Predsjednik Johnson nikada zaista nije vjerovao svojim generalima. On je duboko poštivao generala Westmorelanda, ali nije želio da tijekom rata upravljaju njegovi generali

Američka vojska je u jeku rata u Vijetnamu planirala napasti sjevernovijetnamske snage uz pomoć nuklearnog oružja, ali je predsjednik SAD Lyndon Johnson na vrijeme saznao za tu operaciju i naredio da se ona otkaže, piše „New York Times“ pozivajući se na arhivske dokumente s kojih je skinuta oznaka povjerljivosti.

Prema dokumentima, 1968. godine glavni komandant američkih snaga u Vijetnamu William Westmoreland pokrenuo je operaciju pod šifriranim nazivom „Prijelom vilice“ koja je podrazumijevala prebacivanje nuklearnog oružja u Južni Vijetnam radi napada na Sjeverni Vijetnam.

Savjetnik za sigurnost američkog predsjednika Walt Whitman Rostow saznao je za plan Westmorelanda i odmah ga prenio Johnsonu.

Američki predsjednik je naredio da se operacija otkaže.

„Kada je saznao za realizaciju plana, bio je nevjerovatno očajan i odmah je poslao Westmorelandu, mislim preko Rostova, naredbu da otkaže nuklearni napad“ – navodi list riječi mlađeg tajnika američkog predsednika Tom Johnsona.

Prema riječima tajnika, Lyndon Johnson se plašio da će rat u Vijetnamu prerasti u sukob velikih razmjera u koji će se umiješati Kina.

„Predsjednik Johnson nikada zaista nije vjerovao svojim generalima. On je duboko poštivao generala Westmorelanda, ali nije želio da tijekom rata upravljaju njegovi generali“ – naglasio je tajnik.

(sputniknews.com)

Podrijetlom Bavarac, Henry Kissinger je rođen 1923. godine, postao je savjetnik predsjedniku Richard Nixonu za nacionalnu sigurnost 1969. godine, usred Vijetnamskog rata. Od 1973. godine postao je Nixonov državni tajnik, da bi ga na tome mjestu zadržao i Gerald Ford, sve do 1977. godine

U legendarnom intervjuu za Der Spiegel iz studenoga 2014. Henry Kissinger je rekao da nijedna država na svijetu nije niti dovoljno moćna niti dovoljno mudra da bi sama stvorila svjetski poredak

Samo koji mjesec prije toga, tada već 91-godišnji veteran američke vanjske politike bacio je u trans svjetske izdavače svojom knjigom “Svjetski poredak”, koja je nedavno izišla i kod nas, a iz koje se iščitava realpolitička filozofija po kojoj je moguće i to da bliski prijatelji postanu najslavniji državni tajnik jednog američkog predsjednika u povijesti te predsjednik Rusije.

Egzotično prijateljstvo danas više nitko ne skriva, a Kissinger kao da živi drugu mladost.

Prije nekoliko dana Kremlj je priopćio da su se Kissinger i Vladimir Putin susreli u Moskvi, opisavši to kao susret “dvojice starih prijatelja koji za komuniciranje koriste svaku priliku”.

Istodobno, u medije je netko pustio informaciju da im je to već najmanje deseto čavrljanje uz kavu po redu. Lako je moguće da uopće nije riječ o samoreklamiranju Kremlja, jer je već nekoliko godina poznato da se Putin i Kissinger vrlo dobro razumiju.

U famoznom intervjuu za Der Spiegel Kissinger je prije godinu i pol izjavio da i Zapad snosi veliki dio krivnje za rat u Ukrajini.

Koliko god pritom istaknuo da Rusija nipošto nije trebala vojno upasti na Krim, Kissingerove izjave bile su glazba za Putinove uši. Nije poznato koliko dugo traje njihovo prijateljstvo.

Poznato je, međutim, da je Kissinger u Putinovu obranu prvi put javno skočio još 2007., otprilike baš u vrijeme kad su zapadni mediji predsjedniku Rusije počeli sve manje stidljivo predbacivati diktatorske sklonosti.

Kissinger je tada isticao da Putinova stranka vlast u zemlji drži na osnovi legitimiteta od 64 posto glasova, koliko je dobila na izborima, i da nema govora o diktaturi.

Njegovu je popularnost među Rusima objasnio time što je Putin državu preuzeo dok je bila u raspadu kakav nije pamtila u posljednjih 300 godina, a da je potom u samo nekoliko godina građanima bitno popravio standard.

Opisao ga je kao izrazito inteligentnog i pomalo rezerviranog nacionalista koji se vidi kao veliki reformator.

Čak je rekao da smatra da je američka javnost jako pogriješila kad se gadno sprdala s Bushom mlađim zato što je ovaj, nakon susreta s Putinom, izjavio da je kod njega “naslutio srodnu dušu” i da je fasciniran njime.

Očito je da je fascinacija Kissingera i Putina obostrana. Kissinger je, zapravo, posljednjih godina neusporedivo više kritizirao Zapad nego Putina.

Pisao je da demonizacija Putina na Zapadu nije nikakva politika, nego nepostojanje politike.

Zapadu je predbacio da je u Ukrajini gadno pogriješio time što se nije zaustavio na integriranju te zemlje u EU, nego ju je počeo uvlačiti i u NATO, te da je bilo logično za očekivati da će Moskva to shvatiti osobno.

A kad se već oko Krima i zakuhalo, da SAD nije trebao zveckati oružjem, nego je taj strateški bitan poluotok trebao službeno voditi kao dio Ukrajine, ali se jednostavno više na to nije trebao osvrtati.

Slično kao što se SAD ponašao tijekom Hladnog rata po pitanju baltičkih država koje su tad bile u sastavu SSSR-a. Posljednjih godina Henry Kissinger sve je traženija roba.

Unatoč čitavom stoljeću života na leđima, on živi svoju drugu mladost vječnog ključnog igrača iz sjene kao da nikad nije ni otišao u mirovinu.

Prije samo nekoliko dana na sučeljavanju kandidata u okviru predsjedničkih predizbora američkih demokrata, Bernie Sanders je žestoko napao Hillary Clinton zato što joj kampanju mentorira bivši državni tajnik Richarda Nixona.

Nabio mu je na nos rušenje princa Sihanuka u Kambodži, kojeg je naslijedio manijakalni režim Pola Pota, koji je do 1979. pobio tri milijuna Kambodžana.

Dalje nije stigao – ni s napalmom u Vijetnamu, ni s ubojstvo čileanskog predsjednika Salvadora Allendea u puču 1973., ni indonezijski pokolj u Istočnom Timoru – jer je Clintonica brzo skrenula prepirku na Kissingerovu ključnu ulogu u otvaranju Kine SAD-u i uvelike nabrojila sve ono čime Kissinger u svojoj knjizi “Svjetski poredak” hvali Nixonov drugi predsjednički mandat, pa tako posredno i svoj doprinos.

Još jednu buru Kissinger je podigao, ovaj put on osobno, kad je u prosincu u intervjuu za njemački Handelsblatt izjavio kako je krajnje vrijeme da Zapad prihvati činjenicu da kraja rata u Siriji ni ISIL-a neće biti tako dugo dok Zapad ne prihvati Rusiju kao partnera, uvažavajući njene interese.

U studenom su se, pak, mnogi iz američke politike pozivali na njegov stav nakon što su ga pozvali da pred Senatom kaže svoje mišljenje o predstojećem nuklearnom sporazumu administracije Baracka Obame i Irana.

Kissinger je tad pokazao koliko nikad nije odustao od kreiranja američke politike na Bliskom istoku.

Oštro se protivio sporazumu, ustvrdivši da bi to lako moglo potaknuti sunitske zemlje na Bliskom istoku, predvođene Saudijskom Arabijom, da krenu u vlastite nuklearne programe nasuprot šijitskog Irana.

