“KAŽE se da je demokracija najgora vrsta vladavine, ne računajući sve ostale koje smo isprobali”

Poznati Churchillov aforizam sam se po sebi nameće kao komentar domaćeg političkog rasula. Nakon višemjesečnog bespoštednog rata svih protiv svih, Sabor je konačno raspušten. Zastupnici koji realno ne zastupaju nikoga i koji su svojim masovnim nedolaženjem na sjednice Sabora napravili potpuno ruglo od te nesretne institucije, mogu na zasluženi godišnji odmor. Kamo sreće da je trajni.

Vlada čiji je kadar varirao od suvišnog preko sumnjivog do skandaloznog, vođena tehnokratom koji puno bolje barata korporativnim žargonom nego hrvatskim jezikom, postala je tehnička. Ako se njen legimitet time nije umanjio, to je zato što manji ionako ne može biti.

Dotični šarlatani i hazarderi mrtvi-hladni uvjeravali su nas da je situacija pod kontrolom i da su im nacionalni interesi na prvom mjestu, u isto vrijeme dok su zabijali jedni drugima noževe u leđa, grčevito se držeći za svoje nezaslužene i beskorisne fotelje. Preslagivanje kojim su nam tjednima ispirali mozak ispostavilo se, naravno, kao bezočni blef.

Zbogom dragom vođi

HDZ nije imao sreće s vrbovanjem zastupnika, a Karamarku nije upalila taktika da se oko afere Konzultantica pravi lud. Prvom potpredsjedniku Vlade bez resora na kraju je preostalo jedino dati ostavku, prvo na tu funkciju a zatim i na mjesto predsjednika stranke iza koje se skrivao. Uzalud je ovaj tragikomični lik trabunjao o harangama, držao cijelu zemlju za taoca i na stranačkom saboru grmio: “Nitko HDZ neće ignorirati ni ponižavati ni ucjenjivati”, HDZ se po već ustaljenom obrascu okrenuo protiv dragog vođe čim je nanjušio da mu izmiče tlo pod nogama.

Nije velika utjeha da se brod luđaka, koji nas je vodio zadnjih pola godine, sam potopio. Možda je drugi potpredsjednik (također bez resora) Petrov ovoj Vladi mogao biti korisniji kao psihijatar – bar bi nešto konkretno radio. Naši državnici, međutim, blaženo egzistiraju u svojoj paralelnoj realnosti u kojoj je geslo “ostati mirni i vladaju na”. Tako premijer Orešković u raspadu Vlade ne vidi nikakvu prepreku da izdaje vrlo upitne koncesije ( i to izravnom nagodbom) u Slavoniji.

Patetična Kolinda

Predsjednica Grabar-Kitarović nam patetično “jamči da će biti faktor stabilnosti”, a onda usred krize sazove presicu da bi se pohvalila sklapanjem posla s kazahstanskim režimom.

Predsjednici se može predbaciti da se ponaša kao da ju se cirkus oko nje uopće ne tiče, ali ne i da sjedi besposlena. Jer kad ne bulazni o orjunašima na facebooku i ne pjeva navijačke pjesmice na radiju, Kolinda marljivo povezuje Hrvatsku sa svakim autoritarnim režimom koji je zainteresiran, od Irana i Turske do famozne istočnoeuropske „uspravnice“. A u taj se trend uklapa i Karamarkova afera s mađarskim MOL-om, kao i medijski puno slabije pokrivena afera o navodnoj povezanosti s ruskim Rosatomom.

Tako da neće biti iznenađenje ako nam uskoro dođe i kakva delegacija ruskih oligarha u šoping, jer sezona rasprodaje već je otvorena. Osim toga možda Kolinda i Karamarko žale što ne mogu biti takvi “faktori stabilnosti” i kreatori “zajedništva” kao Orban, Putin, Nezarbajev, Erdogan ili ajatolah Hamenei. Ako ništa drugo, oni bi znali čvrstom rukom razriješiti ovu krizu. Zadnja epizoda ove diplomatske sapunice bio je Kolindin nadrealni date s Vučićem, bivšim Šešeljevim pulenom i i čovjekom koji drži zabrinjavajuću koncentraciju moći u Srbiji.

Sjećate se svih onih priča, dok je Josipović bio predsjednik a Milanović premijer, o udaljavanju od zloglasne „regije“ i okretanju prema Europi? Nema veze, ne sjeća se ni HDZ.

Partnerstvo s autokratima

Doduše, strateško partnerstvo s istočnim autokratima samo je nastavak politike “nesvrstanih” sive eminencije naše politike, bivšeg predsjednika Mesića. On je i u vrijeme mandata i u mirovini uporno lobirao za ruske južne tokove i družbe Adria ovdje, kao i „za naše gospodarstvenike“ po Azerbejdžanu, Kazahstanu i sličnim satrapijama. Obišao je i Gadafija u Libiji 2011. i Asada u Siriji ove godine, potpuno indiferentan na krvavi građanski rat u tim državama. Mesić je ipak pragmatist, za njega je biznis iznad takvih unutarnjih pitanja kao što su ratni zločini. Vrhunac je međutim bio njegov “privatni” posjet državi koja je oličenje Orwellove 1984, Sjevernoj Koreji, a u sklopu ruske delegacije povodom sumnjivog projekta koji bi zaobišao međunarodne sankcije (od svega na kraju nije bilo ništa).

Kako, u čije ime, za čiji račun? Nitko se ne pita. Zaista nije teško biti ciničan prema demokraciji kad je sve što nam pruža mogućnost da na izborima zamijenimo jednu garnituru ološa u odijelima drugom. No narodi navedenih zemalja nemaju ni taj luksuz. Sve su to formalno republike koje uredno održavaju privid demokratskog procesa, ali u kojima je vlast postalo praktično nemoguće smijeniti mirnim putem. Izbori su uredno namješteni, osim u Mađarskoj i Srbiji, gdje za tim nema potrebe. Oporba je djelomično ili potpuno neutralizirana ili kontrolirana, kao i pravosuđe, mediji i civilno društvo. Ljudska prava i slobode brutalno se krše, dok je vladavina zakona mrtvo slovo na papiru.

Reality-show vlada

Stihijska privatizacija, koju ova reality show-vlada zove reformama, svakako je znak za uzbunu. Ali privatizacija strateških državnih tvrtki sporedna je u odnosu na privatizaciju samih institucija ove države, koja je barem prema Ustavu demokratska – što prema članku 1. znači da “vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana”, a “narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem”. Vjeruje li itko u Hrvatskoj da vlast zaista pripada narodu? Dakle, Tim`s team je na odlasku. Motivacijske poruke iz njegove treš-prezentacije ostaju kao uspomena na ovu farsu.

I što sad?

Izgledno je da će nakon novih izbora koalicija predvođena SDP-om osvojiti vlast. Takav je scenarij zaista manje zlo, ali u situaciji u kojoj se nalazimo, manje zlo više nije dovoljno. Da, zaustavit će puzajuću ustašizaciju zemlje koju sadašnja vlast provodi, perfidno je negirajući na svakom koraku, gurajući nas u izolaciju Zapada. Ali Milanovićeva Vlada opet neće napraviti ništa da zaustavi jednako pogubno klizanje prema bankrotu.

Četiri godine njenog mandata pokazale su samo potpunu nebrigu, neodgovornost i nesposobnost rješavanja gorućih problema: javnog duga, ovrha, nezaposlenosti, nejednakosti, besperspektivnosti za sve koji nisu umreženi s političkom mafijom, bezakonja, korupcije, poreza i nameta, metastaziranog birokratskog tumora koji jede sve pred sobom…Umjesto toga, bavili su se, kao i svi prije i poslije njih: kadroviranjem, rasipanjem novaca poreznih obveznika na bezobrazne privilegije, spletkarenjem i prodavanjem magle. S druge strane, koliko god da je Most uzdrmao HDZ-SDP duopol, a Živi Zid doživio ponovni uzlet u anketama, i dalje nemamo nikakve šanse dobiti Vladu bez jedne od dvije „velike“, beznadno kompromitirane stranke za kormilom.

Narod zna, ili barem naslućuje, ono što je među političkim elitama i njihovim prirepcima tabu: da je demokracija kakvu imamo jeftini igrokaz i paravan za „große Spiel“. Znamo da su stranke pretežno interesne skupine čiji core business je uhljebljivanje vlastitog članstva i pogodovanje tajkunima-klijentima. Znamo da, uza svo baljezganje o javnom dobru i nacionalnim interesima, političari državu i javni proračun vide kao ratni plijen. Da bi ga se domogli i zadržali, spremni su na sve – neumorno lagati, rovariti, vrijeđati inteligenciju birača, podilaziti najnižim strastima i predrasudama. Politički sustav koji bi u teoriji trebao filtrirati najbolje, na vrh dovodi najpodlije i najbesramnije među nama, one koji su spremni srozati se do samog moralnog i civilizacijskog dna. Ako i nisu takvi, vlast ih takvima učini. Moć je porok prema kojem su i najteže droge obična kamilica.

Neograničena vlast – loša vlast

Obožavatelji velikih vođa i čvrstih ruku, kao što su Putin, Orban, Chavez ili Gadafi, ne shvaćaju da je neograničena vlast uvijek loša vlast. Naime, kad eliminira sve korektive, nužno postaje korumpirana, bezobzirna i brutalna. Država postaje privatna prćija razularenog despota, a građani njegovi podanici koji, ako mu se zamjere, završe u stečaju, u zatvoru, ili ih jednostavno proguta mrak. I nikom ništa. Ma koliko demokracija bila disfunkcionalna, preferirati tiraniju znači odreći se slobode i elementarnog dostojanstva zbog prividne stabilnosti. Ne vjerujte demagozima – treba nam više demokracije, ne manje.

Jer, glasanje svakih nekoliko godina jednostavno nije dovoljno. Između dva ciklusa precijenjenog izbornog spektakla, koji se po izvještačenosti može mjeriti jedino s nogometnim prvenstvima, ne možemo dalje dopuštati političarima da žrtvuju našu budućnost radi svog bijednog oportunizma. Apolitičnost i pasivnost su privilegija koju sebi mogu priuštiti bogate i napredne zemlje sa stabilnim institucijama, Hrvatska sigurno ne. Hrvatska je, naime, ono što ekonomisti Robinson i Acemoglu u svojoj vrlo utjecajnoj knjizi „Why Nations Fail“ zovu ekstraktivna država, koja omogućuje malenoj i dobro umreženoj eliti da crpi bogatstvo zemlje, blokirajući sve prilike i poticaje za njen razvoj.

Posljedice vidimo – nakon 25 godina tranzicije na samom smo začelju post-socijalističkih zemalja unutar EU.

Utopije koje vrijedi slijediti

Nije li ironično da se unatoč tome kao nacija, osim oko vječnih ustaša i partizana, uzbuđujemo jedino oko nogometa? Jesmo li stvarno oko svega ostaloga tako letargični i bespomoćni? Dok nas se šupci na vlasti (neovisno o stranci) ne počnu bojati, ništa se neće promijeniti. Neće nas spasiti ni Bruxelles ni Washington, ni Moskva ni Vatikan. Politički neuk, neodgovoran i nezreo narod, kakav nažalost jesmo, ne može se naučiti odgovornosti za vlastite odluke tako da ih uvijek prepušta nekom drugom.

O nama ovisi hoćemo li krenuti putem Mađarske ili putem Švicarske. Fenomenalan prosvjed za kurikularnu reformu može biti simbolična iznimka ili prekretnica. Referendum može biti reakcionarna podvala Opus Dei-a i sličnih igrača iz sjene ili stvarni izraz narodne volje i korektiv vlasti. Javna rasprava može biti pro forma ili može biti zaista inkluzivna za sve zainteresirane.

Umjesto kao kolektivni ispušni ventil, internet bi mogao služiti za institucionaliziranu participaciju građana u političkom procesu. Direktna demokracija možda zvuči kao utopija, ali na isti se način nekad gledalo na univerzalno pravo glasa. Da se ne radi o naivnoj ljevičarskoj fantaziji, potvrđuje slijedeći zaključak iz ni više ni manje nego The Economista: „Potrebni su nam mnogi takvi eksperimenti – koji kombiniraju direktnu demokraciju i tehnokraciju, delegiranje prema gore i prema dolje – da bi demokracija ponovo ozdravila.“

Uostalom, postoje utopije koje vrijedi slijediti, barem kao orijentir. Alternativa je partitokracija, kleptokracija i vladavina najgorih među nama. Ono što imamo sada.
 

