Eskalacija kinesko-američkog trgovinskog sukoba mogla bi dovesti do ponavljanja velikih katastrofa 20. stoljeća, upozorio je jedan kineski veleposlanik, nakon što je Donald Trump ponovno prijetio da će Kinu kazniti sa dodatnim tarifama

Samo nekoliko dana prije nego što su se kineski i američki čelnici sastali na marginama summita G20 u Argentini, kineski izaslanik u SAD-u objavio je zloslutno upozorenje protiv daljnje eskalacije trgovinskog sukoba koji bi mogao potencijalno prekinuti simbiozu dviju najvećih svjetskih gospodarstava, i potpuno skršiti globalnu trgovinu.

“Ne znam jesu li ti ljudi doista shvatili moguće posljedice – utjecaj, negativni utjecaj – ako dođe do takvog razdvajanja ovih dviju ekonomija” – izjavio je veleposlanik Cui Tiankai u intervjuu za Reuters, naglasivši kako bi daljnja eskalacija mogla ponovno stvoriti teške gospodarske uvjete koji su u prošlosti doveli su do Drugog svjetskog rata.

“Pouke iz povijesti još uvijek postoje. U posljednjem stoljeću imali smo dva svjetska rata, a između njih, Veliku depresiju” – rekao je ambasador.

“Mislim da nitko ne bi trebao pokušati ponavljati povijest. Te se stvari nikada više ne bi trebale događati, tako da ljudi moraju djelovati odgovorno.”

Predsjednik Donald Trump opetovano je rekao novinarima kako su tarife na dodatnih 267 milijardi dolara kineske robe spremne za provođenje, ukoliko bi Peking odbio ispuniti zahtjeve SAD-a i zaustaviti krađu intelektualnog vlasništva.

Dok je želio postići dogovor s Kinom, Trump je u ponedjeljak jasno iznio uvjerenje kako čvrsto stoji u svojoj predanosti zatvaranju masivnog trgovinskog deficita s Kinom. Ako Trump odluči nametnuti dodatne tarife, tarife će tada pogoditi ukupno više od 517 milijardi dolara vrijednosti kineske robe.

Kinesko-američki trgovinski sukob ušao je u ključnu fazu u rujnu, nakon što je službeno stupio na snagu povišenjem tarifnih bodova u ukupnom iznosu od oko 260 milijardi dolara bilateralnih sredstava.

U posljednja dva mjeseca zemlje su održale razgovore, pokušavajući pronaći rješenje za rješavanje trgovinskog spora. Do sada su svi takvi pokušaji bili uzaludni.

Trump i njegov kineski kolega Xi Jinping sastat će se već u petak na marginama summita G20 u Argentini, a očekuje se i večera u subotu.

Novi-Svjetski-Poredak.com

Od početka Reaganove vladavine do danas – povećao sa nemalih 14 puta

Amerikanci žive u najvećem dužničkom mjehuru u povijesti svijeta.

Krajem 1980. je ukupni dug države, zajedno s dugovima stanovništva, bio tek nešto veći od 3 trilijun dolara. A danas je premašio 41 trilijun dolara!

Ovo znači da se u međuvremenu – od trenutka kada je Ronald Reagan bio izabran za predsjednika SAD – povećao nemalih 14 puta.

I neki američki stručnjaci smatraju da Sjedinjene Države polako ali sigurno stežu omču oko vlastitog vrata, iako većina njihovih građana to ne shvaća.

Prema “720 Global”, 1980. godine je na svaku američku obitelj otpadalo po 38,552 dolara dugova.

Danas taj 41 trilijun opterećuje sa po $ 329.961,34 svakog amerikanca!

U 41 trilijun su uključeni federalni dugovi SAD, dugovi američkih saveznih država, gradova i naselja, kao i “osobni dugovi”. Kao što se vidi, u tu sumu nisu uključeni korporativni dugovi.

SAD su kao država realno bez groša. Izlaz su nova zaduživanja i – još besomučnije printanje dolara.

A u Americi se i dalje dolari baca lova na svašta. Evo dva primjera:

• Pripadnici Oružanih snaga SAD na “vijagru” godišnje troše 42 milijuna dolara.

• Ukupni rashodi na otklanjanje “muških problema” dostižu 84 milijuna dolara (prije šest godina su bili još veći – 294 milijun dolara).

Mjehur na američkim burzama posebno je velik i opasan. Kako objavljuje Zero Hedge, pokazatelj CAPE indeksa S&P 500 bio je veći samo krajem 90-ih godina. Danas je, zapravo, na razinama na kojima je bio uoči Velike depresije.

Za proteklih deset godina, korporacije unutar indeksa S&P 500 su vratile više novca dioničarima za račun otkupa dionica i dividendi, nego što su oni zaradili.

Stručnjaci tvrde da su financijska tržišta SAD sada podložnija katastrofi nego što su bila 2008.

Početkom ove godine je Bill Gross ocijenio da je financijski sustav SAD sličan kamionu natovarenom nitroglicerinom koji poskakuje po neravnom putu.

Sa ovom procjenom se teško ne složiti. Ne postoji nikakav način da se sve završi happy endom.

Gozba sa fintama Sustava federalnih rezervi može se još malo produljiti, ali će se ružno završiti.

“Svjetski dug” je trenutno 217 trilijuna dolara.
 
(fakti.org)

Živimo u okvirima ideologije koja još uvijek nije jasno opisana i definirana. Neoliberalizam se spominje u različitim i često za mnoge zbunjujućem kontekstu ili se u potpunosti prešućuje

No, upravo tišina i odvraćanje pozornosti od ideologije su ono što se događa od ranih ´70-ih, vremena kada se u Sjedinjenim Državama toj ideološkoj platformi utire put, a zahuktava se u vrijeme predsjednika Billa Clintona i od strane demokrata.

Bez neoliberalnog okvira, možda nije jednostavno shvatiti što je dobro ili loše za građane Hrvatske pod Oreškovićem ili Karamarkom naspram Milanovića ili manje više bilo koje političke opcije trenutno prisutne u političkoj areni u Hrvatskoj. Ukoliko na trenutak ostavimo po strani ideološke i povijesne zavrzlame, makar i posve opravdane, nužno je pronaći odgovor na pitanje u kojoj mjeri se svaka od njihovih stranaka slaže ili ne slaže s neoliberalizmom?

Postoje li uopće bitne razlike, ako govorimo prvenstveno o gospodarskim i socijalnim pitanjima? Kako razlučiti što se događa kada nam HDZ i Most obećaju gospodarske reforme koje su pisali njihovi prethodnici i navodni politički oponenti i zahvaljujući istima dobivaju izbore?

Odgovor leži u ideologiji o kojoj se u mainstreamu šuti, a zacijelo je najuspješnija od svih prošlih ideologija u redefiniranju subjektivnosti, u navođenju ljudi da promijene poimanje samih sebe, svojeg identiteta, osobnosti, nada i očekivanja, te snova i idealizacija. Klasični liberalizam je u zapadnom svijetu također u tome bio uspješan, i to punih 250 godina. Uspio je ljudima nametnuti nove načine definiranja samih sebe i novi čovjek je stvoren. Na žalost, ne i bolji.

Međutim, neoliberalizam je otišao „korak dalje“ i u svojoj pravoj i čistoj, a često pogrešno shvaćenoj ili tumačenoj verziji, nije okrenut slobodnom tržištu koje je potka onog starog. Štoviše on podrazumijeva snažnu državu, ali koja radi u korist isključivo bogatih. Naj veća od svih pogrešaka u interpretacijama je kako se radi o ideologiji koja podupire neutralnost države i jednakost kako je to činila klasična liberalna država. I to valja stalno ponavljati.

Radi se o perfidnom kapitalističkom projektu koji je započet odavno, a zadaća mu je transformirati sve, svako živo biće, svaku stvar, svaku istinu i na način na koji to niti jedna ideologija do sada nije uspjela.

Ako bi išli tako daleko da kažemo da je neoliberalizam konačni završetak u dugom nastajanju projekta kapitalizma, možemo reći da se u okviru njega svaki predmet, svako živo biće, svaka činjenica na planeti razlikuje od bilo koje prethodne ideologije. Neoliberalizam ima sreću što se poklapa s tehnološkim promjenama koje su mu omogućile potpuni prodor u svako područje društvenog života po prvi put u ljudskoj povijesti i on kao takav jest ideologija, ne samo ekonomska doktrina.

Od ranih ’30-ih, kada je Velika depresija prijetila klasičnom liberalnom konsenzusu, odnosno, ideji da su tržišta regulirala sama sebe, a država je trebala  samo igrati ulogu noćnog čuvara, do ranih ’70-ih, kada je vladala globalna nestabilnost, uključujući valutni kaos, demokratski svijet je živio pod kejnzijanskom paradigmom. Naime, tržišta su shvatila da su nestabilna, a intervencionizam vlade je ipak bio potreban da bi kapitalizam funkcionirao, inače su ekonomiji prijetili usponi i padovi.

Ovdje se nameće zanimljivo pitanje i jesu li ’70-e s uvođenjem zlatnog standarda i naftnim embargom uzrokovale neoliberalnu revoluciju s Miltonom Friedmanom i njegovom fiskalnom i monetarnom politikom ili je neoliberalizam došao sam po sebi, a Nixonova ga je administracija samo ukalupila u Friedmanove ideje, čime je kraj kejnezijanske ere postao neizbježan.

Treba reći da je neoliberalizam uspijevao izazvati krizu nakon svake krize, te je dokazano više od svih prijašnjih ideologija upućen na iskorištavanje krize u kojoj će svaka sljedeća dokidati prava radničke klase i bogate činiti bogatijima. Postoji određena aura nad neoliberalizmom, umotana u žargon ekonomske ortodoksije, koja je ostala imuna na političke kritike, jer je to dogma koju je ovjekovječila Margaret Thatcher i njezini ministri, a ona glasi kako on nema alternativu.

Neoliberalizam pravda krize koje je uzrokovao više puta kao ciklus koji se redovito ponavlja u posljednjih četrdeset godina. Tako je bilo s krizom zemalja u razvoju koje je ’70-ih pritiskao dug,  kreditna i kriza štednje ’80-ih, azijska valutna kriza iz ’90-ih, kao i krize drugorazrednih hipotekarnih kredita 2000-ih, bolje od bilo koje poznate ideologije.

To je djelomično zbog toga što postojanje neoliberalizma kao vladajuće ideologije, stanovništvo u cjelini uopće ne primjećuje, nego nastavlja izvući  preostale koristi od socijalne države koje je omogućilo doba kejnezijanizma. Međutim, neoliberalni ideolozi su uspjeli uvjeriti stanovništvo da razmišlja tako da je oslanjanje na vladu vrijedno osjećaja krivnje, stida i melankolije, a ne nešto na što ljudi imaju legitimno pravo.

Nije iznenađujuće da neoliberalni multikulturalisti, udobno raspoređeni po raznim akademijama, jednako tako demoniziraju ova potraživanja stanovništva, dok s druge strane, recimo, brane muslimane, Meksikance ili Afroamerikance. Međutim, kada je u pitanju radnička klasa, oni postaju proletarijat, smetnja koja ima problema s prihvaćanjem stvarnosti i ne uspijeva se ostvariti i definirati u okvirima neoliberalizma.