A Kissingeru je već više od 40 godina jako stalo da saudijski kralj, koji god bio na prijestolju, bude miran i sretan. Razlog je to što je upravo on bio taj čovjek koji je sa Saudijskom Arabijom davne 1974. godine isposlovao da najveće kraljevstvo u Arapskom zaljevu naftu prodaje isključivo za dolare.

Bio je to jedan od najvećih vanjskopolitičkih pothvata u cijeloj povijesti čovječanstva. Sve je počelo nešto ranije, kad su se Nixon i Kissinger našli na sto muka kako bi, nakon raspada zlatnog standarda, održali potražnju za dolarima kao svjetskom valutom kako ekonomija SAD-a ne bi opasno posrnula.

U seriji susreta sa saudijskim kraljem Faisalom SAD je, a to je značilo – Kissinger, predložio Rijadu da ga Washington redovito opskrbljuje oružjem te da vojno jamči zaštitu saudijskih naftnih polja.

U doba stalnog plesa po rubu arapsko-izraelskih ratova, Saudijskoj Arabiji to je bilo od neprocjenjive vrijednosti. SAD je imao samo dva uvjeta; prvo – da Saudijska Arabija svu svoju naftu prodaje za dolare i, drugo, da sav svoj višak koji ne uspije plasirati kod sebe ulaže u američke obveznice.

Kissinger je u lipnju 1974. sa Saudijskom Arabijom potpisao sporazum o uspostavljanju Zajedničke komisije o ekonomskoj suradnji.

Iza suhog naziva skrivao se dio o financijskoj suradnji dviju zemalja na osnovi koje je u prosincu te godine američki zamjenik ministra financija Jack F. Bennett potpisao prvu prodaju američkih vrijednosnica Rijadu na rok od najmanje godinu dana.

I tako je počelo, da bi već sljedeće godine, vođene istim motivima, isto potpisale i ostale članice organizacije najvećih proizvođača nafte.

Dandanas više cinički raspoloženi geopolitički analitičari žongliraju idejom da se u tom svjetlu napad Egipta i Sirije na Izrael na Yom Kipur 1973. pokazao korisnim za interese SAD-a jer se Izrael pokazao kao žilav branitelj svog teritorija, sposoban udariti snažan kontranapad arapskim susjedima, da bi na kraju uskočio Kissinger i jamčio im obranu od Izraela, kojeg naoružava upravo njegova zemlja. U zamjenu za petrodolar.

I danas se nagađa kako je skok cijena nafte iz 1973. godine, koji je uzdrmao cijeli svijet, također Kissingerovo maslo.

Prije 15-ak godina sam šeik Zaki Yamani, čovjek koji je u 1970-ima bio ministar za naftu saudijskoga kralja Faisala, ispričao je što mu se dogodilo nakon što je njegov kralj 1973. godine ostao šokiran time što Iran planira za iduću godinu povećati svoje cijene nafte za čak 400 posto.

Kralj je stoga svog ministra poslao u posjet šahu Rezi Pahlaviju da ga pita što se događa. A iranski šah mu je navodno odgovorio: “Dragi moj ministre, ako vaš kralj želi odgovor na to pitanje, recite mu da ode u Washington i pita Henryja Kissingera”.

Što god bilo na stvari, nesporno je da je Kissinger tih godina ispregovarao na Bliskom istoku prodaju nafte isključivo za dolare, što je u jednoj od slijedećih diplomatskih nota Rijadu nazvao “najdragocjenijim darom SAD-u u njenoj povijesti”.

SAD-u je to značilo kako od tada može računati na to da će uvijek svima trebati dolari jer jedino time mogu nabaviti glavni svjetski energent.

SAD je mogao tiskati novac i njime kupovati naftu bez straha od inflacije, a usto je još postojala i stalna potražnja za američkim obveznicama.

Koliko god Kissingera optuživali da je iza sebe, primjerice u Indokini, znao ostavljati doslovno spaljenu zemlju i nebrojeno mnogo mrtvih, činjenica je da je riječ o čovjeku koji je Nixona izvukao iz rata u Vijetnamu, a istodobno čak uspio svog predsjednika odvesti u posjet i Pekingu i Moskvi.

I to sve u jednoj godini, 1972. S današnje distance lako bi se moglo činiti da je taj čovjek tih godina skoro autonomno krojio svjetsku politiku.

Na svojoj koži to smo tad osjetili čak i mi. Kissinger je bio taj koji je 1970. dogovorio posjet Tita Nixonu u Washingtonu, a prije nekoliko godina deklasificirani dokumenti iz Nixonova ureda svjedoče i kako je to točno išlo.

U to su vrijeme SAD i Jugoslavija već naveliko raspravljali o basnoslovnim zajmovima, pa čak i ulaganjima američkih tvrtki, za što je Titova vlast u srpnju 1967. donijela čak i odgovarajuće zakone.

Kissingeru nije bilo na kraj pameti dopustiti da takav ulazak u istočnu Europu upropasti kakav banalan događaj poput Titove smrti.

A imao je, iščitava se iz dokumenata, i dobre razloge sumnjati da sovjetski predsjednik Leonid Brežnjev iza zavjese ozbiljno prijeti Jugoslaviji vojnim upadom.

Kissinger se prvo trebao potruditi “slučajno” se susresti s Titom, pa makar to bilo u Adis Abebi 12. veljače 1970., usred Titova posjeta etioskom caru Haileu Selasiju.

Bez većih problema uspio je dogovoriti posjet Tita Nixonu na gostujući teren.

Pritom je u rekordnom roku vješto psihoanalizirao Tita, slično kao što se vidi da je to posljednjih godina činio i s Putinom, sve kako bi Nixonu složio obiman dokument kojim ga priprema za sastanak.

Kissingerovi motivi vide se iz dokumenata o njegovom sastankom s jugoslavenskim veleposlamnikom u Washingtonu Bogdanom Crnobrnjom uoči Titova dolaska, kad je otvoreno pitao prijeti li možda Brežnjev Titu. Crnobrnja je rekao da ne.

Isto kao što je Nixonu na slično pitanje u listipadu 1971. u Washingtonu odgovorio Tito osobno.

Usred posjeta je, međutim,Titov ministar vanjskih poslova Mirko Tepavac, na rubu protokolarnih druženja Nixona i Tita, odvukao u stranu državnog tajnika Williama Rogersa i šapnuo mu da Tito jest doista zabrinut zbog Brežnjeva samo tri godine nakon što je ovaj pregazio Čehoslovačku, da im iz Moskve stižu konkretne prijetnje, te da Tito želi da Washington jasno kaže Brežnjevu da drži ruke dalje od Jugoslavije.

Tito je odabrao Tepavca za taj zadatak jer je smatrao da ima čak i u svojim redovima špijune, a Nixon je, stoji dalje u njegovim zapisnicima, objeručke prihvatio porazgovarati s Brežnjevim i reći mu da napadom na Jugoslaviju riskira odgovor SAD-a.

Priliku za to imao je već 1972. pri posjetu Moskvi, a Kissinger je time presudno utjecao na razvoj događaja i sudbinu cijelih nacija i u ovom dijelu Europe.
 
(express.hr/uredio:NSP)

Svaki predsjednički izbori u Sjedinjenim Američkim Državama imaju svoju romantičnu stranu

Novi početak, nada u bolje sutra i oživljavanje nacije koja je, kao po pravilu, pred smjenu u Ovalnom kabinetu nekako istrošena i umorna od razdoblja pod komandom odlazećeg predsjednika.

Pogled na svijet kroz ružičaste naočale u izbornoj godini nekako je postala tradicija Amerikanaca, koji svake četiri godine ispunjeni optimizmom i njihovim čuvenim, u holivudskim filmovima najbolje oličenim nacionalnim ponosom.

