“U doba SSSR-a bili smo svjesni da nam nije dobro, ali nam je Partija govorila da će sutra sve biti bolje. Znali smo da postoji plan i da će za pet ili 10 godina doista biti bolje. Ali sad ne znamo što nam donosi sutra, izgubili smo tu nadu”

U gradu Komunizmu u Tadžikistanu živi oko 7000 stanovnika. Riječ je o gradiću na sjeveru te srednjoazijske zemlje do kojeg vodi neugledna cesta, gadno oštećenog asfalta i puna rupa i izbočina.

Tim putem prošao je Guardianov moskovski dopisnik Shaun Walker tijekom istraživanja za reportažu iz Tadžikistana, zemlje čije je stanovništvo nakon 25 godina neovisnosti prisiljeno priznati da je plansku ekonomiju iz sovjetskih vremena zamijenila čista kleptokracija, da je demokratski sustav hakiran i da, zapravo, dan-danas imaju jednopartijski sustav, samo drugačije prirode, takav koji stanovništvu nudi bitno gore uvjete života nego onda.

Gradić Komunizam smješten je pukih 80-ak kilometara sjevernog od afganistanskog Kunduza. Bivše kolektivno poljoprivredno dobro kod Komunizma Walker opisuje kao i danas mjesto boljševičke ikonografije; Marx, Lenjin, prikazi radničkih, seljačkih i vojnih heroja.

Zanimljivo je da se na mjestu gdje se nekoć u Palači mladosti, glavnoj gradskoj zgradi, nalazio portret Lenjina, danas nalazi portret nominalno demokratski izabranog predsjednika Emomalija Rahmona.

Ostalo, navodi Walker, odaje dojam sveopćeg raspada. U pet “stana” koji su se 1991. odvojili iz SSSR-a – Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan, Kirgistan i Tadžikistan – nacionalni identitet obnovljen je relativno brzo i lako.

S ekonomijom je, međutim, išlo puno teže, u pravilu stvari stoje i gore nego “onda”, a prosječni standard građana, kao i građanske slobode, u svim tim zemljama su katastrofalni. A Zapad o tom području nema pojma, do te mjere da je jedan New York Times prošle godine imao katastrofalan gaf, spominjući državu “Kirzbekistan”.

Područje tih pet zemalja čini regiju brojnih moćnih, užasnih, veličanstvenih civilizacija izniklih na nevjerojatnom prometnom čvorištu između Kine na istoku, Rusije na sjeveru, Turske, Bliskog istoka i Mediterana na zapadu i Afganistana s Pakistanom na jugu. Od tog ogromnog povijesnog značaja i moći danas su ostali uglavnom tek arehološki spomenici.

“U doba SSSR-a bili smo svjesni da nam nije dobro, ali nam je Partija govorila da će sutra sve biti bolje. Znali smo da postoji plan i da će za pet ili 10 godina doista biti bolje.

Ali sad ne znamo što nam donosi sutra, izgubili smo tu nadu”, kazao je Walkeru Medetkhan Sherikkulov, koji je u SSR Kirgistanu bio glavni ideolog u 80-ima, a danas predaje političke znanosti na Sveučilištu Biškek.

On, međutim, za današnje stanje u tim zemljama nalazi opravdanje u tome što se “ne može preko noći očekivati uspješna tranzicija u demokraciju nakon 70 godina Sovjetskog Saveza. Inače bi nastao kaos”.

Ipak, 25 godina je četvrt stoljeća i nije baš vremenski razmak “preko noći”… U ranim 90-ima predsjednici komunističkih partija postali su nacionalni vođe najjačih stranaka, ispunjavajući odjednom nastali ideološki vakuum novim legendama i junacima, izgrađenih često s ne previše obaziranja na povijesne činjenice.

Od Astane i Ashgabata kazahstanska i turkmenistanska vodstva podigli su fantastične nove gradove skoro iz ničega.

Lenjinove slike zamijenili su slikama nacionalnih vođa. U glavnom gradu Tadžikistana Dušanbeu poveći je problem pronaći i jedan dio grada iz kojega se ne vidi neki veliki portret Rahmona. Turkmenistanski predsjednik Gurbanguly Berdymukhammedov da je da se podigne spomenik sa zlatnim kipom koji prikazuje njega na konju.

Astana je na pragu da ju se imenuje po Nursultanu Nazarbayevu, predsjedniku Kazahstana. Jer on ima naslov “vođe nacije”. Rahmon je “utemeljitelj mira i nacionalnog jedinstva”. Berdymukhammedov je “zaštitnik”. Saparmurat Niyazov do smrti 2006. bio je “Turkmenbashi”, “otac svih Turkmena”.

Svaka država ima svoga i u svakoj od njih obitelj vođe enormno se obogatila, ima imunitet pred zakonom, ali i pred opozicijom. Do promjene vlasti, osim smrću vođe, dolazilo je samo u Kirgistanu, i to nakon dviju revolucija u 25 godina kojima su se rušile korumpirane vlasti.

Jednom je tako bježao sam Kurmanbek Bakiyev, navodno sa stotinama milijuna dolara, u Minsk, s njegov sin Maxim u London, da bi sada bio na udobnom i sigurnom u SAD-u. Danas niti se ikoga od njih izručuje Kirgistanu, niti Kirgistan s Almazbekom Atambayevim ima posebno bolju vlast.

U svih pet bivših socijalističkih republika djedovi i bake bolje su obrazovani od svoje unučadi. Tko god je mogao, pobjegao je u Rusiju, u potrazi za boljim poslom, obrazovanjem, standardom, zdavstvenom skrbi…

Zemlje preživljavaju na oronuloj industriji i infrastrukturi sovjetskog doba, u Kirgistanu i Tadžikistanu skoro je i nemoguće naći muškarca u 20-im ili 30-im godinama tko nema iskustvo rada u Rusiji.