 
(index.hr)

“Da iskorijenimo rak u potpunosti, duljina života bi se produljila vrlo malo, a lijek neće biti nađen stoga je glupo bacati novac već ga radije usmjeriti drugdje”, smatra ugledni onkolog

Osobno, ne doniram novac u svrhu istraživanja lijeka za rak, a razlozi za to su brojni – nikad nećemo izliječiti rak, previše novca se troši na takva istraživanja i tretmane, rak je bolja smrt od brojnih drugih, a cijela zamisao izlječenja raka zapravo je zastrašujuća utopija koja pokušava usavršiti ljude, smatra ugledni američki onkolog te osvajač Pulitzerove nagrade za djelo o povijesti raka “The Emperor of Maladies”, Siddartha Mukherje.

Tvrdi kako je rak utkan u ljudski genom, on je greška u razvoju i starenju naših stanica te se njega možemo riješiti jedino ako eliminiramo sve fiziološke procese rasta u tijelu, od starenja do regelenarije, liječenja i reprodukcije, piše The Independent.

Izliječimo li se od raka, izliječit ćemo se od toga da smo ljudi - kaže Mukherje.

Ističe kako postoje razne vrste te treba paziti da se ne stavljaju sve dijagnoze u isti koš, iako je uzročnik procesa nekotroliranog rasta stanica uvijek isti.

Najčešći oblici raka kože mogu se uklanjati bez ikakve prijetnje za život čovjeka te su se smrti djece od leukemije znatno smanjile, no je li rak ikad izliječen – pita se Mukherje, koji kaže da se smrt može odgoditi, no pitanje je po kojoj cijeni ako se radi o liječenju starijih ljudi s uznapredovalim oblicima raka, a rak kao takav uvijek ostaje u pozadini te vreba.

Ističe kako se višestruko više novca troši na liječenje raka nego na bio koju drugu bolest, a u većini se slučajeva radi o produljenju života koji je nekvalitetan, vezan uz mučnine, kemoterapije, krevet i ovisnost o drugim ljudima.

Četiri su glavna načina smrti ljudi – iznenadna smrt, smrt uslijed demencije i starenja, smrti uzrokovane otkazivanja organa i rak, a prema Mukherjeu rak je definitivno najbolja.

Većina bi rekla da je iznenadna smrt najbolja, no iz svog bogatog iskustva mogu vam reći da nije, ne za onoga koji je umro, već za bližnje koji se nisu stigli pripremiti, pa ni oprostiti – ističe onkolog, no dodaje kako je rak nekoć bio dobra smrt, a sada počinje sličiti na smrt uslijed demencije, krhkosti i polakog mučenja.

Zaboravljamo, ili nam je možda teško prihvatiti, da je rak generalno bolest starijih ljudi te bi se njegovim izlječenjem ljudski život tek neznatno produljio. Zbog toga apeliram na sve, usmjerimo novac na to da pomažemo mladima, poboljšamo njihovu kvalitetu života – govori Mukherje.
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(24sata.hr/uredio:NSP)

Djeluje nevjerojatno, ali ideja za ovakvu vrstu života inspirirana je komunističkom Utopijom – radi se sedam dana u tjednu, a godišnji odmor ne postoji

Huaxi selo je najbogatije “naselje” u Kini i predstavlja teško dostižan san velikog broja Kineza. Osim po urbanističkoj uređenosti i gospodarstvu koja se ne zaustavlja ni na trenutak, Huaxi je poznat i po visokim životnom standardu koji se ističe u odnosu na ostatak Kine.

Za 55 godina, Huaxi se pretvorio iz siromašne ruralne oblasti uu simbol ekonomske ekspanzije zemlje, utjelovljena u 326 metara visokom hotelu koji krasi centar sela.

Luksuzni objekt ima 60 katova, 826 soba, a već u prizemlju dočekat će vas 30 milijuna funti vrijedna kip bika, napravljena od čistog zlata.

Skulptura bika od čistog zlata vrijedna je 30 milijuna funti i nalazi se u luksuznom hotelu.

Stanovnici Huaksija rade sedam dana tjedno i navodno svi imaju preko 100.000 dolara na bankovnom računu. U ovom naselju vlada komunistička utopija, odnosno pravi pravcati kineski socijalizam u svom izvornom obliku.

Huaxi je 1961. godine osnovao Wu Renbao, upravo s idejom da napravi naselje koje će predstavljati svojevrstan model kineskog komunizma.

Žitelji imaju vrlo visok životni standard, skupocjene kuće i automobile.

Renbao je, kada je osnivao naselje, učvrstio jedno načelo – ključni faktori za sreću su novac, automobili, kuća i obitelj.

Stanovnici Huaksija bogate se, između ostalog, podjelom godišnjeg profita sela. Proračun prevashodno pune tvornice koje rade non stop – u Huaxi se radi sedam dana tjedno i nema godišnjeg odmora.

Renbao je razumio želju ljudi da “vide svijet”, ali kako da netko otputuje ako nikada nema praznik? Rješenje predstavlja “svjetski park”.

Tu se mogu vidjeti replike Sidnejske Opere, Kineskog zida, Trijumfalne kapije i Statue Slobode.

Ukoliko se stanovnici Huaksija ipak odluče otići, gube sve – kuću, auto i novac – a svi njihovi posjedi dijele ostali mještani.

Radnici koji dolaze u selo samo radi posla, ne uživaju u besplatnom zdravstvu i ekonomskim pogodnostima stanovnika Huaksija. Prema nekim procjenama, ovi migranti pokrivaju oko 95 posto stanovništva.

Samo 5 posto predstavljaju prvobitni naseljenici iz 60-ih (i njihovi nasljednici) koji jedini dobivaju “dio kolača”.

Seoske vlasti tvrde sa su svi u Huaxi bogati, iako je to gotovo sigurno propagandna poruka s ciljem promocije kineskog komunizma.

OVAKVE BAJKE SE OSTVARUJU SAMO U RUSIJI

Kontrola medija i zakonske zabrane spriječili su lokalce da razgovaraju sa predstavnicima stranih medija uslijed čega je pravi način života u Huaxi i dalje u određenoj mjeri misterija.

Uz komunističke pjesme koje se puštaju s razglasa na ulicama i portrete “Velikog Renbaa”, u Huaxi je život kao u nekom dugotrajnom eksperimentu.
 

 
(vestinet.rs,BKTVNEWS,youtube.com/uredio:NSP)

I želi ih zamijenit simbolima koji će “obilježavati smjer Meke”

Zbog stotine tisuca migranata koji se slijevaju u Švedskoj, biskup/ica u Stockholmu je predložila uklanjanje križeva iz kršcanske crkve kako bi se zamijenili islamskim simbolima i ti me ugodili muslimanima.

Biskupica Eva Brunne želi ukloniti kršcanske simbole iz Crkve “Pomoraca” da bi izgradili odnos prema muslimanima koji “više poziva” u crkvu, izvjestila je SVT, švedska nacionalna javna televizija televizija.

“Iznajmiti sobu ljudima drugih vjera, ne znači da nismo branitelji vlastite vjere. Svećenici su pozvani da naviještavaju Krista. Mi to radimo svaki dan i u svakom susretu s ljudima. No, to ne znači da smo neprijateljski prema ljudima drugih vjera”, napisala je biskupica Brunne, pokušava opravdati plan.

Brunne, koja je prvi otvoreni lezbijski biskup mainstream crkve u svijetu, želi da se crkva tretira više kao javna zračna luka, gdje su molitvene sobe stavljene na raspolaganje muslimanima, uklanjanjem kršćanskih simbola i “obilježavanjem smjera Meke”.

Prijedlog je napravio reakciju, Patrik Pettersson, svećenik župe Oscara u Stockholmu, tvrdi, “Crkvena kapela se ne može razumno izjednačiti s molitvenim sobama u zračnim lukama i bolnicama. Kršćanska crkva i kapela nisu samo bilo kakve javne površine. “

Upraviteljica Crkve Pomoraca crkva, Kiki Wetterberg, također se javno usprotivila ideji.

“Ja nemam problema s muslimanskim ili hinduistickim vjernicima koji dolaze ovdje na molitvu. Ali ja vjerujem da bi kršcanska crkva, trebala održati svoje simbole. Ako bih ja posjetila džamiju ne bi ih molila da skinu svoje simbole”, rekla je upraviteljica Wetterberg.

Takoder je ironicno razmišljati da dok Brunne inzistira na to što je ugodno muslimanima, ona bi bila pogubljena kao lezbijka u muslimanskim istocnim zemljama.

“Tako vam inače izgleda društvo i kultura usred samoubojstva” piše Robert Spencer.

Ako mislite da je ova priča zvuči previše bizarno da bi bila istinita, onda niste upoznati sa progresivnom “utopijom” koju gura Švedska.

Ovo je zemlja u kojoj su neki političari pozvali na davanje besplatnog stanovanja, radnih mjesta i blagostanje ISIS džihadistima dezerterima i povratnicima – sve na račun poreznih obveznika.

To je zemlja koja pati zbog velikog nedostatka stambenog prostora, ali istovremeno ima političara koji pozivaju svoje građanie da bi se trebali odreći svoje garaže kako bi udomili imigrante iz Trrećeg svijeta.

Švedska je zemlja koja zapošljava ISIS-simpatizere koji pokreću svoje imigracijske zajednice. Porezni obveznici financiraju “stručnjake” da bi raspravljali i riješili islamofobiju.

Pogledajte intervju ispod u kojoj ljutiti bosanski imigrant iz Švedske u kojoj je došao bježeći iz rata na Balkanu 90-tih., objašnjava katastrofalne rezultate otvorenih vrata graničnih prijelaza (infowars.com)
 
*stisnite dolje desno “Titlovi” radi prijevoda ili stisnite “kotačić” i odaberite “Prijevod titla”*

 
(infowars.com,youtube/uredio:nsp)

Veliki meštar Francuske: EU i Jugoslavija su primjer stvorene ‘masonske utopije’

U razgovoru za dnevni list Politika, veliki majstor i predsednik Savjeta reda Velikog orijenta Francuske Danijel Keler (56), koji je obavljen u zgradi na Terazijama gdje je 1. prosinca 1918. proglašeno ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca, istakao je da je Europska unija masonski san koji nije realiziran samo od strane njih, ali i da je među ujediniteljima bilo i osnivača bivše Jugoslavije

Regent i kasnije kralj Aleksandar koji je bio potpisnik dokumenta, ali i sam mason, koristio je ovu zgradu i naredne četiri godine, sve do 1922. kada je izvršena rekonstrukcija njegovog dvora oštećenog u bombardiranju.

Kao što se i zvala jedna od slobodnozidarskih loža koje su s početka 20. stoljeća radile u ovoj zgradi – ujedinjenje, bila je to glavna tema i poruka Kelera, koji se smatra jednim od najmoćnijiih masona na svetu. U prepunoj sali Kuće kulture Univerziteta “Singidunum”, Keler je održao predavanje na temu pridruživanja Srbije EU.

On kaže da u Srbiji postoji ukupno 11 loža i da se u Beogradu održavaju kongresi administrativne jedinice “Pariz-4″, kojoj pripadaju i lože iz Bugarske, Rusije, Makedonije, Srbije i Republike Srpske.

Od svih ovih zemalja, najviše loža imamo u Srbiji, a jedan od razloga boravka ovde, je i otvaranje prvog hrama VOF u Srbiji, u Sremskoj Mitrovici – rekao je Keler.

Naziv njegovog predavanje je “Pridruživanje Srbije u EU u svjetlosti Velikog orijenta” jer smatra da slobodni zidari imaju priliku dati svoje preijdloge kako ponovo osmisliti Europu.