Povijest pokazuje da su se velike promjene na čelu SAD-a dešavale u poslijeratnim razdobljima. Tako je 1960 pobijedio možda i jedan od najboljih američkih predsjednika John Kennedy, koji je zemlju istrgao iz vojničkog stiska Dwight Eisenhowera i uveo je u novu, svjetliju budućnost.

Osamdesetih godina na čelo dolazi Ronald Reagan, koji svojom holivudskom karizmom briše sramnu Nixonovu ostavštinu u vidu besmislenog vijetnamskog rata i afere “Watergate”.

Kada je došla ta, za SAD povijesna 2008. godina, a sa njom i prvi crni predsjednik Barack Obama, Amerikanci su vjerovali u novu, ljepšu i čistiju stranicu života nakon rušenja nebodera blizanaca i sumanutog i profiterskog rata na Bliskom Istoku pod dirigentskom palicom George Busha.

Strah prije nade

Ipak, svi ti novi izbori pored već spomenute nade i optimizma, u pozadini su donosili pravu poruku – strah.

Jer, sjetimo se da je Kennedy maksimalno iskoristio hladnoratovsku tenziju i fobiju od SSSR-a, a predizborna kampanja obilovala mu je propagandom koja je ukazivala da “SAD već zaostaju za Sovjetima, i da je zato Americi potrebna promjena”.

Poseban efekt imala je sada već čuvena izmišljotina o “raketnom jazu” između SSSR-a i SAD-a.

Reagan je, s druge strane, kampanju bazirao na ljudskim pravima i prije svega izjednačavanju prava bijelaca i Afroamerikanaca.

I na kraju, Obama je svoju pobjedničku kampanju bazirao na ruševinama koje je ostavila svjetska ekonomska kriza, i pričom o “potpunom urušavanju gospodarstva koje prijeti SAD”.

Sva trojica gore spomenutih predsjednika prifitirala su na onome što je politički teoretičar Richard Hofstadter sredinom šezdesetih upečatljivo opisao kao “paranoični stil u američkoj politici”.

“Američka politika nerijetko je bila arena ljutitih umova”, pisao je Hofstadter još 1964. godine, a ta njegova mudra zabilješka potpuno se može primijeniti i danas.

Danas, kao i tada, američke izbore dobiva onaj tko bolje zaplaši stanovništvo. Kako se predsjednički izbori približavaju, neizbježno rastu strah i nervoza.

Jer, SAD su sve, samo ne u onoj idiličnoj situaciji kao nekada. Brojni vanjskopolitički promašaji, nekoliko ratova započetih nepostojećim, odnosno lažnim argumentima, kao i jalova borba protiv ISIS-a poprilično su narušile reputaciju “svjetskog policajca”, kako kritičari vole nazivati Ameriku.

Pored toga, tu je i ono najbolnije: Rusija je praktično preuzela dirigentsku palicu na Bliskom Istoku, a Vladimir Putin djeluje moćnije u odnosu na Barack Obamu.

Srednja klasa sve manja

SAD su status “zemlje snova” stekle jer je svatko imao priliku napredovati i zaradi za pristojan život. Međutim, danas situacija ne izgleda sjajno. Srednja klasa, glavni temelj američkog društva, poslije mnogo godina više ne čini većinu. Najnovije istraživanje Instituta “Pew” to i dokazuje.

Dok je 1971. godine srednja klasa činila čak 61 postotak američkog stanovništva, danas blagu većinu imaju niža srednja klasa i najsiromašniji, dok je postotak milijardera porastao.

Jaz između bogatih i siromašnih postaje sve veći, a to je sve samo ne dobro za jednu državu. Srednja klasa polahko klizi prema dolje, u skupinu siromašnih. Svaki peti čovjek u Americi danas živi na granici egzistencije, u usporedbi s 16 posto 1970. godine.

Crna bilanca masovnih ubojstava u SAD-u premašio brojku od 12.000

Strah na kojem je najviše profitirala administracija George Busha postaje sve veći kako godine prolaze. Pored ISIS-a, tu su i pucnjava u kalifornijskom San Bernandinu, dva masakra u Parizu, kao i brojne prijetnje širom Europe.

Ugledni “New York Times” pravio je istraživanje koje je pokazalo neugodne rezultate: Amerikanci se danas više plaše terorizma nego 11. rujna. Čak 44 posto Amerikanaca reklo da je “očekuje teroristički napad na tlu svoje zemlje u narednih nekoliko mjeseci”.

Kontrola oružja je također jedno od gorućih pitanja, s obzirom da je broj masovnih ubojstava u 2014. premašio brojku od 350 incidenata.

U tim napadima ubijene su čak 12.223 osobe, a ranjeno 24.722. Zabrinjava činjenica da su se čak 62 incidenta dogodila u školama, kao i da je stradao veliki broj Afroamerikanaca.

Povjerenje u institucije je na rekordnom minimumu.

Institut “Galup” napravio je sveobuhvatno istraživanje administrativnog aparata SAD i povjerenja koje građani u njega imaju. Rezultati su poražavajući:

- Kongres: 4%

- Bijela kuća: 16%

- Vrhovni sud: 14%

- Državne škole: 12%

- Banke: 12%

- Sindikati: 12%

- Pravosudni sustav: 9%

- Tisak: 10%

- Televizija: 10%

Populizam cvjeta

Jedno ime: Donald Trump. Čovjek koji poziva na otimanje nafte od drugih država, zabranu ulaska muslimana u SAD kao i deportaciju “silovatelja Meksikanaca” slobodno se kandidira za predsjednika i što je najgore, ima veliku podršku.

Činjenica je da je je autsajder ukoliko se nađe u konkurenciji s Hillary Clinton, ali sama činjenica da je prvi favorit republikanaca, čiji je bivši predsjednik (Bush) razorio pola Bliskog Istoka, djeluje alarmantno.

Tko god da pobijedi, sve su prilike da će i ova predsjednička kampanja u SAD obilovati onim hofstadterovim “paranoičnim stilom” i propagandom straha.
 
(vestinet.rs/uredio:NSP)

James Files (72), plaćeni ubojica mafije i bivši veteran Vijetnamskog rata, tvrdi da je on ispalio metak kojim je 1963. u Dallasu ubijen američki predsjednik J. F. Kennedy

Tvrdnje Jamesa Filesa (72), koji bi uskoro trebao biti oslobođen iz zatvora u kojem je proveo 36 godina, snimljene su u zatvorskom razgovoru i postale su internet senzacija od trenutka kada ih je objavio nizozemski redatelj Wim Dankbaar.

Ovaj dugogodišnji zatvorenik tvrdi da je upravo on ubio predsjednika Kennedyja 22. studenog u Dallasu. Sada se CIA i druge američke tajne službe spremaju za novi val teorija zavjera dok se Files identificira kao nestali dio slagalice u atentatu na JFK-a. On kaže da je postojao tajni dogovor između mafije i CIA-e da se ubije Kennedy (46). Zbog tih tvrdnji bi mogao biti pozvan svjedočiti u Washingtonu.

Radio zajedno sa Lee Oswaldom

Files se nakon izbacivanja iz vojske pridružio kriminalcima u Chicagu i postao desna ruka Charlesa Nicolettija, a CIA je navodno pozvala mafijaše da ubiju Kennedyja. Tvrdi da se udružio s bivšim marincem Lee Harvey Oswaldom (24) te da su zajedno tražili pozicije u Dealey Plazi, gdje je Oswald radio.

Na dan atentata, rano ujutro, Files se pridružio svom šefu Nicolettiju koji je držao snajpersku poziciju s mafijašem Johnny Rosellijem na Daltex zgradi u blizini skladišta knjiga. On je kao rezervni strijelac preuzeo poziciju iza ograde na vrhu jednog zloglasnog travnatog brežuljka.

