Neuroznanstvenici sa Harvarda identificirali su skupinu neurona u mozgu koja priprema tijelo za konzumaciju hrane i pića

Ovi neuroni oslobađaju brzo reagirajući hormon koji se širi cijelim tijelom u kratkom vremenu prije nego što nešto pojedete ili popijete.

Članak iz BIDMC News-a navodi da bi ovo otkriće moglo dovesti do boljeg razumijevanja prejedanja.

Istraživači su proučavali moždane veze koje nadgledaju unos hrane i vode. Nadzirali su aktivnost neurona koja reguliraju unos vode na temelju onoga što mozak percipira, a ne ono što tijelo “osjeća” što mu treba.

Studija pokazuje da se naša tijela počinju pripremati prije obroka kad iznenada naiđemo na hranu ili vodu.

Autor i asistent profesor Mark Andermann teoretizirao je kako ovaj problem može dovesti do prejedanja ili pretjerivanja s odgovarajućim posljedicama.

On i njegovi kolege istraživači iz centra Beth Israel Deaconess Medical Center (BIDMC) pratili su aktivnost neurona koji su oslobodili horom vazopresin. Anti-diuretički hormon, vazopresin pomaže u reguliranju ravnoteže tekućine u tijelu smanjenjem uriniranja.

Jedenje ili pijenje tekućine može mijenjati relativnu koncentraciju vode u odnosu na sol u ljudskom tijelu. Vasopresin je važan spoj za održavanja ove ravnoteže.

Veze u mozgu reguliraju glad i žeđ održavanjem ravnoteže između vode i soli u tijelu

Andermannov korespodent, profesor Bradford B. Lowell, objasnio je vitalnu važnost održavanja koncentracije vode i soli izvan stanica.

Rekao je da će ljudsko tijelo imati više vremena za upravljanje balansom tekućine ako mozak može predvidjeti koliko će se vode uskoro dodati.

Veze u mozgu koje oslobađaju hormon vazopresin osiguravaju jednu vrstu brze kontrole koja učinkovito može regulirati količinu vode u tijelu.

Njihovi pokusi uključivali su nekoliko modela miševa. Andermann i Lowell lišili su glodavce pristupa pitkoj vodi. Oni su pratili aktivnost neurona koji otpuštaju vazopresin kada su napokon dali vodu žednim laboratorijskim životinjama.

Istraživači su izvijestili da je aktivnost tih neurona pala poput kamena u roku od nekoliko sekundi kod miševa koji su ugledali vodu. To se dogodilo prije nego što su žedne životinje uzele prvi gutljaj vode.

Zabilježeno je da su iste veze u mozgu imali oštru promjenu u aktivnostima gotovo odmah nakon uočavanja i mirisanja hrane. Međutim, povećanje se dogodilo samo nakon što je hrana bila konzumirana, a ne prije konzumacije.

Ovaj kontrast u vremenu dovodi istraživače da vjeruju da su veze u mozgu zadužene za reakciju na vodu odvojene od veza odgovornih za reakcije na hranu.

Lowell je rekao da je ovo brzo reguliranje živčanih neurona i vazopresinskih neurona novo otkriće. Unatoč njezinoj novosti, može se primijeniti na sve oblike homeostatske kontrole, gdje tijelo nastoji postići i održati zdravu ravnotežu.
 
NoviSvjetskiPoredak.com

Moja iskustva s privatnicima su dobra. Nažalost imao sam priliku naobilaziti ih se i doista su uvijek bili vrlo susretljivi i profesionalni. Sasvim druga priča u odnosu na javno zdravstvo. Čini mi se da strahove koje je u naše kosti utjeralo javno zdravsvto tek reflektiramo na privatno

Zašto su moja iskustva s privatnicima dobra? Kao osoba relativno dobro upućena u ekonomsku teoriju i prakseologiju evo adekvatnog objašnjenja: Kako bi privatnik mogao naplatiti svoju uslugu on mora učiniti mjerljivo dobro za pacijenta koji mu pokuca na vrata.

Vrlo rašireno uvjerenje koje kaže kako je privatnicima važan samo novac, a ne da pacijentu pruže kvalitetnu uslugu, je potpuno promašeno. Ono što privatnike tjera da budu korektni i profesionalni prema pacijentu jest činjenica da na tržištu (kakvom-takvom) postoji konkurencija privatnih liječnika.

Dakle ako nisi korektan, profesionalan i istovremeno jeftin, pacijent će pokucati na vrata tvojem konkurentu, a ti ćeš svojom nekorektnošću, neprofesionalnošću i skupoćom sam sebe eliminirati s tržišta. Vi svakodnevno, kako u slučaju privatnih zdravstvenih usluga tako i u svakom drugom slučaju imate priliku testirati kvalitetu te svojim odabirom ili ne odabirom odlučivati o uspjehu dobrih i neuspjehu loših. Tako to ide u teoriji, ali i u praksi.

Liječenje ovisi o vezama, mitu i korupciji

U javnom zdravstvu sve je suprotno. Dok sam svoje probleme rješavao po privatnim ordinacijama, tijekom 2013. godine, istovremeno sam bio prisiljen platiti gotovo istu cijenu za javno zdravstvo bez da sam koristio ikakvu uslugu u okviru istog osim konzultacija s doktoricom obiteljske medicine.