U svakom slučaju, Europa u svojoj osnovnoj ideji uvek se veže za vrijednosti koje mi njegujemo i volimo kao slobodni zidari – kaže i podseća da u samoj skupštini masonske ideje obitava san o univerzalnoj republici.

Sama ideja masona, prema Kelerovim riječima, zasniva se na tome da rade na ujedinjenju i oni su bili odgovorni u velikom broju slučajeva za realizaciju projekata koji su imali u sebi komponentu ujedinjenja.

Kada je reč o Europskoj uniji i vezi sa masonima, Keler ističe da ona jeste masonska ideja, ali da je nisu realizirali samo masoni.

Podsetio bih vas i da su masonske ideje u osnovi kooperacije naroda, gde su tipični primjeri ne samo EU, već i Liga naroda i Organizacija Ujedinjenih naroda.

EU jeste masonski san, a ne mogu isključiti da je među ujediniteljima i osnivačima Jugoslavije bilo mnogo braće.

Oni su se, u svakom slučaju susretali sa masonima koji su im objašnjavali prednosti suradnje među narodima u formi ujedinjenja. To je “masonska utopija”, što je i naziv moju najnoviju knjigu koja upravo izlazi iz tiska.
 
(nexus-svjetlost.com,telegraf.rs/uredio:nsp)

Zašto sam se na prvom mjestu opredijelio da obradim škakljivu temu kao što je droga i njezin utjecaj na svijest? Iz prostog razloga što sam samoproklamirani stručnjak po tom pitanju

Ne, nisam završio medicinu niti psihologiju, već sam onako seljački istražio teren potpuno pješke; većinu droga koje su u ponudi, bolje rečeno koje su bile na izborniku u vrijeme mog istraživanja, sam konzumirao. Neke malo više, neke malo manje, na jednu tvar sam bio opasno navučen, ono jako do bola, malo je nedostajalo da preteknem. Ali još sam među živima iz ko zna kojeg razloga, i zato želim izvjesna saznanja i iskustva podijeliti s vama.

Živjeh šest godina u minskom polju zvanom London. O da, pravo minsko polje za nas radoznalce iz istočnih zemalja. A ja stara pacerčina nagazih baš na svaku minu u polju. Ozbiljan u namjeri da proučim djelovanje narkotika na tijelo i um, zavrnuh rukave, zarolam novčanicu, kupih rizle i prionuh na posao muški, što bi rekli stari naši – samopregorno. Uf, baš sam sagorio!

Od psihoaktivnih legalnih i nelegalnih supstanci probao sam: hašiš, kanabis, kokain, heroin, ecstasy, ketamin, speed, LSD, Valium, alkohol i duhan.

Evo zašto objavljujem ove neslavne podatke; vodeći engleski stručnjaci iz oblasti opijata, dakle toksikolozi, psihijatri, doktori, policajci, su 2013. godine, poslije višegodišnjeg istraživanja, napravili listu od dvadest najštetnijih tvari po ljudsko tijelo i društvo uopće.

Došli su do zanimljivih i kontradiktornih zaključaka, toliko kontradiktornih da ih je britanska vlada odbila ozvaničiti. Lista je sastavljena po sljedećem redoslijedu: dvadeseto mjesto zauzima najmanje štetna tvar i svaka sljedeća je jača odnosno štetnija.

Lista izgleda ovako: (u popisu sam napomenuo supstance koje sam konzumirao i koje se spominju u tekstu, ostale opijate nisam spominjao jer ih nisam koristio i uglavnom se radi o lijekovima i stimulansima koji se mogu kupiti u ljekarnama uz recept)

Osamnaesto mjesto zauzima ecstasy, zatim na četrnaestom mjestu dolazi čuveni LSD, jedanaesto mjesto zauzima kanabis, neočekivano visoko deveto mjesto zauzima duhan, osmo mjesto pripada speedu, sedmo mjesto je okupirao Valium, šesto mjesto zauzima ketamin, na petom mjestu nalazi najrasprostranjenija droga na planeti – alkohol, na četvrtom mjestu ustoličio se metadon, i istinski oskarovci koji zauzimaju drugo, odnosno prvo mjesto, su kokain i heroin.

Duhan je u Britaniji izravno odgovoran za 114 tisuća smrtnih slučajeva godišnje i odnosi više života nego alkohol, AIDS, ubojstva i prometne nesreće zajedno. Duhan u prosjeku skraćuje životni vijek za deset godina i jedan od pet stanovnika Britanije je probao duhan. Zanimljivo zar ne?

Skačemo odmah na peto mjesto na kome se nalazi alkohol koji je po ovoj listi štetniji nego droge poput spid, LSD, ecstasy, ketamin.

Alkohol je štetniji po društvo nego sve legalne i ilegalne droge na ovoj listi zajedno i neposredno je odgovoran za 40 000 tisuća smrtnih slučajeva u Britaniji, a konzumira ga oko 40 milijuna stanovnika ovog kišnog i maglovitog otoka. Eksperti koji su sastavljali listu složni su u jednoj konstataciji a to je da se alkohol kojim slučajem pojavio na tržištu prije neku godinu, sigurno bi zakonski drugačije bio reguliran. Ali kao što znamo, alkohol cirkulira u ljudskoj krvi odavno i današnjim puritanskim, demokratskim vladama gigantski konglomerati za proizvodnju alkohola svojom financijskom moći drže vezane ruke.

O heroinu i kokainu ne treba pisati posebno jer smo dovoljno čuli, vidjeli, osjetili, posvjedočili o njihovom djelovanju na ljudsku psihu i tijelo.

Ko su najveći protivnici narkomanije?

Debeli stričevi, brkate tetke, zadrigli rođaci, rumeni kumovi, ispred kojih na slavama, svadbama, rođendanima i sahranama stoje raskrečeni mrtvi prasići, sarme, tulumbe, baklava, alkohol, duhan, bijelošećerne torte i peciva nastala ujedinjavanjem bijelog brašna, praška za pecivo, soli i kvasca. Ah, uvijek to bijelo …

Kako društvo gleda na one koji trguju nelegalnim drogama, a kako promatra one koji dilaju legalne gudre koje nanose štetu ljudima koji ih konzumiraju, ali i svima koji borave u prostorijama gdje se puši i pije?
Jedni su marginalci a drugi su hvaljeni kao uspješni menadžeri! Da li univerzalnu karmu zaista zanimaju zakoni pisani ljudskom rukom?

Što je s kanabisom? Zašto se u posljednje vrijeme diže tolika frka oko legalizacije kanabisa?

Moje osobno mišljenje, koje sam izvukao iz petnaestogodišnjeg konzumiranja trave i njenih derivata, je da je cijela priča kako je marihuana vrlo beneficijalna po ljudsko zdravlje, prenapuhana i da se više radi o pobuni protiv sustava i zakonodavaca, nego o istinskoj potrebi čovjeka za inhalacijom obogaćenog dima.
Mit da kanabis ubija 98% kancerogenih stanica, koji kruži netom i fejsbukom, nije točan. To je još jedna od niza neprovjerenih informacija koju u eter guraju dugogodišnji korisnici i interesne grupe koje bi prve da ulete na polje distribucije ako gandža bude legalizirana.

Kao bivši dugogodišnji korisnik smatram da kanabis nije ljekovita biljka i da ima pogubne učinke na ljudsku psihu. Objašnjenje?

Onima koji se bave energijama dobro je poznato da kod čovjeka postoje latice inteligencije koje se nalaze poviše glave, i izgledaju kao hobotnica zalijepljena na teme čovjeka, čiji pipci pretražuju prostor u potrazi za hranom. Kao što samo ime govori, namirnica kojom se prehranjuju latice inteligencije je inteligencija, tako da se latice lijepe na sve što kruži u eteru a u sebi nosi nekakvu informaciju, odnosno inteligentnu formu. Pojedinci svoje latice napajaju čitanjem, meditacijom, muzikom, plesom, slikanjem, kreativnim radom, itd. … dok drugi latice prehranjuju artificijalno izvorima zabave, odnosno duvanjem, pijenjem, drogiranjem, koje se u većini slučajeva završava gledanjem nogometnih prijenosa, pijenjem piva, buljenjem u kompjuter, igranjem igrica, i u najboljem slučaju seksom.

Energija droge je, jel tako, bestjelesni inteligentni entitet koji u sebi sadrži pregršt informacija koje se u jednom trenutku mogu učiniti kao korisne, ali te škakljive informacije imaju samo jednu svrhu, a to je da zaustavljaju konzumente na putu ka višim razinama svijesti.

Da li su one kao takve loše? Ne!

Njihov zadatak u svekolikom postojanju je upravo taj; da ne dozvoljavaju prolaz ka višim razinama svijesti onima koji za to nisu spremni. Moramo se složiti sa činjenicom da nepripremljena pojedine informacije i znanja nanose više štete nego koristi. Latice inteligencije, kojih kod intelektualno razvijenih ljudi ima dvadeset i jedna, izuzetno su oštre i pokretne, dok su kod konzumenata opijata otupljena i nema ih više od pet, šest. Kod onih koji konzumiraju bilo koju vrstu opijata svakodnevno, latice inteligencije izgledaju kao mrtva hobotnica čiji pipci beživotno visulje podno brade u predjelu vrata.

Osobno poznajem i družim se s velikim brojem uživalaca opijata, naročito s ljubiteljima kanabisa ili njenih derivata, i ne moram biti Einstein kako bih uočio promjene u njihovoj motorici i brzini i lucidnosti razmišljanja, prije i poslije inhaliranja magičnog dima.

Želio bih napomenuti kako alkohol i kanabis zaista na trenutke otklanjaju suvišne misli i saniraju probleme, ali veliko pitanje je gdje odlaze te misli i problemi kada smo pijani i naduvani!

Cilj cjelokupne priče oko podizanja svijesti bazira se na umirivanju uma kojeg možemo slikovitije opisati kao divlju rijeku nadolazećih misli koja teče lubanjom. Alkohol i marihuana zaista potiskuju misli i probleme, ali ispod bujice uma. Ovo pokazuje da misli i problemi nestaju dok traje djelovanje opijata, ali bujica uma nije pregažena, odnosno problemi nisu riješeni već samo potisnuti.

Rijeku uma treba pregaziti i tako stići na onu drugu, ponekad se čini nedostižnu obalu, gdje caruju sloboda, mir i tišina. Najučinkovitiji prijevoz do tamo je splav meditacije.

Dakle, suočavanje s problemima i suvišnim mislima, čistog uma, u tišini i sklopljenih očiju.
Put opijata i psihostimulansa čini se kao prečac do oslobođenja, jer se ne ulaže nikakav napor sem gutanja, šmrkanja, rolanja, ispijanja … Ali tu je skrivena zamka droge, jer se ubrzo javlja ovisnost, koju većina konzumenata poriče, tvrdeći da su samo rekreativci.

Da li konzumiranje droga proširuje svijest?

Na početku da, ali to su zanemarivi postoci u odnosu na to koliko droga konzumira ljudsko tijelo i psihu, jer da ponovim, jedini način podizanja svijesti je umirivanje uma, a droge, opijati i alkohol, su najkaloričnije potpaljivači kotlovnice uma.

Konzumenti marihuane, alkohola i duhana, često koriste i druge stimulanse kao što su kokain, LSD, ecstasy, heroin i kad dođu vremena liječenja, skidanja, čišćenja, u većini slučajeva nastupa razdoblje opasnih zabluda. Shema ovako glasi: Ostavio sam kokain, ali duvam i pijem. Moram jer ne mogu biti strejt. Ostavio sam duvka, ali cirkam ko lud. Ostavio sam alkohol, ali duvam ko propuh.

Brod koji je s pet konopaca bio vezan za obalu i dalje će biti uz obalu ako odvezle četiri čvora!
Brod jeste najsigurniji u luci, ali brod nije dizajniran da bude u luci. Dok se ne oslobodimo svih ovisnosti, ne može se pričati o podizanju svijesti.

Alkohol ili kanabis?

