Londonska Velika loža utemeljena je 1717., prva francuska loža osnovana je 1725., a već 1742. conte Sigismund Gondola (Gundulić) bio je prvi hrvatski plemić koji je postao mason i koji je imenovan meštrom slobodne zidarske lože u Beču.

Kada se francuski liječnik i slobodni zidar Brasson 1754. doselio na Brač, a potom 1754. u Glini osnovana prva loža slobodnih zidara na tlu Hrvatske, masonerija se nezaustavljivo počela širiti po Hrvatskoj. I tako to traje već više od dva i pol stoljeća, piše Branko Šömen u nedavno objavljenoj knjizi “Mudrost”, prvom dijelu sveobuhvatne trilogije o povijesti slobodnih zidara na ovdašnjim prostorima.

Za Branka Šömena slobodno zidarstvo je izrazito pozitivno, svojevrsni put ka prosvjetljenju i traženju pravednosti bez monopola na vjeru. Ovakav stav ne iznenađuje – Šömen je bivši mason, i kako sam kaže, iz Velike lože Jugoslavije izbačen je zbog političkih neslaganja. U razgovoru za Jutarnji, Šömen je objasnio kako je “Mudrost” prvi dio trilogije “Mudrost, Snaga i Ljepota”, koju je pisao dvadeset godina, skupljao dokumentaciju po arhivima, knjižnicama i ložama, listao stare, slobodnozidarske revije Šestar; Neimar, Glasnik, i pročitao stotine knjiga, koje su pisale o slobodnom zidarstvu.

“U Hrvatskoj sam s prijateljem registrirao biografije 1800 slobodnih zidara koji su umrli, jer se o živima ne piše.

Negativna mišljenja

Među njima je mnogo eminentnih ljudi, intelektualaca, pravnika, pjesnika, slikara, humanista, a pored biskupa Galjufa i Vrhovca još 42 katolička svećenika. Negativno mišljenje o slobodnim zidarima prevladava posebno u državama s pretežno katoličkim vjernicima. Danas slobodni zidar može biti ateist, ali i katolik, židov, musliman, ali u ložama se ne govori ni o politici ni o Crkvi. Slobodno zidarstvo je jedina organizacija koja je preživjela sve političke sisteme. Danas je u svijetu više od šest milijuna slobodnih zidara.

U Velikoj loži Hrvatska radi više od 350 ljudi. Oni su ljudi na dobrom glasu, pošteni, pravedni, jer jedna od točaka njihova statuta kaže: slobodni zidari vole svoju domovinu. A kako ljudi ne znaju odnose unutar slobodnozidarske organizacije, ciljeva i namjera, dolazi još uvijek do nesporazuma, jer ljude više zanima što slobodno zidarstvo nije, nego što u stvari jest”, rezimira Šömen.

Šömenova knjiga opisuje mističnu povijest masonerije; otkako je u Hrvatskoj osnovana prva lože, masoni su se počeli brzo širiti od Zagreba, Varaždina, preko Križevaca, Osijeka, do Splita i Dubrovnika. Masoni nisu negirali postojanje Boga, ali u svjetonazoru 18. stoljeća bili su antiklerikalni i liberalni, i pristupali su im plemići, časnici, trgovci, suci i dio svećenstva.

Jedan od vodećih masona bio je zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, član lože Mudrost, čiji je utemeljitelj grof Ivan Drašković, a jedan od “braće” bio je i biskup Josip Galjuf.

Filozofija masona

Vrhovac je bio atipičan biskup: za razliku od većine klera, bio je slobodni zidar, jakobinac, prikriveni protivnik Habsburgovaca, a privatno se družio s ateistima, revolucionarima i pobornicima prosvjetiteljstva. Bio je jako bogat i zauvijek je promijenio izgled Zagreba, kad je započeo uređivanje današnjeg Maksimira. Na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće slobodni zidari sve više prihvaćaju načela Francuske revolucije “Sloboda, jednakost, bratstvo”, i tako se definitivno svrstavaju među neprijatelje Habsburgovaca, ali i Katoličke crkve.