George W. Bush je imao korisnu funkciju i neoliberalizmu potrebne krize je uveo u sustav, koji je do tada bio “previše stabilan”. On je u javno mnijenje ubrizgao poželjnu paniku, koja je služila kao pogonsko gorivo za raspirivanje vatre neoliberalne revolucije. Primjerice, ovog trenutka u Americi Trump je od strane „demokrata“ prikazivan kao otpadnik, barem do sada, jer stvara kaos oko svih ključnih pojmova koji ne zvuče neoliberalno, a to je neprihvatljivo. Stoga ga je Jeb Bush nazvao “kandidatom kaosa.”

Neoliberalizam inače voli kaos, koji je bio njegov modus operandi još od ranih ’70-ih, ali samo onu vrstu kaosa kojeg može kontrolirati i usmjeravati.

Ovdje se treba vratiti na njegovo podrijetlo, a to je Velika depresija koja je završila s početkom Drugog svjetskog rata, nakon čega je došlo doba kejnezijanizma i trajalo trideset i pet godina.

No, baš kao što su globalna institucija kejnezijanizma, posebno MMF i Svjetska banka, osnovane u Bretton Woodsu 1944. godine, osnivači neoliberalne revolucije, naime Friedrich Hayek, Ludwig von Mises, Milton Friedman i drugi, su formirali Mount Pelerin Society u istoimenom švicarskom odmaralištu 1947. i posvetili se stvaranju ideologije koja je na kraju porazila kejnezijanizam i prevladala ga tijekom ’70-ih.

Što je dakle neoliberalizam i po čemu se razlikuje od klasičnog liberalizma?

Neoliberalizam nas uvjerava da su tržišta dovoljna sama sebi, kako ona ne trebaju propise, te da su najbolji jamci ljudskog blagostanja.

Sve što potiče tržište, a to su privatizacija, deregulacija, sloboda i mobilnost financija i kapitala, odustajanje vlada od socijalne države je dobro i za tržište i za ljude, a sve što navodno smanjuje tržište ili ga ograničava, gdje se nabrajaju državne službe, regulacija, ograničenja ulaganja i kapitala, treba obeshrabriti i uništiti.

Kada je Hillary Clinton odgovarala na česte zahtjeve za ponovnom regulacijom financija, uvijek je ponavljala kako se moramo pridržavati “vladavine prava”. Time je mislila razumijevanje zakona koji utjelovljuju osjećaj tržišta i to u čisto ekonomskom smislu. U ovoj revoluciji ljudi nemaju nikakav status u odnosu na korporacije i nacionalne države su na putu ka odumiranju, a sve se opet rastače pred apstrakcijom koju nazivamo “tržište”.

Jedan od načina da se sumira  neoliberalizam je reći da je sve podčinjeno tržištu, uključujući i države, civilno društvo i, naravno, sva ljudska bića.

Čak se i demokracija počinje tumačiti kao tržište, a politika je podlegla neoliberalnoj ekonomskoj teoriji, tako da govorimo o kraju demokratske politike kakvu smo poznavali protekla dva i pol stoljeća. Kao što je tržište apstrakcija, tako to postaje i demokracija, a pravo igralište je negdje drugdje, gotovo sigurno u carstvu stvarne i istinske ekonomske razmjene, koja, međutim, nije tržište. Možemo reći da se sva razmjena u stvari odvija na neoliberalnoj površini.

Neoliberalizam se često opisuje, a to izaziva puno konfuzije, kao „tržišni fundamentalizam“ i dok to može biti i istinito u neoliberalnoj samopromociji i samopredstavljanju, samo tržište je prije svega i uistinu samo mit, jednako kao i vrijednosti koje pripadaju prošlosti. Tržište u neoliberalizmu nema nikakve veze s tumačenjem istog u prijašnjim ideologijama.

Stvoren je novi entitet koji nadmašuje termin neoliberalne države, jer on obuhvaća i potencijalno inkorporira sve države svijeta, svemoćan je i ne ostavlja mjesta za individualne slobode koje je propagirao klasični liberalizam, pa i druge ideologije poput komunizma. Do izvjesne mjere nadmašuje čak i fašizam.

Tumačenja neoliberalne globalizacije se razlikuju po pitanju da li je država jaka ili slaba u odnosu na korporacije koje su glavni pronositelji neoliberalizma. No, možda to više nije pravo pitanje, već je li uopće išta ostalo od države, jer je ona postala tržište, a tržište je postalo država.

Projekt neoliberalizma, odnosno redefiniranja države kao institucije društva, je otišao tako daleko da je njegovo zadiranje toliko duboko da nitko od „demokratskih“ aktera neće moći dovesti u pitanje njegovu učinkovitost.

Čak i američki predsjednički kandidat Bernie Sanders, samoproglašeni demokratski socijalist, vrlo je opasno artikulirao koncepciju države i civilnog društva koja se temelji na efikasnosti i racionalnosti tržišta. Hillary Clinton, kojoj se smiješi predstojeća pobjeda na predsjedničkim izborima, tvrdi da se tržište može uhvatiti u koštac i s klimatskim promjenama, nejednakosti dohotka ili nepravednim zdravstvenim i obrazovnim sustavom ili rasnom nepravdom. Ali, istina je da će ako pobijedi, Hillary Clinton samo ojačati neoliberalizam, kao silu „koja nema alternative“.

Nasuprot njima, simpatizeri Trumpa su spremni na zabranjeno i “politički nekorektnu” borbu sa svim ostalima. Oni žele biti “pobjednici”, pa čak i po cijenu istrebljivanja drugih, a to nije neoliberalan način, koji ne priznaje da može biti pobjednika i gubitnika u neoliberalnom svemiru.

U tekućoj predizbornoj kampanji je Hillary Clinton savršeno artikulirala neoliberalizam, bolje od svih kandidata. Ljudi mogu opaziti da joj je ideologija utemeljena na konceptu da ljudska bića nemilosrdno teže da postanu ljudski kapital, što znači da one koji ne uđu u okvire neoliberalizma treba rigorozno izopćiti i kazniti.

To je ona tamna strana neoliberalizma, ideološka, koja na multikulturalizam ljudskih bića gleda kao na kapital, zbog čega se ovaj projekt sve više povezuje sa suzbijanjem slobode govora i netolerancije prema onima koji odbijaju ići zajedno s vrstom politike identiteta koje neoliberalizam promiče.

A to objašnjava zašto su ’90-ih pod Clintonom simultano i paralelno rasli i neoliberalna globalizacija i različiti načini neoliberalne dresure, kao što su sram i isključenje primatelja socijalne skrbi.

Istinski trošak države na socijalna davanja je zanemariv, ali je njegova simbolika neprocjenjiva. U Sjedinjenim Državama je obračun protiv socijalne skrbi išao uporedo s uvođenjem disciplinskih zakona koje guraju Clintonovi, a dovodi do epidemije masovnih uhićenja i zatvaranja.

Neoliberalizam ne dopušta fluidnost samoizražavanja i povremenu prisutnost na tržištu i postavlja zatvore kao jedinu alternativu za sve one koji nisu voljni poimati sebe kao tržišnu robu.

Kada govorimo o tržištu kao mitu, jer niti jedan od elemenata kojih bi moralo biti kod tržišta da bi ono funkcioniralo nije na mjestu, to je kada tržište poprimi neoliberalni oblik, kada klasične koncepcije kupca i prodavatelja kao slobodnih igrača više ne postoje i tada je radikalna nejednakost jedini prirodni ishod.

I ta nejednakost u posljednja četiri desetljeća bilježi nagli rast, štoviše može se govoriti o eksploziji nejednakosti, a ona u potpunosti opovrgava tvrdnje zagovaratelja neoliberalizma kako on povećava blagostanje građana.

Neoliberalizam se voli fokusirati na javni dug i rezanje javnog duga postaje poput manije, ali se uporedo sa smanjivanjem ili dokidanjem socijalnih davanja ide i na smanjenje poreza za bogate. Čak su i ratovi diljem svijeta bolja opcija od „rata protiv nejednakosti“.

Sveopći uspjeh neoliberalizma je sahranio socijalnu državu i pretvorio je u državu discipline popustljivu jedino spram tržišta.

Neoliberalizam i obrazovanje

Neoliberalizam očekuje da svi stupnjevi obrazovanja budu redizajnirani za promociju ideje da se donošenje odluka vođeno ekonomijom mora aplicirati u sva područja života, roditeljstva, intimnih odnosa, seksualnosti i identiteta u svim njegovim formama, a svi koji se neće slagati biti će izloženi disciplinskim mjerama. Svi su dužni investirati u svoju budućnost, kako ne bi pali na teret državi ili bilo kome drugome. U protivnom će im biti uskraćeno priznanje kao ljudskom biću.

Ova takozvana ekonomska „realnost“, iako krajnje iracionalna, se proteže na civilno društvo, ali jednako i na državu i nijedan ideal nekadašnje liberalne ili drugih ideologija koje vuku korijen iz humanizma, više se ne priznaju. Jedina vrijednost je ona obnavljanja tržišta, drugim riječima, neoliberalizam je izdignuo tržište kao jedinu vrednotu koju valja slijediti. Postao je poput boga, eteričan, neupitan, neosporiv i sveprisutan. Sve što u obrazovanju i državnoj politici nije sukladno i ne služi tržištu mora biti protjerano, zabranjeno i izbrisano iz sjećanja, a što objašnjava radikalnu javnu narativu koja sužuje javni diskurs, uključujući važnost politike identiteta, a isključuje svaki klasni korijen problema.

Neoliberalizam i klasni problem

Neoliberalizam će ići dalje s politikom ograničavanja mogućnosti razvoja društva, jer to je jedna od njegovih značajki, kao sustava koji želi dominaciju na svjetskoj sceni i kao takav će stalno sužavati polja ljudskog djelovanja.

Raseljeni radnici, koji su pretrpjeli najviše zbog erozije starih industrija u bivšim proizvodnim centrima, u svijetu su postali nevidljivi u razjedinjenosti, i više ne mogu biti dio političke jednadžbe.

Da rekapituliramo, neoliberalizam nije samo ekonomska doktrina, kako je žele prikazati, koja se drži ortodoksne teorije da tržišta reguliraju sama sebe, nego je riječ o ideologiji koja zadire u sve pore društva. U političkom smislu se privid demokracije ostvaruje kroz mogućnost izbora između dvije političke opcije koju čine socijaldemokratska ljevica i konzervativni demokršćani. Obje opcije, koje se u zapadnim zemljama, kao i u Hrvatskoj, desetljećima smjenjuju na vlasti, djeluju po istom neoliberalnom obrascu i razlikuju se samo u sitnim ideološkim detaljima, uglavnom kada je riječ o povijesnim i svjetonazorskim temama, koji služe samo za odvraćanje pozornosti javnog mnijenja od stvarnih problema.

Imamo dvije glavne političke opcije koje će nastaviti s provođenjem neoliberalne agende „slobodnog tržišta“, jer još uvijek ne postoji intelektualni pokret koji će razbiti mit o njemu.