Njegov zadatak je bio da puca u glavu ako kojim slučajem Kennedy ne bude upucan na vrijeme kada se povorka pojavi na njegovom vidiku

“Ispalio sam samo jedan metak. Nicoletti ga je upucao u trenutku kad sam ja povukao obarač. Pogodio sam ga i raznio mu glavu”, ispričao je redatelju Dankbaaru.

Po službenoj istrazi o atentatu ispaljen je samo jedan metak i ispalio ga je Oswald iz skladišta knjiga. On je negirao da je ubojica, ali nije nikad stigao do sudnice jer ga je ubio vlasnik noćnog kluba Jack Ruby.

Najmlađi izabrani predsjednik i prvi katolički predsjednik

John F. Kennedy, rođen u bogatoj i utjecajnoj obitelji iz Bostona, bio je najmlađi izabrani predsjednik i prvi katolički predsjednik.

Od njegova tragično skraćena mandata, povijest se sjeća njegove odlučnosti u sukobu sa Sovjetskim Savezom tijekom ‘raketne krize’, neuspjeha iz Zaljeva svinja, neuspješnog iskrcavanja protivnika na Kubi te pokretanje programa Apollo radi slanja Amerikanca na Mjesec.

I njegov brat je ubijen u atentatu

Pet godina nakon ubojstva starijeg brata, Robert F. Kennedy, tada senator, je započeo kampanju za nominaciju predstavnika demokratske stranke za predsjedničku utrku.

Unatoč kasnom ulaskom u utrku i borbe protiv tadašnjeg predsjednika Lindona B. Johnsona (sve dok se Johnson nije povukao iz kampanje) Kennedy je brzo preuzeo vodstvo i zadobio je veliku podršku članova ove stranke.

Netom nakon pobjede i dobivanja potpore kalifornijskih članova demokratske stranke koji su potvrdili Kennedyja za svog predsjedničkog kandidata, 5. srpnja 1968., RFK je održao govor, pred članovima stranke koji su ga podržali, u Los Angeleskom hotelu Ambassador, malo nakon govora RFK je odlučio krenuti prečicom kroz kuhinju gdje ga je navodno upucao Sirhan Sirhan, koji je tvrdio da je ubojstvo počinio zbog Kennedyjeve potpore Izraelu.
 

 
(24sata.hr,youtube/uredio:nsp)

Prije točno 40 godina, Vijetnamci su se probili u Sajgon, iznenadivši Amerikance. Pored toga što su hrabro branili svoju državu, Vijetnamci su koristili i superoružje jedne sile kako bi pobijedili drugu

Da biste shvatili do koje mjere je sve to išlo, spomenut ćemo da su Amerikanci izgubili više od 2.000 zrakoplova, dok su Vijetnamci izgubili samo 131 zrakoplov.

Ovakav rezultat Vijetnamaca naspram supersile s gotovo neograničenim vojnim resursima je bio moguć samo zbog nadljudske snage koju su uložili Vijetnamci.

Rat je počeo 1954. godine, a završio se pobjedom Vijetnamaca 30. travnja 1975. godine. Narod Vijetnama je morao podnijeti brojne žrtve radi ove pobjede. Vijetnamsko vodstvo je evakuisalo čitave gradove (600.000 od 800.000 ljudi iz grada Hanoi se preselilo iz grada u okolna naselja. Djeca su išla u školu s lišćem na ramenima radi kamufliranja zbog zračnih napada. Transportni kamioni su se preko dana sakrivali u džungli, a preko noći kretali.

Vijetnamski inženjeri su izmislili potopive mostove koji se nisu mogli vidjeti iz zraka. Također su razvili i složenu mrežu tunela, od kojih su neki prolazili i ispod američkih području, pomoću koje su mobilizirali vojsku, hranu, civile i ranjene.

Svaki metak je bio vrijedan. Vijetnamska protuzračna jedinica je 22. prosinca 1972. godine oborila F-111 bombarder koji se kretao brže od zvuka. Ono što je fascinantno jest da je u protuzračnom oružju bilo samo 19 raketa kada je američki zrakoplov uočen.

Iako su kritični faktori za pobjedu Vijetnamaca bili moral, patriotizam, superiorna obuka i vjerovanje u pravednost, ne može se zanemariti činjenica da su Vijetnamci dobivali neiscrpne količine oružja od Rusije.

Za vrijeme pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, Moskva nije intervenirala u jugoistočnoj Aziji. Premijer Nikita Hruščov je želio izbjeći novi nuklearni obračun poput onog 1962. godine na Kubi. Međutim, njegovi nasljednici Aleksej Kosjigin i Leonid Brežnjev, željeli su pomoći vojnim putem.

Rusi dolaze

Do proljeća 1967. godine, iz Rusije je u Sjeverni Vijetnam pristigla ogromna količina pomoći.

Do kraja šezdesetih godina, više od tri četvrtine vojne i tehničke opreme stizalo je u Sjeverni Vijetnam iz Moskve. Smatra se da Sjeverni Vijetnam ne bi uspio obraniti od američkih aviona, radara i protuzračne artiljerije da nije bilo oružja iz Moskve.

Ruske vojne zalihe su potpuno promijenile ishod rata. Za razliku od onoga što možete vidjeti u hollywoodskim filmovima, Vijetnamci se nisu borili samo lukavošću i kamuflažom, već su i udarali na Amerikance svom snagom. U njihovom arsenalu se nalazilo 2.000 tenkova, 7.000 topova, preko 5.000 protuzračnih sustava 158 bazuka za gađanje zrakoplova s ​​površine.

Nova oružja iz arsenala Moskve su bila dosta naprednija od američkih, zbog čega je sve više dolazilo do prestrojavanja američke vojske. Američki avioni su padali kao od šale.

Čitavi valovi američkih zrakoplova su rušeni s neba zahvaljujući paljbi vijetnamskih protuzračnih sustava. Prvi američki zrakoplov je oboren u kolovozu 1965. godine.

U početku su opremom upravljali Rusi, ali su kasnije i Vijetnamci obučeni da njom rukuju.

Avioni koji su preživjeli ove brutalne napade bi ubrzo postali mete MiG-17 i MiG-21 zrakoplova, koji su bili vođeni ka svojim metama zahvaljujući ruskim radarima.

Nećete vjerovati, ali 1965. godine se protiv 660 američkih zrakoplova borilo samo 30 MiG aviona. Unatoč tome, Amerikanci su izgubili 46 F-4 borbenih zrakoplova, od kojih su 13 oborili MiG avioni.

Vijetnamsko Zrakoplovstvo je 1966. godine dobilo najnovije MiG-21 presretače. Dvia MiG-21 zrakoplova su 7. srpnja oborila F-105 zrakoplov ruskim zrak-zrak projektilom, izazivajući paniku u Zrakoplovstvu SAD.

Vijetnamski piloti su bili sve više upoznati s ruskim borbenim zrakoplovima. MiG-21 je bio superiorniji po pitanju brzine, a zajedno s MiG-17 avionima je korišten za “prešanje” američkih aviona u “sendvič”.

Američki piloti su postali toliko uplašeni da su bježali s mjesta borbe

Rano upozorenje ruskog vojnog obaveštajstva je spasilo brojne vijetnamske živote. Ruski brodovi u Južnokineskom moru su javljali vijetnamskim snagama da ka njima lete američki B-52 bombarderi iz Okinawe i Guama. Vijetnamci su zatim evakuirali vojsku i civile prije nego što je netko mogao stradati, iako je pričinjena velika šteta.