Maksimilijan Vrhovac više od četrdeset godina uspješno je balansirao između privatne sklonosti idejama masonerije, i visokog položaja u Crkvi i monarhiji. Masoni su, premda u manjoj mjeri, doprli i do Srbije i posredno utjecali na političke događaje i sporove koji ni danas nisu riješeni. Tako je mason Franjo Zach, blizak prijatelj Ljudevita Gaja, predložio Iliji Garašaninu da Srbija povede okupljanje južnoslavenskih naroda, ali ispalo je drugačije.

Zachov prijedlog upućen Garašaninu počinje formulacijom “Nova južnoslavenska država davala bi Europi sve garancije”. Umjesto toga, Garašanin u Načertaniju, svojevrsnom velikosrpskom programu, piše: “Nova srpska država davala bi Europi sve garancije…” Tako je Garašanin na neki način masonsku podršku ideji jugoslavenstva iskoristio kao podlogu plana stvaranja Velike Srbije. “Tada se u beogradskoj javnosti uvriježilo i mišljenje da je slobodno zidarstvo organizacija liberalne buržoazije”, zaključuje Šömen. Ništa bolje mišljenje o masonima nije vladalo u Katoličkoj crkvi.

Kako i bi kada su netom pred početak Drugog svjetskog rata osnovna načela zagrebačke Lože Maksimilijan Vrhovac nabrajala “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika…”

Neprijatelji Crkve

Razumljivo da su zbog ovakvih stavova masoni proglašeni najopasnijim neprijateljima Katoličke crkve, o čemu je još prije dvadeset godina pisao Ivan Mužić. Prema Mužiću, službeno masonstvo u Hrvata bilo je, prema masonskoj dokumentaciji, protuhrvatsko jer je zastupalo jugoslavensku državnu ideju i postavljalo se izrazito neprijateljski prema ideji samostalne hrvatske države. Uz to, masonstvo je bilo i protukatoličko jer je htjelo odvojiti Katoličku crkvu u Hrvata od Rima i tako uništiti rimokatolicizam u Hrvata. Druga optužba protiv slobodnih zidara odnosila se na njihovu ulogu u pokušaju spašavanja Jugoslavije.

Pritom je meta postao čak i Franjo Tuđman, kojega desnica napada da nije uspio prekinuti polustoljetni kontinuitet vladavine eksponenata komunističkih i masonskih struktura nad Hrvatskom. “On je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadama, kojoj će se priključiti Hrvati iz zapadne Hercegovine i dijela Bosne.

Slučaj Franje Tuđmana

Masonski graditelji novoga svjetskoga poretka, motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti. Oni se u svojoj subverziji služe novinama, radijskim i televizijskim emisijama”, teza je Ivana Mužića. Iz perspektive Branka Šömena, stvarnost je drukčija: “Mnogi su pokušavali zaustaviti raspad Jugoslavije, ali ne i slobodni zidari.

Slobodno zidarstvo se u jugoistočnoj Europi počelo razvijati poslije pada Berlinskog zida pa tako nije moglo utjecati na raspad nekadašnje države”, rezolutan je Šömen. Ipak, i on je krajem 80-ih zbog politike došao u sukob s beogradskim masonima, i naposljetku bio isključen iz Velike lože Jugoslavije: “Tada, na početku razvoja slobodnog zidarstva u nas, kada je počela raditi deputacijska loža Illyria, sastavljena od austrijske, slovenske i hrvatske braće u traganju za novom slobodnozidarskom organizacijom, neki su od nas došli u konflikt s beogradskom braćom.

Za razliku od njih, nas su zanimala humanistička načela, a ne politički prestiž”, kaže Šömen. Za četiri mjeseca izlazi drugi – po svemu sudeći najintrigantniji dio trilogije – pričao o masonskom utjecaju na političke procese u Kraljevini Jugoslaviji, teroru ustaškog režima i bijegu u izolaciju u socijalizmu. Uostalom, kralj Aleksandar Karađorđević, Ivan Meštrović i Ivo Andrić bili su utjecajni masoni. Iako ima indicija da su isto bili i Josip Broz Tito i Miroslav Krleža, nikada nisu pronađene njihove pristupnice.
 
 
izvor: jutarnji.hr/uredio: nsp
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=12586"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
banka, banke, krediti, kamate, otkup zlata