Reforme koje podrazumijevaju ekonomsko restrukturiranje i posljedično i neizbježno, rast nejednakosti u društvu idu dalje, a koliko dugo, to ovisi o našoj sposobnosti za razmišljanje izvan neoliberalne paradigme. Ne smijemo nasjedati na lažna obećanja o sitnim kratkoročnim ustupcima, jer na tome počiva uspješna budućnost opakog i tvrdokornog neoliberalnog projekta.
 
(altermainstreaminfo.com.hr)

ZAPRAVO: KLASIČNI KAPITALIZAM JE PRESTAO POSTOJATI JOŠ PRIJE DESETAK GODINA

Evo kako se to događa: bivši ministar financija Aleksej Kudrin svim silama predlaže Rusiji da se ugrađuje u zapadni ekonomski model, au isto to vrijeme Zapad je zamro u vrlo neudobnoj pozi u pokušaju da predvidi sljedeći korak američkih Federalnih rezervi.

Od toga kakvu će strategiju odabrati njihov šef, Janet Jelen, ovisi datum početka Druge Velike depresije. Ne u SAD, nego u čitavom svijetu. Ameriku će, najvjerojatnije, potpuno zbrisati.

Put u bezizlaznost postao je konačno bez alternative odmah nakon što su Federalne rezerve – od straha pred neizbježnim – uključile stroj za tiskanje novca radi spašavanja američkog gospodarstva od posljedica hipotekarne krize, čime su konačno slomile čitav socijalno-ekonomski model kapitalizma.

Ne treba smatrati da je taj sustav bio raj. Teško se živjelo i moralo je mnogo da se radi, ali je, ipak, blagostanje ljudi stabilno raslo. Primjerice, od 1860. do 1905. broj farmi u SAD trostruko je povećan, sa 2 na 6 milijuna, a broj farmera povećao se sa 10 milijuna 1860. do 31 milijun ljudi 1905., pri tom je ukupan broj stanovnika SAD tada iznosio 80 milijuna ljudi.

Odnosno, 38,7 posto američkog stanovništva bili su farmeri. Prema usporednim cijenama, ukupna vrijednost farmerskih gospodarstava bila je 3,75 puta veća 1906. od istog tog pokazatelja za 1860. i iznosila je 30 milijardi dolara.

Sve je tako funkcioniralo otprilike do početka XX stoljeća, dok bankari, nakon što su skupili snagu i pohlepu, nisu shvatili da se kod farmera nakupilo “veoma mnogo novca” i odlučili ih opljačkati. Prije svega, kao što to biva, putem “ukrupnjavanja fondova”, koje je izvođeno potpuno istim metodama kao što se to čini u naše vrijeme, odnosno, putem umjetnog bankrota.

Drugi instrument postala je ponuda, a često i nametanje “novih bankarskih proizvoda”: “Gospodine, na vašem računu u našoj banci prikupila se solidna suma novca. Zašto da ona leži besposlena? Vi možete kupiti dionice, a vaš novac će početi odmah vam donositi prihod! Ovo je odlična ponuda, gospodine! “

Na kraju se klasična shema kapitalizma slomila.

Pojavljivanje ogromne količine neočekivano slobodnog novca u optjecaju nije imalo, a nije moglo ni da ima adekvatne varijante ulaganja u projekte realnog sektora. Nastao je višak kapitala koji je odmah postao vrlo hranjiva sredina za špekulante na burzama.

Kapitalizacija burzovnih dionica u SAD od 1925. do 1929. povećana je s 27 na 89 milijardi dolara ili 3,3 puta za oko 4 godine! Inače, značenje ovih znamenki postat će očitije ako kažemo da je 1925. udio burzi iznosio 29,8 posto BDP SAD od 90,5 milijardi dolara, a četiri godine kasnije burzovne špekulacije formirale su 85,9 posto BDP od 103,6 milijardi. Počeli su prave novac izravno od novca.

Kakva roba i usluge! Kupuj dionice jeftino, prodaji skupo i obogatićeš se! U čitavoj Americi 1914. bilo je svega 4.500 milijunaša, 1926. njihov broj premašio je 11.000.

Kada je kod potrošača novac počeo nestajati banke su ponudile uzimanje kredita. Godine 1927. na kredit je prodano 85% namještaja, 80% fonografa (da, – i u to vrijeme također su postojali iPhoneovi), 75% perilica, 2/3 usisavača 62% pianina, 81% strojeva za šivanje i hladnjaka.

Također, postalo je obično kupiti automobil kao i štrucu kruha, mnoštvo banaka je bilo spremno s radošću dodjeli kredit. Prijevara – uzimaj sad, platit ćeš kasnije – postajao je sve brži.

Obujam prodaje na rate 1928. dosegnuo je 8 milijardi dolara, što je 12 puta premašilo isto takav pokazatelj iz 1918. Na kredit su se prodavale čak i dionice, budućem vlasniku bio je dovoljan prvi iznos od 10% njihove vrijednosti.

Iako se sljedeća, 1929. godina svuda naziva “zlatnom godinom” ekonomskog rasta, 80% stanovništva SAD više nije imalo nikakvih sredstava, a 60% obitelji nije zarađivalo čak ni 2.000 dolara godišnje, što je bio razinu za najneophodnije životne potrebe tog vremena.
 

 
Zato se od siječnja 1928. do rujna 1929. indeks DowJones povećao sa 190 do 382, a političari su jednoglasno govorili o neviđeno visokom tempu gospodarskog rasta Amerike.

Istina, Federalne rezerve, koje su već tada postojale, osjećale su neku nepravilnost onoga što se događa. Tamo nisu bile budale, budale ne bi mogle stvoriti takav sustav. Videći da ekonomija posustaje, Federalne rezerve su je pokušale ubrzati. A znate li kako? Povećanjem obujma novčane i kredite emisije!

U kolovozu 1927. Federalne rezerve su snizile diskontnu stopu do 3,5 posto i novac je krenuo u ekonomiju, samo ne u realnu, nego – špekulantima. U SAD se 1929. burzovnim špekulacijama već bavilo od 15-25. milijuna ljudi.

Posvuda su stvarani mjehuri i pravljene piramide. Kupljene dionice ulagane su u banke radi dobivanja novih kredita za koje su opet kupovane akcije da bi se koristile kao kaucija za nove špekulacije.

A onda je došao 24 listopada 1929., “Crni četvrtak”, kada je ta pomahnitala strojeva s bukom eksplodirala.

Jedan za drugim su pucali mjehuri i rušile se piramide.

Prvog listopada dionice koje kotiraju na Wall Streetu vrijede 87 milijardi dolara, samo mjesec dana kasnije, 1. studenog, za njih daju samo 55 milijardi, a do ožujka 1933. od njih ostaje samo 19 milijardi. Ispod ruševina burzi našli su se svi ostali sektori gospodarstva u kojima se “iznenada pojavljuje” hiperprodukcija. U industriji, u poljoprivredi, u području usluga, u bankarskom poslovanju. Svuda. Samo tijekom jedne, 1932. godine, bez krova nad glavom, u doslovnom smislu te riječi, ostalo je 273.000 obitelji.

Tijekom prve tri godine bankrotirale su dvije od pet banaka i trećina svih komercijalnih poduzeća. Proizvodnja čelika smanjena je 8 puta, proizvodnja automobila – 5 puta.

Od 1929. do 1933. “isparilo” je 85% ukupnog kapitala SAD. Više od 17 milijuna ljudi izgubilo je posao. Uzimajući u obzir da su u to vrijeme u većini obitelji radili samo muškarci, a prosječna obitelj, računajući djecu, brojila je 5-6 članova, može se sa sigurnošću reći daje bez sredstava za egzistenciju ostalo više od 70 milijuna ljudi.

Kada je početkom 30-ih sovjetski “Armtorg” objavio informaciju o slobodnim radnim mjestima za stručnjake za rad u SSSR-u, čak i za vrlo niske plaće, za jedan mjesec više od 100.000 prijava podnijeli su Amerikanci koji su željeli otići bilo gdje samo da imaju posao, zato što je u mnogim regijama SAD vladala prava glad.

Da bi se spasila i sačuvala Ameriku kao državu, njena elita morala je otpočeti Drugi svjetski rat.

Nakon što su se potpuno oporavile od posljedica Velike depresije, SAD su otprilike četvrt stoljeća opet slijedile klasični model kapitalizma. Treba istaknuti da, dok su to činili, da ih je i uspjeh pratio. Američka ekonomija nije samo brzo rasla, nego se i razvijala, prije svega na račun realnog sektora. Naravno, pojavljivali su se određeni problemi, ali u suštini, oni su predstavljali iste prirodne periodične potrese koji omogućuju da se odbace otpaci i s novom energijom nastavi razvoj. Ta koncepcija vječnog razvoja njih je i upropastila.

Razina ekonomske moći SAD tijekom osamdesetih lijepo je izgledao na reklamnim posterima, ali je već počeo dosezati do sve većih potreba svjetskog hegemona kojem je trebalo plaćati previše računa. I oporavljena Europa sa svojim projektom Zajednice Ugljen i Čelika ulazila je u direktnu konfrontaciju sa SAD.

Americi su bili hitno potrebni novi pokretači rasta, a burzovni bum obećao je, čak ne rast, nego raketno polijetanje prema zvijezdama. Jednom riječi, ispostavilo se da je sir suviše ukusan da bi se razmišljalo o mišolovku.

A kada je 2007. mjehur zagrmio, pogodio je američku elitu u živac. Ali, ona je također reagirala izričito na američki način. Političare je prije svega interesirao samo trenutni rezultat, a analitičari Federalnih rezervi shvatili su kakav će tsunami prekriti ekonomiju i koliko su iluzorne šanse da se u SAD to podnijeti. Najviše je plašila nespremnost državnog sustava olakšati posljedice socijalno-ekonomske kataklizme takvih razmjera. Početkom prošlog stoljeća bilo je mnogo jednostavnije.

Naravno, izgubiti 3 milijuna umrlih od gladi bilo je strašna, ali ne i suviše katastrofalna plaća tada, a danas je apsolutno nemoguć korak.

Amerikanci su veoma navikli živjeti dobro i sigurno. Trenutni rast nezaposlenosti do 50% stanovništva, opća glad, svaki treći građanin – beskućnik – takve potrese Amerika već nije mogla podnijeti. Užasnute, Federalne rezerve su pokrenule stroj za tiskanje i počele dolijevaju u motor kapitalizma po-američki, po 90 milijardi dolara godišnje.

Na što to podsjeća? – 1927. godina, anfas i profil. Samo, ovoga puta su Federalne rezerve same sebe uvjerile da su one sposobne uvjeriti čak i vraga. Vrag ga odnio, i klasični kapitalizam, glavno je – ne pustiti “napuhani” novac u realni sektor. I smislili su – kako.

Jednom rukom Federalne rezerve preko programa QE bogato su razdjelili stotine milijardi, otkupljujući “loš novac” od investitora, a drugom ih primoravali da taj novac odmah ulažu u federalne dužničke vrijednosnice, nazivajući taj proces “sterilizacijom”. Samo, nije slučajno što narodna mudrost uvjerljivo opominje da se s vragom ne smiju tikve saditi.