Biškek je izlijepljen plakatima koji reklamiraju autobusne veze s gradovima diljem Rusije, gdje samo čekaju poslovi u lošim uvjetima, s niskim plaćama, slabim radničkim pravima, da bi sve to skupa i dalje bilo bitno bolje od onoga što imaju u domovinama. Nacionalne granice posebna su priča.

Nastale su ne kako bi zadovoljile neke nacionalne razloge, jer tada nisu bili ni bitni, nego određene administrativne uvjetovanosti. Pa tako postoji niz enklava s isključivim nacionalnim manjinama, pri čemu se ističe onaj granični krkljanac Kirgistana, Tadžikistana i Uzbekistana.

A tek eksteritorijalna područja… Gradić Sokh je uzbekistansko eksteritorijalno područje, koji s okolicom ima oko 50.000 stanovnika i nebrojene stalne probleme s okolnim Kirgistanom. Pa onda sekularizam.

S jedne strane sve te zemlje naslijedile su ga iz SSSR-a, s druge nije baš ni tako iracionalno to što paranoično reagiraju na svaku naznaku političkog islama, u strahu da ih ne pregazi val radikalizacije. U Uzbekistanu su zato zabranjene brade, u Tadžikistanu policija vodi evidenciju žena pod velovima i bradatih muškaraca, u Kirgistanu su kampanje u kojima se uspoređuju manekeni u odijelima s onima u tradicionalnoj odjeći.

A, normalno, uvijek dođe i do zabuna. Tako je Shabnam Khudodoydov iz Tadžikistana, koja živi u Rusiji, došla u suludu situaciju da je morala bježati u Minsk zbog optužbi da je regrutirala ljude u ISIL.

U istražnom zatvoru u Minsku dobila je i neke batine prije nego što je uvjerilja ljude da to ni teoretski nije moguće jer je ona ateistkinja. Kao i milijuni ljudi koji žive u “stan-ovima”.

Ipak, činjenica je i to da su iz zemalja poput Uzbekistana i Turkmenistana mnogi radikali dospjeli do Sirije kako bi napadali vladu u Damasku, te da u se u tim zemljama povremeno bilježe teroristički napadi. Sve te zemlje danas su još stabilne, ali ako civilizacija građanima ne nudi barem određeni standard, pitanje je koliko će to dugo tako i ostati.
 
(express.hr)

Nakon desetaka napisa u izraelskim medijima o aktivnom uključivanju ruskih snaga u sirijski sukob, Times of Israel je prije dva dana objavio vijest kako bi, ako sirijski predsjednik Bashar Al-Assad to zatraži, Kina također mogla rasporediti svoje vojnike u Siriji. Vijest je objavila dr. Christina Lin, suradnica u Centru za transatlantske odnose sa Škole za međunarodne odnose na Sveučilištu Johns Hopkins iz Washingtona

Naime, budući da Turska aktivno podržava islamističke skupine kineskih Ujgura koje se bore u Siriji, Peking smatra da im je Sirija postala uporište za pokretanje napada na Kinu.

U najnovijem članku kojeg je objavila agencija Syria Now stoji da se oko 3 500 kineskih Ujgura nastanilo u selu blizu Jisr Al-Shagoura, sirijskog grada kojega je islamistička koalicija Jaysh Al-Fateh zauzela u proljeće ove godine. U redovima islamističke koalicije Jaysh Al-Fateh su se borili i spomenuti ujgurski militanti iz Turkestanske islamske stranke (TIP), odnosno Islamskog pokreta istočnog Turkestana (ETIM). Oni su navodno pod nadzorom turske obavještajne službe, koju se optužuje da im dobavlja lažne putovnice i tako kineskim Ujgurima omogućava da se odlaze boriti u Siriju.

Vijest dolazi nakon što su kineski islamisti zajedno sa svojom “braćom” u Siriji zauzeli sirijsku zrakoplovnu bazu u pokrajini Idlib, gdje su zarobilii nekoliko starih borbenih zrakoplova MiG, te drugo oružje.

Iako se po snimkama da zaključiti da su svi zarobljeni zrakoplovi i helikopteri u bazi Abu Ad-Duhor poptuno neupotrebljivi, analitičarka Christina Lin tvrdi da ova pobjeda islamista podsjeća na ISIL-ovo zarobljavanje naprednog američkog naoružanja od iračke vojske.

Vijest o navodnom pristanku Kine da pošalje svoju vojsku u Siriju također dolazi nakon bombaškog napada na svetište u Bangkoku kojeg posjećuju kineski turisti. Tajlandske vlasti su za napad optužile ujgurske ekstremiste, te da je to “ista skupina koja je napala tajlandski konzulat u Turskoj i povezana je s turskim Sivim vukovima”.

Uz potporu Turske je islamistička kolaicija Jaysh Al-Fateh u proljeće ove godine ostvarila značajne pobjede protiv sirijske vojske u pokrajini Idlib, ali su veliki doprinos dali i kineski islamisti iz Islamskog pokreta istočnog Turkestana (ETIM). Christina Lin tvrdi da su upravo kineski ekstremisti odigrali ključnu ulogu u pobjedi nad sirijskom vojskom u Jisr Al-Shughouru.