Neovisno o tome koliko je autentično pismo koje je sredinom 70-ih Titu uputio bivši ministar Ivan Gošnjak, pa čak i ako sam Tito nije bio mason, neporecivo je da su pripadnici masonskog pokreta i te kako utjecali na događaje u bivšoj Jugoslaviji

Tito, ja znam da ćeš mi zamjeriti što s mojim smjenjivanjem povezujem i Marka (Aleksandra Rankovića), koji je prije devet godina prošao gore od mene. Samo nas nekoliko, Ti, Lazar Koliševski, Josip Kopinić, Koča Popović, Jovanka Broz i ja znamo zašto si naprasno otjerao Marka. I sam znaš da je prisluškivanje laž… Razlog smjenjivanja Marka, druže Tito, Ti to dobro znaš, jest njegovo izvješće o masonima u Jugoslaviji, odnosno konstatacija i tvrdnja autora izvješća da masoni vladaju Jugoslavijom.”

Ove retke navodno je polovinom sedamdesetih napisao Ivan Gošnjak, Hrvat, nakon što je smijenjen s mjesta ministra obrane i načelnika generalštaba Titove Jugoslavije. Gošnjak u pismu traži susret “u četiri oka”, odgovore na dvadesetak pitanja i Titu jasno daje do znanja da je upravo spominjanje njegova imena u izvješću, koje su “sastavili najbolji Rankovićevi obavještajci”, u kontekstu s masonima, dovelo do toga da Tito “politički ubije” Rankovića.

Gošnjak podsjeća na 1961. godinu, kada je Tito bio na svojem “putu mira” po afričkim zemljama i kada je, navodno, došlo do sukoba između Jovanke Broz i Lazara Koliševskog, koji je, kako u pismu tvrdi Gošnjak, spriječio Tita da ide na skupštinu masona koju je priredio marokanski suveren, odnosno kralj koji je, prema Gošnjaku, bio veliki meštar masonske lože. Pismo nikada nije došlo do Tita, jer kako u knjizi “Posljednja Titova ispovijest” tvrdi njezin autor, hrvatski novinar i publicist Vjenceslav Cenčić, koji je prvi objelodanio ovo pismo što nudi nove priloge za upoznavanje jednog dijela političke povijesti Titove Jugoslavije, na pismu stoji napomena Edvarda Kardelja, ili Stane Dolanca, da ga ne treba dati Titu “jer je star i bolestan”.

O tome je s Gošnjakom trebala razgovarati posebna komisija. Navodno su ispod ove napomene stajali potpisi Kardelja, Bakarića, Dolanca, Stambolića, Ljubičića i Jovanke Broz. Dakako, ima i suprotnih mišljenja. Povjesničar prof. dr. Ranko Končar sumnja u vjerodostojnost ovoga pisma, a jednako tako i Zoran D. Nenezić, jedan od najboljih poznavatelja masonerije, svojedobno prvi veliki meštar novouspostavljene Velike lože Jugoslavije nakon njezina “samouspavljivanja”. Bora Krivokapić, novinar i publicist, zna reći ne samo za ovo pismo, nego i za niz drugih dokumenata u Cenčićevoj knjizi, da su “originali falsifikata”.

Povjesničar Končar ne vjeruje da je Kardelj, iako utjecajan, imao tolikog utjecaja da bi mogao zabraniti da pismo stigne do Broza. Nenezić postavlja pitanje gdje je faksimil pisma, koji se 12 godina nakon objavljivanja u Cenčićevoj knjizi nije pojavio, a do sada se nisu oglasili ni sastavljači izvješća, “Rankovićevi obavještajci”, kojih sigurno još ima među živima. U neku ruku može se razumjeti ogorčenost Ivana Gošnjaka, ako je napisao pismo, jer su upravo on i Ranković u vrijeme poslije rata bili najodaniji Brozu, a on ih se grubo riješio. Toliko su mu bili odani da ih je Vladimir Dedijer nazvao u svojim pisanjima o Brozu i njegovu vremenu “policijskim psima na Titovu lancu”. Bili su i dio Titova najintimnijega kruga, jer su i Gošnjak i Ranković bili kumovi na vjenčanju Broza i Jovanke 1952. godine, upriličenom u vili “Dunavka” pokraj Iloka. Osim ovih sumnji, ostaju i povijesne činjenice.