Da bi zainteresirale investitore za “sterilizaciju” Federalne rezerve su bile prisiljene im ponude nešto vrednije od “slobode poduzetništva”. Primjerice, najveće kamatne škare. Tržišna stopa na državne obligacije donosi 0,28 posto godišnje, a papiri Federalnih rezervi daju 0,5 posto. Glavno je što u tom slučaju Federalne rezerve otkupljuju još i loše, odavno nerentabilne aktive. Pravo zlatno dno. Investitori u pristali, a u Federalnim rezervama su veselo otvorili šampanjac i proces je krenuo …

Sve bi bilo dobro da nije matematike i već poznatog iskustva iz tridesetih. Možete ispisivati ​​nove dolare, čak i bilione, ništa ne smeta da se smanji stopa čak do nule, ali prije nego što se dospije do “sterilizacije” – jeftin novac uspijeva se bar jednom okrenuti na burzi – još više povećavajući financijski mjehur. Stvar se komplicira time što povećanje mjehura dovodi do ubrzanja isisavanja novca iz realnog sektora.

U listopadu 2015. obujam izdanih kredita dosegnuo je 60 bilijuna dolara i pet puta je premašio novčanu masu M2. Inače, trebalo je još 2008. razmišljati o tome kako se kumulativni obujam državnih obligacija i burzovnih dionica SAD može procijeniti na 38 bilijuna dolara, ako novčana masa M2 jedva doseže 12 bilijuna. Uz to, nulta stopa garantirano ubija američki mirovinski i zdravstveni sustav, to je sigurno kao pucanj u glavu.

Sa današnjim stavkama, opsluživanje čuvanja steriliziranog novca na računima Federalnih rezervi njih košta oko 12 milijardi dolara godišnje. Od onih 90 milijardi napuhanog novca, što je američko gospodarstvo još uvijek u stanju podnijeti svake godine, 78 milijardi dolara ostaje na raspolaganju državne blagajne SAD i odlazi na financiranje proračunskih potreba, naravno, sa sve većim deficitom, ali izbjegavanje bankrota za sada uspijeva. Ipak, u takvom režimu socijalni, i prije svega mirovinski sustav, neće izdržati više od 2-3 godine.

To je kolaps ekonomije i socijalna eksplozija jednaka erupciji Jeloustona. Radi spašavanja mirovinskog i zdravstvenog fonda neophodno je povećanje diskontne stope najmanje do 3%, ali će onda cijena opsluživanja “steriliziranog” novca porasti do 72 milijarde dolara i praktično neće imati što da se izdvoji za državnu kasu. Deficit državnog proračuna već za neku godinu dosegnut će kritičnu razinu neminovnog bankrota. A to je krah čitave dolarske ekonomije i vjerojatno krah samih SAD kao države u njihovom sadašnjem obliku i granicama. Kako god- kraj je isti.

A sve to je zbog toga što su Federalne rezerve vlastoručno uništile kapitalistički model ekonomije. Zbog pohlepe. Zbog oholosti. Zbog ograničenosti testiranja. Zbog populizma. Sad je sasvim svejedno koliko tih “zbog” ima na spisku uzroka. Važan je – rezultat.

Onaj kapitalizam koji je izložen u radovima klasičara i po inerciji se predaje u ekonomskim školama prestao je postojati još prije desetak godina. Njega su ubile banke, iz običnih novčanika za čuvanje novca, nakon što se uobrazio da je glavni mehanizam za upravljanje ekonomijom, izbrisao robu iz glavne formule i oduzeo novcu njegovu osnovnu – kumulativnu funkciju. Dakle, skinite kape – na sahrani smo američkog sustava kapitalizma.
 
(fakti.org)

Nova studija je podržala sumnju koja se već dugo vremena provlači, a to da Apple usporava starije modele njegovih iPhone mobitela da bi potaknuo korisnike da kupe noviji uređaj, i time od korisnika radi budale

Istraživanje provedeno u SAD analiziralo je pretraživanje u svijetu “iPhone je spor” i utvrdilo da je traženi pojam znatno porastao u vrijeme lansiranja novog modela iPhone-a.

To je onda bilo uspoređeno sa rezultatima sličnog pretraživanja za izraz ‘Samsung Galaxy je spor’, i otkriveno je da pretraživanje je broj pretraživanja pojma bio nepromijenjen prilikom izlaska novih modela iz Samsunga, piše dailymail.co.uk.

Istraživanje, provedeno na Sveučilište Harvard od strane PhD studenta Laure Trucco, slijedi tvrdnje da Cupertino-bazirana tvrtka (Apple) namjerno sabotira svoje stare proizvode.

Dopisnik New York Timesa, Sendhil Mullainathana, profesor ekonomije na Harvardu, opisano je rezultate opisao kao “udarne”.

“Ne bi li mnogi vlasnici poslovnih kompanija željeli da je njihov stari proizvod je manje koristan kad god će izdati noviju verziju?” G. Mullainathan je napisao.

“Kada prodate uređaj i kontrolirate operativni sustav, to je opcija za prijevaru”.

Dok neki MailOnline čitatelji nisu primijetili usporavanje Apple telefona, drugi tvrde da je Apple sabotirao starije telefone putem ažuriranja softvera.

“To je opće poznato”, napisao je jedan čitatelj.

“Ako želite da vaš iPhone ostane brz i praktičan, nemojte ga softverski nadograditi, jer nove nadogradnje dolaze u roku od šest mjeseci nakon izlaska novog iPhonea”.

Prošle godine, Catherine Rampell, je također pišući u New York Timesu, bila zabrinutosta da je Apple mogao biti napraviti novi operativni sustav koji samo radi na najnovijim verzijama proizvoda.

Rekla je da je njezin iPhone 4 postao mnogo sporije kada je skinula i nadogradila iOS 7 – te da je jedino rješenje, čini se kupiti iPhone 5.

Gđa Rampell je optužila Apple da im je ponestalo ideja pa se pokušavaju ‘ispirati mozak’ svojim klijentima u kupnji novog iPhone 5S i 5c, jer oni izgledaju lijepo.

Njezine tvrdnje su potaknule teoretičare zavjere koji odavno drže da se Apple bavi ‘planiranim zastarijevanjem’, pojam koji je poznat još od Velike depresije 1930-ih.

Teorija navodi da proizvođači, od automobila do mikrovalovalne pećnice, daju određeni rok trajnosti proizvodu i onda će jednostavno prestati raditi, prisiljavajući potrošače da kupuju novi.

I Apple je suočen se tvrdnjama da je kriv za planiranje zastarjevanja puno prije roka.

Kada je počeli koristiti otpornije vijke stručnjaci kažu da je to zaustavilo korisnike da sami popravljaju telefon, ako je došlo do problema.

U međuvremenu, u 2012. Apple je tužen od strane brazilskog Instituta za politiku i Pravnog softvera tijekom lansiranjanovog iPad Aira.

Organizacija tvrdi da zato što je novi retina zaslon na novom iPad 3 suvišan i da Apple mijenja svoje uređaje prebrzo.

“Ako možete isprati mozak potrošačima u razvoju novih izgleda koji čine staru stvar nezanimljivom više estetski nego funkcionalno, tada imate veću prodaju iz skupine vaših postojećeih klijenata.”
 
(preveo:mag.A.B./uredio:nsp)

Soroš i ‘Udruženje’ izazivaju financijski kaos kako bi stvorili jednu banku, vojsku i vladu. Veliko zaprepaštenje u SAD-u je izazvalo otkriće masovnih koncentracijskih kampova opasanih s nekoliko redova žice, a izgrađenih u svim dijelovima SAD-a

Ti kampovi mogu primiti na milijune ljudi, zbog čega u vodu pada teza da su izgrađeni za prihvat par tisuća ilegalnih imigranata.

‘Zbog čega milijarderi Đerđ Soroš i John Paulson kupuju zlato?‘ Naslov je vrlo zanimljivog teksta kojeg je prije par dana objavio američki nezavisni portal Blacklisted News, iz pera novinara Michaela Snudera, koji na osnovu ponašanja moćnih multimilijardera, te dobro upućenih burzovnih mešetara, pokušava odgonetnuti što se u stvari događa u financijskom svijetu.

Nešto veliko uskoro bi se moglo dogoditi! – insajderi s Wall Streeta i vodeći bankari u zadnje vrijeme vuku vrlo neobične poteze iz kojih se da zaključiti da se spremaju za nešto ‘veliko’, što bi se uskoro moglo dogoditi – ističe u uvodu novinar portala, te potom dodaje da je sve više pokazatelja koji upućuju na zaključak da će se u SAD pa i šire, uskoro dogoditi veliki financijski kolaps.

Taj svoj ​​zaključak Snyder potkrepljuje, između ostalog, i podatkom da multimilijarder i financijski magnat George Soroš u zadnje vrijeme jeftino prodaje dionice najpoznatijih svjetskih banaka (JP Morgan, Goldman Sachs), i ostale svoje dionice, dok u isto vrijeme kupuje velike količine zlata. Zašto bi netko ispod cijene prodavao dionice i kupovao zlato, ako ne očekuje slom?

Zašto bi netko ispod cijene prodao desetine milijuna dolara vrijedne dionice vodećih banaka, te u isto vrijeme kupovao ogromne količine zlata, osim ako ne misli da će uskoro doći do velikog kolapsa svjetskog financijskog sustava – primjećuje novinar, koji tu svoju tezu potom podupire nekim ranijim Sorosevim izjavama.

Ne mogu vas razvedriti dobrim vijestima, jer je situacija vrlo ozbiljna i teška. Čeka nas ektremno teško vrijeme, nešto slično krizi kakva se dogodila tridesetih godina prošlog stoljeća, a moguć je i totalni kolaps cijelog financijskog sustava.

Nakon toga moglo bi doći do velikih nereda na ulicama Amerike, što bi moglo poslužiti kao ispriku za uporabu oružja od strane vlasti, te za uvođenje restriktivnog političkog sustava u kojem bi indivudualne slobode bile još više ograničene – kazao je Soros u nedavnom intervjuu za Newsweek.

U Americi se kupuje masovno municija koja nije namijenjena za vojsku!

Američka socijalna služba naoružava se kao da će u rat! Zlato u velikim količina, osim Soroša, kupuju i drugi milijarderi poput John Paulsona, ali i mnoge središnje banke. Dobro upućeni burzovni ‘insajderi’, osim toga, u zadnje vrijeme masovno rasprodaju dionice tvrtki, a velike količine novca (radi se o bilijunima dolara) u isto se vrijeme izvlače i iz investicijskih fondova, primjećuje autor koji potom konstatira da se osim zlata, u zadnje vrijeme u Americi intenzivno kupuje i municija.

Nedavno je otkriveno da američke socijalne službe kupuju 174.000 metaka koji će biti podijeljeni na 41 lokacija u Americi. Zbog čega, za ime Boga, socijalni radnici trebaju 174 tisuće metaka? – Pita se autor, pa dodaje da je ranije ove godine Ured državne sigurnosti SAD-a kupio preko bilijun metaka, od kojih mnogi probijaju zidove i razaraju unutarnje organe, a koji, važno je istaknuti, nisu naručeni za američku vojsku!