Ako se mora birati između ove dvije supstance, moj glas dajem kanabisu.
Zašto?
Alkohol podgrijava nasilje, kanabis umiruje.
Nitko nikad nije vidio dva naduvana lika da se tuku, ali smo svjedoci svakodnevih tuča, nasilja, ubojstava koji su podgrijani alkoholnim parama.
Da li bih oteo špricu iz ruke tipu koji se bode na ulici? Ne!
Da li bih slučajnom prolazniku ugasio cigaru kad ga vidim da puši? Ne!
Da li bih rođenom bratu sklonio čašu rakije sa stola? Ne!
Da li bih uzeo zarolanu novčanicu liku u toaletu, koji se nadvio nad plastičnom daskom toaleta, išaranoj bijelim linijama? Ne!
Da li bih nekome preporučio put istraživanja svijesti uporabom psihostimulansa?
– A što su psihostimulansi? – Odgovaram pitanjem.
Da li je neophodno da psihostimulansi dolaze izvana?
Da li je religijski post psihostimulans? Svakako!
Da li je meditacija psihostimulans? Naravno!
Da li je trpljenje tjelesnih bolova psihostimulans? Da!
Da li je ples psihostimulans? Jeste!
Da li je kreativan rad psihostimulans? Najbolji!
Da li je LSD psihostimulans? Jeste, ali dolazi izvana i sintetički je!
Da li je ecstasy psihostimulans? Jeste, ali dolazi izvana i sintetički je!
Da li je heroin psihostimulans? Sigurno 100%, ali konzumira psihu, tijelo, obitelj, društvo, i dolazi izvana!
Da li je kokain psihostimulans? Jeste, ali konzumira psihu, tijelo, obitelj, društvo, doziva strah i dolazi izvana!

Zašto je droga označena kao jedna od najvećih društvenih pošasti?

Moje osobno mišljenje je da je zato što se zlouporaba droga tretira kao kriminalni delikt, a ne kao zdravstveni problem.

Svi mi koji smo otplesali ples s drogama, alkoholom, i duhanom, trebali bi se zapitati da li smo zaista imali problem s navedenim supstancama, ili smo imali problem sa tjelesnim senzacijama koje one izazivaju? Mislim, ja zaista nisam imao problem sa čašom viskija dok je stajala na stolu, niti sa kutijom cigara u džepu, niti s linijom bijelog praha dok je ležala razvučena na položenom ogledalu. Problemi su nastali kad su tvari došle u dodir s mojim tijelom, odnosno umom, i napravile biokemijsku reakciju u mozgu koju sam ja ocijenio kao ugodnu i zabavnu. Dakle, problem nije u psihoaktivnim tvarima već u konzumentu!

Svjedoci smo vrlo neuspješne politike suzbijanja droga i ostalih psihoaktivnih supstanci, jer činjenice s terena jasno pokazuju da je droge na ulicama svake godine sve više, da broj konzumenata vrtoglavo raste, i da prosječna starost uživaoca opijata rapidno opada. Dakle sve je više klinaca koji konzumiraju drogu.

Edukacija u osnovnim i srednjim školama u vezi droga praktično ne postoji, i većina roditelja / staratelja, škola, odgojnih ustanova, služe se taktikom zastrašivanja i oslanjaju se da će strah stvoriti animozitet ka opijatima.

Da li je moguće da strah ratuje protiv paranoje? Stativa!

Kad bi mene pitali ne bi puno skitali, jer bih predložio da se organiziraju predavanja koja će držati izliječeni, a potom obučeni za rad s ljudima, narkomani, alkoholičari, pušači, koji bi po školama, sveučilištima, mjesnim zajednicma, ili gdje već, ispred karte ljudskog mozga, govorili o utjecaju psihoaktivnih supstanci na mozak i središnji živčani sustav. Mislim da predavači ne trebaju biti zdravi, jedri, uredni doktori ili sociolozi, koji su znanja stekli proučavanjem knjiga, boravkom u laboratorijima, listanjem psihologije, već mislim da bi profesori u ovom slučaju morali biti dugogodišnji ovisnici koji su se uspjeli isčupati iz kandži ovisnosti.

Klinci trebaju čuti nekog tko govori iz vlastitog iskustva, klinci moraju vidjeti te žutilo, sarma podočnjake, polupane zube, izborana i upijena lica, duhanske prste i drhtave ruke.

Preventiva je u svim slučajevima efikasnija od liječenja.

Ali pošto u ne živimo u perfektnom svijetu, uvijek je bilo i uvijek će biti onih koji će se navući na legalne i nelegalne droge, i smatram da teške slučajeve ovisnosti ne treba liječiti uporabom manje štetnih droga kako to trenutno radi medicina.

Pa ljudi moji, eksperti i dan danas prepisuju heroinskim ovisnicima metadon, koji je lošija verzija heroina. To je isto kao da renovirate namještaj na Titanicu, kako je to slikovito opisao stari, proslavljeni, i nadasve kvalitetni londonski junkie koji se očistio prije deset godina.

Postoje razni načini da se pomogne ljudskim bićima koja su duboko zaglibila u blato ovisnosti, a predlažem jedan nekonvencionalan program; prvih tjedan dana remen, stolica i okruženje ljudima koji znaju voljeti. Ako je neophodno, dolazi u obzir i par šljaga koje izviru iz ljubavi. Prvih sedam dana su najgori, poslije toga kriza znatno slabi, a onda na red dolazi čišćenje organizma posnom i sirovom hranom, potom kreće lagana meditacija, zatim fizička aktivnost s naglaskom na znojenje, najbolje joga. Najvažnije je prisutnost ljudi koji znaju da vole, preporučujem da to ne bude rodbina, već ljudi koji imaju Znanje o istinskoj Ljubavi. To je nova sorta ljudskih bića koju sve češće susrećem na putovanjima kroz Južnu Ameriku, ali o njima nekom drugom prilikom.

Pretpostavljam da teorija zvuči kao utopija, ali ovu metodu nisam ja izmislio, već sam tijekom jednog od mojih putovanja prošao kroz kamp u Amazonskoj džungli u kom sam otkrio ovu recepturu, i gdje sam popričao s nekolicinom bivših ovisnika koji su se izliječili. Poslije su ostali u kampu volontirati …

Da li je moguće izlječenje poslije višegodišnje zloupotrebe droga?

Kod ekstremnih slučajeva gdje je došlo do permanentnih oštećenja mozga ne, ali kod većine, mislim na 98 korisnika, moguće je potpuno zaliječenje mozga i povratak vitalnih funcija tijela u normalu. U fantastičnoj knjizi “Super mozak”, autori Deepak Chopra i Rudolf Tanzi, spominju termin plastičnost mozga, koji označava nevjerojatnu pokretljivost, savitljivost, elastičnost, prilagodljivost mozga na uvjete kojima ga “korisnik” izlaže.

Ne bih se dodatno uplitao u mogućnosti mozga, jer on je i pored sofisticirane tehnologije ostao velika nepoznanica za medicinu, ali moram spomenuti prelijepu definiciju kojom su autori knjige “Super mozak” opisali ovaj tajanstveni organ: Univerzum od kilu i pol.

I evo konačno dolazimo do psihoaktivnih supstanci o kojima se u zadnje vrijeme dosta piše i diskutira.
To je Ayahuaska koja se upotrebljava u šamanskim ritualima u Peru-u, Ekavdoru, Kolumbiji a ista stvar je u Brazilu toliko rasprostranjena da je čak dobila i ogranak pod okriljem Katoličke crkve i zove se Santo Daime (Sveti Daj-Mi).

Druga zanimljiva psihoaktivna supstanca južnog kontinenta je kaktus San Pedro (Sveti Petar) koji se može pronaći u Boliviji, Peru-u, Ekvadoru, Kolumbiji i sjevernim dijelovima Argentine, i koji se također može konzumirati u Centralnoj Americi pod nazivom Peyote.

Da li bih nekome preporučio da kuša ove psihoaktivne supstance? Šaman s kojim sam radio ceremonije mi je zabranio da reklamiram Ayahuasku, ali ja onako iz srca zborim – Da! A-ha, pa i ove psihoaktivne tvari dolaze izvana, čujem glas.

Ove psihoaktivne supstance se s razlogom ne nazivaju droge već medicina; probao sam ih kao i u tekstu nabrojane ulične droge, i mogu potvrditi da se ne radi o drogama ili opijatima već o ulaznicama koje uvode u polja kvantne medicine, u kojima cvjetaju neograničene mogućnosti i potencijala. U tim poljima beskonačnih mogućnosti, dakle moguće je sve, i to podrazumijeva da konzument tijekom ceremonije izliječi samog sebe.

Moramo povući crtu između efekata koje izazivaju, s jedne strane, droge tipa kokain, heroin, marihuana, alkohol, duhan, i Ayahuaska i kaktusi s druge strane. U prvoj grupi nabrojane su tvari koje ordiniraju po neurokorteksu i evo pokušati ću da vrlo složenu priču spustim u nekoliko rečenica.

Dakle, neurokorteks je najmlađi ali najsloženiji dio mozga, nalazi se u frontalnom dijelu lubanje (čelo) i zadužen je za složene funkcije kao što su razmišljanje, govor, maštanje i kreativno stvaranje, tako da ulične droge stvaraju vizije / halucinacije jer se u umu korsinika miješaju mašta, snovi i želje. Dakle imaginacija koja nema dodirnih točaka s Istinom.

Nakon dugogodišnje upotrebe narkotika u neurokorteksu nastaju nove, drogom hranjene neuronske veze, koje postaju ovisne od sintetičkih izvora hrane, tako da nagli prestanak dotoka stimulansa, dovodi do teških kriza i agonija.

Droge potpaljuju igru uma koja se odvija u astralnom svijetu, kome ne treba pridavati poseban značaj na spiritualnom traganju.

Za razliku od uličnih droga, Ayahuaska i kaktus San Pedro ne pospješuju rad neurokorteksa, već izravno upadaju u “centralu”, odnosno pinealnu žlijezdu, koja luči spiritualnu molekulu DMT, kako su ga znanstvenici nazvali, i tijekom ceremonije dolazi do “gašenja” pet poznatih tjelesnih čula, te se aktiviraju novi, sofisticiraniji instrumenti za opažanje Stvarnosti. Svaki opis Stvarnosti je nemoguć jer je stvarna Stvarnost izvan dosega riječi zbog toga što se nalazi u “vanumnom” znanju.

Ayahuaska je sve samo ne ugodno tjelesno iskustvo, jer tijekom ceremonije ima dosta povraćanja, suza, znojenja, nerijetko i proljeva, tako da se mali broj korisnika odlučuje za drugu ceremoniju. Osobno sam prisustvovao na sedam ceremonija u zadnjih devet godina, na dvije sam bio prevoditelj, a na ostalih pet sam uzimao medicinu. Kaktus San Pedro ima blaže djelovanje i najbliži opis je osjećaj Jedinstva s cjelokupnim postojanjem, slično osjećaju koji se javlja pri uporabi LSD-a, s tim što treba napomenuti da je LSD sintetički stimulans, dok je kaktus prirodan.

Kako sam trenutno pozicioniran u odnosu na gore navedene tvari, tvari, droge, medicine?

Prema kokainu osjećam veliku ljubav iz prostog razloga što sam spoznao da i on dolazi iz Izvora iz kojeg izviru i sve ostale pojavne manifestacije, i zato što me je naučio na jako bolan način pojedinim lekcijama koje ne bih nigdje drugdje mogao savladati. Istinska ljubav ne znači dodirivanje!

Nikada neću pljuvati, omalovažavati, ili govoriti loše o drogama, iz jednog razloga: Naime, tijekom posljednje seanse između moje utjelovljene inteligencije i bestjelesnih inteligentnih entiteta kokaina, duhana, alkohola, marihuane, one me u rani jutarnji sat onako izmrcvarene upitaše – Pa što si toliki dripac i pljuješ po nama i pričaš kako smo otrovi, govna, đubrad, i kako ti život umalo nismo uništile? Pa tolike smo sate zajedno proveli, a ti udario po nama iz svog raspoloživog oružja.

- Ja nijednom nisam sam ušao u zarolanu novčanicu i potom uletio u tvoj nos! – reče Koks.
– Ja se nijednom nisam sama zarolala i inhalirala u tvoja pluća? – reče Vutrica.
– Ja se nikada sama nisam upalila? – reče Pljuga.
– Ja se nikada nisam sam nasuo u čašu? – reče Viskoza.
– Zar nisi ti taj koji je nas noćima maltretirao?!