Prisluškivanja je bilo, i to ne samo Tita te njegovih i Jovankinih odaja, ali razlozi tog velikog obračuna i smjena Rankovića na Brijunskom plenumu prvenstveno su bili politički, zbog drukčijega gledanja na ustrojstvo jugoslavenske federacije, plus Rankovićev nacionalizam. Ostaje, ipak, bez obzira na vjerodostojnost pisma i izrečenoga u njemu, intriga vezana uz masone i pitanje koliko su slobodni zidari, odnosno taj “red iz sjene”, utjecali na politička kretanja u bivšoj Jugoslaviji i poslije. To je teško objektivno dokučiti upravo zbog zatvorenosti masona, zbog čega im se ponekad pripisuje i ono što nisu učinili. Za Josipa Broza jedni tvrde da je bio mason, a drugi da nije, i pri tome ni jedna ni druga strana nemaju valjane dokaze za svoje tvrdnje. Nema sumnje da je bio okružen masonima i da su oni mogli u određenim situacijama imati utjecaja na njega ili su svojim individualnim masonskim kontaktima utjecali na tijek ovdašnje povijesti.

Najbolji primjeri za to su Miroslav Krleža, koji je bio Titov prijatelj i mason, kao i Ivan Ribar, mason, koji je bio predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Jugoslavije, a poslije rata i parlamenta Jugoslavije. Jedan od najvećih utjecaja na Broza, prema tvrdnjama onih koji se bave izučavanjem masonerije, imao je Winston Churchill, koji je bio viđeniji engleski mason. Prema jednima je upravo Churchill, za kojega je Broz čak izjavljivao da mu je “duhovni otac”, i “doveo Broza na vlast”.

Tu se spominje Churchillova zamisao da Tita “gurne” među vođe nesvrstanih u trenutku kad je “Zapad ocijenio da države trećega svijeta klize prema Rusiji”, pišu ovi autori. U famoznom pismu Gošnjak još spominje da su “Rankovićevi obavještajci” utvrdili kako su masoni nesumnjiva politička i duhovna elita bivše Jugoslavije, preko osoba poput Kardelja, Bakarića (pod tajnim imenom Kupferstein), braće Dizdarević, Vidmara, Krleže, Grge Novaka, dr. Savića, Koče Popovića, Antuna Augustinčića, dr. Kocbeka, Ivana Ribara, Oskara Daviča, Džemala Bijedića, Milovana Đilasa, Pavla Gregorića, Jovana Hristića, Miloša Crnjanskog, Vase Čubrilovića, Antonija Isakovića, Mladena Ivekovića, Ivana Politea, Srđana Price, Smodlake, Mike Tripala, Milana Bartoša, Gustava Krkleca, Krešimira Baranovića, pa čak i čuvenog pokojnog sportskog komentatora Hrvoja Macanovića i drugih.

Nenezić piše da su se mnogi masoni odmah nakon Drugog svjetskog rata priključili “novoj” Jugoslaviji i radili na njezinu priznanju i stvaranju ugleda. Tako se od hrvatskih slobodnih zidara spominje da su se novoj vlasti “stavili na uslugu”, među ostalima, i dr. Andrija Štampar, dr. Marko Kostrenčić, dr. Miroslav Musulin, Marino Tartalja, Mijo Mirković, Stanko Frank, Franjo Durst, dr. Josip Badalić, dr. Petar Skok, Krklec, Milan Marjanović, Ljubo Babić, Tomislav Krizman i drugi. Sa srpske strane novoj su se vlasti priključili, među ostalima, dr. Viktor Novak, Ivo Andrić, Krešimir Baranović, Veljko Petrović, Aleksandar Belić, dr. Siniša Tasovac i drugi. Masonima se pripisuje nesumnjiv utjecaj na stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali i razbijanje Jugoslavije.
Velika Jugoslavenska loža uz “blagoslov” Slobodana Miloševića ponovno je registrirana početkom devedesetih, uz pomoć njemačke Velike lože. To što se to dogodilo godinu dana prije agresije na Hrvatsku dalo je povoda za neke tvrdnje u Hrvatskoj kako “masoni potiču agresiju”. Sa srpske strane upirao se prst u hrvatske slobodne zidare i “put prema separatizmu” te razbijanju Jugoslavije. Nenezić upozorava i na to da je “svoje interese u jugoslavenskim proturječjima našla i inozemna masonerija”.