Najistaknutiji ujgurski borac među sirijskim islamsitima je Abu Al-Ridha, Turkistani, glasnogovornik “Sirijog ogranka ETIM-a” od 2014. godine. Na jednom od videa predvodi militante i penje se na toranj sa satom, te postavlja crno-bijelu zastavu Al-Nusra Fronta na kojoj na arapskom dodan natipis “Turkestanska islamska stranka” (TIP/ETIM).

Za ujgurske militante se tvrdi da su izveli niz većih terorističkih napada u Kini 2013. i 2014. godine, a neki Ujguri pozivaju za “intifadu” protiv kineske komunističke vladavine.

Sada kada su pripadnici ujgurskog islamističkog pokreta uspostavili bazu u Siriji i šire svoju prisutnost uz ljubaznost svojih turskih sponzora, Kina će morati postupati u skladu s preporukom iz 2013. godine, koja nalaže da “ETIM treba suzbiti prije nego prijetnja naraste, te rasporediti vojnike u Siriji”, tvrdi dr. Christina Lin.

Neuplitanje ne znači nedjelovanje u skladu s temeljnim nacionalnim interesima

Neki kritičari mogu ukazati na kinesku politiku nemiješanja koja blokira bilo kakvu akciju. Međutim, kinesko načelo neuplitanja se više odnosu na neuplitanje u unutarnju politiku drugih zemalja, jednako kao što su SAD i Zapad skloni intervencijama, kršenju suvereniteta drugih zemalja i svrgavanju “nepoćudnih autokratskih režima”. Politika nemiješanja ne znači nedjelovanje kad su ugroženi sigurnost i interesi Kine.

Dr. Lin tvrdi da Kini nije teško poduzeti mjere “kada se prijeti njenim temeljnim interesima i kada su joj ugroženi suverenitet, teritorijalna cjelovitosti, ekonomski razvoj i opstanak režima”.

2011. je na Azijskom summitu o sigurnosti kineski ministar obrane Liang Guanglie precizirao temeljne interese Kine i rekao sljedeće: “Temeljni interesi uključuju sve što se odnosi na suverenitet, stabilnost i oblik vlasti. Kina sada provodi socijalizam. Ako bude bilo kakvog pokušaja da se ugrozi ovaj put, time će se dirnuti u kineske temeljne interese. Ili, ako bude bilo kakvog pokušaja da se potakne bilo koji dio Kine na otcjepljenje, to će također dirnuti u temeljne interese naše zemlju na kopnu, moru ili u zraku. Zatim, sve što se odnosi na kineski nacionalni gospodarski i društveni razvoju, također se tiče temeljnih interesa Kine.”

Ako ETIM nastavi jačati unutar islamističke koalicije Jaysh Al-Fateh u Siriji, koja je sastavljena od raznih podružnica Al-Qaede i salafističkih ekstremista, kineska pokrajina Xinjiang može postati sljedeći Afganistan i slijediti uzorak Afganistan-Pakistan, Sirija-Irak, s lokalnim militantnim skupinama koje će prelaziti granice i u svojim utočištima regrutirati strane borace, dobivati materijalnu i diplomatsku potporu iz Turske i drugih vanjskih sila sa zajedničkom ideologijom i interesima.

Osim toga, vlada Bashar Al-Assad je trenutno još uvijek pravno priznata od Ujedinjenih naroda, unatoč činjenici da drži oko trećine sirijskog teritorija. Ako Assad traži i da dozvolu Rusiji, Kini i drugim članicama Šangajske organizacije za suradnju da mu vojno pomognu, to će biti u skladu s međunarodnim pravom, tvrdi dr. Christina Lin.

Te vojne aktivnosti će se razlikovati od sadašnjih koje s koalicijskim zračnim napadima u Siriji vodi SAD, što ne čini pod mandatom Ujedinjenih naroda, niti uz dopuštenje suverene vlade u Siriji, iako donekle ima dopuštenje Assadove vlade za borbu protiv Islamske države.

2014. je britanski premijer David Cameron oklijevao sudjelovati u zračnim napadima u Siriji upravo zbog straha od kršenja međunarodnog prava.

Turski posrednički rat protiv Kine

Zbog činjenice da Erdogan vodi islamističke posredničke ratove protiv Kine, Kurda, Assada, Sisija, Netanyahua, za što se služi podružnicama Al-Qaede, koalicijom Jaysh Al-Fateh, Muslimanskim bratstvom, Hamasom, ne čudi da su Sirija i Egipat podnijeli zahtjev za članstvo u SCO u lipnju ove godine.

Sada Sirija i Kina dijele zajedničku prijetnju koja im dolazi od strane koalicije Jaysh Al-Fateh, jer borci te skupine napadaju Assada i Kinu u Xinjiangu.

Kao što je primijetio Peter Lee, za Kineze je također bilo zabrinjavajuće kada je palestinski predsjednik Abbas posjetio Erdoganovu novu predsjedničku palaču u siječnju 2015. godine, tamo se nalazila počasna garda od 16 vojnika odjevenih u povijesne uniforme Osmanskog carstva, a među nji a je bio i jedan Ujgur.

Erdogan je na stepenicama svoje velebne palače predstavio 16 “velikih ili povijesnih turskih carstava”, a jedno od njih koje je imalo službeni pečat Turske je bio Ujgurski kanat, koji je formalno bio dio dinastije Tang, ali je u biti imao oblik državnosti u vrijeme kada je Kinesko carstvo bilo slabo. List Hurriyet je primijetio da je ujgurski ratnik bio šesti čovjek s vrha stuba na lijevoj strani.

Poznati su snovi Erdogana, koji želi ojačati utjecaj Turske u Siriji i ima ambicije da se rekonstituira “turski svijet od Jadrana do Kineskog zida”.