Rusija je Vijetnamu slala i medicinske zalihe, hranu, naftu, strojevi i rezervne dijelove. Za razliku od materijala i oružja koje je slala Kina s odgođenim plaćanjem, većina ruskih zalihe nije zahtijevala nikakve kredite već su bile isključivo u obliku pomoći. Rusija je za cijeli rat ukupno donirala oko 2 milijuna današnjih dolara Vijetnamu.

Krajem ožujka 1965. godine, Brežnjev je najavio da se mnogi sovjetski državljani javljaju da služe kao dobrovoljci u Vijetnamu. Međutim, za to nije bilo potrebe.

Od srpnja 1965. do kraja 1974. godine, Vijetnam je posjetilo oko 6.500 ruskih časnika i generala, ali i više od 4.500 vojnika i narednika s ciljem “savjetovanja”. Pored toga, ruske vojne škole i akademije su obučavale više od 10.000 vijetnamskih vojnika. Samo 13 sovjetskih državljana je izgubilo život u konfliktu.

Kalašnjikov naspram Colta

Slika je bila mnogo jezivija na zemlji, i to za Amerikance. Rat u Vijetnamu je bio prvi konflikt u povijesti u kojem su s obje strane intenzivno korištene puške.

Vijetnamski vojnici su imali sreće da dobiju najnapredniju pušku u tom razdoblju – AK-47. Kalašnjikov je posjedovao bolje metke, pa su Vijetnamci mogli nositi i po 350 metaka po osobi, što im je omogućilo da se duže bore protiv neprijatelja a da ne ostanu bez streljiva. Također, puška je savršeno odgovarala za vijetnamske vlažne uvjete.

S druge strane, Amerikanci su imali dosta slabiji Colt M16, koji se često zaglavljivali.

Bilo je i dosta slučajeva da su čitavi američki vodovi stradali zbog neispravnih M16 pušaka.

Situacija je bila toliko ozbiljna da su Amerikanci počeli uzimati kalašnjikove koji su pripadali mrtvim vijetnamskim vojnicima.

Međutim, to je bio mač s dvije oštrice, pošto su na taj način riskirali da ih upuca netko od “njihovih” jer su AK-47 i M16 imali vrlo različit zvuk pucanja.

Ruska oružja su bila toliko dobra i superiornija, da su Kinezi počeli krasti opremu prilikom prolaska kroz njihovu teritoriju. Moskva je bila prisiljena slati oružje putem mora kako bi bila sigurna da će zalihe stići do Vijetnamaca.

Američki gubici bi bili i veći da je Rusija slala oružane snage s najnovijim oružjem u Vijetnam. Na primjer, OSA raketni čamci, koje je Indija koristila uništiti luku Karachi 1971. godine, nikad nisu došli do vijetnamske mornarice.

Ovi čamci naoružani Styx raketama su mogli razoriti američku mornaricu. Moguće je da su se Rusi uplašili da će Amerikanci izvesti nuklearni napad na Vijetnam ukoliko izgube neki od većih brodova-nosača aviona.

Također se navodi da su se Vijetnamci žalili da su dobivali zastarjele projektile. Smatra se da je do toga dolazilo zbog toga jer su se Rusi plašili da bi Vijetnamci mogli odaju njihove tajne Kinezima.

Završnica

Vijetnamski generali jednostavno nisu željeli podleći američkoj sili. Oni su svojom briljantnom strategijom primorali SAD da povuku svoje snage iz Sajgona.

Vijetnamski tenkovi su 30. travnja 1975. godine uspjeli probiti kroz kapije predsjedničke palače u Sajgonu. Veleposlanstvo SAD u drugom vijetnamskom gradu je demolirana, a veleposlanik je evakuiran. U ratu je stradalo ukupno 58.200 Amerikanaca, pri čemu je još 150.000 povrijeđeno, a 1600 nestalo.
 

(webtribune.rs/uredio:nsp)

Uragan Sandy u SAD-u, tsunami u Japanu ili erupcija vulkana Eyjafjoll na Islandu – mogu li se te prirodne katastrofe objasniti čovjekovim svjesnim djelovanjem? Odnosno, može li te kataklizme namjerno aktivirati vojska iz političkih razloga, pita se Le Monde

Godinama su ove teorije zavjere, koje su se velikodušno prenosile putem interneta, sugerirale da se klimom može manipulirati kao djelom strateških ili taktičkih ratova.
Ove tvrdnje imaju više veze s alarmističkom ekstrapolacijom raznih interesnih skupina nego sa stvarnim vojnim operacijama, ali jedna stvar je istinita: pojam klimatskog ratovanja odavno je dio vojnog žargona.

U SAD-u od 1950-ih službena izvješća priznaju vojnu korisnost tehnika klimatskih promjena. ‘Intervencija u atmosferska i klimatska pitanja… odvijat će se na skali koju je teško zamisliti u ovom trenutku… Ovo će spojiti odnose svakog naroda s drugim narodom, i to više nego prijetnje nuklearnog rata ili bilo kojeg drugog rata’, rekao je američki matematičar John von Neumann na vrhuncu hladnog rata 1955.

Između 1967. i 1972, za vrijeme Vijetnamskog rata, u operaciji Popaj zrakoplovi su u oblake ubacili jodide srebra čiji bi električni naboj povukao kapljice vode iz oblaka. Ideja je bila da se tako potakne kiša i produži sezona monsuna kako bi se usporilo kretanje neprijateljskih vojnika kroz Ho Ši Min.
 

Na rubu znanosti 07.01.2013 – HAARP

 
Kako su se SAD i Rusija natjecali u znanstvenoj utrci tko će biti prvi koji će kontrolirati klimu, UN je odlučio stvoriti pravni okvir. 1977. godine konvencija Enmod, koju je ratificirala Opća skupština UN-a, zabranila je vojno ili bilo koje drugo neprijateljsko korištenje tehnika modifikacije okoliša. Usmjerena je na ‘bilo koju tehniku promjene – putem namjernog manipuliranja prirodnih procesa – dinamika, sastav ili struktura Zemlje, uključujući i njenu biotu, litosferu, hidrosferu i atmosferu, ili svemir’, piše Le Monde.

Oružje za masovno uništenje

Premda su znanstveni časopisi postali oskudniji, istraživanje se nastavlja. Dok je SAD prolazio kroz ‘revoluciju u vojnim poslovima’ s ciljem prilagođavanja oružanih snaga za misije 21. stoljeća, novi veliki projekt se rodio: Program aktivnog auroralnog istraživanja visoke frekvencije (High Frequency Active Auroral Research Program), također poznat kao HAARP program. Radi se o vojnom i istraživačkom programu pri kojem se rabe visokofrekventni radiovalovi za istraživanje gornjih dijelova Zemljine atmosfere, a druga svrha mu je istraživanje širenja radiovalova, komunikacije i navigacije.

1990. US Air Force i američka mornarica počeli su graditi istraživačke stanice sastavljene od 180 antena i 360 radijskih odašiljača na stranicama Ministarstva obrane na Aljaski. Cilj je bio razumjeti složeni mehanizam koji čini ionosferu, područje visoke atmosfere i proučiti njen utjecaj na komunikaciju s velike udaljenosti.

Za teoretičare zavjere, HAARP je više od toga, piše Le Monde.

‘S vojnog gledišta, HAARP je oružje za masovno uništenje koje djeluje iz vanjske atmosfere i koje je sposobno destabilizirati poljoprivredne i ekološke sustave diljem svijeta’, kao i ‘spaliti zrakoplove na nebu’, piše Michel Chossudovski na web stranici teorija zavjere Mondialisation.ca.

Kako stvaranje HAARP-a datira iz razdoblja hladnog rata, kada su američke i sovjetske podmornice ronile dubokim morima i kada im je bio potreban bolji komunikacijski sustav, ciljevi su redefinirani nakon pada SSSR-a, stoji u studiji objavljenoj u znanstvenom časopisu Nature.