U tom smislu jedna napomena; kada bismo imali otvoreno tržište zdravstvenih usluga umjesto javnog monopola ja bih ponovno odabrao svoju doktoricu obiteljske medicine za svojeg osobnog doktora i prvu crtu obrane od bolesti. Jer je odlična. Da nastavim.

Ugrubo, za financiranje javnog zdravstva država mi je tijekom 2013. s plaće skinula više od 30.000 HRK, što je iznos koji sam u istom periodu dodatno izdvojio za privatne preglede i liječenje. Šteta, ako se mene pita, da novac koji mi je država beskompromisno otimala iz mjeseca u mjesec na plaći nisam mogao koristiti kada mi je zatrebalo (opća inercija u sustavu, liste čekanja itd.) i da, sretan sam da sam si mogao priuštiti još jednom tu cifru za privatne usluge jer u suprotnom ne znam bismo li danas ovdje ovako razgovarali. Oni koji si ne mogu priuštiti dodatan trošak na privatno liječenje taoci su javnog zdravstvenog monopola. Hoće li se uspjeti izliječiti ovisi o brojnim netržišnim faktorima poput veza, mita i korupcije, prijetnji iz očaja itd.

Dodatna dimenzija problema je cijena specijalističkih pregleda. Ona je nažalost određena političkim metodama te Hrvatska liječnička komora (HLK), kao nadležna institucija (u praktičnom smislu ona djeluje poput ceha), propisuje cjenik. Taj cjenik je nametnut i privatnicima kojima se na taj način brani da zdravstvenu uslugu pruže pacijentu po cijeni ispod propisane. Propisana minimalna cijena većine specijalističkih pregleda je oko 275 HRK s PDV-om.

U praksi se može uočiti kako je većina privatnika svoje cijene usluga spustila do razine minimalnih dozvoljenih cijena. To se desilo zbog činjenice da postoji kakva-takva konkurencija među privatnicima koji se bore za pacijente. U trenutku kada su njihove cijene dostigle propisani minimum one su prestale biti dominantan faktor.

Pacijente se danas pridobija isključivo zahvaljujući profesionalizmu i smanjenjem nelagode za pacijenta na najmanju moguću mjeru. Ovdje i sam mogu potvrditi da su me u svakoj od privatnih ordinacija nosili na dlanu kao pahulju snijega, od prijema do pregleda te u konačnici detaljnog tumačenja zdravstvenog stanja i opcija.

Da minimalne cijene zdravstvenih usluga nisu propisane cjenikom HLK one bi bile još niže. Ponovno zbog činjenice da postoji konkurencija. No pitate se zašto su minimalne cijene zdravstvenih usluga uopće propisane? Pa razlog je vrlo jednostavan – cijene su propisane zbog interesa javnog monopola u zdravstu. Ne zbog zdravlja građana, već zbog interesa monopola kao organizacije.

Prema HLK-ovom cjeniku planira se budžet monopolista. Njegov budžet je “nabrijan do daske”, rekli bismo. Interesne skupine koje sjede za kormilom javnog monopola na taj način su se izborile za povlaštenu cijenu, cijenu u svakom pogledu bitno višu od tržišne, što se dokazuje kroz promatranje njegovog outputa:
1. zbog iluzije “besplatnosti” stvoren je enorman pritisak na njegove kapacitete,
2. zbog previsoke jedinične cijene usluge njihova količina je ograničena
3. posljedično imamo goleme liste čekanja
4. paradoksalno medicinske kapacitete koji velik dio vremena stoje neiskorišteni
5. gomilu nezaposlenog liječničkog kadra kojem se brani ulazak na tržište rada jer sindikati štite već zaposlene i njihove dohotke.

Već kada bi HLK cjenikom odredio nižu cijenu od trenutne vidjeli bismo momentalno povećanje iskorištenosti postojećih kapaciteta i smanjenje listi čekanja na preglede. Ali to se neće desiti. Prva linija obrane je sama organizacija sustava, koji je monopol, a druga linija su sindikati radnika u zdravstvu čiji je interes, pokazalo se u praksi, da zadrže visoku cijenu svojih usluga te istovremeno rade manje.

Zašto bi pobogu radili više za manje novca? Međutim takvu ideju oni mogu ostvariti jedino u okviru “javnog” monopola koji se financira prisilnim ustezanjem doprinosa sa plaća malobrojnih radnika. “Javnog” sam namjerno stavio u navodnike. Nadam se da shvaćate poantu. Što bi se desilo na tržištu? Tržište bi ih prisililo da snize cijenu i da rade više – za dobrobit pacijenata. No u praksi, iz navedenih motiva, vidimo da je interes pacijenata javnom monopolu tek sporedna stvar, te se sustav održava zbog vlastitog sebe.