Očito je da se burzovni mešetari, američka vlada i središnje banke spremaju za nešto veliko, zbog čega ni vi ne bi trebali gurati glavu u pijesak – zaključuje autor teksta.

Multimilijarderi se klade u propast eura! Dodamo li svemu navedenom informaciju da se Jacob Rothschild, John Paulson i Đerđ- George Soros u stotine milijuna dolara ovih dana klade u propast eura, kao i podatak da je euro posljednje vrijeme zaista značajno pao, skori financijski slom u svijetu sve manje se čini nerealnim.

Tko u stvari izaziva najgori mogući rasplet, odnosno tko u pozadini vuče konce zbog kojih Europi i SAD-u prijeti još veća kriza, odnosno ekonomska katastrofa kakvu svijet nije video još od tridesetih godina prošlog stoljeća, a koja je prethodila najvećem sukobu u povijesti ratovanja?
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(intermagazin.rs,youtube/uredio:nsp)

Prošle godine je državni dug SAD iznosio 109,9% BDP-a, što je nešto više od 18 bilijuna dolara. To je, naravno, puno, ali ukupan iznos duga zemlje je mnogo važniji i interesantniji pokazatelj. A on je u SAD već dostigao 350% BDP-a! U ovu ogromnu cifru ulazi dug obitelj, financijski, korporativni i državni dug.

PODACI Bank of America Merrill Lynch razotkrili su da 0,1 posto Amerikanaca raspolaže bogatstvom kao 90 posto njihovih sunarodnjaka.

Taj 0,1 posto drži 22 posto ukupnog bogatstva SAD.

Godine 1929 – kada je u SAD počinjala Velika depresija – 90 posto Amerikanaca držalo je u svojim rukama 16 posto nacionalnog bogatstva.

Američka fasada koja se guli ima možda još opasniju skrivenu pozadinu.

Prošle godine je državni dug SAD iznosio 109,9 posto BDP-a, što je nešto više od 18 bilijuna dolara. To je, naravno, mnogo, ali ukupan iznos duga zemlje je mnogo važniji i zanimljiviji pokazatelj. A on je u SAD već dostigao 350% BDP-a!

Obično se američki razinu konsolidiranog duga određuje na temelju FRS obrasca Z.1 Flow of Funds (section L.1).

Krajem ožujka 2015. godine objavljeno je posljednje izdanje ovog obrasca, koji je uključivao ukupni obujam instrumenata kreditnog tržišta (Total Credit Market Instruments). Tada su svi saznali da je ukupan dug SAD već dostigao 330 posto BDP-a, premašivši 59 bilijuna dolara.

U ovu ogromnu cifru ulazi dug obitelj, financijski, korporativni i državni dug.

A onda je FRS odjednom prestao objavljivati uobičajene podatke. U drugom tromjesečju izvješće Z.1 je izašao bez uobičajenih tablica. Očigledno je da je do 18. rujna američki regulator primio veliki broj pitanja o razlozima ne obajvljivanja informacija pa je krajem prošlog tjedna objavio službeni izvešta j.

Ispostavilo se da je indikator “instrumenti kreditnog tržišta” Izbirsan, a umjesto njega su se pojavila dva pokazatelja – “dužničke vrijednosnice” i “krediti”.

Ovi pokazatelji sada sadrže svu aktivu i obveze koje su prethodno ulazile u “instrumente kreditnog tržišta”. Pri čemu su u metodologiju uvedene neke promjene što je rezultiralo time da ukupan iznos konsolidiranog duga poraste za 2,7 bilijuna dolara.

Odsad će u izvještajima FRS ukupan dug biti – zbroj dvije kategorije instrumenata: dužničkih vrijednosnih papira i kredita.

FRS je uspio jednim udarcem ubiti dvije muhe. Prvo, sada je moguće ne objavljivati ​​jednostavan instrument koji je mogao razumjeti svatko tko to poželi i pritom bio u stanju da ocijeni opseg ukupnog duga SAD. Drugo, regulator je tiho i neprimjetno povećao ukupni dug na 62,1 bilijuna u odnosu na 30. jun 2015. godine.

Postupak FRS se može razumjeti. Prije samo nekoliko mjeseci diglo se mnogo prašine u medijima, kada se saznalo da je ukupan dug premašio 330 posto BDP-a.

Iznenađujuće, podaci o BDP-u nisu revidirani naviše, što znači da je ukupan iznos duga već dostigao 350% BDP-a!

I o ovome nitko nije izvijestio, najznačajniji mediji šute, jer do sada nije bilo službenih izjava i priopćenja koja bi uključivala ovu cifru. To je vrlo čudno, s obzirom na zabrinutost koja vlada zbog dužničkih problema u svijetu.

Mada, zašto još jednom uzbunjivati ​​narod, čim se indeks S & P vrati na 2.000 bodova – sve se zaboravlja?
 
(fakti.org/uredio:nsp)

Isti onaj koji je vodio brutalnu politiku FED-a i štampanja dolara zbog kojeg je dolar tako ojačao bez ikakvih razloga, proziva svoje kolege s kojima je bio na ručkovima i pio kavu

Mnogo više bankara bi se trebalo naći u zatvoru zbog radnji koje su dovele do najveće finansijske krize poslije rata 2008. godine, kazao je u za američki USA Today bivši čelnik američke centralne banke (FED) Ben Bernanke.

Bivši predsjednik američke središnje banke Ben Bernanke smatra da je više direktora s Wall Streeta trebalo završiti u zatvoru zbog njihovih postupaka koji su doveli do financijske krize 2008. godine.

U intervjuu dnevniku USA Today Bernanke je kazao da su se američko ministarstvo pravosuđa i druge agencije zadužene za kriminalna djela više fokusirali na istrage i optužbe protiv financijskih kompanija.

“Ali ja bih se više usmjerio na istrage postupaka pojedinaca, s obzirom da je sve što je krenulo krivo ili bilo nelegalno počinjeno od strane pojedinaca, a ne neke apstraktne tvrtke”, kazao je Bernanke.

Bernanke, koji je bio predsjednik FED-a za vrijeme financijske krize 2008. godine, a koju smatra najgorom od Velike depresije 1930.-ih godina, kaže da nije bilo na njemu da odlučuje treba li sudski goniti pojedine direktore.

“FED nije zadužen za to. Za to su zaduženi ministarstvo pravosuđa i drugi odgovorni, a mnogo napora usmjereno je na optuživanje financijskih tvrtki. Financijska tvrtka je, dakako, zakonska fikcija, nije osoba. Ne možete tvrtku poslati u zatvor”, kazao je Bernanke.

Bernanke, koji je nakon osam godina na mjestu predsjednika FED-a lani otišao u mirovinu, kaže da je financijska kriza 2008. bila izuzetno opasna i da i dalje smatra da je Fed dobro učinio što je tada spašavao banke od propasti.

“Mislim da je bilo vrlo izgledno da kliznemo u depresiju sličnu onoj iz 1930-ih godina”, kazao je Bernanke, koji ovoga tjedna izdaje memoare.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(index.hr/uredio:nsp)

Djecu bi se danas trebalo strašiti sa konzumerizmom umjesto Babarogama. Što je izazvalo Veliku recesiju?

(u tri scene i jednom telefonskom razgovoru)

Prije četrdesetak godina upoznala sam jednog čovjeka i kasnije još tri puta došla s njim u dodir. Ove četiri scene, koje obuhvaćaju četiri desetljeća njegovog života, trebalo je da mi budu dovoljne da predvidim Veliku recesiju. Ali nisam to povezala sve do sada.

Prva scena

Krajem 60-ih radila sam u jednom kafiću blizu vojne baze iz koje su vojnici slani u Vijetnam. Mnogi vojnici koji su kod nas navraćali izdavali su antiratne novine i planirali demonstracije – jedna grupa je čak organizirala sindikat u vojsci.

Ali ja sam često sjedila s jednim mladićem koji se vratio iz Vijetnama i samo brojao dane do skidanja uniforme. Dwayne je imao kovrčavu tamnu kosu, živahne oči, simpatičan osmijeh i pomalo isturene zube. Bio je vješt majstor i umio je popraviti gramofon ili donijeti dio uz koji je naš stari šapirograf glatko radio.

Nije mnogo govorio o ratu osim što je pričao da je njegova četa sve vrijeme bila napuhana. “Naša deviza je bila – ‘Hajde da ne radimo, a da kažemo da smo učinili.’ Ja i još jedan momak smo to ispisali na velikom panou. “Pano je preživio čitav jedan dan”, rekao je s mješavinom ironije i pravog ponosa.

Dotle je išao Dwayneov antiratni aktivizam. Nije namjeravao postati profesionalni vijetnamski veteran kao John Kerry. Planirao se vratiti u Cleveland i nadoknaditi propušteno vrijeme u civilnoj kontrakulturi.

Uživala sam na pauzama s Dwayneom zbog njegovog toplog, samoironičnog humora, ali tisuće vojnika je prolazilo kroz kavanu i nisam primijetila kada je otišao.

Druga scena

Početkom 70-ih General Motors je uveo najbržu automobilsku pokretnu traku na svijetu u Lordstaunu, država Ohio, i na njoj zaposlio radnike stare u prosjeku 24 godine.

Vodstvo se nadalo da će ovi zdravi, mladi i neiskusni radnici proizvoditi 101 automobil na sat bez obustave rada kojom bi se iskusni automobilski radnici sigurno služili. Ali takav tempo i monotonija tlačili su ove mlade radnike. GM je u Lordstaunu umjesto obustava dobio niz usporavanja i kvarenja strojeva kako bi se usporila traka. Uprava je to javno označila kao sustavnu “sabotažu” – dok nije shvatila da time može naškoditi prodaji automobila.

Otišla sam u Lordstaun tjedan dana prije glasovanja o štrajku, usred nacionalnih spekulacija o generaciji “hipi automobilskih radnika” čije će priče o “humaniziranju pokretne trake” navodno zauvijek promijeniti američki rad.

Prilikom organiziranog obilaska tvornice (kako bih drugačije ušla?), primijetila sam Dwaynea kako zračnim pištoljem ubacuje radio-prijemnike u automobil. Prepoznali smo se, ali u discipliniranom tvorničkom okruženju oboje smo instinktivno pomislili da je najbolje da to ne pokazujemo. Umjesto pozdrava, Dwayne mi je doturio ceduljicu sa svojim brojem telefona. Iste večeri u njegovoj kući, ukratko mi je ispričao što mu se dešavalo otkad je odslužio vojni rok.

“Sjećam se da ste mi ti i društvo dali ogroman banana split na dan kad sam se skinuo. Pa, otad je sve krenulo nizbrdo. Vratio sam se u Cleveland, živio s ocem koji je bio nezaposlen. Čovječe, kakva je to bila gnjavaža! Ali mislio sam da će biti bolje ako se motoriziram, pa sam kupio auto. Ali pokazalo se da auto nije ljudsko biće i to je bio problem. Onda sam pomislio, ‘Zapravo mi treba djevojka.’ Ali pokazalo se da djevojka jeste ljudsko biće pa je onda to bilo problem. Na kraju sam se zaposlio u General Motorsu da otplatim auto i djevojku.”