SAD je isprva HAARP mislio koristiti kako bi proučio načine blokiranja eksplozije nuklearnog projektila u atmosferi. 2006, međutim, skupina znanstvenika je zaključila da je bilo koji pokušaj bavljenja nuklearnim zračenjem nerealan i da može izazvati blokadu visokofrekventnih radiovalova, što bi moglo poremetiti komunikaciju i navigaciju. Nakon nekoliko promjena, HAARP se sada fokusira na proučavanje znanstvenih fenomena u ionosferi, poput aurore ili radijacija solarnih erupcija.

Pokušaj manipuliranja klimom je lukav i opasan, čak i za civilnu uporabu, što se naziva geoinženjeringom, kada znanstvenici izmijene energetsku ravnotežu Zemlje u borbi protiv globalnog zatopljenja.

Ken Caldeira, stručnjak za atmosferu na Institutu Carnegie u Washingtonu, kaže da još uvijek nemaju dovoljno znanja o klimi kako bi mogli znati kako utjecati na nju s jednog mjesta bez utjecaja na drugo.

‘Bilo bi teško ozlijediti svog neprijatelja bez da nanesemo štetu sebi ili svom savezniku’, upozorava Caldeira.

Alan Robock sa Sveučilišta Rutgers iz New Jerseyja također napominje da pokušaji manipuliranja klimom ostavljaju trag.

‘Ostat će dokaz u stratosferi koji ćemo moći vidjeti putem satelita, poput malih vulkanskih erupcija ili dezintegrativnih oblaka’, zaključuje on.

‘Ukratko, pravo klimatsko oružje ne postoji’, rekao je Robock.
 
 
(tportal.hr, stevenblack.wordpress.com, youtube.com/ uredio: nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12320"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]

Ovih dana svjedoci smo senzacionalističkih tekstova u svim dnevnim novinama o tome kako je Državna sigurnost manipulirala javnom scenom “u višem interesu”. Iako umirovljeni udbaš, koji tvrdi da se bavio manipulacijom poznatih glazbenika i pop i rok grupa, zadnjih dvadeset godina s otkrićem ovih “istina”, kao i da ne ulijeva povjerenje svojim općim intelektualnim kapacitetom i načinom prezentacije ove priče, ostaje neugodan dojam “već viđenog”.

Naime iz brojnih objavljenih dokumenata temeljem Zakona o slobodi informiranja u SAD, poznato je da je MK-ULTRA program kontrole uma stvarnost i da su psihijatri koji su radili za CIA i mornaričku obavještajnu službu, koristeći morbidne tehnike, čiji je tvorac bio zloglasni Josef Mengele u nacističkoj Njemačkoj, protiv volje uključenih u ove eksperimente, stvorili ljudske robote čije su ponašanje kontrolirali i usmjeravali u razne svrhe. Iako su ovi programi, započeti u vrijeme hladnog rata, tobože okončani sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ovaj mračni dio američke povijesti nije završen. On traje danas, pod drugim kodiranim imenima i na moderniji način. Matrica je ostala ista pa je zato moguće prepoznati aktere ovih “modela” ponašanja.

Koincidencija ili nešto jače?

Činjenica je da je omiljeno polje djelovanja glazbena i filmska industrija, a vrhunski umjetnici, njihovi menadžeri i producenti, često su umiješani u organizirani kriminal, trgovinu drogom, ubojstva, prostituciju, dječju pornografiju, crnu magiju … Interesantno je da su mnogi potjecali iz vojnih obitelji i imali veze sa vojnom obavještajnom službom. Upravo od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća ovih primjera je bilo više nego što bi se smatralo koincidencijom.

Jim Morrison, kultni pjevač grupe “Doors”, bio je sin admirala američke mornarice Georgea Stephena Morrisona. Jim je uglavnom odrastao po američkim bazama i u djetinjstvu ga je otac konstantno maltretirao.

Frank Zappa, sin Francisa Zape, matematičara i kemičara koji je radio u vojnim tvornicama, iako je bio slavan glazbenik, ikona hipi pokreta, zapravo je bio konzervativan čovjek, simpatizer američke politike u Vijetnamskom ratu. Frank se oženio Adelaide Gail Slotman, iz familije u kojoj je tradicionalno bilo dosta pomorskih časnika, uključujući njenog oca koji je cijeli radni vijek proveo na tajnim istraživačkim projektima nuklearnog oružja.

John Phillips, osnivač grupe “Mamas and Papas” bio je sin umirovljenog časnika marinaca, kapetana Andrew Phillipsa. Kao dijete bio je učenik elitnih vojnih škola u Washingtonu, a kasnije se upisao u prestižnu Pomorsku akademiju u Annapolisu. Interesantno je da je u srednjoj školi za djecu vojnih osoba u gradu Aleksandriji, Virginiji, upoznao buduću članicu svoje skupine, Cass Elliot, “Mamu Kes”. U tu istu školu samo kasnije, išao je i Jim Morrison, što je samo koincidencija. Ako mislite da se ovdje koincidencija iscrpljuju, čitajte dalje …

Robovi programa “Monarh”

Jedna od najvećih tajni Iluminata jeste način i moć da istraže i iskoriste genealošle linije robova na programima kontrole uma. Opsežna dokumentacija o svakoj osobi u programu brižljivo se čuva i pristup ovim dosjeima je privilegija samo malog broja vrhunskih “upravljača”. Razlozi su višestruki. Prvi i najočigledniji jeste da se traumom i programiranjem robovi kontrole uma odvajaju od svog pravog podrijetla, stvarnog života, pravih sadržaja, i programiraju za zadatke i poslove koje su im namijenili njihovi programeri. Svaki rob iz programa Monarh postoji u novostvorenoj realnosti, a kako se kroz nju kreće ovisi od programera.

Ono čemu svaki (normalan) čovjek teži, robu iz programa je uskraćeno. Ako je programirana osoba ocijenjena kao netko tko želi moć, ona joj je prvo oduzeta do točke raspada, a onda joj je data nad drugim osobama, robovima kojima će upravljati. Rob se premješta iz svoje prave obitelji još kao beba ili malo dijete, i daju mu se lažni roditelji, obično višegeneracijska okultna loza i obitelji koje će ih formirati u ono što im je namijenjeno.

Da bi rob ispunjavao zadatke za koje je programiran, potpuno mu se ograničava sloboda kretanja (otuda su djeca vojnih lica koja žive u bazama idealna za programiranje), uskraćuje im se obavljanje najprostijih aktivnosti kako bi u potpunosti bili zavisni od svojih kontrolora.

Poznati su slučajevi da mnogi robovi iz programa nikada nisu napisali nijedan ček, što je u Americi gotovo nezamislivo. Mnogi nisu vozili kola, nisu gledali televiziju, ukoliko nije na programu neki film Walt Disneya koji je inače korišten za programiranje. Nekim robovima je dozvoljeno da voze automobil, ali samo u ograničenim uvjetima jer im je osjećah za pravac i prostor skinut iz uma tijekom programiranja. Robovi programa Monarh, kao što su bile Marilyn Monroe i Loretta Lynn, vodile su strogo kontroliran život i nije im bilo dozvoljeno da voze automobile. Loretti je to bilo dozvoljeno samo ponekad, i to na ranču na kojem je živjela.