Liječnici u javnom zdravstvu su dobri i ne trebaju se bojati tržišta

Da ovu kritiku ne biste shvatili površno, primjerice prigovorili mi da govoreći ovo što govorim zapravo tvrdim da liječnici u javnom sustavu nisu dobri (a imamo gomilu primjera koji dokazuju suprotno, npr. vrhunske transplantacijske kirurge, kardiologe, neurologe itd.), prisjetite se što sam rekao za svoju doktoricu obiteljske medicine. Na tržištu se dobar doktor nema čega bojati.

Štoviše, njegova stručnost bila bi nagrađena znatno bolje nego u okviru javnog monopola gdje je sindikalnom politikom određeno kako takvome pripada plaća usporediva sa nekime tko nema niti približne kvalitete. Dobrim doktorima u izravnom je interesu da djeluju izvan okvira javnog monopola, a isto je u interesu i pacijentima koji za novac koji izdvajaju u zdravstveno osiguranje (HZZO također ne mora biti monopol, no to bi se trebalo obraditi kao zasebna tema, iako usko povezana) zaslužuju dobiti profesionalnu uslugu i time veće šanse za vlastito ozdravljenje.

Ovim tekstom nisam dotaknuo brojne druge aspekte zdravstva gdje bi mnogi također mogli dati konkretne prigovore. Primjerice, pitanje zdravstvene zaštite onih koji nemaju novca da plate zdravstveno osiguranje. Tek kratko ću odgovoriti, iako bi i na to mogao odgovoriti opsežno u zasebnom tekstu, socijalna komponenta zdravstva je pitanje solidarnosti između građana na koje se ne mora odgovarati monopolizacijom.

Solidarnost podrazumijeva empatiju, a kako evidentno postoji gomila ljudi koja zagovara solidarnost i empatiju (prije svega oni koji tržište kritiziraju iz tog kuta) mogu zaključiti kako bi upravo ta komponenta postala jak tržišni faktor u okviru privatnih zdravstvenih osiguranja koja bi djelovala pod konkurencijom. Što to znači?

Svi vi koji se želite solidarizirati, te ponavljam zaključujem da vas je većina takvih u populaciji, dobili biste mogućnost u okviru vlastite police zdravstvenog osiguranja (koju biste izabrali između više privatnih ponuđača) platiti dodatnu premiju kojom bi se pokrivalo troškove liječenja onih koji si ne mogu sami priuštiti policu zdravstvenog osiguranja i liječenje.

Recimo ako bi polica koštala 500 HRK mjesečno osiguravatelj bi vam ponudio dodatnu premiju za solidarnost u određenom iznosu koji bi se slijevao u poseban fond osiguranja iz kojega bi se podmirivali troškovi liječenja socijalno ugroženih članova društva. Ja bih također plaćao tu dodatnu premiju za solidarnost. Postoje i mnogi drugi načini solidarnog pomaganja, poput karitativnog ili volonterskog, te je svaki superioran u odnosu na organizaciju istog pitanja u okviru javnog monopola.

U izravnom je interesu svima, liječnicima, bolesnima i siromašnima da se javni monopol u zdravstvu čim prije ukine. Nažalost, reforme koje se predlažu nisu na tragu tog prijedloga, a kritike koje su u tom smislu upućene su najblaže rečeno promašene.
 
(index.hr,youtube/uredio:nsp)

Malo ću vam pisati o svojoj knjizi “Sve piše u novinama…(a ponešto i ne)” čiju naslovnicu već par mjeseci vidite sa strane. Baš se jučer nekako dogodilo da sam je punih pet minuta predstavljao u emisiji ‘Hrvatska uživo’, što je bio početak moje velike propaganda kampanje, a ujedno i njezin kraj (kampanje, ne knjige).

Pa prije nego kampanja završi, evo par riječi o (a i iz) knjige.

Naime, malo ljudi se neće složiti s tvrdnjama da je život sve teži i neizvjesniji, hrana sve nekvalitetnija, svijet sve nesigurniji, centralizacija globalne vlasti i kontrole u porastu. Pitanje oko čijeg odgovora se neće svi složiti jest je li takav trend događaja posljedica neke namjere ili tek nekog unutrašnjeg, sustavu prirođenog mehanizma.

Moja razmišljanja već se par godina kreću se u smjeru ove prve mogućnosti. Gorivo za takva razmišljanja predstavlja barem desetak tisuća stranica knjiga koje se bave raznim temama, pa tekstova poput onih iz časopisa Nexus, pa informativnih i zanimljivih razgovora i dijeljenja mišljenja tijekom druženja s ljudima koji imaju slični pogled na stvari ili smo ga čak zajedno stvarali tijekom višegodišnjeg druženja.

Dakle, pričam o nekom dugoročnom totalitarističkom planu za sticanje apsolutne kontrole nad resursima i ljudima ovog planeta, nad njihovim životima i financijama, kao i nad njihovim mislima i uvjerenjima. Jer totalitarizam upravo to i jest, sustav u kojem se (pomoću programiranja i staha) potpuno vlada ljudskim životima i, po mogućnosti, ljudskim mislima. Svaki totalitaristički sustav tijekom povijesti bio je takav. Ili se barem trudio biti.