Momenat kad sam postao prijatelj s mojim demonima je trenutak kad su me prestali progoniti! Da li mi je žao što sam proveo sedam godina za istim stolom s Koksom, Vutricom, Pljugicom i Viskozicom. Ne! Da nije bilo njih nikada ne bih otkrio da postoji tako tamna strana mog bića.

Suma sumarum, korištenje raznih psihoaktivnih supstanci donosi uvide i rezultate, ali ne donosi slobodu jer stvara vezanost.

ISKRENA molitva / meditacija donosi nevezanost i slobodu!

Želim napomenuti da je ovaj tekst inspiriran mojom osobnom tragalačakom putanjom tijekom koje su me mnogi osuđivali, nekolicina se divila, a većina se smijala u nevjerici što živ čovjek uradi od sebe. Ni ja tijekom puta nisam gajio simpatije prema umjerenjacia koji su znali da popiju pivo – dva, ili povuku linijicu – dvije, i odu kući na spavanje. Sad mi je savršeno jasno da je moja nekompetentnost stvorila animozitet ka tim inteligentnim likovima koji su imali kontrolu nad sobom.

I kratka priča za kraj.
Kao klinac oduševljeno sam promatrao kućne električne aparate, telefone, lampe, miksere, itd. … i uvidjeh da na svima njima postoji prekidač na kome se nalaze dvije pozicije – on i off. I baš mi bilo smiješno da ni na jednom aparatu nisam pronašao poziciju između off i on.
Kasnije u životu, nošen tom spoznajom, smislih mudrost po kojoj sam se vodio u Londonu: If the life is to live On, then live On, if not, then fuck Off.

Ali evo, tek nedavno svatih da je On zapravo Off …
 
(autor: Aleksandar Bilanović, pisac, life coach / uredio:nsp)

“Do 2060. ako vas pregazi kamon, to neće biti veliki problem za vašu karijeru. Činjenica da ste poginuli nije velika stvar jer je vaš mozak i dalje povezan s mrežom. Dakle, kupiti androida u najbližoj trgovini, učitajte svoj ​​um na njega i nastavite raditi kao da se ništa nije desilo. To vas čini elektronski besmrtnim.”

Isaac Asimov, autor znanstveno-fantastičnih klasika kao što su “Ja, robot” i “Kraj vječnosti” 1964. godine je prisustvovao Svjetskom sajmu u New Yorku. Na sajmu je prikazan tehnološki napredak od početka 20. stoljeća. To je navelo Asimova da se zapita kako će se svijet razvijati u narednih pedeset godina.

Rezultat toga je esej pod nazivom “Posjeta svjetskom sajmu 2014. godine” gdje Asimov predviđa tehnološki napredak u različitim područjima. On, između ostalog, predviđa 3D filmove, bežićne kućne aparate, automobile za koje nisu potrebni vozači i ekrane za video pozive, čitanje knjiga i proučavanje dokumenata.

Ostala predviđanja tek trebaju biti budu ispunjena. Asimov je predvidio da će do 2014.godine većina ljudi živjeti pod zemljom ili pod vodom kako bi što bolje iskoristili zemljinu površinu za poljoprivrednu proizvodnju.

Predvidio je i robote koji će obrađivati ​​zemlju i automobile koji će voziti iznad asfalta umjesto po njemu.

***

Isaac Asimov (Petroviči, 2. siječnja 1920. – New York, 6. travnja 1992.), je amerikanac živovskog podrijetla – pisac fantastike i biokemičar.

Bio je iznimno plodan autor, bavio se znanošću, popularnom znanošću, kriminalističkom književnošću i spekulativnom fikcijom (uglavnom znanstvenom fantastikom, ali i fantastikom) te je napisao ili uredio preko 500 knjiga te preko 90.000 pisama i razglednica. Zajedno s Robertom Heinleinom i Arthurom Clarkeom čini poznatu Veliku trojicu pisaca znanstvene fantastike toga vremena. Najpoznatije mu je djelo serijal o Zakladi (Fondaciji) u koji je uklopio i serijale o Galaktičkom carstvu i robotima.

***

Dr. Ian Pearson je britanski inženjer i futurolog kojeg je Radio Slobodna Europa zamolio da u Asimovom stilu predvidi kako će izgledati život za pedeset godina, točnije 2064.godine.

Stambene zgrade

Asimov je predvidio da će sve veći broj ljudi do 2014. godine živjeti pod zemljom ili pod vodom.

Međutim, Pearson kaže da će rast stanovništva i povećana urbanizacija dovesti do pojave “mega-gradova” s više od 50 tisuća stanovnika i smještanjem ljudi gore, a ne dolje:

“Jedno od rješenja koje su ljudi već uzeli u obzir je gradnja vrlo, vrlo visokih zgrada u kojima će ljudi živjeti, i do kilometar visine. Takve zgrade trenutno ne možemo graditi jer ne postoje materijali koji su dovoljno snažni za to, ali 2050 – 2060.godine ćemo imati mnogo materijala na bazi ugljika, kao što je grafeon, koji su jako jeftini i snažni, tako da ćemo moći početi graditi zantno više zgrade. “

Kućanski aparati

Asimov je predvidio da će 2014.godine postojati uređaji koji će praviti obroke po narudžbi i ublažiti dosadu kućnih poslova.

Međutim, uređaji u 2014. godini se više odnose na komunikaciju nego na kućne poslove. Pearson predviđa još veću minijaturizaciju uređaja i vjeruje da će većina ljudi nositi tzv. digitalni nakit, kao što je piercing ili naušnica, koji ima dovoljno memorije za sve potrebne komunikacijske funkcije:

“Svi informacijski sustavi koje trenutno posjedujemo će na kraju stati u predmet koji je manji od naušnice ili piercinga. Dakle, bilo koja vrsta nakita će uskoro moći zamijeniti sve naše informacijske sustave. Zaslon će da se nalazi u našim aktivnim kontaktnim lećama. Bićemo u mogućnosti samo tipkamo prstima u 3D prostoru. Dakle, stvarno nema razloga da nosite uređaje koje možete fizički nositi i gledati. Oni vam jednostavno ne trebaju.”

Robotika

Asimov, autor znanstveno-fantastičnog klasika “Ja, robot”, predvidio je prednosti, ali i opasnosti razvoja robotike. On je prvi upozorio na etička pitanja vezana za uporabu inteligentnih robota.

Pearson kaže da je robotika jedna od područja u kojoj se već dogodio vidljiv napredak, zahvaljujući umjetnoj inteligenciji i novim materijalima. On kaže da će roboti budućnosti biti vrlo sofisticirani i daleko od nezgrapnih metalnih strojeva koje se obično pojavljuju u filmovima:

“Vjerojatno neće biti toliko žica, šarafa i gumbića i mnogo je vjerojatnije da će se koristiti polimerni gelovi spojeni s nekom vrstom plastičnog kostura. Dakle, izgledat više kao ljudska bića nego kao tradicionalni roboti prikazani u znanstveno-fantastičnim filmovima. Imati će vrlo snažne kompjutere koji će biti povezani s njima putem tzv.oblaka tako da inteligencija neće morati biti ugrađena na tijelo robota. Ideja da je robot sam po sebi pametan je primitivna. Robot je samo uređaj, a sva pamet se nalazi u mreži. Očekujem da ćemo imati neke vrlo sofisticirane androide i druge vrste robota do 2064. godine.”

Energija

Asimov je bio pretjerano optimističan kad je predvidio postojanje nuklearnih postrojenja za fuziju u eksperimentalnoj fazi u 2014.godine. Također se nisu ostvarila njegova predviđanja da će pustinje u Arizoni, Negovu i Kazahstanu biti pretvorene u ogromne solarne elektrane.

Međutim, Pearson kaže da će upravo te dvije stvari biti glavni izvori energije u svijetu koje će fosilna goriva zamijeniti jeftinijim, obnovljivim izvorima energije:

“Postoje šanse da ćemo do 2064. godine već imati nuklearne reaktore za fuziju koji će funkcionirati prilično uspješno i uz pomoću kojih ćemo proizvoditi jeftinu energiju. To je u suštini utopijski san o energiji koji smo svi čekali. Kada premostimo neke tehnološke barijere s kojima se trenutno suočavamo, možda će biti jeftinije proizvoditi energiju uz pomoć solarnih sustava nego eksploatacija nafte iz zemlje. Većina nafte za koju znamo da postoji će ostati pod zemljom jer je jednostavno preskupo eksploatirati naftu u usporedbi s korištenjem drugih oblika energije. “

Prijevozna sredstva

Asimov je predvidio da će jedna od glavnih atrakcija na Svjetskom sajmu 2014. godine biti “mali robotizirani automobili” koji lebdi metar iznad zemlje.

Pearson kaže da su “leteći automobili” prva stvar za koju svi pitaju futurolog. On kaže da će zbog sigurnosnih razloga vozači 2064. godine koristiti električne automobile koji će se ipak držati asfalta:

“Ne vidim razlog zašto bi svi trebalo da letimo uokolo. To nam nije potrebno. Ako pogledate što ćemo sve biti sposobni učiniti na površini zemlje kada počnemo koristiti elektroničke automobile, oni će moći voziti udaljeni nekoliko centrimetara jedni od drugih, možda čak i nekoliko milimetara. I ako napravite male cijevi s dovoljno prostora da ljudi mogu udobno sjediti u njima, možemo imati 75 puta više auta na ulicama nego s današnjom tehnologijom. “

Oružje

Asimov u svom eseju nije raspravljao o budućnosti oružja, samo je rekao: “Ako dođe do nuklearnog rata, budućnost neće biti vrijedna rasprave.”

Pearson ne isključuje mogućnost novog svjetskog rata koji će početi u Aziji i na Bliskom Istoku ili čak i niza građanskih ratova između ljevice i desnice na Zapadu:

“Mislim da će biti prilično gadno. Već imamo neke vrlo opasne tehnologije koje se koriste u svrhu ratovanja. Kemijsko oružje je vrlo neugodna stvar s kojom se ne treba igrati. Nuklearno oružje i biološko oružje je jednako opasno. Trenutno se razvijaju mnoge stvari uz uporabu nanotehnologije. Zaista mislim da će sljedeći rat biti izuzetno neugodan za svakoga.”

Zabava

Asimov je predvidio da će ljudi 2014. godine čekati u redu za 3D filmove.

Pearson kaže da će ljudi uvijek biti zainteresirani za ljude i predviđa da će se do 2064. nastaviti razvoj tradicionalnih oblika zabave kao što su filmovi, predstave i koncerti. Ali, neke stvari će se promijeniti:

“Jamčim da ćemo i 2064. godine slušati glazbu i ići u kazalište. Sredstva za distribuciju će se sigrno promijeniti s razvojem tehnologije. Kada 2064. godine pomislite na neku pjesmu, ona će početi svirati u vašoj glavi. Ne znate kako i nije vas briga kako, ali biće tako. Još jedna vrsta zabave koju trenutno nemamo biti će povezivanje vaših snova s ​​tuđim snovima. To već sada u nekoj mjeri možete učiniti s tehnologijom prepoznavanja misli koja će 2064. godine biti vrlo zastarjela. Moći odabrati ono što ćete sanjati i projicirati slike i zvukove izravno u vaš mozak, te ćete moći ćete povezati svoje snove s ostalima.”

Rodni identitet

Rodni odnosi i rodni identitet su jedna od područja kojima se Asimov nije bavio u svom eseju. Međutim, s obzirom na to koliko su se ogromne promjene desile u području hormonske terapije i operacija s ciljem promjene spola, Pearson kaže da će doći do dramatičnih promjena u razumijevanju toga što znači biti muškarac, a što žena:

“Time započinje jedno potpuno novo razdoblje u odnosima među spolovima, pri čemu imamo mogućnost izbora spola na svakodnevnoj osnovi. Međutim, izbor neće biti samo između muškarca i žene, kao što je to danas jer smo već počeli brišemo te granice. Ništa nas neće zaustaviti kad budemo imali tehnologiju stvaranja novih spolova i novih načina vođenja ljubavi između tri ili četiri različita spola, umjesto samo dva.”