Sada je pitanje hoće li Sirija, zemlja koja je podnijela članstvo u Šangajsku organizaciju za suradnju, poslati zahtjev za pomoć i dozvoliti Kini da zaista umaršira sa svojim postrojbama putem svile i krene u borbu protiv ETIM-a prije nego prijetnja naraste?

Šangajska organizacija za suradnju je spremna za borbu protiv Islamske države

Gotovo istovremeno s člankom dr. Christine Lin, kojeg je objavio Times of Israel, agencija Sputnik piše kako će SCO specijalci krenuti u borbu protiv ISIL-a i da su se spremni udružiti s drugima.

Naime, Šangajska organizacija za suradnju razmatra mjere za daljnje intenziviranje borbe protiv terorista Islamske države.

Iz Taškenta Sputnik javlja da su specijalne snage Šangajske organizacije za suradnju odlučile potaknuti zajedničku borbu protiv terorističke organizacije Islamske države, što je u petak potvrdio prvi zamjenik ravnatelja ruske Federalne službe sigurnosti (FSB).

SCO je međunarodni savez koji obuhvaća Rusiju, Kinu, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i Uzbekistan.

“Ovo posao traje već dugo. Sve zemlje SCO razumiju opasnost, a mi razvijamo mjere za poticanje aktivnosti SCO u borbi protiv Islamske države”, novinarima je izjavio general Sergej Smirnov.

Međutim, dodao je da koalicija protiv Islamske države mora biti proširena pod koordinacijom Ujedinjenih naroda.

“Moramo privući što više zemalja je moguće i uspostaviti politički dijalog”, rekao je general Sergej Smirnov.

Smirnov je izjavio da specijalne jedinice iz Rusije, Šangajske organizacije za suradnju, Europe i Sjedinjenih Država pokušavaju surađivati ​​bez obzira na “vanjske čimbenike”.

Istog dana je glasnogovornik Kremlja, Dmitrij Peskov, izjavio da je Rusija spremna razmotriti zahtjev Sirije za vojnu intervenciju protiv ISIL-a.

General Smirnov je novinarima poručio: “Nikada nismo odbili surađivati, ali neke zemlje i danas pokušavaju odbaciti tu suradnju. Tema suradnje postoji, ali ne na potrebnoj razini, osobito sa Sjedinjenim Državama.”

Rusija je pozvala na suradnju sve zaraćene strane u Siriji kako bi spriječila regionalni kaos koji stvara prazninu koju brzo popunjava ISIL, ali sada na vidjelo izlazi istina da islamističku koaliciju za koju na Zapadu tvrde da je dio “umjerne oporbe” čine skupine stranih islamističkih militanata iz cijelog svijeta, pa i Kine. Pekingu je poznato sudjelovanje ujgurskih islamista u borbama i Siriji i drugim bojištima, ali ako je istina da u Jisr Al-Shagouru u blizini Idliba imaju bazu s 3 500 boraca, onda je za očekivati da će se Kina aktivnije uključiti u rješavanje sirijske krize.

Kina – Napadi u Xinjiangu su djelo islamističkih esktremista povratnika sa sirijskog bojišta

Još početkom rata u Siriji je Peking objavio izviješće u kojemu navodi kako se pripadnici dvije islamističke separatističke skupine iz redova ujgurske manjine iz pokrajine Xinjiang bore na strani sirijskih pobunjenika kao strani plaćenici. Riječ je o skupinama “Islamistički pokret istočnog Turkestana” (East Turkestan Islamic Movement/ETIM) koja u cilju ima stvaranje islamske republike na teritoriju kineske pokrajine Xinjiang i “Udruzi za solidarnost i obrazovanje Istočnog Turkestana” (East Turkistan Education and Solidarity Association/ETESA), koja se kao političko krilo nalazi i djeluje iz egzila u Turskoj. Kineske vlasti skupine ETIM i ETESA smatraju terorističkim skupinama ideološki bliskima Al-Qaedi i kao takve su van zakona. U nemirima

krajem lipnja 2013. u kojima je nekoliko stotina Ujgura napalo policijsku stanicu u Haneriku, u blizini Heitana na samom sjeverozapadu Kine, poginulo je 35 ljudi, preko 50 ih je teže ranjeno, a 200 ih je uhićeno. Napad je uslijedio nakon pritvaranja mladog lokalnog imama i zatvaranja njegove džamije. Kineske vlasti su napad okarakterizirale kao teroristički čin, a zbog napetosti i mogućih nemira na obljetnicu nereda u Xinjiangu, naime 5. srpnja 2009. je u gradu Urumqi u nemirima poginulo oko 200 ljudi, u cijeloj su pokrajini raspoređene jake vojne i policijske snage.

“Pojačati sve sigurnosne mjere kako bi nadzirali i iskorijenili terorističke skupine i esktremističke organizacije koje su aktivne u pokrajini Xinjiang“, za novinsku agenciju Xinhua je tada izjavio Yu Zheng Sheng, član Politbiroa KP Kine.

Povratnici iz Sirije odgovorni za eskalaciju nasilja u Xinjiangu

Napetosti između Han Kineza i muslimana Ujgura traju već dugi niz godina i to nije bilo prvi put da je došlo do sukoba u kojem ima i smrtno stradalih, no taj je događaj značajan zbog toga što su napad na vladine urede i policiju postaju izvršili pripadnici ujgurske manjine koji su se vratili iz sirijske ratne avanture.

Sirijski veleposlanik u Kini, Imad Moustapha, tada tvrdi kako se surađujući s kineskim vlastima došlo do saznanja da je ranije 2013. preko Pakistana u Kinu ušlo 30-ak mladih Ujgura koji su prošli obuku u Turskoj i koji su se odlučili sudjelovati u sukobima u Siriji.