Misao da se upravo nešto takvo zbiva sada, i to na globalnoj razini, a da mi to i ne primjećujemo, zvuču fantastično, prefantastično štoviše. Ali postoje podaci da je upravo tako. Nećete ih spaziti ako ste tek prosječno informirani iz novina ili s televizije, pa čak niti ako ste obrazovaniji od prosjeka, ali nikad niste naučeno propitkivali iz samog korijena, koji se, kao i svaki, nalazi pod zemljom i nevidljiv je, ali ipak hrani cijelo stablo.

Taj plan nadilazi dnevnu politiku, pa i mjesečnu i godišnju. Iz te je perspektive poprilično nevidljiv, kako je i zamišljeno da bude. Njegove dvije glavne taktike odlično je sažeo David Icke. Prva je ‚problem-reakcija-rješenje’. Stvori neki problem, da uslijedi reakcija ljudi da se nešto mora učiniti po tom pitanju, i onda, na njihov zahtjev,  uvedi rješenje koje već otprije čeka u ladici, a koje ti daje veću moć, zbog čega ga nitko ne bi prihvatio u normalnim okolnostima. Druga taktika je ‚metoda malih koraka’. Ako želiš stići od točke A do točke B, zadrži to za sebe i neprekidno radi sićušne korake u tom smjeru. Svaki od tih malih koraka podrži nekim objašnjenjem koje zvuči logično i kao da je usmjereno u dobrobit ljudi. I tako stvori povijest po svom ukusu.

Kombinacija tih dviju taktika vrlo je moćna.

Kako bih mogao sam provjeriti te tvrdnje, neovisno o podacima koji su mi do tad predočeni? Nisam tajni agent pa da se šuljam do sefova s tajnim dokumentima, prelijen sam i s previše svakodnevnih obaveza da bih se bacio na višemjesečni terenski rad da bih razotkrio neku pojedinu temu, a osim toga, da bih  potvrdio ove teze, bilo bi potrebno razotkriti desetke tema i pronaći im međusobne veze. I još osim toga, to su razni autori već napravili. Neki su se bavili samo jednim područjem, a neki su povezivali više područja u novu sliku. Svima sma ih vrlo zahvalan zbog toga. Pa sam odlučio okrenuti se nečemu što mi je često pri ruci i što ne zahtijeva nikakav dodatni napor.

Novinama.

Nemojte misliti da sam postao redoviti čitatelj koji opsesivno traži nešto što je zamislio da će naći. Uopće ne. Novine zapravo uopće ne čitam, a još manje kupujem. No, svakih par dana, a ponekad bi prošao i cijeli tjedan ili više, listao bih ih u kafićima uz kavu. Zapravo, isprva ih nisam uzimao u ruke s nekom posebnom namjerom. Ali sam, i ne htijući, neke vijesti odjednom počeo vidjeti drugim očima. Sad sam u njima uočavao pozadinu događaja i što se njima želi, spin koji su mnoge vijesti sadržavale ukazivao mi se kristalnom bistrinom, a ono što je u njima bilo neizrečeno, što bi bacilo potpuno drugo svjetlo, zvonilo je glasnije o onoga što je bio rečeno. Potom bih izvadio svoj švicarski nož i kriomice od konobara u dva poteza izrezao tekst koji mi je privukao pažnju. Koliko je samo izrezanih novina ostalo iza mene u kafićima!   

Knjigu “Sve piše u novinama” možete shvatiti i kao mentalni eksperiment. Više od svega bih volio da zaista sve zaključeno predstavlja moju utvaru. Uostalom, neki koji čitaju ove retke već će sada zaključiti da je to baš tako, da je riječ samo o još jednoj paranoičnoj teoriji urote.

Neka i jest.

Ali ipak postoji postoji mogućnost da svi ti podaci i posljedični zaključci točni. Sve ovisi o tome koliko si dopustite duboko ući u materiju.

U tom slučaju, stvar postaje preozbiljna da bismo je odbacili bez razmatranja, samo zato jer se nekome čini glupa.

Samo zato jer netko neinformiran tako misli, netko tko govori napamet ili s pozicije autoriteta ili na temelju unaprijed stvorenih zaključaka i predrasuda, a ne na temelju upućenosti Takve misli doista ne vrijede ništa. Također, ako je priča točna, onda se ista grupacija potrudila zamaskirati svoje korake i napraviti da plan ne bude vidljiv na prvi pogled.

Smatram da bi svaki čovjek trebao biti upoznat sa svim tim informacijama i sam razmotriti što sve to znači. Ili neka se o toj temi povede javna rasprava (što je samo hipotetski prijedlog, u ovom svijetu dirigiranih medija i programiranih ili unovačenih ljudi) i tako dođe do zaključka.

Ako se sve te teorije o uroti pokažu netočnima, bit ću prvi koji će ih zgužvati i s veseljem šutnuti u najbliži kontejner.

Uostalom, malo drugačijeg razmišljanja o svijetu svakako ne može naškoditi.