Egzistencijalna kriza

Asimov je predvidio da će psihologija biti ključna medicinska grana 2014. godine i da će čovječanstvo patiti od kronične dosade zbog sve veće automatizacije.

Pearson s druge strane smatra da će automatizacija osloboditi ljude svih oblika fizičkih poslova i ostaviti im dovoljno vremena za kreativne težnje, ali vjeruje da će uvijek postojati nešto na što će se ljudi žaliti:

“Prilično je sigurno da će se budućnost rada temeljiti na međuljudskim odnosima pri čemu smo u izravnoj interakciji s drugim ljudima. To nije dosadno, to je nešto što ljudi vole raditi. Što se tiče budućih egzistencijalnih kriza, ljudi su uvijek vrlo dobri u pronalaženju bijede u radosti. Mislim da je jedan od problema o kojem ćemo brinuti u budućnosti taj osjećaj da, uz sve ove fantastične mogućnosti koje nam nudi tehnologija, ne dobivamo maksimum od života koliko bismo mogli. To već postaje prijetnja i ljudi se već suočavaju sa stresom zbog ‘prevelikog izbora’.”

Besmrtnost

Asimov je ispravno identificirao rast populacije kao jedan od najozbiljnijih problema s kojima ćemo se suočiti u budućnosti uz napomenu da će ljudi živjeti sve duže zbog tehnoloških napredaka.

Ono što nije uspio predvidjeti je vječni život ili ono što Pearson naziva “elektronskom besmrtnošću” u kojoj tijelo može prestati funkcionirati, ali um nastavlja živjeti povezujući se s umjetnim tijelom ili jednostavno kao dio računalnog sustava:

“Otprilike do 2050. doći ćemo do točke u kojoj će se oko 90% posto našeg razmišljanja događati izvan našeg mozga. Do 2060. ako vas pregazi kamon, to neće biti veliki problem za vašu karijeru. Činjenica da ste poginuli nije velika stvar jer je vaš mozak i dalje povezan s mrežom. Dakle, kupiti android u najbližoj trgovini, učitati svoj um na njega i nastaviti raditi kao da se ništa nije desilo. To vas čini elektronski besmrtnim. Možete napraviti i nekoliko kopija sebe. Možete imati nekoliko kopija vašeg uma online. Kada jednom dobijemo tu mogućnost izbora, to stvarno mijenja čitavu budućnost čovječanstva.”

 

 
(b92.net, youtube.com/uredio: nsp)

Amerikanci su “pozitivan” narod. Takva nam je reputacija a tako i sami sebe zamišljamo. Mnogo se smiješimo i često se zbunimo kad nam ljudi iz drugih kultura ne uzvrate tu uslugu. Prema starom stereotipu, mi smo poletni, veseli, optimistični i plitki, dok su stranci najčešće prepametni, umorni a možda i dekadentni.

Američki pisci u egzilu kao što su Henry James i James Baldwin borili su se s ovim stereotipom i povremeno ga jačali, s čime sam se i sama susrela osamdesetih godina u jednoj opasci sovjetskog emigrantskog pjesnika Josifa Brodskog, da je problem s Amerikancima to što “nikada nisu iskusili patnju “. (Očito nije znao tko je izmislio blues.)

Tko može biti toliko čangrizav ili toliko nezadovoljan dovesti u pitanje ove vesele crte američkog karaktera. Uzmimo na primjer pozitivni “afekt”, to jest raspoloženje koje pokazujemo drugima kroz osmijehe, pozdrave, ispoljavanje samopouzdanja i optimizma. Znanstvenici tvrde da pukim činom smješkanja možemo generirati pozitivna osjećaje u sebi.

Pritom, dobro raspoloženje, izraženo kroz naše riječi i osmijehe, po svemu sudeći je zarazno: “Smij se i svijet će se smijati s tobom”. Svijet bi sigurno bio bolje i veselije mjesto kada bismo se svi srdačno pozdravljali i zaustavljali se da izmamimo osmijehe od beba – poznatim psihološkim mehanizmom “zaraznog raspoloženja”. Novija istraživanja su pokazala da je dobro raspoloženje lako prenosivo kroz socijalne mreže, tako da nečija sreća može uljepšati dan čak i nekim sasvim dalekim ljudima.

Također, psiholozi se danas slažu da pozitivni osjećaji zahvalnosti, zadovoljstva i samopouzdanja nam mogu produžiti život i da pozitivno djeluju na zdravlje. Neke od ovih tvrdnji su pretjerane, kao što ćemo vidjeti, ali pozitivno raspoloženje nije upitan faktor zdravog života, kao ni vježbe i vitaminski suplementi.

Ljudi koji tvrde da su pozitivno raspoloženi češće imaju bogat društveni život, i obrnuto, a društvena povezanost je važna u obrani protiv depresije, koja je poznati faktor rizika mnogih psihičkih bolesti. Rizikujući ponavljanje ili čak tautologiju, može se reći da je na mnogo razina, individualnih i društvenih, dobro biti “pozitivan”, i sigurno je bolje biti to nego povučen, nezadovoljan ili kronično tužan.

Zato je za mene znak napretka to što su u posljednjem desetljeću ekonomisti pokazali zanimanje za sreću, umjesto isključivo za bruto nacionalni proizvod kao mjeru uspjeha jedne privrede. Sreća je, naravno, nepodesna za mjerenje ili definiranje. Filozofi su stoljećima raspravljali o sreći; čak i ako je prosto definiramo kao veću učestalost pozitivnih nego negativnih osjećaja, kada pitamo ljude da li su sretni, od njih zapravo tražimo da izračunaju prosjek mnogih raspoloženja i trenutaka.

Možda sam bila neraspoložena jutros, ali me je neka dobra vijest obradovala, i kakva sam onda zapravo?

U jednom poznatom psihološkom eksperimentu, od ispitanika je traženo da odgovore na upitnik o životnom zadovoljstvu – ali ih je ispitivač prije toga navodno slučajno poslao da fotokopiraju jedan papir. Za nasumično odabranu polovicu, na kopirnom aparatu je ostavljen novčić od deset centi. I evo kako dvoje ekonomista opisuje rezultat: “Životno zadovoljstvo je znatno povećano pronalaženjem novčića na aparatu – što očito nije efekt zarade.”

Uz problem mjerenja, postoje i kulturne razlike u tome kako se sreća doživljava i da li je shvaćamo kao vrlinu. Neke kulture poput naše vrednuju pozitivan stav, koji po svemu sudeći odaje unutarnje zadovoljstvo; druge su više impresionirane ozbiljnošću, požrtvovanjem ili tihom spremnošću na suradnju. Koliko god da je teška za određivanje, sreća je nekako prikladnija za mjerenje dobrobiti, iz humanističke perspektive, od brujanja transakcija koje čine BDP.

Samim tim je iznenađujuće da psiholozi, kada se prihvate mjerenja relativnog zadovoljstva naroda, po pravilu otkrivaju da Amerikanci, čak ni u najbolja vremena i unatoč našoj razmetljivoj pozitivnosti, uopće nisu sretni. Nedavna meta-analiza stotine istraživanja individualnog osjećaja sreće diljem svijeta pokazala je da su Amerikanci tek na 22. mjestu, iza Nizozemaca, Danaca, Malezijaca, Bahamaca, Austrijanaca, pa čak i navodno pokislih Finaca.

Po drugom mogućem pokazatelju relativnog nezadovoljstva, dvije trećine svjetskih potrošača antidepresiva su amerikanci, a to su uzgred i najčešće prepisivani lijekovi u SAD. Koliko mi je poznato, nitko ne zna kako upotreba antidepresiva utječe na odgovore ljudi u anketama: da li ispitanici kažu da su sretni jer ih lijekovi razveseljavaju ili kažu da su nesretni jer znaju da se oslanjaju na lijekove da bi se osjećali bolje? Da nije naše masovne upotrebe antidepresiva, Amerikanci bi se vjerojatno rangirali mnogo niže na popisu zadovoljstva nego što je sada slučaj.

Kada ekonomisti pokušaju objektivnije klasificirati narode u smislu “blagostanja”, imajući u vidu takve čimbenike kao što su zdravlje, ekološka održivost i mogućnost uzlazne pokretljivosti, SAD je još neuspešnija nego kada se mjeri samo subjektivni osjet “sreće”. Na Happy Planet Indexu, da navedemo samo jedan primjer, amerikanci se nalaze na 150. mjestu među narodima svijeta.

Kako možemo biti tako iznenađujuće “pozitivni” u vlastitim očima i stereotipima, a da nismo najsretniji i najzadovoljniji narod na svijetu? Odgovor je, čini mi se, u tome što pozitivnost nije toliko dio nas ili našeg raspoloženja koliko je dio naše ideologije – načina na koji tumačimo svijet i kako mislimo da u njemu treba mo funkcionirati. To je ideologija “pozitivnog razmišljanja”, pod kojom obično podrazumijevamo dvije stvari. Jedna je generički sadržaj pozitivnog razmišljanja – to jest sama pozitivna misao – koja se može sažeti ovako: sada ti ide prilično dobro, ako si spreman da u svakom zlu vidiš nešto dobro, da uzmeš sve od života itd., a situacija će biti sve bolja i bolja. To je optimizam, i razlikuje se od nade. Nada je emocija, čežnja, iskustvo koje nije u potpunosti pod našom kontrolom. Optimizam je kognitivni stav, svjesno očekivanje, kojim vjerojatno svatko može ovladati kroz vježbu.

Druga stvar koju podrazumijevamo pod “pozitivnim razmišljanjem” jeste praksa ili disciplina pokušaja da misliš pozitivno. Govore nam da postoje praktični razlozi za takav trud: pozitivno razmišljanje ne samo što nas navodno primorava da budemo optimisti nego zapravo i povećava izglede na dobar ishod. Ako očekuješ da će se stvari popraviti, onda i hoće.

Kako se ovo ostvaruje pukim procesom razmišljanja? Po racionalnom objašnjenju koje danas nude mnogi psiholozi, optimizam jača zdravlje, popravlja osobnu učinkovitost, samopouzdanje i izdržljivost, pa nam tako olakšava postignemo cilj. Jedna mnogo manje racionalna teorija također hara američkom ideologijom – ideja da naše misli mogu, na neki misteriozan način, izravno utjecati na fizički svijet.

Negativne misli mogu nekako proizvesti negativne ishode, dok se pozitivne misli ostvaruju u obliku zdravlja, prosperiteta i uspjeha. Kako iz racionalnih tako i iz mističnih razloga, tvrdi se da svjesno pozitivno razmišljanje zaslužuje naše vrijeme i pažnju, bilo da to podrazumijeva čitanje odgovarajućih knjiga, posjećivanje seminara i predavanja na kojima se nude savjeti za uspješni mentalni trening, ili prosto osobnu koncentraciju na željene ciljeve – bolji posao, atraktivnog partnera, mir u svijetu.

Postoji određena nelagoda, kao što možete vidjeti, u samom srcu američkog pozitivnog razmišljanja. Ako je generički “pozitivan stav” ispravan i ako se stvari zaista popravljaju, ako univerzum naginje ka sreći i blagostanju, zašto onda da ulažemo mentalni napor u pozitivno razmišljanje? Očito, zato što nismo baš uvjereni da će se stvari popraviti same od sebe.

Upražnjavanje pozitivnog razmišljanja predstavlja napor da se napumpa ovo uvjerenje, unatoč brojnim dokazima koji mu ne idu u prilog. Oni koji sebe proglašavaju instruktorima u disciplini pozitivnog razmišljanja – treneri, propovjednici i gurui raznih vrsta – opisuju ovaj napor izrazima kao što su “autohipnoza”, “kontrola uma” i “kontrola misli”. Drugim riječima, potrebno je svjesno samozavaravanje, kao i neprekidni trud da se potisnu ili blokiraju neugodne mogućnosti i “negativne” misli. Oni zaista samouvjereni, ili oni koji su se na neki način pomirili sa svijetom i svojom sudbinom u svijetu, ne treba da pojačavaju taj trud cenzurirajući ili na drugi način kontrolirajući svoje misli. Pozitivno razmišljanje možda je isključivo američka aktivnost, koju u sebi povezujemo i sa individualnim i sa nacionalnum uspjehom, ali iza njega stoji užasna nesigurnost.