Citirajući dio teksta izvjesnog F. Zellera, objavljenog 1974. u Parizu, izdvaja dio u kojem se spominje Miko Tripalo, koji se sa skupinom hrvatskih intelektualaca masona povezao s inozemnom masonerijom.

“Oni su preko nekih znanstvenih aktivnosti oko JAZU-a još od kraja šezdesetih godina bili povezani sa slobodnim zidarima u inozemstvu, koji su pružali svaku potporu nacionalističko-separatističkim strujama u Hrvatskoj.”

U masonskim dokumentima pronađeno je i ono što je pretočeno u život.

U jednom takvom dokumentu, koji je pronašao Zoran Nenezić i predočio ga javnosti, piše i sljedeće: “I prije nego komunistima dođe kraj, Srbi trebaju blagovremeno zauzeti pozicije kako nam sutra drugi ne bi krojili kapu. Više se ne smije dozvoliti da između Hrvatske i Srbije bude uspostavljena povijesna granica. Tu treba fiksirati etničku granicu, pa onda iseljavati Srbe iz Hrvatske u Srbiju, a Hrvate iz Srbije u Hrvatsku. Jer, danas nema zajedničkih interesa.”

Bijele rukavice i drugi ‘dokazi’

Argumenti da Tito nije bio mason bili su vezani uz poslijeratno razdoblje, u kojem je masonerija nestala s jugoslavenske političke scene. Zagovornici tvrdnji da je Tito bio mason izvukli su “argumente” poput njegovih bijelih rukavica, masonske prepoznatljivosti, koje je nosio na summitima nesvrstanih. Ili, podsjećali su na to da je pokopan ispod bijele obrađene ploče, ispod kakve su pokopani i neki od poznatih masona, poput Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića. Titov sprovod, po zagovornicima teze da je pripadao masonima, bio je “pravi masonski ritual”, a oni bolje upućeni pronašli su još jedan bitan detalj. Kažu da je mnogima promaknulo da je tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter na Titov pokop, umjesto svojih suradnika, poslao svoju ostarjelu majku. U tome su neki, poput Zorana Lj. Nikolića, publicista, prepoznali Carterov intimni čin, jer masoni sebe u svojoj simbolici tretiraju kao “djecu udovice”.

Od suđenja Stepincu do bombardiranja SRJ

Da su i masoni “obični ljudi”, potvrdio je svojim primjerom Ivo Andrić. Njemu se u jednom razdoblju života svidjela supruga Gustava Krkleca, a šuška se da je između njih “nešto i bilo”. No, Andrić je zbog toga isključen iz beogradske masonske lože “Istina”. Svojim privatnim vezama masoni su ponekad utjecali na pojedine događaje. Viktor Novak, poznati autor “Magnum Crimena”, preko svojih masonskih veza u svijetu skrenuo je pozornost inozemnoj javnosti na komunistički proces protiv kardinala Alojzija Stepinca. Masoni su, navodno, svojim utjecajem spriječili da 9. ožujka 1991. godine, za prvih velikih prosvjeda srpske oporbe, dođe do kaosa na beogradskim ulicama.

U tome je važnu ulogu odigrao književnik Borisav Pekić. Isto tako, masonima se pripisuje da su 5. listopada 2000., za vrijeme svrgavanja Miloševića, spriječili krvoproliće. Velika loža Jugoslavije preko američkog predsjednika Georgea Busha starijeg, koji je također mason, uspjela je ishoditi kod Miloševića da se Vuka Draškovića i njegovu suprugu, koje je zatočio, pusti iz zatvora i omogući im se liječenje u Francuskoj. Preko svojih masonskih veza u Francuskoj srpski su masoni navodno uspjeli spasiti beogradske mostove za vrijeme bombardiranja SRJ 1999. godine. J.P.
 

 
 
(slobodnadalmacija.hr,youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9345"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]