Što se tiče knjiga koje otkrivaju globalnu urotu, u svojoj glavi sam ih podijelio na dvije vrste. U prvu sam stavio one koje se obično nazivaju ‘teorijama urote’, mada je to bezveze, to su jednostavno knjige koje iznose pozadinu nekih događaja, ukazujući na skrivenu ruku svjetske elite koja je upravljala događajima. Spomenuo bih autora i istraživača Williama Engdahla koji je u tri knjige obradio tri poluge moći globalne elite – naftu, GMO i novac. To su knjige Stoljeće rata, Sjeme uništenja i Bogovi novca . Daniel Estulin bavio se skupinom o kojoj je napisao knjigu pod naslovom Istinita priča o družbi Bilderberg. Vrlo kvalitetni autor je i Jim Marrs, koji je napisao kod nas neobjavljene knjige Rule by Secrecy i The Rise of Fourth Riech. Među ove knjige spada i po pitanju mnogih detalja vrlo informativna  knjiga Nevidljiva ruka Ralpha Eppersona. Pa onda fenomenalni Jeffrey Grupp s knjigom Korporatizam. Od svih tih autora, najdalje u istraživanju, a to znači najbliže istine, po mojoj je procjeni stigao David Icke, čijih je pet odličnih knjiga do sad objavljeno kod nas. Njega je  istraživanje odvelo i dalje od granica koje neki od gornjih autora nisu mogli preći pa tako niti suvislo odgovoriti na neka pitanja, sve do pitanja što je prava priroda stvarnosti, u čemu se po svemu sudeći krije ključ rješenja kako stati uroti na kraj.

Icke je predstavio skoro zastrašujuću gomilu podataka, koji se pred čitateljem povezuju sami od sebe, a nije ga bilo strah uhvatiti se u koštac čak i s onim naizgled fantastičnim. Sjećam se kad je jedan čovjek, koji se smatra vrlo racionalnim i inteligentim, na preporuku počeo čitati jednu Ickeovu knjigu i odustao u trenutku kad je pročitao da je ovaj, dokazujući neke svoje navode,  napisao da George Bush direktni potomak krvoločnog vladara Vlada Tepeša Drakule. U tom trenutku je taj čovjek odustao od daljnjeg čitanja, zgrožen nevjerojatnošću tog podatka. Icke je za njega bio potpuna budala.

No, nekom igrom sudbine, samo tjedan dana nakon njegova odustajanja, neki su naši portali prenijeli vijest-zanimljivost iz New York Timesa koja je govorila da je… Bush  potomak Vlada Tepeša Drakule! Koliko god to nevjerojatno zvučalo. Podatak je pribavljen iz službene institucije koja se bavi genealoških istraživanjima američkih predsjednika. Ne treba reći da to svejedno nije vratilo kredibilitet Davoda Ickea u očima onog nesuđenog čitatelja, no to zaista nije ni važno. Istina je koja je, bez obzira što bilo tko, uključujući i mene, vjerovao.

Knjigu sam napisao najviše inspiran upravo knjigama Davida Ickea, kao i njegovim kolumnama u časopisu Nexus. U kojem sam, usput rečeno, čitao i odlične tekstove puno autora o raznim temama, od mikročipiranja, nadzornih kamera i codexa alimentarius do tekstova o manipulacijama farmaceutske ili vojne industrije, koje su bacale dodatno svjetlo na mehanizme urote.

U drugu vrstu knjiga u svojoj mentalnoj podjeli stavljam one koje su detaljno razotkrile neki određeni segment, ponekad bez razmišljanja o širem kontekstu ili bez traganja za vrhom piramide. Te knjige se u općem poimanju ne svrstavaju u žanr ‘teorije urote’.  O manipulacijama GMO-om nezaobilaznu, vrlo detaljnu i informativnu knjigu napisao je Jeff Smith, pod naslovom Sjeme obmane, a isto su učinili i dr.sc. Marijan Jošt i Thomas S. Cox u knjizi Intelektualni izazov tehnologije samouništenja. Pod naslovom Velika obmana- tajna povijest Europske Unije britanski su novinari Christopher Booker i Richard North napisali zapanjujuće detaljan prikaz svih koraka koji su doveli do stvaranja Europske Unije i rasvijetlili uloge nekih ljude za koje jedva da ste i čuli, a koji su manipulirali tim procesom otpočetka s namjerom da bez znanja i dozvole ljudi navedu države da se odreknu suvereniteta u korist neizabrane europske birokratske diktature.  U knjizi Lijekovi ili priča o obmani zagrebačka je liječnica Lidija Gajski dala neoboriv prikaz laži i manipulacija farmaceutske industrije vezanih uz statistike, podmićivanje liječnika, insrumentaliziranje udruga pacijenata, reklamiranje lijekova i stvaranje novih ‘bolesti’ mijenjanjem kriterija i parametara toga što je zdravlje. Richard S. Hoagland i Mike Barra pokazali su pravo lice američke svemirske agencije, njenu obrambenu (a ne civilnu, kako se obično smatra, mada njen statut tvrdi drugačije) prirodu, način kako je nastala, kako je ustrojena, koje grupacije njome vladaju i njenu ulogu u zataškavanju mnogih otkrića u knjizi Tajna misija – skrivena povijest NASA-e.

Profesor Jeffrey Grupp, kojega sam već spomenuo kao autora odlične knjigu Korporatizam – tajna vlada Novog svjetskog poretka, u kojoj je napisao da će doći trenutak kad ćemo se svi morati ispričati istraživačima urote što ih se toliko dugo ismijavalo, a istaknuo je i istraživanje Davida Ickea.    