Veza između Ujgura i Al-Qaede u Pakistanu za vlasti u Pekingu nije nikakva novost, budući da posjeduju brojne dokaze da su pripadnici ujgurske manjine u Afganistanu sudjelovali u borbama na strani talibana, a reportažu o tome je objavio i Middle East Media Research Institute. Kinezi vlastima u Islamabadu zamjeraju jer ekstremisti iz redova ujgurske manjine godinama nalaze utočište u pakistanskoj pokrajini Waziristan, gdje prolaze vojnu obuku i ideološku indoktrinaciju.

Ostale agencije su također prenijele vijest da su iza nemira 2013. bili separatisti iz islamskih ekstremističkih skupina ETIM i ETESA, koje su im organizirale odlazak i prihvat u Turskoj, te obuku, upućivanje Siriju, ali i povratak u domovinu.

Potvrda o sudjelovanju islamista koji su se vratili iz Sirije u nemirima u Kini stiže od strane Global Timesa koji tada prenosi priču mladog Ujgura kojega su uhitile kineske snage sigurnosti i koji je opisao cijeli tijek svoje avanture kao borca globalnog džihada.

Put borca globalnog džihada Memetia Ailia – Sa sveučilišta u Turskoj preko Sirije natrag u Kinu

Global Times navodi kako je 23-godišnji Memeti Aili, pripadnik ujgurske manjine iz Kine, sa sveučilišta u Turskoj završio kao borac globalnog džihada u Aleppu, potom se vratio u Kinu gdje je u autonomnoj ujgurskoj pokrajini svojim očima vidio kako se njegov san pretvara u noćnu moru. Memeti Aili je uhićen od strane kineskih sigurnosnih službi kada se vratio u Xinjiang kako bi priveo kraju svoju misiju. Uhićenje Ailia po povratku u Kinu na jednoj od svojih internetskih stranica spominje i sam teroristička skupina Al-Nusra Front.

Zadaća koju mu je povjerila ekstremistička skupina ETIM se sastojala u “vršenju terorističkih napada kako bi usavršio svoje borbene sposobnosti”.

ETIM je teroristička skupina koja surađujući s disidentima iz Udruge za obrazovanje i solidarnost Istočnog Turkestana (ETESA) za cilj ima stvaranje neovisne islamske države na teritoriju Xinjianga na sjeverozapadu Kine.

“Nakon što sam slušao njihova predavanja, jedino na što sam mislio je bio džihad. Zapostavio sam studije i obitelj. Sad kada razmislim, sve što sam činio mi liči na noćnu moru”, izjavio je kineskim istražiteljima Memeti Aili.

Djelatnik kineskog odjela za antiterorizam je za Global Times izjavio kako se otprilike stotinjak mladića poput Ailia tada nalazili u Siriji i tamo se u sukobima protiv sirijske vojske bore na strani pobunjenika.

“Njihov cilj je savladati unutarnje strahove, poboljšati borbenu gotovost i steći potrebna znanja za izvođenje terorističkih napada”, stoji u izjavi kineskog dužnosnika od prije dvije godine.

Na opasnost koju sa sobom nosi povezivanje kineskih državljana koji stupaju u kontakt s ekstremističkim ili disidentskim skupinama u inozemstvu, a posebno onima u Turskoj i Pakistanu, još je 2012. godine upozoravao glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova Hong Lei.

Nakon što je 2011. završio srednju školu u Ururmqiu, Memeti Aili je odlučio kako će nastaviti školovanje na sveučilištu u Turskoj, jednako kao što to čine i brojni drugi studenti pripadnici muslimanske ujgurske manjine u Kini. Po dolasku u Istanbul je kontaktiran od pripadnika “Udruge za obrazovanje i solidarnost” (ETESA) koji su mu ponudili “pomoć”.

Godinu dana poslije, nakon što je dao prvu godinu fakulteta, Memeti Aili je obaviješten od strane ETESA-e i ETIM-a “kako je odabran da ide u Siriju kako bi se pridružio ostalima”, tj. stranim borcima koji se bore u redovima sirijskih islamističkih frakcija. Memeti Aili s još nekolicinom dolazi do Aleppa i pridružuje se pobunjenicima, kao što mu je naloženo. Već tada obavještajni podaci govore da je broj stranih boraca u redovima pobunjeničkih postrojbi u Siriji dosegao visokih 80%, te da ih ima iz cijelog svijeta, a tada je sa sigurnošću dokazano da dolaze čak i iz Kine.

Memeti Aili je izjavio kako prije dolaska u Siriju nikada nije dodirnuo oružje. Na periferiji Aleppa su imali sedam dana vojne obuke, koju su prošli bez pitke vode, struje i dovoljno hrane.

“Dnevno smo morali mijenjati svoj položaj i po četiri puta, a sve zbog straha od napada sirijske vojske. U tih sedam dana nismo naučili praktično ništa”, tvrdi Memeti Aili.

Tijekom obuke je isključivo gledao kako se rukuje vatrenim oružjem i kako se koriste ručne bombe, a rijetki su imali priliku da prođu praktičnu obuku. Po završetku tog “tečaja”. Memeti Aili je potom dodijeljen jednoj od postrojbi tada još formalno postojeće “Slobodne sirijske vojske” (FSA).

“Kretali smo se po Aleppu u svim smjerovima, samo kako bi izbjegli moguće bombardiranje i zračne napade. Nismo se nikada susreli s pripadnicima sirijske vojske, ali smo zato vidjeli mnoge od naših prijatelja kako ginu. Kada sam htio prevesti ranjene suborce u bolnucu rekli su mi da se bolnica često bombradira i da ih ostavim gdje jesu da umru”, rekao je u svojoj ispovjedi za Global Times mladi Ujgur.