Amerikanci nisu oduvijek pozitivni mislioci – ili je makar promocija neopravdanog optimizma i metoda za njegovo postizanje pronašla artikulaciju i organiziranu formu tek nekoliko desetljeća poslije osnivanja republike. U Deklaraciji neovisnosti, osnivači države su jedni drugima zavjetovali “naše živote, naš imetak i našu svijetu čast”. Znali su da pobjeda u ratu za neovisnost nije zajamčena i da preuzimaju smrtonosni rizik. Samim činom potpisivanja Deklaracije postali su izdajnici krune, a veleizdaja je zločin za koji je zaprijećena smrtna kazna. Mnogi od njih su u ratu izgubili život, obitelj ili imetak. Poanta je u tome što su se ipak borili. Postoji ogromna razlika između pozitivnog razmišljanja i egzistencijalne hrabrosti.

Sustavno pozitivnog razmišljanja otpočelo je u devetnaestom stoljeću, među zanimljivom i raznovrsnom skupinom filozofa, mistika, narodnih čekara i žena iz srednje klase. Međutim, do dvadesetog stoljeća se proširilo i ušlo u sklop takvih snažnih sustava vjerovanja kao što je nacionalizam, i postalo neodvojivi dio kapitalizma. Američki nacionalizam se ne spominje previše, ali dovoljan pokazatelj njegove duboke ukorijenjenosti je činjenica da riječ “nacionalizam” primjenjujemo na Hrvate, Srbe, Bosance, Balkance ostale, dok za sebe vjerujemo da nas krasi superiorna verzija tog stava, zvana “patriotizam”.

Centralna karakteristika američkog nacionalizma jeste uvjerenje da je SAD “najbolja zemlja na svijetu” – dinamičnija, demokratičnija i prosperitetnija od bilo koje druge zemlje, kao i tehnološki naprednija. Vjerske vođe, naročito na kršćanskoj desnici, raspiruju ovu taštinu idejom da su Amerikanci božji izabranici i da je Amerika predodređena za svjetskog predvodnika – a tu ideju je ojačala i propast komunizma i naš uspon do statusa “jedine svjetske velesile”. Mudri britanski promatrač Godfrey Hodgson napisao je da je američki osjećaj izuzetnosti, koji je nekada bilo “idealističko i velikodušno, iako pomalo solipsistički”, postalo “tvrđe, arogantnije”. Paul Krugman je na ovu opću uobraženost reagirao 1998. u eseju “Američki hvalisavac”, upozoravajući da “ako gordost dolazi prije pada, SAD čeka žestoko stropoštavanje.”

Ali naravno da je potrebno svjesno pozitivno razmišljanje da povjerujemo da je Amerika “najbolja” ili “najveća”. U vojnom smislu, točno, mi smo najmoćnija država svijeta. Ali u mnogim drugim područjima, američki uspjeh je žalostan, i bio je žalostan čak i prije ekonomskog posrnuća koje je počelo 2007. Naša su djeca po pravilu neznalice u osnovnim predmetima poput matematike i zemljopisa u usporedbi sa svojim vršnjacima iz drugih razvijenih zemalja. Također imaju veće šanse da umru kao bebe ili da odrastu u siromaštvu. Gotovo svi priznaju da je naš američki zdravstveni sustav “pokvaren” i da nam je fizička infrastruktura ruinirana. Toliko smo izgubili prednost u znanosti i tehnologiji da američke tvrtke sada angažiraju strane firme za istraživačke i razvojne projekte. Što je još gore, neka mjerenja po kojima vodimo u svijetu treba da nas postide: imamo najveći postotak stanovništva u zatvorima i najveću nejednakost u imovini i prihodima.

Našom zemljom haraju oružano nasilje i privatna zaduženost.

I dok je pozitivno razmišljanje osnažilo američki nacionalni ponos, pa i samo bilo njime ojačano, istovremeno je ušlo u svojevrsnu simbiozu s američkim kapitalizmom. Ne postoji prirodna, urođena bliskost kapitalizma i pozitivnog razmišljanja. U stvari, jedno od klasičnih socioloških djela Protestantska etika i duh kapitalizma Max Webera uvjerljivo pronalazi korijene kapitalizma u mračnom i kaznenom svjetonazoru kalvinističkog protestantizma, koji je od ljudi zahtijevao odricanje od zadovoljstva i odupiranje svim ugodnim iskušenjima u korist mukotrpnog rada i akumulacije bogatstva.

Ali ako rani kapitalizam nije blagonaklono gledao na pozitivno razmišljanje, “pozni” ili potrošački kapitalizam mu je mnogo bliži, jer i sam ovisi od gladi pojedinca za još i imperativom poduzeća za rastom. Potrošačka kultura potiče pojedinca da želi više – auto, veću kuću, televizor, mobilini telefon, raznih elektroničkih uređaja – a pozitivno razmišljanje je tu da mu kaže da on zaslužuje više i da može to i dobiti ako stvarno želi i ako je spreman se potruditi. Istovremeno, u konkurentskom poslovnom svijetu, tvrtke koje proizvode ovu robu i isplaćuju plaće radnicima koji je kupuju, nemaju drugog rješenja nego da rastu. Ako ravnomjerno ne povećavate tržišni udio i profit, riskirate da vas izguraju iz posla ili da vas proguta veća tvrtka. Vječiti rast, bilo pojedinačne tvrtke ili čitave privrede, naravno predstavlja apsurdnu ideju, ali pozitivno razmišljanje je čini mogućom, ako ne i obaveznom.

Pritom, pozitivno razmišljanje se uspostavilo kao apologija za okrutne aspekte tržišne privrede. Ako je optimizam ključan za materijalni uspjeh i ako možete postići optimističan pogled na svijet putem discipline pozitivnog razmišljanja, onda nema izgovora za neuspjeh. Stoga je druga strana pozitivnosti oštro inzistiranje na osobnoj odgovornosti: ako vaša tvrtka propadne ili je vaše radno mjesto eliminirano, onda je to sigurno zato što se niste dovoljno potrudili, niste dovoljno čvrsto vjerovali u neminovnost svog uspjeha. Kako je ekonomija dovela do većih otpuštanja i financijskih potresa u srednjoj klasi, promotori pozitivnog razmišljanja sve više ističu ovaj negativni zaključak: biti razočaran, ogorčen ili potišten znači da ste samoproglašena “žrtva” i “cmizdravac”.

Ali pozitivno razmišljanje nije samo pomagač poslovnog svijeta koji pravda njegove prijestupe i prikriva njegove budalaštine. Promocija pozitivnog razmišljanja postala je zasebna mala industrija koja štanca beskrajan niz knjiga, DVD-ova i drugih proizvoda; zapošljava desetke tisuća “životnih instruktora” i motivacijskih govornika, kao i sve brojniji kadar profesionalnih psihologa koji ih obučavaju. Nema sumnje da rastuća financijska nesigurnost srednje klase doprinosi potražnji ovih proizvoda i usluga, ali ne želim pripisati komercijalni uspjeh pozitivnog razmišljanja nijednoj konkretnoj tendenciji ili zaokretu poslovnog ciklusa. Amerika je kroz povijest bila otvorena za razne sekte, kultove, vidare i nadriliječnika, pa takvi profitabilni izumi kao što je pozitivno razmišljanje obično uspijevaju.

Na prelasku u 21. stoljeće, američki optimizam je po svemu sudeći dosegao manični crescendo. U svom posljednjem govoru o stanju nacije 2000. godine, Bill Clinton je trijumfalno izjavio da “nikada ranije naša država nije istovremeno uživala toliki prosperitet i društveni napredak, uz tako neznatnu unutarnju krizu i tako malo vanjskih prijetnji”. Ali u usporedbi sa svojim nasljednikom, Clinton je djelovao gotovo mrzovoljno. George Bush Jr. je kao srednjoškolac bio navijač, a navijanje – taj karakteristično američki izum – može se smatrati sportskom pretečom onog silnog obučavanja i motiviranja koje ulazi u promociju pozitivnog razmišljanja. On je svoj predsjednički mandat shvatio kao priliku da nastavi ovu karijeru, definirajući svoj posao kao poticanje samouvjerenosti, razvijavanje sumnji i pumpanje nacionalnog samoljublja.

Pridjev koji je redovito koristio bio je “optimistično”. Na svoj šezdeseti rođendan rekao je novinarima da je “optimističan” po pitanju raznih vanjskopolitičkih problema: “Optimistično vjerujem da će svi problemi biti riješeni”. Nije trpio nikakve sumnje ili oklijevanje svojih bliskih savjetnika. Kako tvrdi Bob Woodward, Condoleezza Rice često nije smjela izraziti zabrinutost jer, kako je rekla, “predsjednik je praktično zahtijevao optimizam. Nije volio pesimizam, dvoumljenje niti sumnju. “

Zatim su stvari krenule naopako, što je pojava koja sama po sebi nije neobična, ali je bila isključena iz službenog američkog stava da situacija postaje sve bolja i bolja. Pucanje internet mjehura dogodilo se nekoliko mjeseci nakon Clintonove objave nezapamćenog prosperiteta u posljednjem govoru o stanju nacije, za zatim je uslijedio teroristički napad 11. rujna. Pritom, razvoj događaja je nagovijestio da pozitivno razmišljanje možda ipak nije garancija uspjeha, nego da možda čak može nas omete u sprečavanju pravih prijetnji. U svojoj sjajnoj knjizi Never Saw It Coming: Cultural Challenges to Envisioning the Worst, sociologinja Karen Serulo navodi brojne načine na koje je navika pozitivnog razmišljanja, ili kako je ona zove, optimističnog preduvjerenja, narušavala spremnost i prizivala katastrofu. Ona primjerice citira reportere Newsweeka Michaela Hirsi i Michaela Isikofa, koji zaključuju da je “čitavo ljeto propuštenih upozorenja bilo uvod u užasni 11 rujna 2001″.

Već se dogodio jedan teroristički napad na Svjetski Trgovački centar 1993; bilo je dovoljno upozorenja u ljeto 2001. o mogućem avionskom napadu, a škole letenja su prijavljivale sumnjive učenike poput onog koji je htio “naučiti upravljati avionom, ali ga nije zanimalo polijetanje i slijetanje”. Činjenica da nitko – ni FBI, ni INS, ni Bush, niRice – nije pridavao pozornost ovim uznemiravajućim upozorenjima, kasnije je pripisana “neuspjehu zamišljanja”. Ali zapravo je bilo puno zamišljanja – zamišljanja nedodirive nacije i vječito uspješne privrede – prosto nije bilo sposobnosti ili inklinacije za zamišljanje najgoreg scenarija.

Sličan lakomisleni optimizam karakterizirao je i američku invaziju na Irak. Upozorenja na mogući otpor Iračana ignorirana su od strane lidera koji su obećavali “lakoću” i zamišljali veselo stanovništvo koje dočekuje naše vojnike sa cvijećem. Isto tako, uragan Katrina nije bio baš nepredviđena katastrofa. New Orlean-ski Times-Picayune objavio je 2002. feljton koji je dobio Pulitzerovu nagradu o tome kako brane ne mogu zaštititi grad od poplave koju bi izazvao uragan 4. ili 5. kategorije. Scientific American je 2001. objavio slično upozorenje.

Čak i kad je uragan udario, a brane popustile, nikakva uzbuna se nije začula u Washingtonu, a kada je službenik FEMA-e iz New Orleansa poslao paničan email direktoru FEMA Michaelu Braunu, upozoravajući ga na sve veći broj žrtava i nestašicu hrane u potopljenom gradu, rečeno mu je da će Brown biti zauzet narednih sat vremena, jer večera u jednom restoranu u Baton Rougeu.

Kriminalni nehat ili još jedan “neuspjeh zamišljanja”? Istina je da su Amerikanci desetljećima vrijedno radili na svladavanju tehnika pozitivnog razmišljanja, u koje spada i automatska sposobnost ignoriranja loših vijesti.