Sve se ove knjige (kao i one iz brojnih drugih područja, koje nisam sad spomenuo) i istraživanja napravljena neovisno jedna od drugih preklapaju i potvrđuju. U mojoj svijesti sve te knjige su tek jedna velika knjiga.  

Nakon što sam se za svoju knjigu inspirirao novinama, mogu savjetovati  slijedeće: nemojte čitati novine, ako ne možete iz njih iščitavati što se doista zbiva i što od nas žele ti reklamni bilteni zvani dnevni tisak. Nije zdravo. Samo ćete se dezinformirati i živcirati, a one će vam zarobiti misli i uvući vas tamo gdje uopće ne želite biti. Do točnijih zaključaka možda ćete doći intuicijom, jasnija slika neke situacije ukazat će vam se ispred očiju pogledom izdaleka, a ne izbliza.

Zapravo je ironija sudbine što sam napisao knjigu na temelju novina (i vijesti generalno). Još sam u srednjoj školi bio vlasnik slave sumnjive kvalitete, glasovit po tome što nisam čitao novine, nisam gledao Dnevnik, nisam slušao vijesti na radiju (uglavnom sam slušao ploče) pa nisam imao pojma ni o čemu što se zbiva. Sjećam se neke grozne nesreće u u nekom rudniku, još tamo krajem osamdesetih, o kojoj su tog dana baš svi pričali u autobusu do škole. Riječ je bila o tragediji i baš svi su suosjećali i bili upućeni. Osim mene. Ja nisam ni čuo za to, a bih bio izvrgnut i puno većem ruglu da moji prijatelji nisu već bili naučeni na stupanj moje medijske lobotomije. I kasnije sam, i za vrijeme faksa i poslije,  nebrojeno puta ispao vrlo neuk kad su se spominjala imena poznatih političara, sportaša, manifestacija, politike, uopće bilo kakvih događaja o kojima je informiran čovjek koji sluša radio u autu ili samo prolista novine ili jednim uhom čuje dnevnik iz druge sobe. Moj je ponor bio tako dubok da mi je, tamo negdje sredinom devedesetih, urednica na radiju na kojem sam radio zapovijedila da svaki dan izvolim pročitati novine, a ne da sramotim struku.

Pa sam ih počeo čitati i bilo je zabavno. Kad novine čitaš svaki dan,  postaje napeto, kao da čekaš novi nastavak nekog krimića. Uđeš u priču, poistovjećuješ se s likovima i uživljavaš u fabulu. Sad kad razmišljam, shvaćam da se događa i slijedeće: počneš živjeti tuđe misli i situacije. To znam jer se sjećam onog vremena kad nisam imao pojma što se zbiva po novinama, niti sam ikada osjetio ikakve posljedice toga u svom svakodnevnom životu, imajući neke svoje prioritete i interese.

A ovako, kad sam se svaki dan izlagao vijestima, one su na mene počele imati emocionalni učinak. Novinski naslovi bi me razljutili, razveselili, rastužili…najčešće bi me ipak ispunili nekim strahom ili nemoćnom ljutnjom, a bez ikakvog stvarnog razloga. A od svega toga ništa korisnoga za mene. Ako se i zbivalo išta vrijedno ikakvog pamćenja, zbivalo bi se i bez da sam se ja živcirao zbog toga. O onom nebitnom da i ne pričam.

Par godina kasnije vratio sam se u prvobitno stanje amebe i prestao pratiti vijesti. I opet mi se ništa nije dogodilo. Ponekad sam imao priliku uvidjeti očiglednu besmislenost uvučenosti u vijesti, kad bih u prolazu čuo umirovljenike na ulici kako raspravljaju o tezama koje mi nikako nisu zvučale njihove, već je bilo lako prepoznati otisak glavne novinske teze toga dana. Naravno, sve informacije koje su imali nisu nadilazile ono što je pisalo u vijesti, pa tako niti zaključci nisu bili drugačiji od onih koje su mediji plasirali.

A zaključci bi trebali biti drugačiji. Ali onda ste već na opasnom terenu, neusklađeni s okolinom. Primjerice, prije nekog vremena neki mi je prijatelj proslijedio kritiku nekog čovjeka na to što sam dao u par emisija dao prostora Davidu Ickeu, „bolesnom čovjeku koji vidi gmazolike izvanzemaljce”. Ne znam otkud mu to da je bolestan, jer ja sam Ickea sreo par puta i činio mi se potpuno normalan i vrlo pristojan čovjek. Ne znam ni otkud mu to da Icke “vidi gmazolike izvanzemaljce”, jer on nikada nije rekao da ih je vidio. No, više desetaka ljudi, neovisno jedni o drugima, opisivali su mu čudnu pojavu da se neki čovjek pred njihovim očima preobratio u gmaza i natrag u čovjeka, a Icke je prenio te priče i zaključio da tu nečeg mora biti, otkuda inače svim tim ljudima baš to iskustvo (u ono vrijeme kad još nitko nije ni čuo ni spominjao gmazove). Pa je njihove tragove pronašao i u prošlosti, i u predajama afričkih šamana itd.        