Ono što je iznenadilo Memetia Ailia je činjenica da lokalno stanovništvo nerado gleda na strance u svojim selima i četvrtima i nastavlja: “Mislili smo da će nas zato što donosimo sveti rat u Siriju lokalno stanovništvo dočekati s dobrodošlicom, no kada su nam znali reći da nismo dobrodošli, shvatili smo da oni ne žele promijeniti svoj način života”.

Većina boraca bez iskustva je stradala zbog loše opreme i oružja. Srećom po njega, Memeti Aili je dobio zadaću da obavlja noćne patrole po četvrtima koje u Aleppu pod nadzorom drže islamisti i nije bio na prvoj crti bojišnice. Nakon što je 2012. dva mjeseca sudjelovao u borbama u Aleppu, vraća se u Istanbul. ETESA kao disidentska udruga je poricala da su Ujguri odlazili u Siriju kako bi sudjelovali u tamošnjim sukobima ili da su dio bilo koje terorističke skupine.

“Ujguri nisu sudjelovali ni u kakvim terorističkim aktivnostima i nikada se nisu uplitali u pobune protiv vlada i država u bilo kojem dijelu svijeta”, glasti pripoćenje ETESA-e, iako brojne snimke i medijska izvješća demantiraju njihove tvrdnje.

Ekstremizam u Xinjiangu ili “Istočnom Turkestanu”

Nakon atentata u travnju 2013. u gradu Bachu, u kojem je ubijena 21 osoba, zamjenik kineskog ministra za sigurnost Meng Hongwei je izjavio “kako su napadi u izravnoj vezi sa zbivanjima van kineskih granica”.

“Budući da je broj terorističkih napada u svijetu u porastu, mi moramo obratiti posebnu pozornost na mogućnost infiltracije subverzivnih skupina, kao i na separatističke aktivnosti određenih skupina u zemlji i inozemstvu“, izjavio je Meng za kinesku agenciju Xinhua.

2013. godine je Ahmatniyaz Sidiq, Ujgur koji je navodno povezan s ektremističkim organizacijama, sa skupinom islamisitčkih militanata je napao zgradu lokalnih vlasti i policijsku postaju u Turfanu. Prilikom terorističkog napada je život izgubilo 24 osobe, od čega su šesnaestorica bili napadači, a među osam ubijenih policajaca su bila i dva časnika, navodi kineska policija.

Kineska policija je proteklih nekoliko godina zadala teške udarce skupini ETIM, ali kako se čini ona je još uvijek u stanju među ujgurskom manjinom regrutirati u svoje redove pojedince koji će se žrtvovati za ostvarenje svojih separatističkih težnji kroz ekstremizam i terorističke aktivnosti.

Li Wei, ekspert za borbu protiv terorizma na kineskom Institutu za suvremene međunarodne odnose za Global Times je izjavio “kako teroristički napadi u Xinjiangu u proteklih nekoliko tjedana slijede inozemnu matricu, što je novost”.

“Na primjer, njima su sada pripadniici snaga sigurnosti glavna meta i posebno su aktivni u novačenju i obuci novih članova koji će kasnije promicati njihove vrijednosti. Teroristički napadi u Xinjiangu su pokazali sve manjkavosti sustava i strategije u borbi protiv terorizma, kao na primjer prevelik broj policijskih službenika u velikim gradovima, a zanemarena su sela. Ne teba posebno napominjati kako je policiji potreba nova i modernija oprema. Koliko god je potrebno pojačati provincijsku policiju, tako treba ohrabriti lokalno stanovniptvo da ukaže na sve sumnjive pokrete i aktivnosti unutar zajednice u kojoj žive”, izjavio je Li Wei.

Govoreći o globalnoj prijetnji koju sa sobom nosi islamski ekstremizam, zamjenik ministra vanjskih poslove Narodne Republike Kine, Cui Tiankai, još u siječnju 2013. je u Vijeću sigurnosti zatražio od međunarodne zajednice da se suoči s uzrocima tog fenomena.

“Ovi su teroristički napadi velika prijetnja ne samo za kinesku nacionalnu sigurnost, nego i za mir i stabilnost cijele regije. Međunarodna zajednica se mora suprotstaviti ovim skupinama odlučno i s jasnom strategijom”, izjavio je tada Cui Tiankai.

Na upozorenje Tiankaia se tada jedino nije oglušila Rusija, koja je u to vrijeme upravo zbog terorističke prijetnje na svojim južnim granicama učvrstila prijateljske odnose sa svim bivšim sovjetskim republikama u središnjoj Aziji, kao i sa samom Kinom. Tada se kineski veleposlanik vjerojatn obratio Turskoj, zemljama članicama EU, Sjedinjenim Državama, Kanadi, Japanu, odnosno svim zemljama koje pružaju punu podršku kineskim separatističkim disidentskim skupinama, među kojima je najvažniji Svjetski Ujgurski Kongres (World Uyghur Congress), organizacija koja okuplja sve disidentske skupine, pa i pripadnike udruge ETESA koja pod krinkom pomoći Ujgurima koji se školuju u inozemstvu regrutira mladiće poput Memetia Ailia, koji kasnije postaju borci globalnog džihada i kada se vrate u domovinu nastavljaju s aktivnostima za koje su obučeni.

