njemačko rukovodstvo da dozvoli prolaz Lenjinu preko njemačke teritorije i izdvoji boljševicima novčana sredstva.

Vladimir Iljič je putovao u Domovinu sa obvezom prema Nijemcima – da Rusiju izvede iz rata, i prema “saveznicima” – da prekine legitimnost ruske vlasti.

Svoja obećanja Lenjin je ispunio – sklopio je Brest-Litovski sporazum, rapustio je Sveruski ujediniteljski sabor (parlament). Međutim, on to nije radio u interesu Njemačke.

Okvir ovog teksta ne omogućuje da se iznesu stotine i tisuće podudarnosti i neobičnosti koje ukazuju na istinskog autora Februarske i Oktobarske revolucije. Postoji ogroman broj takvih činjenica i, što je najvažnije, sve se mogu naći u apsolutno otvorenim izvorima. Sve koji su zainteresirani za ova pitanja upućujem na svoju knjigu “1917 – Odgonetka Ruske revolucije”.

I odmah želim priopćiti – u mojim knjigama nećete naći bilo kakvu konspirologiju. Nikakve “tamne sile”, samo činjenice. Ne radi se o jeftinoj senzaciji, već o ozbiljnoj analizi događaja 1917. godine.

Sa Sovjetskim Savezom se 1991. godine dogodilo isto to!

Kao što i danas, iz ambasada Engleske i SAD, otvoreno rastu korijeni mnogih suvremenih plišanih i narančastih revolucija.

Ako shvatimo razloge naših prethodnih poraza – postavit ćemo temeljac svojim budućim pobjedama.
 
(autor: Nikolaj Starikov/uredio: nsp)

Kijevske demonstracije organizirao je Washington kako bi postavio baze NATO pored granica Rusije i “opljačkao” Ukrajinu, nametnuvši joj kredit MMF.

U stvarnosti, piše Roberts, Ukrajina “nikada neće vidjeti niti jedan dolar MMF”. Zapravo, MMF će novac predviđen za Ukrajinu dati zapadnim bankama, a ove će za taj iznos smanjiti dug Ukrajine. Na kraju Ukrajina neće biti dužna bankama, već MMF-u.

“U usporedbi s korupcijom koja se sada obrušava na Ukrajinu, prethodni režim će izgledati pošteno”. Na kraju će “lakovjerne naivčine” žaliti zbog Majdana do kraja života, rezimirao je Paul Craig Roberts. U slučaju oružanog konflikta, Washington će priskočiti u pomoć svojim štićenicima, a tada će ulazak NATO u Ukrajinu natjerati Putina da pripoji preostale ruskojezične dijelove Ukrajine.

Nakon što je organizirao prevrat u Ukrajini, Zapad je sada spreman započeti “pljačku” pod maskom MMF-a, objavio je na svom web sajtu svjetski poznati ekonomist i publicista Pol Craig Roberts.

Mediji namjerno ne saopćavaju istinu o suštini kredita MMF-a, jer oni će za Ukrajinu značiti pad životnog standarda, gubitak vlastite proizvodnje i još veći dug. Na kraju će se naivni Ukrajinci kajati zbog Majdana do kraja života, smatra ovaj stručnjak.

Po njegovim riječima, kijevske demonstracije organizirao je Washington kako bi postavio baze NATO pored granica Rusije i “opljačkao” Ukrajinu, nametnuvši joj kredit MMF.

Ta “pljačka” je, piše Craig, već počela. A idealisti koji su protestirali na Majdanu ispali su “lakovjerne naivčine”.

Ukrajina se trenutno susreće s cijelim nizom problema. Sama po sebi predstavlja “nemogući spoj” ukrajinskih i ruskih teritorija, koje su u iste granice ugurali Lenjin i Hruščov.

Krim se već ujedinio s Rusijom, ali bi istim putem mogao krenuti i jugoistok Ukrajine, naročito ako “podmetnuta” vlada nastavi iskazuje neprijateljski stav prema ruskojezičnom stanovništvu.

Također se nazire sukob izmešu “Desnog sektora” i “marioneta” SAD-a, dodaje Paul Craig Roberts.

U slučaju oružanog konflikta, Washington će priskočiti u pomoć svojim štićenicima, a tada će ulazak NATO u Ukrajinu natjerati Putina da pripoji preostale ruskojezične dijelove Ukrajine.

Osim toga, zapadni mediji prešućuju istinu o “paketima pomoći” MMF. Mediji saopćavaju, i Ukrajinci im vjeruju, da će MMF spasiti zemlju, dajući milijarde. Ali, u stvarnosti, piše Roberts, Ukrajina “nikada neće vidjeti niti jedan dolar MMF-a”.

Zapravo, MMF će novac predviđen za Ukrajinu dati zapadnim bankama, a ove će za taj iznos smanjiti dug Ukrajine. Na kraju Ukrajina neće biti dužna bankama, već MMF.

A uvjeti fonda MMF podrazumijevaju stroge mjere štednje: u Ukrajini će biti smanjene mirovine, državni troškovi, subvencije za najvažnije nabave, na primjer, plin.

Kao rezultat toga će se smanjiti i bez toga niski životni standard, predviđa autor.

Privatna poduzeća i državna imovina biće prodata zapadnim kupcima. Također, Ukrajina će biti prinuđena da pređe na plivajući tečaj ukrajinske valute – hrivnje (UAH).

Da bi se spriječio pad grivne i visoke cijene uvoza, zemlja će morati ući u još veće zaduživanje. Pritom, ni korupcija neće nigdje nestati.

Na taj način, rezimira Roberts, “direktan rezultat naivnih demonstracija na Majdanu biće niži životni standard, porast korupcije, gubitak suvereniteta u ekonomskoj politici i predaja državne i privatne svojine u ruke Zapada”.

A dospjevši “u kandže NATO”, Ukrajina će se naći i u vojnom savezu protiv Rusije, pa će ruske rakete biti usmjerene i ka njoj. Za Rusiju i Ukrajinu i njihovu zajedničku povijest to je jednako tragediji.

Ako “zapadno pljačkanje i težnja Washingtona ka svjetskoj hegemoniji” rastavi Ukrajinu u Rusiju, to će biti sramota i zločin, piše Roberts.

Na kraju on ističe da vlade država-dužnika pristaju na programe MMF i potkradanje vlastitog stanovništva zato što su potkupljene.

“U usporedbi s korupcijom koja se sada obrušava na Ukrajinu, prethodni režim će izgledati pošteno” – uvjeren je autor.

Na kraju će “lakovjerne naivčine” žaliti zbog Majdana do kraja života, rezimirao je Paul Craig Roberts.
 
 
Fakti/uredio i preveo: nsp
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=17216"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]