U sjeni glamura

Lena Pepitone objavila je 1979. svoja sjećanja na rad u kući Marilyn Monroe, gdje je angažirana listopada mjeseca 1957. i upravo zato što nije bila jedan od kontrolora robova, njen iskaz je koliko potresan, toliko i vjerodostojan. Iz ove knjige donosimo nekoliko ulomaka kako biste shvatili kakav je život programiranog roba iz programa Monarh…

Marilyn Monroe bila je siroče i tijekom djetinjstva postala je žrtva programa koji su provodili Iluminati / CIA i njihovi partneri iz vrhova vlasti, koji su istovremeno bili i korisnici robova. Prije nego što je postala glumica, Marilyn je bila striptizeta, a jedan od njenih poznatih programera – kontrolora bio je Anton Szandor LaVey, osnivač crkve Sotone u Americi. Kada su programeri i sustav stvoren u Hollywoodu od nje napravili zvijezdu, pomislili biste da je Marilyn Monroe živjela glamurozno, kako se pretpostavlja da zvijezde žive.

To nije točno. Živjela je u New Yorku, na 13. katu u zgradi 13E Saton Place. To jeste bogataški kraj, ali rob živi drugačije. Evo nekoliko ulomaka iz knjige Lene Pepitone koji će vam sve pojasniti:

“Ogledala od poda do stropa su bila posvuda. Čak i stol za ručanje u blagovaonici, u produžetku dnevne sobe, je imao ploču koja je bila ogledalo “. (Str. 16)

U programiranju robova programa Monarh, ogledala se veoma često koriste. U mozgu programirane osobe stvorene su nebrojene slike i rob ih u svom umu vidi kao tisuće ogledala. Pošto Marilyn kao rob nije imala osobni identitet, dekorirala je stan onako kako je njen um izgledao iznutra – kao tisuće ogledala.

“Merilyn-kina spavaća soba definitivno nije bila kraljičina odaja … Bila je to mala, kvadratna soba, prepuna namještaja. Na zidovima nije bilo slika, samo ogledala. Njezini kontrolori bili su nemilosrdni. Iako je bila slavna, živjela je kao rob. Nije joj bio dozvoljen ni minimum samopouzdanja izvan onoga za što je bila programirana. “(Str.25)”

“May je konačno uspjela pozvati vozača kako bi odvezao Marilyn … Bila je zatočenik, nije nigdje išla po svojoj volji, uvijek ju je netko morao odvesti. “(str. 29)

“Prije svega, njezin život bio je nevjerojatno monoton. Sastanci s doktorom (kasnije sam saznala da su to bili psihijatri) i lekcije glume bile su sve aktivnosti o kojima je trebalo voditi računa. Većinu vremena provodila je u svojoj maloj spavaćoj sobi … Marilyn je izlazila iz kuće samo da bi se program obnavljao. Za ostale stvari, bila je zakopana u stanu kao stvar. “(Str. 32)

“Nije imala čak ni televizor, nikada nije slušala radio. Bilo joj je uskraćeno sve što bi predstavljalo kontakt s vanjskim svijetom kako program kontrole ne bi bio narušen. Bila je prvi “predsjednički model” kome je stvoren javni život i nije smjelo biti propusta. “(Str. 33)” Pošto Merilin nije imala prave prijatelje, skoncentrirala se na sebe. Nije imala prave prijatelje oko nje su uglavnom bili programeri i oni koji su je koristili kroz program. Iz toga se nije mogla sama otrgnuti. “(Str.43)

“Smiju mi ​​se. Što sam ja? … Ništa … prostitutka. Negdje u trenucima lucidnosti shvaćala je da nikome nije stalo do nje, da je njen život nevažan, da je samo stvar koju koriste. “(Str.71)” Ne uzimajte mi bebu! Tako su mi oduzeli bebu … nikada je više nisam vidjela. “(Str.77)

Pošto je rodila zdravu bebu, ona joj je oduzeta i nikada je više nije vidjela. Moguće je da je žrtvovana u nekom ritualu, koji su se dešavali po Marilyninom saznanju ali je bila previše uplašena da pita. Marilyn je ostala bez bebe upravo u bolnici gdje je dio njenog programiranja obavljen. Vidi se iz pitanja da je njen bol bio upravo samo gubitak djeteta a ne neki drugi. Žrtve programiranja proživljavaju strašne fizičke torture kako bi se kroz programiranje izazvao sindrom višestruke ličnosti i svaka će biti programirana za drugačiju aktivnost.

Otpornost i neosjetljivost na fizički bol je također dio programiranja. “Našla sam Marilyn u maloj sobi bez lijepog pogleda na okolinu. Djelovalo je vrlo depresivno, posebno što nije bilo nijednog cvijeta ili nekog znaka u sobi da su je posjetili prijatelji koji su mislili na nju. “(Str 135)

Komentar nije potreban, rob nema pravo na radost ili bilo koji znak topline. “Marilyn skoro svakodnevno posjećuje psihijatre … Bila je pod strogom kontrolom iz nekog razloga.” (Str. 137) “Frank … je stavio dvije predivne smaragdne naušnice na njene uši.” (Str. 202). Frank Sinatra je bio jedan od mnogih kontrolora korisnih robova iz programa MONARH. Smaragdno zelena boja, i svi predmeti te boje, često se koriste u programiranju preko “Čarobnjaka iz Oza”, koja je jedna od temeljnih knjiga za programiranje djece.

Iz ovog kuta, sudbina Marilyn Monroe zaista je bila tragična. Da li je pripadala krugu Crnih udovica, smrtonosnih, neodoljivih zavodnica na programu Monarh? Vjerojatno. Njezina volja nije postojala, nije mogla oduprijeti onima koji su je programirali, ni onima koji su je koristili. A o metodama ucjena, ugrožavanja života kako bi se prihvatilo sve što se od roba traži … saznat ćete više čitajući dalje…

Robovi Programa MONARH 2 dio.

Seksualne usluge, šverc droge, ubojstva i vrbovanje – samo su mali dio razrađenih “tehnika” koje, u pokušaju da dođu do prevlasti na globalnoj razini, koriste najmoćnije špijunske organizacije.

Pedesetih godina prošlog stoljeća, CIA je kroz program “MKUltra Mind Control” izazvala veliko zanimanje za prostitutke, ne samo kroz obuku i pripreme za seksualne robove, već i za špijunske aktivnosti, prijenos droge i raznih informacija koje se nisu smjele slati već prenijeti isključivo usmeno , kompromitiranje uglednih osoba radi daljeg ucjenjivanja, zaključno sa obukom za atentate.

Oformljeni su stručni timovi koji su na znanstvenoj osnovi morali odgovoriti što ih “stavlja u funkciju”, kako ih obučiti u zavođenju i špijunaži, na koji način ih kontrolirati, kako se zaštititi da informacije “kasnije” ne procure na pogrešnom mjestu i, na kraju, kako “umiroviti” osobe kojima je “rok upotrebe” istekao.

Najsurovije ucjene

Iako zvuči surovo, CIA je bez dileme, kao i FBI i Edgar Hoover, ušla u ovu “znanstvenu djelatnost” i vodila detaljna dosjea o seksualnim sklonostima poželjnih ciljeva, ljudi koje je trebalo uplesti u mrežu “crnih udovica”, kako su kodirano nazivali obučene “seksualne operativke”. Ova prljava vještina dovedena je do razine rafinirane vještine, skoro umjetnosti, kako se vidi u brojnim filmovima od kojih su najtipičniji oni o James Bondu, agentu 007.

U njima se britanski agent bavi zavođenjem kako bi došao do onoga što mu treba i to je postao dio njegovog “šarma”. A da ne govorimo kako protivnička stana pokušava isto, međutim, Bondov seksualni šarm je jači, pa on po pravilu “pobjeđuje”.

Naravno da je na prvom mjestu ucenjena buduća operativka. Robinji iz programa Monarh se dozvoljava da ima djecu kako bi kasnije bila učinkovito ucjenjena pa joj se prijeti da će njezina djeca postati dio programa, ili biti prodana sotonističkim sektama i psihopatama njihovih rituala. Ovo je ucjena koja uvijek daje željeni rezultat jer se robinjama vrlo plastično prikazati što se događa s onima koji ne surađuju i kako prolaze njihova djeca.