Jedan od većih problema je upravo taj što tzv. “demokratka oporba u egzilu” i ujgurski disidenti, koji su uglavnom žive u razvijenim zapadnim zemljama i Japanu, ne vide nikakav problem u aktivnostima ekstremističkih skupina u domovini i smatraju ih “borcima za neovisnost”, iako je njihova vizija neovisnog Istočnog Turkestana slična onoj kakvu imaju sve slične skupine u svijetu, a to je da pokrajinu Xinjianga pretvore u islamski “emirat”.

Je li zaista stiglo vrijeme da se Peking s očiglednom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti suoči van svojih granica, konkretno u Siriji, kao što tvrdi dr. Christina Lin, saznat će se uskoro. Ono što se sa sigurnošću može tvrditi jest činjenica da ako Kina, jednako kao i Rusija, pod hitno nešto ne poduzmu u Siriji i Iraku, uskoro će se s istim skupinama boriti na Kavkazu i u Xinjangu.
 
(altermainstreaminfo.com.hr/uredio:nsp)

Indija i Pakistan započele su u petak postupak pridruženja sigurnosnoj skupini koju predvode Kina i Rusija, nakon dvodnevnog summita koji je organizirao ruski predsjednik Vladimir Putin kako bi pokazao da Moskva nije izolirana u svijetu

Šangajska organizacija za suradnju (SCO) je na sastanku u ruskom gradu Ufi, nakon što je dan ranije tamo održan i summit zemalja rastućih ekonomija, Brazila, Rusije, Indije, Kine i Južnoafričke Republike (BRICS), priopćila da poziv na pridruženje Indiji i Pakistanu pokazuje da se rađa “multipolarni” svijet.

Te će riječi zasigurno biti glazba za uši Putinu koji tvrdi da SAD ima zastarjelu viziju “jednopolarnog” svijeta kojim dominira Washington te želi pokazati da zapadne sankcije, uvedene zbog pitanja Ukrajine, nisu oslabile Rusiju.

“Razvoj SCO-a se događa u složenoj fazi razvoja međunarodnih odnosa i usred rađanja multipolarnog svijeta. Ove procese prate sve veći sigurnosni izazovi i prijetnje koje uzrokuju nesigurnost i nestabilnost u raznim dijelovima svijeta”, stoji u priopćenju SCO-a.

SCO, koji također uključuje Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan i Tadžikistan, platforma je za Moskvu i Peking koja služi za širenje utjecaja u azijskoj regiji.

Dan ranije na VII summitu BRICS-a kao posebni gost je bio nazočan i predsjednik Irana.

“BRICS Post prenosi kako se čini da je Rusija postala raskrižje brojnih multilateralnih organizacija i integracijskih blokova u izgradnji koji su uspjeli pronaći konsenzus i dati zamah izgradnji zajednica koje su dizajnirane kao alternativa Europskoj uniji i Međunarodnom monetarnom fondu (MMF).”
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
 
(jutarnji.hr,youtube/uredio:nsp)
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=22117"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]

Iako se još ne zna kakva organizacija želi postati SCO, koji zasad okuplja šest zemalja, suptilan je izazov današnjem svijetu koji vode Amerikanci

Već u samom imenu Šangajske organizacije za suradnju (Shangai Co-operation Organisation, SCO), koja je nazvana po jednom kineskom gradu, jasno je čije će interese uglavnom promicati.

Okuplja šest zemalja: Kina, Kazahstan, Kirgistan, Rusija, Tadžikistan i Uzbekistan, a iako pokušava postati dominantna sigurnosna institucija u regiji, njezino su podrijetlo i ciljevi uglavnom kineski. Zato, sa zapadnjačke točke gledano, zabrinjava što se zemljama članicama spremaju postati Indija, Pakistan i Iran. Uspon svojevrsnoga kineskog NATO pakta, u koji eto ulaze čak i američki prijatelji poput Indije i Pakistana, čini se prilično izvjesnim. Bez obzira na to što još nije potpuno jasno kakva organizacija želi postati SCO, koji je osnovan 1996. a do primitka Uzbekistana u članstvo 2001. nazivao se Šangajska petorka, suptilan je izazov današnjem svijetu koji vode Amerikanci.

Sredinom rujna SCO je u Dušanbeu, glavnom gradu Tadžikistana, održao svoj godišnji skup. Tamo je dogovorena i procedura širenja, isprva prema onim zemljama koje već imaju status promatrača. Indija i Pakistan mogli bi se pridružiti SCO-u već iduće godine, a Iranu je zasad zapriječeno pristupanje zbog sankcija UN-a. Jedan drugi promatrač, Mongolija, demokratska je zemlja i već dugo izražava nespremnost prema pridruživanju nečemu što izgleda kao klub zemalja s autoritativnim režimima. Afganistan, još jedan promatrač, trenutačno ima i važnijih prioriteta od povezivanja u međunarodne organizacije. Inače, status dijaloškoga partnera imaju Bjelorusija i Šri Lanka, a organizaciju podržavaju Vijetnam, Laos, Kuba, Sjeverna Koreja, Venezuela te dvije međunarodno nepriznate države, odmetnute od Gruzije – Abhazija i Južna Osetija.

Kako napominje britanski The Economist, summit u Dušanbeu održan je tjedan dana nakon sastanka zemalja članica NATO-a u Walesu, što je ruskim i kineskom kolumnistima dalo povoda da pišu o “mentalitetu 20. stoljeća”, odnosno “hladnog rata” i “konfrontacije koja nadahnjuje NATO” te da se pohvale po čemu se to SCO razlikuje od onog što je ruski ministar vanjskih poslova nazvao “reliktom prošlih vremena”. ‘Partneri, ne saveznici’

U kolovozu ove godine SCO je održao najveće zajedničke vojne vježbe dosad, antiterorističku vježbu u kineskoj pokrajini Unutarnja Mongolija u kojoj je sudjelovalo više od 7000 ljudi. Pobornici inzistiraju na tome da SCO nije savez poput NATO-a, nego “partnerstvo”, bez primisli o mogućem suparništvu s nekom drugom organizacijom. A to baš i nije potpuna istina. SCO je uvijek bio eksplicite usmjeren protiv onoga što su općenito nazvali “trima snagama zla”, a to su terorizam, separatizam i ekstremizam.