No, korisno je dati prostora Ickeu i drugim istraživačima urote. U proteklih par godina po novinama sam pratio što su o nekoj temi, recimo,  globalnom zatopljenju, pričale novine, a što Icke i drugi. Razvoj događaja je pokazao da je taj „bolestan čovjek“, a i drugi ‘bolesni’ ljudi, sve točno rekao, a da su novine i drugi mediji sustavno i strastveno prenosili njima servirane neistine. Pa sam onda čitao što je taj „bolestan čovjek“ pisao o lažnoj epidemiji gripe, a čitao sam i što se izjavljivalo po  novinama. Pa se opet pokazalo da je on govorio istinu, a one ne. I tako dalje, i tako dalje. Novinama je obično trebalo par godina da se tu i tamo pojavi neka vijest koja je govorila istinu, ali obično u vrijeme kad to više i nije bilo važno. U isto vrijeme, često sam u novinama viđao kako se netko, suočen s nezgodnim pitanjima o nekoj temi, izvlači da je to ‘teorija urote’.

Razmišljao sam i o tom pojmu, zapravo besmislenoj etiketi, pa sam i sam smislio jedna pojam, da bih stvari stavio na svoje mjesto. Već sam ga spominjao. Taj pojam je: ‘teorija spontanog razvoja događaja’.

Jer pozicija s koje se odbacuje teorija urote (pri tom mislim na točno određenu urotu jedne globalne elite koja za cilj ima uvođenje svjetske jednostranačke države, svjetske vlade, svjetske vojske, svjetske središnje banke i elektroničkog novca te mikročipiranje stanovništva) je isto samo teorija, temeljena na određenim interpretacijama jednog dijela podataka. Ta teorija (spontanog razvoja događaja) tvrdi da se stvari zbivaju kaotično i spontano, zbog neke svoje unutarnje logike te da nisu manipulirane, a pogotovo ne s tako dramatičnim krajnjim ciljem.

Ta druga teorija, teorija spontanog razvoja događaja, stalno se pravi da predstavlja realan i razuman prikaz stvari, dok teoriju urotu otpisuje kao tek psihološki fenomen. S obzirom da je većina nas  neinformirana o većini stvari, najčešće kao ‚normalno’ ili ‚istinito’ uzimamo ono što je dio općeg znanja, zapravo, ono što (naizgled) predstavlja koncenzus. U stvarnosti koncenzusa nikad nema, ali se stvari predstavljaju kao da on postoji oko puno pitanja. I zato svi znaju isto, i zato svi misle isto i zato istina o mnogim stvarima dobiva žig ‚teorije urote’. Općeprihvaćeni pogled na povijest i događaje oko nas, kao i prirodu svijeta u kojem živimo, isto je samo teorija. On nije stvarnost, već samo nečija stvarnost, možda i nametnuta stvarnost, koja ne predstavlja pravo stanje stvari, već samo predstavljeno stanje stvari.

Za one koji nisu upoznati sa sadržajem teze o uroti, evo ukratko opisa na temelju istraživanja Davida Ickea koja su trajala više od dvadeset godina, jer je on dao najcjelovitiju priču, koja zapravo sadrži sve ostale. Postoji mreža obitelji, krvnih loza, koje tisućljećima manipuliraju svijetom kroz mrežu tajnih društava, a cilj im je uvesti totalitarnu diktaturu. Ima ih vrlo malo pa to čine tajno. Oni uvijek stoje iza svih strana u sukobima i politici, kojima manipuliraju da bi se stigli do svog cilja. Prije su njihovi predstavnici bili kraljevi raznih monarhija, ali kad su se ljudi počeli buniti protiv tih vidljivih diktatura, stvorili su ‘demokraciju’ kako ljudi više ne bi bili očigledno svjesni diktature. Danas ta mreža obitelji stoje iza ‘demokratski’ izabranih vlasti, zahvaljujući raznim društvima i organizacijama kao što su Vijeće za vanjske odnose, družba Bilderberg, Trilateralna komisijca, Malteški vitezovi, Rimski klub, ali i UN, WHO, NATO…popis ide unedogled. Veliki događaji koji su bili prekretnice, kao i mnoge velike ideje tijekom povijesti, bili su aranžirani iz pozadine. No, čini se da urota ima i svoj metafizičku stranu (ako gledamo iz perspektive današnjeg redukcionističkog i mehanicističkog pogleda na svijet). Prema Ickeu, čini se da su neki od svjetskih manipulatora križanci s određenim gmazovima, koji se hrane ljudskim emocijama, poglavito strahom. Iza zemaljske piramide moći stoje gmazovski entiteti iz neke druge dimenzije (potpuno freaky,zar ne? Bar na temelju onog što smo o svijetu naučili kroz obrazovanje i na temelju toga kako mainstream suvremene znanstvene misli interpretira svijet), a s našim svijetom i ljudsko-gmazovskim hibridima povezuju se kroz razne sotonističke rituale i žrtvovanja. To je, dakle, ta urota na kojoj se radi već vrlo dugo, vjerojatno i tisućljećima, a posebno intenzivno u ovo današnje vrijeme, kad bi njihov veliki projekt trebao stići do kraja.