Većinu sekti za kontrolu uma vode opasni programeri “gurui” i u takvim uvjetima programiranje djece počinje u trećoj godini njihovog života u vrijeme kad je moguća verbalna komunikacija. Njima se kaže da im je u tijelo usađena bomba i da će je, ukoliko ne budu slušali naređenja, programer aktivirati.

Alter umjesto pokojnika

Takozvani Monarh Beta, model seksualne robinje, vrhunski je obučena zavodnica ali postoji i “dodatak”: njezin kontrolor može aktivirati i jednu od “alternativnih” osoba iz njenog programiranog uma i taj “alter” kako ih nazivaju, savršeno imitiraju mrtvu osobu, ali su joj vitalne funkcije svedene na minimum. Uspaničenoj “žrtvi” se pomogne da se “leša” oslobodi, ali je krug ucjene otvoren. Opasnija faza je da se žrtva uvuče u seksualne aktivnosti koje se snimaju, što je naročito učinkovito, ako je riječ o uglednoj, javnoj ličnosti na javnoj funkciji u politici, biznisu, sportu.

Porno filmska industrija se skoro isključivo bazira na “glumcima i glumicama” koje su na programu Monarh. S jedne strane, njihov rad je besplatan, djeluju “stručno” i uvjerljivo, postaju poznati u kontekstu onih koji su zainteresirani za ove teme i filmove, ubacuju ih u svijet poznatih ličnosti iz glazbe, filma i sporta što otvara mogućnosti za ucjenjivanje umiješanih ličnosti.

Tipičan primjer je poznati glumac romantičnih komedija Hugh Grant kome se “slučajno” desila prostitutka u automobilu, a pošto je odbio platiti “njenu” ucjenu, slučaj je dospio u medije kao svojevrsna kazna i opomena drugima koji se budu našli u sličnoj situaciji.

Medicinski logori smrti

Jedna od najučinkovitijih prijetnji seksualnim robovima jeste da će ih poslati u psihijatrijske klinike ukoliko budu pravili probleme svojim kontrolorima ili pokušaju da se otrgnu iz programa. Poznati su mnogi slučajevi “pacijenata” sa klinika koje vode obavještajne službe; oni su ostavljeni na milost i nemilost medicinskom osoblju. Tu nema vanjske kontrole, ni zakonske ni medicinske; “pacijenti” su u “medicinskom logoru” najstrašnijeg tipa, a discipliniranje bolesnika, reprogramiranje, tortura i smrt se primjenjuju na njima a da se za to nikome ne odgovara.

Davanje opasnih medikamenata melarila, torazina ili stelazina uobičajena je stvar. Medicinska sestra Nadin Skola, koja je radila u jednoj ovakvoj bolnici, u svojoj knjizi “Čuvar ključeva” (“Keeper of the Keys”, F & J Publishing Corp 1976) opisuje strahote kojima je bila svjedok.

Robovi na dopunskoj obuci se traumatiziraju do krajnjih granica kako bi im se um otvorio i “produbljeni” program se spustio u netaknute dijelove mozga gdje se stvaraju novi “alteri” za nove funkcije. Robovi se ili potapaju u kade pune leda i tu drže do granice smrti, ili im se na “stari” način daju elektrošokovi dok se mentalno potpuno ne rastroje.

Oni koji ne izdrže i umru, sahranjuju se tajnim bolničkim grobljima bez ikakvih oznaka u dosjeima iz kojih bi se pronašlo tko su bili. Po riječima medicinske sestre Nadin, polovica pacijenata u mentalnim institucijama su šizofrenici.

Veliki postotak ovih “šizofreničara” su u stvari bili robovi čiji je program završio, “pukao” i koji su eliminirani i ostavljeni da traju do svog fizičkog kraja. Koliko je ljudi – ne zna se, ali se zna da ih je mnogo; neki eksperti tvrde da je riječ o tisućama njih. Ovo je čak prihvatljivija varijanta od fizičke likvidacije koja je namijenjena većini robova.

To je bio slučaj sa Cathleen O’Brien, seksualnom robinjom najviše klase, “predsjedničkim modelom”, koja je svoje usluge pružala u Bijeloj kući i ostalim državnim institucijama. U posljednjoj fazi rada, kada je došla u tridesete godine života – a tada se “radni vijek” robova bliži kraju – prebacili su je na poslove prenošenja droge za CIA. U jednoj takvoj isporuci, kada je ruksak s drogom donijela na određeno mjesto, u napušteni luna-park vođena intuicijom koja joj je spasila život, ostavila je ruksak i sakrila se u labirintu parka.

U zakazano vrijeme, pojavio se helikopter iz kojeg je izašla “veza”, agent CIA koji je trebao preuzeti drogu. Iz helikoptera je izašao naoružan puškom, uzeo ruksak, dozivao Caty da se s njom “vidi”, ali pošto ona nije izlazila iz svog skrovišta, helikopter je uskoro odletio. Ovo je bio jasan signal Cathleen O’Brien da se mora spasiti i ona je jedan od rijetkih bjegunaca iz programa Monarh koja je poslije deprogramiranja i po povratku sjećanja opisala je svoj strašni život robinje.
Mnoge moderne glazbene zvijezde proizvode video spotove sa aluzijama na Monarh kontrolu uma, uključujući Miss Monroe, Lady Gaga, Jessie J., Britney Spears, Christina Aguilera itd.
 
 
(vestinet.rs/uredio:nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12210"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

U 50-tim i 60-tim godinana, CIA je upravljala svijetom – i danas još uvijek to radi. U ovom izvještaju vidimo kako se CIA povezala u partnerski odnos sa kompanijama Dow i Monsanto da bi pokrili jugoistočnu Aziju slojem kemikalije – Agent Orange (Agens Naranđasti) – otrov koji sadrži dioksin, koji je bačen sa neba u tonama, na vijetnamski narod.

Dow AgroSciences (podružnica Dow Chemicals) je nedavno obznanio njihov razvoj genetski modificiranog kukuruza, soje i pamuka koji su metabolički otporni na herbicid 2,4-Dichlorophenoxyacetic kiselina (2,4-D), jedan od glavnih sastojaka Agent Orange kemikalije kojom su Amerikanci zaprašivali u Vijetnamskom ratu, i od koje je nemalo vojnika koje je došlo nazad doma oboljelo od raka i smrtno stradalo. Što to znači za našu budućnost je da, ako je odobren za uporabu na nepreglednim regijama u našoj zemlji će uskoro biti zaprašivan s kemikalijom koja je povezana s više od 400.000 urođenih mana u Vijetnamu.

Rezultat Agent Orange-a, mrtve i deformirane bebe !

Kako smo završili ovdje?

Povijest se ponavlja pred našim očima. Dow Chemicals i Monsanto, pridružile su se u proizvedenji Agent Orange-a koji je bio za uporabu u Vijetnamu, a obje kompanije su zloglasne u svezi štetnih zdravstvenih učinaka povezanih s izlaganjem tom agensu.

Niti jedna od ovih korporacija nije naučila iz svojih pogrešaka, uglavnom zato što je američka vlada odbacila rizik od korištenja kemijskih tvari i stoga ih zaštićuje od skupne pravne i financijske borbe.

No, taj nedostatak krivnje sada je postavio uvjete za ponovno proživljavanje užasa sustavne izloženosti herbicida, samo ovaj put na američkom tlu, s odabirom Monsanta u obliku glifosat-a (također spoj koji uzrokuje defekte kod novorođenčadi), i Dow Chemical koji se drži svoje stare kemikalije..

Dvije korporacije su sada razapete u vrućoj borbi za prevlast, šta slijedi dalje ?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(NoviSvjetskiPoredak.com)