U Kini su problem turkofoni Ujguri iz zapadne pokrajine Xinjiang, u Rusiji Čečenija, a članice iz središnje Azije imaju svoje probleme u dolini Fergana i na granicama s Afganistanom. Svih šest članica SCO-a suočeno je s islamskim ekstremizmom. Otud pravdanje kineskoga predsjednika Xi Jinpinga u Dušanbeu kako se SCO “mora fokusirati na borbu s vjerskim ekstremizmom i internetskim terorizmom”.

Kineski problemi s nasilnim ekstremizmom muslimanskih Ujgura nedavno su eskalirali, ujgurski militanti izvršili su niz napada u Xinjiangu i drugim dijelovima Kine. Bore se i u raznim džihadističkim skupinama, u plemenskim područjima Afganistana, primjerice. Prema nekim izvješćima, Ujgura ima i među borcima ISIL-a u Iraku i Siriji. Nedavno su četvorica Ujgura, navodno poveznaih sa ISIL-om, pritvorena na indonezijskom otoku Sulawesiju.

Ti su ljudi napustili Kinu i otputovali u Jugoistočnu Aziju. Jedan od kineskih uspjeha u srednjoj Aziji posljednjih godina bio je osiguranje suradnje s lokalnim vlastima u deportiranju ilegalnih migranata, mahom Ujgura, pa oni sada izlaze iz zemlje većinom preko Laosa i Tajlanda. Taj je uspjeh, ipak, više rezultat snažnije prisutnosti Kine, njezina gospodarskog udara na regiju i sklapanja trgovinskih sporazuma, nego značaja samog SCO-a. “Zemlje članice nalaze se na novom putu svile”, napomenuo je u Dušanbeu kineski predsjednik. No, prema ostvarenju sna o ekonomskom prosperitetu vode bilateralni odnosi između pojedinih zemalja, a ne priopćenja sa summita SCO-a.

Benefiti članstva

Ne gledamo li ga kao regionalni sigurnosni blok, nego kao napor u borbi protiv međunarodnoga terorizma i uspostavu čvršćih veza između susjednih zemalja, SCO zvuči manje opasno. U tom slučaju i privlačnost te organizacije Indiji i Pakistanu zvuči jasnije jer se povlačenjem snaga NATO pakta iz Afganistana otvara mogućnost nastanka novog vala nesigurnosti u regiji. Članstvo u SCO-u, doduše, zahtijeva neke troškove, ali i donosi benefit. Indiji se, primjerice, udvaraju i Kina i SAD. Članstvo u SCO-u toj će zemlji biti korisno za šepurenje neovisnom vanjskom politikom i odbijanjem da bude uvučena u protukineski blok. Za Kinu, a pogotovo za Rusiju, učlanjenje Indije i Pakistana bila bi višestruka blagodat.

SCO će tada manje izgledati kao pomalo ograničen klub fokusiran samo na središnju Aziju i steći će globalni značaj. Ipak, kao i u slučaju ostalih regionalnih skupina, širenje organizacije neizbježno će se platiti nižim stupnjem kohezije između država članica. Indija, čak i pod vodstvom snažnog lidera kao što je sadašnji premijer Narendra Modi, neće se osobito udobno smjestiti u taj autoritarni klub. Širenjem bi SCO mogao postati i manje utjecajan nego što je to sada slučaj. Zapravo, Rusija i Kina nisu sigurne koliko bi važan SCO trebao biti.

Četiri od šest zemalja članica također su članice Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti, koju vodi Rusija. Usto, Rusija se nada širenju Euroazijskog gospodarskog saveza, osnovanom u svibnju ove godine, a zasad su mu pristupili Bjelorusija i Kazahstan. S druge strane, Kina je počela izdašno obasipati pažnjom jednu drugu organizaciju, pomalo nezgrapno nazvanu Konferencija za međudjelovanje i mjere povjerenja u Aziji (CICA).

Odbili promatrače

Pritom valja imati na umu kako bi potencijalni sukob između multilateralnih organizacija koje Kina zdušno promiče bio potpuni promašaj. Vodeća uloga Amerike u Aziji temelji se na brojnim bilateralnim sporazuma o sigurnosti i obilju pripadajućih multilateralnih institucija, a sve su one otvorene prema Kini kao potencijalnoj članici. Kina pak i sama stvara cijeli niz institucija (SCO, CICA, BRICS), Trilateralna komisija s Japanom i Južnom Korejom te Regionalno sveobuhvatno ekonomsko partnerstvo (RCEP), ugovor o slobodnoj trgovini sa zemljama jugoistočne Azije, Indijom, Japanom, Australijom.

Zajedničke karakteristike su im da u njima Kina ima veliku, ponekad i dominantnu ulogu, te da Sjedinjene Države nisu dobrodošle, pa je tako odbijeno i njihovo primanje u SCO čak i u rangu promatrača. Kina ne samo da izaziva postojeći svjetski poredak: polako i naoko bez jasnih ciljeva ona gradi jedan novi.
 

 
 
(poslovni, youtube.com/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=19324"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]
[facebook]