Najveće “stropoštavanje”, da upotrijebimo Krugmanov termin, do sada bila je financijska havarija 2007. i potonja ekonomska kriza. Do kraja prog desetljeća 21. stoljeća, kao što ćemo vidjeti u narednim poglavljima, pozitivno razmišljanje je postalo sveprisutno i praktično neupitno u američkoj kulturi. Ono je promovirano u nekim od najgledanijih TV emisija, kao što su Larry King Live i Oprah Winfrey Show; bilo je tema bestselera poput knjige The Secret 2006; prihvaćeno je kao teologija najuspješnijih američkih propovjednika; pronašlo je mjesto u medicini kao potencijalno dopunsko sredstvo u liječenju skoro svake bolesti. Čak je ušlo i u visoko obrazovanje u obliku nove dicipline “pozitivne psihologije”, na tečajevima gdje se studenti uče da napumpaju svoj optimizam i njeguju svoja pozitivna osjećanja. I njegov domet postao je globalan, prvo u anglofonim zemljama a zatim i u državama u razvoju poput Kine, Južne Koreje i Indije.

Ali nigdje nije toliko toplo dočekano kao u američkom poduzetništvu, koje je naravno i globalno poduzetništvo. Ako je pozitivno razmišljanje postalo biznis za sebe, biznis je bio njegov najvažniji klijent, spremno gutajući radosnu vijest da se sve može snagom volje. Ovo je bila korisna poruka za zaposlenike, koji su do prijelaza u 21. vijek bili prisiljeni raditi duže za manje beneficije i manju radnu sigurnost. Ali bila je to i oslobađajuća ideologija za rukovodeće kadrove. Koliko smisla ima mučiti se s bilancama i napornim analizama rizika – i zašto brinuti o zaprepašćujućem dugu i potencijalnom bankrotu – kada samo dobre stvari slijede onima koji su dovoljno optimistični da ih očekuju?

Ovo ne pišem u duhu mrzovolje ili nekakvog osobnog razočaranja, niti sam na bilo koji način romantično vezana za patnju kao osnov znanja ili moralnosti. Naprotiv, voljela bih vidjeti više osmijeha, više smijeha, više zagrljaja, više sreće i, još bolje, radosti. U mojoj viziji utopije, ne samo što postoji utjeha i sigurnost za sve – bolji poslovi, zdravstvena njega i tako dalje – nego u njoj ima i više zabava, proslava i prilika za igranje na ulici. Kada jednom naše materijalne potrebe budu ispunjene – barem u mojoj utopiji – život će postati vječita proslava kojoj svatko može doprinijeti. Ali do tog blaženog stanja se ne možemo uzdići time što ga prosto želimo. Treba da se pripremimo za borbu sa zastrašujućim preprekama, onima koje smo sami stvorili i onima koje nam nameće priroda. A prvi korak je oporavljanje od masovne zablude pozitivnog razmišljanja. Budimo realni!

Uvodno poglavlje knjige Barbare Ehrenreich: Bright-Sided: How Positive Thinking Is Undermining America
 
(pescanik.net/uredio:nsp)

I Grčka i Srbija i Hrvatska imaju višestranački sustav i nominalno demokratske ustave, institucije i procedure koje jamče ljudska prava i građanske slobode. No je li ta forma ispunjena demokratskim sadržajem? Jesu li te zemlje doista demokratske?

Ne postoji ljudski izum ili dostignuće koje se nije otelo svojoj prvotnoj svrsi i preobrazilo u opasno oružje. Dinamit i nuklearna energija su klasični i banalni primjeri, a posljednji događaji na jugoistoku Europe potvrđuju da se to zbiva i s demokracijom i to na vrlo osebujan način.

I Grčka i Srbija i Hrvatska imaju višestranački sustav i nominalno demokratske ustave, institucije i procedure koje jamče ljudska prava i građanske slobode. No je li ta forma ispunjena demokratskim sadržajem? Jesu li te zemlje doista demokratske?

Slučaj prvi. Grčka. Politička elita stvori astronomski javni dug. Dug dođe na naplatu i pokaže se da dužnik nema ni novca ni pokrića, čime ugrozi svoje vjerovnike. Vjerovnici predlože izvjesna, možda dobra, možda loša rješenja jer dugovi se, naime, moraju vraćati, ovako ili onako. To je staro i neumitno načelo imovinskog prava. Ostaje samo pitanje tko će vratiti dug: grčka država ili građani Grčke?

To jedino meritorno pitanje nije bilo postavljeno na posljednjim grčkim izborima. Nitko se nije upitao zašto bi građani trebali biti jamci javnog duga, dakle taoci svoje države. Istina, postoji začkoljica. Grčka država – i kada bi htjela – ne može znatan dio građana poštedjeti te talačke situacije iz jednostavnog razloga što je velik dio biračkog tijela zaposlen u javnom sektoru. Neminovno smanjenje javnih troškova neće dakle pogoditi samo državu i političku elitu nego i mnoge građane.

Drugim riječima, grčka država nije stvorila samo prisilne jamce i taoce nego i suučesnike. Jasno, kada su primali onu famoznu četrnaestu plaću, zaposlenici se nisu pitali postoji li pokriće za tu rastrošnost. Ne treba im zamjeriti, jer države su sposobne uvući svoje građane i u neusporedivo opasnije kriminalne avanture. Nitko se nije usudio tim ljudima reći da su prevareni, da za njihova nepotrebna i preplaćena radna mjesta nema više novca i da tog novca zapravo nikad nije ni bilo.

Umjesto suočenja s istinom i podsjećanja na prastaru dužnost vraćanja dugova, umjesto neke nove, nulte godine u kojoj bi započeo spor i mukotrpan oporavak, političke stranke su građanima ponudile demagoško praznoslovlje pa i ekstremizam. Izbori su održani (ili će biti ponovno održani, svejedno) i demokratska forma je sačuvana, ali je ispražnjena od svakog demokratskog pa i svakog suvislog sadržaja.

Slučaj drugi. Srbija. Na predsjedničkim izborima pobijedio je radikalni nacionalist. Sa stanovišta demokratske procedure ti su izbori bili valjani. No ta puka forma Srbiju ne čini demokratskom zemljom, jer u Srbiji nema relevantne političke partije koja je sposobna izgovoriti nekoliko jednostavnih istina: da je Srbija izgubila Kosovo i da priznavanje neovisnosti Kosova i odricanje od rasističke albanofobije nema alternative.

Nadalje, jednako važno, ako ne i važnije, nijedna od tri najjače političke partije u Srbiji ili ne želi, ili ne zna, ili ne može, ili najradije ne bi zauzela nedvosmislen i jasan stav prema užasu koji je srpski nacionalizam izazvao na prostoru bivše Jugoslavije u drugoj polovici osamdesetih i devedesetih godina. Drugim riječima, diskontinuitet u odnosu na Miloševićevu zločinačku politiku je polovičan, kompromisan, iznuđen, neiskren, u najboljem slučaju nepotpun, dakle moralno neupotrebljiv.

Bez tog diskontinuiteta, bez te denacifikacije izbori u Srbiji nemaju demokratski legitimitet, nego su neka vrst ankete koja ispituje količinu autizma i bunila u kojem su građani Srbije zatočeni već preko dvadeset godina.

Slučaj treći. Hrvatska. Na čelo najjače oporbene stranke, dakle na čelo organizacije koja bi po definiciji trebala biti najvažniji jamac demokracije, došao je čovjek koji ne vidi ili ne zna uvidjeti proturječje između svoga svečanog protivljenja svakom obliku totalitarizma i svoje privrženosti totalitarnoj ideologiji kakav je nacionalizam.

On ne zna ili ne želi znati da zemlja u kojoj parlament sluša crkvu nije demokratska republika nego feudalna teokracija. Dobivši monolitnu organizaciju koja će se obnovljenom strašću posvetiti nacionalističkim budalaštinama, Hrvatska je izgubila oporbu. Dobila je histeričnu falangu koja će napadati svaki dobar potez vladajuće koalicije (kojih je ionako malo, a i tada su bojažljivi i polovični), a na loše poteze vlasti reagirat će širenjem moralne panike.

Zemlja u kojoj se ni vlast nije nedvosmisleno i beskompromisno distancirala od nacionalizma i u kojoj se oporba ponosi svojim nacionalizmom nije demokratska zemlja nego dijagnoza. Činjenica da HDZ poraz na izborima nije iskoristio za svoju demokratizaciju nego za produbljivanje svoje moralne i intelektualne bijede te da između predsjedničkih kandidata i nije bilo suštinskih razlika samo je dio opće, vrlo nevesele kliničke slike.

U Grčkoj, Srbiji i Hrvatskoj demokracija nije sredstvo kojim građani kontroliraju političku elitu, nego ritual kojim politička elita kontrolira građane. Štoviše, postojanje formalne demokracije u tim je zemljama političkim elitama samo olakšalo korumpiranje građana, negdje četrnaestom plaćom, negdje nacionalističkim izmišljotinama. Njihova suverenost nema nikakvu racionalnu funkciju i svodi se na održavanje virtualnog, paralelnog svijeta u kojem važe neka drugačija moralna pravila pa čak i drugačija percepcija stvarnosti.

U tom svijetu nema vraćanja dugova, troši se lažni novac, država je i san i smisao života, jedan odvratni nacionalistički rat je totem s dignitetom, Kosovo (i tko zna što još) je u sastavu Srbije, a Ratko Mladić i ostali generali nisu zločinci nego heroji. Da slika bude potpuna, treba spomenuti i takozvanu Veliku ideju (Megali idea) po kojoj se Grčka prostire do Kavkaza. Uvijek se nađe dovoljno podanika koji u takvim poniženjima i nasrtajima na zdrav razum vide nešto čemu vrijedi dati i glas na izborima i život. I uvijek ima dovoljno smutljivaca koji će takve halucinacije nazvati demokracijom.

Taj prešutni sporazum između političke elite i gomile ima demokratsku formu i stvara privid demokratskog legitimiteta ne bi li prikrio bezakonje, prijevaru, krađu i laž, nerijetko i ubojstvo. Fašizam se umiva demokratskom procedurom jer više nije naivan da bi marširao ulicama.

No demokracija nije déodorant za prikrivanje fašističkog smrada. Ona je, za razliku od fašizma i njegovih nacionalističkih inačica, prije svega pravo na izbor, pri čemu je u lažnoj demokraciji izbor dekorativan, ritualan i formalan, dok je u stvarnoj demokraciji moguće birati između doista različitih i jasno definiranih političkih svjetonazora. I konačno, ono najvažnije: posljedice tog izbora nikada i nipošto ne smiju biti sudbonosne jer neka država demokratska je onoliko koliko se suzdržava od zadiranja u sudbinu građana.

Kako stvari stoje u Grčkoj, katastrofa je neizbježna podjednako i s dosadašnjom političkom elitom i sa Syrizom i sa Zlatnom zorom. Na podjednak način i Srbija ostaje zemlja bez perspektive dok bude birala između beznadno polovičnog Tadića (bivšeg, ako je to bitno), Šešeljevog doglavnika i Miloševićevog nasljednika.

I građani Hrvatske osuđeni su na jadnjikavo tumaranje dok se politička elita ne odrekne svojih zabluda i svoje potrebe da proizvodi i zlorabi zablude i dok se hrvatske političke dvojbe budu svodile na izbor između jedne nespretne, nedorečene, lakomislene i, biva sve jasnije, nesposobne koalicije, s jedne strane, i sablasnog HDZ-a, s druge strane.

Netko može reći da je pojava stvarne demokratske alternative koja će državu staviti u službu građanskih interesa, odreći se nacionalnih fikcija s dužnom količinom ironije i građane, jednostavno rečeno, pustiti na miru, u tim zemljama nemoguća i utopijska. U redu, ako je tako, građane Grčke, Srbije i Hrvatske od potpunog poniženja može spasiti tek spoznaja da mogu birati samo između utopije i beznađa.
 
 
(tportal.hr/uredio:nsp)
 
 
[button_icon icon="asterisk" url="http://www.novi-svjetski-poredak.com/?p=9646"] PRETHODNI ČLANAK [/button_icon]