Zatim me je upoznao sa svojom trudnom ženom, i činilo se da mu je mnogo draža nego što je govorio.

Mladi par se nije žalio na plaću u General Motorsu. Međutim, Dwayne je planirao dati otkaz kad mu se žena porodi. “Još uvijek sam bio tamo da bismo mogli iskoristiti bolničko osiguranje.” A poslije? “Možda ćemo otići obrađivati zemlju.” Ako to ne uspije, potražit neki posao gdje će moći raditi nešto “smisleno”.

Za Dwaynea smislen posao nije podrazumijevao lansiranje space-shuttlea ili liječenje raka. Podrazumijevao je postići nešto vidljivo, recimo popraviti gramofon u kafiću, umjesto da izvodi rutinske pokrete rukom na kolima koja prolaze pored njega svakih trideset šest sekundi.

Želio je i pobjeći iz vojničke atmosfere tvornice. “Isto je kao u vojsci”, rekao mi je. “Čak koriste i iste riječi, recimo ‘izravno naređenje’. Kobajagi imaš ugovor, tako da postoje neke stvari na koje prosto ne mogu da te prisile. Osim ako ti šef smjene ne izda izravno naređenje, pa onda ili uradiš ili letiš. “

Tako su i pored velike plaće Dwayne i njegovi prijatelja razmišljali produžiti dalje. To nisu bili pusti snovi. Početkom 70-ih bilo je dovoljno posla, pa recimo, ako se neki tvoj prijatelj preselio u Atlantu, ili neka skupina koju voliš svira u Cincinnatiu, mogao si stopirati i za dan-dva naći posao koji će ti pokriti troškove stanarine i hrane.

Naravno, zbog toga je bilo teško voditi poduzeće. Uprava General Motorsa nije se razlikovala od mnogih drugih poslodavaca kada se žalila na izostanke od ponedjeljka do petka, i na visoku fluktuaciju radne snage među mladim radnicima. Upravo u to vrijeme su američki proizvođači počeli osjećati konkurenciju njemačkih i japanskih proizvoda, i prvi put u nekoliko desetljeća doživjeli blagi pad profitnih stopa. Iz ove perspektive, pitam se da li je to bio trenutak kada su mnoge tvrtke čvrsto riješile da učine nešto povodom svojih problema s radnom snagom.

Ali ni Dwayne ni ja nismo mogli naslutiti outsourcing i offshoring koji će uskoro nastupiti. Za nas je to bilo vrijeme kad je bilo posla i kad Amerikanci nisu govorili o pronalaženju nego o humaniziranju posla.

Treća scena

Godine 1980. održala sam predavanje na sveučilištu u Michiganu i primijetila Dwaynea u publici. Poslije predavanja pozvala sam ga da pođe s nama – sa mnom i profesorima koji su me tamo pozvali. Ali Dwayne je uzeo djecu iz škole i odveo ih kod dadilje da bi stigao na smjenu od četiri popodne. Njegova žena će ih pokupiti sat vremena kasnije kad se završi njena prva smjena.

“Komplicirana logistika”, rekla sam.

“Teži manevri nego u Vijetnamu”, odgovorio je. Ali su ih on i njegova obitelj svakodnevno uspješno izvodili.

Za tih nekoliko minuta koliko smo imali na raspolaganju, Dwayne mi je ispričao da više ne radi u automobilskoj industriji. “Mnogo otpuštaju.” Da bi “bio korak ispred”, postao je mehaničar. A da bi bio ispred toga, svoje kvalifikacije je podigao do točke da sada “programira strojeve koje programiraju druge mehaničare”. Sležući ramenima, kao da je htio da kaže “Što se može …”

U to doba strojarske radionice su uvodile kompjutere, kako se mehaničari na klupama više ne bi bavili planiranjem, nego da se planiranje centralizira u upravi ili odjelu za planiranje. Dwayne je pomagao da se uvede automatizacija koja će mnoge njegove kvalificirane kolege svela na ulogu rukovatelja. Shvatio je da za “korak ispred” mora spušta cijenu tuđeg rada i olakšava zamjenu drugih ljudi. Otud ono apologetsko slijeganje ramenima.

Izgleda da njegova žena nije uspijevala ići ispred računalne automatizacije. Obrađivala je podatke u osiguravajućoj kompaniji i najčešće se navečer vraćala kući žaleći se na glavobolju od cjelodnevnog buljenja u tadašnje nepokretne, treperave CRT monitore.

“Uredski posao postaje gori od onih tvornica o kojima si pisala”, rekao mi je Dwayne. “Usput, dopala mi se knjiga.” Mislio je na moju knjigu All the Livelong Day, s jednim poglavljem o Lordstaunu u kojem se on pojavio.

Telefonski poziv

U ljeto 2008. pozvao me je neki čovjek da mi kaže kako on i njegove sestre zovu svakog iz očevog imenika da ih obavijeste da je on preminuo.

Dwayne je naprasno umro u Arizoni, gdje se preselio prije nekoliko godina i radio u specijaliziranoj radionici koja je imala nekakve veze s industrijskim laserima. (Izgleda da je “bio korak ispred” do samog kraja). Sahrana se održavala u subotu i bilo je puno mjesta za goste sa strane. “Tata je napravio lijepe dograđene spavaonice”, rekao mi je njegov sin.

Dwayneova djeca (koja su razvožena između smjena točno u minutu) pokušavala su pronaći način da kuća ostane u obitelji umjesto da je prodaju nekom strancu koji možda neće znati cijeniti građevinsko majstorstvo njihovog oca. Ali sve je još uvijek bilo “pod znakom pitanja”.

Nisam otišla na sahranu, ali sam makar uspjela na vrijeme pošaljem telegram sućuti.

Lehman Brothers je propao dva mjeseca kasnije, a ja sam počela intervjuirati ljude, koji su ostali bez posla bez kuće ili ušteđevine u Velikoj recesiji, za potrebe ove knjige. Trebalo mi je dvije godine razgovora sa žrtvama recesije da uvidim kako je Dwayne povijest, s čijim sam dijelovima bila upoznata, objašnjavala krizu koja nas je snašla nakon njegove smrti.

Kad sam shvatila da Dwayne i njegova obitelj se trebaju naći u povijesti Velike recesije, pronašla sam njegovog sina. Ispričao mi je da su njegove sestre, koje obje žive u Michiganu, razmišljale preseliti u Arizonu, možda čak i zajedno, iako je jedna bila udana, a druga nije. Čak su počele ispipavati kakve su šanse za zapošljavanje. (Jedna Dwayneova kći je medicinski recepcioner dok druga vozi dostavni kamion.)

Zatim je došao krah, i ko je tad smio odreći stalnog zaposlenja? Nažalost, dok su čekali, cijene nekretnina su toliko pale da bi, čak i da su uspjeli prodati Dwayneovu kuću po tadašnjoj cijeni, i dalje dugovali banci preko 200.000 dolara. Kuća, sa svim Dwayneovim finim adaptacijama, sada je bila “pod vodom”.

Budući da je njihova majka dotad već otišla sa scene i da njihov otac nije ostavio nikakvo značajno nasljedstvo, osim isplaćenog životnog osiguranja od 15.000 dolara i 6.000 dolara zaduženja na kreditnoj kartici, njegova djeca nisu mogla nastaviti otplaćivati ​​kredit za kuću. Tako su, po savjetu odvjetnika, banci poslali poštom ključeve i otišli.

“Tata bi se našalio”, kaže njegov sin. “Dok sam bio živ, branio sam vam da bježite od kuće, ali naučio sam vas da trebate otići od kuće kad umrem”. Tako nešto. Samo bi on bi to umio ispričati smješnije. “

Vjerojatno postoji neki način da ispadne smješnije, ali ni ja ne znam kako.

To ne znači da je Dwayne vodio naopak ili bezvrijedan život. Možda je njegovo imanje propalo u recesiji, ali on je bio prilično redovito zaposlen na sve zahtjevnijim, a nadajmo se i “smislenim” radnim mjestima. Odgojio je troje djece koja se međusobno slažu i poštuju svog oca. I izgleda da je očuvao svoj ​​samoironično, ali ne i samopotcenjivački humor do kraja.

Sa druge strane: ovdje imamo jednog radnika, u obitelji s dvije plaće, koji je držao korak ispred offshoringa, držao korak ispred automatizacije, radio četiri desetljeća i umro bez ikakve ušteđevine, s neotplaćenim stambenim kreditom većim od vrijednosti kuće i 6.000 dolara zaduženja na kreditnoj kartici.

Što se tiče ove kreditne kartice, Dwayneov sin je inzistirao da mi skrene pozornost kako je njegov tata prezirao “konzumerizam” do kraja. Dok su djeca odrastala, obitelj nijednom nije kupila veliki televizor, novi auto ili najmodernije tenisice na kredit. Najveći dio tog duga od 6.000 dolara, smatra sin, ostao je od Dwayneove posljednje selidbe iz Illinoisa u Arizonu, dakle moglo bi se reći da je u pitanju bila investicija u karijeru, koju je otplaćivao.

Sve mi to govori da je Dwayneoa realna zarada, iako su njegove kvalifikacije rasle, ostajala je na istoj razini ili možda išla naniže tijekom njegovog života. Ali ići naniže je neamerički pravac.

Od 1820. do 1970, realne satnice u Americi rasle su svakog desetljeća, čak i tijekom 1930-ih. To izuzetno stoljeće i pol (vjerojatno jedinstveno u povijesti) završio se sedamdesetih. Od tada do sada – drugim riječima, tijekom Dwayneovog radnog života – američke satnice su stagnirale ili opadale.

Izgleda da se Dwayne nalazio na višem kraju – to jest stagnantnom kraju – ove platne statistike. Tijekom godina kada su tolika radna mjesta preseljena u inozemstvo i tolike kvalifikacije prebačene od ljudi na kompjutere, Dwayne je bio jedan od dalekovidnih i sretnih Amerikanaca koji su uspijevali da “budu korak ispred”.

Zašto onda tvrdim da je njegov život nagovijestio Veliku recesiju?

Tijekom desetljeća kada se Dwayneova zarada gotovo nije mijenjala i dok su kvalifikacije njegovih manje sretnih kolega gubile vrijednost, američka produktivnost je neizmjerno porasla. Statistički govoreći, od 1971. do 2007, američka produktivnost je porasla 99 % posto; to jest gotovo je udvostručena. U istom razdoblju, satnice su porasle 4 posto. (Ne 4 posto godišnje – 4 posto za trideset šest godina.) Drugim riječima, produktivnost prosječnog radnika porasla je dvadeset pet puta više od njegove plaće. Ljudi kao što su Dwayne i njegova kompjutorizirana žena s uredskim poslom proizvodili su više na sat čak i dok su im plaće ostajale iste ili padale.

Ali Amerika je potrošačka ekonomija. Dwayne je koristio riječ “konzumerizam” kad je prekoravao djecu što traže najnovije drangulije. Ali za ekonomiste, “potrošačka ekonomija” je neutralan termin koji označava društvo koje većinu svojih proizvoda prodaje interno. Mi u Sjedinjenim Državama 70% posto svoje robe i usluga prodajemo jedni drugima. Ali ako je većina Amerikanaca zarađivala manje, a proizvodila više, tko je kupovao sve stvari?