Radi slikovitosti, evo citata bivšeg CIA-inog operativca Victora Marchettija koji je i sam iskusio ono što Icke naziva svjetski sotonistički kult, kojega su, prema Ickeu,  stvorili gmazovski križanci i njihovi gospodari s drugih dimenzija, a koji djeluje kroz međusobno povezana tajna društva i skupine koje djeluju u svakoj zemlji, a odgovorne su samo jednom zapovjednom središtu. Prema Ickeu, na taj način koordiniraju djelovanja između raznih država, rasa, religija, političkih stranaka i korporacija. Marchetti je i sam sve to iskusio te dio toga iznio na vidjelo u svojoj knjizi objavljenoj 1973. godine pod naslovom CIA i kult obavještajne agencije te napisao ovo: „U našem današnjem svijetu postoji jedan moćan i opasan kult. Taj kult podupiru i štite najviši državni dužnosnici u svijetu. Njegovo se članstvo sastoji od osoba iz centara moći u strukturama vlasti, industriji, trgovini, financijama i radništvu. On manipulira pojedincima u važnim sferama javnog utjecaja, uključujući intelektualni svijet i masovne medije. Taj tajni kult je svjetsko bratstvo političke aristokracije čija je svrha ostvarivanje političkih namjera nepoznatih osoba ili organizacija. Djeluje nezakonito, u tajnosti.“   

U knjizi sam obradio i nezaobilazne teme kao što su subliminalne poruke, kronologiju razotkrivanja climategate, a posebnu količinu prostora dao sam chemtrailovima, od kojih do sada već imam stotine slika koje sam sam uslikao iznad raznih hrvatskig gradova, a najviše, naravno (jer tu živim), iznad Zagreba. Zaprepašćujuć je intenzitet zaprašivanja kojem smo izloženi. Mada najvidljivi dio djelovanja korporatista, to je ujedno i dio kojega je možda najteže prihvatiti kao realnog. Ali gledajte nebo i sami, imate oči.

Do sad ste već shvatili, ovu sam knjigu pisao kao razgovor s onima koji su već upoznati s podacima, principima i tezama o postojanju spomenute globane urote. Zapravo, kad sam je dovršio, ispalo je ona zapravo govori o programiranju i da sam u njoj predstavio vlastito uočavanje programiranja stvarnosti i koraka urote u novinama i generalno kroz vijesti, ali ne samo to, već i svoja razmišljanja, događaje i susrete koji su mi se za to vrijeme dogodili, na temelju kojih sam zaključio da je ključ igre sustavno programiranje umova. Mislite da je teško programirati umove ljudi? Ne baš toliko. Dapače, jednom kad se stroj zahukta, stvari idu same od sebe. Mediji u tome igraju jednu od ključnih uloga.

Putovanje kroz vijesti je okosnica, kičma knjige, od koje se živci granaju na razne strane. Možemo reći da knjiga predstavlja moje osobno putovanje kroz temu urote. No, pretpostavljam da može imati smisla i onima koji prvi put čuju za sve to, jer se u najvećoj mjeri bavi stvarima koje svakodnevno vidimo oko sebe, tu u Hrvatskoj, a ne u Americi ili Velikoj Britaniji ili Aziji, i koje se tiču našeg svakodnevnog života. Uostalom, i Europska Unija nam je sve bliža, a i mnogi segmenti društva već direktno ili indirektno počinju osjećati utjecaj uvođenja ‘pravne stečevine EU’.

Prije sam rekao da sam počeo testirati tu fantastičnu priču o uroti i promatrajući svijet oko sebe vidjeti zbiva li se doista. Što sam ustanovio?

Odgovor naslućujete.

Da je bio negativan, to bih vam javio SMS-om sadržaja ‘all clear’. Ovako, svoje sam dojmove nabacao u ovoj knjizi. Ona predstavlja tek djelić djelića slagalice, većim dijelom baš onaj koji se tiče nas u Hrvatskoj, ali sam se potrudio biti što informativniji. Jer, kao što pokazuje debljine Ickeovih knjiga, slaganje cjelovite slike o uroti je baš poput slaganja puzzlei. Na svakom djeliću slagalice nalazi se nacrtano nešto što jasno vidite. Ali u isto vrijeme svaki djelić puzzle je izrezan tako da pruža pipke u raznim smjerovima, pipke za koje postoje točno određeni djelić slagalice u koji savršeno liježu. Možete reći da djelići puzzli i sami predstavljaju sličice, jer na jednom djeliću je oko, na drugom se jasno vidi noga, na trećoj se bez svake sumnje nalazi oblak, a četvrta prikazuje kamenčić na tlu. Ali iz svakog pojedinačnog djelića ne možete saznati ništa o cijeloj slici. Tek kad ih sve ili bar veći dio spojite, počet ćete naslućivati što ona prikazuje. A tih puzzli ima taaako puno…  

Ja sam neke od njih potražio u novinama. Novine su zapravo odličan izvor informacija. Sve piše u njima, kad stavite prave naočale. Kupujte knjige

autor NSP.com, preneseno sa 4dportal.com