Kada je Henry Ford 1914. podigao plaće radnicima na pokretnoj traci na fantastičnih 5 dolara na sat, objasnio je da njegova tvrtka ne može razvijati ukoliko Amerikanci ne zarađuju dovoljno da kupe atomobil koja proizvode. Kada su firme za koje je Dwayne radio počele smanjivati plaće, vodile su se logikom da umjesto da svoje radnike plate da bi mogli kupovati stvari, mogu isti novac da im pozajme. Možda to i nije bila toliko svjesna odluka koliko iskorak iz nužosti.

Kada je Dwayne početkom 70-ih radio u General Motorsu, ova automobilska tvrtka je ušla u posao automobilskog kreditiranja kako bi unaprijedila prodaju vlastitih proizvoda. Kada je Dwayne umro, General Motors Acceptance Corporation nije davala samo kredite za kupnju automobila, nego je bila i četvrti po veličini stambeni vjerovnik. TARP program ju je izvukao iz ogromnih hipotekarnih gubitaka.

Isto tako, još jedan industrijski gigant, General Electric, osnovao je svoju kreditnu podružnicu, GE Capital, pomoći srednjim poduzećima da kupuju njihove generatore. Ali kako su realne zarade padale, a realna prodaja se usporavala, ogranak se transforimisao u financijsku tvrtku. Do 2007, godinu dana prije kraha, GE Capital je osiguravao polovicu profita General Electrica.

Korporacije koje nisu same postale banke ulagale su dobit u druge banke ili su je vraćale dioničarima koji to činili. Tako je regularni novac postao Wall Street novac. Drugim riječima, naša ekonomija je financjalizirana. Ali što su financijske institucije radile sa svim tim novcem koji se gomilao u sve manje i manje ruku?

U mojoj knjizi Money Makes the World Go Around, pokušala sam da uđem u trag svojoj bankovnoj štednji koja je oticala u globalnu ekonomiju sredinom devedesetih. Najveći dio mog novca, pokazalo se, kružio je u zatvorenim krugovima trgovine valutama, vrijednosnim papirima i apstraktnijim derivatima. Onaj djelić koji je procurio do, kako ga bankari zovu, “realnog sektora”, korišten je za kupnju vode iz trećeg svijeta i energetskih sustava (bez ikakvih materijalnih poboljšanja na njima). Ostatak je pozajmljivan tvrtkama, državama i privatnim građanima koji, po svemu sudeći, nisu bili vlasnici rastućih poduzeća niti imali rastuće prihode da bi mogli da ga vrate.

Prosto se osjećao piramidalni miris. Ako ove godine nemam 10 dolara, a primanja mi ne rastu, kako ću dogodine imati 15 dolara da vam vratim novac s kamatom? Da se ponovo zadužim? Do kraja 90-ih svakom osim guvernerima bilo je jasno da ovako neće moći još dugo.

Ako zvuči kao da se hvalim svojom ekonomskom dalekovidnošću, neka se zna da, iako sam coktala i odmahivala glavom nad studentskim kreditima, LBO operacijama, dot-com akcijama i zaduživanje po kreditnim karticama, nisam predvidjela da će najveća piramidalna prijevara našeg doba podrazumijevati prodavanje, sekjuritizaciju i klađenje protiv stambenih kredita odobrenih Amerikancima koji nisu mogli priuštiti kupnju kuće.

Znala sam samo da je Amerika potrošačka ekonomija.

Ali umjesto da rast produktivnosti iz posljednjih četrdeset godina podijelimo s našim potrošačima, mi smo ga raspodijelili toliko nejednako da je najveći dio ovog novog bogatstva otišao jednom postotku, dok su preostalih 99 posto, uključujući i Dwaynea, bili previše siromašni da kupe ono što su proizvodili. Na kraju nas je to sustiglo.

Međutim, razgovarajući sa žrtvama Velike recesije, primijetila sam nešto čudno. “Siromašni” Amerikanci su iznenađujuće bogati. Redovi pred narodnim kuhinjama iz 1929. izbjegnuti su osiguranjem za slučaj nezaposlenosti. Dvočlana zaposlena obitelj, iako je možda bila odgovor na pad zarada, predstavljala je još jedan vid osiguranja za nezaposlene. Većina nezaposlenih ljudi ne samo što ima što jesti, nego može i priuštiti kavu za ponijeti. Nijedan od dugoročno nezaposlenih u ovoj knjizi nije nosio termos bocu.

Svjesna sam, naravno, da preko 15 posto američkog stanovništva živi ispod službene linije siromaštva i da se znatan broj njih bori sa, kako je sada nazivamo, nesigurnošću prehrane. Ali ovaj rad sam započela kontaktirajući ljude koji su ostali bez posla, stana ili ušteđevine tijekom Velike recesije. To znači da su nekad imali jedno ili više tih “srednjoklasnih” obilježja.

Par ljudi s kojima sam razgovarala zapitalo se, baš u toku našeg razgovora, da li će ih možda “oporavak” od recesije zateći u nekoj drugoj socioekonomskoj klasi. Neki se na zabrinjavajući način bore s neizvjesnošću. Ali možete sresti i ljude s pravim talentom da ugrabe trenutke zadovoljstva i organiziraju ohrabrujuće sitne rutine, čak i kad ne znaju točno kako će riješiti krupnija pitanja, recimo da li će idućeg mjeseca raditi ili, u dva-tri slučaja, gdje će naredne noći prespavati.

Uvodno poglavlje knjige Barbare Garson „Down the Up Escalator: How the 99 Percent Live in the Great Recession”, Doubleday, 2013.
 
(pescanik/uredio:nsp)

Do sredine 1990-ih, neoliberalizam se proširio na čitav svijet.

Najveći dio starog socijalističkog svijeta apsorbiran je u kapitalističku svjetsku ekonomiju, bilo kroz reforme “velikog praska” ili, u slučaju Kine i Vijetnama, postepenim ali konstantnim otvaranjem i deregulacijom. Do tada su otvaranje tržišta i liberalizacija dosta odmakli i u većini zemalja u razvoju. Ovo se najčešće odigravalo brzo, ali bilo je i drugih slučajeva gdje se odvijalo postupno kroz dobrovoljnu promjenu politike, primjerice u Indiji.

Otprilike u to vrijeme, potpisani su neki važni međunarodni sporazumi koji su označili novu eru globalnih integracija. Godine 1994, sporazum NAFTA (North American Free Trade Agreement) potpisali su SAD, Kanada i Meksiko. To je bio prvi veliki sporazum o slobodnoj trgovini između razvijenih zemalja i neke zemlje u razvoju. Godine 1995, zaključena je Urugvajska runda pregovora o GATT-u, što je dovelo do prerastanja GATT-a u WTO (Svjetsku trgovinsku organizaciju).

WTO obuhvaća mnogo više područja (npr. zaštitu intelektualnog vlasništva, kao što su patenti i žigovi i trgovina uslugama) i ima veće ovlasti nego GATT. U EU je napredovala ekonomska integracija, sa završetkom projekta “jedinstvenog tržišta” 1993. godine (s takozvane “četiri slobode kretanja” – roba, usluga, ljudi i novca) i 1995. pristupanjem Švedske, Finske i Austrije. Krajnji rezultat je bio stvaranje međunarodnog trgovinskog sustava koji je bio mnogo naklonjeniji slobodnijoj (iako ne potpuno slobodnoj) trgovini.

Također, ideja globalizacije bila je ključni koncept tog doba. Međunarodna ekonomska integracija se, naravno, odvijala od šesnaestog stoljeća, ali prema novom globalizacijskom narativu ovaj proces je sada ušao u potpuno novu fazu.

To je omogućila revolucija u komunikaciji (internet) i transportu (avio-promet, kontejnerski transport), koji su doveli do “odumiranja udaljenosti”.

Prema tvrdnjama globalizatora, države više nisu imale drugog izbora osim prihvatiti novu realnost i potpuno se otvore za međunarodnu trgovinu i investicije, istovremeno liberalizujući domaće gospodarstvo. Oni koji su se opirali ismijavani su kao “savremeni ludisti” koji misle da mogu vratiti davno prošlo vrijeme i preokrenu tehnološki napredak. Knjige s naslovima Svijet bez granica, Svijet je ravan i Jedan svijet, spremni ili ne odražavale su suštinu ovog novog diskursa.

Početak kraja: Azijska financijska kriza

Euforija s kraja osamdesetih i početka devedesetih nije potrajala. Prvi znak da u “vrlom novom svijetu” nije sve kako treba pojavio se s financijskom krizom u Meksiku 1995. Previše ljudi je investiralo u meksičke financijske vrijednosne papire očekujući da će ova zemlja, pošto je bezrezervno prihvatila tržišnu politiku i potpisala sporazum NAFTA, postati najnovije ekonomsko čudo. Meksiko su spasile vlade SAD i Kanade (koje nisu željele da se njihov novi slobodnotržišni partner sruši) kao i MMF.

Godine 1997, uslijedio je veći udar s azijskom financijskom krizom. Neke dotad uspješne azijske zemlje – takozvane “MIT ekonomije” (Malezija, Indonezija i Tajland) i Južna Koreja – zapale su u financijske nevolje. Uzrok je bilo pucanje mjehura aktive (cijene aktive porasle su iznad svog realnog razine, na temelju nerealnih očekivanja).

Iako su bile opreznije od drugih zemalja u razvoju u otvaranju svojih ekonomija, ove države su prilično drastično otvorile svoja financijska tržišta krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Pošto više nisu imale tolika ograničenja, njihove banke su se agresivno zaduživale kod bogatih zemalja s nižim kamatnim stopama. Banke bogatih zemalja smatrale su da nije rizično kreditirati države sa višedesetljetnim odličnim ekonomskim uspjehom.

Kako se prilivalo sve više stranog kapitala, cijene aktive su skočile, što je poduzećima i kućanstvima u azijskim zemljama omogućilo da se još više zaduže, koristeći svoju sada vredniju imovinu kao kolateralu. Ovaj proces se uskoro pretvorio u samo-ispunjeno proročanstvo, budući da su rastuće cijene aktive opravdavale dodatno zaduživanje i posuđivanje. Kada je postalo jasno da su takve cijene aktive neodržive, novac je povučen i uslijedila je financijska kriza.

Azijska kriza ozbiljno je pogodila ove države. U gospodarstvima gdje se rast od 5 posto (po glavi stanovnika) smatra recesijom, proizvodnja je 1998. pala za 16 posto u Indoneziji i 6-7 posto u ostalim zemljama. Desetine milijuna ljudi ostalo je bez posla u društvu gdje nezaposlenost podrazumijeva bijedu, imajući u vidu slabu socijalnu državu.

U zamjenu za novčanu pomoć MMF-a i bogatih zemalja, pogođene azijske zemlje morale su pristati na velike promjene – sve u pravcu liberalizacije svog tržišta, naročito financijskog. Iako je gurnula azijske ekonomije u smjeru tržišta, azijska kriza – poput brazilske i ruske koje su odmah za njom uslijedile – posijala je prvo sjeme nepovjerenja u posthladnoratovski tržišni trijumfalizam.

Počelo se ozbiljno govoriti o reformi globalnog financijskog sustava, a diskusije su bile vrlo slične onima poslije globalne financijske krize 2008. Čak su i mnogi vodeći zagovornici globalizacije, poput kolumniste lista Financial Times Martina Wolfa i tržišnog ekonomiste Jagdish Bagvatija, počeli preispitivati mudrost dozvoljavanja slobodnog međunarodnog protoka kapitala. Globalna ekonomija nije bila u sjajnom stanju.

Lažna zora: od internet buma do velikog stišavanja

Kada su krize zauzdane, razgovor o globalnoj financijskoj reformi je zamro. U Americi, velika Kontrareakcija nastupila je 1999. ukidanjem legendarnog njudilovskog Glass Steagall zakona, koji je strukturno razdvojio komercijalno i investicijsko bankarstvo.

U 2000 uslijedila je nova panika, kada je internet mjehur – pošto su akcije internet kompanija, bez ikakvog izgleda da će u doglednoj budućnosti postati profitabilne, narasle do apsurdno visoke razine – pukao u SAD. Panika je ubrzo popustila, pošto su Federalne rezerve intervenirale i agresivno smanjile kamatne stope, što su ubrzo učinile i središnje banke drugih bogatih zemalja.

Od tada, činilo se da prve godine tisućljeća protiču glatko u bogatim zemljama, naročito u SAD. Rast je bio konstantan, iako ne baš spektakularan. Izgledalo je da će cijene aktive (cijene nekretnina, dionica itd..) Zauvijek rasti. Inflacija je i dalje bila niska.

Ekonomisti – uključujući Ben Bernankea, predsjednika upravnog odbora Federalnih rezervi od veljače 2006. do siječnja 2014. – govorili su o “velikom stišavanju”, jer je ekonomska znanost konačno savladala nagli rast i pad. Alan Greenspan, predsjednik upravnog odbora Federalnih rezervi od kolovoza 1987. do siječnja 2006, zvali su “maestro” (što je ovjekovječeno u naslovu njegove biografije autora Bob Woodward, poznatog po Watergate-u) jer je skoro kao alkemičar mogao upravljati permanentnim ekonomskim bumom, a da ne potakne inflaciju ili financijski potres.

Polovicom prvog desetljeća 2000-ih, ostatak svijeta je konačno počeo osjećati “čudesni” rast Kine iz prethodna dva desetljeća. Godine 1978, na početku ekonomskih reformi, kineska ekonomija činila je samo 2,5 posto svjetske ekonomije. Kina je imala minimalan utjecaj na ostatak svijeta – njen udio u svjetskom izvozu robe iznosio je samo 0,8 posto. Do 2007. ove brojke su porasle na 6 i 8,7 posto. Sa relativno malo prirodnih resursa a zaprepašćujuće brzim rastom, Kina je počela usisavati hranu, rude i gorivo iz ostatka svijeta, a efekt njenog značaja počeo se sve jače osjećati.

Ovo je pomoglo afričkim i latinoameričkim izvoznicima sirovina, omogućivši konačno ovim gospodarstvima da nadoknade vrijeme koje su izgubile 80-ih i 90-ih. Kina je pritom postala veliki vjerovnik i investitor u nekim afričkim zemljama, što je ovima dalo prostora u pregovorima s institucijama Breton Woodsa i tradicionalnim donatorima pomoći kao što su SAD i europske države. U slučaju latinoameričkih zemalja, ovaj period je obilježilo napuštanje neoliberalne politike koja je napravila toliku štetu u mnogim zemljama. Brazil (Lula), Bolivija (Morales), Venezuela (Chavez), Argentina (Kirchner), Ekvador (Korea) i Urugvaj (Vasquez) su najistaknutiji primjeri.

Pukotina u zidu: globalna financijska kriza 2008.

Početkom 2007. primjećuju se prvi znaci panike oko otplate hipotekarnih kredita koji se eufemistički nazivaju “drugorazrednim” (čitaj “s većom mogućnošću da ne budu vraćeni”). Ove kredite su davale američke financijske tvrtke u prethodnom razdoblju rasta nekretnina.

Ljudima bez stabilnog prihoda, sa sumnjivom kreditnom poviješću, pozajmljivan je novac koji nisu mogli priuštiti, pod pretpostavkom da će cijene nekretnina nastaviti rasti. Računalo se da će oni, ako se nešto dogodi, moći vrate kredit prodajom kuće. Pri tom, tisuće ili čak stotine tisuća ovih visokorizičnih hipotekarnih kredita spojeni su u “kompozitne” financijske proizvode, zvane MBS i CDO, koji su prodavani kao niskorizične hartije, pod pretpostavkom da su šanse da veliki broj dužnika istovremeno zapadne u nevolju sigurno mnogo manje nego s pojedinačnim dužnicima.

U početku, problematični stambeni krediti u SAD procjenjivani su na 50-100 milijardi dolara – što nije mala suma, ali sustav lako je apsorbira (kako su tada mnogi tvrdili). Međutim, kriza je izbila punom snagom u ljeto 2008, kolapsom investicijskih banaka Bear Stearns i Lehmann Brothers. Ogroman val financijske panike preplavio je svijet. Otkriveno je da su neka od najpoznatijih imena u financijskoj industriji u velikoj nevolji, jer su stvorila i kupovala ogromne količine sumnjivih kompozitnih financijskih proizvoda.

“Kejnzijansko proljeće” i povratak tržišne ortodoksije – s osvetom

Prvobitna reakcija velikih ekonomija bila je sasvim drugačija od reakcije poslije Velike depresije. Makroekonomske mjere bile su kejnzijanske utoliko što su dozvolile da se napravi veliki proračunski deficit – makar tako što nisu smanjivale potrošnju usporedo s padom poreznih prihoda i u nekim slučajevima povećavajući državnu potrošnju (Kina je to uradila najagresivnije).

Velike financijske institucije (npr. Kraljevska banka Škotske u Velikoj Britaniji) i industrijske tvrtke (npr. GM i Chrysler u SAD) spašene su društvenim novcem. Centralne banke spustile su kamatne stope na povijesni minimum – recimo, Banka Engleske smanjila je kamatnu stopu na najnižu razinu od svog osnutka 1694. Kada više nisu mogle spuštaju kamatne stope, upotrijebile su takozvano kvantitativno popuštanje – što praktično znači da centralna banka stvara novac ni iz čega i pušta ga u ekonomiju, najčešće kupujući državne obveznice.

Međutim, tržišna ortodoksija ubrzo se vratila s osvetom. Svibanj 2010. je bio prekretnica. Pobjeda konzervativaca u Velikoj Britaniji i nametanje programa pomoći Grčkoj signalizirali su povratak stare doktrine proračunske ravnoteže.

Štedljivi proračuni, gdje se potrošnja drastično kreše, nametnuti su u Velikoj Britaniji i takozvanim PIIGS gospodarstvima (Portugal, Italija, Irska, Grčka i Španjolska). U Americi, republikanci su uspjeli natjerati Obaminu vladu da prihvati ogroman program kresanja potrošnje 2011. Uz potvrdu antideficitarnog opredeljenja središnjih europskih zemalja u vidu europskog Sporazuma o fiskalnoj stabilnosti iz 2012, to je označilo nastavak kretanja u tom pravcu. U svim ovim zemljama, naročito u Velikoj Britaniji, politička desnica koristi argument uravnoteženja proračuna kao izgovor da ozbiljno razgradi socijalnu državu, što joj je oduvijek bio cilj.

Posljedica: Izgubljena desetljeća?

Kriza 2008. donijela je katastrofalne posljedice, a kraj se još uvijek ne vidi. Četiri godine nakon izbijanja krize, krajem 2012, proizvodnja po glavi stanovnika ostala je niža nego 2007. u dvadeset dvije od trideset četiri članice OECD-a (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj), kluba bogatih zemalja (i šačice zemalja u razvoju) sa sjedištem u Parizu.

BDP po glavi stanovnika 2012 kada se izuzme efekt inflacije, bio je 26 posto niži nego 2007. u Grčkoj 12 posto niži u Irskoj 7 posto niži u Španjolskoj i 6 posto niži u Velikoj Britaniji. Čak i u Americi, koja se uspješnije oporavila od krize nego druge zemlje, prihod po glavi stanovnika 2012. bio je 1,4 posto niži nego 2007.

Sa štedljivim proračunom, izgledi za gospodarski oporavak u mnogim ovim zemljama su slabi. Problem je u tome što radikalno kresanje državne potrošnje u stagnantnoj (ili čak opadajućoj) ekonomiji koči oporavak. To smo već vidjeli tijekom Velike depresije. Posljedica je da će najvjerojatnije proći dobar dio desetljeća prije nego što se mnoge od ovih zemalja vrate na razinu iz 2007. One se trenutno vjerojatno nalaze na polovici “izgubljene desetljeća”, kakvu su imali Japan (devedesetih) i Latinska Amerika (osamdesetih).

Procjenjuje se da je kriza ukupno proizvela 80 milijuna novih nezaposlenih ljudi diljem svijeta. U Španjolskoj i Grčkoj, nezaposlenost je skočila s oko 8 posto prije krize na 26 posto i 28 posto u ljeto 2013. Nezaposlenost mladih premašuje 55 posto. Hrvatska ih slijedi u korak. Čak i u zemljama s “blažom” nazaposlenošću, kao što su SAD i Velika Britanija, službena stopa nezaposlenosti dostigla je 8-10 posto.

Premalo i prekasno? Izgledi za reformu

Unatoč razmjerima krize, reforme su bile spore. Unatoč činjenici da se uzrok krize krije u pretjeranoj liberalizaciji financijskog tržišta, financijske reforme su bile prilično blage i uvodile su se vrlo sporo (tijekom nekoliko godina, dok su američke banke u vrijeme New Deal-a imale rok od godinu dana da svoje poslovanje usklade sa mnogo oštrijim reformama). U nekim financijskim područjima, poput trgovine kompleksinim financijskim proizvodima, nije bilo nikakvih reformi.

Naravno, ovaj trend bi se mogao preokrenuti. Uostalom, u SAD i Švedskoj poslije Velike depresije, reforme su uvedene tek nekoliko godina nakon ekonomske krize i poteškoća. Birači u Nizozemskoj, Francuskoj i Grčkoj otjerali su s vlasti zagovornike štednje u proljeće 2012; talijanski birači su to isto učinili 2013. EU je uvela neke financijske propise, ozbiljnije nego što su mnogi vjerovali da je moguće (npr. porez na financijske transakcije, ograničenje na bonuse u financijskom sektoru).

Švicarska, koja se često smatra utočištem superbogatih, usvojila je 2013. zakon koji zabranjuje visoke nagrade za najviše rukovodioce sa osrednjim performansama. Iako još mnogo toga ostaje da se napravi u vezi s financijskom reformom, ovakvi propisi bi se smatrali nemogućim prije krize.
 
(pescanik/uredio: nsp)